Suad LEPIR: VARCARSKI RATNI DNEVNIK – (Odlomci iz neobjavljenog rukopisa)

Rahmetli Suad Lepir: Kratko vrijeme prije iznenadne smrti, poslao mi je na uvid svoj varcarski ratni Dnevnik.
Na kraju poruke, izvinjavajući se za greške, napisao mi je: “Kad Ti to budeš čitao, čitaj onako kako sam ja mislio pisati.”
Nažalost, Suad je mlad otišao sa ovoga svijeta, a njegov Dnevnik koji je brižljivo vodio skoro svaki dan sa damarom istinskog hroničara – sve dok i on nije napustio svoj Grad i otisnuo se u Ameriku – ostao je neobjavljen… Ove isječke objavljujem na svom Blogu tek da se zna da postoji pouzdan svjedok jednoga ružnog vremena koje se dogodilo i Gradu i njegovim Građanima

…14. JUNA 1992. Nedjelja

Vojna policija upadala u kuće Muslimana i Hrvata i hapsila ih, kao i one što su se zatekli na ulicama. Odvođeni su u tadašnji Štab Teritorijalne odbrane gdje su bili maltretirani i udarani do iznemoglosti – ne gledajući ni kuda ni koga. Moje prve komšije Srbi upali naoružani u kuću mog komšije Semina Pivalića i tada pretražili svu kuću. On je imao najveću kuću i našem komšiluku u kojoj je bila i prodavaonica prehrambene robe. Otvarali su pivo, pili, stalno prijeteći, a niko ne zna zašto. Govorili su mu, ako nešto pronađu, nema ništa ni od njega ni od njegove porodice. Odveli su ga tada u Štab, kao i njegovog sina Semira, zeta Jasmina, brata Muju i njegovog sina Edu. Tada su odvedeni i moje komšije Kemal Memić i Đemal Habibović. Sasvim kasno pred mrak, vratili su se Semin, njegov sin Semir i zet Jasmin, kao i Kemal Memić, dok se  nisu vratili Mujo, njegov sin Edo i Đemal Habibović.

15. juna 1992.

Ovog dana su se vratili Mujo i njegov sin Edo. Bili su odvezeni u Bjelajce,  a kad su se vratili, nismo ih mogli prepoznati, jer su bili toliko izudarani da im je gotovo promijenjen izgled. Bili su natekli i krvavi od udaraca. Nije se vratio  Đemal Habibović za koga se ne zna gdje je završio. Također se ne zna za sudbinu još dosta muslimana i katolika.

16. juna 1992.

Preko radija u Mrkonjiću, a i Radio Banje Luke slušali smo vijesti vijesti o tome – kako oni navode – da su ustaše i balije napale Mrkonjić i polupale i popljačkale sve što je srpsko, te da je srpski narod pretrpio veliki strah. Tako je to govoreno u javnosti da bi narod koji to sluša, a ne živi ovdje, povjerovao. I tako se stvarala jedna propaganda zasnovana na lažima…

20. augusta 1992. Četvrtak

Rano ujutro oko pet sati čule su se dvije ekspolozije  od raketa zemlja-zemlja koje su ispaljene sa lokacije Podrašnica. Ove rakete su ispaljene na Jajce. Od tog dana i tog trenutka mogli smo vidjeti avione srpskih snaga koji su nadlijetali sasvim nisko iznad Mrkonjića i Jajca i borbeno djelovali na Jajce i okolinu. Bacili su tada teret po Jajcu i Bugojnu ubijajući civilno stanovništvo tih gradova i okoline. Ne zna se tačno šta je bilo tada, ali se pretpostavlja da nije dobro.

21. augusta 1992. Petak

Preko radija se moglo čuti kako bi se u što kraćem roku trebala izvršiti razmjena zarobljenika sa obje strane. Pitamo se mi koje to zarobljen na ovoj srpskoj strani kad se zna da Srbi nisu nikoga zarobili na vatrenim linijama, osim onih civila koji su pohvatani po kućama, a gdje se oni nalaze, to nismo tada znali. Bilo je dogovoreno da se razmjena izvrši na putu između Mrkonjića i Jajca kod Plivskih jezera.

23. august 1992. Nedjelja  

Bila je razmjena zarobljenika iz Jajca za civile koji su tražili da izađu iz Mrkonjića na tu drugu stranu. Iz Jajca je pušteno sve njihovo zarobljeno ljudstvo koji su se borili protiv Jajca. Bila je to jedna nepravedna razmjena. U toj razmjeni moja prva komšinica Razija Raza Murica otišla je u Jajce jer joj se dva sina zatekla u Jajcu prije rata i nisu se mogli vratiti u Mrkonjić. U njenoj kući je ostao samo Enver Murica koji nije mogao tada izaći pošto Srbi nisu dozvoljavali vojno sposobnim  muškarcima da napuštaju grad pošto znaju da bi tamo bili mobilisani i uniformisani i – borili se protiv njih…

…31. august. Ponedjeljak

Pijačni dan. Kao i obično, narod je puno u gradu, ali najviše uniformisanih osoba koji nose naoružanje i pucaju. Pucalo se strahovito mnogo u Gornju džamiju koja nosi ime Krzlar-age koja je dosta oštećena, a džamijske stvari vojska odnijela. Ova džamija je u centru grada. Stara je oko 400 godina.

6. septembar 1992. Nedjelja

Prije podne bezazlena pucnjava. Negdje oko 14 sati, čule su se dvije bombe koje su eksplodiarle u Gornjoj džamiji. Pucalo se tada i na Donju (Ričku) džamiju (Hamidiju) a pucali su i neki rezervisti koji su se vozili na traktorskoj prikolici prema Bjelajcu. Pjevali su četničke pjesme. Bili su toliko zarasli u kose i brade – a nosili su crne kape. Prošli su pokraj moje kuće. Kada su zamakli, nisu se više čule ekspolozije. Moje prve komšije Srbi su otrčali vidjeti šta se dogodilo. Bili su to Brane Tica, sin Vida i Milenko Devura, sin Ostoje… Kada su se vratili, rekli su da je džamija puno  oštećena i da je sva izbušena od metaka i gelera. Po njihovom izgledu – bili su sretni i zadovoljni sa tim šta se dogodilo…

13. septembar 1992.

Polako svanjiva.

Dan onako uobičajen, ništa posebno, a negdje oko 12:30 ispaljena je jedna granata iz Jajca na Mrkonjić u okolini Orugle, ali nije napravila ni štete niti je bilo žrtava. Oko dva popodne počele su padati granate po naselju i jedna je pala u blizini moje kuće.  Druga granata je pala u Riku i oštetila jedan dio kuće Ite Hrustanović blizu Vatrogasnog doma. Još jedna granata je pala na Zborište gdje je bilo dječije igralište između kuća i montažnih baraka. Treća granata je pala u blizni moje kuće u jednu baštu preko puta rijeke  i napravila veliku štetu. Četvrta granata je pala stotinjak metara od moje kuće ispod kuće Davida Tešanovića i Stojana Lekića – Stole. Ova granata je samo oštetila jedno auto Dragana Jotića, a geleri su padali i po mojoj i očevoj kući. Prekinula je električni vod i ostali smo bez struje. Jedna granata je pala u naselje Zboriše gdje su se  tada igrala djeca. Na licu mjesta je poginuo petnaestogišnji dječak Nenad Devura, izbjeglica iz Jajca koji je živio sa roditeljima u tom naselju.  U toj ekspoloziji je teško ranjena jedna djevojka koja se zvala Jadranka Tomić – Jadra, jedinica kćerka Đoke Tomića, konobara. Dok su te granate padale, nisam znao gdje su mi djeca pošto su bila otišla od kuće, vjerovatno na to igralište… Pošao sam ga tražiti. Usput sam sreo komšiju Željka Novakovića i pitao je li mi vidio mlađeg sina Alena pošto se nije vratio kući sa starijim sinom Jasminom… Rekao mi je da ga nije vidio, ali je vidio dosta djece koja su bila gore, a ima i ranjenih poginulih, a ne zna se ko su… Otrčao sam kao bez glave gore na to mjesto, gdje su me dvojica ljudi koje nisam poznavao pitali imam li auto. Rekao sam da nemam. Otrčao sam gore i vidio kako je neko ležao na asfaltu, a pokraj njega bicikl. Pored njega je ležao mali mrtav pas.  To je bio veoma stravičan prizor od kojeg mi je dah stao. Na prvi pogled mi se učinilo da je to bio moj mlađi sin kojeg je granata pogodila tačno u glavu. Znao sam da je vozio biciklo i da je otprilike istog rasta kao ovaj što leži na asfaltu tu ispred mene. Nisam mogao prepoznati ko je to uistinu bio. Tijelo mu je ležalo na provaljenom biciklu sa podvrnutom jednom nogom, ali sa raznesenom lobanjom od koje nije ostalo ništa čitavo.

Uzeo sam dvije kosti lobanje sa prosutim mozgom i sastavljao ih ne bih mogao prepoznati ko je to. Zatim sam uzeo kosu sa kožom ne bih li prepoznao makar lice, ali uzalud; sve je bilo raskomadano. Nisam mogao prepoznati ko je ni po nogama i rukama. Tada sam skinuo jednu cipelu i čarapu kako bih ponio kući mojima da vide jesu li to cipela i čarapa moga mlađega sina… Dok sam skidao cipelu, ugledao sma jedan lančić i to mi je bilo sumnjivo jer nisam znao je li moj sin imao ikakav lančić. I, kada sam se spremio napustiti to mjesto, dotrčao je Brane Tica koji je pitao mene koji je taj poginuli, a ja sam kroz suze rekao da ne znam i da je moguće da je to moj mlađi sin, ali nisam siguran. Rekao mi je da to nije moj mlađi sin, jer ga on poznaje dobro i još je rekao da je moj sin Alen kod njega u garaži gdje se skriva još dosta naroda…

8. septembar 1992. Utorak

Prethodna noć je protekla bez sna jer mi je pred očima bio obaj prizor sa Zborišta.

Danas sam vodio sina u bolnicu jer je osjećao bol u kuku od malog gelera… Tada sam u bolnici čuo Srbe kako pričaju među sobom kako ej Jadranka, ona ženska što je poginula od granate, pucala iz ručnog bacača na džamiju u Rici kad joj je momak došao s aratišta.Čuo sam još dosta toga šta su sve neki radili po okolnim mjestima. Ja tu nisam ništa govorio. Bio sam samo slušalac.

4. oktobar 1992. Nedjelja.

Pada kiša. Jutro pravo jesenje. U 10 sati sam bio spreman da idem u Štab jer sam dobio poziv prethodnog dana. Kada sam stigao tamo, već je bilo oko 50 muslimana i katolika, svi smo se međusobno poznavali. Čekali smo pred Štabom radi objašnjenja zašto smo pozvani… Bilo je priče o svemu i svačemu dok se nije pomolio Lazo Šarac, bivši direktor Komunalnog, sa nekim papirima u ruci. Svi smo ga poznavali, a znao je i on nas vrlo dobro. Rekao nam je da se postrojimo… Prvo nam je rekao ovo: „Možda znate ovih dana je bila sjednica u Opštini i donesena je odluka od strane vojne vlasti i od srpskog naroda koji je predlagao da vi ne možete ići na ratište sa našim borcima. A gradu je potrebna  radna snaga da bi se neki radovi mogli završiti. Ova sad grupa koja je danas pozvana predviđena je za kopanje kanala za vodu za selo Trijebovo…” Rekao je da je kanal dugačak 8.842 metra, i to se mora uraditi, inače nećemo dobijati humanitarnu pomoć, a oni koji neće da rade biće suđeni od vojne vlasti i istjerani iz grada…

14. oktobar 1992. Srijeda.

Jutro osvanulo sa jakim mrazom po livadama. Ali, ipak, moralo se ići na  radnu obavezu kopanje kanala…

…12. novembar 1992. Četvrtak

Rano jutros oko 3 sata i 17 minuta dvije jake ekspolozije – probudile su sve mještane i dale ih u strah. Te dvije ekspolozije digle su u zrak i porušile naše dvije džamije koje su bile dosta oštećene. Srušene su dinamitom koje su u njih postavili i aktivirali Srbi. U trenutku eksplozije, moja se kuća se sva potersla pa smo svi skočili. Samo smo mogli vidjeti bijeli dim koji se dizao u zrak na mjestu gdje je bila džamija. Pogledali smo u pravcu gdje je bila i Gornja džamija, ali nismo vidijeli da li je srušena, jer se odavde ne vidi od Pravoslavne crkve koja nam zaklanja vidik. Predosjećali smo da je srušena jer su bile dvije ekspolozije…

DŽEMKO DIZDAR

 

 

DŽEMKO DIZDAR

 

bočac
Ostaci starog srednjovjeovnog grada Bočca nad Vrbasom koji su čuvali kapatani i dizdari – a čije su obitelji Kapetanovića i Dizdara ćetnici zatrli 1942. godine

 

Džemko Dizdar ispruža ruke prema nebu, podiže se na prste, dokučuje i savija šljivovu granu okićenu modrim jedrim plodovima. Šljiva je nadvisila trnje i korov koji su osvojili šljivik. Uzbra šljivu, raspuči je, prinese ustima, pa nakon što je okusi, reče:

–   Slatka!

Da nam je ubrati i koje zrno grožđa.

I loza se otima okovima trnja i puže uz preostalo kamenje koje se kruni i osipa sa zidina Džemkine rodne kuće. Nekoliko zrna zaplavi mu se u ruci na kojoj se zarosiše i dvije-tiri sitne kapljice krvi od uboda trnja.

– Nije podivljala, – veli Džemko.

Grožđe je kiselkasto-slatko i oporo, kao što je bilo nekad davno kada ga je zadnji put kao dijete brao.

Džemal DIZDAR DŽEMKO

 

Pedeset godina šljve nisu okresane, loza podrezana i povezana. Sađeno, kalamljeno i odnjegovano domćinskom rukom Džemkinog dida i oca, voće i loza prkose i otimaju se korovu u trnju.  Džemki je njihov ukus poznat, nosi ga na vrhu jezika, iz djetinjstva.

Prvi je put je od proljeća 1942. na razvalinama svoje kuće. Na nagovor onog koji ovu priču ispisuje i njegovog šure Mehe, Džemko se teška srca našao na mjestu krvavog pira četnika vojvode Lazara Tešanovića iz Bočca.

U strašnom košmaru, kroz maglu i tamu tolikih godina, Džemki su se ponovno ukazale krvave slike od kojih čitav život bježi, a nikad uteći, zbog kojih se tolike godine nije zavraćao tamo gdje je rođen. Bio je to krvavi četnički obračun sa potomcima dizdara i kapetana starog grada Bočca, utvrde koja kao na dlanu leži ispod ruševina Džemkine rodne kuće; viseći nad Vrbasom; stari grad je oronuo pod teretom prhujalih stoljeća, zaboravljen, onkarj puta, osipa se, rekao bi svaki  čas će se strmoglaviti u plahu vodu, duboko ispod svojih preostalih zidina.

Slike užasa iskaču ponovno iz tame, jedna za drugom, sve strašnije od užasnije i Džemko kao na filmu strave i užasa, vidi četnički krvavi pir.

Šutio je.

 

IMG_9617
Ostaci starog srednjovjeovnog grada Bočca nad Vrbasom koji su čuvali kapatani i dizdari – a čije su obitelji Kapetanovića i Dizdara ćetnici zatrli 1942. godine 

Samo se zacrvenio u licu na kojem se zaledio grč. Bio je napet, samo što ne pukne. Slike koje ga nikada nisu napuštale niti ostavljale na miru, koje su ga morile i od kojih se u snu prepadao i skakao sav oznojen iz dušeka, ponovno su bljesnule, ošinule ga kao munje; on ponovno čuje strašne krike oca, majke i dida pred bljeskom zamahnutog četničkog noža. U snu je tisuću puta bježao iz te kuće, kroz avlije, pune četnika i krvi. Bježeći, osvrtao se i vidio prerezane grkljane; naokolo ležali otac, majka, did… Bježi, a nikad i nigdje uteći. O tom krvavavom piru koji ga pratio kao teška olovna sjena, nikome ništa nije govorio. Svoju muku nosio je sam u svojoj duši i na svojim plećima. Kako mu je, to on samo zna.

 

Otimao se godinama svakom nagovoru da dođe u Bočac gdje je oštrim sječivima četničkih noževa prekinuto njegovo djetinjstvo, utrnute sve ljepote življenja u toplom roditeljskom domu, na didovini.

U ruci mu se sasuo grozdac.

Zidinama kuće ni sada nije mogao prići…

Tolike  godine nije se dao ubijediti da se otvori i da se makar malo rastereti bremena koje je nosio, da ispriča priču koju je samo on znao. Znao je da se od njega očekuje ta priča, ali godinu na godinu, šutio je kao zaliven, okretao razgovor na drugu stranu.  Ni u Bočac – nije nikad htio otići. Izgledalo je kao da Džemko odjednom ogluhne kad biva upitan o tom krvavom jutru u Bočcu.

Tako je priča ostala zapretana u Džemkinim moždanim magazama, zaključana, a ključevi sakriveni od ostalog svijeta čitavih tridest godina.

 

IMG_9605
Poged sa starog grada Bočca na nekadašnja imanja Dizdara i Kapetanovića

Od tada, još je dvadest godina trebalo oteći Vrbasom, pa da slomi samog sebe i dođe na mjesto gdje su skončali svi njegovi najbliži  i najdraži.

 

Ispred njega je ogroman zid preko kojeg ne može u svoju avliju, ni nakon toliko godina. Ne pokaza mjesto gdje su završili svi Dizdari osim njega jednoga, svi Kapetanovići do posljednjega. Šutio je, šutjeli su i četnici i njihovi potomci, pa se o strašnom zločinu znalo samo toliko da se dogodio i da je Džemko jedini koji je preživio.

Trideset godina poslije četničkog zločina, Varcarski SUBNOR i njegov predsjednik Stevan Penić odlučili su obilježiti mjesto gdje su poklani Dizdari i Kapetanovići. Na betonskom postolju postavljena je spomen-ploča sa kratkom bilješkom o žrtvama fašističkog četničkog terora. Džemko tada nije smogao snage otići u Bočac, jer, znao je – tamo bi  se još jednom, snažnije i teže nego obično, morao suočiti sa slikama zločina. Ali, uoči otkrivanja spomenika, iznenada se otvorio i najzad ispričao piscu ovih redova šta se dogodilo u rano proljeće 1942. godine.

Četnici Lazara Tešanovića nahrupili u rano jutro u mirni i usnuli zaselak Dizdara i Kapetanovića. Voćke se osule beharom. Proljeće  nahrupilo, miriše rađanjem i berićetom, ne sluti ničim na zlo i krv.

Neprimjećeni, četnici su se brzo rasporedili po zaseoku. Ni ptica im nije mogla uteći, mislili su. Razvaljujući kundacima i ramenima vrata, upadali su u kuće, psujui tursku majku. Iza sna probuđenu i prestrašenu poluodjevenu čeljad počeli su istjeravati na avliju, sve Dizdare i sve Kapetanoviće. Strah, zaprepaštenje i nevjerica, mogli su se čitati na licima i u razrogačenim očima tih – bez suda i sudija – osuđenika na smrt. Samo koji tren prije nego li su četnici počeli klati, Džemko je odlučio bježati. Nešto iznutra nagovorilo ga je na to. Džemko kao da je pročitao misli svoga dida koji ga ošinu zapovijedničkim pogledom i gotovo nevidljivim pokretom glave uputi prema kućnim vratima.

Džemko se pokuša promigoljiti pokraj četnika koji je sa nožem u ruci stajao raskoračen na pragu kućnih vrata.

–     Kud ćeš ti mali? – zareža četnik.

–     Moram poraz sebe! – bez drhtaja u glasu koji bi nagovještavao i trunku straha, odgovori Džemko.

Četnik je malo oklijevao. Džemko je snažno priljubio koljeno uz koljeno, stiskao se, glumeći kako mora u ćenifu koja je bila na vrh avlije, blizu živice.

I četnik što je bio u avliji, ponovio je isto pitanje.

–     Kuda ćeš ti mali?

Ali i prije nego što je od Džemke dobio ikakav odgovor, četnik s vrata mu je dovuknu:

– Pusti ga! Ne zna on ništa.

Zadeverani oko istjeravanju čeljadi iz kuća, opijeni mirisom krvi koja je potom šiknula u mlazovima, zaneseni klanjem koje je počelo i kojemu su se sasvim posvetili, četnici su – i onaj na vratima ni onaj u avliji – zaboravili na Džamku. Umjesto u ćenifu, Džemko je šmugno u obližnju šikaru. Sakrio se u jedan žbun odakle je iskolačenih očiju, sav su strahu i nevjerici – promatrao kako četnici kolju njegove – oca, majku, dida… Iz komšijskih kuća se čuo vrisak, jauk. Krv potocima teče kroz avlije.

Behar sa jabuka senabija se kruni i pada u lokve krvi.

Tako su četnici zatrli sjeme Dizdara i Kapetanovića u Bočcu, od tada „turskog uva“ tamo više nejma.

Još se nije haman ni razdanilo, a četerdest i jedno beživotno tijelo ležalo je po avlijama.

Zadrigli od rakije i krvi, ponosni na krvavi posao koji su obavili, sasvim su zaboravili na Džemku. Vraćajući se odakle su i došli, ruku krvavih do lakata, od poklanih Dizdara i Kapetanovića, zajojokali su, sigurni kako im niko nije izmakao nožu i kako svjedoka njihovu zločinu nema. Prije nego su krenuli preko Vrbasa u sela pod Čemernicom, izveli su iz štala konje i volove, upregli ih u kola, iznijeli iz kuća sve što im je moglo biti od koristi, tovarili na kola ili prtili na se; nestao je imetak kojeg su vrijedni domaćini tekli dugo vremena. Onda su užegli selo.

IMG_9694Na nebu su se pojavila jata crnih ptica koje su, namirisavši s visina krv, počela kružiti nad ubijenim selom.

Ostatak dana Džemko je proveo šćućuren u grmlju, glavom među koljenima. Od sebe – ni glasa. Iako su četnici bili već davno otišli, nije se usudio maknuti. Ukočen, prestrašen poput prepelice, sam, dočekao je da se smrkne. Gladan, suhih usta, usudio se tek tada pomaknuti iz svoga skrovišta; pred njim je bila mrkla noć, dug, težak i neizvjestan put do Jajca gdje su mu živjeli rođaci.

Svu mrklu noć se lomatao po oštrom ljutom stijenju povrh Vrbasa, udarao čelom o kukrike, padao, izubijao koljena, osjećao toplinu krvi koja se cijedila niz noge. Pridizao se, spoticao i bježao dalje; pričinjavalo mu se kako se iza svakog grma ispred njega uspravlja četnik sa zamahnutim nožem u ruci. Čuje strašni glas:

„Slaga nam mali, ali neš’ nam uteć’!“

Pred očima mu zapovjednički didov pogled:

“Biži!”

Bježao je još brže, izderana obuća davno je spala s nogu.

Oštro kamenje reže mu stopala; osipa se ispod njegovih bosih raskrvavljenih nogu, odskakuje niz strme litice i pada u plahu rijeku, duboko u kanjonu koju on ne vidi, samo čuje, osjeća i slijedi. Iako su mu noge klecale, izdavale ga, nije zastajao. Plazao se četveronoge; oštro stijenje siječe mu dlanove koji bride i bole, osjeća toplu krv koja teče iz posjekotina, ali on ne zastaje. I lice mu je krvavo, nebrojeno puta ošinula ga je grana trnjine i kukrike. Noć. Mrkla. Čuje samo huk rijeke ispod litica i osjeća sve veći strah; oni su mu jedini saputnici i vodiči. Zna; mora uz rijeku. Hukom koji dopire iz dubine, rijeka svjedoči kako je na prvom putu, iako puta nejma, samo gole strme litice obavijena mrakom.  Strah je snaga koja ga goni dalje.

Kada su ono did i on jednom išli putem, do Jajca im je trebalo haman šest sahata hoda. Sada, noću, bespućem preko litica, drače i gloga, trnja i kukrika – biće to za sedmogodišnjeg dječaka mnogo duže putovanje.

Bilo je odjutrilo kada se najzad pojavio pred pragom rođaka Zulića. Čim su ga ugledali prepadnutog, u dronjcima ispandžanog i izgrebanog, okrvavljenog  – naslutili su šta se dogodilo.

–      Je li iko živ ostao? – pitali su.

***

 

IMG_9740
Dizdareva džamija u Bočcu – nekad. Danas joj nema ni traga, ali joj se mjesto da lahko odrediti…

U kasnu jesen 1992. četnici su srušili džamiju u Varcaru. Na njih je palo prokletstvo vakifa Mustafe-age koji je molio Boga –  neka se onima koji se ogluše o vakifove odredbe, onima koji se drznuu rušiti ili krasti dobra koja je sagradio i ostavio svima –  Bog sruči na glave sve nesreće ovog svijeta. Džamija je nestala u prahu i pepelu, ne zna se gdje su šamadani na kojima je bilo ispisano vakifovo prokletstvo. Ne zna se ni šta je s knjigama rođenih i umrlih, pa se tako gubi glavni pisani trag i spisak poklanih duša u Bočcu.

 

Savršen zločin!

Ali, imena i likovi, bljesak četničkog noža koji im je prerezao grkljne, u Džemkinim su moždanim magazama. Bljesak noža!  Opet i iznova! Vidi kako se kruni behar koji lagahno, lagahno, da ih ne probudi,  prekriva čeljad Dizdara i Kapetanovića.

Džemko je ostao kod Zulića u Jajcu do kraja rata 1945., potom se našao u domu za ratnu siročad. Pokazao se odličnim đakom u školi, pa su ga Titine vlasti  poslale na izučavanje zanata u Čehoslovačku. Vratio se negdje 1951. sa diplomom mašinbravara. Zaposlio se u tek osnovanoj Pilhani u Varcaru, kao  majstor održavao je parnu mašinu – lokomobilu koja je pokretala testere na getirima koji su rezali balvane. Mašina nikad nije stala dok je Džemko brinuo o njoj.

Zavolio ribolov, išao na Ponor i na Sanu s prijateljima. Najčešće je ostajo sam pokraj rijeke, sahatima je gledao u vodu, šutio. Džahkad je išao i na Vrbas, razmahivao svojim mušičarem – dok su sa silka iskrile i raspršavale se srebrene kapljice; kao kočijaš kamdžijom, pucketao je tetivom i razastirao mamce po brzacima i tihacima rijeke podno bočačkih zidina. Otmao se pogledu ka ostacima njegova sela iznad starog grada.

Kada bi „Fićom“ putovao u Banju Luku i vraćao se nazad u Varcar, nije podizao oči sa ceste, niti se ikad okretao u stranu licem prema zaseoku čije su se zidine krunile i nestajale u trnju i korovu, kao i sam stari grad Bočac, gdje su njegovi pradidovi bili dizdari, a komšije – kapetani. Svima i svemu zatire se trag, svjesno i planski.

Ne samo što nije nikom, pa ni ukućanima, pričao o onome šta se dogodilo u Bočcu, nego čak nije htio ni svjedočiti kada su vlasti najzad to i tražile od njega. Bio je teškim maldamom zamaldanjen, velikim katancem bez ključa zaključan u se.

Nije se iz Džemke mogla izvući priča, ma šta čovjek radio i ma kako ga obazrivo navodio da progovori. Prije bi duvar!

Dogodilo se kao slučajno; jedne se večeri, nekako uoči otkrivanja spomenika poklanim u Bočcu, zatekli smo se u Džemalovoj avliji – ovaj koji ispusje ove redove i Džemkin šura Meho. Avlija, sva u cvijeću i ružama, bila jedna od najljepših u Varcaru. Nova kuća, “Fićo” u garaži.

Izeta, Džemkina supruga, pozvala nas je u kuću. Zasjeli smo za sofru sa Džemalom, pred nama – meza i pivo. Jednu po jednu, večer odmiče u razgovoru – mi pričamo, a Džemko ni jedne; tvrd je orah.

U neko doba, a da ga uopće nismo ničim navodili na priču, možda na nevidljivi mig, poticaj ili uz raniji Izetin nagovor, Džemko se počeo otvarati. Nije dao da iz njega proključa bujica. Riječ – dukat! Zanijemili smo još pri prvoj Džemkinoj rečenici, ne vjerujući kako počinje priču koju će uz mnogo teških zastjkivanja najzad ispričati. I, nismo ni jednu riječ progovorili cijelo vrijeme, niti smo jeli, niti pili. Kada je priča bila gotova, sobu je ispunila šutnja. Zaboravili smo i na pivo i na mezu.

Priču je isprričao teško dišući, tražeći oslonac, za nas nevidljiv; više puta se zaključavao sam u se, pa se opet sam otvarao, govorio, rječ po riječ. Kad je priča bila ispričana, ponovo se zamandalio najtežim i najčvršćim mandalom. Nikad se više nisamo vratili toj priči.

Malo iza toga, to Džemkino svjedočenje objavio je banjalučki list “Glas”.

Kolika je njegova muka ostala pri njemu, je li mu bilo i zehru lakše ili još mnogo gore, jedino Džemko zna.

***

Džemko i njegova Izeta primili u svoju kuću siroticu Bosu iz sela Graca i osigurali joj toplinu doma i pomogli u školovanju. Bosa se udala za Taiba Dedića kojeg su četnici strjeljali u Obrcima u septembru 95-te zajedno sa još 28 Varcarana – katolika i muslimana, kulučara na “radnoj obavezi”.

Džemkin sin Emir oženio se, pa rastavio sa Milenom. Tragično skončao život kao prognanik u Danskoj.

Džemkina mlađa kćerka udala se za jednog varcarskog pravoslavca i u Varcaru ostala čitav rat. Iz Varcara se nisu odmicali ni Džemko ni Izeta.

Šta su predeverali, oni znaju!

***

Evo me u mojoj avliji u Rici, s Hajorm.

Deveram nešto oko auta, kad pomoliše se Džemku i Izeta; šetaju niz cestu.

Ugladali nas, osmjehuju se,  stali ukraj ceste do Kapidžića ruševine, auti stalno jure. Priđosmo jedni drugima. Upitasmo se.

Bojao sam se progovoriti ijednu riječ.

–     Dinka ostala u Sarajevu, Nerka ovdje… Za Emira si sigurno čuo – veli Izeta.

–     A ti Hajra u Kanadi! Daleko, brate! – kaže Džemko.

– Živa glava! – velim, sve i dalje misleći i na Džemku i njegovu muku.

– Deverli! – kaže  dok njih dvoje odlaze krejem ceste.

***

U zimu 2010. kada su ispisivani ovi redovi,  stiže vijest iz Varcara  – Izeta napustila ovaj tužni svijet.

IMG_9687

 

ZLATNE RUKE NINE MOŠUNJCA

Majstor Nine MOŠUNJAC

Šest zanata je znao majstor Nine Mošunjac; bio je automehaničar, puškar, vodoistalater, strugar, alatničar, mašin-bravar. Uz te, nije bilo ni jednog drugog metalskog zanata u koji se nije razumio. Nikad nije kovao kose. samo bi, kada koju kosu kovač pregori, pa je donesi majstoru, on bi je “zašvajcovao” , var obrusio, pa niko ne bi mogao ni pomisliti da je kosa zavarivana.

Što se tiče tehnike, majstorluka i novotarija – nije mu bilo premca nadaleko. Od straog, pravio je novo – kako su Ričani znali reći. Od ništa, prvavio – nešto!

Imao je zlatne ruke.

Majstor Nini dolazili svi; kad god ni jedan drugi majstor nije mogao nešto popraviti ili napraviti – oni bi njemu na vrata. Dolazili Varcarani, Ključani, Šipovljani., Jajčani, a bogme ponekad i Banjalučani.

Ako niko ne može odgonetnuti kako se rukuje nekom tehničkom novotarijom – idi Nini, on će sigurno znati – taman da tu spravu nikad  nije vidio.

Za kvar koji niko nije umio otkloniti, pa radilo se o kahvenom mlinu, motoru auta, lovačkoj pušci…, pitalo te:

„Je s’ nosio Nini?“

Jer, ako slučajno on nije mogao neki kvar otkloniti, mogao si stvar slobodno baciti. Lijeka joj nema.

Jednostavno – majstor Nine je bio nenadmašan, nezamjenjiv, jedan i jedini, neponovljiv.

Njegova radionica se nalazila na vrh sokaka iznad Katoličke crkve, ovamo prema Ćorića mahali i Rici. Iako je taj sokak prolazio baš ipsred Katoličke crkve, iako su na njemu živjeli jedino katolici – taj sokak je zvanično nosio ime po crnogorskom pravoslavnom vladici Njegošu.

Duž čitavog čeonog zida redionice, odmah ispod krova, stajao je napis ispisan velikim, od metra slovima: NINE MOŠUNJAC. Iznad dvokrilnih ulaznih vrata radionice, stajao je željezni čekrk  za podizanje teških tereta – poput automobilskih motora; u radionici je bilo mnogo raznih mašina – bušilica, aparat za zavarivanje, „Drechbank“; tu je bio i kovački grm, tu su garniture raznih alata, sitnog i krupnog, nebrojeno mnogo, za sve namjene i majstor Ninine majstorluke. Na sred radnje – kanal za popravku auta.

Majstor Nine je unilazio u svoju radionicu ranim jutrom, odlazio kući navečer, obično nakon „akšamluka“.

Zadnjih godina, „akšamluk“ je pripremao njegov nerazdvoji ahbab Muharem, kojeg su svi u Rici zvali „Seljak“, mada je bio pravi gospodin, i izgledom i manirima…

Seljak bi brinuo za mezu – kokošije batake ili krilca, prezle, janjeće bubrege, špinjetke, ribu ili teletinu; dolazio bi pred akšam u radionicu, na  vakat. Ako je bilo vatre na kovačkom grmu, meze bi pripremao na žaru ili u tavi koja je tu uvijek „dežurala“. Ako je gorjela peć, onda bi meso pržio na platama. Radionica je pred mrak uvijek mirisala na roštilj dok bi majstor Nine zavrašavao svoje poslove. U zadnje vrijeme, hrupim i ja, baš kao da sam virio – na gotovo, a uvijek donesi nešto za meze – i od sebe… Akšamluk ne bi prošao ni bez fotografa Šerifa; mada nas dvojica nismo pili, meračili smo u finom društvu, pričajući, šačeći se – veseleći se životu.

„ De sad, zamezi,“ govorio bi Seljak nutkajući majstor-Ninu sa komadićem tek pečenog mesa.

Majstor Nine bi tada nakratko odložio alat iz ruku, prošao se posla, što bi rekli, potegnuo iz čašice gutljaj rakije, pa zamezio ponuđeno. Potom je nastavljao s poslom,  a Seljak se i dalje vrtio oko „poguziluka“.

Nikad nisi znao kad će neka od mušterija hrupiti na vrata tražeći da majstor Nine popravi kvar.  Ali, ni Seljaku, ni Nini to nije smetalo, da pače, godilo im je, poso je poso, družba je družba; oni su imali vremena za piće i mezu na tenane, polahko, po svom ćeifu, meračeći u svakom zalogaju i svakom gutljaju. I egleni! Šali.

Muharem Kaharević – Seljak

Do akšamluka bi se majstor Nine naradio svakojakih poslova. Mnoge te poslove obavljao je rutinski, napamet, što bi rekli Ričani. Međutim, bilo je poslova koji su zahtijevali „odgonetanje“ – a te je najvolio! Majstor Nine bi ustanovi kvar – skontaj u čemu je problem, šta treba rastaviti, šta zavariti, šta promijeniti, šta iznova napraviti, smisliti; dugo bi gledao, kontao studirao i, kad je bio siguran da je našao rješenje, hvatao se posla. Ništa mu se nije moglo oteti. Zato su mu ruke bile skupe, skuplje nego ostalih majstora. Ali, niko od mušterija se nije tužio. I majstor Nine i mušterija su znali kako posao vrijedi toliko jer ga drugi niko u Varcaru, a ni u oklnim gradovima ne umije uraditi.

Još prije Drugog svjetskog rata pročulo se o njegovom majstorluku. Tada je završio mašin-bravarski zanat, zatim puškarski, a čim su potekli auti u Varcaru, odmah je izučio i automehaničarski.

Umio je napraviti pušku pa vlastitom nacrtu – u glavi.

Na Crnoj rici, ispod svoje kuće, odmah poviše Crkve, na mjestu starog mlina, navratio je vodu u badanj koja mu je pokretala malu turbinu vlastite izrade koja je davala struju za njegovu kuću, radionicu i za Župni ured. Tako je zahvaljujući majstor Nini stigla elektrika u Varcar.

U Nininoj kući prosvirao je i prvi radio-aparat u Varcaru.

Kažu da je za neko zanatlijsko nadmetanje napravio pljosku za piće koja je imala jedno grlo kroz koje su se mogla uliti tri različita pića, a de se ne pomiješaju, ni tada – ni kada se potegne. Kako? Pa odgovor je znao samo majstor Nine.

Prvi je u Varcaru imao motocikl.

Prvi je u Varcaru, još 1924. Imao auto, „Ford“.

„Eto „Forda“ Nine Mošunjca“ – tako se uzvikivalo po Rici kada se majstor pojavi za volanom  svoga auta, u kožnoj jakni i kapi, sa naočarima  – kao u avijatičara. Svijet bježi u kuće da ga Nine ne „satare“. Paripčad se plaši i rita, krave se sklanjaju ustranu. Kako je prvi imao auto, tako je prvi u Varcaru imao i vozačku dozvolu.

Malo po malo, svijet se privikavao na majstor Ninine novotarije, čuda tehnike i vlastitih pronalazaka. Samo što neko od Varacrana nabavi ono što je vidio u Nine, a Nine ih iznenadi nekom drugom novotarijom, opet zapremedet. Nije majstor Nine nabavljao najnovija čuda od tehnike da bi se s nekim takmičio, ili izazivao zavist, Bože sačuvaj, nego iz znatiželje; majstor je pratio suvremena dostignuća, volio je tehniku i sve novo, prektično i neobično. Kako je bio majstor na glasu i stekao fin imetak koji ide uz zlatne ruke, to je on sebi sve to mogao i priuštiti.

Putovao je oko svijeta.

Kada sam jedn egodine snimio TV-reportažu o majstor Nini i pokazao je na TV Sarajevo, dobio sam kritiku iz mrkonjićkog soc. saveza:

“Znaš li ti da je Nine nekim četnicima  dao neku žicu?” – prekorili su me.

Kada sam to rekao majtor Nini, samo je odmahnuo rukom.

“Dao sam, sila Boga ne moli! Znam tog četnika, živ je i danas, na položaju je!”

“Obrijao bradu!” velim. Ne pitah za ime, takvih je na hiljade.

Prije i poslije onog rata, oskudijevalo se u dijelovima, pogotovo za aute. Mnoge od tih dijelova majstor je pravio sam – izlijevao je ležajeve za radilicu motora ili za točkove auta.  Dok auto ode u Rokin dol po balvane i vrati se, mijenjaj lagere na točkovima. Nanitovati gurtne za kočnice ili kvačilo, ma tako jednostvanim poslovima majstor se haman nije ni bavio – već prvih dana naukovanja, morali su te poslove naučiti njegovi šegrti.

Majstor Nine je išao i na teren – u Podrbdo popraviti vršalicu, u Podrašnicu zakrpiti rakijski kazan koji je „protekao“. Inače majstor je pravio i rakijske kazane. Pravio je i zaprežna, gumena kola. Šta nije!

Rakiju je pekao svoju, u kazanu napravljenom svojom rukom, dobija kotlarinu od svog kotla. (Kasnije smo rakijski kotao nazvali „veselim storjem“) Prodavao je rakiju i Ričanima, koji su volili popitu akšamlučeći u Halidinom bentu ili na Vinogradu; nešto popij majstor i njegov ahbab Seljak.

Svakog ljeta išli su njih dvojica na kampiranje na Sanu, gdje sam ih često obilazio. S njima je putovala i pletera baška ispečene rakije maksuzije koju su hladili u Sani.

Po vazdan sjedio bi majstor Nine na platnenom tronošcu ispred kamp-prikolice, pokraj stoliča na kojem je uvijek bilo meze i u Sani rashlađenog pića. Gledao je u rijeku, u zelena brda okolo i odmarao oči, skidajući svoje đozluke.

Ne, i ne! Nikada se Nine i Seljak nisu napili, samo bi popili da im se jezik odveže, ili da šute, po cijeli akšam, smao ponekad im se otmi ono: “Hm!”, a kako su to izgovarali, to je baška priča jer je to “Hm” imalo mnogo značenja…

Majstor se cijelog dana štedio za akšamluka.

Seljak bi obigravao oko ognjišta, stalno nešto gotoveći. Bio je izvrstan kuhar, valjda naučio dok je služio mornaricu. Volio je da drugi uživaju u njegovim kuharskim majstorucima, a i sam je meračio. Drago mi je kada mu neko pohvali ono što je pripremio za meze. Stalno je priupitivao da li valja ponuđeno („Je l’ de, ne valja, ha?“ Takav vid kojim s eizražavalo supotno od rečenog, često smo koristili u razgovoru.)

Nikad, a pogotovo zadnjih godina nisu lovili ribu, mada su nosili sav ribarski pribor i opremu. Jednom ili dva puta tokom kampiranja zabacio bi majstor Nine da isproba mušice, i to je bilo sve. Prepuštao se, zajedno sa Seljakom, užitku gornjim tokom Sane, pjenušave, živahne i bistre rijeke; nikad se u Sani nisu kupali, bila studena za njih. Teferičili su sjedeći do kasno u noć pod tendom, uz sijalicu koju bi majstor skopčao na akumulator, prepričavajući razne događaje i dogdovštine, pijuckajući rashlađenu rakiju i mezeći ono što je Seljak pripremao. Ili, samo šuteći.

Kampirali su uvijek na jednom mjestu, „kod krive vrbe“ kako bi mi reci. Koja vrba nije kriva? Ali, uvijek sam ih nalazio, jer su uvijek bili kod iste krive vrbe i jer su me rado zvali u goste, na akšamluk. Tada bih ponio kilu dvije pastrmki iz jezerskog ili ribničkog ribišta, pa bi je isprži po svom tebijatu.

Akšam pada na Sanu pokraj krive vrbe. Vatra veselo plamti na ognjištu, a iz daljine vidiš ozarena lica dvaju dobrih ahbaba, Nine i Seljaka.

Jednom su na kampiranje ponijeli i živa horoza. Nazvali su ga “Zaim” jer je stalno pjevao.

Kad se horoz ušuti, Nine se obazre na horoza koji je bio privezan za obližnji grm i poviči:

„Pjesma!“ i horoz bi malo kasnije zakukurikao.

Nekoliko godina pred ovaj rat, na posljednjem kampiranju, ispostavilo se da će im ta prva, biti i zadnja noć pokraj rijeke koju su toliko voljeli. Po starom običaju, majstor Nine je ispalio uvis jedan metak iz svoje sačmare. Nije se odjek ni smirio među brdima, a iz oklnih zaselaka su, kao odgovor, zapraštale puške sa svih strana.

„Dijete, ovo ne valja!“

Prenoćili su to noć pokraj Sane, pa se ujutro pokupili i vratili u Varcar.

Davno, akšamlučeći na Sani, Nine je ne jednom rekao: „E, ovdje me sahranite!“

Ali, Sana nije više bila ni Ninina ni Seljakova, ni naša…

Majstor Nine je „umro u svojoj kući, sahranjen na svom groblju“. Seljak je dočekao kraj rata u Varcaru, sav izbezmljen, a umro je kao prognanik u Zenici…

Samo nekoliko puta do pred rat uspjeli smo Seljak i ja o Svi Svetim otići na varcarsko katoličko groblje na Ćeliji pod Grabežom  – na Majstor Ninin grob kojeg je uredio još za života i upalili svijeću za rahmet duši svoga velikoga ahbaba majstor Nine Možunjca.

Malo zatim u Bosni se zarati.

“Ford” Nine Mošunjca

KOVAČ KOSA AHMET ČAMIN

Ahmetova kovačnica bila na kraju Ričke mahale, kada se krene Uspolje, odmah ispod Ričkog mezara.

Bila je to naherena brvnara, samo što nije klonula, čađavija od svih ričkih kovačnica. Često bi plani, a što nije do danas izgorjela, ima se zahvaliti samom Ahmetu i njegovom kovačkom pomoćniku Sulji. Imali su ručnu špricaljaku kojom su uspješno gasili požar na krovu svoje radionice; to se događalo kada bi koja vartljiva iskra iskočila iz tek nabačenog ćumura na kovačku vatru i pecnula sasušene daske u krovu koji je bio šupalj kao rešeto od prijašnjih progoretina.

Kada bi opazili da je krov „dućana“ ponovno počeo tinjati, jedan od njih dvojice bi samo povikao:

„Opet,“ sto je bio znak za uzbunu: odlagali bi svoje čekiće, Ahmet onaj lagahni, majstorski, a Sulja, onaj teški i prije nego vatra zaprijeti progutati kovačnicu, dohvatali su se špricaljke.

Za gašenje kovačnice iznutra koristili bi vodu iz korita koje se nalazilo uz kovački grm, a  kada bi gasili s vana, imali su na raspolaganju ćenar niz koji se slijevala prljava voda niz mahalu. Tada se špricaljka začipala prljavštinom ili algama, pa su obojica u panici rastavljala i čistila špricaljku, bojeći se da kovačnica za to vrijeme ne izgori do temelja.

Kovačinica je bila pomalehna, kao kakva koliba. Kad su tamo Ahmet i Sulja, haman niko drugi i ne mere unutra. Njih dvojica su imali tek toliko prostora da su mogli zamahivati čekicem bez straha da će udariti u krov. Odmah s vrata, posjetilac je mogao vidjeti panj na kojem je bio nakovanj. Pokraj panja bio je kovački grm i na njemu kovačka vatra koju je Ahmet raspuhivao povlačeći „doli–gori“ jednu letvu koja je služila kao poluga za “mijšinu” koja se nalazila iza grma. Između grma i zida bilo je „tocilo,“ okrugli brus, na kojem je Sulja „točio“ kose obavljajući tako posljednji postupak čišćenja pred kalenje. Iza grma, pod mješinom, bila je hrpa drvenog ćumura kojeg su njih dvojica palili u Grabežu ili na obroncima Lisine planine, rijetko kupujući od ćumuraša iz Majdana, koji su bili majstori u tom poslu i od jedne do druge kovačnice nudili kovače ćumurom, kojeg su dogonili na konjima.

Uza prednji zid bio je jedan banak na kojem su bile mengele.

U šipilima između brvana, kroz koje je derao propuh, Ahmet i Sulja su zabadali i vješali kovački halat. Za to su im služile i vješalice poput harmonike od pleha ukovane u brvna. Za njih dvojicu – sa svim halatom na dohvat ruke,  kovačnica i nije bila tijesna, a ako bi koja mušterija došla „majstor-Hametu“, kako su Ahmeta zvali, najbolje mu je čekati vani dok kosa ne bude skovana. Ali, seljak je volio gledati kako majstor i njegov pomoćnik kuju “mahsus” za njega kosu; jednom nogom bi  zakorači na prag, glavu naslonili pa bi odatle posmatrao kovačku majstoriju. Neko bi prilegni na obližnju zelenu na kojoj je paslo njihovo “paripče” i tu čekaj dok kosa ne bude gotova.

Ahmet je kovao malim, majstorskim čekićem, a njegov pomoćnik Sulja derao je onim velikim i teškim,  od dvi oke, nasađenim na dugačkoj dršci – da se može jače zamahnuti i snažnije udariti po vreloj maziji na nakonvnju, budućoj kosi, na mjesto koje je majstor – Ahmet pokazivao udarajući svojim čekićem. Ahmet haman i nije udarao po maziji, on ju je samo milovao, a na Sulji je bio sav teret, ali na Ahmetu – majstorluk!

Dva čekića, veliki i mali, Ahmetov i Suljin, koja su udarala naizmjenice, zvonila su baška, mogao bi udaranje njihovih čekića lahko razaznati među svim ričkim kovačima.

Ahmet bi prvo ugrijao maziju provlačeći je kroz vatru od užarenog, mješinom raspaljenog ćumura, pazeći da ne „prigori“.. Onda bi sa dva-tri lagahna udarca svojim čekićem o nakovanj, poput horoza koji mami kokoši na kakav zalogaj, davao znak Sulji da počne bubati velikim čekićem. Ahmet tada prvo udari lagahno po usijanoj maziji, pa onda o nakovanj, pa po usijanoj maziji pokazujući mjesto gdje Sulja treba udariti svojim, velikim čekićem. U tom trenu, Sulja uskače sa udarcem velikog čekića pogađajući tačno u mjesto koje je Ahmet svojim čekićem udario. Sulja ošine izaramenica, sva se kovačnica zatrese.

Udarac Ahmetovog čekica bio je kao zvon manjega zvona viskoka tona, koje je pratilo jedva čujno Ahmetovo „ha“. Potom bi Sulja drmnuo velikim čekićem. Tada bi se čuo tup, jak udarac, koji bi odzvonio kao kakvo veliko i potmulo zvono, a uz udarac se čulo glasno Suljino „ha“ kojim je praznio sav zrak iz svojih pluća. I tako po vazdan.

Kada bi se mazija već počela hladiti, Ahmet bi jednim udarcem svoga čekića o nakovanj davao Sulji znak da prestane gruhati svojim čekićem.

Tada mi Ahmet jos malo popravljao mjesto na maziji koju je Sulja „razbio“, te je maziju ponovno gurao u vatru i provlačio je tamo-vamo, da se jednačno ugrije.

Dok se mazija grije, Sulja ostaje naslonjen na dršku velikog čekica koji se odbačao na kovačkom panju, te tako, znojan i umoran, predahnjivao do ponovnog Ahmetovog kuckanja o nakovanj i ponovnog zamahivanja iz sve snage. Dok bi Ahmet sam kuckao po maziji dajući joj obličje koše, rubeči ili nožeci, Sulja bi se hvatao drugoga posla u radionici, te bi turpijao poklepanu sjekiru, donosio vodu za korito, i, veoma rijetko, sjedao na jednu malu rasklimanu stolicu u ćosku. Samo nakratko bi predahnuo, dok Ahmet ne bi kucnuo o nakovanj i pozvao ga da se prihvati velikog čekića.

Obojica i majstor Ahmet i pomoćnik mu Sulja bili su ubogi siromasi, ne zna se koji od kojeg gori.

Glavna im je briga kako prehraniti čeljad, kako sit leći s večera i kako sjesti idućeg dana za punu sofru. Za plaćanje poreza uvijek je manjkalo novca, pa kada bi poreznik došao da naplati ili „munta“ – Ahmet bi mu govorio:

„Ako tebi dadnem, šta ću ja?!“

Pri tome nikada nije završavao rečenicu sa glagolom „jesti“, već je porezniku mimikom i pokretom rukom – kao da prinosi hranu ustima, slikovito nadomjestio riječ koju nije izgovarao. Kao da razgovara sa gluhonijemim.

Kose se jednom godišnje prodaju, a taj period do Alidžuna kovači zovu „sezona“. Jesti se, međutim, moralo svaki dan.

„Jes’ ti, ha, ručo, ha?“ pita majstor u neko doba, a riječi ubacuje između dva udarca čekića promećući i ono svoje „ha! –  između svojeg milujućeg i Suljinog razarajućeg udarca čekića.

“Jesam, ko i ti!!!

„Pa, hajde, ha, odleti, ha, do moje, ha, stare, ha, neka nam, ha, nešto, ha, spremi, ha!“ govori Ahmet praćen zvonjavom dva čekića.

„Šta će, ha, spremiti, ha, šta si, ha, donio, ha!?“

Onda pauza, čuješ samo čekiće.

„Ha, ako nejma, ha, neka uzajmi, ha,“ rekao bi Ahmet, kao da nije znao da je kuća prazna, da su naćve haman pometene, da manjka i krompira i zejtena, da se nejma obraza više tražiti i zajmati po komšiluku, da ni Rika nije baš bogata, a dosta se već nazajmalo.

Tako se njih dovojica, Ahmet i Sulja, šale, tako zavaravaju glad.

Obojica misle o danu kada će početi „sezona“, kada će krenuti prodavati kose težacima od Varcara sve do Kulen Vakufa.

Ono kosa što njih dvojica skuj, nije bio ni deseti dio koje je prosječan varcarski kovač kovao. Al’ to su bile kose, oštre k’o guje, nadaleko poznate, još ako im težak potrefi brus, nije im bilo ravnih.

Osim kosa, Ahmet je znao skovati potkovicu i grif, potkovati konja, uvrnuti burgiju, poklepati lemeš, sjekiru, što je dobro dolazilo da se sastavi kraj s krajem, da na sofri bude nafake, kad najviše treba.

Imao je Ahmet konja Đogu.

Ne može se reći da je to baš bio konj, možda bi se i kljuse uvrijedilo, jer se prije može reći – četiri kosti, glava i rep. Pod malo jačim vjetrom, bojati se je, Đogo bi se mogao zaljuljati, posrnuti ili pljoštimice pasti, da se nikad ne digne, tako je bio mršav i slabašan.

Pa, ipak, Đogo bi izdržao „od bake do bake“, od konaka do konaka, sav taj daleki put od Varcara do Kulen Vakufa. Tada bi mu Ahmet primicao zobi, pa bi Đogo malo prikupio snage.

Kada krenu, Ahmet i kose u kolicima, Đogo sa svojim rojem muha ispod repa, u „štranjgama“ od starih konopaca, a Sulja – iza njih, ili pokraj njih, pješice.

Uz brdo je Sulja morao svakako sići s kolica, jer bi i sam Ahmet bio težak Đogi, a  dvojicu ne bi mogao poegnuti; nizbrdo, Sulja bi opet morao često silaziti – da bi ubacivao kolac u točak i kočio, da se ne bi kolica zaletjela da ih ne bi niko mogao zaustaviti, pa skrhala i Đogu i Ahmeta i kose u kakav hendek.

„Sajdi Suljo! Koći Suljo“, malo malo, pa je zapovijedao Ahmet, po malo uspaničen,  sve dok Sulji ne bi dodijalo, pa okrenuo prečicom, sam, ostvaljajući Ahmeta da se sam muči sa svojim kašljem, Đogom i kolicima.

Poslije svakoga putovanja, Đogo je živio slobodno u „salami“. To je značilo – neka se snalazi za hranu kako zna i umije, gdje nađe, a neka se brine i za konak pod vedrim nebom. Eto mu sloboda izbora!

Obično je Sulja hvatao Đogu za grivu i odvodio ga u Grabež da tamo, u kamenjaru, u rijetkom raslinju među kukrikama najde sebi žvak suhe trave ili gutljaj vode u lokvama kišnice. I tako oskudan isposnički život, Đogi je svakako bio draži nego taj dugi put do Kulan Vakufa, makar se usput dobro sladio…

Kada bi trebalo krenuti, Ahmet bi slao Sulju da „ufati“ i dovede Đogu sa Grabeža. Kada bi ga poslije dugog traženja, tumaranja i raspitivanja nalazio, Sulja bi konjče namamljivao na praznu strunjicu. Kad bi spazi Sulju, Đogo bi odmahivao glavom, kao da se brani od roja muha, biva ne haje za Sulju. Izgledalo je da odbija prići Sulji da bi ga ovaj uhvatio za grivu i odveo Ahmetu da ga upregne na dalek put.

Mašući glavom, Đogo kao da je poručivao Sulji da neće, da mu ne vjeruje, da zna da ga vara, da je strunjica prazna. Onda bi Sulja promijenio taktiku i huljao se, nogu za nogu prema Đogi sa ispruženom rukom, kao da mu u šaci nudi žito, i taman kada bi se činilo da će ga uhvatiti, tada bi Đogo odjednom, koliko ga noge nose, ritajući se, natisnuo bježati da su iskre frcale ispod njegovih kopita, kao kada čakamakom krešeš kremen. Đogo bi tako bježao dok se ispred njega ne bi ispriječila kakva kamena ograda koju ne bi ni u snu pokušao preskočiti. Tu ga je sustizao Sulja. Predao se, nejma kud. Prvo bi ga Sulja malo milovao po glavi i vratu da bi mu lakše nabacio oglav, a ako bi se kljuse ritnulo, Sulja bi ga psovao spominjući mu oca, pa umirivao milujući ga od vrata prema sapima.

Najzad je Sulja dovodio Đogu pred kovačnicu, a Ahmet bi pitao što su se zabavili.

Usput, putujući od Varcara i raznoseći već naručene kose, Ahmet, Sulja i Đogo su se zaustavljali kod težaka.

Znali su odreda koja je kuća domaćinska i bogatija, gdje se ima pojesti i popiti, gdje će se naći nešto i zamotati i ponijeti za puta, za Ahmeta i Sulju, a i šaku zobi ili naramak trave za Đogu.Ustvari, Ahmet je znao u gavu i ne samo sve i jednog svog mušteriju, nego i svu njegovu čeljad poimenice.

Kako je put trajao haman heftu dana, to se i konačilo kod težaka. I Ahmet i Sulja i Đogo tada bi spavali pod istim krovom, obično u štali, s tim da bi se Đogo našao za sofrom u društvu domaćinovih konja, volova i ovaca. Nakon što bi Ahmet i Sulja ustali iza sofre, zahvaljujući domaćinu za gostoprimstvo, a Bogu za berićet, odlazaili bi i njih dvojica na konak na sjenu u štali – bliže svome konjskom saputniku Đogi – koji katkad samo zahrži ili se ritni na svoje konjsko društvo.

Niko se sa Ahmtom nije mogao cjenkati niti pogađati, taman da bi Ahmat i presvis'o od gladi. Svaka koju on skuj, krave je vrijdjela – tako su hvalili kose težacima – i svaka je bila pod garancijom.  Biva, ako ne valja, govorio je Ahmet dok je Sulja klimajući glavom odobravao, onda neka mu je težak vrati kada budu nazad iz Kulen Vakufa. Ahmet bi onda primao kosu natrag, a novu bi sam klepao, pred težakom pokazjući mu kako se to radi. Nekada je uza se nosio i nekoliko bruseva, pa bi kosu i naoštrio. Tada bi seljaku prodao i brus, opet pod garanciju. Ako kosa zaista nije bila dobra, uzimao bi je Ahmet, a težaku davao drugu. Da nije valjala, to se haman i ne pamti.

Nije ispisvao nikakve potvrde za to. Ispod ruba kose bili su Ahmetovi incijali „A.Z.“ i godina kovanja, tako da kupac nije mogao podvaliti lanjsku, a niti je mogao pokositi, pa vratiti ovosezonsku. Jer – Ahmet je uvažavao samo prvi klep, a ako je kosa otkovana više puta – zna se – kosio si, brate, danima, pa sad kad si pokosio, biva ne valja.

„E ne mere, vire mi tako, klepao si je tri puta!“ prekoravao je Ahmet, dok se težak pravdao:

„Nisam, Hamete, duše mi, đe bi ja!“

Ali, Ahmet je znao sve te marifetluke koji kod njega nisu prolazili.

Majstor bi govorio:

„Nisi je dobro poklepao“ ili „Ne valja ti brus!“

Malo je bilo onih koji su pokušali Ahmetu podvaliti. Do godine – takve bi on zaobilazio.

To „Hamet” izgovarali su težaci trudeći se da majstorevo ime izgovore sto više „a la Turka“ mećući ono „h“ gdje ne treba, a izostavljajući ga u govoru tamo gdje ne bi trebali. “Hamet” je bio na glasu, a i Sulja se time ponosio, jer u kovanju je bilo i njegova dobrog paja, toliko znoja!

I Ahmet i Sulja lijepih para svrni, a koristi je imao i Đogo. Kada je na putu – imao je punu zobnicu, a kad je u Grabežu  – mogao je uživati u salami, svojoj slobodi, kao rijetko ko iz njegova konjskoga roda…

Težak, kojemu bi pali na konak, jedva je čekao da svane, sve se vrcao u snu, kako bi zorom poklepao kosu onako kako je Ahmet to počeo u kovačnici, te da je nasadi i isproba u najbližoj livadi. Još ako bi jednim klepom mogao, dok se Ahmet, Sulja i Đogo ne vrate s puta, i pokositi, pa je onda vratiti – baš bi bila zgoda!

Obrtnica kovača Ahmeta Čamina izdana 1950:. U zahtjevu za izdavanje, Ahmet je izjavio općinskom službeniku: “Podnio sam samo pola dozvole, a pola mi je izgorilo.”

Ali, ruku na srce, takvih je zbilja bilo malo, sa takvima Ahmet nije viđao posla, a i težaci su znali da ga ne mogu prevariti. Ne faleći im zakona, kako bi Ahmet govorio, oni su poštivali njegov kovački majstorluk. A Ahmet, e on je znao do u treće koljeno ko je čiji u kojoj kući.

„Kako je baba Stana? Je li se Stevan oženio. Koju je doveo? Je li Neđeljko došo iz vojske? Jeste li ispravili spomenik đedu Krstanu? Je li snaja (ovdje je Ahmet izbacivao ono potrebno „h“) Jela rodila?“

I tako sve do Kulen Vakufa. Svakoga je znao u glavu, za svakoga se raspitivao dajući tako do znanja domaćinu koliko se brine o njegovoj familiji, uzvraćajući tako na pruženo gostoprimstvo.

Nekoliko mjeseci nakon „sezone“, para je polahko nestajalo – novčanik se praznio, ali bar je sofra d tada bila puna, nije se oskudijevalo ni u iću ni u piću, a ni u odjeći, obući, a poslije, šta bi bi. Drugi dan, druga nafaka, govorili bi.

Ahmet bi kupio i žestokog duhana, „škije“, i pušio ga na lulu koju je sam napravio. Kašljao je gore nego sve i jedan rički kovač, Bog zna da je i sušicu bolovao.

Kada je odlazio na „liječenje“ u Kasindol, svratio je nakratko u kovačnicu svoga rođaka Omera da se halali.

„Eto, moj Omerica, odoh ja, a Bog zna hoću li se ikad vratiti!“, rekao je prekoračujući prag.

„Hoćeš Amiđa, vira j’, ako Bog da, na Jujrev ćemo mi mojim autom u Kulen Vakuf.“

„E, moj Omerica! Mome Đogi se ni kosti ne znaju đe su, a Bog zna da ću i ja brzo na Onaj Svit…“

Poguren, u teškoj dugoj kaputini koja se za njim vukla haman do zemlje, pušeci i kašljući, nestao je uz Kujudžinicu.

Nedugo poslije, umro je u Kasindolu gdje je i pokopan. Omer – koji je sada u progonstvu u Švedskoj i koji, iako i sam u godinama, često putuje u Bosnu, ali još nije stigao otići Ahmetu na mezar.

Poslije Ahmetove smrti, Sulja je dugo godina meo Črašiju.

Đogu, koga niko poslije Ahmetovog odlaska u Kasindol, nije tražio niti hvatao, davno se zameo svaki trag.
Ostalo je sjećanje kod težaka na majstora Hameta i njegove kao zmija oštre kose.

Ahmetov sin Ahmet; Jabuka ne pada daleko od stabla

OSVETA ĆIRI

Moji Varcarani su bili  zavidni Jajčanima na njihovime ćiri, a Jajčani su se ponekad umjeli i našaliti na račun Varcarana, baš u vezi ćire koji nije  –  vozio do Varcara. Da Bog da ćiru Jajce ponovno vidi, pa makar mi preostali Varcarani i zavidjeli im, kao i do sada. Helem, u stara vremena mnogi Vrcarani nisu ni putovali dalje od Varcara i oklonih mjesta, pa je bilo i onih koji ne bi za svoga života ni vidjeli voz, da ne moradoše u Jajce u muhadžirluk… Mladići, kad stasaj, odlazili u vojsku noseći one svoje drvene kofere na ramenima; tako su imali priliku putovati ćirom u daleki svijet – tamo na neki front u Prvom svjetskom ratu. Vraćali su se sa  svojim  drvenim  sanducima i pričama o krvavim bitkama. Dosta ih je završilo u drvenim sanducima nikad se ne sastavši sa Varcarem; kosti su im na Pijavi u Galiciji. I sam sam, odlazeći iz Varcara preko Jajca i Sarajeva u Prištinu u vojsku, putovao ćirom sve do Titovog Užica, preko Ustiprače, Višegrada i Dobruna, po noći. Neki od regruta su se penjali na rafe za prtljagu i tu spavali. Neka neko ne pomisli kako ženski svijet nije  imao pojma kako izgleda to pokretno čudo od tehnike, vatreni zmaj koji krivuda pokraj brzih bosnskih rijeka, penje se stenjući i dahćući uz bosanska brda i planine, pa se onda zahukta niz planinske strmine u ravnice, tutnjeći preko mostova iznad zelenih rijeka i hitrih postoka, dovozeći i odvozeći taj šareni svijet na sve strane dunjaluka, svako svojim poslom i nijetom… Ne znam je li  moja Eba rahmetli Čama ikad putovala vozom; rođena s kraja pretprošlog stoljeća u Starom Selu ona, Kulenovićka, vjero-vatno nije se dalje odmakla od Staroga Sela, Bilajca i Varcara, osim kada je ono bila u muhadžirluku u Banjoj Luci i Jajcu. Ne znamo je li ikad sjela u voz, ali voz je sigurno vidjela. Kroz našu kuću i komšiluk kružila je pošalica o Čaminom sasvim dobrom opisu voza. Pitao neki pitac moju Ebu, da li zna kako izgleda voz. „Znam“,  rekla je moja Eba, „vidla ga u Jajcu“. I dodala kao iz topa: „Soba u sobu.“ Ta ćirina kompozicija i jest ličila na male pokretne kućice, ili ako ćeš po Ebinom viđenju – sobe; iz jedne sobe uniđeš u drugu i tako sve do lokomotive, pa onda nazad, ako ti ko ima pripaziti stvari. Sve soba iz sobe, sve soba u sobu, pune svakojakog, šarenog  svijeta. Zagledaš – svi ti nekako bliski, poznati… Među  svijetom u tim ćirinim sobama bilo je svakojakog svijeta i bogatih i siromašnih, i radnika i seljaka; šarene narodne nošnje, bijeli vez i bošče, dimije, šamije i bujame, odijela po modi… Voz i ne kreni, a mnogi bi putnici raspakuj ono što ponesi kao poputninu – pitu maslenicu, pečenu koku, sve zamotano u onaj kahvaji papir od cementnih kesa, ili u novine. Nikad se ne zna šta te čeka na putu! Neko bi ponesi i flašicu rakije. Poneko bi  zakunjaj a da voz i ne kreni! To je valjda obrana od onog osjećaja kako nikad ne znaš šta te čeka na putu. Kad ono kače lokomotivu i čitav voz  se trzne kao iza sna, tada i nakratko usnuli putnik iznenađeno podiže glavu i – po malo prestrašen da je propustio izaći na svojoj stanici – upita: „Đe smo?“ Jezerani su bili redoviti ćirini putnici. Ko od njih vještiji u hvatanju zlatovčica i pastrmki!  Svoj ulov oblagali su koprivama i redali u sepete i korpe,  pa navečer kreni vozom iz Jezera, i,  nakon čitave noći vožnje  ujutro bi stigli na  pijacu u Sarajevu. Rasprodaj ribu, pa navečer opet na voz, pa osvani u Jezeru…. Ostalo je sjećanje i na „hajvan vagone“, to jeste baška ćirine pokretne štale – u kojima je putovala stoka. Ti vagoni nisu nikada kačeni na putnički voz, ali kada bi se naš svijet šalio kako nije bilo mjesta u putničkim vagonima, govorili su da bi putovali i hajvan vagonima, samo neka se putuje. Ako neko nije imao dovoljno novca za kartu, šaljivdžije su ga savjetovale da kupi kartu za „hajvan vagon“.  Ćiro nikoga nije ostavljao, ako si prispio na voz;  ako nije bilo mjesta u prvoj klasi ili drugom razredu – bilo je u hodniku! Glavno je da su noge odignute od zemlje, govorilo se. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća  bio sam đak Učiteljske škole u Jajcu. Pred jednu Novu godinu osvanuo je  pred Travničkom kapijom od šperploče napravljen jedan ćirin vagon. Na vagonu je neki šaljivdžija ispisao krupnim slovima – Jajce – Mrkonjić-Grad. Na toj pruzi ćiro nije nikad vozio niti će, bar za sada – voziti. Bilo mi je pomalo krivo zbog te šale, ali ona nije zaustavila moja maštanja o čirinoj pruzi od Jajca preko Jezera do moga Varcara i dalje, dalje prema Ključu, Bosanskom Petrovcu i Bihaću. Koliko sam samo puta u mašti tuda proputovao baš ćirom. I to je bila draž, a ta magija traje i danas, makar sam hiljadama kilometara daleko od Varcara i  Jajca i tolike decenije od nasilnog odlaska ćire na prugu bez povratka. Niko  kao mi se nije ružnije ponio prema tome našem velikom ćiri koji nam je služio decenije, neumorno i redovito, ne ostvaljajući nas nikad, osim ako smo zakasnili na voz. Za nekoliko godina ćiro i sve što mu je pripadalo završilo je na  najružniji način; pruga je poparana i pretopljena, pragovi rasprodani. Lokomotive otišle u staro željezo.  Nekoliko ih je ostavljeno kao muzejski eksponati, mogle su se vidjeti na komadiću ostavljene pruga, kao ona u Turbetu, recimo.  Uskoro su te ćirine lokomotive postale ruglo, očerupane nakaze izložene udarničkom vandalizmu. Te gomile željeza, savijenih cijevi, odvaljenih plehova – postale su spomenici našeg barbarskog odnosa prema vozu koji nam je tako pouzdano i predano služio decenijama. Šta to ima u nama tako rušilačko, da se svim silama tako surovo osvetimo  tom tehničkom savršenstvu? Kad pomislim na tu žalosnu sudbinu našega dobroga ćire, u pomoć pozovem najljepša sjećanja na djetinjstvo i putavanje ćirom kroz Bosnu. U mojoj mašti ćiro nikada prestao voziti. Kao da gledam mali voz koji šišteći i hukućući, otpuhujući paru i dim na sve strane –  vozi veselo zviždeći neokrnjenim bosanskim krajolikom. Ćiro, to čudo na točkovima – soba iz sobe i soba u sobu – vozi samo u mojoj mašti i sjećanju još pokojeg zaljubljenika kakav je Zijad Plivac iz Mračaja u Jajcu koji sjećanja na ćiru ukoričuje u knjigu i kojemu posvećujem ove redove.

SELIDBA AUSCHWITZA I MANJAČE IZ PROŠLOSTI U SADAŠNJOST I BUDUĆNOST

Sličice sa puta po Bosni

1.

Jutro na Hadžijski bajram.

U snigom pokriveni, bajramskim salavatom razbuđeni Varcar Vakuf  (ali  još usnuli Mrkonjić-Grad) stižem iz Cazina nakon dva i pol sahata vožnje  i spuštam se prema mahali gdje sam prvi puta kmeknuo..

U autu toplo, ali meni  hladno oko srca.

Na što ću danas sve naići, šta ću doživiti?

U  Rici, na minaretu tek podignute džamije vihori se zelena zastava dok se glas mujezina razliže u tihom i hladnom jutru, milujući snigom pokrivene puste mahale, budeći sićanja na davne vesele i sritne bajrame u krugu najdražih…

Jutarnja rumen najavljuje skori izlazak sunca na vedrom nebu iza Horugle. Sve je tako poznato, drago i blizu, a sve je ipak nestvarno, daleko, iako nadohvat ruku.

2.

Rika je na mistu gdi je uvik bila. Džamija, kuće, mahale, rika po srid, ali u toj znanoj slici fale ljudi!

I ja sam musafir u svojoj rodnoj mahali.

Rika je u mom srcu, ali Rika je daleko hiljadama kilometara i hiljadama godina, čak i sada kada sam tu, čini mi se da to nije ona moja Rika.

Naša kuća je potpuno grohnula, od krova je ostalo nekoliko žioka i greda koje štrče u nebesa. Između nakislih zidova od dizme bili se studeni snig.

Koliko je topline nekad bilo među tim zidovima, koliko smiha, rahatluka, nade, pisme… Sada sve prekriva studen i snig.

Majka odavno leži u mezaru u Bukvama kod Viteza, nije bilo moguće džennazu klanjati u Rici niti je spustiti u kabur u Ričkom haremu.

U Helsingborgu u Švedskoj, otac se  otima poslidicama srčanog i moždanog udara koji  ga potrefiše prije dvi hefte, baš kada sam mu bio u positi. Tužan je očev Bajram, daleko od Rike, tužan i čemeran ako je uopće svistan da je danas Bajram. Tužan je otac u ledenoj tuđini, on koji nas je toliko puta znao obveseliti, ne samo za Bajram, dok je kuća bila kućom, dok je Rika bila Rikom.

Braća i sestre, zajedno sa svima mi dragim Varcaranima rasuti su po svitu. Nikad više zajedno u Rici!

Ne stanuje studen i samoća samo na našem kučištu. I ono kuća što je odusprav, nisu ni nalik na kuće koje pamtim; ove su puste i tužne, biju čamotinjom. U njima neki drugi, meni nepoznati ljudi.

Rika kao da plače, vičito suze roni za svojom čeljadi.

3.

I poslidnji džematlija zamače iza džamijskih vrata. Klanja se Bajram-namz.

Dva milicajca kao slučajno prolaze kroz Riku.

U Rici sve može utihnuti, ali žubor Crne rike ispred džamijskog praga neće nikad.

Taj žubor stanuje u meni, kao molitva.

Žubor rike se provlači među džamijske duvareve, stapa se sa zvonkim melodičnim imamovim glasom, sa tihom molitvom džematlija. Kao nekad, kada je u ovoj džamiji klanjao moj did i njegovi parnici, a i mi – dica. Stapanje žubora rike i tihog žamora molitve, grgut golubova na džamijskom tavanu, to je rička jedinstvena kajda, melodija i moga života.

Davno je bilo kada sam zbog dobro nenaučenih sura strahovao od dugačkog štapa Smail-efendijnog.

Sada pod, stare dane, kada umjesto ozbiljnog Smail-efendije u našoj džamiji Bajram-namaz predvodi jedan mladi hodža rodom iz Travnika, mogao bih se bez bojazni pomiješati među klanjaće, izgovarati sura koja sam davno naučio, ravnati se po glasu mladoga hodže i ostalih klanjača, pa na vakat padati ili se dizati sa sedžde, okretati se u stranu i pridavati selam, po svemu sličiti na druge džematlije. Ali, ne usuđujem se unići u džamiju, nešto iznutra mi ne da stati čak ni u zadnji saf.

To što sam malo zakasnio uzimam kao lažno opravdanje za neprelazak džamijskog praga.

Nisam uzeo ni abdest, a gdje bih ga mogao uzeti? Jedno opravdanje više, ali sebe ne mogu privariti. Iako sam toga svistan, ostajem vani dok traje Bajram-namaz tumarajući po mahalama, tražeći ono što sam izgubio, svjestan da je ono samo u mojim sićanjima. Hodam mahalama izgovarajući molitve koje nisam zaboravio. Izgovaram imena komšija kojih odavno nema. Moj se šapat  stapa  sa ričkom bajramskom tišinom i žuborom naše rike koja teče kroz mene, beskonačna u  vrimenu i prostoru!

4.

U Orlašovoj avliji, gdi čekam da ljudi izađu iz džamije, prilazi mi nekadašnji susid, Srbin.

“'Oću da pozdravim komšiju,” kaže napuštajući nekoga svoga prijatelja s kojim se zatekao u prolazu kroz Riku.

“Da se zdravim sa komšijom,“ govori dok mi pruža ruku, sve kao kipteći od dragosti što me je ugledao!

„Našo s’ čoeka…,“ – kezi se na nj napušteni prijatelj odlazeći ljutito.

„Nije te dugo bilo,“ čudi se.

Virujem da je zaboravio zbog čega me nije bilo, zbog čega fale toliki ljudi.

„Nije me bilo od kako ste nas protirali!“

„'Ajde, nemoj tako… I nek’ ti je sretan Bajram!“ Ode.

Ako bih mu opalio šamarčinu, ili ako bih mu se zahvalio za čestitku – on bi opet o meni mislio isto – da sam Turčin koji je greškom preživio! Da ima obraza, pognuo bi glavu ili bi propao u zemlju! Ovako, čestitajući mi Bajram, pravi se kao da ništa nije bilo, drsko vjeruje da sam zaboravio zlo kojemu se i on priklonio. I susid i njegov pajdo, obojica su moji dušmani. Samo – jedan od njih se pokušava prikriti bajramskim čestitanjem, drugi otvoreno ispoljava svoje neprijateljstvo…

5.

Džamijska vrata se najzad otvaraju i prve džematlije se saginju za svojom obućom.

Kad je vrime da se izlazi, ja unilazim u džamiju.

Neko od mlađih Ričana priprema foto-aparat, a  džematlije se redaju na srid džamije kako bi ovikovičili završetak prvog bajramskog namaza u tek podignutoj džamiji. Uključujem svoju kameru, ositivši da mi to niko ne brani.

„Allahu-Akbar, Allahu Akbar!“ odjeknu tekbir skladno sliven iz dvadesetak glasova mojih Ričana.

Razliže se po džamiji, tužna, ali prkosna – satkana od muških i dičačkih glasova, skladna i lipa, duši i srcu mila i bliska melodija. Dodirnu džamijske duvareve, pa kao na krilima meleka istovremeno uzleti ka tavanu, provuče se ispod krova pod koji se još nisu uselili golubovi, pa se izdiže uz minaret, te odleti prema nebesima. Izleprša k’o ’tica kroz širom otvorena džamijska vrata, izvi se iznad žubora vične rike. Umiljata i draga, ali tužna i nostalgična, uniđe u moju dušu i preplavi je.

„Allahu Akbar! Allahu Akbar!“ ispunjava moje biće, udarajući u sve damare. Osićam kako mi suze naviru.

Sve se pomišalo u jedan dubok, iz davnih davnina znan bajramski osićaj.

Kroz glavu mi lete slike mojih najdražih – Dida, Majke, pa mojih Ričana – Smail-efendije, Mute, Suljkana, Šaćke, Geće, Jupana, Muharema, Gafura, Ishaka, Huske, Bana, Ibrice, Hifze, Sitničaka, Derve, Caleta…

Kada je tekbir utihnuo, čestitasmo jedni drugima Bajram ljubeći se u obraze.

Kratko obraćanje u kameru za moju dušu i dušu svih Ričana srpskim zulumom protjeranih iz Rike – mladi imam koristi da bi rekao kako mu je drago da se bajramuje i u Mrkonjiću, da se bajramuje nekako drugačije, posebno, a to naglasi – svečanije i lipše nego što je on ikada bajramovao u svom rodnom Travniku! Reći će s ponosom još kako je otvoren mekteb, kako virsku poduku pohađa za sada samo jedan učenik, ali i to je mekteb! Zahvaljuje se građanima u muhadžirluku koji su svojim prilozima podigli ovu džamiju, te kaže da će se džematlije za uzvrat brinuti o njihovom  imetku u Mrkonjiću… Poziva ih da pomognu  završetak džamije.

– Muslimani su podigli ovu džamiju, a ja se nadam da će konačni račun platiti oni koji su džamiju porušili! – kažem.

Izgovorivši ove riči u sred džamije koja je nikla na ruševinama one koju su u jesen 1992. godine porušili srpski okupatori, ositio sam olakšanje.

Izgovorio sam riči  iz kojih stojim cilim svojim bićem.

U srid džamije koju su svojim novcem izgradile žrtve srpskog zločina usprotivio sam se praštanju tog zulima i zulumćara!

Bila je to moja molitva koju sam morao izgovoriti baš na tom uzvišenom mistu na mubareć dan, na mistu  gdi sam potekao i kome se vraćam i u snovima i na javi. Čvrst stav da zločin mora biti kažnjen, a ne oprošten preko leđa i džepa žrtve, izgovorio sam lahko i bez naprezanja,  onako kako se i izgovara svaka molitiva, kako se izgovara ono u što je čovjek duboko siguran. Da nisam to rekao, bio bih dvoličnjak, tim veći jer je mubareć dan, tim neoprostivije jer sam na mistu gdi su me moji stari, Did i Otac, Majka i Ebe, Smail-efendija…, uvodili u din, kričeći da ne smijem biti munafik!

Moja je poruka bila jasna: ako zločinci ne budu kažnjeni, opet će nam rušiti džamije i opet će nas klati, sve dok nas ne zbrišu sa lica zemlje i dok nam ne zatru svaki trag i spomen! Malo im fali da to ostvare, malo nas je preostalo, a mnogi od nas zaboravljaju šta nam je učinjeno!

6.

Nisam čestito ni izgovorio tu svoju poruku, a u kadru je Bejnamin Topalović, zvani Reis.

On je prvi do hodže, čudi me da je hodža mogao ijednu progovoriti prije njega!

Neupitan, Benjamin zvani Reis  – na moje riči  kako konačan račun gradnje ove džamije treba da plate rušitelji – kao iz topa odgovara ovako.

– Da, ali mi ne možemo čekati svođenje konačnog računa. Konačan račun je kod Allaha dž.š. i svi oni koji su rušili džamije biće u Džehennemu, a mi koji samo gradili džamije – nama će Allah dž.š. podići kuće u Džennetu. Ima jedan hadis koji kaže da će Allah dž.š. nagraditi Džennetom svakoga ko za života podigne džamiju makar bila veličine čapljinog gnijezda… Stoga pozivam sve naše građane da se okupe oko ove džamije i da svojim prilozima pomognu njezin završetak… Ja sam direktno došao iz Švedske odakle donosim četiri hiljade i pet stotina eura pomoći naših građana za dovršetak munare. Ovo je sedma pomoć koju smo prikupili, ali nećemo sustati. Ova džamija je dokaz da smo mi pobijedili, jer mi smo opstali…

On, Bejnamin, zvani Reis, bez po muke, kao svoju toliko puta ponovljenu dobro znanu molitvu, izdeklamova svoju viziju pravde koja je, po njemu, jedino moguća kod Allaha dž.š., na onom svitu.

Na Bajram, na najveći mubareć dan, na mubareć mistu – Bejnamin zvani Reis oprosti zločicima njihove grihe, oslobodi ih svitovnog suda, mada bi  po svim božjim i ljudskim zakonima morali prvo na ovom svitu odgovarati za svoja zlodila. Benjamin za tihni čas otpremi zločince Allahu dž.š na Njegov Sud.

Kada bi ti zločinci i ćafiri virovali u Boga, onda bi se Boga bojali i ne bi ni činili zločine koje im i Reis velikodušno prašta na ovom svitu, na ovom svetom mistu, na mjestu njihova zločina, u džamiji, u Rici, u ime svih nas! Nekažnjeni, činit će zla dok god ima onih koji su im spremni oprostiti i dok nas sve ne istrijebe i potpuno nam zatru sve tragove, rušeći i ovu džamiju!

7.

Bejnamin Topalović zvani Reis je i sam velika četnička žrtva.

U logoru Manjača bio je jedan od onih logoraša koji su najkrvavije platili što su ni krvi ni dužni, jer su muslimani i Bošnjaci.

Benjamin je bio toliko mučen i premlaćivan da je samo nekim čudom i Božjom voljom, izvukao živu glavu sa Manjače. Pitam se kako može  svojim katilima ne poželjeti sud i na ovome svijetu?! Pitam se kako ih velikodušno šalje na Allahov Sud?! Oni trebaju prvo okajati grijehe i na ovome svitu, platiti račun za svoje zlodilo!

Ne branim Bejnaminu Topaloviću da oprašta svojim katilima, predstavljajući se i kao veliki virnik i filantrop, mada mu ne bih  preporučio da to radi! Branim Benjaminu, zvanom Reis, kao i svakome drugome – da četnički projektirani zločin nad muslimanima Bošnjacima i nad Bosnom, nad džamijama… pa i nadamnom, oprašta u moje ime.

8.

Spuštam svoj novčani prilog na prostrtu bajramsku sergiju.

To je prilog za mladoga imama, skroman bajramski dar kao priznanje pravom virskom službeniku koji je za razliku od svoga starješine, muftije banjalučkog Edhema ef. Čamidžića, odlučio živjeti među svojim džematijama, pokazujući svojim primjerom i svjesnom žrtvom koliki je mu’min i koliko mu je stalo do džemata i džematilija, do dina i imana., u okruženju koje je 99,99 posto ćafirsko. Za ovakve imame treba graditi džamije, a – konačan račun treba naplatiti od onih koji su džamije porušili! Ne samo u novcu! Njih treba da stigne bolna kazna, prvo na ovom svijetu.

(Isti taj muftija se usprotivio ideji da krov nove Ričke džamije gradi majstor srpske narodnosti čija je ponuda bila jeftinija od ponude majstora – brata muslimana! Razliku i cijeni izrade krova platile su džemtlije i sponozori, ne muftija! Muftijino je samo da izigrava velikog muslimana, tolikog da majstoru Srbinu može onemogućiti gradnju džamijskog krova, ali i oprostiti zločin Srbima-rušiteljima džamije – navodeći žrtve da porušeno podižu svojim novcem, a da pri tome čak plaćaju i skuplje majstore! Tako muftija ostaje pravoviran, pravo svitlo vire, u čemu su mu, po svoj prilici, odlična preporuka činjenica da je turist samo ponekim petkom i Bajramom u svom Muftijstvu, te da ima dosta udbaških aferima!)

Dok izlazim iz džamije, Ahmed Zonić, zvani Rota, koji je u građevinskom odboru džamije‚ objašnjava mi koji su poslovi još preostali da džamija bude konačno dovršena, da po svemu liči na onu staru… Ne spominje rušitelje…

Ne spominje ni potreban novac za dovršetak gradnje…

Virujem da naslućuje da novac ne treba očekivati na pogrešnoj adresi, na adresi žrtve kakvom se osjećam, pogotovo na mubareć mjestu i na mubareć jutro u Rici, sa kojeg su me dušmani otirali hiljade kilometara daleko, za kavdak, a ne samo da nisu kažnjeni, nego im se zločin prašta i u moje ime!

Nejmam potrebe objašnjavati Roti koliko sam vrimena potrošio tragajući za podacima o izgledu srušene džamije, kako bi eksperti mogli nacrtati plan nove, kako bi mogla gradnja uopće početi i kako bi nova ličila na srušenu! Teško je bilo doći do dokumentacije o „gabaritu“ džamije – dimenzijama temelja, krova, minareta… Toga velikog posla dohvatio se i uspješno ga obavio g. Emir Softić iz Sarajeva kojemu sam, koliko sam mogao, uz pomoć svojih prijatelja, bio pri ruci. To što sam uradio, uradio sam za svoju dušu i duše mojih najdražih, za duh moje Rike i neka je halal – a  to što će pričati kako ničim nisam doprinio, briga me…

Na harem u Zavakufu, gdje leže njegovi najbliži, vozim svoga zeta Jusufa. Nekoliko Srba stoji uz samu mezarsku ogradu, čekaju autobus. Govore, sasvim jasno, ne priviđaju mi se, ne pričinja mi se:

„Sretan vam Bajram ljudi!“

Volio bih da su povikali „Balije, marš tamo odakle ste i došli!“ Tada bih znao da su iskreni. Ovako znam da se pretvaraju. Naređeno im da se sada tako patvoreno prijateljski ponašaju, pa poslušali, kao što su to poslušali i onda kada su krenuli u zločin ili podržali zločin!

„Majku vam četničku…,“ stišćem zube da im glasno ne opsujem u mezaru, na Bajram! Kunem se današnjim Danom, Danam kada ste nas najviše poklali, da mene više nećete prevariti, pogotovo bajramskom čestitkom!

9.

Snig nalegao na Rički harem, jedva su primjetni obrisi bilih nišana u bilom blistavom jutru. U neke davne bajrame, odmah po izlasku iz džamije, ljudi bi krenuli na mezar. Danas, u cilcu su ostale samo stope dva-tri Ričanina, pa i po tome možeš znati koliko je Rika pusta!

Jedva nalazim mezare svojih pridaka. Bio se prepao da tamo više i nisu. Tražeći, prošao uzduž i popriko haremom, pročitao imena na biljezima. Sulejman Mehdić, Ibrahim Nezić, Malik dr. Bašić, Ahmed Krivdić, Abdulah Šehović, Džafer Buhić…

Učim Elham didu Muharemu, Ebi Čami. Učim i za duše Ričana, pridajem rahmet Majci moje Hajre.

Sidam u auto, pa put Bukava.

Prtim snijeg do majčina mezara, učim dovu i plačem.

10.

Ponosni četnički sin Borislav Paravac se sprema na put u Auschwitz, slušam usput na radio vistima.  Katilov sin odlazi na mjesto zločina da bi se pomišao za katilovim žrtvama.

Raif Dizdarević odbija ići u Moskvu na proslavu 60 obljetnice pobide nad fažizmom u delegaciji u kojoj će biti ponosni četnički sin.

U tajnu policijsku službu BiH primljen zloglasni isljednik iz logora Omarske.

Bush najavljuje rat Iraku.

Logoraš srpskog logora Manjača Bejnamin Topalović zvani Reis kreće na put u Švedsku.

Mene čeka let preko Oceana. Ni to nije vist!

Bajramski akšam pada na  Varcar i Riku dok promičem mimo dragih uspomena Ključkom cestom na putu u tuđinu.

Pogledam kada će planuti kandilji na Ričkoj džamiji.

Ne dočekah, brzo proputovah povrh Rike i  nekadašnjeg Grada.

Mrak.

Prizori iz Auschwitca i Manjače izranjaju iz mraka seleći se iz prošlosti u sadašnjost i budućnost.

Ibrahim HALILOVIĆ

Zapisano 2. aprila 2005.

DID – NEISPRIČANA PRIČA O LAVU

(Lejli i Amiru)

Kad god čujem ezan, pred oči izajde Did.

Nekoliko dana po rođenju, Did me je na svojim rukama unio u drugu sobu, proučio ezan i izgovorio moje ime.

Ime mi je nadio po svome ocu.

Držeći me na rukama, učio je samo da ja čujem, da kao spužva upijem i čitav život nosim u sebi tu Didovu kajdu; razliježe se i sada u mislima, vraća me u djetinjstvo, u Riku, Didu, mnogo godina davno, tisuće kilometara daleko…

Tihi žubor rječice, koja se haman hulja Rikom, koju naslućujem u tamnom koritu u vrbacima, među kućama, pokraj džamije – polahko se stišava i gubi u noći.

Did gega Rićkom mahalom odbačući se o kevu jednom, dok drugom rukom pridržava me na svojim leđima.

Još dok smo bili kod Lubovčevih, trljao sam oči i razgonio drimež. Pohićivao sam Dida kući vukući ga za rukav neka ustane i krene, a bio je u sred eglena; sad, ulilan Didovim hodom i umahan šapatom ričice u toplini Didovih leđa, ne mogu se oteti snu. I, mada me Did pridržava rukom, klimam u stranu, spada mi glava s njegovog ramena i samo što ne trehnem na zemlju.

Na Didovim leđima je ugodno, udobno, toplo i mehko kao u bešici.

U jutru se ne sićam ni kad smo došli kući, ni kad me  Did povalio u dušek i pokrio jorganom da ne ozebem.

Kad se istrzan dičijim nemirnim snovima sabahile porobudim, u polutami sobe pipam oko sebe; đe mi je Did!

Dida nejma u dušeku…

Smail-efendija, rički hodža, kad god bi me vidio bez Dida, pitao me je:

„Đe t’ je Did?“, pa odmah odgovarao, ne čekajući da išta kažem:

„Nejma Dida! Nejma! Odnili ga kraci!“

„Ma, Smail-efendija se šalio“, umirivao bi me Did kasnije kad ga nađi. Posli te šale, najbolje bilo saliti mi stravu!

Kad god bi se Smail-efendija „šalio“ ja bih pomislio kako su kraci strašni i veliki džinovi koji su odnili Dida daleko i bacili ga u dubok hendek iz kojeg ga niko ne mere ni dohvatiti ni spasiti. Posli svake hodžine šale, mene obliju suze.

Odjednom čujem kako neko u drugoj sobi handrlja loncima.

Mora da je to Did! Ih, taj hodža Smail! Što njega ne odnesu kraci da me više ne straši!

Did je odložio vatru, pa sad uzima šerbetnjak i džezvu sa stalaže, gleda da ne handrlja, da ne budi moju majku i ostalu čeljad.

Začas sam kod Dida!

Sidi uz šporet, još neodiven, samo ogrnut kaputom preko ramena. Skočim mu na leđa, haman ga gurnem na šporet.

Vatra ga je uvik slušala – planula bi o prve.

Dida nisu odnili kraci!

Miluje me njegova topla blizina, nakratko poslušam brujanje vode u šerbetnjaku i gledam veselu igru odplamsaja vatre na plafonu. Oko Dida se širi toplina. Vraćam se sritan u dušek i pridajem carstvu dičijih snova.

I ostala čeljad spava. Did je uvik pekao kahvu, ali nikad je nije pio sam.

Moja majka je ustajala malo prije nego li bi je Did tiho zovnuo:

„Nevista!“

I, njih su dvoje pili kahvu šuteći i tiho srčući – zaokupljeni, svako svojim mislima – o  poslovima koji su pred njima…

Rahat, tonem u san.

A kad se probudim, Dida nigdi.

Odnekud, kao naručen, u misli mi baš tada dođe Smail-efendija koji mi, smijući se krajičkom usana, opet utiruje strah u kosti:

„Nejma Dida! Odnili ga kraci!“

Zbilja, možda si ga i odnili!

Svega me potopi strah. Ali,  Did mora da je u blizini, eno mu keve iza vratiju, samo što ne znam – je li u ćerhani ili u štali. Vratio se iz džamije, ma ne mere biti daleko, keva je svidok; nikud on bez keve.

Brže bolje obučem se, pa u potragu za Didom.

Ne ima ga na avliji. Drva nacipana. U štali nije, tamo majka muze Šarenku, čujem kako je umiruje da se ne baca i zapovida: “Stukni se!“

Da je Did na tavanu, gdje razabira i puca kostrijet, čuo bih ga, odalo bi ga „pucalo“ ili kašalj. Nekad i pisma.  Nejma ga ni u ćerhani, ne prede, ćarak se ne okreće, urgani miruju.

Gdi mi je Did?

Da ga nisu odnili kraci, ne smim ni pomisliti, odagnavam iz misli Smail-efendiju.

„Odnili ga kraci!“, jasno čujem piskav glas Smail-efendijin.

Ukazuje mi se rički hodža, vidim ga kako se naslađuje mojim strahom. Odlazi, a obazirući se i podsmihavajući se opet pita đe mi je Did.

–  Nejma Dida! Odnili ga kraci!

Hoža zamiče Uziku. Otimam se zaplakati, kad – eto ti Dida!

Hljuma ispod džamijskih kestenova naheren na lijevu stranu. U desnoj ruci nosi kantu taze vode koju je nalio na fiskiji pokraj naše džamije, ni sto koraka od naše kuće.

Kanta je „švapska“, vojnička, zaostala iz rata, odnekud se našla u našoj kući, drugačija od svih kanti u Rici. Zelena. Duguljsta. Sto puta ju je Did nosio majstor-Lukši da je ukrpi ili zalije jer malo-malo, pa „proteci“. Miris benzina je odavno iščilio i mi iz te kante pijemo.

Zaboravim na Smail-efendiju.

Volio sam kad bi me Did uspavljivao.

“Hazbi, Rabbi Džallalah,

Ma fi kalbi gajrullah,

Nur Muhmamed sallAllah,

Lajillahe illalah”

Bilo je toplo u Didovu krilu. Njegov mehki glas me je tihni čas uspavljivao.

Did je imao grbu na leđima.

Ričani, koji su svakome nadijevali imena, Dida su zvali  „zguricom“.

Strahovao sam da se Did s nekim Ričaninom opaka jezika ne svadi, pa da ga taj preda mnom nazove zguricom. Ne znam šta bih tada uradio, ali znam da sam želio da moj malehni Did bude jak kao džin. Srećom, Did se i nije svađao, a ako bi neko tražio belaja, govorio bi mu: „Hajde, hajde, jebena budalo, gledaj svoga posla!“ Kada bi neko od djece nazvao Dida „zguricom“ bila je to velika uvreda i skakao bih svakome za oči, nije važno hoću li izvući deblji kraj.

Jednom sam čuo priču kako je Did, dok je bio malehan, ispao materi iz naramka i – s basamka na basamak padajući, teško se ozlijedio, nešto slomio, pa mu je od toga ta grba. Nije ni vojsku za Švabe služio, pa tako nije dopao ni Karpata ni Galicije…

Bio je mutafdžija.

Osim kovačilukom, Rićani su kruh je zaradjivali predući kostrijet, tkajući i šarajući u dvi-tri boje, pa prodajući težacima mutafe, zobnice, harare, kolane i strunjice, od pazara do pazara, od vašara do vašara. Did se nikad nije odmicao dalje od naše Kolobare.

Mi djeca smo zajedno s Didom razabirali kostrijet – na sivu, smeđu, crnu i bijelu koju su nabavljali u Hercegovini, nekad i u Crnoj Gori; potom je Did preo, a majka tkala.

Otac je nosio otkanu mutafdzijsku robu svake hefte u Banju Luku, Jajce, čak i u Travnik, a jednom godišnje je odhodio na Večiće kod Kotor Varoši, o nekom katoličkom godu, liti. Tamo se najviše moglo prodati, jer u Večiće siđi mnogi težaci i ovčari sa Vlašica, pa su mutafdzije taj katolički svetac i dernek – smatrali haman svojim godom i, a odlazak na Većiće nazivali odlaskom na „Malu Ćabu“ i veselili se tome pazaru i derneku kao da zbilja idu na hadždž.

Svaki bi mutafdžija zgrni velike pare na „Maloj Ćabi“, a i moj otac se osmjehivao i gladio bradu kada se vrati kući i pokaži Didu i majci pun novčanik.

Nikad nije prodavao ispod cijene, a prvi bi sve prodaj. Mutafdžije bi ronđaj zbog toga. Roba bila dobra! Bilo nafake. Elhamdulillah!

Sićam se da je Muftija, šofer banjalučkog autobusa na linji Jajce – Varcar Vakuf – Banja Luka zaustavljao kod Ričke džamije gdje ga je čekao otac s robom. Sa dzamijskoga zida ubacio bi mutafdzijsku robu u prtljažnik, ili dodao pune vriće Muftiji, koji se uz merdevine penjao na krov autobusa. Otac je tako, uz Muftijnu suglasnost, imao u neku ruku svoju autobusku stanicu u Rici. Muftija je sigurno bio nagrađen od oca đometne ruke, a koliko i kako, samo su njih dvojica znala.

Did je od težaka kupovao pšenicu, drva, krompir, sir i kajmak.

Kada naša Šarenka zasuši, uzimao je i “kiselnu” tako gustu da u njoj „ne bi sikira potonula“.

Did je išao na varcarsku pijacu na Kolobaru, ali samo da bi nešto kupio za kuću, jer je mutafdžijsku robu pazarivao za težacima na svom kućnom pragu. Volio je zaći na pazar makar ništa i ne pazarivao, jer je se znao s mnogo ljudi koje je rado sretao i s kojima je volio eglenisati. S pazara se nikad nije vratio prazne ruke. Nekad me obveseli hašlamkama-barevkama, nekad mirisnim šumskim jagodama u posudici od ljeskove kore, džahkad kojom kruškom ili jabukom. Redovno je darivao i moju majku – “nevistu”.

Ako bi baš tada naišao Smail-efendija i prepao me sa onim svojom pitanjem “Đe t’ je did” i još gorim odgovorom “Odnili ga kraci, nejma dida!”, trkom bih odjurio uzbrdo uz Kojundžinicu i tražio Dida među tolikim šarenim mašerom na Kolobari. Da je Did viši rastom, lahko bih mogao viditi njegov fes kako plovi kroz to uzburkano more svijeta, ali ovako – morao bih se panjati na minaret Čaršijske džamije.

Težak mu ponudi, a Did reci svoju cijenu, pa su se  pogadjali dok se ne “narede”.

Kad težak zacini, Did se pravi da je ogluho, da nije čuo cijenu, što je to bio znak težaku da malo popusti; Did se i dalje pravio gluhim sve dok ne bi čuo cifru koja bi odgovala njegovoj procini, a i džepu. Nalazili su se negdi u sredini; tu je teško moglo biti prevare, jer to bi bio kraj buduće trgovine; uvik je bilo je kako se dvojica narede.

Ako ne bi bio zadovoljan ponuđenom cinom, Did je predlagao upola nižu cinu, ali tada se težak pravio gluhim, zakrećući glavu, neće biva ni da čuje. Ustvari, i Did i težak su znali pravu cinu od prve, lahko bi se oni naredili, ali pogađanje je obojici bio merak u kojem su podjednako uživali, često praveći dramatične obrate, vičući jedan na drugoga i svađajuci se, ronđajuci, da bi neko, ko ih ne zna – pomislio kako će zavratove. Did je odlazio od težaka nakon što bi izaramenica opalio svojim dlanom po težakovoj ispruženoj ruci, ali se malo kasnije vraćao, ili bi ga težak zvao: “Muareme!”

Ako bi pogađali cinu janjeta, udarali bi jedan drugoga dlanom o dlan da su od praska mogli pispadati džamovi iz pendžera. Mora da je i Dida i težaka to znalo doboliti, mada su se pravili da im je baš to brujanje dlanova baška merak. Zamahivali bi izaramenica, pa sam zakretao glavu, žmirio, bojeći se Didu, otvarajaći oči kad počnu ponovno cjenkanje … Ako bude kavge, mogao bi stradati moj malehni pogureni Did, iako je on u mojim očima bio i golem, jak i uspravan, kao div.

Konačno, kada bi Did udario po težakovom dlanu, a ovaj najzad ne bi zamahnuo da opali po Didovom, i kada bi tresli stisnutim rukama, znao bih da su se naredili, da je janje naše, da će drva koje je težak dorenao na svom „paripečetu“ biti rastovarena pokraj našega cipala, da će harari sa žitom na naš tavan. Onda bi Did brojao pare i slagao ih na ispruženu težakovu ruku. Težak bi prebrojao, pljuckajući među prste, rastavljajući jednu od druge novčanice.

Od mutafdžiluka se lijepo živjelo, nije se bilo ni golo ni boso; pazarnim danom, kad prodaj otkano, otac bi donosio janje, pekli bi ga u velikoj tevsiji u rerni; nekad kupi i ovcu, pa je mesa teklo, puna kuća nafake. Hasan Bejhin je bio kasap i mesar. Čengele bi objesi na ogranak naše jeribasme u vrh bašče, pa deri kožu držeći nož u ustima… Bilo me ga je strah, posbeno kada drekni na nas djecu!

Did je imao svoga dosta, Đorđu iz Kule.

Pazarom, Didov je dost vezivao paripče za jabuku u našoj avliji, bez pitanja, samo bi Didu nazvao  „Pomoz`Bog“. Ako je imao posvršavati poslove u Čaršiji, paripče bi ostajalo u avliji sa nabačenom zobnicom na glavi. Ako je snosio što prodavati, prvo je nudio Dida, ali vavik u avliji, dalje od očiju drugih. Ti su se poslovi ticali samo njih dvojice. Ako Did ne bi kupovao, tek tada bi Đorđo iznosio robu na Kalobaru. Po povratku, ako bi se Did zadesio u džamiji, Đorđo bi čekaj u avlaiji da se njih dvojica pozdrave; onda Didov dost uzjaše sa našega cipala na svoje paripče i oplete Uzriku prema Kuli.

Kada bi Đorđo naredio kod Dida harar ili mutaf, Did je za tu zgodu ne samo razabrirao, pucao i preo, već i stan zasnivao i tkao.

Majci, koja je možda i bolje tkala od Dida, ostvaljao bi samo da porubi ili sašije otkano. Did mora mahsus otkati mutaf ili bisage jer u pitanju je dostluk koje vuče korjene iz davnih vremena, možda od Didovog pramdida Muharema i Đorđinog pramđeda Đorđe.

Dogovorenog dana, Did bi put pod noge, dan preda se, pa Kuli, svome dostu u pohode.

Uz mahsus otkani mutaf, ponio bi Did i frtalj kahve, po kile kocke, koji prtokol, deset deka šekerlama za Đorđine unuke.

Meni bi rekao da i ja idem, ali tek ujutro pred polazak – jer ako bi mi kazao prethodne večeri, svu noć ne bih zaspao od uzbuđenja koje dnose dva sahata hoda dugog puta s Didom.

Did je pušio, kevao, kašljao, i zastajkivao kada bi mu „stala duša“ idući gore, prema Stuparima. Zastao bi i kod Selišta, velike njive koja je nekad bila naša… Tu bi sidni na kamen pokraj puta, odbijaj dimove, šuti…

Đorđo bi dočekivao Dida na kućnom pragu, pa nakon što bi se upitali za zdravlje, uvodio ga u brvnaru. Držeci ga za ruku, letim Didu prid noge, bojim se Đorđnog Žujova koji laje s lanca, zemlju grize; Didov dost me umiruje, gladi me po glavi i kaže Didu kako sam narasto, kao da se nismo vidjeli godinu, a ne heftu dana. Zeljovu ni mukajet.

Đorđo i njegov dost, sidali bi na tronošce pokraj ognjišta na srid kuće na kojem se veselila vatra oblizujući kazan u kojem je voda nastvaljena za puru, tek bacala ključ.

Lica obasjanih vatrom i ozarenih nekom unutrašnjom radosću, dva su dosta razgovarala. Did bi onda pokazao mutaf, a Đorđo ga dobro razgledao, pa bi rekao:

„Nema vajde – lijep je.“

Poslije toga, ni mutaf ni pare nisu spominjali. Nisu se pogađali kao u našoj avliji, a Dorđo se nije ni mašao za novčanik.

„Platiće šenicom, drvima, kajmakom, sve jedno,“ govorio mi je Did na povratku kući.

U neka doba, sve u eglenu, Didov dost Đorđo bi prvo zasuo kukuruzno brašno žuto kao dukat u vrilu vodu i probušio ga na sridi oklagijom, te na to misto gdi je voda bacala ključ, sasuo šaku soli. Sve u eglenu, malo kasnije skinuo bi Đorđo s veriga kotao u kojem je plovila u sredi probušena bota kukurzng brašna. Metne kotao na pod. Sidne na tronožac, obgrli kotao opancima da mu ne uteče i da se ne prospe zlato, dok oklagijom miša puru. Kad je pura gotova, Đorđo je zabili kajmakom, ne žaleći, pa na sofru. Sve trojica smo pušući u pune drvene kašike uslast jeli…

Na povratku, iako je put vodi niz brdo i nije mu „stajala duša“, Did je zastajao kod Selišta.

Pripaljivao je  cigaru, pogledom prelazio preko njiva koje su se kao ponjave prostirale niz brdo prošarane voćkama u međama i gromilama. Tek kada cigara dogori, kad Did još jednom duboko uzdahne, spuštali smo se u Riku.

Did je haman pred svaki ljetnji akšam išao u Selišta po travu za našu Šarenku.

Selišta odavno nisu bila naša.

Ima tome godina kako je Did prodao Selišta nekom Blagoji iz Stupara.

Učeći za inženjera rudarstva u Pragu, Didov je brat nekoliko puta preučio, pa su mu i doktori trebali. Nije lahko iškolati brata inženjera pa je Did prodavao njivu po njivu, livadu za livadom.  Moglo bi biti da je Blagoje poštivao Didovu ljubav i razumio njegovu žal za baštinom, pa mu nije branio naguliti harar trave, uzbrati koji kukuruz pečenjak. Moglo je biti i da se novi vlasnik i naslađivao Didovom neprebolnom gubitku zirata, ko zna! Did je o tome gubitku šutio, ali nikad ga nije prebolio.

Kad natrpa harar trave, a obično je gulio u međama i uz živice, oko grmova i gromila, gdje Blagoje ne mere kosom. Onda Did sidne na među i zapali cigaru, odbija plavičaste dimove i prati ih očima. Pogled mu tako preleti po zrelim trišnjama, hašlamama, zaustavi se nakratko na krošnjatom starom karamutu, pa se spusti na žito u klasu, kukuruz u stasu; onda Did ponovno potegne dim.

Sića se vrimena kada je po Selištu kao dite vodao volove „u brazdu“ svome didu i ocu, kako je kasnije odminio oca za plugom i kako su brazde vavik bile duge, prave, crne i masne, da su vrane padale na tek prevrnutu crnu zemlju grabeći svoju nafaku. Zimi bi snižna bilina Selišta bila iskljuvana hrpama stajnjaka koje je Did saonicama izgonio u Selišta, pa potom razbacivao po njivama.

Potegne dim, pa se obazre, kao da čuje škripu natovarenih kola koja se spuštaju niz Selišta u Riku. Otpuhne dim, siti berićeta. Danima se vrhlo ili komušalo, pekao pekmez, cidile jabuke za turšiju, trapio krompir i repica, snosila litina i pripremalo za zimu.

Selišta su i sada tu, i sada su rodna i berićetna; i Did sidi na istoj međi na kojoj je sidio dok je bio ditetom, samo što Selišta više nisu Didova i naša.

Vraćajući iz Selišta zaprćen hararom naguljene trave, Did se onako malehan, i još pogureniji, pomaljao s vrha Rike; ugledam ga, ostavljam igru s vršnjacima, hitim Didu. U travi, na vrh harara čeka me svežanj malina koje je Did nabrao baška za me.

Did je mujezinio u Ričkoj džamiji, odmjenjivao Smail-efendiju koji se odavno, pritisnut teretom godina, ne penje na munaru, čak ni o Bajramima. Ali, zna se odjednom stvoriti, ko da ga s nebesa bace, kad mene treba strašiti.

Did je, iako i sam pritisnut godinama i bolestima, ipak još bio lagahan na nogama, pa se pet puta dnevno penjao na munaru i učio ezane i salavate. Priznajem, ponekad je i sam Did mujezinio sa džamijskog praga pravdajući se da ne mere na munaru jer ga je nešto “steglo”. Kasnije, kada bi izlazio na munaru, malo malo pa bi zastajkivao. Najzad se prestao i on penjati.

Džahkad sam se za Didom uspinjao basamcima koji su u spiralama vodili na šerefu; tada bi plahni kojeg goluba koji se uvlačio kroz uzane proreze na munari, ostavljene za malo svitla, kako mujezin ne bi svratao u mraku. Nekada golub ne potrefi mali otvor, pa bi klepeći krilima dok god Did ne otvori vrata na munari i ne odleti.

Dok je Did učio ezan ili salavat zatvarajući kug oko munare, držao sam ga za nogavicu jer me je bilo srah tolike visine.

Kad sam bio malehan, mogao sam sa munare viditi samo nebo; kad sam malo odskočio, vidio sam i vrhove Lisine, Horugle i Grabeža, te Vinograd i Glavicu koji se dizali iznad Rike, onda Talića put, pa našu malu kuću.

Kako sam rastao uz Didovo kolino, tako su se i vidici širili, pa sam sa munare vidio Gornju – Čaršijsku džamiju, Hifzinu i Huskinu kuću, Ivićevu kovačnicu, Rasimovu kuću, Đorđinu i Đemalovu pekaru, Sinanovu kahvu, Ameta Ćaminog dućan, Lutvinu brijačnicu, Hančinu i Šerifičevu kuću, čak i ljude kako silaze niz Kujundžincu u Riku, pa žene kako peru “haljine” na rici, dicu kako se igraju; ne jednom, vidio sam mutafdžiju Ejuba kako “baca tulum” iz iz ćerhane gologlav preko ćuprije hiti uzeti abdest na česmi kod džamije, kako ga nestaje pod krošnjama kesetenova. Svi su mi se sa te visine činili sitni poput mrava. Nisam se više držao za Didovu nogavicu, samo sam polahko išao za njim dok se ezan razligao dodrujuci krovove, spuštajući se na ričke mahale, unilazeći u kuće, kovačnice i ćerhane. Na Didov glas, kovači bi ostavljali čekice i nakovanj, a mutafdžije „bacale tulume“ i ko u džamiju, ko kući. (Kasnije me je moj mlađi brat Zaim odminio: kada bi on s Didom izišao na munaru, samo su mu se ruke vidile dok se čuvao za šerefu idući za Didom.)

Dod je mujezino, a Ričani su klanjali iza hodže Smail-efendije.

Uz Ramazan, pred akšam, išao sam s Didom paliti kandilje.

Otključavao bih džamiju velikim ključem, što je za me bila osobita počast i draga zadaća, i prilazio pendžeru sa kojeg sam mogao viditi  Dida u džamijskoj avliji. Stajao je na onom mistu s kojega je, gledajući ispod krošnji velikih džamijskih kestenova, mogao viditi minaret i kandilje Gornje džamije. O desnoj ruci držao bi obješenu kevu, u rukama šibicu, a u ustima cigaru, naslonjen na ogradu. Kroz džamijski pendžer buljio sam u Didove ruke. Svoju desnu ruku sam držao na šalteru koji je palio kandilje. Kada planu kandilji na Gornjoj džamiji, Did istog trena krehne šibicom i brže bolje pripaljuje cigaru, a ja istovremeno okrećem šalter i palim kandilje na našoj džamiji; iftar je i u našoj Rici.

Did se izgleda bojao „griha“, pa je više virovao u kandilje Gornje džamije nego u svoj starinski sahat kojeg sam, uz njegovu dozvolu, sideći u Didovom krilu, ponekad prinosio na uho da bih uživao u njegovom kucanju. Nekad bi se kandilji na Gornjoj džamiji zbog nečega zabavili, pa bi Did nekon nekoliko nerovoznih pogleda ka Gornjoj džamiji obarao pogled prema svome sahatu kojeg je držao na dlanu.  Najzad bi vakat paljenja kandilja odredio po svom sahatu. Time je Did preuzimao na sebe sve moguće „grihe i đunnahe“, ha zbog ranijeg, ha zbog kasnijeg paljenja kandilja. Ričani bi tada nerovozno pogledali prema Rićkoj džamiji i ronđali kako su se kandilji zabavili. Dio griha i đunnaha je prelazio i na me iako za me nije bilo dvoumice – čim Did krene i užeže kresu i ja spazim plamen kako ga hitro prinosi cigari grleći ga sa obje ruke, palim kandilje!

Mrsite se Ričani, vakat je!

Za Ramazana Did je dugo ostajao u džamiji u učio u mukabeli. Smail-efendija bi se na kraj Ramazana „zatvarao“ u džamiji, pa me niko nije imao strašiti da su Dida odnili kraci…

Za Bajram, sterali su sergiju u džamiji i Did je dobijao nešto para za svoju mujezinsku službu, od čega je meni odvajao zarađeno za palenje kandilja, pa sam od Šahze Arnauta kupovao šekerlame, makar je u na Bajram kući bilo i hurmašica i baklave.

Bio je duhandžija.

Za Ramazana, ni post – čak i za dugih litnih dana, nije mu bio težak – ali bio je mučan zbog toga što ne puši. Imao je jednu tabakeru sa lipim ornamentima urezbarenim u njen poklopac. U kutiji se žutio duhan, mehak kao svila kojeg je otac donosio iz Hercegovine kada bi tamo išao po kostrijet. Did bi s velikim merakom savijao cigaru; prvo bi se čuo rezak i prodoran zvuk pri otvaranju poklopca od duhanske kutije; Did bi potom uzimao ćage, mećao ga u livu ruku, malo ga savio ga po dužnini, a desnom bi, s dva prsta, uzimao duhan iz kutije i jednačno ga raspoređivao na ćage. Potom bi među prstima savijao cigaru, vrlo višto, uhodanim pokretima, pa prinosio kraj ćageta usnama, vlažio jezikom i lipio. Morao je proći makar minut – dok Did ukreše šibicu, pripali cigaru i povuče prvi dim.

Meračio je u duhanu.

Kada bi nestalo duhana, Did bi odlagao svoju duhansku kutiju na vidno mjesto; to bi bio znak ocu da se hitno pobrine za duhan.

Sinanova „Kahva“ je bilo Didovo najdraže misto na koje je odlazio nekoliko puta dnevno, a uz Ramazan, nakon teravih namaza, njegovo društvo bi posidilo do kasno u noć, nakad svi šuteći, ponekad u živom eglenu; u kafani se uz riječ „tahmina“ pričalo o događajima u Rici i Varcaru, bistrila se domaća i svitska politika; Did bi najvlio slušati komšiju Hifzu koji je redovito čitao novine i bio upućen u politiku. Sa Sinanovog šporeta dopiralo je strujanje vode u šerbetnjaku, dok bi Sinan kunjao u ćošku pokrtaj šporeta, nakrivljenog fesa.

Didovo drušvo u Sinanovoj "Kahvi" -  Hifzo Bašić, Esed-beg Bahtijarević, Salih Krivdić, Sulejman Balić (fotograf), Šaćir Fogić, Suljkan Hrustanović, Ibrahim Mehdić i - Did
Didovo drušvo u Sinanovoj “Kahvi”, s liva na desno – Hifzo Bašić, Esad-beg Bahtijarević, Salih Krivdić, Sulejman Balić (fotograf), Huso Mujkić Murselov, Šaćir Tatarević Fogić, Suljkan Hrustanović, Ibrahim Mehdić i – Did

Kada bi kaput na leđa, pa preko praga, pa niz avliju – Did nam nije ni morao reći ono:

„Odoh ja u kahvu!“ – mi bi znali kuda će ako nije vakat mujeziniti.

Kada bih nešto skrivo, bježao bih Didu. On me branio.

Ako sam nešto plaho skrivio, morao je, da mojoj majci ne bi hator učinio, propustiti do moje stražnjice pokoji „đah“, ili šimširu“ od mutafdžijskog stana, nekad i šprulju. Džahkad je i sam Did dobijao pokoji đah po leđima, jer sam se dobro krio iza Dida, a mati bila hujli… Ako nisam tad fasovao, dobijao sam degenjak kada Dida odnesu kraci.

Did je fino pripovidao.

Za dugih noći, dok bi mećava zavijala i zametala kućna vrata i u mehku bjelinu umotavala našu Riku, a vatra veselo plamsala u šparetu, Did bi pripovijedao kako su on i njegov rahmetli otac Ibrahim, vaktile, s dva para volova saonicama išli u Ravnicu po drva, „prteći snig do pasa“, a „bijaše velika studen i žest.“ Pokraj puta vukovi su zavijali i škljocali zubima“…

Kada bi me Did njihao u svom krilu da lakše zaspem, onda bi učio:

“Hasbi rabbi jaAllah,

Ma fi qalbi ghayrullah

Nur Muhammed sall`Allah,

La illahe ill´Allah!“

Uz Didov umirujući glas imao sam dodatni užitak – slušao sam damaranje njegovog sahata kojeg je vadio iz džepića na prsluku i prinosio mome uhu.

Stariji svit je umirao po Rici.  Mislio sam, međutim, kako Smrt nikada neće doći po Dida.

Kada bi ga pitao o tome, izbjegavao je odgovor. Bojao sam se ipak da se ostvari ona Smajil-efendijina – i Dida odnesu kraci, to jeste da mi ga otmu divovi i da ga odnesu Uspolje, u mezar. Jednom mi je Did morao obećati da neće nikada umrti.

U zadnji vakat puno je kašljao, malo spavao, okretao se stenjući i ječeći.

“Aj, majko moja! Aj, majko moja!” I tako cilu noć. Bilo mi ga je žao. Bojao sam se.

Sve više vremena je provodio nagnut nad Mushafom.

Otvorile mu se rane na kukovima od dugog ležanja, mazao ih je mehlemima, pavlakom, podukrad, kad svi legni, ali rane nisu zarastale.

Devesto pedest i sedme, meni bijaše jedanest, a Didu šeset i četiri, kad zaoprave pade na dušek i poče bolovati smrtnu. Obilazili ga Rićani redom, otac dovodio doktora Grünfelda, pa doktora Bašića, dolazio bolničar Bećir udarati injekcije za izmokravanje iz ko stupa oteklih nogu…

Pokraj Didovog dušeka, u visini njegovih očiju koje je sve teže otvarao, otac je ukovao esker u duvar – Did zapovidio.

Did je obisio svoj džepni sahat, onaj od kojeg se nikad nije odvajao, sahat čije sam otkucaje volio slušati sideći u Didovom krilu, sahat koji je imao žuti lančić koji je visio niz prsluk. Didov sahat je bio baška sahat; imao je na poklopcu ugrafiranog lava u skoku. Davno sam pitao Dida koja je to strašna kosmata životinja. Did je samo kreko rekao: “Lav”. Nekad davno, jednom kada sam mu dodijao zapitkivanjem, Did mi je obećao ispričati priču baš o tome lavu sa poklopca njegova sahata. Misleći kako Did neće nikad umrti, nisam više čengrizao Didu da mi tu priču o strašnom lavu i ispriča.

Bolujući, kad god bi podigao teške kapke, pogledao u svoj sahat.

Jednoga dana poče Did zagledati u budžake.

„Neće dugo,“ pronese se glas po kući i Rikom. Zaplakah.

Didova obećana priča o lavu u skoku, onom sa poklopca njegova sahata, kod tolikih ispričanih priča o vukovima i medvjedima na koje je, za života Did nailazio, priča o lavu – osta neispričana.

Nedugo nakon što je Did ispustio dušu – stao je i Didov sahat. Nosio ga otac sahačiji Vidiću u Čaršiju, Vidić govorio “Dok trknem u Zagreb, dok trknem u Rijeku, dok nađem dijelove…”

I nikad ga nije popravio.

Držali smo ga dugo godina u nekoj ladici, a onda Didovog sahata nestade.

Odmah nakon Didove džennaze, mene su poslali tetki Fati u Bukve kod Viteza ne bih li tamo prestao plakati za Didom.

Ibrahim HALILOVIĆ

NAŠE PUTOVANJE ĆIROM NA MORE

Spomen-muzej partizanske željeznice na Mliništima – nekad

(Islamu MEHDIĆU)

Nakada davno, Crveni krst je o svom trošku slao đake na more. Da bi ugledao more i na obali Jadrana besplatno ljetovao dvije hefte, uvjet je bio da su ti  roditelji „siromašnog imovnog stanja“. Poželjno je bilo da si i dobar učenik.

Helem, i mene je, po oba kriterija, zapalo da u jednoj grupi osnovaca odem besplatno u Kaštel Stari gdje je naš Crveni krst imao svoje odmarališe.

Da nije Crvenog krsta, Bog zna kada bih se okupao u moru!  Stoga, sam s nestrepljenjem i s radošću očekivao prvi polovinu jula kada je planiran odlazak naše grupe. Sanjao sam to putovanje vozom, budio se od pomisli da je zbog nečega otkazano, ili da se ćiro pokvario, nikako ga željezničari ne mogu popraviti. Ili; šinje odnijela Pliva. Sanjao sam jedne noći kako je sve u redu s ćirom, pa samo hairli stigli na obalu mora, ali kada zaronim, usta i nos mi puni slane vode koja me guši, ne mogu izroniti, pa se opet vrcam i budim, sav u znoju. Razbuđen, brojim dane do polaska.

Najzad je došao i dan odlaska na more. Mnogi od nas došli su pred zgradu Crvenog krsta i sahat ranije nego što je trebalo; ne daj Bože zakasniti, ili, gluho bilo, izostati s putovanja.

Veselo smo čagorili, pokazivali šta je ko ponio na more – neko šarenu loptu, neko vazdušni dušek koji će tamo napuhati, neko rekete za bagminton. Djećaci su se hvalili novim šarenim kupaćim gaćicama, istina poneko je ponio i one poduže „bajramske“, kao ja naprimjer, o čemu ne govorimo, ali znam da ćemo se na plaži stidjeti zbog njihove dužine, pa ćemo provditi više vremena u vodi, nego na obali… Djevojčice su ponijele svoje kupaće kostime.

Veselo društvo, šarenilo stvari koje se nose na more da bi ljetovanje bilo što ljepše, zabavnije, raznovrsnije i nezaboravnije. Niko nije zaboravio ponijeti hranu za dugo putovanje do mora, ponajčešče pola ili čitavo pile, maslanicu, kuhana jaja,  so… Do mora je put dug 24 sahata, ono što si spremio za put, to ćeš i jesti.

Kada je pitanju šarenilo u izboru opreme za more, ili hrane za put – sve je bilo u skladu sa našom sirotinjom, šta je ko imao, i ponio je.  Ali, ljubav prema putovanju i radosno iščekivanje prvog susreta sa morem, bilo je zajedničko za sve. Ko radosniji od nas!

Kada se pred Crvenim krstom pojavio autobus FK „Slobodae“ kojim će nas odvesti do Jezera, među djecom se začu vesela graja, neki i zapljeskaše, pa se počeše gurati pred vratima ne bi li što prije unišli i zauzeli mjesto odmah iza šofera, kako bi i taj polusahatni užitak putovanja obroncima Lisine, preko Previla i kroz Majdan do Jezera bio nezaboravan.

Najgore je ono iščekivanje kada si već zauzeo mjesto u autobusu.

Sve se bojiš da se neće nešto iznenadno, nepredviđeno dogoditi, pa putovanje odgođeno. Ili, da ćeš morati zbog nečega baš sada napustiti autobus… Stoga, sve dok šofer ne pregleda od sjedala do sjedala jesmo li si na svojim mjestima, te nakon što nas Islam Mehdić, naš nastavnik i vođa puta još jednom ne prozva, nismo bili rahat. Najzad, lahknu nam kada šofer zatvori vrata i sjede na svoje mjesto, a Islam na mjesto predviđeno za konduktera. Krenusmo. Nismo ni uz čaršiju, a grupa djevojčica poče pjevati. Moju dušu ispunila neka milina, sav sam se zanio u razmišljanju; ne mogu dočekati sjesti u voz.

Stigosmo u Jezero, dobrih sahat vremena prije nego što će zviznuti ćiro pred krivinom na ulasku u Stanicu.

Eh, sada, strah me da ćiro ne zasutavi, nego da punom parom protutnji kroz jezersku Stanicu, ostavljajući nas da čekamo neki drugi voz, koji možda neće nikad ni stići.

Uz šištanje, sav obavijen dimom i parom, ćiro u punoj brzini ututnja u Stanicu, zbilja bi rekao kako neće stati. Ali kada je lokomotiva prošla staničnu zgradu, voz se počeo naglo zaustvaljati, pa stade; vogoni se zaustaviše baš naspram mjesta gdje smo čekali.

Opet gužva na ulazu u vagone. Jagme se mjesta do prozora. Svako se boji da ne ostane iza voza. I, nakon što smo svi bili na svojim mjestima ili u hići otvarali prozore na vagonima i u hodnicima, jezerska „crvenkapica“ podiže svoju otpravničku palicu, zviznu u poštaljku, a kondukter, podignute ruke u pravcu lokomotive, javi se prodornim glasom; „Polazak!“ pa i on uskoči u vagon.

Lokomotiva veselo zviznu; njeni točkovi okrenuše se dva ti puta u mjestu, iskre frcaju, pa uz huktanje, voz poče ubrzavati. Zamalo, umotana u dim, ostade iza nas stanična zgrada, voz zamače iza posljednjih jezerskih kuća.

Naša je vozna karta zajednička, Crveni krst i vođa grupe su obavili sve formalnosti oko spiskova i plaćanja jeftinih karti prije polaska; prolazeći pokraj nas, kondukter samo vrhovima prsta dodiruje svoju kapu u znak pozdrava, škljocne onim svojim kondukterskim kliještima za bušenje voznih karata i prođe mimo nas zajedno sa Islamom ne zaboraviviši nam napomenuti da se ne naginjemo kroz prozor. Malo kasnije, pri prolasku pokraj drugog kupea, kondukter ponovo pita:

„Ima li ko novi?“, a kad vidi pun vagon dječurije i malobrojne putnike koji su sjeli u Jajcu i kojemu je već probušio karte, odlazi u drugi vagon…  Vozimo se obalom Plive koja se lijeno provlači koroz vrbake. Promiču kuće, čobani s ovcama, plastovi sijena, ograde, avlije, dječurlija koja maše vozu i putnicima.

Zapalo me mjesto pokraj prozora na onoj strani voza koji gleda na Plivu. Na drugoj obali je cesta kojom sam na Šaćirovim konjskim kolima nekoliko puta putovao u Šipovo s Didom, da bi kasnije, nogu za nogom penjali se u Bešnjevo gdje smo kod didove rodice Nazife, koju smo zvali tetkom, provodili nekoliko dana. Pejzaž mi je poznat, ali posmatran iz voza, nekako je drukčiji.

Sjetih se kako sam, putujući na „šprajcu“ Šaćirovih kola, vidjevši voz na drugoj obali Plive kako hukće prema Šipovu ili Jajcu, pitao dida; „Kad ćemo vozom.“ Did je davno otišao na put bez povratka; nas dvojica nismo proputovali vozom tu desetak kilometara dugu razdaljinu između Jezera i Šipova, a obojica smo željeli. Otperilo se. Voz je dobra stvar i zbog toga što se sjetiš dobroga Dida, a i roditelja, kao i mnogih dragih lica – i kako bi svaka vožnja bila još ljepša da je su oni uza te.

Prije ulaska u Šipovo, ćiro prijeđe preko željezničkog mosta nad Plivom. Rijeka se zelenila, duboka, strah me pogledati.

Na stanici u Šipovu, puno složenih cjepanica s obje strane pruge. U stanici je stajao teretni voz natovaren balvanima i cjepanicama; čekao je da stigne naš voz, da se razmijnimo, pa da krene prema  Jajcu.

„Šipovo!“ – dreknu kondukter.

Već od Šipova, kondukter haman neće ni zagledati u kupee, samo će u prlazu kroz hodnik pitati ima li neko novi i nestati.

Uskoro krenusmo i voz poče stanjati uza stranu. U dolini Plive vidjesmo onaj most na kojem je sniman neki kadar iz filma „Šolaja“…  Mahnusmo rukama ribarima na obali, mahnuše i oni nama.

Voz se potom dohvatio još veće strane.

Pliva ostade u zelenoj dolini, ribari se smanjiše, konji na obali što su pasli postadoše crne tačke; rijeka sve tanja zelena zmija u zelenoj dolini; Islam nam prstom pokaza mjesto gdje su izvori Plive i reče kako voz prolazi visko iznad vrela, pa ih nećemo vidjeti. Pod planinom se šćurio zaselak kuća, na rukavcima rijeke – mlinovi… Pljeva.

Ćiro se polahko penjao do stanice Pliva.

Tu nije bilo prave stanice, nego samo ona velika bačva sa rorom za vodu; trebaće dosta vode i ćumura da bi nas voz dovezao do Mliništa. Nastavismo putovanje; izdaleka gledano, kao da je neko velikim oštrim sječivom u planiskoj strmoj kosi urezao ćiri put. Cik cak, sve do vrha. Pruga je pravila osmice, toliki je uspon bio pred zadihanom lokomotivom. Ipod nas, duboko dolje, nevidljiva, ostadše vrela Plive. Ne daj bože da ćiri otkažu kočnice pa da se otisne nizbrdo. Strah te pri toj pomisli. Najzad, negdje oko podne, voz se dohvati nepreglednog šumskog kraja i lokomotiva malo dahnu dušom; voz je ubzavao. Stigosmo i u Mliništa. Dok je voz stajao na stanici, sa Islamom smo ponavljali gradivo o Titinoj partizanskoj željeznici; „Godine 1943. ovuda je saobraćala partizanska željeznca, prevozla vojsku, oružje i narod, a kada bi se partizani morali povući, onesposobljavali bi prugu kako je neprijatelj ne bi koristio… U Miliništima je boravio i drug Tito u jesen 1942.godine.“

Mliništa su šumsko radilište, tek nekoliko radničkih baraka, birtija pokraj koje staju autobusi na putu prema Gamoču i Splitu, ili na drugom Kraju prema Mrkonjiću, Banjoj Lucii dalje. U voz nagrnu destak kosaca sa kosištima u rukama i sasađenim, u platno umatanim kosama, opasani vodijerima iz kojih su virli dršci brusova zaglavljeni travom. Sa sobom unesoše i teški pomiješani miris duhana, znoja, bijelog i crvenog luka, rakije. Sve upakovano u jedan „parvem“. Uskoro flaša rakije krenu od usta do usta i malo zatim oni zajojokaše. Gotovo svi su pušili lule čiji dim nas je klao za oči, pa smo se opet jagmili uz spušten prozor. Dim od lokomotive je mirisao u odnosu na ona iz čađavih lula.

Na nekoj usputnoj stanici, odakle je pucao vidik na livade i proplanke, kosaci siđoše s voza, ali ostaviše za sobom svoj “parvem.” Opet se raskomotismo, sada smo mi, uz nekoliko raštrkanih putnika po kupeima, jedini putnici. Slijedeća stanica je Srnetica.

Pejsaž je jednoličan. Pokraj nas promiču stabla jela i smrča, svuda okolo je zeleno šumsko more. Poneko se naslonio na pendžer i kunja. Odlikašice čitaju knjige… Pokraj pruge su navaljani balvani, ponegdje dugi redovi složenih cjepanica… Voz je ujednačio brzinu, mašinovoća se nalaktio na onaj svoj prozor, gleda u jednolično okretanje i klaparanje točkova lokomotive. Dugo je ostao u tom položaju, pa si pomislio da je zaspao. Iznnenada, u sred šume, voz stade. Znatiželjno smo pogledali na obje strane ne bi li vidjeli kakav stanični, znak,ali ga ne ugledasmo. Protezali smo vratove pogledajući prema lokomotivi; najzad, ugledasmo mašinovođu i ložača sa velikim ključevima i teškim čekićem u rukama. Malo zatim, pridruži im se i kondukter. Deverali su nešto oko lokomotive, obilazili oko nje, zagledali u točkove, odvratili nešto velikim ključem, tukli čekićem. Najzad, lokomotiva se oglasi veselim zviždukom i voz nastavi prema Srnetici.

Tu smo stajali neko vrijeme. Srnetica je bila veliko šumsko gradilište, vrvila je šumskim radnicima, a  svuda okolo, još više nego u Šipovu ili Mliništima, bilo je poslaganih metrašica, čitava brda balvana. Srnetica je bila i ćirina raskrsnica; ovdje su se spajale i ukrtšale pruge – završavala je ona što je dolinom Sane od Prijedora i uzbrdo od Sanice Gornje, pa preko Bravska vodila dalje, kroz gustu šumu – do Srnetice i tu se spajala sa prugom koja je iz Jajca vodila ka Drvaru i dalje do Ličke Kaldrme. Tu smo dočekali voz iz Sanice, križali se s vozom iz Drvara.

Srnetica je tada imala sve što joj treba, radničke barake, kuhinju i kuharice, bricu, ponekog uslužnog zanatliju, prodavaonice, pa čak i kino.

Naš voz nas cimnu, pa ponese dalje prema Drvar kojeg, nakon dugog putovanja kroz šumu, ugledasmo sa viskih brda s kojih se ćiro poče spuštati. I tada obnovismo gradivo iz povjesti. Dok se voz uz škripu kočnica spuštao u dolinu, pogledom tražili Titovu pećinu, pogledali u nebesa odakle su  Nijemci izvršili desant… U Drvaru zakačiše na kraj našega voza lokomotivu okrenutu kao da će nas vratiti odakle smo došli, pa se malo i prepadosmo, ali smirismo kada ugledasmo i našu lokomotivu tamo gdje je i bila. Obje lokomotive zviždukom se sporazumješe o polasku, i voz opet cimnu, pa krenu. Obje lokomotive su s teškom mukom i jako šišteći, dahćući hvatale strane: jedna je vukla, druga gurala voz. Ostade Drvar u dolini. Na mjestu zvanom Oštrica, voz je svom svojom dužinom unišao na slijepi kraj pruge i stao. Tada su otkačili lokomotivu koja nas je dovezla iz Jezera. Prebaciše skretnicu, pa voz krenu u suprotnom pravcu, ali opet uzbrdo, a ona naša lokomotiva veselo zviznu i odjuri niz brdo ka Drvaru. Sada je vagon koji je do Oštrice bio zadnji –  prvi, odmah do lokomotive, pa nam se čini kao da se vozimo tamo odakle smo i došli.

Us put smo jeli, kako je koga glad sustizala, dijelili međusobno hranu i pili vodu iz staklenih flaša. Pjesma je utihnula, ne jagmimo se više do prozora. Umorni smo, popadali po drvenim sjedištima u kupeima. Nekoliko djece se popelo na rafe gdje se inače stavljaju koferi i prtljag. Spavaju. Voz stenje, ujednačeno klapara. Neki su prespavali put od Mliništa do Drvara; oni što su bili budni, sada naslonili jedni drugima glave na ramena i spavaju. Kondukter se potpuno izgubio. Noć polahko pada.

Nakon dugog puta, negdje oko ponoći, stigli smo u Ličku Kaldrmu.

Mrak, u stanici nejma struje. Ne znamo ima li ikoja kuća u blizini, osim stanične zgrade. Pusto mjesto, nigdje svjetla, osim oni željezničarski fenjeri na skreznicama. Kako smo bili odjeveni u ljetnju lagahnu odjeću, već pri otvaranju vrata voza, ošinu nas studeni planinski zrak. U blizini je bila neka bara, žabe su povremeno kreketale. U čekaonici gori lampa, studeno je kao i vani. Pokušavamo se zgrijati priljubljujući se jedni uz druge, nastojimo zaspati ležeći na podu ili na tvrdim klupama. San neće na oči, ne zbog uzbuđenja koje donosi svako putovanje, a pogotovo ovo koje nas vodi prvi put na more, nego što je, brate, studeno. Cvokoćemo. Putnički voz iz Zagreba prema Splitu kojim ćemo do Kaštel Starog – nailazi tek oko pola četiri ujutro. Islam dežura, malo-malo izlazi pogledati da nam voz ne umakne. U Ličkoj Kaldrmi, gdje se sastaju uska pruga i vozovi koji stižu iz Jajca, Travnika, Prijedora..,  i normalni kolosjek po kojem tutnje brzi vozovi prema Zagrebu i Splitu, voz kojeg čekamo, rečeno nam je, nakratko će zastati, pa se hitro moramo popeti u vagone.

Nikada neću zaboraviti tu studenu ljetnu noć u Ličkoj Kaldrmi, uz škiljavu petrolejku i san koji nije dolazio na oči, te strah da nam ne umakne voz.

Najzad, izalazimo pred stanicu, Islam provjerava da nije ko ostao u čekaonici. Najzad – stiže naš voz – velika lokomotiva vuče duge vagone pune putnika. Puno, puno svjetlih prozora, kao sjajna ogrlica… Ulazimo u svijetli hodnik i tu i ostajemo jer su kupei puni puntika koji spavaju ili kunjaju sjedeći.

Voz pojuri prema moru.

Kada se već razdanilo, sa visokog brda u koji je bila zaparana pruga, ugledasmo more. Plavilo se ispod nas, vidjeli smo poluotok Čiovo, i još dalje, neko ostrvo… Pogled puca na sve strane. Zapahnu nas miris sredozemnog rastinja, slankasti okus zraka; dišemo punim plućima, radosni i sretni; pred nama je kraj puta i na njegovom završetku to veliko, toliko sanjano i prvi put viđeno more.

Ko radosniji od nas! Pokazaše nam šatore, ali nikome nije do spavanja, svi hoće odmah na plažu…

Nakon prvog ulaska u vodu, počeo sam zaboravljati Ličku Kaldrmu, mrak i studen.

Ali, kako se dan povratka bližio, studen me je hvatala oko srca. Čakala nas je na putu ka Jezeru i kući Lička Kaldrma i njena srtudena noć – nekoliko sahata čekanja onog istog ćire kojim smo doputovali u Ličku Kaldrmu, ali i nada da ćemo se najzad zgrijati u njegovim vagonima.

 

Na slici: Islam u sredini, zagrlio Mehu… Tu su Ahmo, Halid, Nusret, i… – ja! Lahko me poznati – u dugim hlačama? Što? Ne znam!

VOZ UKRADEN IZ MOGA DJETINJSTVA

Jedna od mojih prvih igrački bila je kompozicija ćire.

Imao sam možda četiri godine kada me je Otac obvesilio tom drvenom igračkom kupivši je negdje na vašaru ili pazaru, gdje je nosio mutafdžijsku robu.  Igračka je imala tri vagona koji su se kukicama mogli  zakačiti jedan za drugi, a onda  za lokomotivu. Mogao sam kompoziciju s lahkoćom rastaviti, postaviti lokomotivu na početku ili na kraju kompozicije, čak i između  vagona, to je bila stvar trenutne odluke moje dječije mašte. Kada sam kasnije sa roditeljima dolazio na Željezničku stanicu u Jajcu,  odakle smo putovali u Travnik i dalje, mogao sam  vidjeti takve kombinacije pravih vozova kako manevriraju na stanici.

Ti svoju drvenu kompoziciju, sa lokomotivom koja je imala okrugli drveni dimnjak, četvrtstu kabinu za mašinovođu i ložača,  vogone koji su kao i lokomotiva bili na drvenim točkovima, i imali nacrtane prozore i vrata, vukao sam po čitavoj kući imitirajući dahtanje ćirine lokomotive ili klopotanje točkova. Oponašao sam i zvižduk voza. U svakom pogledu, za mene je to bila dragocjena,  jedinstvena igračka koju sam ljubomorno čuvao. Jedno vrijeme ta je igračka išla sa mnom u dušek.

Iznosio sam tu igračku i na avliju,  a i na cestu; u prašini moj je ćiro ostavljao tragove svojih točkova, koji su ličili na tračnice po kojima sam iznova vukao tu svoju kompoziciju voza, sav udubljen i zanesen u igru u kojoj je taj drvenjak ćiro za mene bio onaj pravi kojim smo putovali iz Jajca.

Pokraj moje kuće biila je prodavaonica mješovite robe  -„Zema“,  kako smo je zvali.  Ispred prodavaonice je ponekad uza zid stajalo prazno bure od jestivog ulja koje trgovac Hamid prodavalo na frtalj, tri frtalja, pola, ili čitav litar u flaše ili sudove koje je mušterija sama  donosila. Prazno željezna bačva bi neko vrijeme ostajala pred prodavaonicom dok  je ne odvezu na punjenje u neku daleku uljaru… Poklopac bačve, bio je pravo mjesto gdje sam postavaljao svoju drvenu kompoziciju i vukući lokomotivu, vozio ukrug oko poklopca;  okrugla ivica poklopca  bila je sigurna brana da voz ne „zglajže“.

Ne znam koliko je to dugo trajalo, ali znam da sam bio najradosnije dijete u mojoj Rici.

Niko nije imao voz za igračku, osim mene.

Kako u Varcaru nije bilo željeznice, mnogi od mojih vršnjaka su mogli vidjeti voz samo na slici, a ja sam imao dvostruku privilegiju – ne samo što sam imao tu dragu igračku, nego sam  već imao priliku putovati pravim vozom. Do toga novog,  pravog putovanja, meni je sasvim lijepo bilo i zamišljeno putovanje tim drevenim, malhenim ćirom, mojom omiljenom i nezamjenjovom igačkom.

A onda se dogodila strašna stvar.

Samo nakratko i samo jednom – ostavio sam svoj drveni voz na bačvi pokraj „Zeme“, bez mašinovođe, vozovođe, skretničara, konduktera. Majka me  dozvala u kuću kako bih joj sa česme ipred naše džamije donio testiju taze vode. Odazvao se majci, uzeo testiju i našao i za tihni čas našao se pokraj  bačve.  Na moje veliko zaprepaštenje i nevjericu –   moga voza više nije bilo na buretu. Brizno sam u plač. Plaćući, obliven suzama, vratio sam se na kućni prag. Kada me je majka čula kako gorko i glasno plačem, pomislila je da sam razbio testiju, ali kada me je ugledala sa testijom u rukama – sa suzama koje padale kao kiša – sigurno je pomislila kako mi se nešto strašno dogodilo, ali nije znala šta dok joj jecajući nisam nekako kazao kako mi je neko ukrao moj voz.  Niko me nije tako ucvilio do tada kao taj nepoznati hitri kradljivac. Majka nije dugo mogla naći riječi kojim bi me utješila. O kupovini takve igračke nije moglo biti ni govora. Da budem čuvao!

Nikad nisam saznao ko je ukrao moj drveni voz, niti sam ikad prebolio taj nagli i neočekivani rastanak sa najdražom igračkom.

Proteklo je šest decenija od tada, a pred mojim očima je i danas ta drvena kompozicija mojeg ćire koja mi je raspaljivala maštu, pričinjavala radost i zadovoljstvo kakvo su jedino mogli imati pravi, ponosni zeljezničari  – mašinovođe, vozovođe, ložači, skretničari, kondukteri , velikoga ćire u Jajcu i Travniku…  Dok sam imao svoj drveni voz,  bio sam u isto vrijeme u svojoj dječijoj mašti i mašinovođa i ložač, kondukter, vozovođa, poštanski radnik, stanični hamal s drvenim kolicima, stanični kolporter koji uzvikuje „Oslobođenje“ idući od vagona do vagona, i skretničar, otpravnik vozova, pa čak i pružni radnik. Naravno, mogao sam se i cijelo vrijeme voziti… Sve u svojoj mašti, sve igrajući se sa svojim drvenim vozom. Odjednom, morao sam se pomiriti sa tužnom i zaprepaštujućom gorkom istinom kako mi je to sve na silu oteto. Taj neko ko je ukrao moj voz, tom je krađom ostavio iza sebe strašnu i veliku praznina u meni, ali nije utrnuo sjećanja; tolike godine poslije – nisu zaliječile ožiljak od tog – za mene velikog gubitka moga voza, ali ta drvena kompozicija i danas klopara mojim sjećanjima. Isto kao i onaj pravi, ali također oteti bosanski “ćiro”.

Naša kuća je srušena, nakon što je s nje odneseno sve što je ipriuba valjalo. Hamid je davno legao u mezar, odmah iza moga Dida; kasnije su na Onaj Svijet otišli i moja Majka i moj Otac. Umjesto prodavaonice, sada je u Šehovića kući birtija iz koje se navečer, o akšamu, oglase naroljani pjevači seoskih ojkalica nastojeći nadjačati glas mujezina sa naše džamije. Bačve odavno nejma, ali kad god sam u Varcaru pokraj moje kuće, pogeladm na to mjesto gdje mi je ukraden moj voz, sjetim se radosti koju mi je donijela ta igračka i tuge zbog nejnog gubitka.

Šta mi je drugo proestajalo, nego se veseliti snijegu, ne samo da bi se skijao i ligurao, nego i da bih povazdan po bašći „ćuhao“ sa Mehom“ (tu riječ „ćuhati“ smo izmisli nas dvojica, oponašajući zvuk ćire).  Kad padni snijeg,  nas bi dvojica, stopu na stopu,  čuvajući jedan drugoga rukama ispod pasa, kao lokomotiva i vagon, gazili prvi snijeg ostavljajući tragove za sobom, koji su krivudali, ponegdje se haman dodirivali,obilazili oko naše jeribasme, prolazili pokraj štale, išli na kraj bašče. Ni po koju cijenu nismo smjeli napuštati te utabane staze u snijegu –  kao da se radi o ćirinim tračnicama uz Komar ili prema Podovima iznad Plive; uskoro sva je bašča bila „izćuhana“, pa smo se istim tragovima – štrekom – vraćali na polaznu stanicu i opet ćuhali zaneseni u maštanja o vožnji pravim vozom.

Kada sam se „Lufhansinim“ avionom vraćao iz Amana u Frankfurt – negdje osamdesetih godina, u neko doba pojavi se stjuardesa koja je na kolicima vozila i nudila na prodaju luksuznu robu oslobođenu poreza i carina. Na kolicima je bilo skupih žestokih pića, cigara, parfema. Oči mi zapeše za kutiju na kojoj ugledah sliku voza koji je po svemu ličio na našeg bosanskog ćiru. Pokažem stjuardesi prstom na kutiju u kojoj je bio voz igračka, ona reče cijenu, čini mi se pedeset maraka. Bez dvoumljenja, kupih tu igračku. Nisam htio raspakovati kutiju sve do dolaska kući u Varcar. Tu radost sam rezervirao za moga sina Mirzu, ali i za se.  Mirza se obveslio tom vozu, a i meni je srce bilo ispunjeno srećom. Sastavili smo tračnice, postavili na njih lokomotivu i nekoliko vagona. Igračka je bila na električni pogon. Lokomotiva i vagoni, izgledali su baš kao pravi, bili su malheni, ali teški i dobro su prijanjali za tračnice na kojima su zujeći vozili u krug, dok smo Mirza i ja, sjedeći na podu, ili ležeći potrbuške, uživali u ljepoti savršeno napravljene igračke, koja bila pravi pravcati ćiro – u malom.

Ponekad bih – dok je Mirza bio u školi i na vani zanesen nekom drugom dječijom igračkom i igrom – sam sastavljao tu kompoziciju i igrao se kao malo dijete. Sjedio sam u vozu koji je jurio tamo negdje od Jajca preko Vinca i Torlakovca, gledao sa užitlkom bosanske zelene pejsaže – hučni i brzi Vrbas odmah ispod nas, cestu preko rijeke, kamenite obronke planina koje su se od rijeke uzdizali ka nebesima. Promicali su telefonski stubovi pokraj jurećeg voza, nizale se kuće jedna na drugu, kloparali su točkovi i nadjačavali šum pjenušavog Vrbasa. Čak sam osjećao i dim, za oči me je ujedao, po licu su me peckale iskre koje su iskakale iz ćirinog dimnjaka.  Na krilima mašte opet sam bio u svom djetinjstvu kada sam sa roditeljima putovao prema Trvaniku i dalje, sve poskakujući u vagonima punih raznovrsnog, šarenog i neobičnog svijeta koji na usputnim stanicama ulazi ili izlazi iz voza. Iako pravoga ćire odavno nije bilo u Bosni, iako su mu se haman tragovi zatrli,  opet sam imao svoga ćiru u svojoj kući i u svojoj duši; ta savršeno urađena igračka podsjećala me je i na onaj moj drveni voz kojeg je neko ukrao sa one bačve i iz moga djetinjstva sa kojem sam se davno igrao, ali kojeg mi niko nije mogao ukrasti iz mojih sjećanja, kao ni sjećanje na bosanskoga ćiru, kojeg su također ukrali iz naših života.

Onda sam, nakon što su me četnici prijetili ubojstvom i nakon što su me hapsili na svom punktu u Majdanu, pa pustili 11. maja devedest i druge, odlučio na par dana skloniti se u Jajce dok se usijane glave ne rashlade. Nisam ni sam, a ni moji najdraži, mogao pomisliti kako to nije odlazak na nekoliko dana i kako se situacija neće smiriti godinama, pa stigoh u Jajce bez njih, nehotice i u neznanju praveći najveću grešku u životu.

Kada su i moji, nakon teškog i mučnog išekivanja, nakon tolike neizvjesnosti da su li uopće živi  – najzad u razmjeni za četnike stigli iz višemjesečnog kućnog pritvora u Jajce, s njima i brat Muharem iz koncetracionog logora Manjača, bio je to najradosniji dan u mome životu.

Glavno je da su stigli u Jajce živi i zdravi, a o stvarima – nismo mislili.

Sve što se moglo ponijeti stalo je unekoliko putničkih torbi. Voz ostade… I mnogo toga, ne bi u pravi ćirin vagon stalo…

U Njemačkoj u izbjeglištvu bio sam u prilici ne samo vidjeti, nego neko vrijeme i svakodnevno putovati vozom, to mi je u sjećanje dolazio i onaj drveni voz iz djetinjstva kao i ona  lijepa igračka koju sam kupio negdje na nebesima. Nijemci ljubomorno čuvaju svoje starine, pa tako i stare vozove: malo malo, pa se na Hauptbahnohofu u Franfurtu pojavi “voz nostalgija” – nešto krupnije izdanje našega bosanskoga “ćire”… Eh!

Oteli su ćiru, oteli su još mnogo šta što je valjalo, a kako su počeli, boj se, oteće nam i Bosnu.

Sa unukom Amirom i njegovim vozom - radost za dida i unuka
                             Sa unukom Amirom i njegovim vozom – radost i za dida i za unuka

(Iz neobjavljene zbirke: Sjećanje na ćiru)

RIČKI SKIJAŠI

(Mariju Hajnalu, s poštovanjem)

Poštovani prijatelju, opisujući svoje sportske i rekeracijske aktivnosti, vratili ste i mene nekoliko decenija unazad. Sami ste krivi što i Vama nudim na čitanje ovu, možda dosadnu skicu sjećanja…

Kao i Vi, i sam sam strastveni ljubitelj skijanja.

Veselili smo se snjegovima, virili kroz pendžer do kasnu u noć hoće li do sutra napadati do koljena. Jedva smo čekali kada ćemo stati na skije i sjuriti kao vrijeme niz padinu.

Zadnje skije za trčanje poklonio mi je nekoliko godina pred agresiju na našu Domovinu Besim Cerić, tadašnji direktor TV Sarajevo.

Te skije i odgovarajuće cipele, kao i još jedne skije za spust (slalom sam manje volio) koje sam dugo godina imao, ostale su na tavanu moje kućice u Podšiljku nedaleko od grada koju su prvo opljačkali četnici, onda minirali, pa što je ostalo spalili, iako sam im prije rata u Bosni nudio ključeve da u nju smjeste izbjeglice sa Banije i Korduna. Draže im je blo srušiti nego koristiti. (U Podšljku se seljaci kunu kako oni nisu srušili moju kućicu, ali ne otkrivaju ko je, mada bi morali znati. Dok ne otkriju, sumnja pada i na njih! Uspio sam saznati kako su to uradili Podraščani, nakon povratka sa ratišta na Kupresu, pa ću valjda dokučiti imena.)

U tim ruševinama, u ognju i pepelu, uništena je i moja „Canon“ filmska kamera zahvaljujući kojoj sam imao solidan ugled u bh-tv-gledateljstvu, posebno po motivima iz prirode, reportažama, gdje sam mogao razigrati svoju maštu i kreativnost. Oko, ruka i kamera su me uvijek slušali. Često sam snimao i skijanje i skijaše.

Od kako su  ta dva para skija nestale u vatri i prahu, skijam još samo u mašti i ponekad u snovima…

Skijanje sam zavolio u ranom djetinjstvu, uostalom kao i sva djeca u Rici.

Naš je grad okružen brdima i planinama, pravi džennet za sve vrste skijanja…

Kao dijete od šest-sedam godina, počinjao sam u na vrhu naše bašte ispod kruške jeribasme, odmah ispred štalskih vrata; tu nabijem skije na noge, pa poguren naprijed, sjurim u avliju, pri tome zaobiđem cipalo pod snijegom, pa kroz uski prolaz između naše i Šehovića kuće izletim na cestu, pa u se onda nađem u komšijskoj avliji, gdje je staza završavala; sve u svemu jedno pedesetak metara staze, ako ne i manje. Najopasnije je bilo preko ceste koja je bila na kraju uskog prolaza između kuća; ne daj bože da tada naiđe odnekud Did – oborio bih ga.   Vrebala je stalna opasnost  da baš tada cestom naiđe kamion, Stevina “tuba”… Šofer ne bi bio kriv, ma šta se dogodilo… Osim toga, baš tada je mogao naići i neki milicioner, a milicije smo se uvijek bojali, naročito zimi, kada skijaj ili rigulaj – jer će oteti skije, „čelik“ ili rodle i skrišiti ih pod nogama. Često smo vikali u strahu: „Bjež’ eto milicije!“

Ponekad su i skije završavale na cipalu, po sikirom razljućenog oca.

Vraćam se na start u vrh bašče. Dok prelazim preko ceste noseći skije u rukama, krajičkom oka vidim majku kako kuca u pendžer naše kuće i prijeti mi kažiprstom odvraćajući me od opasnog dijela staze preko ceste; praveći se da sam i ogluho i obnevidio,  nestajem između kuća, pa kroz avliju, uz bašču. Na kraju skijanja u akšam, slijedio je degenjek.

Skije smo pravili sami; obično bi podukrad i u noći odvalili dobre “lepirice” iz nečije ograde, zaobljavali ih sikirom na vrhu. Kuhali smo vrhove skija u vodi, pa ih savijali. Savijeli smo ih i na plamenu zapaljene gume; vrhove smo zabadali u između dva kamena u zidu neke štale i potezali krajeve ka zemlji; nekada smo ih savijaći i na šporetu, gurajući vrhove u vatru kroz otvoreno šporetsko kolo. Često su nam skije pucale od naglog savijanja. Nakon što bi uspješno obavili taj teški zahvat, vrhovi skija su ostajali nagoreni, crni i lahko lomljivi; virili su iz snijega kao putokaz dok su u svoj brzini sjekli cjelac koji je prašio iza nas.

Posebno su bile na glasu skije koje je pravio kolar Nurko, po narudžbi. Takvih, haman nalik „pravim“ bilo je vrlo malo jer smo bili sirotinjska djeca i bilo je uvijek prečih stvari za kupovati od skija – besposlice – kako su nam govorili u kući. A i Nurki nije to baš bio isplativ posao.

Takve skije, i to od jasena, imao sam jednom; za njih sam ostao Nurki dužan banku – a dug se vukao kao teški teret nekoliko godina…

Taj par „ishoblanih“ skija koštao je i četvero kokošijih jaja koliko sam dao Nurki prije nego je i počeo praviti skije, a onu „banku“, čekao je dugo, i sve to vrijeme me je bilo stid, naročito kada pronesi skije pokraj Nurkine kolare idući uz Talića put gdje je bila mnogo duža i vrletnija staza nego ona pokraj kuće. Pravio sam se da ne vidim ni kolaru ni Nurku, zakretao glavu. Ta staza niz talića put je završavala na cesti, i ako nisi savio na vakat, pa ako te maši auto, udario bi u džamijski zid.

Prave skije u našem gradu imao je naš jedini doktor Julius Grünfeld. Lijepe prave, dugačke skije sa čeličnim vezovima imao je i Foto-Sulejman Balić, a i  njegova Hizra. I Ahmed Hifzin, dječak nekoliko godina stariji od mene, imao je dugačke skije, strainske, ali prave, jasenove, sa pravim vezovima. Mi ostali – sanjali smo o takvim skijama, a nedosanjani san je trajao godinama.

Imam negdje priču o sjajnom doktoru Juliusu Grünfeldu koji je, uz boliničara Bećira i jednu babicu, te jednog gradskog apotekara opsluživao svih preko 25 hiljada stanovnika naše Općine i niko se nije žalio na medicinsko osoblje. Bolesnike iz udaljenih sela, u hitnim slučajevima, dovozili su konjskim ili volovskim kolima, a zimi na saonicama… I pored toga silnog posla dan-noć, doktor Grünfeld je nalazio vremena za skijanje, i to baš u našoj Rici, gdje je i kao liječnik i kao skijaš bio obljubljen…

Od doktora  Grünfelda, koji je dolazio i u našu kuću i pregladao moga rahmetli Dida, naučili smo praviti utabane skijaške staze, te držati skije na nogama cijelo vrijeme penjući se na brdo. Do tada smo uzimali skije pod ruku, (štapove nismo ni imali), pa izađi zadihani na vrh skijališta. Spustimo se za tihni čas, pa opet skije preko ruku ili na rame, pa uzbrdo. Nakon što smo vidjeli kako doktor Grünfeld (a i Foto-Sulejman Balić i njegova Hizra) prave skijaške staze, i mi smo se trudili imati skije stalno na nogama, pa bi – zbog gubitka energije, prije izgladni, ali ostajali smo ipak na skijama do akšama. Od tih pravih varcarskih skijaša naučili smo voziti i kristijanije, nakon što smo se dobro ispadali. I doktor i fotograf i fotografova Hizra su skijali ispod Kaharevića kuća, preko puta Esed-begova mlina – na vrlo kratkoj stazi, ne dužoj do stotinjak metara. Sjećam se kako je Foto-Balić oponašao zvuk skija pri naglom okretu, u isto vrijeme uzvukujući uzhićeno: „ŠŠšššš!“ „ššššŠŠ!“

Skijali smo niz strmi Talića put, ali i po obližnjim brdima – po kojima su kao ponjave bile prostrte njive, odijeljene jedna od druge međama, nekima i dva tri metra visokim koje su nam služile kao skakaonice.

Spustimo se niz Haluge (najduža staza) sve jedan po jedan, istom stazom. Po povratku, jedni bi ostajali kod najveće međe na kojoj nas se je najviše ispadalo, dok bi drugi odlazili na start staze. Tu, pod međom, čekali bi skijaše. Poneko nije smio preko međe i nad samom međom je zasutvaljao naglim zaokretom.  Najsmjeliji bi skakali preko međe. Dok su letjeli kroz zrak, mi bi pod međom, dizali ruke uvis kao da učimo dovu, i tako se djetinjski šalili – moleći Boga da mali skijaš trehne. Vikali bi dok skijaš i ne dotakne skijama tlo ispod međe:

“Sebi ga zemljoooo!”

Skijajući se po vazdan, kalili smo se u studeni, postajali čvršći i otporniji, rumeni u licu, kao one ruske lutke babuške.

Ponekad ponesi komad kukuruze u džepu koji bi se smrznuo dok ga ne pojedi u slast.

Skijali smo se i niz Šerifićevu stranu, sa Glavice, iznad naše Rike. To skijališe je bilo vrlo strmo, a ponkad bi cibaljike od požnjevenih kukuruza virile iz snijega, oštre poput noževa kovača Senje; ne znaš čega se više bojiš, strimine i ili tih cibaljika. Taman kada se spustiš niz veliku strminu, čekala te je od snijega napravljena skakaonica i povici “Sebi ga zemljo!”

Skijali bi se dok ne pomodri od studeni.

Kada bi nekim slučajem mali skijaš naleti na golu zemlju, obično krtičnjak, skije bi se ukopale na mjestu, a skijaš iskakao iz obuće i skija, pa letio kroz zrak, pa padao nekoliko metara dalje u dubok snijeg, bez ikakvih uboja. I – smijali smo se tome, zdravo, djetinjiski, bezaleno… Ipak, maštali smo da ne padamo!

Odjeća nam bi se zaledila i ukočila na nama, vunene pletene čarape bi se okitile komadima leda. (Sušili bi ih kod kuće na vratima rerne od šporeta pa su često bile nagorene i brzo bi “progledale”). Malo ko je imao rukavice, pa nam je studen zalazila za nokte i mi smo stalno hukali u prste, trljali ih kroz kosu, a nekad i zaplači od bola. Kod kuće nas je šesto čekao degenjek jer smo zanemarili sve kućne obaveze zbog skijanja… Ali, nismo se predavali.

 

jeribasma
Jeribasma u vrh naše bašće gdje je počinjala moja skijaška staza; kada latice opadnu, ispod stare kruške zabijeliće se kao snijeg u sred zime…

Muka je bilo sa kajiševima za skije; naše su skije ličile na poduže nanule jer su umjesto skijaških čeličnih vezova i federa imale imale gumene ili kožne kajiševe  kao nanule – koje smo zakivali ekserićima za skije i u njih nabijali noge; često bi se pri padu odvalio kajiš, i onda je bilo gotovo sa skijanjem – ako nisi ponio u džepu eksrerića…

 

Tako smo stasavali, očvrščujući i kaleći se u snijegu i studeni, postajali sve brži i neustrašljiviji.

Skijali smo na Lojzinoj njivi,  niz Halidino, a nekada i niz Hodžinu stranu…

Počeli smo odlaziti i na obronke obližnje planine Lisine.

Nekoliko zima bili smo se navadili na jednu veliku – za skijanje pogodnu dugačku livadu – obronak na planini Lisini, koja se vidi iz grada.

Treba pješačiti sahat vremena do livade, i još pola sahata uz strminu da bi se došlo na vrh staze, pod samom šumom.

Mi bi ponesi u džepovima krompira. Na vrh livade naložimo vatru (drva ima u izobilju u obližnjoj šumi) pa sletimo na skijama do u dno livade. Dok mi uzađemo, vatra se fino razgorila. Onda zapretamo krompir u supru, pa opet na skije, pa niz livadu. Dok se uspnemo do ognjišta, krompiri pečeni. Nije zdravo jesti vruće krompire na studeni, ali – nismo mogli odoljeti i tako smo to činili nekoliko zima… Ponekad ponesi i mesa za ražnjiće, džahkad i malo rakije, pastrme, tek da se insan zgrije i zamezi, na vrhu skijališta, pa kad stani na skije, kome šta Bog da…

Tada smo već imali prave skije koje smo na našu veliku radost dobili od DTV “Partizan”.

Na Balukhani, u punoj brzini

Bile su to lijepo išarane i ukrešene dugačke, gipke, željezom opkovane crvene skije sa pravim skijaškim vezovima za koje se moralo imati cipele „bakandže“. Mazali smo skije voskom i svijećama da bi brže „pičili“. Nikad nam nisu bile dovoljno brze, čak i kada smo zbog brzine mogli vratove polomiti.

Negdje u trećem učiteljske u Jajcu, dobio sam telegram od Benke (zvanog Reis) iz DTV „Partizan“ da dođem naredni dan kući u Varcar kako bi se pripremio za općinsko tamičenje koje je zakazano na Balukhani, pokraj dva jezera, u dolazeću subotu i nedjelju.

Bila je to velika čast i priznanje. Iskupilo se trdesetak skijaša, stotinjak gledalaca.

Održano je Prvo općinsko takmičenje u trčanju i spustu, i oba puta sam bio drugi. Trčali smo na istim skijama na kojima smo se i spušali.

Staza za trčanje vodila je oko oba jezera koja su bila potpuno zaleđena. Bila je duga više od kilometra.

Po završtetku, napravljen je skupni snimak koji je novinar Refik Slabić objavio u banjalučkom „Glasu“ – uz imena najbolje plasiranih! Postali smo skijaške zvijezde!

U takmičenju s Jajčanima nije bilo trčanja već samo spust, a Jajčani, naši vječiti sportski rivali, su markirali stazu. Odmah nakon starta čekalo nas je nekoliko kristijanija, vrlo oštrih, na vrlo strmoj padini gdje smo se mi Varcarani ispadali, pa smo u spustu do cilja morali namirivati vrijeme u brzini. Vrijeme je mjereno štopericom! Tada sam bio slabiji, mislim kako sam bio šesti. Pao sam na samom vrhu. („Sebi ga zemljo!“)

Sa Ivanom Lovrenovićem, tada profesorom u Gimnaziji sam skijao kasnije, obično na Balukhani gdje bi došli na skijama. Otisni se nekoliko puta niz najdužu stazu, pa u restoran – na vruće vino ili kuhanu rakiju, meze. Često je s nama bio i Ahmed Hifzin, a kasnije i Islam Mehdić. Navečer, na skijama kući. Sjećam se kada je jednom na svojim dugim skijama Ahmed Hifzin morao čučnuti i tako se u velikoj brzini sačuvati da ne padne; jureći tako kroz snijeg poput krtice, vidio mu se samo vrh slijaške kape kako plovi bjelinom.

Kasnije je na Balukhani proradio i „baby ski-lift“, i je to bila tv-vijest. Na skijalištu gdje nas je nekad bilo po dvije troje, sada na stotine skijaša svih uzrasta – šarenilo na skijalištu, skije zadnji krik teknike, odjeća po modi, Motel pun skijaša.

Kao učitelj znao sam ponedjeljkom ujutro, kada upadni golem snijeg, a promet stani, na skijama do škole u Donjoj Liskovici, dvanest kilometara daleko!

Bio sam prvi skijaš sa pravim skijama koje su mnogi u tom planinskom selu prvi put tada vidjeli; kada bih se po završetku nastave skijao niz obližnje padine, seljani su izlazili iz kuća i divili se mojoj brzini i vještini…

Iznad Liskovice, je selo Vlasinje, na visoravni nad  Vrbasom. Mi učitelji bi zimi znali prvi doći do toga udaljenog i u snijeg zavijanog sela. Sjedjeli bi sa kolegama, do kasno u noć, šalili se, prepričavali zgode, pjevali, a bogme malo i popij.

U neko doba noći, stao bih na skije i po mrklom mraku spustio se do Donje Liskovice, dijelom i vrletnim i ledom okovanim seoskim putem; obično bi tada sjeo na oba štapa i tako kočio…

Kad se zaustavim pred našom školom, noge bi mi klecale od straha kakvom sam brzinom sletio niz opasnu i oštrim kamenjem prošranu stazu i ostao čitav…

Iz Rike se vidi jedna livada na Grabežu, tamo gdje je velikim slovima od kamena bilo napisano, pa krečom obijeljeno “ŽIVIO PRVI MAJ”. Tamo su se skijali Zborićani,  ponekad bih ih gledao kroz prozor i vikao u sebi “Sebi ga zamljo!”. Tamo je možda skijao i Ivan, ali ja nisam nikad…

Kao tv-novinar, snimao za tv-priloge o skijanju; više sam gledao druge, nego što sam i sam skijao.

Pamtim scene noćnog skijanja na Rostovu kod Bugojna gdje sam odlazio kao tv-reporter i ponekad zajmao skije da bih se spustio niz strmu i dobro prepremljenu stazu, da me želja mine…

Odlazio sam i na Kupres, a i na Hramču iznad Jajca i Divičana i tamo uglavnom snimao za TVSA takmičenja lokalnih skijaša; i na Hramču, Kupresu kao i na Rostovu radili su brzi ski-liftovi; o onima na Hramču brinuo se Muta, onaj isti što nam je trasirao stazu nekada na Balukhani na kojoj sam trehnuo.

Bio sam u Sarajevu za vrijeme Olipijade 1984. Naravno, ne kao skijaš takmičar, nego kao specijalni tv-reporter zadužen za pikanterije sa i oko Igara. Bila je to velika čast za me kao reportera hodati po Sarajevu i Olimpijskim planinama u potrazi za događajima koji se ne bi mogli vidjeti u „živom“ prenosu“. Redakcija mi je dala potpuno odriješene ruke oko izbora tema, a vrijeme koje sam u TV Dnevniku dobio za svoje kratke filmske zanimljivosti – bilo je do 25 sekundi. To je bilo velikih i dugih 25 sekundi. Jer, jedna slika govori više od hiljadu riječi! Na desetine takmičarskih rezultata bilo je objavljivano u TV Dnevniku, a bilo je mnogo drugih događaja – posjeta poznatih svjetskih ličnosti koje su privatnim avionima stizale u Sarajevo, i mene je zbilja zapao fin komad TV Dnevnika.

Pred sami početak Igara, nije bilo snijega, a onda, na dan dva prije Igara, počeo je padati kao iz rukavice. Vojska je morala biti dignuta da bi tabala skijaške staze. U sred mećave krenuo sam na Olimpijske planine, nekako prošao do Bjelašnice, gdje sam susreo i snimio nekoga ovčara sa ovcama kojeg je veliki snijeg zatekao u planini, pa se sa stadom po velikoj mećavi spuštao u sarajevsku dolinu.

Sjećam se kako sam snimio prolazak olimpijskog plamena kroz nekoliko pustih ulica pri dolasku pred Zetru (Sarajlije su bile ili u Zetri na otvaranju Igara, ili uz  tv-prijemnike). Snimio sam i pokaazao dva dječija tima koja su između zgrada u Sarajevu igrala hokej na snijegu; snimio sam pokretni američki frizerski salon koji je stigao u Sarajevo da bi bio na usluzi takmičarima, gostima i Sarajlijama. Bio sam i na olimpijskim planinama, snimio atmosferu u publici za vrijeme skijaških skokova.

Svakako da sam zamišljao sebe samoga kako letim sa tih velikih olimpijskih skakaonica dok se oduševljenoj publici otimaju uzdasi ushićenja. (Niko ne viče ono naše djetinje, ričko: „Sebi ga emljo!“) Vidio sam se među spustašima kako vratolomim niz strminu u velikoj brzini…Zamislio sam pokraj mene i moje ričke skijaše, Mehu, Ahmeda, Ismeta, Safeta, Ekrema…,  svi u šarenoj skijaškoj odjeći koja nam se priljubljivala uz tijela, pa skije, „Elanove“ – najbolje na svijetu – i one u živim bojama – nose nas kao vihor niz planine…

Za uspomenu sa Olimpijade – dobio sam i ja dva topla skijaška odlijela sa oznakama JRT i u njima se skijao na Balukhani, oblačio ih i kad kreni zimi na teren. Dobio sam i godišnju nagradu TV Sarajevo za tekst i kameru za izvještavanje sa Olimpijade. O mojim prilozima dugo se pričalo.

Od tada, prošle su godine i sve sam rjeđe  stajao na skije; one najmodernije, su išle uz plastične cipele, koje su za moje  moje noge bile isuviše krupte i stopala bi mi odmah utrnula; od tih cipela više bih volio stare bakandže i stare vezove, ali takvih više nije bilo – osim u mome sjećanju koje ostadoše tavanu vikendice… Da sam ih imao, svi bi mi se smijali na skijalištu – “old timer” rekli bi.

I sada, se ponekad otisnem niz svoju bašču; start je uspod stare kruške jeribasme, a cilj, pedestak metara dalje u susjedovoj avliji.

Ujutro, ni skija, ni kuće, ni Dida koji “cipa drva na cipalu” u avliji pokraj moje skijaške staze; ni susjeda ni njegove kuće. Ni majke na pendžeru.

Skije iz djetinjstva ostale u sjećanju, one sa tavana – igorjele u vatri…

Sa skijanjem me rastavile godine i daljina – pa skijam samo u sjećanju i u snu. I kad nije zima, nekako mi studen u duši.

Na skijalištu na Balukhani ne bih nikoga od skijaša poznao. Ali, ako se ikad trefim zimi na Balukhani, skijaću se, sigurno. U mojim grudima još uvijek kuca neustrašivo ričko skijaško srce!

Za sada, ljeti se zavraćam u Riku; vidim – krušku jeribasmu u vrh naše opustjele bašče, gdje je nekad počinjala moja skijaška staza. Kruška još rađa.  Moja skijaška staza zarasla je u izđikljalom rastinju koje je ovladalo ruševinom naše kuće.

U sred ruševine narastao orah –  vrana ga zar ispustila iz kljuna i tako nehotice posadila; ljetos se okitio dvonjama i tronjama.

Kućni zid do ceste, gdje je i onaj pendžer na kojem je moja rahmetli majka strahovala da na skijama ne podletim pod auto, najduže je odlijevao dok se prošle godine i on nije srušio.