BEOGRAD, SRBIJA: ZA STRIJELJNJE 1.000 SREBRENIČANA – DESET GODINA ZATVORA

WINDSOR, CANADA: ZA NASILJE NAD PSOM – DVIJE GODINE ZATVORA

Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu sklopilo sporazum o priznanju krivnje sa Branom Gojkovićem za genocide u Srebrenici I ubojstvo 1.000 (hiljadu) neduđnih ljudi uz obećanu kaznu ubojici od deset godina zatvora.

Sporazum o priznanju krivice sklopljen sa Gojkovićem ubrzo nakon što je iz BiH upućen zahtjev za izručenje.

Brano Gojković osumnjičen je da je osobno i izravno, kao pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS, pucajući iz vatrenog oružja, kao pripadnik streljačkog voda, sudjelovao u ubistvu najmanje 1.000 žrtava bošnjačke nacionalnosti na ekonomiji u Branjevu starosti od 14 do 84 godine, koje su ubijene za samo nekoliko sati, tako da ova egzekucija, predstavlja jednu od najsurovijih u genocidu u Srebrenici.

U Srbiji se nalazi još pripadnika navedenog odreda (Zoran Obrnović, zvani Maljić), zatim nekadašnji ađutant Ratka Mladića Dragomir Pećanac, kao i zapovjednik 10. diverzantskog voda Milorad Pelemiš, koji čak daje intervjue u tv-emisijama.

Očito je da je sudski tretman monstruoznih i hladnokrvnih genocidnih ubojica daleko, daleko ispod svih pravnih standarda. Ubijene Srebreničane sud ne tretira ni kao domaće životinje, a kamo li nevine pobijene ljude, nikom krive. S druge strane, prema krvnicima su vrlo milostivi, što potvrđuje i nagodba sa Gojkovićem.

U Windsoru, Canada, ovdašnji sud je 2. februara ove godine izrekao kaznu dvogodišnjeg zatvora osobi koja je vršila nasilje nad psom – vezala mu njušku i noge elektro-ljepljovom trakom i ostavila ga da crkne u polju iza jedne velike prodavonice.

Tu ga je malo kasnije našao slučajni prolaznik koji je tuda šetao svoga psa.
Nakon što je ovaj slučaj procurio u javnost, nastala je prava uzbuna – borba za spas psića i policijska potraga za nasilnikom. Uhvaćen je 17. Decembra prošle godine, samo nekliko dana nakon što je ostavio nedužnu životinju da crkne u mukama.

me mu je Michael Earl Hill. Policija ga je odmah strpala u ćuzu, a iza rešetaka ostao je sve do suđenja koje je uslijedilo mjessec i po dana nakon nasilja nad neužnom životinjom. Nasilniku nije dozvoljeno da se brani sa slobode ni uz ponuđenu visoku kauciju.

Sada malo detalja o intresu javnosti za ovaj slučaj – velikog, ali opravdanog pritiska javnosti na sud da se nasilnik nad životinjom strogo kazni.
Priču o mučenju psa pročitalo je na portalu lokalnog lista “The Windsor Star” oko 470.000 čitatelja.

Održani su javni protesti protiv mučenja životinje.

65.000 (šezdeset i pet hiljada) građana potpisalo je peticiju u kojoj su tražili minimum zatvorske kazne nasilniku od 25 (dvadeset i pet) godina!

U međuvremenu – uz danonoćnu brigu “Human society” – cuko se opravio.
Hiljadu ljudi je zražilo da ga usvoji.

Cukino ime je „Justice“ – Pravda.

Prava pravda, sudska, stigla je njegova mučitelja.

Iako je priznao krivicu i pokajao se, mučtelj psa je dobio kaznu od dvije godine zatvora koju će odležiti u državnom zatvoru. Nakon toga, tri godine će provesti na uslovnoj slobodi. Neće smjeti posjedovati oružje. 25 godina neće smjeti držati nikakvog kućnog ljubimca. Moraće predati uzorke svoje krvi (DNA) u policijsku u bazu podataka o teškim kriminalcima. Biće pod nadzorom I savjetima psihologa dok ne izlijeći svoju bolesnu psihu…

Priču o izricanju presude Hillu pročitalo je u 472.000 čitatelja.

***
Povucimo paralelu između sudanije u Beogradu ubojici 1.000 nevinih Srebreničana koji prašta toliki zločin nad nevinim i ne haje za bol preživjelih – i suda u Windsoru koji ima osjećaj za bol cuke i koji žestoko kažnjava mučitelja.

Sud u Srbiji koji miluje obojice koji se ne bi ni Hitlera postidjeli, a sud u Windsoru žestoko kažnjava mučitelja nedužne životinje.

Srpska i srbijanska javnost voli priče masovnih ubojica, pa ih urednici dovode na TV da bi ih pričali dok publika žedna krvi uživa u genocidnom ubojstvu nevinih ljudi.

Ali, nije greška sudova.

Greška je naša.

Mi se navikavamo na naprevdu, na genocid u miru. Lahko i bez iakkvog razmišljanja, bez smopoštovanja prema sebi i drugim paćenicima – halalimo, a da pravda nije stigla ubojice, silovatelje, barbare…

Mi ne znamo protestirati, osim ako nismo izmanipulirani od strane političara.

Mi dižemo glas za puštanej na slobodu kriminalaca.

Mi se ne znamo boriti za pravdu.

Mi smo obična bezlična masa, čast pojedincima, nesvjesni pravde koja je na našoj strani. Mi činimo nepravdu i prema živim i mrtvim, a i prema sebi, a ni Dragi Bog ne voli takve.

Naša grupa je za pet godina postojanja izgurala na 67.000 članova. Mnogi su usnuli san, mnogima je važnija vijest da su nekoj kurvici u Beogradu spale gaće u sred TV-emisije. To primjećuju, ali ne i nepravdu prema sunarodnicima, živim i mrtvim.

Glavno je use, na se i podase, a poslove oko pravde za nevine žtrtve, za genocid u miru, za povratak RBiH im je – desete zveke klepetalo.

Neke mi neko citira vijest da je u povodu blage kazne za masovnog ubojicu, pa i ovog suučesnika ubijanja 1.000 ljudi – tu vijest pročitalo makar hiljadu čitatelja!

Ni sanjati se ne može javni protest, ili peticija – sa hiljadu ljudi ili potpisa.
Koliko svjetlosnih godina nam je potrebno da bi skontali da je genocid u Bosni nekažnjen, da nas navikavaju na rezultate genocida postojanjem RS, a suspenzijom RBiH, što je ponavljanje genocida!

Koliko nam treba da nam dođu u glavu riječi sutkinje izrečene pred prepunom sudnicom prilikom izricanja presude nasilniku nad cikom u Windsoru, Canada:

“Osobe koje postanu serijske ubojice ljudi – počnu sa ubojstvima malih životinja.”