NISAM NI U KAKVOM SUKOBU SA ADVOKATOM GORANOM MARIĆEM, ALI ČETNIK GORAN MARIĆ JE U NEIZAZVANOM SUKOBU SA MNOM – I SA PRAVDOM
- Gradom kruže glasine kako sam se sukobio sa uglednim advokatom Goranom Marićem (sinom uglednog sudije i advokata Nike Marića, kako bi se skinula krivica sa nasilnika Gorana Marića – sina Ilije i Zage – koji me pokušao ubiti prije nepun mjesec dana. Gorana Marića je lažima pokušao otkloniti svoju krivicu, preparirao je svjedoke, a na ruku mu ide, misli, i genocidna policija, kao glasine po gradu – ali liječničko uvjrenje o mojim povredama – je neoborivo dokaz njegove krivice
Prije nepun mjesec dana nakon što me je svojim autom ugrozio na trotoaru u ulici u Mrkonjić-Gradu, na što sam samo blago prigovorio da je trotoar za pješake, gradski kabadahija, četnik po vokaciji Goran Marić (sin od oca Ilije i majke Zage) me grubo napao, izvrijeđao da sam kriv za rat, krvoproliće, psovao mi mrtvu Majku, pa me pokušao udaviti u dva navrata, pred više svjedoka – slagao je miliciji kako me nije napadao te kako sam je njega vrijeđao.
Nakon što policija blagonaklono primila ovaj napad na moj život, te je napadač saslušan tek nakon šest dana nakon pokušaja ubojstva, umjesto da je bio odmah uhapšen, nakon što su preparirani svi svjedoci – kako nisu ništa vidjeli… – evo novog pokušaja sapiranja krivice. Rekao bih da je ta smišljena podvala bumarang koji će se Goranu Mariću razbiti o glavu. O čemu se radi?
U gradu je plasirana priča kako sam se sukobio sa ADVOKATOM Goranom Marićem (sinom ustaškom granatom ubijenog moga prijatelja NIke Marića, sudije i advokata) kako bi se odvratila pažnja od istine da me je bez razloga napao Goran Marić (zadnji slog prezimena se izgovara otegnuto) koji je sin je Ilije i Zage Marić – ćaća mu je bivši vozač u Domu zdravlja, ona trgovkinja u „Zadružnoj trgovini.“
Ovu dezinformaciju doživljavam kao još jedan pokušaj da se skine krivica sa napadača Gorana ( sina Ilije i zage Marića) i prebaci na me i ako treba – na čestitog gradskog advokata Gorana Maraća iz ugledne obitelji advokata Nike Marića, moga predratnog prijatelja.
Krivicu – pokušaj ubojstva ne može niko zataškati, ni genocidna mrkonjićka milicija koja štiti ratne zločince, koja pokušava po drugi put od mene napadnutog napraviti napadača, niti svjedoci koji lažu kako nisu nipta vidjeli, niti ovakve gradske priče. Postoji liječiničko uvjerenje o tjelesnoj ozljedi koje sve to demanira.
(Jedan primjer : jedna trgovkinja iz „Mikija“ mi je rekla da ona nije ništa vidjela – kada me Goran Marić pokušao udaviti, ali jeste njena koleginica koja je tada bila unosila robu iz kombija u prodavaonicu. „Ona je vrišteći utrčala u prodavnicu i dobro me prepala,“ rekla je trgovkinja za svoju koleginicu. Obratim se toj trgovkinji „koja je vrišteči utrčala u prodavnicu“ kada me Goran marić pokušao ubiti, a ona – nasmijano, kao nevinašce iz bešike kaže: „Nisma ja ništa vidjela!“ Pitanje na koje i buala lahko može odgovoriti; mora postojati razlog za njen strah, vrisku iprepad kolgeinica i mušterija, ali eto, u mrkonjićkom slučaju – vrišti se onako bez veze, a da onaj ko vrišti ne zna što vrišti i bježi sa lica mjesta, niti oni koje ta osoba prepada imaju pojma o čemu se radi.)
Ovo je jedan, a zabilježio sam još nekoliko takvih laganja u moje oči kako bi se zaštitio nasilnik Goran Marić, sin Ilije i Zage koji me pokušao ubiti.
Pravda je u Mrkonjiću spora i nedostižna, pravo je svoja suprotnost.
To se pokazuje i u ovom slučaju.
Ali, što se mene tiče – slučaj se neče završiti ni na verrziji priče o napadu koju je miliciji ispričao napadač na me Goran Marić sin Ilije i Zage – niti na pričama kako sam se sukobio sa poštovanim advokatom Goranom Marićem.
Ibrahim Halilović 