Ibrahim Halilović

Sjećanje logoraša sa Manjače

UBIJSTVO ESADA BENDERA I UMORSTVO OMERA FILIPOVIĆA

Viđao sam Omera Filipovića, profesora iz Ključa, naočita i kršna momka još neko vrijeme; nisu ga dirali. Mislim da je bio redar.

Logor su tako organizirali da su logoraši iz svakog grada imali svoga redara. Omer je bio zadužen za logoraše iz Ključa. Redari su pazili na red. Kada su batinaši dolazili u štalu i tražili neke informacije, oni su se obraćali redarima. Obično su pitali ima li problema sa disciplinom.

Jednom prilikom došla su dvojica čuvara i rekli da trebaju ljude za kopanje septičke jame. Niko se nije javio.  Ljudi su se jednostavno bojali da je to varka, da će biti izloženi batinanju i torturi kada ih izvedu iz štale. Ta dvojica su odabrala nekoliko logoraša i naredli im da izlađu napolje. Odveli su ih odmah iza naše štale, dali im alat i rekli im da iskopaju dvije velike rupe.  Mislim da su kopali čitav dan. Vratili su se u štalu premoreni.

Noć je protekla mirno. Tu noć nisu nikoga ni izveli ni tukli.

Sutradan, poslije doručka, došli su stražari po ljude koji su kopali septičke jame i izveli ih. Narediili su im da od dasaka naprave klozet…

Počeli su nas izvoditi napolje, na zrak, po tridest minuta, gupu po grupu od po dvadeset logoraša.

Dani su prolazili u strahu.  Stalno misliš na najgore. Ta neizvijesnost nas je ubijala; ne možeš se nikako osloboditi muke i straha. Najgore je kada padne mrak. Pitaš se jesi li ti na redu za batinanje i torturu. Ljudi su prestrašeni i uzrujani.

Noć.

Otvaraju se vrata. Prozivka.

Prozivke su radili u isto vrijeme u 9 sati.

Tukli su i vrijeđali ljude.

Mislim da je glavni batinaš, mučitelj i katil bio Fadil BULA.  (To mu lažno ime da bi sakrio pravi identitet. Kasnije će se saznati da se taj katil zvao Željko BULATOVIĆ, op. I.H.))

To je bio katil da mu pramca nije bilo.

Dolazio je u štalu, šepurio se i ismijavao ljude, provocirao i prijetio.

Drugi je imao nadimak Špaga.

I taj je bio na zlu glasu poznat kao batinaš i katil.

Dok je Bula koristio policisku palicu za pendrečenje, Špaga se služio električnom palicom za batinanje. Došli su u štalu i odveli Esada Bendera, logoraša iz Ključa.  Rekli su da je Esad Bender bio Omerov tjelohranitelj. Odveli su ga i ubili batinama. Vidio sam Benderovo mrtvo tijelo. Donijeli su ga u štalu i pokrili dekom. Posilije su ga odnijeli, ne znam gdje.

Nakon nekog vremena sa Manjače su pušteni logoraši stariji od šezdest godina. Otišli su Vinko. Braco, Nuni, Pero iz našeg grada i mnogi drugi iz Ključa.

Došli su i odveli Omera Filipovića u samicu – a to je mjesto za batinanje.

Samica se nalazila dvadesetak metara od naše štale. Ljudi iz naše štale koi su bili smjesteni u lijevome uglu, bili su blizu samici. Pričaju kako u kasnim noćnim satima čuju batinaše kako tuku Omera. Čuju se jauci i zapomaganje Omerovo. Poslije nekoliko dana, u našu štalu je došlo nekoliko stražara i naredili da se taj lijevi ćošak štale isprazni. Nakon nekoliko sati u štalu ponovo dolaze batinaši, među njima i katil Bula. Vodili su Omera.

Kada sam ga vidio, toliko sam se prepao da mi je zastao dah. To što sam vidio – nikada neću zaboraviti.

Omer je bio je toliko ispaćen, oronuo, blijed, isprebijan i modar, da ga je bilo teško prepoznati.  Naočita momka su izmršali batinajući ga iz dana u dan, iz noći u noć. Vraćen je u štalu a da nije imao ni pola svoje nekadašnje tjelesne težine. Sjena od čovjeka! Jedva se držao na nogama. Teturajući, svalio se u ćošak štale. Tu su ga smjestili. Bio je sam. Niko u blizini Omera na petnaestak metara.

Kada su katili krenuli iz štale, tada je Zvijer Bula rekao da niko ne smije da mu se primakne ni pruzi bilo kakvu pomoć pa čak ni njegov rođeni brat koji je sve to morao gledati i slušati.

Slušali smo jauke i gledali bespomoćno Omera koi je bio u jako teškome stanju koje se stalno pogoršavalo. Trebalo mu je pomoci, ali niko mu nije smio priči. Strašno se patio.

Bilo nam je teško jer smo znali da je Omer FILIPOVIĆ  bio dobar, pošten i čestit čovjek – iznad svega veliki bosanski patriota.

Omer je u ćošku naše štale ostao nekoliko dana u jako teškom stanju.. Poslije su ga po noći odveli iz naše štale. Pošto su ga dotukli batinama, bacili su ga u neku rupu gdje je izdahnuo kao mučenik.

Mislim da su ga kasnije sahranili u Ključu.

***

Napomena priređivača ove serije svjedoćenja:

KO SU BATINAŠI I UBOJICE SA MANJAČE

Željko Bulatović, Siniša Teodorović, Dragan Barjaktarević, Radenko Vučenović, Zoran Gajić i Miodrag Topić optuženi su da su “od početka juna do početka augusta 1992. godine kao stražari i pripadnici Vojne policije Vosjke RS u logoru Manjača mučili, te fizički zlostavljali zatvorenike, Bošnjake i Hrvate sa područja Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora”. Njime se također stavlja na teret i ubistvo Omera Filipovića i Esada Bendera, nakon premlaćivanja u noći između 28. i 29. jula 92.

RATNI ZLOČINCI S MANJAČE – VIŠE NA SLOBODI NEGO U ZATVORU

Za vrijeme služenja minimalne zatvorske kazne za ubojstvo Esada Bendera i Omera Filipovića, katil Suniša Todorvić je izlazio u grad bez stražara, a izlazak je pravdan polagenjem isptita u srednjoj školi. Slobodu su ratni zločinci mogli kupiti i potplaćivanjem zatvorske uprave i stražara… 

Tužilaštvo BiH vodi opsežnu istragu o brojnim kriminalnim radnjama u zatvorima sa područja Republike Srpske. Istraga je otvorena još 2006. godine, a intenzivirana je u protekla tri mjeseca. Sve ovo nam je potvrđeno u Tužilaštvu BiH, gdje nisu bili raspoloženi za davanje bilo kakvih širih izjava. Istraga Tužilaštva fokusirana je na tri kriminalna akta: davanje raznih pogodnosti, bez ikakvog zakonskog uporišta, licima koja su presuđena na višegodišnje zatvorske kazne zbog počinjenih ratnih zločina.

Siniša Teodorović je presuđen na osam godina zatvora zbog počinjenog ratnog zločina. Presudio ga je Okružni sud u Banjaluci, jer je kao pripadnik Vojne policije i stražar u logoru Manjača, zajedno sa Željkom Bulatovićem i Zoranom Gajićem, 28. juna 1992. godine ubio logoraše Omera Filipovića i Esada   Bendera. U presudi se još navodi da su pomenuti kao stražari mučili, zlostavljali i maltretirali logoraše na Manjači. Taj i takav Teodorović je stalno na slobodi i šeta slobodno Banjalukom, sve dok ponovo nekog ne ubije. Tako je prema Izvještajima direktoru kazneno popravnog zavoda Banjaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić), u periodu od januara do juna prošle godine, Teodorović najmanje deset puta koristio pogodnosti na koje nije imao pravo i izlazio u grad. Svaki put je navodno vođen u pratnji stražara, što je neistina, a neki od izlazaka pravdani su polaganjem ispita u Tehničkoj školi.

Sjećanje logoraša s Manjače

KUDAR TI USPE ONAJ BUĆKURIŠ; SJEDEŠ ZA STO I JEDEŠ, A ON JEDE TEBE

.

Ode Omer (Filipović).

Pogledamo gdje se smjestio. Nema izbora – svugdje goli beton! Posjedasmo jedni pored drugih, na studeni beton. Kasnije smo našli malo slame, pa smo je prostrli.

Nemir u dusi i mislima.

Kako izaći iz ovoga pakla i sačuvati glavu! Bilo je to vrijeme kada je glavica kupusa bila vrijednima od glave na ramenima Poslije sam viđao Omera koji se normalno kretao po štali. Nisu ga dirali.

Nasuprot nas, u drugome redu sjedili su Kljucani i jos mnogi drugi logoraši – iz Sanskog Mosta, Mrkonjica, Ljubije, Briševa, a bilo ih je i iz Duvna, Banja. Luke.

Medju Ključanima bio je i Omerov brat.

Bio je neki Piroćanac. On je bio po činu poručnik koji je na početku rata prešao na stranu Hrvata. Još je bilo i nekoliko Srba iz Banja. Luke.

Odveli su nas na večeru. Zna se – “Dole glave Alijni bojovnici!”  Onda – vrijedjanje i palice – ko samo pokuša dignuti glavu, fasuje batine. Kada dođeš na kazan, naspe ti onoga bućkuriša, dobiješ snitu kruha i idi za stol.

Ti ono jedeš, a ono jede tebe. Pojeo bi ti 3 puta više, ali nema!  Vidiš  -ostale neki jedu ne dižući glavu, neki ne jedu – daju drugima da jedu  – a oni njima za plaću  – jednu cigaretu. Toje bio biznis! Neki samo puše, neki jedu njihovu hranu.

Opet nas postroje i nazad u štalu.

Pada noć. Vrata se zatvaraju. Unutra tama. Dok ti se oči ne naviknu na mrak, većinom se šuti. Samo ponekad čuješ tihe glasove pojedinaca koji sa strahom govore izmađu sebe.

Odjednom se vrata otvaraju i glas povika: “Koga prozovem – napolje!”

Poče prozivka. Pošto su prozvali, petoricu logoraša, odvedoše ih sa sobom, p zatvoriše vrata.

Nakon kraće tišine, začuše se povici i počeše krvnički udarati iogoraše. Nasta pomaganja i vriska. Čujes udarce kao da tuku tu na par metara od tebe. To batinanje je trajalo, mislim, oko pola sata. Kada čujes te udarce, krv ti se ledi od straha. To me podsjeća na Podbrdo. Nakon otprilke sat, vrata se otvaraju i logoraši ulaze. Neki se teturaju od batina, neki se vuku puzeći jer ne mogu od bolova da idu odusprav. UŽAS. STRAVA!

Posto su unišli, vrata se zatvorise i čusmo kako okrenuše ključ u bravi.

Od strave, niko ne moze zaspati. Opšti tajac. Sati prolaze dugi kao godina. Grobna tišina. Polako počinje svitati. Uskoro možeš bolje razaznati ljude oko sebe. Većina je budna. Svu šute. Sta nam donosi novi dan?

Poslije dužega vremena, otvaraju se vrata, a glas na pragu povika:

“Ustaj! Napolje!

Polako smo izlazili napolje sa rukama na ledjima i pognutih glava. Stajali smo u koloni. Pođosmo na doručak. Kolona poprilično duga! Polako se pomjeramo prema kuhinji. Kada smo dosli na red, uzelismo šolje koje i krenusmo kazanu. Pružiš solju  – kuvar ti naspe čaj. Ma kakav čaj – gola voda crvene ili žute boje – ni slatko ni slano, i, komad narezka ili slanine i idi jedi.

Posto je doručak završen – u kolonu i u štalu.

Kasnije je dosao neki uniformisani i nešto je govorio kako će nas puštati pred štalu oko pola sata – na zrak. To su i radili; u toku dana smo izlazili u manjim grupama pred štalu, na mjesto di su oni odredili. Još uvjek sam viđao Omera.

Dani su prolazili kao i uvjek. Po noći – batine, po danu malo te puste napolje, a većinom si u štali

Na kraju sedmice bile su prozivke logoraša

Po dolasku u logor, jedan logoras je uve u jednu veliku debelu svesku ime prezime i sve podatke od svakoga logorasa i na kraju sedmice oni su koristili tu svesku za proziv logoraša. Proziv su vršili tako što sve istjeraju napolje iz stala, postroje i onda jedan proziva. Ako se slucajno ne odazoves na proziv – zna se ureduje pendrek delija.

__________

Dobra vijest za logoraše – tužite RS i naplatite maksr zehru za svoje mučeništvo

PRILIKOM PISANJA TUŽBE, POZOVITE SE NA OVU PRESUDU.

Normalno, napišite koliko ste proveli u logoru, priložite dokumente – a najvažniji je onaj od Međunarodnog Crvenog krsta kao dokaz!

Taj posao morate uraditi sami, a ako treba – angažirajte i advokate…

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/ohrabrujuca-presuda-vrhovnog-suda-fbih-za-894-dana-logora-munibu-sejmanovicu-94000-km

Na margini jedne dikriminirajuće globe za parking

Po povratku sa džennaze Neziru Vojnikoviću,zatekao sam blokiran prvi točak moga auta. Na vjetrobranu je bila uplatnica za globu od 30 maraka – kazna za jednu neplaćenu marku za parking.

Auto je bilo parkirano u blizini ulaza u Poštu. Nigdje nema znaka zabranjenog parkiranja, ili obavijesti da se parking naplaćuje. S druge strane ulice, na parkingu ispred Doma ZAVNOBiH-a nije bilo slobodnog parkinga, a meni se žurilo da ne zakasnim na džennazu, pa sam parkirao kod Pošte.

Zatekavši blokiran auto, odmah sam u Pošti platio globu, a službenik na šalteru pozvao je telefonom osobu koja je blokirala auto. Bio je preko puta na birtijskoj terasi Doma ZAVNOBIH-a, i odmah je došao. Pokazao sam mu uplatinicu za globu i on je skinuo kliješta sa točka.

Pokušao sam mu objasniti kako nisam znao da se plaća parking. Pokušao sam mu reći da sam bio u žurbi da ne zakasnim na džennazu, na kojoj sam se zadržao oko jedan sahat, da nije bilo  drugog parkinga… Ništa nije pomoglo, a globu sam svakako već bio platio.

Obazrem se, pun parking auta bez ikakve potvrde o plaćenom parkiranju. Bilo je auta i na trotoaru. Sve je to taj općinski činovnik zadužen za parkinge vidio, a i sam sam mu to napomenuo.

Naravno, žao mi je zbog tih otetih 30 maraka. Ali teže od globe mi je pala nepravda koja mi je nanesena, i to namjernom diskriminacijom.

To sam rekao onom ko mi je stavio kliješta na točak auta. On je tačno znao kome će blokirati auto.

„Niste samo vi u pitanju. Ja svakoga tako kažnjavam ko ne plati parking!“  lagao mi je u lice,  Jer, na parkingu je bilo makar deset auta u kojima na vidnom mjestu nije bila istaknuta potvrda o plaćanom parkingu. To sam provjerio. Trebalo bi mu makar deset kliješta za blokiranje točkova, ali on ima samo jedna za onog koga on odabere kao žrtvu…

„Neka te je sram i stid zbog toga!“ rekao sam mu.

U to se pojavio i neki grmalj. Obratio mi se i potom se predstavio pružajući mi ruku.

Rekao je da se zove Cvijić i da je komunalni inspektor. Kaže da on mene zna, ali kako je ne znam njega – da ga, biva, upoznam. Rekoh mu da sam kaznu platio, ali mi je krivo zbog nepravde.

Ni dvi ni tri, komunalni inspektor Cvijić će:

„Vi Haliloviću morate znati da je ovo uređen grad!“

To “ovo je uređen grad!” ponovio je još jednom.

Da je to čista laž, pobrojaću nekoliko primjera koji se ne uklapaju u njegovu sliku „uređenog grada.“

U uređenom gradu ne žive niti njime upravljaju seljačine. Kada u jendom gradu imate 90 posto seljaka, onda je to selo, a ne grad. Grad gradom čine građeni, a ne seljaci koji su silaskom u grad donijeli svoje seljačke navike i običaje, a nisu prihvatili gradske norme.

U uređenom gradu vozači ne parkiraju nekažnjeno aute na sred ulice, na rasksnicama, trotoarima, niti trube na području grada.

U uređenom gradu ne čuje se iz dana u dan motorka kao u Rokinom dolu, niti se balvani istovaraju i režu na sred ulice ili parkinga.

U uređenom gradu ne mogu se vidjeti čopori pasa lutalica, niti njihov lavež i zavijanje u gluho doba noći.

U uređenom gradu se ne dovikuje u razgovoru kao u selu s brda na brdo.

U uređenom gradu seljaci ne izgone građane iz grada.

U uređenom gradu nema protekcije niti diskriminacije, pa ni u kažnjavanju za pogrešno parkiranje.

U uređenom gradu žive građani, po čaršijskom redu i zakonu. Da bi seljak postao gađanin, potrebno je nekoliko generacija življenja u gradu i poštivanje gradskih pisanih i nepisanih pravila i običaja.

***

Pričam slučajnom poznaniku o tome kako sam oglobljen za parking, kako me komunlani inspektor Cvijić podučavao što je uređen grad.

„Moj Haliloviću, službenicima koji naplaćuju parking naređeno je da kažnjavaju samo one vozače čija auta nose stranu registraciju.“

Ispričao je priču o komunalnom inspektoru Cvijiću, koji je svojevremeno obavljao dužnost glavne osobe zadužene za urbanizam pri Skupštini opštine.

Bilo je to vrijeme procvata divlje gradnje. A svaka gradnja, a baška divlja – ima svoju cijenu.

Tako je i Cvijić dao udarnički doprinos kako bi grad zaista postao uređen.

Teško gradu kojeg uređuju seljačine kao on.

***

Jo[ nekoliko podataka koji svjedoče o seljački uređenom gradu.

Na ulicama se mogu vidjeti maloljetnici i mladći koji voze neregistrirne motocikle. Ne nose šljemove na glavi.

Kada su svedbe – a seljačine ih priređuju u Tegeltijinom svadbenom salonu u krugu nekadašnje “Manjae”, policije ni za lijeka, Vjerovatno na desetine pijanih svadbara sjeda u aute i vozi u pijanom stanju.

Posebno mnogo pijanac izlaze iz birtije koja s enalazi u nekadašnjoj Omwerovoj kovačnici. Svjedoci pričaju kako su vidjeli policajsca kako pomaže jednom pijancu da uniđe u auto. Dva auta sudarila su se kod stambene zgrade – auti su za otpad. Uzrok sudara – pijanstvo.

Inače, malo ko poštuje znak STOP; posebno onaj kada se od Balukhane silazi prema gradu, na Petlji.

Na semafiru na raskrisnici prema staroj benzijskom pumpi i tranzitu – dok sam čekao na “crvenom” u dva slučaja vozači su prošli kroz crveno.

Izenenadni susret sa zamjenikom komandira Policijske stanice u Mrkonjić-Gradu

“VIDJEH VAS, PA NAMJERNO SVRATIH DA VAS POZDRAVIM”

Išao neki dan u Podšiljak – ispržio ribu, pekao kruh pod sačem – od heljde i pšeničnog brašna.

Ruševina nekadašnje kućice zarasla u raslinje, ne zna se da je ikad tu bila.

Nema ni drvene, planinske ograde.

Spaljeno i odneseno sve – ne zna se ni gdje je bio koji hrastovi direk – letvama, ekserima, baglamama na vratnicama – ni traga.  Kao da ograde nikad nije ni bilo.

Kada sam bio niz grad prema Rudinama, vidjeh kako mi u susret dolazi policijsko auto, otuda od uprave Komunalnog.

Pred zgradom iznosim stvari iz auta, topao kruh miriše na heljdu…

Vidjeh kako u naše naselje ulaze ta policijska kola.

Nisam obraćao pažnju, ali policijsko auto se zaustavi pred zgradom na ulici; policajac otvori prozor i srdačno me pozdravi.

Priđem, kad ono inspektor s kojim sam imao informativni razgovor povodom pisma-pritužbe koje je Tužiteljstvu RS uputio Bedrudin Gušić, moj prijatelj koji živi u Americi.

Bedro je crno na bijelo poredao podatke o maltretiranju koje doživljavam u mome rodnom gradu. Tražio je da se s tim odmah prekine i da me organi reda zaštite, a prvokatori strogo kazne.

Na tom razgovoru inspector je bio uljudan i korektan, čak me i ohrabrivao…

“Poduzećemo sve da budete sigurni i Vi i Vaša imovina,” rekao je tada…

Sada mi se uljudno i sa osmjehom obraća, kaže da me je vidio u autu, pa je namjerno svratio da me pozdravi.  Pita kako sam, obraća mi se na “per si,” pita da li ga se sjećam.

Sjećam, naravno, ali kao inspektora u civilu, a ime sam mu zaboravio.

Sada nosi policijsku odoru i ima dvije zvjezdice na epoletama.

Policijski kačket odložio na suvozačevo sjedalo.

Kaže s ponosom kako je sada zamjenik komandira stanice.

Veli mi da mu je ime Slavko.

Pita imam li problema.

Ubjeđuje me – ako imam, da slobodno dođem i prijavim, pogotovo ako mi se nešto dogodi u Podšiljku.

“Nemojte se ustručavati, prijavite! Poslaćemo patrole povremeno, drukčije će se svako odnositi prema Vama kada vidi da policija obilazi vaš posjed.”

Pita koliko ostajem.

“Obavezno ćemo se vidjeti i popiti kafu!”

Za vrijeme razgvora ponovio je nekoliko puta:

“Vidjeh Vas, pa sam namjerno svratio da Vas pozdravim.”

„Molim Vas prijavite svaku neprijatnost!“

“Prijavaljivao sam Cacu Jaslara, pa je Policija složila prijavu sudu po kojoj sam od tužitelja preko noći postao okrivljeni…“

„Ma to je bilo…,“ nedovršava misao Slavko.

„Eto, odnijeli su mi svu ogradu u Podšiljku.“

„Ma pokradoše sve što stignu, čim vide da je napušteno. Kradu krovove sa autobuskih stajališta, pleksiglas, ugrađuju u kupatila…,“ raportira mi Slavko, da bi me valjda utješio…

Tačno su znali čije odnose, kakvu mi poruku šalju – da sam nepoželjan.

Kako to da nisu dirali istu vrstu ograde kojom sam ogradio i komšijski posjed kako goveda s puta ne bi ulazila u moje… Kako to da nisu dirali komšijsku ogradu koja se nastavljala na moju!

Meni je taj “išaret” potpuno jasan, kao bijeli dan.

Rastali smo se uz dogovor da ćemo popiti kafu zajedno i popričati…

Do tada,  ostalo mi je da prijavljujem, ili ne prijavljujem.

Nisam siguran šta ću učiniti, ali niko i nikad me neće odvratiti od dolaska na svoje u Podšiljku, u to sam siguran. Neću dati ni djeci da to pridaju.

Niko me živog neće spriječiti da na onom mom komadiću svoje zemlje u Podšiljku zapretam kruh, bacim ribu na žar, napijem se hladne lisinske vode i nadišem se čistog zraka. Pravda odavno ne stanuje ovdje.

(H)AŠLAMKE BAREVKE, MOTORKE I SJEĆANJA

Stigosmo u Bosnu, svratismo u Cazin kod Hajrinih sestara.

Prispjeli na hašlame. Mostarske prošle, ove se rumene na stablima. Kupih u dućanu kilogram-dva “hrustova,” pa se zasladismo.

Popodne odoh u komšijsku bašću; vidim, nešto fali. Kasnije mi je rečeno da su staru hašlamu posikli; iz godine u godinu penjao se ko je stigao, neki su katilski lomili grane, kao da se više nikada neće popeti i sladiti hašlamama. Lani je ličila na strašilo, ali na nekoliko nedokučivih grana i u vrhu, bilo je hašlama.

U vrh bašte je mlado stablo hašlame. Ono što se moglo dokučiti već je obrano, a što je ostalo – kljucka kreja. Kad škljocnu foto-aparat – prepade se i odleti. Provehli listovi suše se na odlomljenim granama… Koliko će puta još roditi prije nego je posijeku!

Popeh se, pažljivo dokućih nekoliko grana – u ruci mi se zarumeniše mehki sočni, plodovi. Dlanovi i prsti slipću. Sladim se. Ubrah pregršt i za ukućane.

Slike iz davnih vremena – ukazaše se pred očima.

***

Pokraj Jajačke i Ključke ceste, nadomak naše čaršije, cestari su davno zasadili trišnje. (Govorilo se da je ta stable sadila Austrija. Ne znam.)

Nikad nisu stigle sazriti, mi ih oberi. U krošnjama vise odlomljene grane, sasušenih listova.

Stabla su nakon našeg „mužđenja“ izgledala jadno. Ipak, trišnje su i dalje rađale i darivale nas slatkim plodovima svake godine. Najzad su sve posičene. Ne znam tačno kad i ko je to uradio; baš nekako u to vrijeme prestao sam biti dijete. Znam da mi je bilojako žao. Želja da se uzverem na stablo i zasladim hašlamama nikad me nije napustila…

Bilo je trišanja po njivama oko Rike; sitne, ali slatke, ako dočekaj sazriti; radovali smo se tom prvom voću, verali  se na džinovska stabla visoka – ko „iza vrha  munare.“

Trišnje „crnice“ su grknule, ali nije nam to smetalo. Zubi nam pocrni od njih, ruke isto.

Nije se bilo lahko popeti na tuđu trišnju, ne samo zbog straha da će te neko zaganjati.!

„Uh, jesam se najeo!“ hvalili bi se jadni drugima vadeći trnje iz dlanova  i tabana… Često bi sadri dlanove, laktove, kolina, prsa verući se uz hrapava debela stabla. Bojali smo se da ne trehnemo sa trišnje i polomomo i ruke i noge I da nas na feltragam odnesu kući, gdje bi tek fasovali.

Na mjestu gdje se stablo počnje granati, vlasnici trišanja bi mećali posječeno grmlje trna, kako bi nas odvratili od „hajdukluka…“

„Ma neka je oberu svu, ali neka brate ne lome grane,“ govorili bi.  

***

Najslađe su bile „hašlamke barevke.“

Barevci su ih dogonili na konjima u sepetima i u naš Varcar – pa prodavali na Kolobari, Rudinama, ili na cesti u Rici.

Obično bi rastovari pod džamijskim kestenom, odmah do studne česme (fiskije).

Bile su skupe za naš sirotinjski džep. Ponekad Otac ili Did r. kupi po lončić barevki – ne više od pola kile za čitavu tevabiju djece i ostalih ukućana…

Sve dok Barevci ne rasprodaju hašlame, mi bismo ketili pokraj njihovih sepeta, očima se sladili hašlamama jer Barevci su bili „tisni“. Ne bi ti pružili hašlamu, kad bi crko. Oči da ti ispanu, ali neš hašlame pojesti!

Barevci su bili voćari i težaci – živjeli su od svojih žuljevitih ruku; valjalo je voćke saditi i njegovati, brati, dogoniti na konjima u Jajce ili Varcar i prodavati.

Barevo – visoko nad vrbaskim stranama,  rasuto po osunčanim brežuljcima i visoravni. Od davnih davnina na glasu im je voće, a hašlame su krupne, slatke, sočne, ma nejma ih takvih nadaleko; dosta je „ranog.“ Zemlja im dobra, osunčana, pa voće prije sazri nego igdje. Kad ga Barevci iznesu prodati, skupo je. Snosili su rane kruške u Bilajce i prodavali za 27. juli, na Dan ustanka.

Od Bareva do Jajca je više od dva, a do Varcara – četiri sahata hoda – uz konja sa sepetima, nešto poputnine… Dan hoda do Rike i nazad. I ne bilo im skupo voće…

***

Ima trešanja, ko i svakojakog drugog voća, u srid zime u Canadi. Dovoze ga iz Južne Amarike. Kupim, a sve mislim na hašlamke barevke.

U Njemačkoj poteku početkom juna baš kad i mi prispijemo. Kilogram 6 – 8 eura. Baš ih se nagledam i u “Lidlu” i u “Aldiju.” Na pijaci su i skuplje. Kupuje narod, neko deset, neko dvajest deka, neko kupi i kilogram. Boga mi, kao da  su Abu Zem Zem.

***

Prvih godina poslije rata, kad god dođi u Bosnu početkom ljeta, tražio sam u Jajcu barevke. Kupovao one iz Vinca, slične su, slatke i sočne, ali nisu barevke.

Raspitujem se za barevke.

Neko reče: “Nema više barevki. Kad su anamo oni zauzeli Barevo, bilo im se mrsko penjati i brati, pa su se dohvatili motorki i obrali na zemlji!“

Prošlo je dvadeset godina od kako u Barevu ponovo žive Barevci.

Da su zasadili sadnice, do sada bi to bila stabla sa bujnim krošnjama okićena slatkim hašlamama.

U narednu srijedu ću na pijacu u Jajce, pa ću ponovno tražiti barveke.

Možda da skoknem i u Barevo.

Zadnji put sam bio u 12. juna devedeset i druge, Bijaše hašlama ko nikad, a Berevo pusto ko nikad, nejma ih ko obrati. Crkva i džamija pogođene granatom, kuće razvaljene od pogodaka, a Barevci kud koji, ni kuda ni kome.

Vraćajući se toga dana iz opustjelog Vlasinja i Gornje Liskovice, dok je žito gorjelo po hamberevima, a u hići ostavljena goveda tužno mukala po oklonim livadama, do mog uha dopirala je potmula grmljavina topova i minobacača; ugledah u jednoj gromili stablo hašlame,  u ravanici ispod zadnjih barevskih kuća. Zgubala se. Popnem se  i zasaladim, ugasim žeđ. “Eh, jesam se najeo!”

Bilo me je strah za moje u Varcaru. Bilo me je strah da bi Jajce moglo pasti još dok sam na hašlami i da mi prisidnu barevke. Bilo me je strah za taj nedužni prestravljeni svit. Mislio sam šta će biti sa nama, gdje su se rasuli Vlasnjici i Barevci sa svojim izbjegličkim zavežljajima, izgubljeni, prepadnuti, u nevjerici. Pitao sam se hoću li dočekati hašlame idućeg ljeta, sa porodicom, prijateljima…

I, hoću li se ikad popeti na hašlamu u Bosni i biti sretan ko ričko dite.

Danas se uzverah na hašlamu u Polju kod Cazina, a kroz glavu mi proleti pošalica moga badže Omera. Kada se prije našeg dolaska u Bosnu dozovi telefonom, pitali bi jedan drugog:

“Hoćemo li dočekati hašlame ovog proljeća!”

Proučih Omeru i njegovu jedincu sinu Asku El Fatihu na mezaru.

Ako stignem u Varcar prije Akšama – prvo ću u Riku na mezar Sestri Ismeti, Bratu Muharemu…

***

Sjedim pod hašlamom na kojoj sam se danas sladio…

Pribiram uspomene, a sve se uzdam da joj neće presuditi motorka ili sikira kao onim trišnjama na Ključkoj i Jajačkoj cesti, kao „hašlamkama barevkama,“ te da će proljeće na proljeće rađati.

13. juni 2015.

Napomena:

Mišao sam ikavicu i ijekavicu,

Ako je koje “ć” – namjesto “č” – i to je namjerno.

Sjećanje logoraša (5)

ISLJEDNICI SU ZNALI SVE O NAMA – NIJE VRIJEDJELO LAGATI…

• Prvi susret sa profesorom Omerom Filipovićem iz Ključa

Otisli su i zaključali vrata.

Svi smo bili zbunjeni i uplašeni jer niko nije znao šta će mu se desiti u rukama ovih zvijeri. Ipak,  počeli smo pomalo međusobno razgovrati.

Bilo je tu ljudi odasvud. Vidio sam da su oni koje smo zatekli na Manjači već premlaćivani.  Bili smo svi na oprezu –  na zvuk otključavanja vrata, bacali smo se potrbuške u sijeno i stavljali ruke na leđa.

Poslije  nekoliko sati došli su ponovo po nas. Otvorila su se vrata i začuli povici:

„U kolonu!  Glave dole!“

Postrojili smo se, pa su nas poveli prema kuhinji. Pošto smo jeli – a bolje je da ne opisujem šta su nam dali  jesti jer nije vrijedno pomena; to je smišlejna metoda mučenje glađu.

Ponovo su nas odveli u samicu, kako su oni zvali zgradu u kojoj smo bili zatvoreni.  Zalupiše vrata i zaključaše.Tajac. Niko više ne govori ništa.  Primiče se noć, pitanje je šta će biti sa nama, hoćemo li dočekati zoru.

Vrijeme je prolazilo.  Nismo znali – da li je još dan ili noć. Opet otključavanje vrata i svijetlost baterija. Baciše se kao bijesne zvijeri na prvoga do zida i počeše ga krvnički mlatiti. Začuh jauke i vrisku. U jednom trenu nisam bio oprezan i podigo sam glavu da bih udahnuo malo zraka. Opazili su, pa dvjica batinaša dotrčaše uz povike:

Dižeš glavu, ha!  E sa’ćeš vidjeti svog boga!“

Odmah me  počese udarati. Poslije nekoliko udaraca čizmom u predjelu bubrega, skočio sam i bacio se u kanal koji je bio u prostoriji. Udario sam krajem grudnog kosa u brid betonskog kanala i osjetio strahovitu bol. Moguće je da sam od udara slomio rebro. Bolovi su bili strahoviti. Jedan od dvojice  povika:

„Dosta! Vidiš da se ugruvo od beton! Ne treba ga više udarati!“  – i ostaviše me.

Još neko vrijeme su tukli logoraše.

U tome batinarskom ludilu i bijesu došli su opet blizu mene i zgrabili čovjeka koji je ležao u sijenu, pa ga odmah počeše mlaviti. Čovjek je vrištao od bola, dok su ga katilski udarali. Mislim da su ga tukli oko  pet minuta i onda su otišli. Zaključali su vrata. Tu noć, mislim, niko nije oka sklopio od straha za goli život. Noć duga ko vječnost i nema nade za išta dobro, samo zle slutnje da će te ovi pomahnitali četnici ubiti, a to se moglo dogoditi u svako doba. Ne znaš hoćeš li živ dočekai dan, a kamo li da se nadaš da ćeš preživjeti ovaj pakao. Ne znaš kada će se zvijeri pojavti i početi svoj zločinački batinaški pir. Tajac. Samo ponekad začuješ bolne tihe jauke ljudi koji su pretučeni. Ne znam ni sam koliko je vremena prošlo, kad ponovo okrenuše ključ u bravi. Povici da ustajemo. Polako smo se dizali. Osjećao sam velike bolove od batina, veoma jak bol na desnoj strani od udara u beton. Ispod oka sam vidio čovjeka kojega su tukli pored mene. To je slika ušasa. Sve lice mu je bilo otečeno. Ispod očiju je imao velike otekline, podlive  ljubicaste boje od uboja. Izgledao je strašno. Čovjek koga su prvoga istukli nije ništa bolje izgledao, možda je čak bio u gorem stanju. Njegova bijela košulja kratkih rukava bila je skoro više od pola u krvi i pocijepana; lice otečeno. Sve ovo sam vidio kada sam izlazio ka izlazu iz zgrade.

Povedoše nas na doručak – šolja čaja i komad slanine.  Dok sam jeo,  bolje sam osmotrio jednog od one dvojice pretučenih. Bio je teškom stanju. Po izrazu lica, vidjelo se da ima jake bolove. Lice mu je bilo svo u grčevima. I ja sam imao bolove i u predjelu bubrega.

Pošto smo jeli, postrojiše nas i povedoše. Usput su udarali po nama, kako koga stignu, i vikali na nas. Zatim su pitali:

„Ima li ko od vas ženu Srpkinju?“

Niko nije ništa odgovorio. Usput su nas maltretirali i doveli pred jednu omanju zgradu. Tu nam rekoše da stanemo i da ulazimo jedan po jedan unutra kada nas prozovu.

Batinari su se stalno dozivali  muslimanskim imenima – Osmane. Fadile. Omere i da ne nabrajam. Oni su koristili muslimanska imena da bi logoraši mislili kako ih Muslimani premlaćuju.

Počeli su prozivati.

Šta nas čeka unutra, ne zna niko.

Pošto su unišla dvojica unutra, nije prošlo dugo, jednoga su iznijeli napolje, a drugi je sam izišao.

Prozivali su ljude. Neki su izlazili teško koračajući od dobijenih batina.

Prozvaše i mene.

Kada sam unišao u hodnik, išao sam pognute glave i sa rukama na leđima. Vidio sam sa svoje desne strane otvorena vrata.  Glas mi naredi da uniđem unutra. Unšao sam pognute glave i došao do stola za kojim ja sjedio oficir po činu poručnik u uniformi bivše JNA. Ustade sa stolice i reče da dignem glavu. Oklijevao sam. On reče da se ne bojim ništa jer on tu zapovjeda. Digoh glavu, a on on mi reče da pogledam oko sebe slobodno, i da se ne bojim ništa. Pogledah – i krv mi se zaledi od straha. Sa desne strana stajala su dva čovjeka u maskirnim uniformana. Bili su jako krupni. U rukama su držali električne podzemne kablove dužine oko pola metra, debele oko tri centa.

Tada mi poručnik reče:

“Jesi video! Ako budeš lagao na moja pitanja, neće biti dobro po tebe. Sedi na stolicu! – reče i izvadi iz džepa paklo cigareta i ponudi mi. Zahvalih mu:

„Hvala gospodine poručniče, ne pušim!“ rekoh – na što se on nasmiješi i reče:

„Dobro!“

Počeo me ispitivati.

Prvo je pitao za Maslića Harija, zatim za još neke ljude iz Bjelajca,  da li su imali oružje. Rekao sam mu da ja te ljude uopšte ne poznajem. Pitao me u vezi osnivanja HDZ-a  Mrkonjiću i o tome sam sam mu rekao što sam znao. Pitao me da li sam ja jedan od osnivača, na što mu rekoh da jesam. On reče:

“Vaš se svećenik protivio tome. Je li to tačno?“ Rekao sam mu da je tačno.

Rećiću  sve što znam, odlučih u trenutku. Jer, sigurno je, imali su informacije o svemu i nije vrijedjelo lagati i dovoditi svoj život u smrtnu opasnost.

Onda mi je postalo jasno zašto su neki izlazili pretučeni jer su govorili suprotno od onoga što su ovi katili znali i to ih je skupo koštalo.

Na mome ispitivanju dotični oficir mi je pokazao moj dosije koji je bio kod njega i rekao:

“Je li to tvoje ime?“ Potvrdih.

On reče:

“Sve znamo! Sve informacije imamo. Savjetujem ti ne laži prilikom ispitivanja!“

Kada je završio ispitivanje reče mi da idem. Podigoh se sa stolice i sa rukama na leđima i pognute glave izađoh napolje.

Odmah su se javile sumnje među logorašima. Govorilo se da svi koji su izišli sa ispitivanja – normalno je da nisu batinanjani jer su to četnički špijuni. To je gola laž! Četnici su sve znali. I, nije vrijedilo lagati. Jer, ako si lagao, dobijo si batine po završenom ispitivanju.

Povedoše nas u koloni prema jednoj štali. Nisu nas vraćali u samicu.

Pošto smo ušli u štalu, vidio sam puno logorša. Stajali smo i pogledom tražili mjesto gdje ćemo  sjesti i na tom mjesu ostati i ubuduće – a  koliko dugo, niko nije znao.

Vidio sam jednoga čovjeka kako nam prilazi. Nikada neću zaboraviti to lice koje je bilo nasmijano i jako prijateljski raspoloženo prema nama. Pošto nam je prišao, upita nas:

„Odakle ste, momci?“ i mi mu rekosmo.

On reče;

„Ja sam iz Ključa. OMER FILIPOVIĆ,“ pa upita:

“Je li ko žedan?“ – i pruži nam flašu vode koju je držao. Pošto su neki otpili, on reče:

“Ne bojte se ništa!” i nasmija se.

Sjećanje logoraša (4)

SLANINA ZA “ALIJINU VOJSKU” – GLAVE DOLE USTAŠE!  

Nanapokon su izašli iz štale i otišli. Niko od nas nije ništa govorio. Zavladala je grozna tišina u mraku.

Nisam mogao spavati.

Podigao sam se sa slame i sjeo.

Oprezno sam se osvrtao oko sebe. Nisam odmah mogao vidjeti nikoga dok mi se oči nisu privikle na tamu. Tek tada sam primijetio da nas ima podosta. Nisam smio dugo sjedjeti, jer nikad ne znaš kad će neko od katila hrupiti na vrata.

Ponovo sam legao licem okrentim u smrdljivu slamu. Nisam mogao zaspati. Duga i neizvjesna noć ispunjena zebnjom i strahom. Ni drugi oko mene nisu spavali; nisu smijeli od straha ni da se pomaknu, ni da progovore.

Napokon sviće.

Čuo sam kako se moji drugovi polako pridižu, pa sam se i ja podigao.

Vidio sam nepoznate ljude koji nisu bili iz našega grada niti okolnih sela. Do mene je sjedjeo čovjek kratko ošišan. Upitah ga tiho:

„Prijatelju, odakle si?“

On me pogleda i sa bolnim osmjehom na licu reče:

“Od Kozarca sam. Ovo mije sin.”  i pokaza na vrlo lijepoga mladića do njega.

Prestavih mu se, ko sam i odakle sam.

Odjednom neko iz vana okrenu ključ u bravi.

Brže bolje popadasmo na sjeno licem uokrenutim zemlji i rukama na leđima.

Vrata se uz škripu otvoriše. Unišli su. Njih nekoliko povikaše:

„Ustaj Alijna vojsko!“

Polako se podižemo oborenih glava i rukama na leđima.

Kad smo svi ustali, izvedoše nas iz štale dva po dva u koloni. Povedoše nas na doručak. Koračali smo oborenih glava, s rukama na leđima. Ako si slučajno podigao glavu, oni brzo primjete i odmah te izdvoje iz kolone i počnu katilski mlatiti.

Za moga logoraškog života, ta se scena često ponavljala.  Mnogo puta sam ispod oka, ne podižući glaavu,  gledao kako te zvijeri premlaćuju  nevine ljude.

Kada smo došli blizu kuhinje, naredili su da stanemo. Stali smo. Nakon nekoliko minuta, jedan od tih batinara naredi nam da stanemo u kolonu po jedan.  Oborene glave, polako smo koračali i uzimali doručak. Bila je to šolja nekoga čaja, koji je više obična voda, i komadić slanine.

Reći ću – zašto slanina. Zato što su većina logorasa bili Muslimani. Tako su te nevine ljude dodatno ponižavali i vrijeđali. Gazili njihovu vjeru.

Prišli smo stolovima kako bi pojeli taj „doručak.“

Kuhinja i stolovi bili su napolju. Stolovi su sklepani pred osnivanje logora.

Prije rata dolazio sam na vojnu vježbu na Manjaču. Jednom, kada smo išli sa vježbe, prolazili smo ovuda; sjećam se – tada nije bilo tih stolova, a u štalama je bila stoka. To mjesto se zvalo Karađorđevo.

Pošto smo jeli, postrojili su nas, pa nas povedaše pred jednu štalu. Tu su bile dvije stolice. Dvojica logorasa su nas sišali. Kada su nas pošisali do glave, batinaši nas povedoše pred neku zgradu gdje nam zapovjediše da stanemo. Povikaše:

„Glave dole ustaše!“

Nakon nekoliko minuta, došao je jedan, mislim da je neki od vođa ovih zulumćara i rece;

„Skidajte se!“

Ostati samo u gaćama.

Naredi nam da jedan po jedan ulazimo u tu zgradu. Tako smo i uradili.

Ispod oka sam vidio šta su uradili ljudima.

To je bilo užasno gledati. Tu sliku nikada ne mogu zaboraviti;  veliki, krvavi podljevi na leđima  – dvadest do četrdeset centimetara.  Preko čitavih leđa – duge masnice, plavi uboji I podljevi krvi  i  – da sve ne nabrajam – užas jedan! I ja sam imao na lijevoj strani modri uboj.

Polako smo ulazili u zgradu.

Unutra je bio postavljen sto.

Vidio sam dvojicu u bijelom. Jedan od njih nas je pregledao. Pitao svakoga pojedinačno da li ga išta boli, a kada bi se neko potužio na uboje, on je ostao ravnodušan. Nikakve zabilješke nije pravio, iako je pred sobom imao kao neki karton sa imenom logoraša. Samo bi rekao:

„Sledeći!“

Kada se završio „pregled“ –  poveli su nas nazad u štalu.

Ta zgrada se razlikovala od drugih. Bila je zidana, imala je  bjelu fasadu i željezna vrata. Pod je bio betoniran, također i kanal koji je bio pola metra širok, isto tako i dubok. Protezao se s kraja na kraj zgrade. Zgrada je bila prilično duga i sluiža je  kao konjušnica.  Tu su držali ergelu konja. Smrad koji je udarao iz sjena čuje se na konjsku mokraću.

Morali smo leći na stomak.

Potom batinaši izađoše i zaključaše vrata za sobom.

Sjećanje logoraša (4)

KATILSKA DOBRODOŠLICA NA MANJAČU

Kamioni su krenuli.

U kamionu nas je oko petnaestoro.

Sjećam se Brace, Dudina. Dudin je ulivao kahvu iz neke termos-flaše i dao Braci koji je malo popio, pa pružio meni. Zahvalio sam, ali nisam mogao od neke muke i jada ni pinuti.

Odjednom će Braco:

„Šta mislite, kuda nas vode?“

„Kući!“, pomislio sam, ali  ne rekoh ništa. Imao sam neki zlokoban predosjećaj.

„Mislis da nas voze kući?“ opet se javu Braco, kao da je pročitao moju misao.

„Mislim,“ rekoh mu, a ne vjerujem u ono što govorim.

Kamioni voze dalje po asfaltnoj cesti, to se osjeti. Svi šute, niko ništa ne govori. Svak je prestrašen jer ne zna šta će biti sa njim. Vožnji nikad kraja.

Ne znam koliko dugo smo se vozili, kad, odjednom, kamion se poče tresti i ljuljati; na makadamskom smo putu, u to sam siguran. Nije mi pogotovo sada jasno gdje smo i kuda nas voze. Upitah Bracu šta misli di smo, a on sleže ramenima. Svi šute i gledaju u pod kamiona koji nas vozi u zlu kob. Rekoh im – znam! Manjača! Svi šute. Opšti tajac. Vožnji nikada kraja. Kamion se sav trese od loše ceste.  Ne možeš ostati na jednome mjestu – stalno se premještaš sa jednoga kraja na drugi; cesta je jako loša i auto se gega i povija, čas lijevo, čas desno upadajući iz jedne u drugu rupu na cesti. Postaje mračno pa ne mogu vidjeti svoje supatnike. Tako, još izvjesno vrijeme, kamion drnda cestom. Potapa nas strah.

Najzad stade. Sa desne strane auta začu se vrlo jak udarac povćega kamena i povik:

“Izadjite ustaše majku vam jebem!”

Niko ne mrda.

Odjednom, auti opet krenuše. Nismo se puno vozili, možda oko desetak minuta i auti stadoše. Čuju se napolju glasovi. Najednom se vrata otvoriše. Bljesnu svijetlo baterije.

“Izlazite!” – povikaše.

Kada smo svi sišli sa naših kamiona, postrojše nas i povedoše. Išli smo neko vrijeme, kad odjednom povikaše: “Dole glave! Ruke na leđa!”

Sada su mogli da idu između naših redova u kojima je bilo po sedam ljudi u koloni. Mogli su udarati koga su htijeli.

Poče jedan od njih da nas proziva.

Kada je završena prozivka, krajem oka sam vidio čovjeka koi je izišao iz auta koji je bio u našoj pratnji. Mislim da je to bio Đuro Marković, komandir Stanice milicije u Mrkonjić-Gradu. Pozdravio se sa ovim što nas je prozivao, pa se vratio i sjeo u auto kojim je došao.

Odmah je počelo je lajanje i maltretiranje, batinanje. Prolazili su između redova i udarali ljude krvnički. Tukli su šakama, nabijali čizmama, mlatili pendrecima i električnim kablovima.  Jedan je prišao Braci, pa ga upita:

„Jesi li ti Duvnjak?“ pita jedan Bracu, na što mu Braco reče da jeste. Ovaj katil poče ga udarati palicom iz sve snage. Dotrča i drugi, pa i on poče udarati Bracu kablom po plećima.

Mene su isto dohvatili.

Onaj jedan reče:

“Vidi onoga što se pritajio!” i pokaza na mene. Udari me palicom po ledjima i nogom u stomak, pa ode do Hare koji je stajao blizu mene.

Tada mu priđe još jedan i udari Haru dva puta šakom u prsa.

Pita ga:

“Đe ti  brat?” Hare šuti.

On opet:

“Đe ti je brat?

“Ne znam!”

“Ne znaš! – povika ovaj.  “A đe ti je pištolj?”

Hare šuti.

“Đe ti je pištolj!!!” dreči se katil.

Hare odgovori:

“U bašči pod šljivom!”

Kada je katil čuo sta je Hare rekao, ode.

Poveli su nas u neku prostoriju. Išli smo u koloni dva po dva.

U prostoriji je bio sto, za njm je sjedio neki oficir u maskirnoj uniformi. Tražio je naše podatke – ko smo odakle smo, ime i prezime.

Odijednom jedan od batinara koji su nas priveli na ispitivanje poče palicom da udara čovjeka ispred mene. Dotinični, u maskirnoj uniformi, koi je sjedio za stolom povika:

“Ne udaraj ih više! Dosta sa tim!” i ovaj prestade.

Kako je god ko prilazio stolu za koim je oficir sjedio, morao je izvaditi sve iz džepova.  Sve što su opljačkali od nas, batinaši su trpali u svoje džepove. Kada su zavrsili sa ispitivanjem i pljačkom, postrojiše nas u kolonu dva po dva i povedoše. Morali smo ići oborene glave s rukama na leđima.

Jedan od pratilaca kolone poče vikati:

“Ustase! Zenge! Ko je bio u Zengama!“

Niko ništa ne govori. Tada ovaj katil poče udarati koga god je stigao. Kolona i dalje ide. Najednom stadosmo. Čujem otvaranje metalnih vrata. Povikaše da se ulazi unutra.

Kada smo unišli unutra, batinari upališe baterije. Jedan od  i dreknu:
“Lezi potrbuške na sijeno! Ruke na leđa! Jasno!”

Morali smo ležali tako potrbuske sa licem nabijenim u sjeno koje je smrdilo na konjsku mokraću.