In memoriam
Rasim HEGANOVIĆ
ODLAZAK VELIKOG TOPDŽIJE
Posljednjeg dana odlazeće 2016. preselio je na Ahiret Rasim Feriza Heganović. Nakon višemjesečne opake bolesti, smrt ga zatekla u njegovom rodnom Bilajcu kod Varcar Vakufa. Umro je u 55-toj godini.
Rasim Heganović će biti upamćen kao čovjek koji je ponikao u uglednoj obitelji Heganovića. Otac Feriz je bio zemljoradnik i stočar. Imao je lijep par konja koje bi uprezao u kola i tako dolazio u čaršiju.
I Rasim je krenuo očevim stopama i bio odličan domaćin, uzoriti poljoprivrednik. Bavio se stočarstvom, zemljoradnjom, uzgojem malina. Bio je i majstor građevinac.
Prije rata je bio trgovac, radio je u prodavaonici namještaja U Varcar Vakufu zajedno sa Irfanom Borićem.
Prije okupacije Varcar Vakufa, prešao je ilegalano u Jajce i od prvih dana se uključio u obranu grada i Bosne. Nakon pada Jajca u četničke ruke, priključio se gazijama generala Mehmeda Alagića u Travniku; sa Krajišnicima je dobio mnoge bitke koje će zlatnim slovima biti ispisane u povijesti države Bosne, bude li je.
Bio je nadaleko čuven topždija. Ponekad bi ga za svoje akcije od Armije RBiH “iznajmiljivao” HVO kako bi bojovnicima pomogao u rasturanju četnika, kada nisu bili saveznici.
Vojnu karijeru je završio kao obavještajac pri VII korpusu ARBiH. Pričao mi je kako su zarobili i grupu mrkonjićkih četnika, kako su s njima humano postupali, kako su im davali cigare.
Zakleo se da će pravdi privesti ubojice naših sugrađana u Oborcima kje je poimenice spominjao, ali oni su oni ostali nekažnjeni evo i nakon dvadest i jedne godine.
U međuvremnu, Tužilaštvo BiH progoni generale, oficire, borce Armije RBiH.
I Rasimova komandanta, rahmetli generala Alagića su kao najvećeg zločinca u gluho doba noći digli iz kreveta i u pidžami ga iz Sanskog Mosta otpremili u Sarajevo u zatvor, a zatm u Haag gdje je obranio i čast oficira ARBiH. Prije nekoliko dana podignuta je optužnica protiv Dragana Vikića, jednog od glavnih branitelja Sarajeva, a četnici iz Banje Luke na čelu sa ratnim zločincem Lukačem prijete hapšenjem generala Atifa Dudakovića. Sve je naizvrat i nije da ljudi masovno umiru što od bolešćura, loše zdravstvne zaštite, mizernog života, što zbog nepravde.
Rasim se odmah poslije rata vratio u Bilajce. Otišao u penziju, ali ne i u mirovinu. Bavio se poljoprivredom, pokušavajući opstati na imanju Heganovića.
Prije nekoliko godina, pale su teške riječi Rasimove na moju adresu.
I da Rasim Heganović nije brat moje snahe Hajrije udate za moga brata Zaima. ja bih mu halalio. Velika je djela za života učinio u nateže vrijeme po opstanak i nas i naše Bosne.
Stoga kada u ponedjeljak imam stane ispred Rasimova tabuta i za vrijeme klanjanja džennaze upita Rasimovu rodbinu, prijatelje, poznanike, sugrađane – da li mu halale, neka se zna da mu i ja halalim.
Svi ćemo mi pred Dragoga Boga kad tad i svi ćemo mi svoditi račune s Njim!
Neka Ti ja lahka zemlja bosanska slavni junače Rasime!
***
Ovu vijest mi je danas javio Dudin Šehović. Kaže:
“Došlo mi je da utrem ovaj svoj laptpop za sva vremena. Ne mereš zaviriti na internet, a da ne saznaš da je neko naš teško bolestan ili je umro. Treba imati čelično srce i sve to izdržati.”
I sam mislim isto.
Možemo mi pogindsorasiti kompjutere i mobitele ali, nažalost niko od sudbine ne može utWDobra vijest se brzo i nadaleko čuje, tužna i žalost i brže i dalje. Tako i ove tužne koje su baš zaredale.
(Windsor, 31. 12. 2016.)
Ibrahim Halilović 