HADŽI ZULFIKAR-AGA VUKOVLJAK – Jedan primjer rodoljublja i bratstva u Bosni

„Jednog dana vezirova zaptija (policija) ispribija travničke esnafe (zanatlije i sitne trgovce).

Slagaše veziru da su mirili krivom mirom. (Varali na vagi, kantaru…)
Ispribijaše po tabanima sve tri vire, osim Jehudija (dakle i muslimane).

Mato Cakalin, terzija iz Doca ispusti svoju dušu na topragu svog dućana pod drinovačom turskog nekrsta, a Simu Ademovića, čebedžiju, vezaše ranjena i baciše dušmani u lagum na tabiji.

Al’ evo ti Zulfikara Vukovljaka sa Dal-Tabanika (jedna mahala u Travniku) …

Kad vidi povaljane i isprebijane naše ljude po čaršiji, jeknu i od tuge ode u Konak. Upade veziru na divan i s vrata viknu:

– Dokle ćeš ubijati naš svit, anadolski katile!

Vezir skoči bisan na noge.

Al’ kad vidi da hadži-Zulfikar dovati rukom za silav (pojas gdje je oružje zadjenuto), zastade i upita:

– Jesi li ti Turčin, kad braniš gjaure i njihovu simislu?

– A jesi li ti? – viknu hadžija.

– Jesam elelamdulila (treba el hamdu lillah, što znači „hvala Bogu!“) odgovori vezir.

– E ja nisam, elhamdulilah, već Bošnjak i musliman – odgovori ponosni Hadži-Zulfikar-aga i lupi vratima.

Na basamcima ga dočekaše suvarlije (turska žandarmerija, pripadnici konjićkog odreda).

Hadžija poteže pušku, ali oni ujagmiše prije i ubiše plemenitog čovika.
Te noći diže se čaršija na noge, naših poginu devetorica, među njima i jedan Hadžijin sin.“

***
Ovaj zapis ostavio je dolački fratar Dominik, a prenio ga je „Hrvatski dnevnik“ koji je izlazio u Sarajevu 1924.

Do nas dolazi posredstvom „Bosanskih pogleda“ koje je u Zürichu izdavao i uređivao Adil-beg Zulfikarpašić, Maj-juni 1964., broj 24-25., str 300.

 

***
U dodatku ovoj fra Dominikovoj bilješci, Sulejman Dautbegović je napisao opširniji tekst i povukao paralelu između zapisa fra Dominika i onog što je u “Travničkoj hronici” pisao Ivo Andrić koji ovaj svijetli bosanski primjer i ne spominje, premda se zbio u doba francuskih konzula koje nobelovac opisuje…

• Da nije bilo mnogo i mnogo ovakvih Hadži-Zulfikara u Bosni i Hercegovini, nikada bosansko-hercegovački muslimani ne bi sačuvali svoj jezik, tradiciju i krvnu izolaciju od Osmanlija.

Bez ovakvih Zulfikar-aga zar bi bili mogući ustanci protiv Porte u Bosni? Zar takve Zulfikar-age nisu gonile turske nizame sve do Kosova? Zar nisu napadale austrijske žandarmerijske kasarne zajedno sa Srbima u ustanku 1882. godine?

Zar nisu stajale u ogorčenoj opoziciji protiv okupacione vlasti punih četrdeset godina, boreći se za kulturnu, vjersku i političku autonomiju Bosne? Zar takve

Zulfikar-age nisu pet stotina godina davale ruke kroz baštenske kapidžike svojim komšijama na Bajrame, Božiće i Uskrse.

• Sve je to znao i davno preminuli fra Domenik koji po čojstvu i poštenju ravan rodnoj grudi, kaže:

„Te noći diže se čaršija, NAŠIH poginu devetorica, među njima i JEDAN HADŽIJIN sin.

To je dobro znao i travnički vezir, koji pominje „đaure i njihovu simsilu,“ koja u čaršiji ustaje zajedno sa hrišćanima protiv njegove zaptije.

Pod „simislom“ je turski zulumćar mislio na bosansko-hercegovačke muslimane…

I tu ne bi imalo što da se kaže u kome krv gori i kome je istina najveći moralni zakon…

***

Fra Dominika i Andrića dijeli vremnsko razdoblje od 150 godina, a Dautbegović zaključuje:

(…Ivo Andrić) nije bio u stanju uzdignuti se na rudimentalno nacionalno osjećanje jednog provincijskog župnika od prije 150 godina.)