Autor: Ibrahim HALILOVIĆ

                   ŽRTVENOG JARCA – POD ČETNIČKI NOŽ!

U povodu objavljivanja knjige “Glavu dole! Ruke na leđa” Sabahudina Šehovića koju sam lektorirao i uredio, te obogatio fotografijama i autentičnim iskazima svjedoka, a sve u dogovoru sa autorom – uslijedile su  neprimjerni, prostački istupi začinjeni lažima,  psovkama i uvredama na moj račun od  strane osoba koje niti hoće, niti žele pročitati šta u knjizi stvarno piše. Njima je glavni cilj prešutjeti četničke zločine, a onog koji ih objelodanjuje opanjkati četnicima.

Te mahaluše truju javni prostor lažima. One se drže pravila po kojem –   kad ne možeš osporiti istinu, udri svim silama na onog ko istinu iznosi. Pri tome su laži, izmišljotine, klevete i podmetačine, gotove presude bez suda i sudija – oružje kojima se takvi rado i jedino služe. Za njih dugo i drugačije mišljenje ne postoji, jer oni su i ogluhli i oslijepili u svom duhovnom mraku. Ne bi se trebalo osvrtati na te mahaluše, ali one svoje laži iznose na javnim mjestima – pa ako se insan ne oglasi, oni likuju – biva, vidi šta Haliloviću izgovorih, a on šuti. Tako bilježe nove poene kod četnika!

U laž sam nakoliko puta utjerao drvene advokate Midana Tuleka koji su pokušali osporiti svjedočenje Zaima Halilovića Robina o tome da Pobin nije notorni ratni zločinac nego nevina  dobričina. To je nedopustiv i providan pokušaj spasavanja ratnog zločinca – preko mojih leđa…

Na svom bunjištu na Facebooku raskokodakala se i Hadžija Buhić kao najveća prostakuša i primitivka; okomila se na me uz podršku osoba onakvih kakva je i ona.  Obasule  me uvredama i psovkama, podmetanjima, ruže me kao lažova (sic!) kako bi spasile još jednog  četnika – ovog puta Nabojšu Kozića Škorinog.Njegov zločin i ne spominju.

Taj četnik se u knjizi spominje po zlu, ali Hadžija Buhić i mahaluše i to i ne primjećuju, niti osuđuju, niti Škorinog niti zločine drugih. Kao živu metu isporučuju četnicima mene. Prozivaju me zbog onog što se po gradu govorilo po gradu , kako je navedeno u knjizi. To nisu riječi ni mišljenje ni autora knjige ni njenog urednika.

Ali, ono što je napisano o Škorinom, Pobinu…, to jesu riječi i moje i Šehovićeve. U kontekstu opisa tog ratnog zločinca spomenuto i ime njegove supruge Melise. U knjizi je navedeno samo dio onoga šta se u po gradu govorilo o Melisi , pa i njenoj preranoj smrti  – da je prešla na pravoslavlje, da je promijenila ime… Ta praksa navođenja nečega o čemu se  priča, govori – koristi se svakodnevno u  – svjetskim medijima – novinama, radiju i TV, knjigama… Postoje mediji koji se bave samo “gossip-om.” Riječi “priča se” ili “govori se”, “čuje se” je ograda onog ko te priče – tračeve  citira – da to nisu njegove riječi, nego riječi drugih.

Ali, kako to objasniti Hadžiji Buhić koja kao đoja poštuje autora knjige, ali samo zato što je stariji,  ali žestoko vrijeđa onoga ko je knjigu uredio. Zašto to Hadžija radi, ona zna, ali prepostavljam kako pokušava svu krivicu za sve izenseno u knjizi – svaliti na moja leđa. Ako je tako, onda mi je to čast! Jer knjiga je hrabro svjedočenje o genocidu.

Bez suda i sudija, Hadžija  me isporučuje na četnički panj i traži podršku istomišljenika. Ona pokušava izazvati bijes u mahali kao tobožnji  zaštitnik obitelji Hrustanović koju niko nije ni spomenuo u knjizi, niti jednom riječju, a kamo li uvrijedio.  Hadžđija to odlično zna, ali pokušava nasamarti one koji ne znaju ili ne žele znati.  Knjiga vrvi podacima o zločinima ne samo Nebojše Kozića Škorinog, ali Hadžija ni jednom riječju ne kritikuje niti optužuje zločinitelje četnike, iako ima hiljadu dokaza u knjizi. Ona se okomila na “urednika” iako nema ni jednog dokaza da je išta loše o Melisi  urednik zaista napisao.

Hadžija Buhić – kao i mnogi drugi – a o tome postoje svjedoci – ne opovrgava da se po gradu to i to govorulo o Melisi, ne samo ono što je spomenuto u knjizi, nego i o njenoj preranoj smrti. Da ima imala čorbe u olavi, Hadžija Buhić bi mogla staviti prst na čelo i upitati se – ko je plasirao te priče. Zar Nebojša Škorin, koji je oženio muslmansku, nije u birtiji mogao – da ga dobro čuju četnici –  plasirati te priče kako mu je žena promijenila ime, kako se pokrstila, kako bi se pokazao veći četnik od velikih četnika. On je to zločinom i dokazao.

Škorin se pokazao kao veliki četnik u Vlasinju, u Rici, u Podbrdu…, ali to za mahalu nije tema.  Ko ubi Baju, ne pita se  Hadžija, a zna da je Škorin bio na mjestu zločina. Stoga, umjesto tog logičkog zaključka, Hadžija Buhić pokušava mene zavaditi sa obitelji Hrustanović, a i sa autorom knjige, premda za to nema ni jedan valjani razlog. Sve će Hadžija Buhić, Emira Tulek i co. uraditi da bi oklevetali  i ocrnili me – i sve će učiniti da bi zaštitili četničke ratne zločince, makar ih oni premlaćivali, ubili nekoga njihovog, opljačkali, protjerali, unesrećili. To je ta peta kolona četnička koja je opasna isto kao i četnici sami, ili možda i gora jer njihova imena mogu zavarati. Ta peta kolona već dugo godina isporučuje katilima nedužne ljude, a među njima i mene.

Jeste!

Krajnji cilj je knjigu “Glavu dole! Ruke na leđa” prikazati kao knjigu u kojoj Ibrahim Halilović izmišlja i potvara nevine. Time Hadžija Buhić i co. pokušavaju zasjeniti ili sakriti

istinu o stvarnom zločinu genocida nad muslimanima i katolicima kojeg su počinili Škorin, Pobin i četnička bratija, a o čemu knjiga svjedoči. Kao njen urednik, ne odričem se ni jednog slova iz knjige! Nažalost, u knjizi se ne spominju četničke ulizice i cinkaroši, ali biće vremena i za to, i to poimenice.

Takvi, poput Tuleka i Hadžije Buhić, lažima i gotovim presudama pokušavaju od mene napraviti četničku metu, žrtvenog jarca, kao da to već nisam, a u očima naivnih predstaviti me kao većeg četnika od ratnih zločinaca kako bi opravdali njihove zločine i potvrdili da nisu svjesni četnika u vlastitim glavama. Takvi ne mogu prežaliti što me četnici ne ubiše. Potajno se nadaju da ipak hoće kad tad – i na tome svojski rade.

Odgovarati mahali,  opasnost je da se čovjek spusti na nivo mahale. Odšutjeti – značilo bi priznati kao istinu mahalske laži i objede.

Komentar – pismo mladog Srbina iz Varcar Vakufa povodom izlaska knjige Sabahudina ŠEHOVIĆA: ZA ZLOČINCE JE SUD, ZA OSTALE JE POMIRENJE

Mladi Srbin iz Varcar Vakufa (Mrkonjić-Grada) poslao je komentar – osvrt u povodu teksta JE LI MOGUĆE DA TAKVA ZVJERSTVA JEDAN ČOVJEK UČINI DRUGOME, NEVINOM ČOVJEKU?! – prof. dr. Dubravka Lovrenovića a koji se odnosi na knjigu “Glavu dole! Ruke na leđa” Sabahudina Dudina Šehovića. Pismo donosim u cjelosti. Ime i e-mail adresa autora su mi poznati

• Gospodine Haliloviću i ostali koji ste komentarisali, žao mi je i teško da čitam to što se proživjeli. Nemam prava da vam kažem da oprostite, jer imate svako pravo da mrzite Srbe i sve ono što Mrkonjić Grad /Varcar Vakuf/ predstavlja. Osjećate se izdanima i poniženima, mučeni ste i ubijani. Svako ko to negira je kukavica.

Rođen sam u Mrkonjić Gradu 1992. godine. Srbin sam i odrastao sam u čaršiji. O ovome se ništa ne zna među mlađim generacijama. Stariji sugrađani su znali šta se dešava, međutim niko nije smio da se pobuni, jer ako su ti zlikovci bili spremni toliko zla nanijeti Bošnjacima i Hrvatima, zašto isto ne bi bili spremni to učiniti i Srbima koji su se bunili protiv toga ludila?

Gospodine Haliloviću i ostali koji ste komentarisali, žao mi je i teško da čitam to što se proživjeli. Nemam prava da vam kažem da oprostite, jer imate svako pravo da mrzite Srbe i sve ono što Mrkonjić Grad /Varcar Vakuf/ predstavlja. Osjećate se izdanima i poniženima, mučeni ste i ubijani. Svako ko to negira je kukavica.

Ako bih rekao da shvatam vašu bol, patnju i traume lagao bih vas, ali vas molim da uzmeto u obzir činjenicu sa veliki broj Mrkonjićana, nije bio takav i da su se bojali reagovati, jer bi završili kao što ste završili i vi. Prošli bi kao Srđan Aleksić iz Trebinja. Uzmite u obzir činjenicu da se u mrkonjićkom selu Baljvine Srbi pravedno ponijeli prema svojim komšijama i prijateljima, pa shodno tome neka vam takvi Srbi budu primjer i na takve gledajte kao na jedine istinske predstavnike toga naroda.

Gospodine Haliloviću, smatram da je Vaš način poprilično napadan kada se radi o vašim akcijama u centru grada. Mislim da to nije način na koji ćete dobiti simpatije građana Mrkonjić Grada, a to bi bilo jako bitno ako želite da mnogi mladi saznaju šta se dešavalo tokom rata. Vrlo je bitno da na jedan smiren i civilizovan način komunicirate sa ljudima, jer će određeni ljudi koji ne mogu da kontrolišu svoju mržnju početi da vas napadaju, kao što se i desilo, ako sam dobro pročitao.

Ja nemam ništa sa tim ratom, nisam u njemu učestvovao, ali spreman sam da pružim ruku pomirenja svakome. Nadam se gospodine Haliloviću, da ćete i vi pružiti ruku nama koji smo spremni da čujemo šta imate da kažete, ali ipak postoje maniri, načini i pravila da se nešto kaže. Jer ja nemam nikakvu grižnju savjesti po pitanju bilo čega što se desilo bilo kome u ratu, jer ja lično nikome zlo nisam nanio. I zato, trebali biste poštovati mene prije svega kao čovjeka, pa tek onda kao Srbina, Bosanca itd.

Bilo bi jako lijepo kada bi se mogla održati promocija knjige gospodina Sabahudina Šehovića u Mrkonjić Gradu i vjerujem da bi se jedan dobar dio ljudi odazvao, pa i ako ne  –  trebalo bi se o tome razgovarati iz čisto moralnih i etičkih razloga, zbog onih koji su ubijeni, zlostavljani i mučeni, kako i zbog onih koji sada tamo žive i nemaju drugu alternativu osim da nastave da žive.

Duboko sam uvjeren da Bog svakome daje njegovu platu i vjerujte da su mnogi ljudi čija sam imena pročitao primili svoju. Nema većeg i boljeg sudije od Boga samoga.

Uvijek ste dobrodošli u Mrkonjić Grad, svako od vas, jer to je vaš grad po svakoj logici. Samo pazite na način na koji se obraćate ljudima, jer i oni su možda nekoga izgubili ili su proživjeli isto to u Jajcu, Bugojnu, Donjem Vakufu itd.

Svako ima svoju priču i zato razgovarajmo, jer svima nama treba živjeti a i mrijeti. Neki novi rat je uvijek moguć, pa zato hajde da se potrudimo da do njega ne dođe, a to ćemo moći samo iskrenim pružanjem ruke jednih drugima.

Za zločince je sud, za ostale je nastavak suživota i pomirenje.

MIDAN TULEK SPASAVA ČETNIKA POBINA

Telefon je zazvonio u kući Sabahudina Dudina Šehovića. Kada je podigao slušalicu, na drugoj strani žice čuo se glas zajapurenog Midana Tuleka koji je bio toliko ljut da je jedva izgovarao riječi.

Kratak razgovor sa generalom Seferom HALILOVIĆEM:

NE HUŠKAM NA RAT, SAMO UPOZORAVAM – NIKO NE MOŽE OTETI DIO BOSNE BEZ BELAJA

„Evo reći ću: ja sam veći prijatelj srpskom narodu nego Dodik za kojim su zapristali i koji će ga odvesti u belaj ako se ne osvijeste. Mi smo časni ljudi. Ne želim nikome ništa loše. Naprotiv, srpskom narodu ja želim mnogo više dobra nego što mu želi Dodik…“ „U Bosni i Hercegovini postoje patriotske snage koje ni po koju cijenu neće dopustiti secesiju ili otimačinu državne teritorije.„

Reakcije koj su uslijedile povodom upozorenja generala Sefera Halilovića da Dodikov referendum ukida RS i vraća u život RBiH, te da niko ne može oteti komad ili pola Bosne a da ne bude belaja, političari i medijske kurtizane i intelektualci u regionu su ustali protiv navodnih Halilovićevih ratnohuškačkih izjava. To je zamjena teza. Referendum i pokušaj secesije RS nastale na genocidu je huškanje na rat. Svaka država ima neotuđivo pravo braniti svoj suvereni državni teritorij.

U ovoj hajci na Halilovića – kako oni u Beogradu i Banjoj Luci, tako i oni u Sarajevu, falsificiraju i podmeću optužujući za za ono što mu nije ni na kraj pameti. Stiče se dojam da oni nisu ni gledali NTV1 nitu su pročitali transkript onog što je izjavio. Oni su tako dali podršku Dodokovom pokušaju u rušenju države Bone.

Među takvima našao se i gen. Jovan Divjak, ničim izazvan koji traži od minornih političara i osoba sa kriminalnim repovima, kosovaca – poput Nikšića i Radončića, a i drugih da zaštite i njega, Divjaka, i građane od navodno nedopustivih izjava njegovog vrhovnog komandanta i kolege. (Divkak je u Dobrovoljačkoj spasavajući Aliju Izetbegovića iz dobrovoljnog ropstva JNA, spasavao JNA i Kukanjca, te pomogao oko nesmetanog izvlačenja silnog naouružanja JNA iz opkoljenog Sarajeva!)

• Takve izjave su budalaštine – kratko je prokomentirao gen. Halilović takva podmetanja i zamjene teza na kraju našeg današnjeg kratkog razgovora. Puste se u eter budalaštine, pa neka se vrte. Ali, neka se stide ako imaju obraza oni koji se trebaju stidjeti zbog takvih izjava. Mi smo svjesni i časni ljudi i dobro vagamo svaku svoju riječ. Mi dobro znamo šta nam je dužnost i šta moramo raditi. Ponavljam, niko nikada neće podijeliti Bosnu, niti će iko ikada otkinuti komad njene državne teritorije bez belaja. To nije huškanje na rat, to je samo upozorenje, – kaže gen. Halilović.

Zar nije normalno da general Halilović, pa za njim i svaki političar, intelektualac, novinar, građanin postupi kao i što bi postupio svaki državljani bilo koje države na svijetu! Možemo li zamisliti da neko pokuša otkinuti komad Srbije bez belaja, ili komad Hrvatske, Slovenije, Francuske, Švedske? Ne! Ali, u Bosni, zemlji apsurda građani odobravaju takve stvari, čak i gen. Divjak koji je očito zaboravio da se borio za RBih, a ne RS. Zato je u Bosni nenormalno braniti svoju državu na osnovu domaćeg i međunarodnog prava.

General Halilović nastavlja:

• Mene se pokušava predstaviti kao čovjeka koji huška na rat, što je neistina i podvala. Meni se podvaljuje da mrzim srpski narod. Evo reći ću: ja sam veći prijatelj srpskom narodu nego Dodik za kojim su zapristali i koji će ga odvesti u belaj. Mi smo časni ljudi. Ne želim nikome ništa loše. Naprotiv, srpskom narodu ja želim mnogo više dobra nego što mu želi Dodik. Ako oni to ne razumiju, to je njihov problem. Nemam namjeru da ikoga obrazujem, samo imam namjeru reći oni što mislim. Dakle, ja ne želim nikome ništa loše! Ja samo upozoravam na šta može da izađe pokušaj da neko otkine komad državne teritorije Bosne. Niko neće odnijeti pola Bosne odavde bez belaja. To je jasna i nedvosmislena poruka.

General Halilović je još rekao:

• Dakle, moja namjera i onda i danas je da upozorim na opasanosti koje mogu proizaći iz postupaka jednog kriminalca koji – da bi izbjegao sudsko procesuiranje zbog propasti Pavlovića banke, Banke Srpske, zloupotreba oko izgradnje zgrade Vlade u Banjoj Luci, kriminalnih poslova oko vile u Beogradu – te niza drugih krivičnih dijela, pokušava da usmjeri pažnju na referendum, da pobjegne u referendumska pitanja. Umjesto da se nađe na sudu, Dodik ne priznaje sud. I  umjesto da mu svi pošteni ljudi u ovoj zemlji kažu da jedan kriminalac ne može voditi narod, mnogi mu daju blagu ili punu podršku. Trebaju međutim svi znati da Bosnu nikad niko neće podijeliti niti komad niti dio Bosne odnijeti. Ne postoji sila koja to može uraditi i to treba da bude svima jasno. –

Na kraju razgovora spomenuo sam gen. Haliloviću izjavu Inzka u kojoj je ustvrdio kako nema potrebe za Bonskim ovlastima jer je Ustavni sud rekao svoje. Dakle, on se neće petljati u svoj posao.

General Halilović je na to rekao:

• Zaista nemam potrebe da polemišem s ljudima koji godinama primaju velike plate, a ništa ne rade. Ja sam zagovornik strategije oslanjanja na vlastite snage i mislim da u Bosni i Hercegovini postoje patriotske snage koje ni po koju cijenu neće dopustiti secesiju ili otimačinu državne teritorije. –

Sefer HALILOVIĆ:

NAŠU KUĆU – REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINI UREĐIVAĆEMO MI, A NE STRANCI

“Put kojim idu Bakir Izetbegpvić i SDA je put ka nestanku države Bosne. Ta politika neće proći. Postoje snage koje će tu politiku zaustaviti. Ne brinite se oko toga! Budite sigurni da to neće proći, ni stranci i Bakir Izetbegović ni Srbija ni njen genocidni surogat. Biće samo Republika Bosna i Hercegovina”

Večeras sam kratko razgovarao sa Seferom Halilovićem, osnivačem i prvim komandantom Armije Republike Bosne i Hercegovine koji je bio i ostao žrtva onih snaga – SDA-KOS osovine koje su ne samo pokrale pare za obranu, nego su spriječile Armiju RBiH da oslobodi zemlju.

General Halilović je uklonjen iz Armije RBiH, na njega je izvršen neuspio atentat, a kasnije mu je u Sarajevu napakovana optužnica koja ga je odvela u Haag odakle se vratio pobjedonosno – Nije kriv!

Nije samo gen. Halilović žrtva osovine SDA-KOS, nego i svi građani i sama Republika BiH. Mi smo također taoci pogubne politike SDA oslanjanja na međunarodnu zajednicu iako nas je ona izdala i u ratu i u miru.

Sudeći po mnogim komentarima na socijalnim mrežama, pa i u našoj grupi koja zahtijeva povratak u život Ustav RBiH, general Halilović uživa neokrnjen ugled među građanima koji od njega očekuju aktivnije učešće u političkom razrješenju krize koja traje od kako je potpisan daytonski Sporazum i koja doživljava svoj vrhunac referendumom u RS koji podupire Srbija, koja time drastično krši taj ugovor čiji je potpisnik.

I.Halilović: Danas su zapadne zemlje ponudile Dodiku ispunjenje želja u zamjenu za odustajanje od ilegalnog referenduma, što je on glatko odbio. Niko kako Vi ne zna reći i Dodiku i strancima – dalje ruke od Republike Bosne i Hercegovine. Kakvu poruku imate danas?

Gen. Sefer HALILOVIĆ: Želim poručiti strancima da oni nama uopće ne trebaju. Oni su smetnja i prepreka normalnoj državi Republici BiH za koju su se građani opredijelili na referendumu 1992. demokratkom odlukom koja je nepobitna. Nama toga referednuma kojeg iko u Bosni može organizirati da bi pobio taj referednum građana. Nama stranci ne trebaju. Oni  ili se prave da ne znaju, ili neće da znaju, ili svjesno rade mimo svih pravila imeđunarodnih normi držeći nas kao taoce Srbije i njenog zločinačkog surogata genocidne RS. U takvom ambijentu oni tetoše Dodika, mole ga da im napiše listu njegovih želja da bi odustao od ilegalnog referenduma, umajesto da priznaju da je Dayton mrtav i da na snagu stupa Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

Taj Dodikov referendum kojeg podupre Srbija kao potpisnica daytonsmog Sporazuma čime ga drastično krži i pravi nevažećim,  nama je potreban kao krunski dokaz  kršenja tog ielgalnog Sporazuma. Legalna je jedino Republika BiH. I da budem sasvim jasan. Naše unutrašnje stvari neće rješavati stranci, jer tu su naše unutrašnje stvari, to je naš posao i naša zadaća. Stranci misle da je Bosna zbir krušaka, jabuka i šljiva – jedan plus jedan, plus jedan, plus jedan. Bosna je mnogo komplikovaija nego što oni mogu i zamisliti, a taj bosanski čvor oni niti znaju, niti hoće, niti žele riješiti. Oni žele da Bosna nestane. Stoga, mi znamo šta nam je raditi da taj scenarij spriječimo. Budete bez brige, uradićemo naš posao kako nama odgovara u našoj kući. Mi za to imamo snaga. Neka niko ne sumnja u to. Mi imamo spreman odgovor i na ovu, jednu od mnogih kriza koje potresaju ovu zemlju od 1992. kada je ilegalno stvorena RS i od kada se pokušava od Bosne napraviti nemoguća zemlja kako bi se na ovim prostorima inatslirala velika Srbija. Nama ne trebaju nikakvi svjetski pravni stručnjaci i njihova retorika u smislu – i jare i pare! Dayton je mrtav, na scenu stupa Republika Bosna i Hercegovina. I, to će biti bez obzira šta rekli stranci. To će biti bez obzira šta misle pravni eksperti koji bi proglasili i Republiku BiH i koji bi u isto vrijeme zadržali Dayton.

I.Halilović: SDA je poklopila čitavu državu. U rukama SDA-ovaca je ekonomija, madiji, nevladine organizacije, boračka udruženja, udruženja izbjeglica. Bakir Izetbegović uporno jaše mrtvog konja koji se zove Dayton. Postoji li odgovor toj i takvoj velikosrpskoj politici?

Gen. Sefer HALILOVIĆ: Bakir Izetbegović nastavlja djelo svoga oca na stvaranju velike Srbije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Dok Bakir priča priču o referendumima o ukidanju RS i izdvajanju Srebrenice iz RS, on i SDA dalje dijele Bosnu, stvaraju treći entitet, pričaju o distriktima, što je voda na mlin muslimanije, ali i velike Srbije i Velike Hrvatske. Njemu i SDA nije ni na kraj pameti Republika Bosna i Hercegovina.Put kojim idu Bakir Izetbegpvić i SDA je put ka nestanku države Bosne. Ta politika neće proći. Postoje snage koje će tu politiku zaustaviti. Ne brinite se oko toga! Budite sigurni da to neće proći, ni stranci i Bakir Izetbegović ni Srbija ni njen genocidni surogat. Biće samo Republika Bosna i Hercegovina

1. Hvala Vam na ovom razgovoru!

Gen.Sefer Halilović: Hvala i Vama na pozivu i sretan 70. rođendan uz najbolje želje!

Profesor Francis A. Boyle:

REFERENDUM U RS VRAĆA NA SNAGU USTAV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

Referedum u RS je proizveo veoma ozbiljnu krizu za Dejtonski ugovor, za Bosnu i Hercegovinu i za mir u regionu.

Cilj referenduma je da se pokuša poništiti odluka Ustavnog suda BiH koja je konačna i obavezujuća. Referendum poništava Ustavni sud kao instituciju koja čini dio dejtonskog Ustava.

Referendum koji je u suštini korak ka otcjepljenju RS (sto je prema dejtonskom Ugovoru nemoguće) poništiće Dejtonski ugovor.

U situacji kada je dejtonski Ugovor poništen, primjenjuju se odredbe koje postoje u Ustavnom zakonu, a donesene su u novembru 1995., prije nego što je potpisan mirovni Sporazum, što znači da se na snagu vraća Ustav Republike BiH na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.

Bakir Izetbegović, predsjednik Predsjedništva, može formalno objaviti da je Mirovni ugovor poništen i proglasiti ponovno uspostavljanje Ustava Republike BiH bez ikakve pravne procedure pošto na to ima pravo u skladu sa odredbama sadrzanim u Ustavnom zakonu od novembra 1995., godine.

Pošto će referendum vjerovatno stvoriti ozbiljnu krizu, međunarodna zajednica treba spriječiti referendum i sankcionirati svakoga onog ko insistira na njegovom provođenju.

Visoki predstavnik, Valentin Inzko, treba primijeniti Bonske ovlasti i smijeniti odmah sve one koji su smetnja dejtonskom mirovnom Ugovoru. Nije mu potrebno nikakvo dodatno ovlaštenje od PIC-a jer su mu sve ovlasti date dejtonskim mirovnim Ugovorom.

Bosanski građani mogu zaustaviti referendum organizujući danonoćne masovne mirne

proteste ispred Američke ambasade jer je Amerika najodgovornija za implementaciju mirnovog Ugovora, te je je jedina koja bi mogla uciniti puno vise od samog PIC-a. 

Pozivam građane Bosne i Hercegovine da se organizuju i da protestuju ispred američke ambasade sve dok bude potrebno i dok se referendum ne zaustavi, te dok se oni koji su smetnja provođenju mirovnog procesa ne smijenu i ne sankcionišu.

Razgovor obavila mr.sci. Dzenana DELIĆ

Uz moj 70. rođendan

POTREBNO MI JE LIJEČENJE

Danas, 8. septembra meni je sedamdeset godina.

Prije nekoliko mjeseci trčao sam oko 20 kilometara bez ikakvih problema. Mislio sam za svoj veliki životni jubilej pretrčati relaciju od Varcara do Jajca koja je duga koliko i Mali maraton.

Insan snuje, Bog Dragi određuje…

Od sredine ljeta moje zdravstveno stanje nije dobro.

Moja pluća koja su me doskora znala u jednom dahu iznijeti na vrh Lisine, ili biciklom na Štrbinu, sada trebaju liječenje. U Travniku su me slali u Sarajevo na liječenje, ali sam se odlučio za Canadu.

Ovog ljeta nisam viđen ni na Balukhani gdje sam ujutru trčao svojih deset do petnaest krugova oko oba jezera.

Proveo sam deset dana u Bolnici za plućne bolesti u Travniku u istoj sobi u kojoj je nekad davno ležao naš sugrađanin, nenadmašni pjevač Zaim Imamović, koji je nakon selidbe iz Varcara prje II svjestkog rata živio u Travnuku, a kasnije u Sarajevu. Iz Sarajeva je upućen na liječenje u Sanatorij u Travnik gdje je dobio nadahnuće za svoju pjesmu „Stara staza.“

U znak sjećanja na velikog Zaima, na moj boravak u Sanatoriju, kao i u znak zahvalnosti svima koji su mi pokušali pomoći i osokoliti me, snimio sam ovaj video spot i poklanjam ga za moj rođendan.

Zahvaljujem se dr. Nisvetu Hrnjiću i medicinskom osoblju Doma zdravlja u Jajcu, zatim dr. Maliku, dr. Emiru i ostalim doktorima u Sanatorijumu u Travniku, a posebno medicinskom osoblju, i baška medicinskom tehničaru Seadu Mrkonji.

Posebno se zahvaljujem mome prijatelju, velikom sevdaliji, vrsnom specijalisti i humanisti dr. Semiru Vraniću.

Veoma sam zahvalan mojoj užoj i široj obitelji.
Hvala svim iskrenim prijateljima na brizi i bodrenju!

Odmor u Bosni i Njemačkoj koje je bio planiran do 18. oktobra prekinuo sam kako bih već u narednu subotu bio kod svoga doktora u Windsoru u Canadi.

Nadam se da ću svoj san o ponovnom penjanju na Lisinu u jednom dahu bez odmora i trčanju Malog maratona od Varcara do Jajca ostvariti već iduće godine.

Nadam se da ćemo se svi još dugo sretati i prijateljovati u zdravlju i veselju – kako u stvarnom životu, tako i u virtualnom svijetu!

Pjesma “Stara sataza” nalazi s ena ovom linku:

KNJIGA SABAHUDINA DUDINA ŠEHOVIĆA „GLAVU DOLE! RUKE NA LEĐA!“ IZLAZI IZ ŠTAMPE ZA DESETAK DANA

Poslije višemjesečnih porođajnih muka, knjiga Sabahudina Dudina Šehovića „Glavu dole! Ruke na leđa!“ naći će se u rukama čitatelja za desetak dana.

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini bio je slatkorečiv kada je bila u pitanju ova knjiga. Obećali su je štampati o svom trošku, uzeti za se jedan dio tiraža, dati Dudinu njegov dio. Tako je bilo sve dok je predsjednik Saveza Jasko Mešković sa svojim svjetnicima nije pročitao knjigu i pogazio dato obećanje prije mjesec dana.

Između Istine koja je iznesena u knjizi, i Stranke koja je poklopila sve u Bosni, pa i ovaj Savez, koja nas je usrećila ropsrvom i u našem gradu,  Mešković i njegovi savjetnici su se opredijelili za Stranku. Jer, rahatluk koju im pruža Stranka Meškoviću – kancelariju, sekretarice, vozača, savjetnike, lijepu plaću, putovanja, konačenje u hotelima – ne smiju biti dovedeni u pitanje štampanjem jedne knjige čiji autor bez dlake na jeziku ispisuje povjesnu Istinu, ma kakva ona bila i ma koga zaboljela. Očito, ta istina „logorašu“ nije po volji, usvari opasna je po njegov rahatluk.

Mešković je pokušao ubijediti Dudina da izbaci neke dijelove knjige ili neke opise likova. Pitao je: „Gdje si našao Halilovića, kako si došao do dr. Lovrenovića, Marjana Hajnala?“ Iako je i Meškoviću ponuđeno da dadne svoje mišljenje o knjizi, on ga nije napisao, ali je pitao Dudina zašto među recenzentima nema više Bošnjaka, zašto je toliko katolika Hrvata zastupljeno u knjizi, što će ta i takva fotografija. Tražio je da Dudin prepravlja knjigu i krivotvori povjesne istine. To je isprva radio po malo diplomatski i uvijeno, ali najzad je Meškovović priznao da on  mora igrati onako  kako Starnka svira.  I dok Mešković brine o tome koliko Hrvata (sve čestitih građana, sic!) ima u knjizi, njegova Stranka pravi Treći entitet sa nerpijateljima Bosne, dodatno dijeli Bosnu na distrikte, učvrćuje gencoidnu RS…

Meškovićevi zahtjevi su sa prezirom i gnušanjem odbijeni. Istina nema cijenu. Izemđu para i istine, opredijelili smo se za – istinu bez ikakve dvojbe, a knjiga će već nekako biti štampana, a ako ne, pojaviće se na internetu.

U međuvremenu  rukopis knjige je obogaćen novim svjedočenjima, fotografijama…

Teret štampanja knjige pao je šupalj džep Dudina Šehovića, a dio troškova solidarno sa svojim prvim komšijom snosiće moja familija. Uzdamo se u pomoć dobrih ljudi i udruženja jer knjiga je od našeg općeg interesa.

Ova knjiga ne bi trebala završiti u Dudinovom golubarniku, ili u nekom kirelju, daleko od očiju čitatelja.

Varcarani imaju puno razloga nabaviti ovu knjigu da bi je čitali i podsjećali se na zlo koje je su i sami preživjeli, a pogotovo sugrađani poput Dudina. Ta knjiga je povjesna čitanka za sve nas i uputa za trajno sjećanje zapisivanjem, zahtjev za pravodom, kako se zlo ne bi ponovilo.

Knjiga je nenadmašno autentično svjedočenje Sabahudina Dudina Šehovića. Njegova sjećanja  podupiru paralelna svjedočenja njegove Hasnije, zatim drugih sudionika i svjedoka, pa je svaka Dudinova riječ u knjizi neupitna.

Jedan logoraš iz Ključa, kome su četnici čekićem porazbijali čašice na koljenima, pa je bio nepokretan, izbližeg je u najgorim mogućim uvjetima imao priliku uvjeriti se kakvi su Varcarani, pa je Dudinu rekao:

„Ne vidjeh boljih ljudi.“

Budimo i ostanimo takvi,  građani baška u svojoj plemenitoj ljudskosti.

Cijenimo, uz zahvalnost, ovo Dudinovo hrabro svjedočenje i ogroman duhovni i materaijalni napor da bi ova knjiga ugledala svjetlo dana i došla do čitatelja.

U uvodu u knjigu napisao sma ovo: „Ovu knjigu doživljavam kao poruku suprotnu njenom naslovu – pa je tako treba i čitati – glavu gore, ispravi se čovječe, pobuni se protiv zla i nepravde, pa šta koštalo! Inače, nestaće te.

Sabahudin Šehović se ispravio kada ga je samo jedna  riječ protivljenja i prkosa mogla stajati glave. Nije se pognuo do danas, o čemu je trajni svjedok ova knjiga.

Sabahudin Šehović je davno nadvladao strah. Odavno je red na nama i našem uspravljanju.

Ova knjiga može poslužiti kao dobar poticaj i putokaz.

Dignimo glavu i zahtijevajmo pravdu bez koje nema pomirenja ni suživota.“

DODIKOVIM REFERENDUMOM NESTAJE DAYTONSKI SISTEM I RS, A VRAĆA SE USTAV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

Gen. Sefer HALILOVIĆ: Održavanjem referenduma u tzv. RS, definitivno prestaje važiti daytonski Sporazum i automatsko po pravnim regulama stupa na snagu Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

Nažalost, osim BPS-a, niko nije bio spreman odreći se vlasti i fotelja u korist građana i države RBiH– pa je na prvim izborima poslije agresije i genocida – ozvaničeno etničko čišćenje i potvrđena opstojnost – iako ilegalnog dejstonskog sisetma i RS.

NISAM NI U KAKVOM SUKOBU SA ADVOKATOM GORANOM MARIĆEM, ALI ČETNIK GORAN MARIĆ JE U NEIZAZVANOM SUKOBU SA MNOM – I SA PRAVDOM

• Gradom kruže glasine kako sam se sukobio sa uglednim advokatom Goranom Marićem (sinom uglednog sudije i advokata Nike Marića, kako bi se skinula krivica sa nasilnika Gorana Marića – sina Ilije i Zage – koji me pokušao ubiti prije nepun mjesec dana. Gorana Marića je lažima pokušao otkloniti svoju krivicu, preparirao je svjedoke, a na ruku mu ide, misli, i genocidna policija, kao glasine po gradu – ali liječničko uvjrenje o mojim povredama – je neoborivo dokaz njegove krivice 

Prije nepun mjesec dana nakon što me je svojim autom ugrozio na trotoaru u ulici u Mrkonjić-Gradu, na što sam samo blago prigovorio da je trotoar za pješake, gradski kabadahija, četnik po vokaciji Goran Marić (sin od oca Ilije i majke Zage)  me grubo napao, izvrijeđao da sam kriv za rat, krvoproliće, psovao mi mrtvu Majku, pa me pokušao udaviti u dva navrata, pred više svjedoka – slagao je miliciji kako me nije napadao te kako sam je njega vrijeđao.

Nakon što policija blagonaklono primila ovaj napad na moj život, te je napadač saslušan tek nakon šest dana nakon pokušaja ubojstva, umjesto da je bio odmah uhapšen, nakon što su preparirani svi svjedoci – kako nisu ništa vidjeli… – evo novog pokušaja sapiranja krivice. Rekao bih da je ta smišljena podvala  bumarang koji će se Goranu Mariću razbiti o glavu. O čemu se radi?

U gradu je plasirana  priča kako sam se sukobio sa ADVOKATOM Goranom Marićem (sinom ustaškom granatom ubijenog moga prijatelja NIke Marića, sudije i advokata) kako bi se odvratila pažnja od istine da me je bez razloga napao Goran Marić (zadnji slog prezimena se izgovara otegnuto) koji je sin je Ilije i Zage Marić – ćaća mu je bivši vozač u Domu zdravlja, ona trgovkinja u „Zadružnoj trgovini.“

Ovu dezinformaciju doživljavam kao još jedan pokušaj da se skine krivica sa napadača Gorana ( sina Ilije i zage Marića) i prebaci na me i ako treba –  na čestitog gradskog advokata Gorana Maraća iz ugledne obitelji advokata Nike Marića, moga predratnog prijatelja.

Krivicu – pokušaj ubojstva ne može niko zataškati, ni genocidna mrkonjićka milicija koja štiti ratne zločince, koja pokušava po drugi put od mene napadnutog napraviti napadača,  niti svjedoci koji lažu kako nisu nipta vidjeli, niti ovakve gradske priče. Postoji liječiničko uvjerenje o tjelesnoj ozljedi koje sve to demanira.

(Jedan primjer : jedna trgovkinja iz „Mikija“ mi je rekla da ona nije ništa vidjela – kada me Goran Marić pokušao udaviti, ali jeste njena koleginica koja je tada bila unosila robu iz kombija u prodavaonicu. „Ona je vrišteći utrčala u prodavnicu i dobro me prepala,“ rekla je trgovkinja za svoju koleginicu. Obratim se toj trgovkinji „koja je vrišteči utrčala u prodavnicu“ kada me Goran marić pokušao ubiti, a ona – nasmijano, kao nevinašce iz bešike kaže: „Nisma ja ništa vidjela!“ Pitanje na koje i buala lahko može odgovoriti; mora postojati razlog za njen strah, vrisku iprepad kolgeinica i mušterija, ali eto, u mrkonjićkom slučaju – vrišti se onako bez veze, a da onaj ko vrišti ne zna što vrišti i bježi sa lica mjesta, niti oni koje ta osoba prepada imaju pojma o čemu se radi.)

Ovo je jedan, a zabilježio sam još nekoliko takvih laganja u moje oči kako bi se zaštitio nasilnik Goran Marić, sin Ilije i Zage koji me pokušao ubiti.

Pravda je u Mrkonjiću spora i nedostižna, pravo je svoja suprotnost.

To se pokazuje i u ovom slučaju.

Ali, što se mene tiče – slučaj se neče završiti ni na verrziji priče o napadu koju je miliciji ispričao napadač na me Goran Marić sin Ilije i Zage – niti na pričama kako sam se sukobio sa poštovanim advokatom Goranom Marićem.