In memoriam
NADA (rođena Roljić) STIPANČIĆ
TIHA, DOBRA KOMŠINICA I ŠKOLSKA DRUGARICA, UZORITA GRAĐANKA
Stiže i vijest o odlasku na Onaj Svijet moje školske drugarice i prve komšinice Nade Stipančić rođene Roljić.
Sredinom ove, sada haman već prošle godine smo se sreli u Varcaru, u frizerskom salonu njena sina Zorana. Čulo se da je Nada bolesna, i meni je bolest bila sjela na grbaču… Nadali smo se nadali da će se Nada oteti opakoj bolesti. Nažalost, bolest je bila jača i Nada je podlegla 29. decembra 2019. Njeni najbliži, u prvom redu sin Zoran, kćerka Brankica, učinili su sve da bi se otela bolesti, da bi ozdravila i oporavila se, ali uporna i tvrdoglava teška bolest odvela je Nadu na groblje. Za godinu i pol dana Zoran je izgubio oba svoja roditelja, unuci Djeda i Babu.
Nadina obitelj je jedna od prvih seoskih obitelji koja se poslije II svjetskog rata doselila u grad, tačnije u našu Riku. Otac Savan je bio partizan. Radio je neko vrijeme u trafici koja je bila u Rici. Ne sjećam da je prodavao novine, ali najtraženije su bile cigarete koje su se kod Savana mogle kupiti na komad. Savan je bio visok, koštunjav i mršav. Bio je tih i povučen, na usluzi Ričanima. Nadina majka Zora bila je tiha žena, sjećam se da je došla u Riku u narodnoj tribovačkoj nošnji i da je tu nošnju dugo nosila. Prolazila bi kao sjena pokraj naše kuće. Uvijek bi pozdravljala. Nismo se međusobno posjećivali, premda smo bili haman prve komšije – našu bašču je od avlije Roljića dijelila”Efendincina” bašča. (Ne sjećam se da nam je Efendinca dolazila). Svako je zadržao svoju privatnost, nije se miješao u tuđi život, osim što se ponekad o svakome pričalo na sijelu, ali teško da je od toga koga glava mogla zaboljeti. Svako je poštivao tuđu vjeru i običaje drugog. Nikakvih velikih trzavica nije bilo među susjedima, da pače, bilo je međusobnog uvažavanja i poštovanja, razumijevanja i spremnosti za pomoć ako ustreba. Nada je bila moja školska drugarica. I ona je bila tiha, nenametljiva. Pamtim je kao srdačnu prodavačicu u “Borovu” gdje je mene kao i duge mušterije dočekivala sa osmijehom, strpljivo, ali ne i nametljivo, skidala sa rafe, ili donosila iz magacina jedan za drugim parom obuće dok najzad cipele ili teniske, gumena čizme – ne bi bile taman.
Nakon rata srdačno smo se sretali i raspitivali za zdravlje. Viđali smo se u Frizerskom salonu ispod stare Stipančića kuće, idući prema Rudinama. Nikad nije propustila priliku da se ne raspita za sve moje, mada je od Zorana već imala prilike saznati sve. Zoran je školski drug naše Alme koji je u našoj kući postao drag gost. Dok su išli u Gimnaziju, Zoran bi znao doći kod Alme i napraviti joj frizuru; kao srednjoškolac opredijelio se za frizera kao svoj životni poziv.
Kada je otvorio dućan, postao je frizer svih mojih ukućana, pa i unuke Lejle koja ga posebno voli. Uvijek je tu bila i Nada koja nas je dočekivala s radošću i komšijskom ljubavlju. O Bajramu, Zoran nam je dolazio u posjet donoseći čestitke i svoje majke Nade. Nakon smrti njena supruga Zdravka, lani u jesen smo otišli na žalost Nadi i Zoranu. Nada je bila je crnini, oplakivala je svoga supruga Zdravka. Nadali smo se da ćemo se sretati i ubuduće u sretnijim i veselijim prilikama, zdravi.
Kada smo se rastajali, Nada i Zoran su nas darivali jabukama iz njihove bašte. Avlija je bila okićena cvijećem – bila je jedna od najljepših u gradu. Jedan buket i za nas. Korpa jabuka. Uz posljednji pozdrav Nadi, mojoj komšinici i školskoj drugarici, građanki, dobrom insanu, molim Boga da joj podari Raj u kojem će biti okružena cvijećem i svakojakim voćem, vječnom prebivalištu gdje je već čeka njen Zdravko.
(Windsor, Canada, 31. 12. 2016.)
Ibrahim Halilović 