IN MEMORIAM: Šukrija OMERAGIĆ (1948 – 2012) JEDAN OD NAJBOLJIH I NAJČESTITIJIH NOVINARA KOJE JE TV SARAJEVO IKADA IMALA

Image

Ne pomišljajući s kakvom se teškom bolešću borio, misleći kako ćemo, kao zadnji put prije dvije godine – kahvenisati na Baščaršiji – spremao sam se telefonirati mome iskrenom prijatelju i kolegi Šukriji Omeragiću i dogovoriti detalje.

Stigavši iz Kanade „kući“ u „svoj“ Varcar Vakuf u petak uvečer 29. juna 2012.,  još se nismo bili čestito ni raspakirali, a sa TV-ekrana, sa kojih je prije koju godinu prognan i Šukrija Omeragić – jedan od najboljih novnara koje je TV Sarajevo ikada imala, dopiru riječi žustre debate; tema je vaninstitucionalni, u Miloševićevskom stilu udar Zlatka Lagumdžije i njegovih trabanata na Federalnu televiziju.

Niko od debatnika ne spomenu Šukriju Omeragića.

A morali su makar iz dva razloga – zato što se Šukrija Omeragić više, snažnije, bolje i istintije od svih njih zajedno borio za neovsnost medija i – što je Šukrija Omeragić, baš toga dana, napustio ovaj svijet! Vijest o odlasku velikana slobodnog novinarstva i TV Sarajevo saznjem tako tek na kraju Trećeg TV Dnevnika.

Odlomi se još jedna biser-grana – bosanska, ljudska i novinarska – kažem jutros uplakanoj Šukrijinoj Azri dok pokušavam naći pravu riječ da bih je makar malo utješio suučestvujući u pregolemoj tuzi Šukrijinih najdražih, najbližih i najvjernijih.

Otišao je veliki čovjek.

Napustio nas je gorostas i doajen bosansko-hercegovačkog slobodnog televizijskog novinarstva, dokumentarista koji je vjerno – često ne izgovarajući ni jednu riječ, svjedočio TV-slikom o ličnostima i događajima jednog teškog, tragičnog vremena, doba u kojem je stobokom poremećen red vrijednosti.

Pao je veliki hrast i jecaju preostala stabla u prorijeđenoj novinarskoj šumi.

Za Šukrijom Omeragićem tuguje njegova obitelj, žale ga stare iskrebe kolege s kojima je radio i surađivao, tuguju gledatelji njegovih televizjskih priloga, reportaža i dokumenataraca. Njihova tuga je iskrena i bolna. Znaju šta su izgubili!

Lažne krokodilske suze liju oni koji su Šukriju Omeragića otjerali s Televizije, a koji nisu imali ni obraza i ni stida da napuste TV kada ih je Šukrija dobio na sudu. Da su ga slušali, teško da bi Lagumdžija osvojio FTV.

Osobno, imam mnogo razloga za tugu.

Šukrija Omeragić je bio urednik Dopisničke mreže TVSA; niti sam to ikad činio, niti je Šukrija i od koga tražio da mu se laska i podilazi kao šefu. I na toj zajedničkoj karakternoj osobini – temeljila se naša suradnja.

Šukrija Omeragić se rodio kao slobodan čovjek; ni jednom sistemu nije bio poslušnik, a pogotovo rob; takav, slobodan – otišao je sa ovoga svijeta. I po poimanju ljudske i novinarske slobode i neovisnosti – bili smo slični.

Šukrija Omeragić je nije nikome uspraćivao slobodu izbora tema i priloga za TVD, ali izbor je morao biti pravi, profesionalan i nepristrasan. Istina je bila Šukrijina vodilja, pa smo i zbog toga postali bliski.

Nikada se nije ustručavao pohvaliti novinarski prilog, niti kritizirati propuste. Nikoga nije nagonio na rad – svakome je davao priliku da pokaže koliko je svjestan profesionalan. Gledajući sugovrniku kolegi u oči, znao bi mu bez ustezanja ukazati na neprofesionalnost. Bio je uvijek jasan i nedvosmislen.

Poštovao sam Šukriju Omeragića i volio sam ga.

Kada mi je bilo najteže u životu, kada su mnogi zakretali glavu od mene zbog ljudskih i profesionalnih osobina koje smo obojica njegovali, kada mi je zabranjivano raditi, kada su me progonili i napadali, kada su me otjerali s TV, uz Kostu Jovanovića i Bakira Makarevića, Šukrija je svima jasno stvaljao na znanje kako me on nije, niti će ikad napustiti.

Dok su režimske novinaske sluge bez ikakvih zazora mijenjale gospodare i sa još većim žarom postajale ovisni robovi i poslušnici novih – horozovi na krovu – mene je sudbina bacila daleko od Bosne, a novopartijski cenzori otjerali s Televizije – Šukrija Omeragić  nikada nije prestajao bitku za moj novinarski status i dignitet. Bila je to lavovska borba – kako mi je ne jednom govorio, osjećajući grižu savjesti što ne radim više na Televiziji i što me ne uspijeva vratiti.  Poslije više od decenije teške bitke – Šukrija Omeragić me je najzad vratio u svoj Dokumentarni program prije tri godine. To nije učinio zbog našeg prijateljstva, ili interesa, već iz ljudskosti, osjećaja za pravdu i profesionalizam.Vidjevši u kakovom okruženju radi Šukrija Omeragić sa zajedničkim starim kolegama, zahvalio sam mu se i – nisam se vratio na TV. Da jesam, možda bi i mene ponovno najurli prije nego li Šukriju, ili ne bi uspjeli ni Šukriju ni mene jer bi tada  bili bi jači!

U jećanju na Šukriju Omeragića bilježim i ovo; kada sam se prvog dana po deblokadi Sarajeva našao u zgradi RTV Doma, s radošću me je dočekao i Šukrija Omeragić, Slaviša Mašić, Strajo Krsmanović, Arijana Saračević, Senad Hadžifejzović… Svi su željeli da se odmah vratim na TV i da zajedno radimo, što sam i sam želio. Šukrija je u mome prisustvu toga istog dana isposlovao pristanak generalne direktorice Amile Omersoftić da se vratim na TV tako što bih neke poslove u početku radio u izbjeglištvu u Njemačkoj. Šukrija i Strajo su me, mada sam se otimao, poveli do direktora TV, da se taj posao oko povratka završi. Zadržao sam se nešto u hodniku, pa su njih dvojica prije mene ušli kod sekretarice koja ih je najavila direktoru. Taman kada sam zakoračio u sekretarijat, Šukrija i Strajo su crveni u licu, postiđeni i pognutih glava izlazili. Samo su kratko rekli: „Neće da nas primi!“

Šukrija se osjećao odgovornim zbog te i mnogih nepravdi  koju su mi napravili, pa i one kada mi je tonac iz „Studija C“ davne 1995. preko radio-amatera poručio u Bihać kako mu je naređeno da više ne prima moje priloge.

Grizla me savjest što nisam mogao ništa učiniti da bih ispravio nepravdu koju su novinarski poslušnici i partijski robovi napravili prema Šukriji uručujući mu otkaz, nakon svega što je učinio i za profesiju i za FTV, a i za mnoge kolege.

Prije neki dan, kada sam se sreo sa književnikom Dževadom Karahasanom, spominjao sam uz dužno poštovanje i Šukriju Omeragića, kao uspravnog i neprodanog intelektulaca, kolegu i slobodnomislećeg čovjeka, neovisnog novinara, neumornog hroničara jednoga burnog vremena  –  navodeći riječi koje je napisao prije tri godine, na osnovu kojih je, najzad, isposlovao moj povratak na TV i bio zbog toga sretan:

“Ibrahim Halilović je dugogodišnji novinar TVSA i sigurno  jedan od najkvalitetnijih i najboljih novinara koje je ova kuća imala.“

Ove riječi savršeno pristaju jedino Šukriji Omeragiću, bolje i ljepše nego meni i mnogim drugim.

Neka Ti je rahmet dragi prijatelju i cijenjeni kolega, ljudino Šukrija Omeragiću

!https://www.youtube.com/watch?v=1n4E7ommZFA

Ivan LOVRENOVIĆ: KAD JE IBRAHIM MORAO OTIĆI, ONDA JE TO DOISTA KRAJ. KRAJ I SMAK

Ivan LOVRENOVIĆ:

KAD JE IBRAHIM MORAO OTIĆI, ONDA JE TO DOISTA KRAJ. KRAJ I SMAK
Ivan Lovrenović, Zagrepčanin, Sarajlija, ali dušom uvijek Varcaranin, kojeg je rat zatekao u Sarajevu, napisao je u svojoj kolumni u „Oslobođenju“ ratni zapis o Varcaru na osnovu mojih oskudnih izvještaja iz Jajca, jer sa Varcarem nije bilo nikakvih veza – telefonske linije prekinute, putevi blokirani, četnici tuku s brda oko Jajca iz svih oružja, avijacijom iz zraka; taj Ivanov zapis prenosi Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ od 19. srpnja 1992.

„Sada o Varcaru slušam samo suhe izvještaje, a to posredno iz Jajca. Naši Ibrahim (Halilović, urednik i dopisnik RTVBiH, ratni reporter već dvadeset godina neprekidno, dok nije bilo ni Alije ni Radovana, a bilo je četnika, istih onih koji su to i sada, samo tada pod firmom SK i SUBNOR-a) morao je otići. Kad je Ibrahim morao otići, onda je doista kraj. Kraj i smak…“

Ivan kaže, a Alija prenosi kako sam bio „ratni reporter neprekidno već dvadeset godina“.

To je tačno; samo bih na tih dvadeset  – dodao još dvadest godina i nove adrese – SDS, HDZ, SDA, SSND, SBiH.

Faksimil bilješke književnika Ivana Lovrenovića

Danas se navršilo dvadeset godina od kako sam postao izbjeglica.

Svoj rodni grad – Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad) napustio sam nakon što sam bio hapšen na kontrolnom punktu srpske milicije u Majdanu dva dana ranije. Ako me puste, razmišljao sam dok sam svezanih ruku bio u Stanici milicije, prijeći ću u Jajce. Do tada sam bio izložen prijetnjama smrću, svakojakim maltretiranjima i zasipan otvorenom mržnjom koju su sijale u narodu srpske vlasti. Život mi je bio u velikoj opasnosti i otišao sam u zadnji trenutak.

Svojima sam kod kuće rekao da odlazim u Jajce, na nekoliko dana, dok se situacija ne smiri. Oni ne htjedoše sa mnom jer su mislili da će i našu zemlju, i naš grad, i njih same zaobići zlo koje se već osjećalo u zraku. Tako su mislili mnogi – pa i ja sam.

Time je završena jedna burna, uzbudljiva, lijepa, ali i stresna epizoda u mome životu, a počinjala nova, teška i neizvjesna – kojoj se, evo, još ni danas u potpunosti ne nazire kraj. Ne mogu se ni naći i snaći.

U Jajcu sam zatakao relativan mir.

Grad je živio naoko normalnim životom; većina jajačkih Srba već je bila napustila grad omamljeni obećanjima SDS-a da će njihovo izbivanje iz Jajca trajati samo nekoliko dana dok grad ne bude oslobođen – od njegovih starosjedilaca, a oni zagospodare njime –  malo im, zar bilo vlasti koju su već imali, procentualno mnogo više nego drugi koji se nisu bunili. Mnogi od njih su otišli kao po komandi, ustajući iza nepojednog ručka i ostavljajući sav svoj imetak, dojučerašnje prijatelje i komšije. Neki od njih su se uspeli na obližnja brda i uskoro zapucali na svoj grad i na ni krive ni dužne građane. Jajačka policija je zaplijenila pravi arsenal oružja na kontrolnim punktovima, kao i po kućama odbjeglih Srba.

Preko 300 jajačkih Srba ostalo je u svome gradu dijeleći sudbinu sa svojim susjedima Muslimanima i Hrvatima.

U Jajcu smo uskoro osnovali TV Jajce u sklopu RTVBiH (Muhamed Muslija napravio tv-odašiljač!!!) čiji sam glavni i odgovorni urednik po odluci Ratnog predsjedništva SO-e Jajce. Tako su nastali brojni video-zapisi koje upravo prebacujem sa VHS-kaseta u kompjuter. Prva dva u trajanju od po desetak minuta mogu se vidijeti na You Tube, a naslov im je JAJCE – druga polovina maja 1992. godine, prbi i drugi dio. Biće ih još, a biće i tekstova!

Nakon što su Srbi napustili Jajce, građani koji su ostali u Jajcu javno su ih pozivali da se vrate i nastave suživot i zajedno brane svoj grad. I sam sam ih pozivao preko TV Jajce. Niko se nije vratio.

Slučajnost me odvela u Podmilačje u goste fratrima Crkve Sv. Ive koji su mi se nesbičnim gostoprimstvom zahvalili za TV-prilog u kojem sam ih javno branio od prijetnje šipovačkih četnika da će ih zarobiti i pobiti nakon što je tamošnji SDS nelagalno podijelio oružje TO samo Srbima. Fra Petar, fra Marko i mladi fra Filip su me tješili vidjevši me koliko patim za svojima, za Varcarem, Bosnom koja je nestajala u plamenu, krvi i suzama.

Tako sam bio u prilici snimiti nekoliko događaja iz katoličkog vjerskog života; u prvom dijelu videa  prikazan je fra Marko kako na sebi svojstven način drži propovijed za vrijeme Blagoslova polja i poziva narod na de nasijeda glasinama, da se ne boji, te da bude hrabar u teškim vremenima koja su nas sve čekala, ali za koje mnogi nisu vjerovali da će ikada doći, pa ni sam fra Marko i pisac ovih redova.

Svako je nosio svoju muku i dever, a za mene su nastali teški dani jer su ubrzo sve veze prekinute sa Varcarem, pa neko vrijeme nisam znao za sudbinu svojih. I njima je glava visila o koncu…

Planirao sam postaviti na You Tube, a linkove na svoj Blog, o još nekoliko jajačkih događaja koje sam zabilježio video-kamerom kojima ću se na ovom mjestu vraćati o njihovoj dvadesetoj godišnjici.

http://www.youtube.com/watch?v=hHkgHFIAFUc

http://www.youtube.com/watch?v=JWgTG4ih8oM

TUĆE

Tuče je, a šta bi drugo – bio mutafdžija. Poso lagahan, a nije parali. Baš po Tućetovoj mjeri.

Kad se spomene ime „Tuće“, vidim sliku čovjeka niskog rasta, sigurno najmanjeg u Rici, kojemu je pravo ime Salih. Volio je popiti  više nego išta na svijetu. Piću je, ustvari, bilo sve podređeno u Tućetovom životu, ali ne i opijanju, nego u meračenju. Kuća, bolje reći pola kuće, jer ju je dijelio sa Fatimom Buhić Ibrinicom, bila mu odmah uz Rički džamijski mezar.

Davno je bilo, a kao danas ga vidim kako iz čaršije, gdje se u nekoj bitriji nabubao – polahko silazi niz strmu Kujudžinicu u Riku – neko koga smo zvali Štaderče. Bio je malehan rastom, možda manji i od Tućeta. Pio, ali mnogo, nekad i bez mjere; kroz našu mahalu je prolazio svojoj kući koja je bila na Zborištu, odmah pokraj Katoličkog groblja na Ćeliji. Kada bi ga ugledaj, mi bi djeca poviči: „Eto Štaderčeta!“

Čuvao se za ogradu, oslanjao se ispruženim dlanovima o zidove kuća, ostajao neko vrijeme presalamićen preko ograde, izgovarajući neke nerazumljive riječi. Džahkad tako i zaspi nakratko. Dok bi se jednom rukom pridržavao za ogradu da ne padne, drugom, podignutom uvis, sporo bi opisivao polukrugove, dok bi nerazgovjetno gunđao, kao nešto objašnjavao, nikad prijetio.

Isti je bio i Tuće – i rastom i pokretima, ali smo njih dvojicu lahko razaznavali; Štaderče je bio fino odjeveni činovnik koji je jutrom promicao kroz Riku u Čaršiju na posao.  Svaki dan – pred mrak vraćao se iz Čaršije kući kroz Riku uvijek nakresan. I Tuće bi ponekad popij u Čaršiji, ali njih dvojicu nismo nikad zamijenili kada bi ih  ugledaj na vrh Kujundžnice – jer Tuće je, za razliku od Štaderčeta, manje hovedao; i sam je išao uz ograde i zidove kuća, krajem, ali malo kad se oslanjajući.

Za razliku od Štaderčeta, bio je bio puki soromah, haman u dronjcima.

Štaderče je bio uglađen, na glavi je nosio je micu, hlače su mu bile ispeglane, kaput čist i prikladan. Imao je fine kratko potkresane brčiće. U ruci uvijek tašna.

Tuće je nosio fes i uvijek je išao praznih ruku. Štaderčeta smo vukli za rukav, a Tućeta nismo. Jednom se Štaderče skrhao  u jarak pokraj ceste, možda smo ga i malo gurnuli. Ležao na leđima neko vrijeme, a kad smo se oslobodili straha, pružali smo mu ruke da se podigne. Tuće – se nije nikad svalio u jarak. Štaderče je bio šutljiv, a Tuće je psovao, ma ništa strašno.

Omljene psovke su mu bile „pola juga“ i „Bugojno“.  Nismo ga se bojali, niti bježali kada bi ljuljajući se i krivudajući dolazio  kući. Nismo ga vukli za rukav.

Čim bi čuli kako Tuće „krdaši“ „pola juga“ ili „Bugojno“, znali smo da je potegno. Trijezan, naime, nikad nije psovao.

Nije Tuće nikom poimenice psovao „Bugojno“ i „pola juga“ – nego onako, tamo nekome, uopće, onom koga možda ni on sam ne zna, ko čak i ne postoji. I Tuće bi podizao ruku sa ispruženim kažiprstom uvis, zaokruživao rukom u zraku, pravio pokrete i upirao rukom kao da nekome prijeti, a onda je spuštao niza se i gegajući se nastojao uhvatiti pravac kući.

Tuće je preo ispod kuće u vlažnoj i mračnoj ćerhani. „Radionica“ je gledala prema Grabežu, na sjever, pa u nju sunce nije nikad zavirivalo. Bila je, možda najstudenija ćerhana u Rici. Gotovo po pravilu, pokraj ričkih kuća izvirala su vrelca, a ispod Tućetove – otjecao je haman potočić. Stoga je Tućetova ćerhana bila i najvlažnija u Rici.

Tuće je bio sav nekako okrugo.

Na glavi je nosio iznošen fes kojeg nije kalufio od kako je kupljen, niti ga je prao, pa se crvenu boju obvladala crna – ponajviše od znoja pomiješanog crnom ćerhanskom prašinom koje se osipala iz crvotočnih brvana, padala iz šipila u drvenom plafonu. Dodatno, kroz zrak je lebdila i prašina koja se ispadala iz „ćupe“ koju je preo. Prašinu niko nije mogao suzbiti, premda su mutafdžije, pa i Tuće, vlažile  jolove pršćući vodu iz ustiju – pa je iz tih utabanih staza u ćerhani, kojima su se polahko gegali idući nazad predući i vraćali naprijed do čarakova da bi zapreli novu žicu – piljila voda i čitavo tijelo obuzimala je studen – i u sred ljeta. U Tućetovoj ćerhani – više i gore nego u ostalih.

Tuće je nosio košulju koja je bila mnogo veća nego što su bila njegova ramena, pleća i struk. Nije bilo dugmadi. Bilo ljeto, bila zima, Tuće  uvijek razdrljenih, golih prsa, a rukavi od košulje tarlahaju.

Kad zapuše studen vjetar, kad zaspe gust snijeg i pahuljice se počnu hvatati i mrznuti po Tućetovim dlakavim prsima, on bi mećavi znao prkosno podviknuti:

–     Udri silo na silu!

Tako je vikao i kad bi ga iznenada u mahali uhvatila kiša i kada je jako grmilo. Ne bi hitio kući. Razdrljio bi košulju haman do pasa, i povikao, ne jednom:

–     Udri silo na silu!

Tada bi se isprsio, pogled okretao k nebu i udario šakom po prsima. Iz fesa se niz obraze i čelo slivala od kiše rastopljena crveno-crna boja, kao da ga je neko naklao.

Nikad u životu nije imao kajiš, pa je hlače, koje su također bile prostranije nego što su mu trebale – vezivao komadom staroga urgana, priuze ili kanafe. Ali, te svoje „kajiševe“, nije on provlačio gdje je trebalo kako bi držali hlače da ne spadnu, već se samo opasivao i svezivao kako mu drago, tako da su hlače često visile o jednom kuku, a sa drugog spadale, pa se ukazivala bijela, poput ćageta, gornji dio Tućetove stražnjice.

Nije hatao za odjećom ni izgledom; bio je „halomet“.

Uvijek bos, često i u sred zime. Ako bi šta imao na nogama, i to je bilo makar dva tri broja veće; moglo mu je dati ruku, jer nikud mu nije ni bilo puta. Hladnoću je podnosio, nikad nije cvokotao niti se žalio da mu je studeno;  noge pomodri.

Nije  kašljao, iako stalno u memli i studeni. Ni u kući nije bilo mnogo toplije nego u ćerhani, pogotovo zimi, jer manjkalo drva za naložiti u zidani šparet; kroz kuću su vuci vijali, kako bi reci Ričani. Tuće nije mogao zaraditi i za rakiju, kruh i za drva, odjeću i obuću, već samo za rakiju i komadić kruha. Ustvari, prvo je rakija, a drugo, šta bi bi – ako bi! Ionako je bio male hrane, ko tica.

Nikad se nije pretrgavao predući („nije se nikad napio vruć vode!“). Nije preo za se, uvijek za drugoga. I oni za koje je preo, nisu se plaho uzdali u Tućeta i njegovu pređu, pa su mu davali da prede po malo, tek onako da je u poslu – pa ako uprede, dobro je, a ako ne, ne udi plaho, neće njihov mutafdžiluk stati zbog Tućeta.

Tuće je preo ne onoliko koliko je trebao ili koliko je mogao opresti, ili koliko je žica od njega neko mogao očekivati, nego koliko je on određivao za svoje potrebe. A trebalo je za čokanj-dva rakije, cigar-dva duhana, češanj bijelog luka i komadić kukuruze – za mezu. I to je bilo haman sve što pojedi i popij.

Hamid Đuzel, Tućetov rođak,  trgovac u jedinoj ričkoj „Zemi“, kome i samom nije bilo mrsko potegnuti, uvijek bi čekao da prođe radno vrijeme, pa da se u prodavaonici počne iskupljati društvo za akšamluk. Kad su svi na okupu, onda on spusti metalne roletne na pendžerima i vratima i počunu pijuckati; na Tućeta nije trebalo čekati, on je, mada nije imao sahat, uvijek u sekundu bio tačan. Do tada bi upreo taman toliko žica i dobio toliko para koliko je bilo potrebno za platiti jedan čokanj rakije. Drugi čokanj, a nekada i treći, plaćao je rođak Hamid, slijedeći je plaćao neko od društva iza spuštenih roletni. One na vratima, Hamid je  podizao samo do pola i samo u „hitnim“ slučajevima, ako je neko od Ričana dolazio po deset deka kahve, frtalj šećera, flašu himbera – zatečen iznenadnom posjetom, a kuća prazna. Bez kahve i šećera. Taj bi tada udarao šakom o roletne, a Hamid bi izvirivao i pitao šta treba. Ako bi dolazilo neko od od djece i tražilo da kupi bombone, Hamid bi govorio neka dođe sutra.

Tuće bi se popni na banak gdje bi čučnuo,obično ogrnut nekim haljetkom. Stopala su mu bila crna od ćerhanske prašine i vlage, crnilo se provlačilo između prstiju, zašlo za nokte.

Tuće je pio s merakom.

Nikad se nije čulo da srkne! Usne su mu uvijek milovale vrh čokanja, čekajući da ih ovlaži rakija čiji je okus osjećao na jeziku dok se lagahno slijevala niz grlo. Tuće se nije nikad mrštio na rakiju kao ostali svijet kada otpije prvi gutljaj i osjeti njenu žest, kada ga piće ujede za jezik i grlo. Toga kod Tućeta nije bilo. Pio je s merakom i merak je bio piti s Tućetom. Nikad nije zanovijetao, niti što tražio, uvijek je bilo i pića i meze po njegovoj mjeri i potrebi – samo išlo k njemu. Bio nafakali. Oči nikad gladne.

Uz komadić kukuruze i češanj bijelog luka, Tuće bi  polahko akšamlučio.

Neko bi iz veselog i eglenu odanog društva u neko doba upitao Tućeta:

–     Kako je Salihaga? – a Tuće bi odgovarao kao iz topa:

– Amerika!

To „Amerika“ Tuće je izgovarao pun ponosa i sa osjećajem pravoga zadovoljstva koje proizilazi iz skladnog duševnog i tjelesnog stanja; osjećao se zaista bogatim, a to njegovo bogatstvo se moglo usporediti jedino sa Amerikom kao najvećim svjetskim simbolom moći i bogatstva.

A kad bi Hamid oglasio kako je za to veče dosta, Tuće bi bez pogovora silazio s banka. Iza sebe, na banku je redovito ostajao komadić kukuruze i rakije na dnu čokanja. Tako je izgledao da je Salihu ne samo bilo dosta, nego da je i preteklo.

Iz „Zeme“ se haman nikad nije izlazilo pijano, tu se akšamlučilo i pilo s merakom i mjerom. A od Hamdove „Zeme“ do Tućetovog dušeka  – samo je nekoliko koraka –  i Tuće lahko prijeđe preko ceste, uspne se uz tri četiri basamka, i već je u svojoj kući.

Malo kad je odlazio ikud iz Rike, čak ni u Čaršiju nije uzlazio često. Bog zna je li ikada posjetio kćer u Zenici.

Ujutro Tuće bi predi „lagahan ko pero“ i za dana opet uspredi samo toliko koliko je bilo potrebno za akšamluk. Čokanj rakije, komadić kukuruze, češanj bijelog luka, i dvije cigare – jednu bi popušio preko dana, a  drugu držao za uhom, po cijeli dan, čuvajući za akšamluka. Drugi dan – druga nafaka!

Kad je mutafdžiluku prikucalo, pa odzvonilo, kada su zanat pregazila moderna vremena, a mutafdžije se rasule po drugim poslovima, Tućeta je nestalo.

U Zenici, gdje je „odselio“, (otišao mašući šakama) postao je hamal, kažu, i imao je kolica na kojima je putnicima razvozio prtljag od stanice do kuća. Govorilo se kako i dalje pije, ali samo u staničnoj restauaciji – sam. Ni u novom hamalskom poslu nije se priguljivao – po starom običaju radio je ne toliko koliko je bilo posla, nego koliko je njemu trebalo za akšamluk; na kolicima obično kofer, rjeđe dva.

Kod Varcarana koji su ponekad odlazili u Zenicu i sretali ga kod stanice kako sjedi na svojim kolicima, Tuće se raspitivao za svakoga, ali do smrti nikada se više nije zavraćao u Varcar.

Kada bi se sretni s nekim iz Varcara, ostavljao bi kolica u stranu (Neće ih niko!), i, vukući za rukav onoga koga je s dragošću sreo – rekao bi:

–     Hajmo mi mali po jednu!

I otimao se da on plati.

(Juni 1997.)

Suad LEPIR: VARCARSKI RATNI DNEVNIK – (Odlomci iz neobjavljenog rukopisa)

Rahmetli Suad Lepir: Kratko vrijeme prije iznenadne smrti, poslao mi je na uvid svoj varcarski ratni Dnevnik.
Na kraju poruke, izvinjavajući se za greške, napisao mi je: “Kad Ti to budeš čitao, čitaj onako kako sam ja mislio pisati.”
Nažalost, Suad je mlad otišao sa ovoga svijeta, a njegov Dnevnik koji je brižljivo vodio skoro svaki dan sa damarom istinskog hroničara – sve dok i on nije napustio svoj Grad i otisnuo se u Ameriku – ostao je neobjavljen… Ove isječke objavljujem na svom Blogu tek da se zna da postoji pouzdan svjedok jednoga ružnog vremena koje se dogodilo i Gradu i njegovim Građanima

…14. JUNA 1992. Nedjelja

Vojna policija upadala u kuće Muslimana i Hrvata i hapsila ih, kao i one što su se zatekli na ulicama. Odvođeni su u tadašnji Štab Teritorijalne odbrane gdje su bili maltretirani i udarani do iznemoglosti – ne gledajući ni kuda ni koga. Moje prve komšije Srbi upali naoružani u kuću mog komšije Semina Pivalića i tada pretražili svu kuću. On je imao najveću kuću i našem komšiluku u kojoj je bila i prodavaonica prehrambene robe. Otvarali su pivo, pili, stalno prijeteći, a niko ne zna zašto. Govorili su mu, ako nešto pronađu, nema ništa ni od njega ni od njegove porodice. Odveli su ga tada u Štab, kao i njegovog sina Semira, zeta Jasmina, brata Muju i njegovog sina Edu. Tada su odvedeni i moje komšije Kemal Memić i Đemal Habibović. Sasvim kasno pred mrak, vratili su se Semin, njegov sin Semir i zet Jasmin, kao i Kemal Memić, dok se  nisu vratili Mujo, njegov sin Edo i Đemal Habibović.

15. juna 1992.

Ovog dana su se vratili Mujo i njegov sin Edo. Bili su odvezeni u Bjelajce,  a kad su se vratili, nismo ih mogli prepoznati, jer su bili toliko izudarani da im je gotovo promijenjen izgled. Bili su natekli i krvavi od udaraca. Nije se vratio  Đemal Habibović za koga se ne zna gdje je završio. Također se ne zna za sudbinu još dosta muslimana i katolika.

16. juna 1992.

Preko radija u Mrkonjiću, a i Radio Banje Luke slušali smo vijesti vijesti o tome – kako oni navode – da su ustaše i balije napale Mrkonjić i polupale i popljačkale sve što je srpsko, te da je srpski narod pretrpio veliki strah. Tako je to govoreno u javnosti da bi narod koji to sluša, a ne živi ovdje, povjerovao. I tako se stvarala jedna propaganda zasnovana na lažima…

20. augusta 1992. Četvrtak

Rano ujutro oko pet sati čule su se dvije ekspolozije  od raketa zemlja-zemlja koje su ispaljene sa lokacije Podrašnica. Ove rakete su ispaljene na Jajce. Od tog dana i tog trenutka mogli smo vidjeti avione srpskih snaga koji su nadlijetali sasvim nisko iznad Mrkonjića i Jajca i borbeno djelovali na Jajce i okolinu. Bacili su tada teret po Jajcu i Bugojnu ubijajući civilno stanovništvo tih gradova i okoline. Ne zna se tačno šta je bilo tada, ali se pretpostavlja da nije dobro.

21. augusta 1992. Petak

Preko radija se moglo čuti kako bi se u što kraćem roku trebala izvršiti razmjena zarobljenika sa obje strane. Pitamo se mi koje to zarobljen na ovoj srpskoj strani kad se zna da Srbi nisu nikoga zarobili na vatrenim linijama, osim onih civila koji su pohvatani po kućama, a gdje se oni nalaze, to nismo tada znali. Bilo je dogovoreno da se razmjena izvrši na putu između Mrkonjića i Jajca kod Plivskih jezera.

23. august 1992. Nedjelja  

Bila je razmjena zarobljenika iz Jajca za civile koji su tražili da izađu iz Mrkonjića na tu drugu stranu. Iz Jajca je pušteno sve njihovo zarobljeno ljudstvo koji su se borili protiv Jajca. Bila je to jedna nepravedna razmjena. U toj razmjeni moja prva komšinica Razija Raza Murica otišla je u Jajce jer joj se dva sina zatekla u Jajcu prije rata i nisu se mogli vratiti u Mrkonjić. U njenoj kući je ostao samo Enver Murica koji nije mogao tada izaći pošto Srbi nisu dozvoljavali vojno sposobnim  muškarcima da napuštaju grad pošto znaju da bi tamo bili mobilisani i uniformisani i – borili se protiv njih…

…31. august. Ponedjeljak

Pijačni dan. Kao i obično, narod je puno u gradu, ali najviše uniformisanih osoba koji nose naoružanje i pucaju. Pucalo se strahovito mnogo u Gornju džamiju koja nosi ime Krzlar-age koja je dosta oštećena, a džamijske stvari vojska odnijela. Ova džamija je u centru grada. Stara je oko 400 godina.

6. septembar 1992. Nedjelja

Prije podne bezazlena pucnjava. Negdje oko 14 sati, čule su se dvije bombe koje su eksplodiarle u Gornjoj džamiji. Pucalo se tada i na Donju (Ričku) džamiju (Hamidiju) a pucali su i neki rezervisti koji su se vozili na traktorskoj prikolici prema Bjelajcu. Pjevali su četničke pjesme. Bili su toliko zarasli u kose i brade – a nosili su crne kape. Prošli su pokraj moje kuće. Kada su zamakli, nisu se više čule ekspolozije. Moje prve komšije Srbi su otrčali vidjeti šta se dogodilo. Bili su to Brane Tica, sin Vida i Milenko Devura, sin Ostoje… Kada su se vratili, rekli su da je džamija puno  oštećena i da je sva izbušena od metaka i gelera. Po njihovom izgledu – bili su sretni i zadovoljni sa tim šta se dogodilo…

13. septembar 1992.

Polako svanjiva.

Dan onako uobičajen, ništa posebno, a negdje oko 12:30 ispaljena je jedna granata iz Jajca na Mrkonjić u okolini Orugle, ali nije napravila ni štete niti je bilo žrtava. Oko dva popodne počele su padati granate po naselju i jedna je pala u blizini moje kuće.  Druga granata je pala u Riku i oštetila jedan dio kuće Ite Hrustanović blizu Vatrogasnog doma. Još jedna granata je pala na Zborište gdje je bilo dječije igralište između kuća i montažnih baraka. Treća granata je pala u blizni moje kuće u jednu baštu preko puta rijeke  i napravila veliku štetu. Četvrta granata je pala stotinjak metara od moje kuće ispod kuće Davida Tešanovića i Stojana Lekića – Stole. Ova granata je samo oštetila jedno auto Dragana Jotića, a geleri su padali i po mojoj i očevoj kući. Prekinula je električni vod i ostali smo bez struje. Jedna granata je pala u naselje Zboriše gdje su se  tada igrala djeca. Na licu mjesta je poginuo petnaestogišnji dječak Nenad Devura, izbjeglica iz Jajca koji je živio sa roditeljima u tom naselju.  U toj ekspoloziji je teško ranjena jedna djevojka koja se zvala Jadranka Tomić – Jadra, jedinica kćerka Đoke Tomića, konobara. Dok su te granate padale, nisam znao gdje su mi djeca pošto su bila otišla od kuće, vjerovatno na to igralište… Pošao sam ga tražiti. Usput sam sreo komšiju Željka Novakovića i pitao je li mi vidio mlađeg sina Alena pošto se nije vratio kući sa starijim sinom Jasminom… Rekao mi je da ga nije vidio, ali je vidio dosta djece koja su bila gore, a ima i ranjenih poginulih, a ne zna se ko su… Otrčao sam kao bez glave gore na to mjesto, gdje su me dvojica ljudi koje nisam poznavao pitali imam li auto. Rekao sam da nemam. Otrčao sam gore i vidio kako je neko ležao na asfaltu, a pokraj njega bicikl. Pored njega je ležao mali mrtav pas.  To je bio veoma stravičan prizor od kojeg mi je dah stao. Na prvi pogled mi se učinilo da je to bio moj mlađi sin kojeg je granata pogodila tačno u glavu. Znao sam da je vozio biciklo i da je otprilike istog rasta kao ovaj što leži na asfaltu tu ispred mene. Nisam mogao prepoznati ko je to uistinu bio. Tijelo mu je ležalo na provaljenom biciklu sa podvrnutom jednom nogom, ali sa raznesenom lobanjom od koje nije ostalo ništa čitavo.

Uzeo sam dvije kosti lobanje sa prosutim mozgom i sastavljao ih ne bih mogao prepoznati ko je to. Zatim sam uzeo kosu sa kožom ne bih li prepoznao makar lice, ali uzalud; sve je bilo raskomadano. Nisam mogao prepoznati ko je ni po nogama i rukama. Tada sam skinuo jednu cipelu i čarapu kako bih ponio kući mojima da vide jesu li to cipela i čarapa moga mlađega sina… Dok sam skidao cipelu, ugledao sma jedan lančić i to mi je bilo sumnjivo jer nisam znao je li moj sin imao ikakav lančić. I, kada sam se spremio napustiti to mjesto, dotrčao je Brane Tica koji je pitao mene koji je taj poginuli, a ja sam kroz suze rekao da ne znam i da je moguće da je to moj mlađi sin, ali nisam siguran. Rekao mi je da to nije moj mlađi sin, jer ga on poznaje dobro i još je rekao da je moj sin Alen kod njega u garaži gdje se skriva još dosta naroda…

8. septembar 1992. Utorak

Prethodna noć je protekla bez sna jer mi je pred očima bio obaj prizor sa Zborišta.

Danas sam vodio sina u bolnicu jer je osjećao bol u kuku od malog gelera… Tada sam u bolnici čuo Srbe kako pričaju među sobom kako ej Jadranka, ona ženska što je poginula od granate, pucala iz ručnog bacača na džamiju u Rici kad joj je momak došao s aratišta.Čuo sam još dosta toga šta su sve neki radili po okolnim mjestima. Ja tu nisam ništa govorio. Bio sam samo slušalac.

4. oktobar 1992. Nedjelja.

Pada kiša. Jutro pravo jesenje. U 10 sati sam bio spreman da idem u Štab jer sam dobio poziv prethodnog dana. Kada sam stigao tamo, već je bilo oko 50 muslimana i katolika, svi smo se međusobno poznavali. Čekali smo pred Štabom radi objašnjenja zašto smo pozvani… Bilo je priče o svemu i svačemu dok se nije pomolio Lazo Šarac, bivši direktor Komunalnog, sa nekim papirima u ruci. Svi smo ga poznavali, a znao je i on nas vrlo dobro. Rekao nam je da se postrojimo… Prvo nam je rekao ovo: „Možda znate ovih dana je bila sjednica u Opštini i donesena je odluka od strane vojne vlasti i od srpskog naroda koji je predlagao da vi ne možete ići na ratište sa našim borcima. A gradu je potrebna  radna snaga da bi se neki radovi mogli završiti. Ova sad grupa koja je danas pozvana predviđena je za kopanje kanala za vodu za selo Trijebovo…” Rekao je da je kanal dugačak 8.842 metra, i to se mora uraditi, inače nećemo dobijati humanitarnu pomoć, a oni koji neće da rade biće suđeni od vojne vlasti i istjerani iz grada…

14. oktobar 1992. Srijeda.

Jutro osvanulo sa jakim mrazom po livadama. Ali, ipak, moralo se ići na  radnu obavezu kopanje kanala…

…12. novembar 1992. Četvrtak

Rano jutros oko 3 sata i 17 minuta dvije jake ekspolozije – probudile su sve mještane i dale ih u strah. Te dvije ekspolozije digle su u zrak i porušile naše dvije džamije koje su bile dosta oštećene. Srušene su dinamitom koje su u njih postavili i aktivirali Srbi. U trenutku eksplozije, moja se kuća se sva potersla pa smo svi skočili. Samo smo mogli vidjeti bijeli dim koji se dizao u zrak na mjestu gdje je bila džamija. Pogledali smo u pravcu gdje je bila i Gornja džamija, ali nismo vidijeli da li je srušena, jer se odavde ne vidi od Pravoslavne crkve koja nam zaklanja vidik. Predosjećali smo da je srušena jer su bile dvije ekspolozije…

DŽEMKO DIZDAR

 

 

DŽEMKO DIZDAR

 

bočac
Ostaci starog srednjovjeovnog grada Bočca nad Vrbasom koji su čuvali kapatani i dizdari – a čije su obitelji Kapetanovića i Dizdara ćetnici zatrli 1942. godine

 

Džemko Dizdar ispruža ruke prema nebu, podiže se na prste, dokučuje i savija šljivovu granu okićenu modrim jedrim plodovima. Šljiva je nadvisila trnje i korov koji su osvojili šljivik. Uzbra šljivu, raspuči je, prinese ustima, pa nakon što je okusi, reče:

–   Slatka!

Da nam je ubrati i koje zrno grožđa.

I loza se otima okovima trnja i puže uz preostalo kamenje koje se kruni i osipa sa zidina Džemkine rodne kuće. Nekoliko zrna zaplavi mu se u ruci na kojoj se zarosiše i dvije-tiri sitne kapljice krvi od uboda trnja.

– Nije podivljala, – veli Džemko.

Grožđe je kiselkasto-slatko i oporo, kao što je bilo nekad davno kada ga je zadnji put kao dijete brao.

Džemal DIZDAR DŽEMKO

 

Pedeset godina šljve nisu okresane, loza podrezana i povezana. Sađeno, kalamljeno i odnjegovano domćinskom rukom Džemkinog dida i oca, voće i loza prkose i otimaju se korovu u trnju.  Džemki je njihov ukus poznat, nosi ga na vrhu jezika, iz djetinjstva.

Prvi je put je od proljeća 1942. na razvalinama svoje kuće. Na nagovor onog koji ovu priču ispisuje i njegovog šure Mehe, Džemko se teška srca našao na mjestu krvavog pira četnika vojvode Lazara Tešanovića iz Bočca.

U strašnom košmaru, kroz maglu i tamu tolikih godina, Džemki su se ponovno ukazale krvave slike od kojih čitav život bježi, a nikad uteći, zbog kojih se tolike godine nije zavraćao tamo gdje je rođen. Bio je to krvavi četnički obračun sa potomcima dizdara i kapetana starog grada Bočca, utvrde koja kao na dlanu leži ispod ruševina Džemkine rodne kuće; viseći nad Vrbasom; stari grad je oronuo pod teretom prhujalih stoljeća, zaboravljen, onkarj puta, osipa se, rekao bi svaki  čas će se strmoglaviti u plahu vodu, duboko ispod svojih preostalih zidina.

Slike užasa iskaču ponovno iz tame, jedna za drugom, sve strašnije od užasnije i Džemko kao na filmu strave i užasa, vidi četnički krvavi pir.

Šutio je.

 

IMG_9617
Ostaci starog srednjovjeovnog grada Bočca nad Vrbasom koji su čuvali kapatani i dizdari – a čije su obitelji Kapetanovića i Dizdara ćetnici zatrli 1942. godine 

Samo se zacrvenio u licu na kojem se zaledio grč. Bio je napet, samo što ne pukne. Slike koje ga nikada nisu napuštale niti ostavljale na miru, koje su ga morile i od kojih se u snu prepadao i skakao sav oznojen iz dušeka, ponovno su bljesnule, ošinule ga kao munje; on ponovno čuje strašne krike oca, majke i dida pred bljeskom zamahnutog četničkog noža. U snu je tisuću puta bježao iz te kuće, kroz avlije, pune četnika i krvi. Bježeći, osvrtao se i vidio prerezane grkljane; naokolo ležali otac, majka, did… Bježi, a nikad i nigdje uteći. O tom krvavavom piru koji ga pratio kao teška olovna sjena, nikome ništa nije govorio. Svoju muku nosio je sam u svojoj duši i na svojim plećima. Kako mu je, to on samo zna.

 

Otimao se godinama svakom nagovoru da dođe u Bočac gdje je oštrim sječivima četničkih noževa prekinuto njegovo djetinjstvo, utrnute sve ljepote življenja u toplom roditeljskom domu, na didovini.

U ruci mu se sasuo grozdac.

Zidinama kuće ni sada nije mogao prići…

Tolike  godine nije se dao ubijediti da se otvori i da se makar malo rastereti bremena koje je nosio, da ispriča priču koju je samo on znao. Znao je da se od njega očekuje ta priča, ali godinu na godinu, šutio je kao zaliven, okretao razgovor na drugu stranu.  Ni u Bočac – nije nikad htio otići. Izgledalo je kao da Džemko odjednom ogluhne kad biva upitan o tom krvavom jutru u Bočcu.

Tako je priča ostala zapretana u Džemkinim moždanim magazama, zaključana, a ključevi sakriveni od ostalog svijeta čitavih tridest godina.

 

IMG_9605
Poged sa starog grada Bočca na nekadašnja imanja Dizdara i Kapetanovića

Od tada, još je dvadest godina trebalo oteći Vrbasom, pa da slomi samog sebe i dođe na mjesto gdje su skončali svi njegovi najbliži  i najdraži.

 

Ispred njega je ogroman zid preko kojeg ne može u svoju avliju, ni nakon toliko godina. Ne pokaza mjesto gdje su završili svi Dizdari osim njega jednoga, svi Kapetanovići do posljednjega. Šutio je, šutjeli su i četnici i njihovi potomci, pa se o strašnom zločinu znalo samo toliko da se dogodio i da je Džemko jedini koji je preživio.

Trideset godina poslije četničkog zločina, Varcarski SUBNOR i njegov predsjednik Stevan Penić odlučili su obilježiti mjesto gdje su poklani Dizdari i Kapetanovići. Na betonskom postolju postavljena je spomen-ploča sa kratkom bilješkom o žrtvama fašističkog četničkog terora. Džemko tada nije smogao snage otići u Bočac, jer, znao je – tamo bi  se još jednom, snažnije i teže nego obično, morao suočiti sa slikama zločina. Ali, uoči otkrivanja spomenika, iznenada se otvorio i najzad ispričao piscu ovih redova šta se dogodilo u rano proljeće 1942. godine.

Četnici Lazara Tešanovića nahrupili u rano jutro u mirni i usnuli zaselak Dizdara i Kapetanovića. Voćke se osule beharom. Proljeće  nahrupilo, miriše rađanjem i berićetom, ne sluti ničim na zlo i krv.

Neprimjećeni, četnici su se brzo rasporedili po zaseoku. Ni ptica im nije mogla uteći, mislili su. Razvaljujući kundacima i ramenima vrata, upadali su u kuće, psujui tursku majku. Iza sna probuđenu i prestrašenu poluodjevenu čeljad počeli su istjeravati na avliju, sve Dizdare i sve Kapetanoviće. Strah, zaprepaštenje i nevjerica, mogli su se čitati na licima i u razrogačenim očima tih – bez suda i sudija – osuđenika na smrt. Samo koji tren prije nego li su četnici počeli klati, Džemko je odlučio bježati. Nešto iznutra nagovorilo ga je na to. Džemko kao da je pročitao misli svoga dida koji ga ošinu zapovijedničkim pogledom i gotovo nevidljivim pokretom glave uputi prema kućnim vratima.

Džemko se pokuša promigoljiti pokraj četnika koji je sa nožem u ruci stajao raskoračen na pragu kućnih vrata.

–     Kud ćeš ti mali? – zareža četnik.

–     Moram poraz sebe! – bez drhtaja u glasu koji bi nagovještavao i trunku straha, odgovori Džemko.

Četnik je malo oklijevao. Džemko je snažno priljubio koljeno uz koljeno, stiskao se, glumeći kako mora u ćenifu koja je bila na vrh avlije, blizu živice.

I četnik što je bio u avliji, ponovio je isto pitanje.

–     Kuda ćeš ti mali?

Ali i prije nego što je od Džemke dobio ikakav odgovor, četnik s vrata mu je dovuknu:

– Pusti ga! Ne zna on ništa.

Zadeverani oko istjeravanju čeljadi iz kuća, opijeni mirisom krvi koja je potom šiknula u mlazovima, zaneseni klanjem koje je počelo i kojemu su se sasvim posvetili, četnici su – i onaj na vratima ni onaj u avliji – zaboravili na Džamku. Umjesto u ćenifu, Džemko je šmugno u obližnju šikaru. Sakrio se u jedan žbun odakle je iskolačenih očiju, sav su strahu i nevjerici – promatrao kako četnici kolju njegove – oca, majku, dida… Iz komšijskih kuća se čuo vrisak, jauk. Krv potocima teče kroz avlije.

Behar sa jabuka senabija se kruni i pada u lokve krvi.

Tako su četnici zatrli sjeme Dizdara i Kapetanovića u Bočcu, od tada „turskog uva“ tamo više nejma.

Još se nije haman ni razdanilo, a četerdest i jedno beživotno tijelo ležalo je po avlijama.

Zadrigli od rakije i krvi, ponosni na krvavi posao koji su obavili, sasvim su zaboravili na Džemku. Vraćajući se odakle su i došli, ruku krvavih do lakata, od poklanih Dizdara i Kapetanovića, zajojokali su, sigurni kako im niko nije izmakao nožu i kako svjedoka njihovu zločinu nema. Prije nego su krenuli preko Vrbasa u sela pod Čemernicom, izveli su iz štala konje i volove, upregli ih u kola, iznijeli iz kuća sve što im je moglo biti od koristi, tovarili na kola ili prtili na se; nestao je imetak kojeg su vrijedni domaćini tekli dugo vremena. Onda su užegli selo.

IMG_9694Na nebu su se pojavila jata crnih ptica koje su, namirisavši s visina krv, počela kružiti nad ubijenim selom.

Ostatak dana Džemko je proveo šćućuren u grmlju, glavom među koljenima. Od sebe – ni glasa. Iako su četnici bili već davno otišli, nije se usudio maknuti. Ukočen, prestrašen poput prepelice, sam, dočekao je da se smrkne. Gladan, suhih usta, usudio se tek tada pomaknuti iz svoga skrovišta; pred njim je bila mrkla noć, dug, težak i neizvjestan put do Jajca gdje su mu živjeli rođaci.

Svu mrklu noć se lomatao po oštrom ljutom stijenju povrh Vrbasa, udarao čelom o kukrike, padao, izubijao koljena, osjećao toplinu krvi koja se cijedila niz noge. Pridizao se, spoticao i bježao dalje; pričinjavalo mu se kako se iza svakog grma ispred njega uspravlja četnik sa zamahnutim nožem u ruci. Čuje strašni glas:

„Slaga nam mali, ali neš’ nam uteć’!“

Pred očima mu zapovjednički didov pogled:

“Biži!”

Bježao je još brže, izderana obuća davno je spala s nogu.

Oštro kamenje reže mu stopala; osipa se ispod njegovih bosih raskrvavljenih nogu, odskakuje niz strme litice i pada u plahu rijeku, duboko u kanjonu koju on ne vidi, samo čuje, osjeća i slijedi. Iako su mu noge klecale, izdavale ga, nije zastajao. Plazao se četveronoge; oštro stijenje siječe mu dlanove koji bride i bole, osjeća toplu krv koja teče iz posjekotina, ali on ne zastaje. I lice mu je krvavo, nebrojeno puta ošinula ga je grana trnjine i kukrike. Noć. Mrkla. Čuje samo huk rijeke ispod litica i osjeća sve veći strah; oni su mu jedini saputnici i vodiči. Zna; mora uz rijeku. Hukom koji dopire iz dubine, rijeka svjedoči kako je na prvom putu, iako puta nejma, samo gole strme litice obavijena mrakom.  Strah je snaga koja ga goni dalje.

Kada su ono did i on jednom išli putem, do Jajca im je trebalo haman šest sahata hoda. Sada, noću, bespućem preko litica, drače i gloga, trnja i kukrika – biće to za sedmogodišnjeg dječaka mnogo duže putovanje.

Bilo je odjutrilo kada se najzad pojavio pred pragom rođaka Zulića. Čim su ga ugledali prepadnutog, u dronjcima ispandžanog i izgrebanog, okrvavljenog  – naslutili su šta se dogodilo.

–      Je li iko živ ostao? – pitali su.

***

 

IMG_9740
Dizdareva džamija u Bočcu – nekad. Danas joj nema ni traga, ali joj se mjesto da lahko odrediti…

U kasnu jesen 1992. četnici su srušili džamiju u Varcaru. Na njih je palo prokletstvo vakifa Mustafe-age koji je molio Boga –  neka se onima koji se ogluše o vakifove odredbe, onima koji se drznuu rušiti ili krasti dobra koja je sagradio i ostavio svima –  Bog sruči na glave sve nesreće ovog svijeta. Džamija je nestala u prahu i pepelu, ne zna se gdje su šamadani na kojima je bilo ispisano vakifovo prokletstvo. Ne zna se ni šta je s knjigama rođenih i umrlih, pa se tako gubi glavni pisani trag i spisak poklanih duša u Bočcu.

 

Savršen zločin!

Ali, imena i likovi, bljesak četničkog noža koji im je prerezao grkljne, u Džemkinim su moždanim magazama. Bljesak noža!  Opet i iznova! Vidi kako se kruni behar koji lagahno, lagahno, da ih ne probudi,  prekriva čeljad Dizdara i Kapetanovića.

Džemko je ostao kod Zulića u Jajcu do kraja rata 1945., potom se našao u domu za ratnu siročad. Pokazao se odličnim đakom u školi, pa su ga Titine vlasti  poslale na izučavanje zanata u Čehoslovačku. Vratio se negdje 1951. sa diplomom mašinbravara. Zaposlio se u tek osnovanoj Pilhani u Varcaru, kao  majstor održavao je parnu mašinu – lokomobilu koja je pokretala testere na getirima koji su rezali balvane. Mašina nikad nije stala dok je Džemko brinuo o njoj.

Zavolio ribolov, išao na Ponor i na Sanu s prijateljima. Najčešće je ostajo sam pokraj rijeke, sahatima je gledao u vodu, šutio. Džahkad je išao i na Vrbas, razmahivao svojim mušičarem – dok su sa silka iskrile i raspršavale se srebrene kapljice; kao kočijaš kamdžijom, pucketao je tetivom i razastirao mamce po brzacima i tihacima rijeke podno bočačkih zidina. Otmao se pogledu ka ostacima njegova sela iznad starog grada.

Kada bi „Fićom“ putovao u Banju Luku i vraćao se nazad u Varcar, nije podizao oči sa ceste, niti se ikad okretao u stranu licem prema zaseoku čije su se zidine krunile i nestajale u trnju i korovu, kao i sam stari grad Bočac, gdje su njegovi pradidovi bili dizdari, a komšije – kapetani. Svima i svemu zatire se trag, svjesno i planski.

Ne samo što nije nikom, pa ni ukućanima, pričao o onome šta se dogodilo u Bočcu, nego čak nije htio ni svjedočiti kada su vlasti najzad to i tražile od njega. Bio je teškim maldamom zamaldanjen, velikim katancem bez ključa zaključan u se.

Nije se iz Džemke mogla izvući priča, ma šta čovjek radio i ma kako ga obazrivo navodio da progovori. Prije bi duvar!

Dogodilo se kao slučajno; jedne se večeri, nekako uoči otkrivanja spomenika poklanim u Bočcu, zatekli smo se u Džemalovoj avliji – ovaj koji ispusje ove redove i Džemkin šura Meho. Avlija, sva u cvijeću i ružama, bila jedna od najljepših u Varcaru. Nova kuća, “Fićo” u garaži.

Izeta, Džemkina supruga, pozvala nas je u kuću. Zasjeli smo za sofru sa Džemalom, pred nama – meza i pivo. Jednu po jednu, večer odmiče u razgovoru – mi pričamo, a Džemko ni jedne; tvrd je orah.

U neko doba, a da ga uopće nismo ničim navodili na priču, možda na nevidljivi mig, poticaj ili uz raniji Izetin nagovor, Džemko se počeo otvarati. Nije dao da iz njega proključa bujica. Riječ – dukat! Zanijemili smo još pri prvoj Džemkinoj rečenici, ne vjerujući kako počinje priču koju će uz mnogo teških zastjkivanja najzad ispričati. I, nismo ni jednu riječ progovorili cijelo vrijeme, niti smo jeli, niti pili. Kada je priča bila gotova, sobu je ispunila šutnja. Zaboravili smo i na pivo i na mezu.

Priču je isprričao teško dišući, tražeći oslonac, za nas nevidljiv; više puta se zaključavao sam u se, pa se opet sam otvarao, govorio, rječ po riječ. Kad je priča bila ispričana, ponovo se zamandalio najtežim i najčvršćim mandalom. Nikad se više nisamo vratili toj priči.

Malo iza toga, to Džemkino svjedočenje objavio je banjalučki list “Glas”.

Kolika je njegova muka ostala pri njemu, je li mu bilo i zehru lakše ili još mnogo gore, jedino Džemko zna.

***

Džemko i njegova Izeta primili u svoju kuću siroticu Bosu iz sela Graca i osigurali joj toplinu doma i pomogli u školovanju. Bosa se udala za Taiba Dedića kojeg su četnici strjeljali u Obrcima u septembru 95-te zajedno sa još 28 Varcarana – katolika i muslimana, kulučara na “radnoj obavezi”.

Džemkin sin Emir oženio se, pa rastavio sa Milenom. Tragično skončao život kao prognanik u Danskoj.

Džemkina mlađa kćerka udala se za jednog varcarskog pravoslavca i u Varcaru ostala čitav rat. Iz Varcara se nisu odmicali ni Džemko ni Izeta.

Šta su predeverali, oni znaju!

***

Evo me u mojoj avliji u Rici, s Hajorm.

Deveram nešto oko auta, kad pomoliše se Džemku i Izeta; šetaju niz cestu.

Ugladali nas, osmjehuju se,  stali ukraj ceste do Kapidžića ruševine, auti stalno jure. Priđosmo jedni drugima. Upitasmo se.

Bojao sam se progovoriti ijednu riječ.

–     Dinka ostala u Sarajevu, Nerka ovdje… Za Emira si sigurno čuo – veli Izeta.

–     A ti Hajra u Kanadi! Daleko, brate! – kaže Džemko.

– Živa glava! – velim, sve i dalje misleći i na Džemku i njegovu muku.

– Deverli! – kaže  dok njih dvoje odlaze krejem ceste.

***

U zimu 2010. kada su ispisivani ovi redovi,  stiže vijest iz Varcara  – Izeta napustila ovaj tužni svijet.

IMG_9687

 

ZLATNE RUKE NINE MOŠUNJCA

Majstor Nine MOŠUNJAC

Šest zanata je znao majstor Nine Mošunjac; bio je automehaničar, puškar, vodoistalater, strugar, alatničar, mašin-bravar. Uz te, nije bilo ni jednog drugog metalskog zanata u koji se nije razumio. Nikad nije kovao kose. samo bi, kada koju kosu kovač pregori, pa je donesi majstoru, on bi je “zašvajcovao” , var obrusio, pa niko ne bi mogao ni pomisliti da je kosa zavarivana.

Što se tiče tehnike, majstorluka i novotarija – nije mu bilo premca nadaleko. Od straog, pravio je novo – kako su Ričani znali reći. Od ništa, prvavio – nešto!

Imao je zlatne ruke.

Majstor Nini dolazili svi; kad god ni jedan drugi majstor nije mogao nešto popraviti ili napraviti – oni bi njemu na vrata. Dolazili Varcarani, Ključani, Šipovljani., Jajčani, a bogme ponekad i Banjalučani.

Ako niko ne može odgonetnuti kako se rukuje nekom tehničkom novotarijom – idi Nini, on će sigurno znati – taman da tu spravu nikad  nije vidio.

Za kvar koji niko nije umio otkloniti, pa radilo se o kahvenom mlinu, motoru auta, lovačkoj pušci…, pitalo te:

„Je s’ nosio Nini?“

Jer, ako slučajno on nije mogao neki kvar otkloniti, mogao si stvar slobodno baciti. Lijeka joj nema.

Jednostavno – majstor Nine je bio nenadmašan, nezamjenjiv, jedan i jedini, neponovljiv.

Njegova radionica se nalazila na vrh sokaka iznad Katoličke crkve, ovamo prema Ćorića mahali i Rici. Iako je taj sokak prolazio baš ipsred Katoličke crkve, iako su na njemu živjeli jedino katolici – taj sokak je zvanično nosio ime po crnogorskom pravoslavnom vladici Njegošu.

Duž čitavog čeonog zida redionice, odmah ispod krova, stajao je napis ispisan velikim, od metra slovima: NINE MOŠUNJAC. Iznad dvokrilnih ulaznih vrata radionice, stajao je željezni čekrk  za podizanje teških tereta – poput automobilskih motora; u radionici je bilo mnogo raznih mašina – bušilica, aparat za zavarivanje, „Drechbank“; tu je bio i kovački grm, tu su garniture raznih alata, sitnog i krupnog, nebrojeno mnogo, za sve namjene i majstor Ninine majstorluke. Na sred radnje – kanal za popravku auta.

Majstor Nine je unilazio u svoju radionicu ranim jutrom, odlazio kući navečer, obično nakon „akšamluka“.

Zadnjih godina, „akšamluk“ je pripremao njegov nerazdvoji ahbab Muharem, kojeg su svi u Rici zvali „Seljak“, mada je bio pravi gospodin, i izgledom i manirima…

Seljak bi brinuo za mezu – kokošije batake ili krilca, prezle, janjeće bubrege, špinjetke, ribu ili teletinu; dolazio bi pred akšam u radionicu, na  vakat. Ako je bilo vatre na kovačkom grmu, meze bi pripremao na žaru ili u tavi koja je tu uvijek „dežurala“. Ako je gorjela peć, onda bi meso pržio na platama. Radionica je pred mrak uvijek mirisala na roštilj dok bi majstor Nine zavrašavao svoje poslove. U zadnje vrijeme, hrupim i ja, baš kao da sam virio – na gotovo, a uvijek donesi nešto za meze – i od sebe… Akšamluk ne bi prošao ni bez fotografa Šerifa; mada nas dvojica nismo pili, meračili smo u finom društvu, pričajući, šačeći se – veseleći se životu.

„ De sad, zamezi,“ govorio bi Seljak nutkajući majstor-Ninu sa komadićem tek pečenog mesa.

Majstor Nine bi tada nakratko odložio alat iz ruku, prošao se posla, što bi rekli, potegnuo iz čašice gutljaj rakije, pa zamezio ponuđeno. Potom je nastavljao s poslom,  a Seljak se i dalje vrtio oko „poguziluka“.

Nikad nisi znao kad će neka od mušterija hrupiti na vrata tražeći da majstor Nine popravi kvar.  Ali, ni Seljaku, ni Nini to nije smetalo, da pače, godilo im je, poso je poso, družba je družba; oni su imali vremena za piće i mezu na tenane, polahko, po svom ćeifu, meračeći u svakom zalogaju i svakom gutljaju. I egleni! Šali.

Muharem Kaharević – Seljak

Do akšamluka bi se majstor Nine naradio svakojakih poslova. Mnoge te poslove obavljao je rutinski, napamet, što bi rekli Ričani. Međutim, bilo je poslova koji su zahtijevali „odgonetanje“ – a te je najvolio! Majstor Nine bi ustanovi kvar – skontaj u čemu je problem, šta treba rastaviti, šta zavariti, šta promijeniti, šta iznova napraviti, smisliti; dugo bi gledao, kontao studirao i, kad je bio siguran da je našao rješenje, hvatao se posla. Ništa mu se nije moglo oteti. Zato su mu ruke bile skupe, skuplje nego ostalih majstora. Ali, niko od mušterija se nije tužio. I majstor Nine i mušterija su znali kako posao vrijedi toliko jer ga drugi niko u Varcaru, a ni u oklnim gradovima ne umije uraditi.

Još prije Drugog svjetskog rata pročulo se o njegovom majstorluku. Tada je završio mašin-bravarski zanat, zatim puškarski, a čim su potekli auti u Varcaru, odmah je izučio i automehaničarski.

Umio je napraviti pušku pa vlastitom nacrtu – u glavi.

Na Crnoj rici, ispod svoje kuće, odmah poviše Crkve, na mjestu starog mlina, navratio je vodu u badanj koja mu je pokretala malu turbinu vlastite izrade koja je davala struju za njegovu kuću, radionicu i za Župni ured. Tako je zahvaljujući majstor Nini stigla elektrika u Varcar.

U Nininoj kući prosvirao je i prvi radio-aparat u Varcaru.

Kažu da je za neko zanatlijsko nadmetanje napravio pljosku za piće koja je imala jedno grlo kroz koje su se mogla uliti tri različita pića, a de se ne pomiješaju, ni tada – ni kada se potegne. Kako? Pa odgovor je znao samo majstor Nine.

Prvi je u Varcaru imao motocikl.

Prvi je u Varcaru, još 1924. Imao auto, „Ford“.

„Eto „Forda“ Nine Mošunjca“ – tako se uzvikivalo po Rici kada se majstor pojavi za volanom  svoga auta, u kožnoj jakni i kapi, sa naočarima  – kao u avijatičara. Svijet bježi u kuće da ga Nine ne „satare“. Paripčad se plaši i rita, krave se sklanjaju ustranu. Kako je prvi imao auto, tako je prvi u Varcaru imao i vozačku dozvolu.

Malo po malo, svijet se privikavao na majstor Ninine novotarije, čuda tehnike i vlastitih pronalazaka. Samo što neko od Varacrana nabavi ono što je vidio u Nine, a Nine ih iznenadi nekom drugom novotarijom, opet zapremedet. Nije majstor Nine nabavljao najnovija čuda od tehnike da bi se s nekim takmičio, ili izazivao zavist, Bože sačuvaj, nego iz znatiželje; majstor je pratio suvremena dostignuća, volio je tehniku i sve novo, prektično i neobično. Kako je bio majstor na glasu i stekao fin imetak koji ide uz zlatne ruke, to je on sebi sve to mogao i priuštiti.

Putovao je oko svijeta.

Kada sam jedn egodine snimio TV-reportažu o majstor Nini i pokazao je na TV Sarajevo, dobio sam kritiku iz mrkonjićkog soc. saveza:

“Znaš li ti da je Nine nekim četnicima  dao neku žicu?” – prekorili su me.

Kada sam to rekao majtor Nini, samo je odmahnuo rukom.

“Dao sam, sila Boga ne moli! Znam tog četnika, živ je i danas, na položaju je!”

“Obrijao bradu!” velim. Ne pitah za ime, takvih je na hiljade.

Prije i poslije onog rata, oskudijevalo se u dijelovima, pogotovo za aute. Mnoge od tih dijelova majstor je pravio sam – izlijevao je ležajeve za radilicu motora ili za točkove auta.  Dok auto ode u Rokin dol po balvane i vrati se, mijenjaj lagere na točkovima. Nanitovati gurtne za kočnice ili kvačilo, ma tako jednostvanim poslovima majstor se haman nije ni bavio – već prvih dana naukovanja, morali su te poslove naučiti njegovi šegrti.

Majstor Nine je išao i na teren – u Podrbdo popraviti vršalicu, u Podrašnicu zakrpiti rakijski kazan koji je „protekao“. Inače majstor je pravio i rakijske kazane. Pravio je i zaprežna, gumena kola. Šta nije!

Rakiju je pekao svoju, u kazanu napravljenom svojom rukom, dobija kotlarinu od svog kotla. (Kasnije smo rakijski kotao nazvali „veselim storjem“) Prodavao je rakiju i Ričanima, koji su volili popitu akšamlučeći u Halidinom bentu ili na Vinogradu; nešto popij majstor i njegov ahbab Seljak.

Svakog ljeta išli su njih dvojica na kampiranje na Sanu, gdje sam ih često obilazio. S njima je putovala i pletera baška ispečene rakije maksuzije koju su hladili u Sani.

Po vazdan sjedio bi majstor Nine na platnenom tronošcu ispred kamp-prikolice, pokraj stoliča na kojem je uvijek bilo meze i u Sani rashlađenog pića. Gledao je u rijeku, u zelena brda okolo i odmarao oči, skidajući svoje đozluke.

Ne, i ne! Nikada se Nine i Seljak nisu napili, samo bi popili da im se jezik odveže, ili da šute, po cijeli akšam, smao ponekad im se otmi ono: “Hm!”, a kako su to izgovarali, to je baška priča jer je to “Hm” imalo mnogo značenja…

Majstor se cijelog dana štedio za akšamluka.

Seljak bi obigravao oko ognjišta, stalno nešto gotoveći. Bio je izvrstan kuhar, valjda naučio dok je služio mornaricu. Volio je da drugi uživaju u njegovim kuharskim majstorucima, a i sam je meračio. Drago mi je kada mu neko pohvali ono što je pripremio za meze. Stalno je priupitivao da li valja ponuđeno („Je l’ de, ne valja, ha?“ Takav vid kojim s eizražavalo supotno od rečenog, često smo koristili u razgovoru.)

Nikad, a pogotovo zadnjih godina nisu lovili ribu, mada su nosili sav ribarski pribor i opremu. Jednom ili dva puta tokom kampiranja zabacio bi majstor Nine da isproba mušice, i to je bilo sve. Prepuštao se, zajedno sa Seljakom, užitku gornjim tokom Sane, pjenušave, živahne i bistre rijeke; nikad se u Sani nisu kupali, bila studena za njih. Teferičili su sjedeći do kasno u noć pod tendom, uz sijalicu koju bi majstor skopčao na akumulator, prepričavajući razne događaje i dogdovštine, pijuckajući rashlađenu rakiju i mezeći ono što je Seljak pripremao. Ili, samo šuteći.

Kampirali su uvijek na jednom mjestu, „kod krive vrbe“ kako bi mi reci. Koja vrba nije kriva? Ali, uvijek sam ih nalazio, jer su uvijek bili kod iste krive vrbe i jer su me rado zvali u goste, na akšamluk. Tada bih ponio kilu dvije pastrmki iz jezerskog ili ribničkog ribišta, pa bi je isprži po svom tebijatu.

Akšam pada na Sanu pokraj krive vrbe. Vatra veselo plamti na ognjištu, a iz daljine vidiš ozarena lica dvaju dobrih ahbaba, Nine i Seljaka.

Jednom su na kampiranje ponijeli i živa horoza. Nazvali su ga “Zaim” jer je stalno pjevao.

Kad se horoz ušuti, Nine se obazre na horoza koji je bio privezan za obližnji grm i poviči:

„Pjesma!“ i horoz bi malo kasnije zakukurikao.

Nekoliko godina pred ovaj rat, na posljednjem kampiranju, ispostavilo se da će im ta prva, biti i zadnja noć pokraj rijeke koju su toliko voljeli. Po starom običaju, majstor Nine je ispalio uvis jedan metak iz svoje sačmare. Nije se odjek ni smirio među brdima, a iz oklnih zaselaka su, kao odgovor, zapraštale puške sa svih strana.

„Dijete, ovo ne valja!“

Prenoćili su to noć pokraj Sane, pa se ujutro pokupili i vratili u Varcar.

Davno, akšamlučeći na Sani, Nine je ne jednom rekao: „E, ovdje me sahranite!“

Ali, Sana nije više bila ni Ninina ni Seljakova, ni naša…

Majstor Nine je „umro u svojoj kući, sahranjen na svom groblju“. Seljak je dočekao kraj rata u Varcaru, sav izbezmljen, a umro je kao prognanik u Zenici…

Samo nekoliko puta do pred rat uspjeli smo Seljak i ja o Svi Svetim otići na varcarsko katoličko groblje na Ćeliji pod Grabežom  – na Majstor Ninin grob kojeg je uredio još za života i upalili svijeću za rahmet duši svoga velikoga ahbaba majstor Nine Možunjca.

Malo zatim u Bosni se zarati.

“Ford” Nine Mošunjca

KOVAČ KOSA AHMET ČAMIN

Ahmetova kovačnica bila na kraju Ričke mahale, kada se krene Uspolje, odmah ispod Ričkog mezara.

Bila je to naherena brvnara, samo što nije klonula, čađavija od svih ričkih kovačnica. Često bi plani, a što nije do danas izgorjela, ima se zahvaliti samom Ahmetu i njegovom kovačkom pomoćniku Sulji. Imali su ručnu špricaljaku kojom su uspješno gasili požar na krovu svoje radionice; to se događalo kada bi koja vartljiva iskra iskočila iz tek nabačenog ćumura na kovačku vatru i pecnula sasušene daske u krovu koji je bio šupalj kao rešeto od prijašnjih progoretina.

Kada bi opazili da je krov „dućana“ ponovno počeo tinjati, jedan od njih dvojice bi samo povikao:

„Opet,“ sto je bio znak za uzbunu: odlagali bi svoje čekiće, Ahmet onaj lagahni, majstorski, a Sulja, onaj teški i prije nego vatra zaprijeti progutati kovačnicu, dohvatali su se špricaljke.

Za gašenje kovačnice iznutra koristili bi vodu iz korita koje se nalazilo uz kovački grm, a  kada bi gasili s vana, imali su na raspolaganju ćenar niz koji se slijevala prljava voda niz mahalu. Tada se špricaljka začipala prljavštinom ili algama, pa su obojica u panici rastavljala i čistila špricaljku, bojeći se da kovačnica za to vrijeme ne izgori do temelja.

Kovačinica je bila pomalehna, kao kakva koliba. Kad su tamo Ahmet i Sulja, haman niko drugi i ne mere unutra. Njih dvojica su imali tek toliko prostora da su mogli zamahivati čekicem bez straha da će udariti u krov. Odmah s vrata, posjetilac je mogao vidjeti panj na kojem je bio nakovanj. Pokraj panja bio je kovački grm i na njemu kovačka vatra koju je Ahmet raspuhivao povlačeći „doli–gori“ jednu letvu koja je služila kao poluga za “mijšinu” koja se nalazila iza grma. Između grma i zida bilo je „tocilo,“ okrugli brus, na kojem je Sulja „točio“ kose obavljajući tako posljednji postupak čišćenja pred kalenje. Iza grma, pod mješinom, bila je hrpa drvenog ćumura kojeg su njih dvojica palili u Grabežu ili na obroncima Lisine planine, rijetko kupujući od ćumuraša iz Majdana, koji su bili majstori u tom poslu i od jedne do druge kovačnice nudili kovače ćumurom, kojeg su dogonili na konjima.

Uza prednji zid bio je jedan banak na kojem su bile mengele.

U šipilima između brvana, kroz koje je derao propuh, Ahmet i Sulja su zabadali i vješali kovački halat. Za to su im služile i vješalice poput harmonike od pleha ukovane u brvna. Za njih dvojicu – sa svim halatom na dohvat ruke,  kovačnica i nije bila tijesna, a ako bi koja mušterija došla „majstor-Hametu“, kako su Ahmeta zvali, najbolje mu je čekati vani dok kosa ne bude skovana. Ali, seljak je volio gledati kako majstor i njegov pomoćnik kuju “mahsus” za njega kosu; jednom nogom bi  zakorači na prag, glavu naslonili pa bi odatle posmatrao kovačku majstoriju. Neko bi prilegni na obližnju zelenu na kojoj je paslo njihovo “paripče” i tu čekaj dok kosa ne bude gotova.

Ahmet je kovao malim, majstorskim čekićem, a njegov pomoćnik Sulja derao je onim velikim i teškim,  od dvi oke, nasađenim na dugačkoj dršci – da se može jače zamahnuti i snažnije udariti po vreloj maziji na nakonvnju, budućoj kosi, na mjesto koje je majstor – Ahmet pokazivao udarajući svojim čekićem. Ahmet haman i nije udarao po maziji, on ju je samo milovao, a na Sulji je bio sav teret, ali na Ahmetu – majstorluk!

Dva čekića, veliki i mali, Ahmetov i Suljin, koja su udarala naizmjenice, zvonila su baška, mogao bi udaranje njihovih čekića lahko razaznati među svim ričkim kovačima.

Ahmet bi prvo ugrijao maziju provlačeći je kroz vatru od užarenog, mješinom raspaljenog ćumura, pazeći da ne „prigori“.. Onda bi sa dva-tri lagahna udarca svojim čekićem o nakovanj, poput horoza koji mami kokoši na kakav zalogaj, davao znak Sulji da počne bubati velikim čekićem. Ahmet tada prvo udari lagahno po usijanoj maziji, pa onda o nakovanj, pa po usijanoj maziji pokazujući mjesto gdje Sulja treba udariti svojim, velikim čekićem. U tom trenu, Sulja uskače sa udarcem velikog čekića pogađajući tačno u mjesto koje je Ahmet svojim čekićem udario. Sulja ošine izaramenica, sva se kovačnica zatrese.

Udarac Ahmetovog čekica bio je kao zvon manjega zvona viskoka tona, koje je pratilo jedva čujno Ahmetovo „ha“. Potom bi Sulja drmnuo velikim čekićem. Tada bi se čuo tup, jak udarac, koji bi odzvonio kao kakvo veliko i potmulo zvono, a uz udarac se čulo glasno Suljino „ha“ kojim je praznio sav zrak iz svojih pluća. I tako po vazdan.

Kada bi se mazija već počela hladiti, Ahmet bi jednim udarcem svoga čekića o nakovanj davao Sulji znak da prestane gruhati svojim čekićem.

Tada mi Ahmet jos malo popravljao mjesto na maziji koju je Sulja „razbio“, te je maziju ponovno gurao u vatru i provlačio je tamo-vamo, da se jednačno ugrije.

Dok se mazija grije, Sulja ostaje naslonjen na dršku velikog čekica koji se odbačao na kovačkom panju, te tako, znojan i umoran, predahnjivao do ponovnog Ahmetovog kuckanja o nakovanj i ponovnog zamahivanja iz sve snage. Dok bi Ahmet sam kuckao po maziji dajući joj obličje koše, rubeči ili nožeci, Sulja bi se hvatao drugoga posla u radionici, te bi turpijao poklepanu sjekiru, donosio vodu za korito, i, veoma rijetko, sjedao na jednu malu rasklimanu stolicu u ćosku. Samo nakratko bi predahnuo, dok Ahmet ne bi kucnuo o nakovanj i pozvao ga da se prihvati velikog čekića.

Obojica i majstor Ahmet i pomoćnik mu Sulja bili su ubogi siromasi, ne zna se koji od kojeg gori.

Glavna im je briga kako prehraniti čeljad, kako sit leći s večera i kako sjesti idućeg dana za punu sofru. Za plaćanje poreza uvijek je manjkalo novca, pa kada bi poreznik došao da naplati ili „munta“ – Ahmet bi mu govorio:

„Ako tebi dadnem, šta ću ja?!“

Pri tome nikada nije završavao rečenicu sa glagolom „jesti“, već je porezniku mimikom i pokretom rukom – kao da prinosi hranu ustima, slikovito nadomjestio riječ koju nije izgovarao. Kao da razgovara sa gluhonijemim.

Kose se jednom godišnje prodaju, a taj period do Alidžuna kovači zovu „sezona“. Jesti se, međutim, moralo svaki dan.

„Jes’ ti, ha, ručo, ha?“ pita majstor u neko doba, a riječi ubacuje između dva udarca čekića promećući i ono svoje „ha! –  između svojeg milujućeg i Suljinog razarajućeg udarca čekića.

“Jesam, ko i ti!!!

„Pa, hajde, ha, odleti, ha, do moje, ha, stare, ha, neka nam, ha, nešto, ha, spremi, ha!“ govori Ahmet praćen zvonjavom dva čekića.

„Šta će, ha, spremiti, ha, šta si, ha, donio, ha!?“

Onda pauza, čuješ samo čekiće.

„Ha, ako nejma, ha, neka uzajmi, ha,“ rekao bi Ahmet, kao da nije znao da je kuća prazna, da su naćve haman pometene, da manjka i krompira i zejtena, da se nejma obraza više tražiti i zajmati po komšiluku, da ni Rika nije baš bogata, a dosta se već nazajmalo.

Tako se njih dovojica, Ahmet i Sulja, šale, tako zavaravaju glad.

Obojica misle o danu kada će početi „sezona“, kada će krenuti prodavati kose težacima od Varcara sve do Kulen Vakufa.

Ono kosa što njih dvojica skuj, nije bio ni deseti dio koje je prosječan varcarski kovač kovao. Al’ to su bile kose, oštre k’o guje, nadaleko poznate, još ako im težak potrefi brus, nije im bilo ravnih.

Osim kosa, Ahmet je znao skovati potkovicu i grif, potkovati konja, uvrnuti burgiju, poklepati lemeš, sjekiru, što je dobro dolazilo da se sastavi kraj s krajem, da na sofri bude nafake, kad najviše treba.

Imao je Ahmet konja Đogu.

Ne može se reći da je to baš bio konj, možda bi se i kljuse uvrijedilo, jer se prije može reći – četiri kosti, glava i rep. Pod malo jačim vjetrom, bojati se je, Đogo bi se mogao zaljuljati, posrnuti ili pljoštimice pasti, da se nikad ne digne, tako je bio mršav i slabašan.

Pa, ipak, Đogo bi izdržao „od bake do bake“, od konaka do konaka, sav taj daleki put od Varcara do Kulen Vakufa. Tada bi mu Ahmet primicao zobi, pa bi Đogo malo prikupio snage.

Kada krenu, Ahmet i kose u kolicima, Đogo sa svojim rojem muha ispod repa, u „štranjgama“ od starih konopaca, a Sulja – iza njih, ili pokraj njih, pješice.

Uz brdo je Sulja morao svakako sići s kolica, jer bi i sam Ahmet bio težak Đogi, a  dvojicu ne bi mogao poegnuti; nizbrdo, Sulja bi opet morao često silaziti – da bi ubacivao kolac u točak i kočio, da se ne bi kolica zaletjela da ih ne bi niko mogao zaustaviti, pa skrhala i Đogu i Ahmeta i kose u kakav hendek.

„Sajdi Suljo! Koći Suljo“, malo malo, pa je zapovijedao Ahmet, po malo uspaničen,  sve dok Sulji ne bi dodijalo, pa okrenuo prečicom, sam, ostvaljajući Ahmeta da se sam muči sa svojim kašljem, Đogom i kolicima.

Poslije svakoga putovanja, Đogo je živio slobodno u „salami“. To je značilo – neka se snalazi za hranu kako zna i umije, gdje nađe, a neka se brine i za konak pod vedrim nebom. Eto mu sloboda izbora!

Obično je Sulja hvatao Đogu za grivu i odvodio ga u Grabež da tamo, u kamenjaru, u rijetkom raslinju među kukrikama najde sebi žvak suhe trave ili gutljaj vode u lokvama kišnice. I tako oskudan isposnički život, Đogi je svakako bio draži nego taj dugi put do Kulan Vakufa, makar se usput dobro sladio…

Kada bi trebalo krenuti, Ahmet bi slao Sulju da „ufati“ i dovede Đogu sa Grabeža. Kada bi ga poslije dugog traženja, tumaranja i raspitivanja nalazio, Sulja bi konjče namamljivao na praznu strunjicu. Kad bi spazi Sulju, Đogo bi odmahivao glavom, kao da se brani od roja muha, biva ne haje za Sulju. Izgledalo je da odbija prići Sulji da bi ga ovaj uhvatio za grivu i odveo Ahmetu da ga upregne na dalek put.

Mašući glavom, Đogo kao da je poručivao Sulji da neće, da mu ne vjeruje, da zna da ga vara, da je strunjica prazna. Onda bi Sulja promijenio taktiku i huljao se, nogu za nogu prema Đogi sa ispruženom rukom, kao da mu u šaci nudi žito, i taman kada bi se činilo da će ga uhvatiti, tada bi Đogo odjednom, koliko ga noge nose, ritajući se, natisnuo bježati da su iskre frcale ispod njegovih kopita, kao kada čakamakom krešeš kremen. Đogo bi tako bježao dok se ispred njega ne bi ispriječila kakva kamena ograda koju ne bi ni u snu pokušao preskočiti. Tu ga je sustizao Sulja. Predao se, nejma kud. Prvo bi ga Sulja malo milovao po glavi i vratu da bi mu lakše nabacio oglav, a ako bi se kljuse ritnulo, Sulja bi ga psovao spominjući mu oca, pa umirivao milujući ga od vrata prema sapima.

Najzad je Sulja dovodio Đogu pred kovačnicu, a Ahmet bi pitao što su se zabavili.

Usput, putujući od Varcara i raznoseći već naručene kose, Ahmet, Sulja i Đogo su se zaustavljali kod težaka.

Znali su odreda koja je kuća domaćinska i bogatija, gdje se ima pojesti i popiti, gdje će se naći nešto i zamotati i ponijeti za puta, za Ahmeta i Sulju, a i šaku zobi ili naramak trave za Đogu.Ustvari, Ahmet je znao u gavu i ne samo sve i jednog svog mušteriju, nego i svu njegovu čeljad poimenice.

Kako je put trajao haman heftu dana, to se i konačilo kod težaka. I Ahmet i Sulja i Đogo tada bi spavali pod istim krovom, obično u štali, s tim da bi se Đogo našao za sofrom u društvu domaćinovih konja, volova i ovaca. Nakon što bi Ahmet i Sulja ustali iza sofre, zahvaljujući domaćinu za gostoprimstvo, a Bogu za berićet, odlazaili bi i njih dvojica na konak na sjenu u štali – bliže svome konjskom saputniku Đogi – koji katkad samo zahrži ili se ritni na svoje konjsko društvo.

Niko se sa Ahmtom nije mogao cjenkati niti pogađati, taman da bi Ahmat i presvis'o od gladi. Svaka koju on skuj, krave je vrijdjela – tako su hvalili kose težacima – i svaka je bila pod garancijom.  Biva, ako ne valja, govorio je Ahmet dok je Sulja klimajući glavom odobravao, onda neka mu je težak vrati kada budu nazad iz Kulen Vakufa. Ahmet bi onda primao kosu natrag, a novu bi sam klepao, pred težakom pokazjući mu kako se to radi. Nekada je uza se nosio i nekoliko bruseva, pa bi kosu i naoštrio. Tada bi seljaku prodao i brus, opet pod garanciju. Ako kosa zaista nije bila dobra, uzimao bi je Ahmet, a težaku davao drugu. Da nije valjala, to se haman i ne pamti.

Nije ispisvao nikakve potvrde za to. Ispod ruba kose bili su Ahmetovi incijali „A.Z.“ i godina kovanja, tako da kupac nije mogao podvaliti lanjsku, a niti je mogao pokositi, pa vratiti ovosezonsku. Jer – Ahmet je uvažavao samo prvi klep, a ako je kosa otkovana više puta – zna se – kosio si, brate, danima, pa sad kad si pokosio, biva ne valja.

„E ne mere, vire mi tako, klepao si je tri puta!“ prekoravao je Ahmet, dok se težak pravdao:

„Nisam, Hamete, duše mi, đe bi ja!“

Ali, Ahmet je znao sve te marifetluke koji kod njega nisu prolazili.

Majstor bi govorio:

„Nisi je dobro poklepao“ ili „Ne valja ti brus!“

Malo je bilo onih koji su pokušali Ahmetu podvaliti. Do godine – takve bi on zaobilazio.

To „Hamet” izgovarali su težaci trudeći se da majstorevo ime izgovore sto više „a la Turka“ mećući ono „h“ gdje ne treba, a izostavljajući ga u govoru tamo gdje ne bi trebali. “Hamet” je bio na glasu, a i Sulja se time ponosio, jer u kovanju je bilo i njegova dobrog paja, toliko znoja!

I Ahmet i Sulja lijepih para svrni, a koristi je imao i Đogo. Kada je na putu – imao je punu zobnicu, a kad je u Grabežu  – mogao je uživati u salami, svojoj slobodi, kao rijetko ko iz njegova konjskoga roda…

Težak, kojemu bi pali na konak, jedva je čekao da svane, sve se vrcao u snu, kako bi zorom poklepao kosu onako kako je Ahmet to počeo u kovačnici, te da je nasadi i isproba u najbližoj livadi. Još ako bi jednim klepom mogao, dok se Ahmet, Sulja i Đogo ne vrate s puta, i pokositi, pa je onda vratiti – baš bi bila zgoda!

Obrtnica kovača Ahmeta Čamina izdana 1950:. U zahtjevu za izdavanje, Ahmet je izjavio općinskom službeniku: “Podnio sam samo pola dozvole, a pola mi je izgorilo.”

Ali, ruku na srce, takvih je zbilja bilo malo, sa takvima Ahmet nije viđao posla, a i težaci su znali da ga ne mogu prevariti. Ne faleći im zakona, kako bi Ahmet govorio, oni su poštivali njegov kovački majstorluk. A Ahmet, e on je znao do u treće koljeno ko je čiji u kojoj kući.

„Kako je baba Stana? Je li se Stevan oženio. Koju je doveo? Je li Neđeljko došo iz vojske? Jeste li ispravili spomenik đedu Krstanu? Je li snaja (ovdje je Ahmet izbacivao ono potrebno „h“) Jela rodila?“

I tako sve do Kulen Vakufa. Svakoga je znao u glavu, za svakoga se raspitivao dajući tako do znanja domaćinu koliko se brine o njegovoj familiji, uzvraćajući tako na pruženo gostoprimstvo.

Nekoliko mjeseci nakon „sezone“, para je polahko nestajalo – novčanik se praznio, ali bar je sofra d tada bila puna, nije se oskudijevalo ni u iću ni u piću, a ni u odjeći, obući, a poslije, šta bi bi. Drugi dan, druga nafaka, govorili bi.

Ahmet bi kupio i žestokog duhana, „škije“, i pušio ga na lulu koju je sam napravio. Kašljao je gore nego sve i jedan rički kovač, Bog zna da je i sušicu bolovao.

Kada je odlazio na „liječenje“ u Kasindol, svratio je nakratko u kovačnicu svoga rođaka Omera da se halali.

„Eto, moj Omerica, odoh ja, a Bog zna hoću li se ikad vratiti!“, rekao je prekoračujući prag.

„Hoćeš Amiđa, vira j’, ako Bog da, na Jujrev ćemo mi mojim autom u Kulen Vakuf.“

„E, moj Omerica! Mome Đogi se ni kosti ne znaju đe su, a Bog zna da ću i ja brzo na Onaj Svit…“

Poguren, u teškoj dugoj kaputini koja se za njim vukla haman do zemlje, pušeci i kašljući, nestao je uz Kujudžinicu.

Nedugo poslije, umro je u Kasindolu gdje je i pokopan. Omer – koji je sada u progonstvu u Švedskoj i koji, iako i sam u godinama, često putuje u Bosnu, ali još nije stigao otići Ahmetu na mezar.

Poslije Ahmetove smrti, Sulja je dugo godina meo Črašiju.

Đogu, koga niko poslije Ahmetovog odlaska u Kasindol, nije tražio niti hvatao, davno se zameo svaki trag.
Ostalo je sjećanje kod težaka na majstora Hameta i njegove kao zmija oštre kose.

Ahmetov sin Ahmet; Jabuka ne pada daleko od stabla

OSVETA ĆIRI

Moji Varcarani su bili  zavidni Jajčanima na njihovime ćiri, a Jajčani su se ponekad umjeli i našaliti na račun Varcarana, baš u vezi ćire koji nije  –  vozio do Varcara. Da Bog da ćiru Jajce ponovno vidi, pa makar mi preostali Varcarani i zavidjeli im, kao i do sada. Helem, u stara vremena mnogi Vrcarani nisu ni putovali dalje od Varcara i oklonih mjesta, pa je bilo i onih koji ne bi za svoga života ni vidjeli voz, da ne moradoše u Jajce u muhadžirluk… Mladići, kad stasaj, odlazili u vojsku noseći one svoje drvene kofere na ramenima; tako su imali priliku putovati ćirom u daleki svijet – tamo na neki front u Prvom svjetskom ratu. Vraćali su se sa  svojim  drvenim  sanducima i pričama o krvavim bitkama. Dosta ih je završilo u drvenim sanducima nikad se ne sastavši sa Varcarem; kosti su im na Pijavi u Galiciji. I sam sam, odlazeći iz Varcara preko Jajca i Sarajeva u Prištinu u vojsku, putovao ćirom sve do Titovog Užica, preko Ustiprače, Višegrada i Dobruna, po noći. Neki od regruta su se penjali na rafe za prtljagu i tu spavali. Neka neko ne pomisli kako ženski svijet nije  imao pojma kako izgleda to pokretno čudo od tehnike, vatreni zmaj koji krivuda pokraj brzih bosnskih rijeka, penje se stenjući i dahćući uz bosanska brda i planine, pa se onda zahukta niz planinske strmine u ravnice, tutnjeći preko mostova iznad zelenih rijeka i hitrih postoka, dovozeći i odvozeći taj šareni svijet na sve strane dunjaluka, svako svojim poslom i nijetom… Ne znam je li  moja Eba rahmetli Čama ikad putovala vozom; rođena s kraja pretprošlog stoljeća u Starom Selu ona, Kulenovićka, vjero-vatno nije se dalje odmakla od Staroga Sela, Bilajca i Varcara, osim kada je ono bila u muhadžirluku u Banjoj Luci i Jajcu. Ne znamo je li ikad sjela u voz, ali voz je sigurno vidjela. Kroz našu kuću i komšiluk kružila je pošalica o Čaminom sasvim dobrom opisu voza. Pitao neki pitac moju Ebu, da li zna kako izgleda voz. „Znam“,  rekla je moja Eba, „vidla ga u Jajcu“. I dodala kao iz topa: „Soba u sobu.“ Ta ćirina kompozicija i jest ličila na male pokretne kućice, ili ako ćeš po Ebinom viđenju – sobe; iz jedne sobe uniđeš u drugu i tako sve do lokomotive, pa onda nazad, ako ti ko ima pripaziti stvari. Sve soba iz sobe, sve soba u sobu, pune svakojakog, šarenog  svijeta. Zagledaš – svi ti nekako bliski, poznati… Među  svijetom u tim ćirinim sobama bilo je svakojakog svijeta i bogatih i siromašnih, i radnika i seljaka; šarene narodne nošnje, bijeli vez i bošče, dimije, šamije i bujame, odijela po modi… Voz i ne kreni, a mnogi bi putnici raspakuj ono što ponesi kao poputninu – pitu maslenicu, pečenu koku, sve zamotano u onaj kahvaji papir od cementnih kesa, ili u novine. Nikad se ne zna šta te čeka na putu! Neko bi ponesi i flašicu rakije. Poneko bi  zakunjaj a da voz i ne kreni! To je valjda obrana od onog osjećaja kako nikad ne znaš šta te čeka na putu. Kad ono kače lokomotivu i čitav voz  se trzne kao iza sna, tada i nakratko usnuli putnik iznenađeno podiže glavu i – po malo prestrašen da je propustio izaći na svojoj stanici – upita: „Đe smo?“ Jezerani su bili redoviti ćirini putnici. Ko od njih vještiji u hvatanju zlatovčica i pastrmki!  Svoj ulov oblagali su koprivama i redali u sepete i korpe,  pa navečer kreni vozom iz Jezera, i,  nakon čitave noći vožnje  ujutro bi stigli na  pijacu u Sarajevu. Rasprodaj ribu, pa navečer opet na voz, pa osvani u Jezeru…. Ostalo je sjećanje i na „hajvan vagone“, to jeste baška ćirine pokretne štale – u kojima je putovala stoka. Ti vagoni nisu nikada kačeni na putnički voz, ali kada bi se naš svijet šalio kako nije bilo mjesta u putničkim vagonima, govorili su da bi putovali i hajvan vagonima, samo neka se putuje. Ako neko nije imao dovoljno novca za kartu, šaljivdžije su ga savjetovale da kupi kartu za „hajvan vagon“.  Ćiro nikoga nije ostavljao, ako si prispio na voz;  ako nije bilo mjesta u prvoj klasi ili drugom razredu – bilo je u hodniku! Glavno je da su noge odignute od zemlje, govorilo se. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća  bio sam đak Učiteljske škole u Jajcu. Pred jednu Novu godinu osvanuo je  pred Travničkom kapijom od šperploče napravljen jedan ćirin vagon. Na vagonu je neki šaljivdžija ispisao krupnim slovima – Jajce – Mrkonjić-Grad. Na toj pruzi ćiro nije nikad vozio niti će, bar za sada – voziti. Bilo mi je pomalo krivo zbog te šale, ali ona nije zaustavila moja maštanja o čirinoj pruzi od Jajca preko Jezera do moga Varcara i dalje, dalje prema Ključu, Bosanskom Petrovcu i Bihaću. Koliko sam samo puta u mašti tuda proputovao baš ćirom. I to je bila draž, a ta magija traje i danas, makar sam hiljadama kilometara daleko od Varcara i  Jajca i tolike decenije od nasilnog odlaska ćire na prugu bez povratka. Niko  kao mi se nije ružnije ponio prema tome našem velikom ćiri koji nam je služio decenije, neumorno i redovito, ne ostvaljajući nas nikad, osim ako smo zakasnili na voz. Za nekoliko godina ćiro i sve što mu je pripadalo završilo je na  najružniji način; pruga je poparana i pretopljena, pragovi rasprodani. Lokomotive otišle u staro željezo.  Nekoliko ih je ostavljeno kao muzejski eksponati, mogle su se vidjeti na komadiću ostavljene pruga, kao ona u Turbetu, recimo.  Uskoro su te ćirine lokomotive postale ruglo, očerupane nakaze izložene udarničkom vandalizmu. Te gomile željeza, savijenih cijevi, odvaljenih plehova – postale su spomenici našeg barbarskog odnosa prema vozu koji nam je tako pouzdano i predano služio decenijama. Šta to ima u nama tako rušilačko, da se svim silama tako surovo osvetimo  tom tehničkom savršenstvu? Kad pomislim na tu žalosnu sudbinu našega dobroga ćire, u pomoć pozovem najljepša sjećanja na djetinjstvo i putavanje ćirom kroz Bosnu. U mojoj mašti ćiro nikada prestao voziti. Kao da gledam mali voz koji šišteći i hukućući, otpuhujući paru i dim na sve strane –  vozi veselo zviždeći neokrnjenim bosanskim krajolikom. Ćiro, to čudo na točkovima – soba iz sobe i soba u sobu – vozi samo u mojoj mašti i sjećanju još pokojeg zaljubljenika kakav je Zijad Plivac iz Mračaja u Jajcu koji sjećanja na ćiru ukoričuje u knjigu i kojemu posvećujem ove redove.

SELIDBA AUSCHWITZA I MANJAČE IZ PROŠLOSTI U SADAŠNJOST I BUDUĆNOST

Sličice sa puta po Bosni

1.

Jutro na Hadžijski bajram.

U snigom pokriveni, bajramskim salavatom razbuđeni Varcar Vakuf  (ali  još usnuli Mrkonjić-Grad) stižem iz Cazina nakon dva i pol sahata vožnje  i spuštam se prema mahali gdje sam prvi puta kmeknuo..

U autu toplo, ali meni  hladno oko srca.

Na što ću danas sve naići, šta ću doživiti?

U  Rici, na minaretu tek podignute džamije vihori se zelena zastava dok se glas mujezina razliže u tihom i hladnom jutru, milujući snigom pokrivene puste mahale, budeći sićanja na davne vesele i sritne bajrame u krugu najdražih…

Jutarnja rumen najavljuje skori izlazak sunca na vedrom nebu iza Horugle. Sve je tako poznato, drago i blizu, a sve je ipak nestvarno, daleko, iako nadohvat ruku.

2.

Rika je na mistu gdi je uvik bila. Džamija, kuće, mahale, rika po srid, ali u toj znanoj slici fale ljudi!

I ja sam musafir u svojoj rodnoj mahali.

Rika je u mom srcu, ali Rika je daleko hiljadama kilometara i hiljadama godina, čak i sada kada sam tu, čini mi se da to nije ona moja Rika.

Naša kuća je potpuno grohnula, od krova je ostalo nekoliko žioka i greda koje štrče u nebesa. Između nakislih zidova od dizme bili se studeni snig.

Koliko je topline nekad bilo među tim zidovima, koliko smiha, rahatluka, nade, pisme… Sada sve prekriva studen i snig.

Majka odavno leži u mezaru u Bukvama kod Viteza, nije bilo moguće džennazu klanjati u Rici niti je spustiti u kabur u Ričkom haremu.

U Helsingborgu u Švedskoj, otac se  otima poslidicama srčanog i moždanog udara koji  ga potrefiše prije dvi hefte, baš kada sam mu bio u positi. Tužan je očev Bajram, daleko od Rike, tužan i čemeran ako je uopće svistan da je danas Bajram. Tužan je otac u ledenoj tuđini, on koji nas je toliko puta znao obveseliti, ne samo za Bajram, dok je kuća bila kućom, dok je Rika bila Rikom.

Braća i sestre, zajedno sa svima mi dragim Varcaranima rasuti su po svitu. Nikad više zajedno u Rici!

Ne stanuje studen i samoća samo na našem kučištu. I ono kuća što je odusprav, nisu ni nalik na kuće koje pamtim; ove su puste i tužne, biju čamotinjom. U njima neki drugi, meni nepoznati ljudi.

Rika kao da plače, vičito suze roni za svojom čeljadi.

3.

I poslidnji džematlija zamače iza džamijskih vrata. Klanja se Bajram-namz.

Dva milicajca kao slučajno prolaze kroz Riku.

U Rici sve može utihnuti, ali žubor Crne rike ispred džamijskog praga neće nikad.

Taj žubor stanuje u meni, kao molitva.

Žubor rike se provlači među džamijske duvareve, stapa se sa zvonkim melodičnim imamovim glasom, sa tihom molitvom džematlija. Kao nekad, kada je u ovoj džamiji klanjao moj did i njegovi parnici, a i mi – dica. Stapanje žubora rike i tihog žamora molitve, grgut golubova na džamijskom tavanu, to je rička jedinstvena kajda, melodija i moga života.

Davno je bilo kada sam zbog dobro nenaučenih sura strahovao od dugačkog štapa Smail-efendijnog.

Sada pod, stare dane, kada umjesto ozbiljnog Smail-efendije u našoj džamiji Bajram-namaz predvodi jedan mladi hodža rodom iz Travnika, mogao bih se bez bojazni pomiješati među klanjaće, izgovarati sura koja sam davno naučio, ravnati se po glasu mladoga hodže i ostalih klanjača, pa na vakat padati ili se dizati sa sedžde, okretati se u stranu i pridavati selam, po svemu sličiti na druge džematlije. Ali, ne usuđujem se unići u džamiju, nešto iznutra mi ne da stati čak ni u zadnji saf.

To što sam malo zakasnio uzimam kao lažno opravdanje za neprelazak džamijskog praga.

Nisam uzeo ni abdest, a gdje bih ga mogao uzeti? Jedno opravdanje više, ali sebe ne mogu privariti. Iako sam toga svistan, ostajem vani dok traje Bajram-namaz tumarajući po mahalama, tražeći ono što sam izgubio, svjestan da je ono samo u mojim sićanjima. Hodam mahalama izgovarajući molitve koje nisam zaboravio. Izgovaram imena komšija kojih odavno nema. Moj se šapat  stapa  sa ričkom bajramskom tišinom i žuborom naše rike koja teče kroz mene, beskonačna u  vrimenu i prostoru!

4.

U Orlašovoj avliji, gdi čekam da ljudi izađu iz džamije, prilazi mi nekadašnji susid, Srbin.

“'Oću da pozdravim komšiju,” kaže napuštajući nekoga svoga prijatelja s kojim se zatekao u prolazu kroz Riku.

“Da se zdravim sa komšijom,“ govori dok mi pruža ruku, sve kao kipteći od dragosti što me je ugledao!

„Našo s’ čoeka…,“ – kezi se na nj napušteni prijatelj odlazeći ljutito.

„Nije te dugo bilo,“ čudi se.

Virujem da je zaboravio zbog čega me nije bilo, zbog čega fale toliki ljudi.

„Nije me bilo od kako ste nas protirali!“

„'Ajde, nemoj tako… I nek’ ti je sretan Bajram!“ Ode.

Ako bih mu opalio šamarčinu, ili ako bih mu se zahvalio za čestitku – on bi opet o meni mislio isto – da sam Turčin koji je greškom preživio! Da ima obraza, pognuo bi glavu ili bi propao u zemlju! Ovako, čestitajući mi Bajram, pravi se kao da ništa nije bilo, drsko vjeruje da sam zaboravio zlo kojemu se i on priklonio. I susid i njegov pajdo, obojica su moji dušmani. Samo – jedan od njih se pokušava prikriti bajramskim čestitanjem, drugi otvoreno ispoljava svoje neprijateljstvo…

5.

Džamijska vrata se najzad otvaraju i prve džematlije se saginju za svojom obućom.

Kad je vrime da se izlazi, ja unilazim u džamiju.

Neko od mlađih Ričana priprema foto-aparat, a  džematlije se redaju na srid džamije kako bi ovikovičili završetak prvog bajramskog namaza u tek podignutoj džamiji. Uključujem svoju kameru, ositivši da mi to niko ne brani.

„Allahu-Akbar, Allahu Akbar!“ odjeknu tekbir skladno sliven iz dvadesetak glasova mojih Ričana.

Razliže se po džamiji, tužna, ali prkosna – satkana od muških i dičačkih glasova, skladna i lipa, duši i srcu mila i bliska melodija. Dodirnu džamijske duvareve, pa kao na krilima meleka istovremeno uzleti ka tavanu, provuče se ispod krova pod koji se još nisu uselili golubovi, pa se izdiže uz minaret, te odleti prema nebesima. Izleprša k’o ’tica kroz širom otvorena džamijska vrata, izvi se iznad žubora vične rike. Umiljata i draga, ali tužna i nostalgična, uniđe u moju dušu i preplavi je.

„Allahu Akbar! Allahu Akbar!“ ispunjava moje biće, udarajući u sve damare. Osićam kako mi suze naviru.

Sve se pomišalo u jedan dubok, iz davnih davnina znan bajramski osićaj.

Kroz glavu mi lete slike mojih najdražih – Dida, Majke, pa mojih Ričana – Smail-efendije, Mute, Suljkana, Šaćke, Geće, Jupana, Muharema, Gafura, Ishaka, Huske, Bana, Ibrice, Hifze, Sitničaka, Derve, Caleta…

Kada je tekbir utihnuo, čestitasmo jedni drugima Bajram ljubeći se u obraze.

Kratko obraćanje u kameru za moju dušu i dušu svih Ričana srpskim zulumom protjeranih iz Rike – mladi imam koristi da bi rekao kako mu je drago da se bajramuje i u Mrkonjiću, da se bajramuje nekako drugačije, posebno, a to naglasi – svečanije i lipše nego što je on ikada bajramovao u svom rodnom Travniku! Reći će s ponosom još kako je otvoren mekteb, kako virsku poduku pohađa za sada samo jedan učenik, ali i to je mekteb! Zahvaljuje se građanima u muhadžirluku koji su svojim prilozima podigli ovu džamiju, te kaže da će se džematlije za uzvrat brinuti o njihovom  imetku u Mrkonjiću… Poziva ih da pomognu  završetak džamije.

– Muslimani su podigli ovu džamiju, a ja se nadam da će konačni račun platiti oni koji su džamiju porušili! – kažem.

Izgovorivši ove riči u sred džamije koja je nikla na ruševinama one koju su u jesen 1992. godine porušili srpski okupatori, ositio sam olakšanje.

Izgovorio sam riči  iz kojih stojim cilim svojim bićem.

U srid džamije koju su svojim novcem izgradile žrtve srpskog zločina usprotivio sam se praštanju tog zulima i zulumćara!

Bila je to moja molitva koju sam morao izgovoriti baš na tom uzvišenom mistu na mubareć dan, na mistu  gdi sam potekao i kome se vraćam i u snovima i na javi. Čvrst stav da zločin mora biti kažnjen, a ne oprošten preko leđa i džepa žrtve, izgovorio sam lahko i bez naprezanja,  onako kako se i izgovara svaka molitiva, kako se izgovara ono u što je čovjek duboko siguran. Da nisam to rekao, bio bih dvoličnjak, tim veći jer je mubareć dan, tim neoprostivije jer sam na mistu gdi su me moji stari, Did i Otac, Majka i Ebe, Smail-efendija…, uvodili u din, kričeći da ne smijem biti munafik!

Moja je poruka bila jasna: ako zločinci ne budu kažnjeni, opet će nam rušiti džamije i opet će nas klati, sve dok nas ne zbrišu sa lica zemlje i dok nam ne zatru svaki trag i spomen! Malo im fali da to ostvare, malo nas je preostalo, a mnogi od nas zaboravljaju šta nam je učinjeno!

6.

Nisam čestito ni izgovorio tu svoju poruku, a u kadru je Bejnamin Topalović, zvani Reis.

On je prvi do hodže, čudi me da je hodža mogao ijednu progovoriti prije njega!

Neupitan, Benjamin zvani Reis  – na moje riči  kako konačan račun gradnje ove džamije treba da plate rušitelji – kao iz topa odgovara ovako.

– Da, ali mi ne možemo čekati svođenje konačnog računa. Konačan račun je kod Allaha dž.š. i svi oni koji su rušili džamije biće u Džehennemu, a mi koji samo gradili džamije – nama će Allah dž.š. podići kuće u Džennetu. Ima jedan hadis koji kaže da će Allah dž.š. nagraditi Džennetom svakoga ko za života podigne džamiju makar bila veličine čapljinog gnijezda… Stoga pozivam sve naše građane da se okupe oko ove džamije i da svojim prilozima pomognu njezin završetak… Ja sam direktno došao iz Švedske odakle donosim četiri hiljade i pet stotina eura pomoći naših građana za dovršetak munare. Ovo je sedma pomoć koju smo prikupili, ali nećemo sustati. Ova džamija je dokaz da smo mi pobijedili, jer mi smo opstali…

On, Bejnamin, zvani Reis, bez po muke, kao svoju toliko puta ponovljenu dobro znanu molitvu, izdeklamova svoju viziju pravde koja je, po njemu, jedino moguća kod Allaha dž.š., na onom svitu.

Na Bajram, na najveći mubareć dan, na mubareć mistu – Bejnamin zvani Reis oprosti zločicima njihove grihe, oslobodi ih svitovnog suda, mada bi  po svim božjim i ljudskim zakonima morali prvo na ovom svitu odgovarati za svoja zlodila. Benjamin za tihni čas otpremi zločince Allahu dž.š na Njegov Sud.

Kada bi ti zločinci i ćafiri virovali u Boga, onda bi se Boga bojali i ne bi ni činili zločine koje im i Reis velikodušno prašta na ovom svitu, na ovom svetom mistu, na mjestu njihova zločina, u džamiji, u Rici, u ime svih nas! Nekažnjeni, činit će zla dok god ima onih koji su im spremni oprostiti i dok nas sve ne istrijebe i potpuno nam zatru sve tragove, rušeći i ovu džamiju!

7.

Bejnamin Topalović zvani Reis je i sam velika četnička žrtva.

U logoru Manjača bio je jedan od onih logoraša koji su najkrvavije platili što su ni krvi ni dužni, jer su muslimani i Bošnjaci.

Benjamin je bio toliko mučen i premlaćivan da je samo nekim čudom i Božjom voljom, izvukao živu glavu sa Manjače. Pitam se kako može  svojim katilima ne poželjeti sud i na ovome svijetu?! Pitam se kako ih velikodušno šalje na Allahov Sud?! Oni trebaju prvo okajati grijehe i na ovome svitu, platiti račun za svoje zlodilo!

Ne branim Bejnaminu Topaloviću da oprašta svojim katilima, predstavljajući se i kao veliki virnik i filantrop, mada mu ne bih  preporučio da to radi! Branim Benjaminu, zvanom Reis, kao i svakome drugome – da četnički projektirani zločin nad muslimanima Bošnjacima i nad Bosnom, nad džamijama… pa i nadamnom, oprašta u moje ime.

8.

Spuštam svoj novčani prilog na prostrtu bajramsku sergiju.

To je prilog za mladoga imama, skroman bajramski dar kao priznanje pravom virskom službeniku koji je za razliku od svoga starješine, muftije banjalučkog Edhema ef. Čamidžića, odlučio živjeti među svojim džematijama, pokazujući svojim primjerom i svjesnom žrtvom koliki je mu’min i koliko mu je stalo do džemata i džematilija, do dina i imana., u okruženju koje je 99,99 posto ćafirsko. Za ovakve imame treba graditi džamije, a – konačan račun treba naplatiti od onih koji su džamije porušili! Ne samo u novcu! Njih treba da stigne bolna kazna, prvo na ovom svijetu.

(Isti taj muftija se usprotivio ideji da krov nove Ričke džamije gradi majstor srpske narodnosti čija je ponuda bila jeftinija od ponude majstora – brata muslimana! Razliku i cijeni izrade krova platile su džemtlije i sponozori, ne muftija! Muftijino je samo da izigrava velikog muslimana, tolikog da majstoru Srbinu može onemogućiti gradnju džamijskog krova, ali i oprostiti zločin Srbima-rušiteljima džamije – navodeći žrtve da porušeno podižu svojim novcem, a da pri tome čak plaćaju i skuplje majstore! Tako muftija ostaje pravoviran, pravo svitlo vire, u čemu su mu, po svoj prilici, odlična preporuka činjenica da je turist samo ponekim petkom i Bajramom u svom Muftijstvu, te da ima dosta udbaških aferima!)

Dok izlazim iz džamije, Ahmed Zonić, zvani Rota, koji je u građevinskom odboru džamije‚ objašnjava mi koji su poslovi još preostali da džamija bude konačno dovršena, da po svemu liči na onu staru… Ne spominje rušitelje…

Ne spominje ni potreban novac za dovršetak gradnje…

Virujem da naslućuje da novac ne treba očekivati na pogrešnoj adresi, na adresi žrtve kakvom se osjećam, pogotovo na mubareć mjestu i na mubareć jutro u Rici, sa kojeg su me dušmani otirali hiljade kilometara daleko, za kavdak, a ne samo da nisu kažnjeni, nego im se zločin prašta i u moje ime!

Nejmam potrebe objašnjavati Roti koliko sam vrimena potrošio tragajući za podacima o izgledu srušene džamije, kako bi eksperti mogli nacrtati plan nove, kako bi mogla gradnja uopće početi i kako bi nova ličila na srušenu! Teško je bilo doći do dokumentacije o „gabaritu“ džamije – dimenzijama temelja, krova, minareta… Toga velikog posla dohvatio se i uspješno ga obavio g. Emir Softić iz Sarajeva kojemu sam, koliko sam mogao, uz pomoć svojih prijatelja, bio pri ruci. To što sam uradio, uradio sam za svoju dušu i duše mojih najdražih, za duh moje Rike i neka je halal – a  to što će pričati kako ničim nisam doprinio, briga me…

Na harem u Zavakufu, gdje leže njegovi najbliži, vozim svoga zeta Jusufa. Nekoliko Srba stoji uz samu mezarsku ogradu, čekaju autobus. Govore, sasvim jasno, ne priviđaju mi se, ne pričinja mi se:

„Sretan vam Bajram ljudi!“

Volio bih da su povikali „Balije, marš tamo odakle ste i došli!“ Tada bih znao da su iskreni. Ovako znam da se pretvaraju. Naređeno im da se sada tako patvoreno prijateljski ponašaju, pa poslušali, kao što su to poslušali i onda kada su krenuli u zločin ili podržali zločin!

„Majku vam četničku…,“ stišćem zube da im glasno ne opsujem u mezaru, na Bajram! Kunem se današnjim Danom, Danam kada ste nas najviše poklali, da mene više nećete prevariti, pogotovo bajramskom čestitkom!

9.

Snig nalegao na Rički harem, jedva su primjetni obrisi bilih nišana u bilom blistavom jutru. U neke davne bajrame, odmah po izlasku iz džamije, ljudi bi krenuli na mezar. Danas, u cilcu su ostale samo stope dva-tri Ričanina, pa i po tome možeš znati koliko je Rika pusta!

Jedva nalazim mezare svojih pridaka. Bio se prepao da tamo više i nisu. Tražeći, prošao uzduž i popriko haremom, pročitao imena na biljezima. Sulejman Mehdić, Ibrahim Nezić, Malik dr. Bašić, Ahmed Krivdić, Abdulah Šehović, Džafer Buhić…

Učim Elham didu Muharemu, Ebi Čami. Učim i za duše Ričana, pridajem rahmet Majci moje Hajre.

Sidam u auto, pa put Bukava.

Prtim snijeg do majčina mezara, učim dovu i plačem.

10.

Ponosni četnički sin Borislav Paravac se sprema na put u Auschwitz, slušam usput na radio vistima.  Katilov sin odlazi na mjesto zločina da bi se pomišao za katilovim žrtvama.

Raif Dizdarević odbija ići u Moskvu na proslavu 60 obljetnice pobide nad fažizmom u delegaciji u kojoj će biti ponosni četnički sin.

U tajnu policijsku službu BiH primljen zloglasni isljednik iz logora Omarske.

Bush najavljuje rat Iraku.

Logoraš srpskog logora Manjača Bejnamin Topalović zvani Reis kreće na put u Švedsku.

Mene čeka let preko Oceana. Ni to nije vist!

Bajramski akšam pada na  Varcar i Riku dok promičem mimo dragih uspomena Ključkom cestom na putu u tuđinu.

Pogledam kada će planuti kandilji na Ričkoj džamiji.

Ne dočekah, brzo proputovah povrh Rike i  nekadašnjeg Grada.

Mrak.

Prizori iz Auschwitca i Manjače izranjaju iz mraka seleći se iz prošlosti u sadašnjost i budućnost.

Ibrahim HALILOVIĆ

Zapisano 2. aprila 2005.

DID – NEISPRIČANA PRIČA O LAVU

(Lejli i Amiru)

Kad god čujem ezan, pred oči izajde Did.

Nekoliko dana po rođenju, Did me je na svojim rukama unio u drugu sobu, proučio ezan i izgovorio moje ime.

Ime mi je nadio po svome ocu.

Držeći me na rukama, učio je samo da ja čujem, da kao spužva upijem i čitav život nosim u sebi tu Didovu kajdu; razliježe se i sada u mislima, vraća me u djetinjstvo, u Riku, Didu, mnogo godina davno, tisuće kilometara daleko…

Tihi žubor rječice, koja se haman hulja Rikom, koju naslućujem u tamnom koritu u vrbacima, među kućama, pokraj džamije – polahko se stišava i gubi u noći.

Did gega Rićkom mahalom odbačući se o kevu jednom, dok drugom rukom pridržava me na svojim leđima.

Još dok smo bili kod Lubovčevih, trljao sam oči i razgonio drimež. Pohićivao sam Dida kući vukući ga za rukav neka ustane i krene, a bio je u sred eglena; sad, ulilan Didovim hodom i umahan šapatom ričice u toplini Didovih leđa, ne mogu se oteti snu. I, mada me Did pridržava rukom, klimam u stranu, spada mi glava s njegovog ramena i samo što ne trehnem na zemlju.

Na Didovim leđima je ugodno, udobno, toplo i mehko kao u bešici.

U jutru se ne sićam ni kad smo došli kući, ni kad me  Did povalio u dušek i pokrio jorganom da ne ozebem.

Kad se istrzan dičijim nemirnim snovima sabahile porobudim, u polutami sobe pipam oko sebe; đe mi je Did!

Dida nejma u dušeku…

Smail-efendija, rički hodža, kad god bi me vidio bez Dida, pitao me je:

„Đe t’ je Did?“, pa odmah odgovarao, ne čekajući da išta kažem:

„Nejma Dida! Nejma! Odnili ga kraci!“

„Ma, Smail-efendija se šalio“, umirivao bi me Did kasnije kad ga nađi. Posli te šale, najbolje bilo saliti mi stravu!

Kad god bi se Smail-efendija „šalio“ ja bih pomislio kako su kraci strašni i veliki džinovi koji su odnili Dida daleko i bacili ga u dubok hendek iz kojeg ga niko ne mere ni dohvatiti ni spasiti. Posli svake hodžine šale, mene obliju suze.

Odjednom čujem kako neko u drugoj sobi handrlja loncima.

Mora da je to Did! Ih, taj hodža Smail! Što njega ne odnesu kraci da me više ne straši!

Did je odložio vatru, pa sad uzima šerbetnjak i džezvu sa stalaže, gleda da ne handrlja, da ne budi moju majku i ostalu čeljad.

Začas sam kod Dida!

Sidi uz šporet, još neodiven, samo ogrnut kaputom preko ramena. Skočim mu na leđa, haman ga gurnem na šporet.

Vatra ga je uvik slušala – planula bi o prve.

Dida nisu odnili kraci!

Miluje me njegova topla blizina, nakratko poslušam brujanje vode u šerbetnjaku i gledam veselu igru odplamsaja vatre na plafonu. Oko Dida se širi toplina. Vraćam se sritan u dušek i pridajem carstvu dičijih snova.

I ostala čeljad spava. Did je uvik pekao kahvu, ali nikad je nije pio sam.

Moja majka je ustajala malo prije nego li bi je Did tiho zovnuo:

„Nevista!“

I, njih su dvoje pili kahvu šuteći i tiho srčući – zaokupljeni, svako svojim mislima – o  poslovima koji su pred njima…

Rahat, tonem u san.

A kad se probudim, Dida nigdi.

Odnekud, kao naručen, u misli mi baš tada dođe Smail-efendija koji mi, smijući se krajičkom usana, opet utiruje strah u kosti:

„Nejma Dida! Odnili ga kraci!“

Zbilja, možda si ga i odnili!

Svega me potopi strah. Ali,  Did mora da je u blizini, eno mu keve iza vratiju, samo što ne znam – je li u ćerhani ili u štali. Vratio se iz džamije, ma ne mere biti daleko, keva je svidok; nikud on bez keve.

Brže bolje obučem se, pa u potragu za Didom.

Ne ima ga na avliji. Drva nacipana. U štali nije, tamo majka muze Šarenku, čujem kako je umiruje da se ne baca i zapovida: “Stukni se!“

Da je Did na tavanu, gdje razabira i puca kostrijet, čuo bih ga, odalo bi ga „pucalo“ ili kašalj. Nekad i pisma.  Nejma ga ni u ćerhani, ne prede, ćarak se ne okreće, urgani miruju.

Gdi mi je Did?

Da ga nisu odnili kraci, ne smim ni pomisliti, odagnavam iz misli Smail-efendiju.

„Odnili ga kraci!“, jasno čujem piskav glas Smail-efendijin.

Ukazuje mi se rički hodža, vidim ga kako se naslađuje mojim strahom. Odlazi, a obazirući se i podsmihavajući se opet pita đe mi je Did.

–  Nejma Dida! Odnili ga kraci!

Hoža zamiče Uziku. Otimam se zaplakati, kad – eto ti Dida!

Hljuma ispod džamijskih kestenova naheren na lijevu stranu. U desnoj ruci nosi kantu taze vode koju je nalio na fiskiji pokraj naše džamije, ni sto koraka od naše kuće.

Kanta je „švapska“, vojnička, zaostala iz rata, odnekud se našla u našoj kući, drugačija od svih kanti u Rici. Zelena. Duguljsta. Sto puta ju je Did nosio majstor-Lukši da je ukrpi ili zalije jer malo-malo, pa „proteci“. Miris benzina je odavno iščilio i mi iz te kante pijemo.

Zaboravim na Smail-efendiju.

Volio sam kad bi me Did uspavljivao.

“Hazbi, Rabbi Džallalah,

Ma fi kalbi gajrullah,

Nur Muhmamed sallAllah,

Lajillahe illalah”

Bilo je toplo u Didovu krilu. Njegov mehki glas me je tihni čas uspavljivao.

Did je imao grbu na leđima.

Ričani, koji su svakome nadijevali imena, Dida su zvali  „zguricom“.

Strahovao sam da se Did s nekim Ričaninom opaka jezika ne svadi, pa da ga taj preda mnom nazove zguricom. Ne znam šta bih tada uradio, ali znam da sam želio da moj malehni Did bude jak kao džin. Srećom, Did se i nije svađao, a ako bi neko tražio belaja, govorio bi mu: „Hajde, hajde, jebena budalo, gledaj svoga posla!“ Kada bi neko od djece nazvao Dida „zguricom“ bila je to velika uvreda i skakao bih svakome za oči, nije važno hoću li izvući deblji kraj.

Jednom sam čuo priču kako je Did, dok je bio malehan, ispao materi iz naramka i – s basamka na basamak padajući, teško se ozlijedio, nešto slomio, pa mu je od toga ta grba. Nije ni vojsku za Švabe služio, pa tako nije dopao ni Karpata ni Galicije…

Bio je mutafdžija.

Osim kovačilukom, Rićani su kruh je zaradjivali predući kostrijet, tkajući i šarajući u dvi-tri boje, pa prodajući težacima mutafe, zobnice, harare, kolane i strunjice, od pazara do pazara, od vašara do vašara. Did se nikad nije odmicao dalje od naše Kolobare.

Mi djeca smo zajedno s Didom razabirali kostrijet – na sivu, smeđu, crnu i bijelu koju su nabavljali u Hercegovini, nekad i u Crnoj Gori; potom je Did preo, a majka tkala.

Otac je nosio otkanu mutafdzijsku robu svake hefte u Banju Luku, Jajce, čak i u Travnik, a jednom godišnje je odhodio na Večiće kod Kotor Varoši, o nekom katoličkom godu, liti. Tamo se najviše moglo prodati, jer u Večiće siđi mnogi težaci i ovčari sa Vlašica, pa su mutafdzije taj katolički svetac i dernek – smatrali haman svojim godom i, a odlazak na Većiće nazivali odlaskom na „Malu Ćabu“ i veselili se tome pazaru i derneku kao da zbilja idu na hadždž.

Svaki bi mutafdžija zgrni velike pare na „Maloj Ćabi“, a i moj otac se osmjehivao i gladio bradu kada se vrati kući i pokaži Didu i majci pun novčanik.

Nikad nije prodavao ispod cijene, a prvi bi sve prodaj. Mutafdžije bi ronđaj zbog toga. Roba bila dobra! Bilo nafake. Elhamdulillah!

Sićam se da je Muftija, šofer banjalučkog autobusa na linji Jajce – Varcar Vakuf – Banja Luka zaustavljao kod Ričke džamije gdje ga je čekao otac s robom. Sa dzamijskoga zida ubacio bi mutafdzijsku robu u prtljažnik, ili dodao pune vriće Muftiji, koji se uz merdevine penjao na krov autobusa. Otac je tako, uz Muftijnu suglasnost, imao u neku ruku svoju autobusku stanicu u Rici. Muftija je sigurno bio nagrađen od oca đometne ruke, a koliko i kako, samo su njih dvojica znala.

Did je od težaka kupovao pšenicu, drva, krompir, sir i kajmak.

Kada naša Šarenka zasuši, uzimao je i “kiselnu” tako gustu da u njoj „ne bi sikira potonula“.

Did je išao na varcarsku pijacu na Kolobaru, ali samo da bi nešto kupio za kuću, jer je mutafdžijsku robu pazarivao za težacima na svom kućnom pragu. Volio je zaći na pazar makar ništa i ne pazarivao, jer je se znao s mnogo ljudi koje je rado sretao i s kojima je volio eglenisati. S pazara se nikad nije vratio prazne ruke. Nekad me obveseli hašlamkama-barevkama, nekad mirisnim šumskim jagodama u posudici od ljeskove kore, džahkad kojom kruškom ili jabukom. Redovno je darivao i moju majku – “nevistu”.

Ako bi baš tada naišao Smail-efendija i prepao me sa onim svojom pitanjem “Đe t’ je did” i još gorim odgovorom “Odnili ga kraci, nejma dida!”, trkom bih odjurio uzbrdo uz Kojundžinicu i tražio Dida među tolikim šarenim mašerom na Kolobari. Da je Did viši rastom, lahko bih mogao viditi njegov fes kako plovi kroz to uzburkano more svijeta, ali ovako – morao bih se panjati na minaret Čaršijske džamije.

Težak mu ponudi, a Did reci svoju cijenu, pa su se  pogadjali dok se ne “narede”.

Kad težak zacini, Did se pravi da je ogluho, da nije čuo cijenu, što je to bio znak težaku da malo popusti; Did se i dalje pravio gluhim sve dok ne bi čuo cifru koja bi odgovala njegovoj procini, a i džepu. Nalazili su se negdi u sredini; tu je teško moglo biti prevare, jer to bi bio kraj buduće trgovine; uvik je bilo je kako se dvojica narede.

Ako ne bi bio zadovoljan ponuđenom cinom, Did je predlagao upola nižu cinu, ali tada se težak pravio gluhim, zakrećući glavu, neće biva ni da čuje. Ustvari, i Did i težak su znali pravu cinu od prve, lahko bi se oni naredili, ali pogađanje je obojici bio merak u kojem su podjednako uživali, često praveći dramatične obrate, vičući jedan na drugoga i svađajuci se, ronđajuci, da bi neko, ko ih ne zna – pomislio kako će zavratove. Did je odlazio od težaka nakon što bi izaramenica opalio svojim dlanom po težakovoj ispruženoj ruci, ali se malo kasnije vraćao, ili bi ga težak zvao: “Muareme!”

Ako bi pogađali cinu janjeta, udarali bi jedan drugoga dlanom o dlan da su od praska mogli pispadati džamovi iz pendžera. Mora da je i Dida i težaka to znalo doboliti, mada su se pravili da im je baš to brujanje dlanova baška merak. Zamahivali bi izaramenica, pa sam zakretao glavu, žmirio, bojeći se Didu, otvarajaći oči kad počnu ponovno cjenkanje … Ako bude kavge, mogao bi stradati moj malehni pogureni Did, iako je on u mojim očima bio i golem, jak i uspravan, kao div.

Konačno, kada bi Did udario po težakovom dlanu, a ovaj najzad ne bi zamahnuo da opali po Didovom, i kada bi tresli stisnutim rukama, znao bih da su se naredili, da je janje naše, da će drva koje je težak dorenao na svom „paripečetu“ biti rastovarena pokraj našega cipala, da će harari sa žitom na naš tavan. Onda bi Did brojao pare i slagao ih na ispruženu težakovu ruku. Težak bi prebrojao, pljuckajući među prste, rastavljajući jednu od druge novčanice.

Od mutafdžiluka se lijepo živjelo, nije se bilo ni golo ni boso; pazarnim danom, kad prodaj otkano, otac bi donosio janje, pekli bi ga u velikoj tevsiji u rerni; nekad kupi i ovcu, pa je mesa teklo, puna kuća nafake. Hasan Bejhin je bio kasap i mesar. Čengele bi objesi na ogranak naše jeribasme u vrh bašče, pa deri kožu držeći nož u ustima… Bilo me ga je strah, posbeno kada drekni na nas djecu!

Did je imao svoga dosta, Đorđu iz Kule.

Pazarom, Didov je dost vezivao paripče za jabuku u našoj avliji, bez pitanja, samo bi Didu nazvao  „Pomoz`Bog“. Ako je imao posvršavati poslove u Čaršiji, paripče bi ostajalo u avliji sa nabačenom zobnicom na glavi. Ako je snosio što prodavati, prvo je nudio Dida, ali vavik u avliji, dalje od očiju drugih. Ti su se poslovi ticali samo njih dvojice. Ako Did ne bi kupovao, tek tada bi Đorđo iznosio robu na Kalobaru. Po povratku, ako bi se Did zadesio u džamiji, Đorđo bi čekaj u avlaiji da se njih dvojica pozdrave; onda Didov dost uzjaše sa našega cipala na svoje paripče i oplete Uzriku prema Kuli.

Kada bi Đorđo naredio kod Dida harar ili mutaf, Did je za tu zgodu ne samo razabrirao, pucao i preo, već i stan zasnivao i tkao.

Majci, koja je možda i bolje tkala od Dida, ostvaljao bi samo da porubi ili sašije otkano. Did mora mahsus otkati mutaf ili bisage jer u pitanju je dostluk koje vuče korjene iz davnih vremena, možda od Didovog pramdida Muharema i Đorđinog pramđeda Đorđe.

Dogovorenog dana, Did bi put pod noge, dan preda se, pa Kuli, svome dostu u pohode.

Uz mahsus otkani mutaf, ponio bi Did i frtalj kahve, po kile kocke, koji prtokol, deset deka šekerlama za Đorđine unuke.

Meni bi rekao da i ja idem, ali tek ujutro pred polazak – jer ako bi mi kazao prethodne večeri, svu noć ne bih zaspao od uzbuđenja koje dnose dva sahata hoda dugog puta s Didom.

Did je pušio, kevao, kašljao, i zastajkivao kada bi mu „stala duša“ idući gore, prema Stuparima. Zastao bi i kod Selišta, velike njive koja je nekad bila naša… Tu bi sidni na kamen pokraj puta, odbijaj dimove, šuti…

Đorđo bi dočekivao Dida na kućnom pragu, pa nakon što bi se upitali za zdravlje, uvodio ga u brvnaru. Držeci ga za ruku, letim Didu prid noge, bojim se Đorđnog Žujova koji laje s lanca, zemlju grize; Didov dost me umiruje, gladi me po glavi i kaže Didu kako sam narasto, kao da se nismo vidjeli godinu, a ne heftu dana. Zeljovu ni mukajet.

Đorđo i njegov dost, sidali bi na tronošce pokraj ognjišta na srid kuće na kojem se veselila vatra oblizujući kazan u kojem je voda nastvaljena za puru, tek bacala ključ.

Lica obasjanih vatrom i ozarenih nekom unutrašnjom radosću, dva su dosta razgovarala. Did bi onda pokazao mutaf, a Đorđo ga dobro razgledao, pa bi rekao:

„Nema vajde – lijep je.“

Poslije toga, ni mutaf ni pare nisu spominjali. Nisu se pogađali kao u našoj avliji, a Dorđo se nije ni mašao za novčanik.

„Platiće šenicom, drvima, kajmakom, sve jedno,“ govorio mi je Did na povratku kući.

U neka doba, sve u eglenu, Didov dost Đorđo bi prvo zasuo kukuruzno brašno žuto kao dukat u vrilu vodu i probušio ga na sridi oklagijom, te na to misto gdi je voda bacala ključ, sasuo šaku soli. Sve u eglenu, malo kasnije skinuo bi Đorđo s veriga kotao u kojem je plovila u sredi probušena bota kukurzng brašna. Metne kotao na pod. Sidne na tronožac, obgrli kotao opancima da mu ne uteče i da se ne prospe zlato, dok oklagijom miša puru. Kad je pura gotova, Đorđo je zabili kajmakom, ne žaleći, pa na sofru. Sve trojica smo pušući u pune drvene kašike uslast jeli…

Na povratku, iako je put vodi niz brdo i nije mu „stajala duša“, Did je zastajao kod Selišta.

Pripaljivao je  cigaru, pogledom prelazio preko njiva koje su se kao ponjave prostirale niz brdo prošarane voćkama u međama i gromilama. Tek kada cigara dogori, kad Did još jednom duboko uzdahne, spuštali smo se u Riku.

Did je haman pred svaki ljetnji akšam išao u Selišta po travu za našu Šarenku.

Selišta odavno nisu bila naša.

Ima tome godina kako je Did prodao Selišta nekom Blagoji iz Stupara.

Učeći za inženjera rudarstva u Pragu, Didov je brat nekoliko puta preučio, pa su mu i doktori trebali. Nije lahko iškolati brata inženjera pa je Did prodavao njivu po njivu, livadu za livadom.  Moglo bi biti da je Blagoje poštivao Didovu ljubav i razumio njegovu žal za baštinom, pa mu nije branio naguliti harar trave, uzbrati koji kukuruz pečenjak. Moglo je biti i da se novi vlasnik i naslađivao Didovom neprebolnom gubitku zirata, ko zna! Did je o tome gubitku šutio, ali nikad ga nije prebolio.

Kad natrpa harar trave, a obično je gulio u međama i uz živice, oko grmova i gromila, gdje Blagoje ne mere kosom. Onda Did sidne na među i zapali cigaru, odbija plavičaste dimove i prati ih očima. Pogled mu tako preleti po zrelim trišnjama, hašlamama, zaustavi se nakratko na krošnjatom starom karamutu, pa se spusti na žito u klasu, kukuruz u stasu; onda Did ponovno potegne dim.

Sića se vrimena kada je po Selištu kao dite vodao volove „u brazdu“ svome didu i ocu, kako je kasnije odminio oca za plugom i kako su brazde vavik bile duge, prave, crne i masne, da su vrane padale na tek prevrnutu crnu zemlju grabeći svoju nafaku. Zimi bi snižna bilina Selišta bila iskljuvana hrpama stajnjaka koje je Did saonicama izgonio u Selišta, pa potom razbacivao po njivama.

Potegne dim, pa se obazre, kao da čuje škripu natovarenih kola koja se spuštaju niz Selišta u Riku. Otpuhne dim, siti berićeta. Danima se vrhlo ili komušalo, pekao pekmez, cidile jabuke za turšiju, trapio krompir i repica, snosila litina i pripremalo za zimu.

Selišta su i sada tu, i sada su rodna i berićetna; i Did sidi na istoj međi na kojoj je sidio dok je bio ditetom, samo što Selišta više nisu Didova i naša.

Vraćajući iz Selišta zaprćen hararom naguljene trave, Did se onako malehan, i još pogureniji, pomaljao s vrha Rike; ugledam ga, ostavljam igru s vršnjacima, hitim Didu. U travi, na vrh harara čeka me svežanj malina koje je Did nabrao baška za me.

Did je mujezinio u Ričkoj džamiji, odmjenjivao Smail-efendiju koji se odavno, pritisnut teretom godina, ne penje na munaru, čak ni o Bajramima. Ali, zna se odjednom stvoriti, ko da ga s nebesa bace, kad mene treba strašiti.

Did je, iako i sam pritisnut godinama i bolestima, ipak još bio lagahan na nogama, pa se pet puta dnevno penjao na munaru i učio ezane i salavate. Priznajem, ponekad je i sam Did mujezinio sa džamijskog praga pravdajući se da ne mere na munaru jer ga je nešto “steglo”. Kasnije, kada bi izlazio na munaru, malo malo pa bi zastajkivao. Najzad se prestao i on penjati.

Džahkad sam se za Didom uspinjao basamcima koji su u spiralama vodili na šerefu; tada bi plahni kojeg goluba koji se uvlačio kroz uzane proreze na munari, ostavljene za malo svitla, kako mujezin ne bi svratao u mraku. Nekada golub ne potrefi mali otvor, pa bi klepeći krilima dok god Did ne otvori vrata na munari i ne odleti.

Dok je Did učio ezan ili salavat zatvarajući kug oko munare, držao sam ga za nogavicu jer me je bilo srah tolike visine.

Kad sam bio malehan, mogao sam sa munare viditi samo nebo; kad sam malo odskočio, vidio sam i vrhove Lisine, Horugle i Grabeža, te Vinograd i Glavicu koji se dizali iznad Rike, onda Talića put, pa našu malu kuću.

Kako sam rastao uz Didovo kolino, tako su se i vidici širili, pa sam sa munare vidio Gornju – Čaršijsku džamiju, Hifzinu i Huskinu kuću, Ivićevu kovačnicu, Rasimovu kuću, Đorđinu i Đemalovu pekaru, Sinanovu kahvu, Ameta Ćaminog dućan, Lutvinu brijačnicu, Hančinu i Šerifičevu kuću, čak i ljude kako silaze niz Kujundžincu u Riku, pa žene kako peru “haljine” na rici, dicu kako se igraju; ne jednom, vidio sam mutafdžiju Ejuba kako “baca tulum” iz iz ćerhane gologlav preko ćuprije hiti uzeti abdest na česmi kod džamije, kako ga nestaje pod krošnjama kesetenova. Svi su mi se sa te visine činili sitni poput mrava. Nisam se više držao za Didovu nogavicu, samo sam polahko išao za njim dok se ezan razligao dodrujuci krovove, spuštajući se na ričke mahale, unilazeći u kuće, kovačnice i ćerhane. Na Didov glas, kovači bi ostavljali čekice i nakovanj, a mutafdžije „bacale tulume“ i ko u džamiju, ko kući. (Kasnije me je moj mlađi brat Zaim odminio: kada bi on s Didom izišao na munaru, samo su mu se ruke vidile dok se čuvao za šerefu idući za Didom.)

Dod je mujezino, a Ričani su klanjali iza hodže Smail-efendije.

Uz Ramazan, pred akšam, išao sam s Didom paliti kandilje.

Otključavao bih džamiju velikim ključem, što je za me bila osobita počast i draga zadaća, i prilazio pendžeru sa kojeg sam mogao viditi  Dida u džamijskoj avliji. Stajao je na onom mistu s kojega je, gledajući ispod krošnji velikih džamijskih kestenova, mogao viditi minaret i kandilje Gornje džamije. O desnoj ruci držao bi obješenu kevu, u rukama šibicu, a u ustima cigaru, naslonjen na ogradu. Kroz džamijski pendžer buljio sam u Didove ruke. Svoju desnu ruku sam držao na šalteru koji je palio kandilje. Kada planu kandilji na Gornjoj džamiji, Did istog trena krehne šibicom i brže bolje pripaljuje cigaru, a ja istovremeno okrećem šalter i palim kandilje na našoj džamiji; iftar je i u našoj Rici.

Did se izgleda bojao „griha“, pa je više virovao u kandilje Gornje džamije nego u svoj starinski sahat kojeg sam, uz njegovu dozvolu, sideći u Didovom krilu, ponekad prinosio na uho da bih uživao u njegovom kucanju. Nekad bi se kandilji na Gornjoj džamiji zbog nečega zabavili, pa bi Did nekon nekoliko nerovoznih pogleda ka Gornjoj džamiji obarao pogled prema svome sahatu kojeg je držao na dlanu.  Najzad bi vakat paljenja kandilja odredio po svom sahatu. Time je Did preuzimao na sebe sve moguće „grihe i đunnahe“, ha zbog ranijeg, ha zbog kasnijeg paljenja kandilja. Ričani bi tada nerovozno pogledali prema Rićkoj džamiji i ronđali kako su se kandilji zabavili. Dio griha i đunnaha je prelazio i na me iako za me nije bilo dvoumice – čim Did krene i užeže kresu i ja spazim plamen kako ga hitro prinosi cigari grleći ga sa obje ruke, palim kandilje!

Mrsite se Ričani, vakat je!

Za Ramazana Did je dugo ostajao u džamiji u učio u mukabeli. Smail-efendija bi se na kraj Ramazana „zatvarao“ u džamiji, pa me niko nije imao strašiti da su Dida odnili kraci…

Za Bajram, sterali su sergiju u džamiji i Did je dobijao nešto para za svoju mujezinsku službu, od čega je meni odvajao zarađeno za palenje kandilja, pa sam od Šahze Arnauta kupovao šekerlame, makar je u na Bajram kući bilo i hurmašica i baklave.

Bio je duhandžija.

Za Ramazana, ni post – čak i za dugih litnih dana, nije mu bio težak – ali bio je mučan zbog toga što ne puši. Imao je jednu tabakeru sa lipim ornamentima urezbarenim u njen poklopac. U kutiji se žutio duhan, mehak kao svila kojeg je otac donosio iz Hercegovine kada bi tamo išao po kostrijet. Did bi s velikim merakom savijao cigaru; prvo bi se čuo rezak i prodoran zvuk pri otvaranju poklopca od duhanske kutije; Did bi potom uzimao ćage, mećao ga u livu ruku, malo ga savio ga po dužnini, a desnom bi, s dva prsta, uzimao duhan iz kutije i jednačno ga raspoređivao na ćage. Potom bi među prstima savijao cigaru, vrlo višto, uhodanim pokretima, pa prinosio kraj ćageta usnama, vlažio jezikom i lipio. Morao je proći makar minut – dok Did ukreše šibicu, pripali cigaru i povuče prvi dim.

Meračio je u duhanu.

Kada bi nestalo duhana, Did bi odlagao svoju duhansku kutiju na vidno mjesto; to bi bio znak ocu da se hitno pobrine za duhan.

Sinanova „Kahva“ je bilo Didovo najdraže misto na koje je odlazio nekoliko puta dnevno, a uz Ramazan, nakon teravih namaza, njegovo društvo bi posidilo do kasno u noć, nakad svi šuteći, ponekad u živom eglenu; u kafani se uz riječ „tahmina“ pričalo o događajima u Rici i Varcaru, bistrila se domaća i svitska politika; Did bi najvlio slušati komšiju Hifzu koji je redovito čitao novine i bio upućen u politiku. Sa Sinanovog šporeta dopiralo je strujanje vode u šerbetnjaku, dok bi Sinan kunjao u ćošku pokrtaj šporeta, nakrivljenog fesa.

Didovo drušvo u Sinanovoj "Kahvi" -  Hifzo Bašić, Esed-beg Bahtijarević, Salih Krivdić, Sulejman Balić (fotograf), Šaćir Fogić, Suljkan Hrustanović, Ibrahim Mehdić i - Did
Didovo drušvo u Sinanovoj “Kahvi”, s liva na desno – Hifzo Bašić, Esad-beg Bahtijarević, Salih Krivdić, Sulejman Balić (fotograf), Huso Mujkić Murselov, Šaćir Tatarević Fogić, Suljkan Hrustanović, Ibrahim Mehdić i – Did

Kada bi kaput na leđa, pa preko praga, pa niz avliju – Did nam nije ni morao reći ono:

„Odoh ja u kahvu!“ – mi bi znali kuda će ako nije vakat mujeziniti.

Kada bih nešto skrivo, bježao bih Didu. On me branio.

Ako sam nešto plaho skrivio, morao je, da mojoj majci ne bi hator učinio, propustiti do moje stražnjice pokoji „đah“, ili šimširu“ od mutafdžijskog stana, nekad i šprulju. Džahkad je i sam Did dobijao pokoji đah po leđima, jer sam se dobro krio iza Dida, a mati bila hujli… Ako nisam tad fasovao, dobijao sam degenjak kada Dida odnesu kraci.

Did je fino pripovidao.

Za dugih noći, dok bi mećava zavijala i zametala kućna vrata i u mehku bjelinu umotavala našu Riku, a vatra veselo plamsala u šparetu, Did bi pripovijedao kako su on i njegov rahmetli otac Ibrahim, vaktile, s dva para volova saonicama išli u Ravnicu po drva, „prteći snig do pasa“, a „bijaše velika studen i žest.“ Pokraj puta vukovi su zavijali i škljocali zubima“…

Kada bi me Did njihao u svom krilu da lakše zaspem, onda bi učio:

“Hasbi rabbi jaAllah,

Ma fi qalbi ghayrullah

Nur Muhammed sall`Allah,

La illahe ill´Allah!“

Uz Didov umirujući glas imao sam dodatni užitak – slušao sam damaranje njegovog sahata kojeg je vadio iz džepića na prsluku i prinosio mome uhu.

Stariji svit je umirao po Rici.  Mislio sam, međutim, kako Smrt nikada neće doći po Dida.

Kada bi ga pitao o tome, izbjegavao je odgovor. Bojao sam se ipak da se ostvari ona Smajil-efendijina – i Dida odnesu kraci, to jeste da mi ga otmu divovi i da ga odnesu Uspolje, u mezar. Jednom mi je Did morao obećati da neće nikada umrti.

U zadnji vakat puno je kašljao, malo spavao, okretao se stenjući i ječeći.

“Aj, majko moja! Aj, majko moja!” I tako cilu noć. Bilo mi ga je žao. Bojao sam se.

Sve više vremena je provodio nagnut nad Mushafom.

Otvorile mu se rane na kukovima od dugog ležanja, mazao ih je mehlemima, pavlakom, podukrad, kad svi legni, ali rane nisu zarastale.

Devesto pedest i sedme, meni bijaše jedanest, a Didu šeset i četiri, kad zaoprave pade na dušek i poče bolovati smrtnu. Obilazili ga Rićani redom, otac dovodio doktora Grünfelda, pa doktora Bašića, dolazio bolničar Bećir udarati injekcije za izmokravanje iz ko stupa oteklih nogu…

Pokraj Didovog dušeka, u visini njegovih očiju koje je sve teže otvarao, otac je ukovao esker u duvar – Did zapovidio.

Did je obisio svoj džepni sahat, onaj od kojeg se nikad nije odvajao, sahat čije sam otkucaje volio slušati sideći u Didovom krilu, sahat koji je imao žuti lančić koji je visio niz prsluk. Didov sahat je bio baška sahat; imao je na poklopcu ugrafiranog lava u skoku. Davno sam pitao Dida koja je to strašna kosmata životinja. Did je samo kreko rekao: “Lav”. Nekad davno, jednom kada sam mu dodijao zapitkivanjem, Did mi je obećao ispričati priču baš o tome lavu sa poklopca njegova sahata. Misleći kako Did neće nikad umrti, nisam više čengrizao Didu da mi tu priču o strašnom lavu i ispriča.

Bolujući, kad god bi podigao teške kapke, pogledao u svoj sahat.

Jednoga dana poče Did zagledati u budžake.

„Neće dugo,“ pronese se glas po kući i Rikom. Zaplakah.

Didova obećana priča o lavu u skoku, onom sa poklopca njegova sahata, kod tolikih ispričanih priča o vukovima i medvjedima na koje je, za života Did nailazio, priča o lavu – osta neispričana.

Nedugo nakon što je Did ispustio dušu – stao je i Didov sahat. Nosio ga otac sahačiji Vidiću u Čaršiju, Vidić govorio “Dok trknem u Zagreb, dok trknem u Rijeku, dok nađem dijelove…”

I nikad ga nije popravio.

Držali smo ga dugo godina u nekoj ladici, a onda Didovog sahata nestade.

Odmah nakon Didove džennaze, mene su poslali tetki Fati u Bukve kod Viteza ne bih li tamo prestao plakati za Didom.

Ibrahim HALILOVIĆ