In memoriam: Mirsad ŠEHIĆ – IZNENADNI ODLAZAK TIHOG, KRŠNOG SUGRAĐANINA

In memoriam

Mirsad ŠEHIĆ
IZNENADNI ODLAZAK TIHOG, KRŠNOG SUGRAĐANINA

Ne vjerujem, čekam nekoliko dana u strahu i nadi da se ipak neće obistiniti tužna vijest o odlasku na Ahiret našeg kršnog sugrađanina Mirsada Šehića.

Majka Fatima još nije prežalila gubitak kćerke Mirsade, niti supruga Hajrudina – a evo još jedne velike tuge na njena materinska pleća. Ima li veće žalosti od žalosti roditelja koji žali za  svojim djetetom.

Mirsad je bio dijete i insan za primjer i ugled. Bio je kršno stvorenje, ko sputna curica, što bi rekli naši stari. Ne sjećam se da sam ga ikad čuo kako govori povišenim glasom. Radovao se i tugovao smireno; tiho je podnosio bol i tugu, nenametljivo se radovao. Živio je život pravednika. Bio je akademski građanin, lijepo odgojen, uljudan, naočit.

Iako nije živio u Rici, Mirsada možemo smatrati našim Ričaninom jer majka  i otac su rođeni Ričani, u Rrici su se i zagledali. Hajrudinov otac Ibrica imao je u Rici brijačnicu.
Hajrudin, koji je radio u Upravi “Manjače,” Fatima koja je bila trgovkinja – sve su svoje snage uprli da bi na selamet izveli svoju djecu – Mirsadu, Mirsada, Seada. Sead je postao doktor medicine, Mirsad inženjer, Mirsada je radila na Recepciji Hotela u gradu i Motela na Balukhani.

Sjećam sa sastanaka najvažnijih političkih organizacija, kojima je prisustvovao i Mirsad – tada direktor “Elektro-distribucije.” Rijetko bi govorio, a kada bi govorio, pametno bi i pravedno zborio.

Bilo je tada sastanaka na kojima se raspravljalo o radu novinara na kojima je i potpisnik ovih redova bivao osuđen za nešto što nikada nije ni pomislio učiniti. Bio je to lov na vjetšice u kojem Mirsad Šehić nikada nije učestvovao. U međuvremenu, četnici su izlazili na javnu scenu.

Bijaše loše telefonske linije, pa sam često – da bi poslao izvještaj na TV Sarajevo ili “Bosanskim pogledima” i “Slobodnoj Bosni” morao odlaziti u Jezero ili Jajce. Jednom sam pitao Mirsada mogu li poslati neki izvještaj preko fax-a u njegovoj kancelariji. Tada je on bio direktor “Elektrodistribucije” – a kancelarija mu se nalazila na Rudinima, gdje je i danas Uprava istog preduzeća. Bez ustezanja je rekao da mogu i tako mi uskratio putovanje u Jajce, ne jednom. Tada je i počelo naše nenametljivo prijateljstvo.

Ali, Mirsad je samim time na svoja leđa natovario ne samo poprijeke poglede Srba koji u Distribuciji među kojima su mnogi  pet počeli petokraku javno zamjenjivati kokardom. Nije mu bilo lahko, sigurno su ga i na sastancima kritikovali zbog tih usluga meni – novinaru kojeg su već tada javno prozvali “srbomrscem” te otkazali RTV pretplatu… Mirsad ničim nije pokazao da se pokajao. čak, mislim da je bio ponosan na to što mi može pomoći u širenju istine o četničkoj pomami koja je svakom bila više vidljiva nego nama samima u Rici.

Nismo bili ista generacija, nismo se družili, ali izbjeglištvo u Njemačkoj nas je zbližilo. Mirsad, njegova supruga Fatima i sin Armin posjetili su nas u Hanau. Supruga Fatima – melek od osobe: baš su se namjerili jedno na drugo, idealan par. Šehići su bili redoviti na sastancima našeg varcarskog izbjegličkog udruženja uvijek spremni materijalno pomoći naše sugrađane koji su patili u Bosni.

Onda su Šehići morali u Ameriku. To im je sigurno teško palo. U nekliko e-mailova koje smo razmijenili prije desetak godina, Mirsad je bio ponosan i na svoga sina inženjera Armina i na našeg inženjera Mirzu… Nažalost, ljudi – općenito ljudi, su ga razočarali, kao i mene ostalom. Teško se namjeriti na pravog insana. Mirsad Šehić je bio jedan od rijetkih.

Iz jednog Mirsadovog pisma iz 2008., prenosim ove riječi:

Dragi Ibrahime,

ovih sam dana sam u kući budući da su Fatima i Armin otputovali u Švedsku i tamo će ostati jos tri sedmice. Fatima se javila prije nekoliko sati i prenosim vam njene mahsuz selame. Armin je odletio malo u Njemačku, u Stuttgart, gdje će ostati do kraja sedmice, a onda se opet vraća u Švedsku. Mi smo postali i američki državljani, pa se sada lakše putuje po svijetu.

Kako ste Hajra i ti? Kako su Alma i Mirza? Kako su svi vaši? Relativno malo čujem o našim ljudima. O ljudima sa kojima sam živio i koje sam volio mnogo više nego sam toga bio svjestan. 
Mi smo ovdje u poslu i trci. Nemamo mnogo slobodnog vremena. A toliko toga bih ti mogao pričati o Americi, o Bosni, o ljudima. Naročito o ljudima. Ali neću sada. Bilo bi mi drago kada bismo mogli sjesti, pa o svemu popričati polako, bez srkleta.

Danas jednostavno želim samo da ti se javim sa nekoliko informacija. Najprije želim reći da je nas Armin diplomirao na elektrotehničkom fakultetu i da, uz vašega Mirzu, sada imam još jednoga kolegu. Nisam se sjetio ranije da te pitam za Mirzin broj telefona. Armin je trenutno u Stuttgartu, pa bi mogli kontaktirati. Mirza vjerovatno ima korisnih informacija za Armina. Ako budeš pri volji pošalji mi odmah njegov broj, a ja bih ga onda javio Arminu.

Iz Bosne, na žalost, nemam dobrih vijesti. Moja mati se još nekako drži ali i nju snaga pomalo izdaje. Otac je slab. Na njega je rat, i sve ono sto se tamo dešavalo, ostavio trajne posljedice. On se sada nalazi u jednom čudnom psihičkom stanju kada, i pored vrlo bistrog uma, nije u stanju da komunicira sa okolinom. Ali, sasvim iznenada, sestra mi je postala najveća briga. Mirsada je nedavno imala hitnu operaciju na debelom crijevu i za dlaku je ostala živa. Trenutno su u toku detaljnija ispitivanja tako da ne mogu sa sigurnošću govoriti o čemu se radi. Ljekari su rekli da je još jedna operacija neophodna.

Na kraju želim vam svako dobro.

Mahsuz selam iz USA.
Mirsad Šehić

Od tada se nismo dopisivali. Šteta za me! Bivali smo u isto vrijeme u Bosni preko ljeta, ali se nismo sreli. Šteta.

Ljeti bih svraćao kod Stipe Demirovića Špuketa, njegove Ruže, tražio Antu. Pod jabukom u bašći sam zaticao šareno društvo komšija. Kahvenisali su, uz žubor Rike prepričavali zgode, tužili se jedni drugima na zle ljude i gadno doba, veremili za svojima po dalekom svijetu. Među njima je bila i Mirsadova mati Fatima. Uvijek me pitala  čujem li se sa Mirsadom, obavještavala kad će doći na odmor.

Fatimu, pak, Mirsadovu suprugu, sretoh jednog pazarnog dana u Jajcu na pijaci. Reče da je i Mirsad tu, da bi voljela da se sastanemo.

Rasu se društvo pod jabukom… Iz Amerike stiže tužna vijest…

Prilikom jednog razgovora, Mirsad mi je rekao da zna imena palilaca Katoličke crkve u Zborištu i da će mi ih kazati kada dođe vrijeme. Nažalost, naše su se veze prekinule, a palitelji su ostali nekažnjeni. Zbog njih i njima sličnih, i Mirsad Šehić je morao u bijeli svijet. Svi ti zločinci snose krivicu za naše teške sudbine, a Bog dragi zna – i za preranu smrt Mirsada Šehića.

Molim Dragog Boga da Mirsada Šehića, kršnog Vacaranina i Ričanina, moga odanog prijatelja nagradi lijepim džennetom.