In memoriam: Zahid dr. HALIDOVIĆ – ODLAZAK PRVOG I POSLJEDNJEG RIČKOG DOKTORA

Prije desetak dana Dudin Šehović mi je javio da se u bihaćkoj Bolnici na liječenju nalazi doktor Zahid. Kada bi išao u posjet svojoj Hasniji koja je u isto vrijeme ležala u toj Bolnici, Dudin je obilazio i doktora Zahida. Tako sam imao priliku da se preko Dudina raspitujem o zdravlju doktora Zahida i zaželim mu ozdravljenje. I Doktor se interesirao za moje zdravlje. Dudin mi je prije nekoliko dana javio da je dr. Zahid na aparatima, da nije dobro i da ga kolege šalju na liječenje u Sarajevo, ali ne znam je li stigao do tamo.

“Zahid je umro! Hasnija izišla iz Bolnice.”

To je Dudinova poruka iz Bihaća koju sam primio ujutro 26. decembra 2016. daleko u Canadi. Poslije duboka snijega bijaše ošalilo, ali meni i Hajri se oko srca počeo hvatati led.

– Cijeli dan ne izlazi mi iz glave doktor Zahid – veli Hajra.

Ode prvi i zadnji rički Doktor, ode s one strane vode Sane, dalje od svoje Rike u kojoj je ponikao i iz koje je morao otići, ali dušom je nikad nije napustio. Zapravo, dr. Zahid nije otišao. On će ostati u uspomenama ne samo njegovih pacijenata, nego i mnogih drugih koji nikada nisu zatražili njegovu pomoć.

Bio je vrstan dječiji liječnik, ali i liječnik za sve uzraste.

Kada sam učiteljovao u Liskovici, medicinsko osoblje iz Varcara je dolazilo nekoliko puta godišnje u našu školu gdje su vakcinirali djecu. Tada bi doktor pregledao i djecu i odrasle. Moji Liskovičani su cijenili dr.Zahida.

Kada bi preko školske djece razaslali po selu pozive za vakcinaciju, a zakazanog dana majke sa djecom u naručju, starci i starice počeli se iskupljati pred školom ranim jutrom, ne jednom su pitali:

– Oće li doći doktor Zaid!

Dolazio je doktor Zahid i neumorno po čitav božji dan pregledao djecu, odrasle, starce, zdrave i bolesne, propisivao lijekove, davao savjete. Poslije, zapalili bi po cigaru i učiteljskoj sobici, potegnuli po pivu.

Od malehna je imao problema sa nogom. Sjećam se da su moji stari govorili kako je imao veliku želju završiti škole. Rahmetli Zahida, mati Zahidova, uprla je sve svoje snage da svoga Zahida izvede na selamet. (Mati mu je nekad bila udata za ing. Šaćira Halilovića…)

Moji su spominjali kako su maloga Zahida na kolicima vozili u školu. Bio je inteligentan, imao je jaku volju za učenjem, medicina mu se nije mogla oteti.

Postao je Doktor.

Volio je svoj posao.

Oni koji su trebali njegovu liječničku pomoć, brzo bi se uvjerili da je veliki stručnjak, poštovali su ga i cijenili, mnogi su tražili baš njega i samo njega kada im se dijete razboli.

Volio je svoju Riku ko svoju dušu.

Rika i Ričani su volili svoga doktora.

Nije se uzdizao iznad običnih ljudi, baška Ričana.
zavraćao i je i u našu kuću. Govorio bi mi:- Otac ti više kuka da je bolestan, a Boga mi, majka ti je bolesnija!

Volio je sjesti u kafani sa Sulejmanom Darkulićem (Memkom Suljkinim), sa Aćom Akifovicinim, a i mnogim drugim – što ono kažu – običnim svijetom. Znao je svakoga poimenice u Rici. Volio je zaći u Kockarnicu, odmah preko puta stare Bolnice. Tamo se igralo za sitne pare, ali Doktoru nije bilo do para – nego do društva. U Kockarnici je uvijek bilo i šale i priča za izvoz, društvo šareno i neobično.

Nekad smo znali osvanuti u restoranu na Autobuskoj.

Jednu pivu pio bi haman po svunoć. Pušio je. Naši odnosi su imali uzlazne i silazne linije, ali bili smo i ostali prijatelji. Poštovao sam njegov humani posao, a on je cijenio ono što ja radim.

Bio je đometan.

Sretali smo se o Bajramima na dženazama u Rici, Mevludu u Oborcima…

Viđali smo se u Ključu gdje je izbjegao sa svojom Ismom, njenim ocem Sulejmanom Dedićem kojeg smo zvali Majstorom. Sin jedinac Nihad proveo je jedno vrijeme u Njemačkoj. Morali su iz Varcara i oni, ali Doktoru se nije dalo otisnuti dalje od Ključa. Da je bliži Rici.

Dr. Zahid se radovao svakom susretu, raspitivao se do u detalje gdje smo, kako smo…

Pribojavao se da mi “anamo oni” ne naude zbog moje uporne bitke za istinu i pravdu, za kažnjavanje onih zbog kojih se i on morao maknuti iz Varcara, iako je i anamo njima možda i najviše valjao. Ostavio je iza sebe u Rici veliki imetak, nedovršenu kuću, voćnjak, nekad za ugled. Ostale su uspomene, boli nepreboli. Vehnuo je za Rikom i Varcarem.

O doktoru Zahidu bi se mogle ispričati hiljade priča, a da priča ostane nedovršena.

U arhivi TV Sarajevo vjerovatno još čuvaju reportažu koju sam davno snimio baš kada je dr. Zahid s ljubavlju pravog voćara podizao taj voćnjak. Prije dvije godine zavratio sam se u taj voćnjak, ubrao koju šljivu… Kuća nedovršena zjapi i plače za svojim domaćinom, šljivik zarastao u korov, sve opustjelo..

Sreli smo se u Oborcima lani, na Mavludu, na dvadesetu godišnjicu masakra kojeg su četnici počinili nad našim sugrađanima.

Ostao je video zapis i ove riječi doktora Zahida:

– Mogu reći da su to bili ljudi – da ih je probiralo, ne bi moglo bolje probrati. To su bili ljudi mimo politike, bez velikih zahtjeva, skromno živjeli, uglavnom zanatlije, bili su zadovoljni sa malim…

Kao doktor, Zahid je pripadao baš krugu tih običnih malih ljudi, i u ordinaciji i na ulici i u kafani. Oni su bili Zahidov svijet, a doktor Zahid – dio njihova svijeta i njihova dika. Doktor Zahid je bio jedna od najmarkantnijih figura Varcar Vakufa novijeg doba. Bio je jadan od stubova Grada.

Nije šala, doktor, a iz Rike! Naše Rike.

Danas – ni Rike ni njenog Doktora. Ni nas.

Iako će biti ukopan u Ključu, iako će njegovi Isma i Nihad uskoro mu podići nišane, to neće biti i jedini biljezi; stotine bijelih nišana je u srcima svih onih koji su ga poznavali, koje je liječio i izliječio, onih koji su ga, sretali ili družili se s njim – onih koje su zli ljudi razbacali po Kugli zemaljskoj.

Moja r. Mati bi reci:

“Odlomi se još jedna biser grana.” Rička, varcarska – naša!

Ode prvi i zadnji rički Doktor, s njim i dio nas.

Šta je Rika, šta je Varcar, šta smo mi bez dr. Zahida!

Rahmet Ti duši Doktore!

(Windsor, Canada, 26. 12. 2016.)

Foto: Šaćir SPAHIĆ