ŽRTVENOG JARCA – POD ČETNIČKI NOŽ!

                   ŽRTVENOG JARCA – POD ČETNIČKI NOŽ!

U povodu objavljivanja knjige “Glavu dole! Ruke na leđa” Sabahudina Šehovića koju sam lektorirao i uredio, te obogatio fotografijama i autentičnim iskazima svjedoka, a sve u dogovoru sa autorom – uslijedile su  neprimjerni, prostački istupi začinjeni lažima,  psovkama i uvredama na moj račun od  strane osoba koje niti hoće, niti žele pročitati šta u knjizi stvarno piše. Njima je glavni cilj prešutjeti četničke zločine, a onog koji ih objelodanjuje opanjkati četnicima.

Te mahaluše truju javni prostor lažima. One se drže pravila po kojem –   kad ne možeš osporiti istinu, udri svim silama na onog ko istinu iznosi. Pri tome su laži, izmišljotine, klevete i podmetačine, gotove presude bez suda i sudija – oružje kojima se takvi rado i jedino služe. Za njih dugo i drugačije mišljenje ne postoji, jer oni su i ogluhli i oslijepili u svom duhovnom mraku. Ne bi se trebalo osvrtati na te mahaluše, ali one svoje laži iznose na javnim mjestima – pa ako se insan ne oglasi, oni likuju – biva, vidi šta Haliloviću izgovorih, a on šuti. Tako bilježe nove poene kod četnika!

U laž sam nakoliko puta utjerao drvene advokate Midana Tuleka koji su pokušali osporiti svjedočenje Zaima Halilovića Robina o tome da Pobin nije notorni ratni zločinac nego nevina  dobričina. To je nedopustiv i providan pokušaj spasavanja ratnog zločinca – preko mojih leđa…

Na svom bunjištu na Facebooku raskokodakala se i Hadžija Buhić kao najveća prostakuša i primitivka; okomila se na me uz podršku osoba onakvih kakva je i ona.  Obasule  me uvredama i psovkama, podmetanjima, ruže me kao lažova (sic!) kako bi spasile još jednog  četnika – ovog puta Nabojšu Kozića Škorinog.Njegov zločin i ne spominju.

Taj četnik se u knjizi spominje po zlu, ali Hadžija Buhić i mahaluše i to i ne primjećuju, niti osuđuju, niti Škorinog niti zločine drugih. Kao živu metu isporučuju četnicima mene. Prozivaju me zbog onog što se po gradu govorilo po gradu , kako je navedeno u knjizi. To nisu riječi ni mišljenje ni autora knjige ni njenog urednika.

Ali, ono što je napisano o Škorinom, Pobinu…, to jesu riječi i moje i Šehovićeve. U kontekstu opisa tog ratnog zločinca spomenuto i ime njegove supruge Melise. U knjizi je navedeno samo dio onoga šta se u po gradu govorilo o Melisi , pa i njenoj preranoj smrti  – da je prešla na pravoslavlje, da je promijenila ime… Ta praksa navođenja nečega o čemu se  priča, govori – koristi se svakodnevno u  – svjetskim medijima – novinama, radiju i TV, knjigama… Postoje mediji koji se bave samo “gossip-om.” Riječi “priča se” ili “govori se”, “čuje se” je ograda onog ko te priče – tračeve  citira – da to nisu njegove riječi, nego riječi drugih.

Ali, kako to objasniti Hadžiji Buhić koja kao đoja poštuje autora knjige, ali samo zato što je stariji,  ali žestoko vrijeđa onoga ko je knjigu uredio. Zašto to Hadžija radi, ona zna, ali prepostavljam kako pokušava svu krivicu za sve izenseno u knjizi – svaliti na moja leđa. Ako je tako, onda mi je to čast! Jer knjiga je hrabro svjedočenje o genocidu.

Bez suda i sudija, Hadžija  me isporučuje na četnički panj i traži podršku istomišljenika. Ona pokušava izazvati bijes u mahali kao tobožnji  zaštitnik obitelji Hrustanović koju niko nije ni spomenuo u knjizi, niti jednom riječju, a kamo li uvrijedio.  Hadžđija to odlično zna, ali pokušava nasamarti one koji ne znaju ili ne žele znati.  Knjiga vrvi podacima o zločinima ne samo Nebojše Kozića Škorinog, ali Hadžija ni jednom riječju ne kritikuje niti optužuje zločinitelje četnike, iako ima hiljadu dokaza u knjizi. Ona se okomila na “urednika” iako nema ni jednog dokaza da je išta loše o Melisi  urednik zaista napisao.

Hadžija Buhić – kao i mnogi drugi – a o tome postoje svjedoci – ne opovrgava da se po gradu to i to govorulo o Melisi, ne samo ono što je spomenuto u knjizi, nego i o njenoj preranoj smrti. Da ima imala čorbe u olavi, Hadžija Buhić bi mogla staviti prst na čelo i upitati se – ko je plasirao te priče. Zar Nebojša Škorin, koji je oženio muslmansku, nije u birtiji mogao – da ga dobro čuju četnici –  plasirati te priče kako mu je žena promijenila ime, kako se pokrstila, kako bi se pokazao veći četnik od velikih četnika. On je to zločinom i dokazao.

Škorin se pokazao kao veliki četnik u Vlasinju, u Rici, u Podbrdu…, ali to za mahalu nije tema.  Ko ubi Baju, ne pita se  Hadžija, a zna da je Škorin bio na mjestu zločina. Stoga, umjesto tog logičkog zaključka, Hadžija Buhić pokušava mene zavaditi sa obitelji Hrustanović, a i sa autorom knjige, premda za to nema ni jedan valjani razlog. Sve će Hadžija Buhić, Emira Tulek i co. uraditi da bi oklevetali  i ocrnili me – i sve će učiniti da bi zaštitili četničke ratne zločince, makar ih oni premlaćivali, ubili nekoga njihovog, opljačkali, protjerali, unesrećili. To je ta peta kolona četnička koja je opasna isto kao i četnici sami, ili možda i gora jer njihova imena mogu zavarati. Ta peta kolona već dugo godina isporučuje katilima nedužne ljude, a među njima i mene.

Jeste!

Krajnji cilj je knjigu “Glavu dole! Ruke na leđa” prikazati kao knjigu u kojoj Ibrahim Halilović izmišlja i potvara nevine. Time Hadžija Buhić i co. pokušavaju zasjeniti ili sakriti

 

istinu o stvarnom zločinu genocida nad muslimanima i katolicima kojeg su počinili Škorin, Pobin i četnička bratija, a o čemu knjiga svjedoči. Kao njen urednik, ne odričem se ni jednog slova iz knjige! Nažalost, u knjizi se ne spominju četničke ulizice i cinkaroši, ali biće vremena i za to, i to poimenice.

Takvi, poput Tuleka i Hadžije Buhić, lažima i gotovim presudama pokušavaju od mene napraviti četničku metu, žrtvenog jarca, kao da to već nisam, a u očima naivnih predstaviti me kao većeg četnika od ratnih zločinaca kako bi opravdali njihove zločine i potvrdili da nisu svjesni četnika u vlastitim glavama. Takvi ne mogu prežaliti što me četnici ne ubiše. Potajno se nadaju da ipak hoće kad tad – i na tome svojski rade.

Odgovarati mahali,  opasnost je da se čovjek spusti na nivo mahale. Odšutjeti – značilo bi priznati kao istinu mahalske laži i objede.