SJEĆANJE NA REFERENDUM, PARALELE…

Općinski odbor za provedbu referenduma građana o neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu), odlučio je da se glasanje obavi u Omladinskom domu.

Formiran je glasački odbor. Sjećam se da je u njemu, pored ostalih hrabrih građana, bio i r. Ismet Buhić.

Mene je zapalo lijepiti po gradu plakate o referndumu. Mnogi su se bojali odmazde četnika koji su već digli glavu, ako bi se prihvatili propagande Referenduma.

Na javnu scenu četnici su izašli masovno na pravoslavni Božić 1989. Od tada – bili smo bihuzur.

Preuzeo sam plakate, stavio ih u svoj „Golf“ i krenuo ih lijepiti.

Nisam kaluklirao kakve posljedice bi to moglo imati po mene i moju obitelj.

Po gradu su već bili izlijepljeni oglasi SDS-a sa pozivima Srbima na otkazivanje plaćanja TV-pretplate zbog mene – novinara Televizije Sarajevo kojeg su nazvali srbomrscem.

Četnike nisam podnosio, a taj me osjećaj nikada neće napustiti. Razlikujem čestite

pravoslavce i četnike. Četnička ideologija danas preovladava, ali ima mnogo pravoslavaca koji tu politiku ne odobravaju. Ima puno muslimana – Bošnjaka – koji se ne suprostavljaju četništvu. To su i srbalije koji se nisu nikada odupirali velikosrpskom projektu u Bosni, ni prije, ni poslije genocida. Takvih je bilo i u našem gradu. I danas, kaada se zavrate u grad, draže im je četničko društvo nego moje. Takozvani imam Mufid Huskić više voli četnicima nego svojim džematlijama koji ga plaćaju. Redovan gost je gost  kafića u koje čestit čovjek nikada ne bi zavirio.  Šuruje sa četničkim vlastima.

Grad je predat prvo predat četnicima, pa ustašama, pa vraćen četnicima. Od izbjeglih građana – niko se u njega ne vraća, a napuštaju ga i pravoslavci…

U našem gradu, u Zborišću i Rici, bilo zaista pravih građana koji nisu htjeli pod četničku šubaru.

Kada je JNA zamijenila „titovke i zvijezde“  za kokarde i šubare, muslimanski i katolički rezervisti odbili su služiti takvoj vojsci, pa se njih tridesetak vratilo sa zbornog mjesta na Manjači. Odbili su se staviti pod četničku komandu i ratovati u Hrvatskoj.

To je bio veličanstveni podvig, herojstvo. O tome su pisali mediji u Bosni i Hrvatskoj, priloge je objavila i TVSA.   Ti momci pripadaju slavnoj povijesti našega grada.

***

Mene je moja javna borba za ljudska prava, pa tako i za slobodnu RBiH skupo stajala, ali ne žalim.

Više puta sam pozivan na saslušanja u SUP kako bi me zastrašili zbog mojih napisa o četništvu.

Nekoliko poziva je uslijedilo nakon što sam objavio ekskluzivnu priču na TVSA o tome kako se mrkonjićka četnička milicija radio-vezom dogovarala sa ključkom milicijom da joj propuste hrvatske izbjeglice sa Banije i Korduna:  „Neće proći Previle!“   poručila je četnička milicija iz Mrkonjića svojim ključkim četničkim kolegama.

Hrvatske izbjeglice su ipak bez incidenata  prošle do Jajca, gdje ih je dočakalo tamošnje općinsko vodstvo na čelu sa predsjednikom Općine Midhatom Karadžićem.

Pred njihov dolazak u Jajce, pozvao me telefonom Midhat Karadžić da snimim dobrodošlicu i njihov raspored po kućama. Niko nije smio ići sa mnom, jer je svuda bilo naoružanih rezervista koji su sijali strah.  Ilija Dujuć je upalio svoj „Mercedes“ pa smo otišli u Jajce i snimili taj prilog.

Uslijedili su pozivi za salušanje. Vraćao sam ih pozivajući se na faormalnosti; jedan od poziva nije imao broj protokola, drugi nije imao pečat, treći je bio bez potpisa. Tek kada je iz SUP-a stigao ispravan poziv koji je imao sve te potrebne službene formalnosti, javio sam se u SUP. Ispitivao me inspektor Mićo Radić u prisustvu nekog kolege. Tražio je od mene da mu navedem izvor mojih informacija o prijetnji izbjeglicama, te da mu dam tekst koji je objavila TVSA u TV Dnevnku.

Rekao sam Radiću:

„Izvor Ti neću reći, a tekst ti ne dam! Moje je pravo ne odati izvor informacije, a tekst je sada posjed TV.“

Tekst priloga sam imao u rukama, ali nisam ga dao Radiću. Na tome se i završilo. (Radić je ljetos nosao elektrinsku narukvicu zbog nekih rabota, kako bi policija mogla znati u svako doba gdje je. Uselio se u kuću jeedinog preživejlog masakra u Oborcima – mahmeda Heremića gdje je držao bordel…)

Nekako u to vrijeme, održavani su nekakvi mirotvorni sastanci delegacija Jajca, Šipova i Mrkonjića o očuvanju mira… Jedan je održan u Pozorišnoj sali Spomen-doma ZAVNOBiH-a.

Mrkonićka delegacija na čelu sa tadašnjim predsjednikom Općine Malidžom postavila je – uz podršku Šipovljana –  ultimatum:

„Ako će Halilović izvještavati, mi nećemo učestvovati na ovom dogovoru,“ rekao je.

Jajački predstavnici na čelu sa Midhatom Karadžićem i Ilijom Jakovljevićem su odgovorili:

„Ako Halilović neće izvještavati, mi napuštamo sastanak!“ I – izvještavao sam! (Prilikom obilježavanja 20. godišnjice četničkog genocidnog zločina u Oborcima, rički „imam“ Huskić je pokušao zabraniti da snimam Mevlud, ali su se prisutni usprotivili…  Taj „imam“ mi je zabranjivao snimanje obnove džamije koju su srušili četnici, psovao me prostački i pijavljivao me miliciji lažući na me… Branio je i snimanje džennaza.)

***

Moja obitelj je mjesecima bila bihuzurena prijetnjama  četnika koje su prijetnje slali telefonom. Prijećeno je da će ih pobiti zbog mene. Pošta nikada nije otkrila ko upućuje te prijetnje, iako je moj telefon po mom zahtjevu kontrolirala.

Četnički su mi rezervisti svakodnevno prijetili na ulici – mnogi su pokazivali metak koji su čuvali za me.

U Šipovu su mi četnici zabranili raditi. U štampi su iznosili razne laži na moj račun, poručivali da jedino Tuđman i ja ne smijemo doći u Šipovo, a ako dođemo, ostaćemo bez glave.

U Jajcu me SDS proglasio nepoželjnim novinarem i „zbog moje sigurnosti“ tražio od TVSA da ne izvještavam sa njihove osnivačke skupštine…

Moja vikendica u Podšiljku je više puta oštećena, opljačkana i demolirana, ali vinovnici nikada nisu otkriveni, premda su isljednici izlazili na lice mjesta.

Odbornici SDA i HDZ-a su dizali ruku na sjednicima Skupšine općine za svaku saoizaciju i maoizaciju Bosne.

Oružje je s kamiona javno dijeljeno od kuće do kuće Srbima.

Odredi četničkih rezervista bili su u Baraćima spremni za odlazak na ratište na Kupres. U gradu ih je bilo na svakom koraku, mnogi su bili pijani, zakrvavljenih očiju.

U Šipovu su  četnici ubili nedužnog građanina Muhameda Ganibeogovića. U Kupres je helikopterom JNA stigao Mile Martić i rat je počeo. Sve je to objavljivala TVSA, a četnici su kopali i rukama i nogama da bi saznali moj izvor informacija.

SDA je preko svoga predsjednika Harija Maslića, tadašnjeg poslanika u Skupšini općine i zamjenika komandira milicije SUP-a Mrkonjić-Grada,  poslala 19 automata koje je on rasprodao, a pare strpao u svoj džep. SDA je puške kupovala po sto-dvjesta DEM, a preprodavala po petorostrukoj cijeni. Hari je poslije zdimio iz Mrkonjića u Jajce, a u sred rata Mlađen Arežina mu je doveo obitelj u tamo. Moji su bili u kućnom pritvoru…

Čentici su znali za to oružje i to je bio jedan od razloga za represije nad mirnim građanima koji nisu imali pojma o ovoj raboti. (I da su svi naoružani, muslimani i katolici bi se teško obranili četničke sile)

U toj i takvoj atmosferi održan je i Referendum građana o nezavisnosti RBiH. SDS je bojkotirao referenudum, ali bilo je pravoslavaca našeg grada koji su izašli na glasačko mjesto svjesni rizika.

Helem, plakati su bili tu, u mome „Golfu.“ Taman kada sam sjedao u auto, naišao je Senad Kaharević zvani Laci.

Upitao sam ga bi li sa mnom polijepio plakate za referendum. Bez razmišljanja je rekao da hoće i sjeo u moj auto. Brzo smo obigrali grad, lijepili smo plakate. Jednu smo zalijepili na lipu ispred Kizlar-agine džamije. (Iz Šipova je već stigla prijetnja nekoga Štiklice da će četnici surušiti tu džamiju jer je „okupatorski spomenik.“

Domaći četnici su i prije održavanja referenduma već ispalili rafale u njen minaret. Pokojni Nuni – koji je to vidio zajedno sa mnom,  odbio je to posvjedočiti u mome TV prilogu, pa sam svjedočio sam snimcima – i svojom riječju. Tada nisam razumio strah Nunoga i drugih, kasnije sam razumio…

Nije se čuditi što su se ljudi bojali.

Stariji su imali bolna iskustva sa četnicima, mlađi su se naslušali tih priča, prijetnji, nagledali zveckanja oružjem, sretali pijane raskalašene četnike, čuli rafale koje su ispaljivali u sred dana i u po noći.

Ovdje moram istaći kako je u našem gradu, u Zborišću i Rici bilo zaista pravih momaka koji nisu htjeli pod četničku šubaru.

Naime kada je JNA skinula „titovke i zvijezde“ i stavila na glavu šubare s kokardama, muslimanski i katolički rezervisti odbili su služiti takvoj vojsci, pa se njih tridesetak vratilo sa zbornog mjesta sa Manjače. Odbili ratovati u Hrvatskoj.

To je bio veliki i hrabri podvig. O tome su pisali mediji u Bosni i Hrvatskoj, priloge je objavila i TVSA.

***

Senad Kaharević je bio poseban tip momka… Hrabrost i privrženost rodnoj grudi i Bosni – niko mu ne može osporiti. Bio je uzor u tim vrlinama.

Polijepili smo plakate, već je bio akšam.  Platio sam Senadu iz svog džepa – ali ta mala suma nije ni stoti dio nadoknade za taj posao. Hrabrost se ničim ne može platiti.  Bez Senadove pomoći i društva, bio bih izložen velikom riziku na poslu oko lijepljenja plakata za referendum koji je četnicima bio i ostao trn u oku.

U autu je ostalo nekoliko plakata.

Jednu sam zalijepio na ulazu u našu zgradu u Brkića bašti. Samo što sam se uspeo uz basamke u stan, zove Mirza ispred zgrade i javlja mi, više išaretom   – strgnuta je.

Siđem, zalijepim novu, ali ni ta se nije dugo zgrijala.

Dvije-tri plakate su ostale u našem stanu.

Kasnije, prije nego sam pobjegao u Jajce, nisam ih stigao spaliti, pa su ostale na tavanu sa još nekim rukopisima. Te referendumske plakate za nezavisnost Republike BiH mogle su biti dodatnim razlogom četnicima da pobiju moju familiju.

Svi oni koji su se pojavili na glasanju u Omladinskom domu bili su pod budnim okom Miće Radića i ostalih četničkih špijuna. Kružila je priča da su sve promatrali iz Babića kuće preko puta Omladinskog doma i pravili spiskove.

***

U toku glasanja, stigla je vijest da su četnici bacili bombu na Đerzelezovo turbe u Gerzovu. Poslao sam „živu“ vijest koju je TVSA je objavila istu večer u TV Dnevniku.

Odlučio sam otići u Gerzovo i snimiti kamerom taj četnički vandalski napad na turbe. Niko ne smjede sa mnom, pa sam se zaputio sam svojim autom u kojem je bila  spremna kamera, magnetofon…

Ne bez straha,  prošao sam kroz Podrašnicu i preko Baraća zaputio se u Gerzovo. Taman kada sam bio pokraj „Alumnike“ – morao sam zaustaviti i sa strahom promatrati kolonu rezrevista četnika koja je prelazila preko ceste. Ni naprijed, ni nazad. Nisu uopće obraćali pažnju na me. Ubrzo su zamakli u obližnjoj šumi, pa sam – nastavio put prema Gerzovu misleći se – ako tamo stignem živ, kako ću se vratiti kroz Baraće puno četnika.

Povratak preko Šipova nije dolazio u obzir jer ne bih prošao preko četničkih barikada…

Bilo je jutro, negdje oko pola osam kada sam stigao pred Turbe.  Snimao sam na brzinu, nerovozan, kamera se tresla u rukama…

Nikoga nisam primijetio pokraj oklnih srpskih luća, niti da me neko promatra s pendžera, ali sam imao osjećaj da me mnogo  skrivenih očiju prati.

Brzo sam snimio oštećenja na Turbetu koje je  izavala  četnička bomba.

Ne bez straha, zaputio sam se nazad.

U Baraćima nije bilo žive duše.

Požurio sam predati film na autobus ključke „Sane“ koji je koji na našu Autobusku stanicu na putu u Sarajevo stizao oko 9 ujutro. Brkati, krupni vozač koji me poznavao, zaustavio je u Podbrdu kada me vidio na stajalištu – pa sam mu predao film, i sa velikom olakšanjem vratio se u grad.

TV je prilog o četničkom bambaškom napadu objavila je te večeri na TVSA. (Prije nekoliko godina prolazio sam kroz Gerzovo: ni traga Turbetu, nisam mogao prepoznati ni mjesto gdje je nekada bilo. (Grupa Šipovljana obratilla se poslije rata ričkom „imamu“ Huskiću s molbom da im pomogne u traženju dokumenata i fotografija Turbeta, ali on nije imao pojma ni da je Turbe i postojalo… Pirisutni Adem Mačković je rekao da se obrate meni, a Huskić je postavio ultimatum – onaj ko sa mnom razgovara, ne može razgovarati s njim!)

Uspjehu referednuma na kojem je na najdemokratskiji način izglasana neovisnost Republike BiH mogli smo se veseliti samo u krugu obitelji i najbližih, najodanijih malobrojnih prijatelj, i to oprezno i tiho… (Od mene su mnogi zazirali odavano jer su im četnici mogli stvarati probleme ako budu viđeni sa mnom. Znam neke koji su prelazili s jednog kraja ulice na dugi, da se ne bi sreli sa mnom, da ih ne bi neko vidio iz Komiteta i Općine sa mnom.)

***

Poslije objavljivanja priloga na TVSA o čeničkom skrnavljenju Turbeta u Gerzovu,  u Jajcu mi je prišao nepoznat čovjek i predstavio se kao Ganibegović iz Šipova, ime sam zaboravio. Rekao mi je kako se on onoga dana kada sam snimao  Đerzelezovo turbe našao u svojoj njivu u Gerzovu. Radio u Austriji, ali je došao glasati na referendumu.  Snimao ogradu na svojoj njivi koju je neko provalio. Tada se pojavila patrola milicije iz Šipova i uhpasila ga. Kaže – neko dojavio da „Halilović snima Turbe,“ pa hitno došli da ga uhapse…

„Umakao si im na vakat,“ kaže.

Uhapsili su njega, zadržali ga u Stanici milicije nekoliko sahata, tražili da pregledaju šta je snimao, pa ga pusitili…

***

Rat je moju obitelj i mene bacio u Njemačku gdje sam pred kraj rata skupljao dobrovoljne priloge izbjeglica za naše borce u ARBiH i građane, prognanike; nešto je novca stizalo i iz Švedske, Danske i Holandije. Kupili smo „Ford-Sieru“ karavan – koji je u Ključ, sa lijekovima koje sam skupio po apotekama, odvezao Jasmin Seferović i predao ga u „Ratno predsjedništvo“ koje nas je obamnulo da će auto koristi za prijevoz ranjenika, a ne za svoje potrebe i provod

Mufid Huskić, smaovoljni i drski Glavni imam Džemata Mrkonji-Grad; on vriješa i psuje, poziva policiju n osnovu svoje lažne prijave, uz podršku lažnih svjdoka

Nešto manje od 3.000 DEM predao sam tada u Ključu Sulejmanu Ceriću, predsjedniku, ali sam se odmah i pokajao jer sam se uvjerio da ni marka neće stići ni borcima ni izbjeglicama, kao ni do tada. (Rasimu Haganoviću, koji se bavio obavještajnim poslovima pri VII korpusu ARBiH donio sam diktafon. Kleo se da će pravda stići ubojice naših sugrađana u Oborcima…)

Rekao sam predsjedniku Ratnog predsjedništava da neće više iz moje ruke dobiti ni jednu marku… (Umalo nisam našao belaja.)

Šta me je ponukalo na takvu odluku?

Dok su u jednoj zaposjednutoj kući u Ključu pripremali dernek nakon povratka iz Bihaća – odakle su telefonirali suprgama u Njemačku i Švredsku – te natrpali pun gepek piva i konjaka – na vrata je bahnuo Senad Kaharević Laci. Išaretio je s vrata – tražeći cigaru…

Bilo mi je drago da vidim da je živ. Njegova jedinica je toga dana vodila krvave bitke po Manjači sa Arkanovim četnicima. Ne vidjevši me isprva, Senad je išaretom od prisutnih tražio cigaru.

Niko mu je ne ponudi.

Volio bih da sam u zemlju propao od stida! Donio toliki novac, Ratno predsjedništvo se gosti za bogatom sofrom, i ja tu, a uzase nejmam ni kutiju cigara da je dam mome komšiji, ratniku, Senadu Kahareviću koji je nekad lijepio plakate za referendum sa mnom, i koji je otišao braniti zemlju da bih se i ja mogao jednoga vratiti u oslobođeni rodni Varcar, koga su Haris i Alija već halali prvo četnicima, pa ustašama, pa na kraju opet četnicima.

Stidio sam kao nikada u životu.

Silom prilika zatekao sam se za tom sofrom Ratnog predsjedništva na kojoj je bilo pečene teletine i drugih meza, piva, flaše konjaka… Ne pijem. Da sam bio najgladniji – ne bih uzeo sa te sofre ništa, osim komadić kruha koji sma valjda zaradio. Bilo me je stid što sam tu.

Izišao sam za Senadom, bratski me zagrlio.

Rekao sam mu da mu nemam šta ponuditi jer sam novac već predao Sulejmanu Ceriću.

Senad je odmahnuo rukom, rekavši – kako oni od tih para neće vidjeti ni cigar duhana, ko ni do sada.

Ode Senad niz onaj malheni ključki sokak. Nisam ga od tada nikad vidio, i otišao je sa ovog svijeta…

Sutradan sretnem u ključkoj čaršiji Suljkina sina Sakiba Darkulića, zarastao u bradu, nenaspavan, vojnička odjeća krvava…

Opet me stid i volio bih da sam u zemlju propao. Ne znam jesam li ga uspio darivati kutijom cigareta, pa da je podijeli sa Senadom i suborcima…

***

Kada sam ponovo donosio pomoć koju smo mi izbjeglice skupljali na Zapadu, dijelio sam novac iz ruke u ruku našim sugrađanima – izbjeglicama po Sanskom Mostu, Bugojnu, Zenici.  Ratnom predsjedništvu – ne samo da to nije bilo po volji, nego me htjedoše i istući u Sanskom Mostu i strpati u zatvor kada smo dovezli kombi za „Merhamet.“ Odbijali su pomoći pri carinjenjenju, ali su se preko noći predomislili i postali fini…)

***

Od kako sam izbjeglica, kao da ne živim svoj – nego neki tuđi život.

Senad Kaharević je umro mlad!

Neka mu je rahmet duši i neka mu je lahka zemlja za koju je lio svoju krv!

Neka je rahmet svima koji su se borili za slobodu Republike Bosne i Hercegovine!