GDJE SAHRANITI OCA

GDJE SAHRANITI OCA
Svećenika se pita, ali svećenik nije tu i ne zna se kad će biti.

Otac je mrtav, a kad će biti i gdje sahranjen, pitanje je, za sada, bez odgovora.

Osoba koja se brine o poslovima u Župi, pogotovo kada je svećenik odsutan, osoba kojoj se obratio pokojnikov Sin za dozvolu ukopa Oca na Ćwliji, kaže da on ne odlučuje, nego svećenik,  može li, ili ne može li neko biti sahranjen na Ćeliji.  On zna stroga pravila kojih se on mora držati. Odlučno, mehanički on povalja ta pravila, pa je pitanje – da li tu može biti ukopan taj i takav pokojnik, kojega je on odlično poznavao – za njega posve suvišno.

Time kao da želi siknuti svu odgovornost sa sebe.

„Ne može!“ ponovio je odlučno, odsječeno i strogo, kao da se baš njega i jedino njega pita, pa dodao:

“Ne može bez svećenika i bez križa!”

A svećenika koji bi mogao odobriti ili zabraniti ukop – nema. Ne zna se gdje je, niti kad će doći. Pije, puno, ne trizni se, kažu oni  dobro upućeni. U župu navraća samo kad mora. Kada bi ga neko poslao po smrt, načekao bi se.

Ali, mrtvac ne može čekati.

***

Od nekada moćne katoličke zajednice, par stotina predanih vjernika, crkvenog hora, raskošnih orgulja, ponoćne mise uoči Božića, dostojanstvenih sprovoda i pjevanja prigodnih pjesama pri ispraćaju pokojnika, tužne zvonjave zvona “na jednu stranu” sa crkvenog tornja, od svega toga – ostala je samo šaka katolika i uspomene starijih.

Srpski mineri, savršeni majstori svog zločinačkog posla, minirali bi katoličku crkvu i srušili do temelja, ali  školska je zgrada u blizini, pa su njihove vlasti odlučile da je crkvu najsigrnije spaliti, pri tome dežurati kako plamen ne bi zahvatio i školu koja je nekada nosila ime “ZAVNOBiH”

Užegla su je, kažu svjedoci, dvojica Bilića sa Kotora. Plamen se digao do nebesa. Bila je noć puna svjetla koje je osvijetlilo čitavu varcarsku dolinu, nikad toliko svjetla od kako je Rika gorijela između dva svjetska rata.  Dogorjeli drveni držaći, palo zvono sa zvonika. Čitav grad se potresao, kao da su nebesa pala.

Prestrašeni Zborićani su sa svojih pendžera, kradom, iskolačenih očiju u nevjerici promatrali tu dženemsku vatru koja je proždirala njihovu crkvu i plakali.

Osvanuo je dan bez svjetla; mrak je već bio poklopio Varcar i nikada u njemu više nije svanulo.

Ispred zgarišta, ponosni, nasmijani i radosni, slikali su se četnici nakićeni redenicima i puškama, zagrljeni. Za uspomenu i dugo sjećanje na noć kada su sažegli varcarsku katoličku crkvu – slikali su se i „mirni građani“ koji su umislili da su pravoslavci – vjernici. I Rika je toga jutra bila tužna i uplakana.  Džamije u prah, katolička crkva u pepeo.

Kada je Varcarem zagospodarila Vrhovnikova zločinačka soldateska, varcarski katolici su morali seliti u Glamoč, u studen i u nepoznato, rastavivši se savim svojim najdražim – i sa svojim dotadašnjim životima.

Crkvu nije imao ko obnavljati, pa onoj šačici vjernika nije ni određen svećenik sa stalnim boravkom u varcarskoj Župi.

***

Sin koji je došao pred kuću moliti Onog ko je zadužen za brigu o Župi u odsutnosti svećenika, pa i o groblju, baci pogled na Crkvu; zidovi zakrpljeni, obnovljen krov, zvono dignuto na zvonik, kipovi vraćeni na staro mjesto u udubljenju iznad ulaza. Ali, i da je crkva u najvećem sjaju, Otac je oporučio kako ne želi ni u crkvu, niti krst, niti svećenika ispred svoga sanduka; samo ukop dostojan običnog insana. Nije važno je li katoličko ili pravoslavno groblje, njegovih je i tamo i anamo. I sa mezarom bi bio zadovoljan, ta ne bi li ležao pokraj dragih prijatelja!

U Zborištu je ostalo još nešto gariba, kao sjene vukuse pustim Zborištem. Jedan za drugim –  završavaju na Ćeliju, na kraju puta.

Na Svi Svete – Ćelija oživi.  Sjati se rodbina,  okiti grobove cvijećem, zapali svijeće. Rukuju se, ljube, suza suzu sustiže, pogledaju na grad koji ih se odrekao, kojeg nose u srcu, ma koliko daleko bili. Mnogi od njih ostavili su u amanet mlađima da ih pokopaju na Ćeliji, da su bliže didu i pramdidu, ocu, sebi samima. Pomole se Bogu. Porazgovaraju. Malo iza toga, goblje opusti, svijet se raspe tamo  odakle je ko došao, u tuđinu na koju se nikad obiknuti.   Svijeće – ako ih vjetar, kiša ili snijeg ne utrnu, osvjetljavaju malehne krugove pokraj grobova basajući žuto svjetlo na stare krstače i novije spomenike, nakon što noć poklopi i grad i groblje. Potom zgasnu, a na Ćeliji zavlada mrkla noć.

***

„Ne može bez svećenika, a on neće dati ukop bez krsta, znam sigurno,“ rekao je „upravnik župe“ na ponovnu molbu onog koji mora ukopati oca.

„Pitaj svećenika,  ali znam da neće dati.“

„Upravnik groblja“ je izdiktirao broj svećenikovog mobitela.

Sin je odmah pozvao dobijeni telefonski broj, ali – “korisnik je nedostupan.” Ta generirana fraza će se tvrdoglavo ponavljati.

“Upravnika župe” dobro poznaje.

Njegov je Otac proveo sa njim djetinjstvo, bili su školski drugovi, moguće je da su zajedno išli na mise i ponoćke.  „Upravnik župe“ oženio je pravoslavku, koja se pokrstila, postala katolkinja.  I Otac se oženio pravoslavkom, ali niti je je tražio da se ona pokrsti, niti je Majka i pomislila da Otac prijeđe u pravoslavlje, mada je u njegovoj familiji bilo pravoslavaca.

Ljudi su ljudi, ili neljudi. Zemlja je zemlja, pogotovo ona varcarska, svima jednako lahka ili teška. Jedan je Onaj Koji Sudi svima!

Otac i Mati – namjerila se duša na dušu. Nikad se preriječili;  vjere ih spajale, oplemenjivale njihove ljudske duše. Živjelo se tiho i povučeno, u kući, u muslimanskoj mahali u Rici.

Otac nije izričito rekao u kojem groblju želi biti sahranjen. On i Mati su se dogovorili– ko prvi umre, gdje god bude sahranjen  – u pravoslavnom ili katoličkom groblju – kada drugom dođe vakat, neka mu grob bude pokraj životnog druga, da i na Onom Svijetu budu zajedno. Nije važno u kojem groblju.

Sin i Majka su mislili  kako je ipak neiskazana pokojnikova želja – Katoličko groblje na Ćeliji.

Dok ga nije ophrvala i s nogu oborila na postelju neizliječiva bola, nije prošao dan, a da Otac nije prepješačio do jezera pod Lisinom; napravio nekoliko krugova poteljkom oko jezera, pa se hitrim korakom vratio kući.

Nedavno je šetao prema Podhorugli, osjetivši neodoljivu želju da se svrati u Staro pravoslavno groblje.  Zatekao se pokraj groba svoga Djeda, po majci – pravoslavca.

Vrativši se kući, uzeo je sikiricu i ponovno otišao na grob Djedu.

„Posjekao šiblje, obnovio Didov grob,“ rekao je ukućanima, kada se vratio zadovoljan.

„Kao da nam je time dao znak da želi biti pokopan uz Dida, kao da je sebi pripremio mjesto baš tu,“ kaže Sin.

***

Otac se brinuo o jatu golubova koje je držao u nekoliko kafeza ispod basamaka stare kuće. Ta strast nije popuštala od djetinjstva. U komšiluku je bio još jedan golubar, Dudin, odrasli su zajedno, golubovi ih zbližili. Bili ko braća. Dudina je rat bacio u Bihać, u njegovoj kući sad stoje neki nepoznati ljudi. Ali, nema pogreba ili džennaze u Varcaru, a da Dudin ne dođe.

Kad je stigao u Riku na vijest o smrti svoga prijatelja golubara, tražio je dozvolu da mu zapali svijeću pokraj sanduka. Suze nije nije mogao sakriti; padoše na sanduk dok je drhtavim rukama palio svijeću.

Iznad grada letjelo jato bijelih golubova, ne zna se čiji su, Dudinovi ili Očevi.

Ponekad je u avliju svraćao neki pravoslavni sveštenik, Očev i Dudinov brat po ljubavi prema golubovima. Nije bio iz naše čaršije. Kad god ga put nanese kroz Varcar; viđan je u avliji u crnoj mantiji . Kad god se pop ukaže, u avliji se odmah stvori i Dudin, kao da mu je golub pismonoša donio haber. Za njih trojicu nije postojao drugi eglen osim o golubovima koje je Otac dohvatao iz kafeza, pa jednog po jednog predavo u ruke dvojice zanesenjaka koji su ih – nakon sistematskog pregleda, puhanja pod krila, milovanja – i ljubljenja  u glavu, ponovno vraćala Ocu u ruke…

Otac bi pustio nekog od bijelih letača, prevrtanera. Golub bi zalepršao krilima i začas se vinuo u plavo nebo, nadletio Riku, Varcar. Na Očev znak prevrnuo bi se u zraku nekoliko puta. Sva trojica gledala su u nebesa, kriveći vratove, pogledom prateći golubiji let; lica im sijala. Izgledalo je kao da i sami lete, a s njima i čitav svijet.

Otac bi puštao i čitavo jato, koje se na njegov znak poslušno vraćalo u avliju; slijetali su mu i na rame, jeli iz ruku. Potom bi sva trojica, pop u sredini između Oca i Dudina,  obilazila Dudinov golubarnik; slika njih trojice sa golubovima se ponavljala.

Dudinovom „Olimpijom“ – jednim od prvih auta u gradu, putovali su u posjetu tome pravoslavnom popu – golubaru. Jednom su od popa donijeli po goluba, a kad su ga ponovo posjetili, odnijeli su mu golubija jaja svojih najboljih letača i prevrtanera. Sa takmičenja golubara, vraćali su se sa priznanjima i nagradama.

***

Sin je ponovo nazvao svećenikov mobilni telefonski broj, Bog zna koji već put. Prošao je haman čitav dan od kako je Otac umro. Stalno zove, ali „korisnik je nedostupan.“
Upravnik groblja, kod kojeg se ponovno našao, ne da ni progovoriti o sahrani bez svećenikovog odobrenja. On ne odlučuje, ali zna – svećenik ne bi odzvolio…
„Ne može u groblje bez krsta i svećenika!“ ponavlja on mantru, sada pomalo i ljutito.

Sinu je kroz glavu proletjelo pitanje koje nije ipak izgovorio – gdje će Upravnik groblja sahraniti svoju sestru kad na nju dođe vakat – jer ona je bila udata za muslimana. Šta ako i ona poželi sprovod bez križa i svećenika?

Sin misli da bi Ocu bilo svejedno, u katoličko, ili pravoslavno groblje, a ne bi mu bilo krivo da ga pokopaju u mezar – tamo su prijatelji koji su prije njega otišli sa ovoga svijeta.

I dvadeset sahata prođe, a Sin i njegova Majka ne znaju gdje će i kad pokopati dragog pokojnika. Hvata ih panika.

Malo malo, Sin naziva svećenikov broj, ali odgovora nema.
Uznemireni su. U glavi hiljadu pitanja, a odgovora nema. Zašto nas i u smrti dijele?

Katolički svećenik je nedostupan i nakon dvadeset i četiri sahata.

Iako se Sin boji da pravoslavni pop ne bi dozvolio da Oca sahrane u Pravoslavno groblje, ipak, odlučuje pokušati dobiti dozvolu; ako ne dobije, moliće ričkog hodžu i muteveliju da Oca sahrane u mezar.

Nije okusio ni krušnu mrvu od kako je Otac umro. Tužan i nenaspavan, izmučen, Sin se još jednom  našao  pred vratima Upravnika katoličkog groblja.

Tamo ga je zapljusnuo znani odgovor:

„Na Ćeliju ne može bez svećenika i krsta!“

Sin je još jednom nazvao svećenikov broj. Ništa.
Već iznerviran, otimajući se panici, jer malo je vremena ostalo do mraka, pitao je:

„A kako je moguće da je na Ćeliji sahranjen A. K.? Niti je nošen krst, niti je bilo svećenika.“

Svećenik je isprva odbijao svaku pomisao da A.K. bude sahranjen na Ćeliji, među katolicima. To je znano i onom ko zapisuje ove retke. Bio je na pomolu skandal! Obitelj se bunila, cijelu noć su proveli nad sandukom pokojnika a da nisu znali gdje ga sahraniti.

Tek ujutru stigao je iznenada haber od svećenika: „Može, na Ćeliju!“

A.K. je kao katolik po rođenju proživio svoj vijek uz muslimanku.

I sprovod mu i bi na Ćeliji.

U vrh groblja trubač je trubio tužno „Za svaku dobru riječ.“ Bilo dosta gradskog svijeta. Dudin došao iz Bihaća ispratiti dragog sugrađanina i prijatelja, svoga badžu.

„Kako to, kako je to bilo moguće?, pitao je Sin.

„Urgirao Dodik preko Biskupa,“ rekao je Onaj koji brine o Župi, pogotovo u odsutvu svećenika, pa i o Katoličkom roblju na Ćeliji.

Ta urgencija sa najvišeg mjesta pokazala je da je taj Dodik  iznad kanona same Katoličke crkve kojoj ne pripada, ali kojoj naređuje.

Sinu se sve zgadilo, samo što nije povratio na Upravnikove cipele.

Požurio je uz strmu varcarsku čaršiju i hrupio na vrata kancelarije Srpske pravoslavne opštine. S vrata mu se pogled nakratko zaustavi na namrgođeoj sekretarici koja ga poprijeko pogleda. Pobojao se da je udario na krivu adresu. Na drugom kraju kancelarije stajao je sveštenik.

„Izvoli, momče,“ rekao je prijazno pop.

„Ne daju mi sahraniti Oca u Katoličkom groblju bez svećenika i krsta. Prošla su dvadest i četiri sata od kako je Otac umro, a ne znam gdje sahraniti Oca.“

„Momče, idi na Staro pravoslavno groblje! Gde nađeš mesto, tu ga i sarani!“

Pop ne upita ni za ime pokojnika, ni za ime njegova Sina kojem je iznenada pade veliki kamen sa srca.

Sjurio je niz čaršiju kući, kao da nosi Materi muštuluk.

Svi koji su sjedjeli uz sanduk pokojnika, odahnuli su. Mirno je dogorjevala Dudinova, ne zna se koja po redu svijeća – kada iznesoše sanduk iz kuće.

Bio je haman u akšam kad se pogrebna povovrka uspela uz stremenitu stazu na obronak  Lisine na kojem je Staro pravoslavno groblje u kojem se odavno ne kopa. Među onima koji su Oca spuštali u grob bio je i Dudin.

Sin i njegova Majka prosuli su po šaku zemlje po cvijeću koje je sa sandukom na konopcima spušteno u raku. Za njima je šaku zemlje prosuo i Dudin.

Oni koji su iskopali grob, dohvatiše se lopata.

„Najbolje mjesto!“

„Pokraj Dida.“

Da se ne zaboravi!

Dida su ubili četnici kada se iz muhadžirluka iz Banje Luke preko Manjače i Čađavice vraćao u Varcar.

Oca su – dok je ležao u Banjoj Luci u Bolnici  vrijeđali i provocirali bolesnici nazivajući ga ustašom. Otac je stoga uoči svakog vikenda tražio da ga dovezu kući, makar umro usput. Ti zlobnici kao da su htjeli začinili muke koje je Otac predeverao sa ostalim varcarskim robovima kopajući vodovod do Trijebova, čitave četiri godine.

Najzad – Otac se smirio i sada može počivati u miru, ostavši u lijepom sjećanju svih koji su ga poznavali.

Dudin je razmještao cvijeće po svježoj humki.

Zapalio je još jednu svijeću, ostajao još malo pokraj groba.

Mrak se već spustštao na Varcar. Gorjele su samo svijeće na Starom pravoslavnom groblju, drhtavim plamenom osvjetljavajući svježu humku.