PRESUDA SVJETSKOG SUDA PRAVDE DAJE NAM ZA PRAVO UKIDANJA GENOCIDNE RS I USPOSTAVU RBIH

15.03.2016. | PIŠE: Redakcija

KOLUMNE

Katilsko kraćenje

(Moje reagiranje u “Oslobođenju” na kraćenje teksta i izmjenu naslova na temu hidžaba)

http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/katilsko-kracenje

12191963_10204902544787849_2923397362185318069_nHvala na objavljivanju teksta, ali bolje bi bilo da niste – jer se dugo kiselio. Ono što je još gore – uzeli ste sebi za pravo ne samo da mijenjate naslov, nego i da skratite tekst za dva zadnja – vrlo važna paragrafa.

Mogli ste me uputiti na novinarski popravni ispit pa da ispravim slovne greške i da skratim tekst, promijenim naslov, imali ste vremena. Tada ne bih reagirao. Moguće je da se niste bili ni rodili kada sam 1973. pa nadalje pisao autorske tekstove za Oslobođenje, ali tada ni mnogo veći urednici poput Kemala Kurspahića nisu kratili tako katilski moje tekstove kao vi.

Hajte, probajte tako što uraditi Gojku Beriću ili Muharemu Bazdulju! Stoga, najbolje je kraju lađu od dejtonskih medija i dejtonskog načina mišljenja i uređivanja novine.

Tu nema slobode, a fali i uredničkog znanja i poštivanja tuđeg mišljenja zasnovanog na činjenicama. Drugi put ću dobro razmisliti, ako se ikad i usudim pisati makar i pismo čitatelja Oslobođenju – koje je ujedno i autorski tekst, jer može biti osakaćen, a na osnovu objavljenog čitatelji steći sasvim pogrešan sud o autoru.

Želim vam svako dobro!

Ibrahim HALILOVIĆ

***

Odgovor glavne urednice Oslobođenja:

15.03.2016. | PIŠE: Redakcija

KOLUMNE

Dayton i hidžab

Poštovani gospodine Haliloviću,

vildanažao mi je što ste toliko povrijeđeni zbog izbacivanja Vaša dva pasusa, no ja sam to uradila iz dva razloga: prvi i najvažniji jeste Vaša potpuno neutemeljena tvrdnja da postoje “presuda Svjetskog suda pravde” kojom je “ukinuta RS i ilegalni dejtonski sistem zasnovan na negiranju genocida”, a drugi je vrlo jednostavan: ako se već kao čitatelj javljate povodom hidžaba, smatrala sam da je višak Vaše promišljanje o presudama koje ne postoje.

S poštovanjem,

  Vildana SELIMBEGOVIĆ, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja

***

Odgovor

PRESUDA SVJETSKOG SUDA DAJE NAM ZA PRAVO UKIDANJA GENOCIDNE RS I USPOSTAVU RBIH

(Vildana Selibegović, „Dejton i hidžab,“ „Oslobođenje,“ 15. 3. 2015.)

Poštovana gospođo Selimbegović!

Molim vas da u skladu sa profesionalnim novinarskim normama, a u cilju prezeniranja istine cijenjenim čitateljima, objavite ovo reagiranje na Vaše za me neprihvatljivo objašnjenje zašto ste kratili moje pismo i prepravljali naslov.

Svoje pismo sam naslovio – „Priča o ženi pod hidžabom koja je oborila s vlasti canadske konzervativce.“  Vaše je j uređivačko pravo da mijenjate i naslov, ali u objavljenom dijelu pisma – nisam uspoređivao Canadu i Bosnu.  („BiH se treba ugledati na Kanadu!“)
Naslov bi bio u redu, da niste kratili moj tekst. Naime – u izbačenom dijelu sam napisao:

Tako je u Canadi još jednom u praksi dokazano da su ljudska prava, sud i običaji, jači od vlastodržaca.

U Bosni je obrnuto.

 

IMG_8326
Mevlud u Obrcima na mezaru pobijenih Varcarana u četničkom nekažnjenom zločinu evo već dvadeset i dvije i po godne; o kakvim ljudskim pravima je ovdje riječ i pobijenih i preživjelih! Pored najstrože kazne za zločince – svakog pojedinćano od nalogodvca do izvtšitelka – uz ukidanje genocidne RS. Na to imamo pravo. Tek kada se to dogodi, tada bismo mogli govoiti o ljudskim pravima. 

Tolika dreka oko hidžaba i paradžemata – kod toliko važnijih tema; muslimanima, kao i svim građanima – najpreči posao bi bio da na osnovu presude Svjetskog suda pravde ukinu RS i ilegalni dejtonski sistem zasnovan na negiranju genocida, uvažavanjem okupacije izvršene teškim zločinima i genocidom. te podjele zemlje na nacionalne torove. Ide 1. mart – Dan neovisnosti, pa je makar red podsjetiti na ta naša neotuđiva prava.“

Kao razlog  izbacivanja toga dijela moga pisma naveli ste da ste to učinili zbog „potpuno neutemeljene tvrdnje da postoji “presuda Svjetskog suda pravde” kojom je “ukinut(a) RS i ilegalni dejtonski sistem zasnovan na negiranju genocida” „jer takva presuda ne postoji.“
Na Vašu žalost, Presuda Svjetskog suda postoji, ali ona nije izvršena – jer to zvanično niko ne zahtijeva. IMG_8315
Dozvolite mi citirati slijedeće:

27. februara 2007. Svjetski sud pravde je svojom pravosnažnom presudom u slučaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore presudio: „Da je Srbija prekršila obavezu da spriječi genocid na što je bila obavezna na osnovu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koji se odnosi na genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine.”
Sud je utvrdio da su genocid počinile vlasti i institucije „Republike Srpske,” posebno Vojska (VRS) i Policija (MUP) „Republike Srpske” i da je Srbija imala obavezu da sprijeci genocid.

Podnošenje tužbe za genocid 1993. godine prethodi svim naknadnim ustavnim i pravnim aranzmanima za državu Bosnu i Hercegovinu. Presuda Svjetskog suda pravde je nadređena svim ustavnim aranžmanima koji se danas nude žrtvama agresije i genocida ukljucujuci i Aneks IV
Dejtonskog sporazuma.

Stoga,pozivajući se na pravosnažnu presudu Svjetskog suda pravde, građani RBIH imaju zakonito pravo na “restitutio integrum” (vraćanje u originalno stanje,  to jeste – ustvani poredak RBiH). To pravo je utemeljeno na imperativnim normama Internacionalnog prava “jus cogens.”

Ovo je pravno mišljenje prof. međunarodnog prava Francisa A. Boyla, koje sam imao na umu pišući paragraf koji ste izbacili, a potom krivo naveli šta sam napisao.

„Jus cogens” norma uključuje zabrana upotrebe sile, genocida, rasne diskriminacije, zločine protiv čovječnosti, trgovinu robljem ili trgovinu ljudima.“IMG_8322

Sve što je postignuto genocidom, ne može se legalizirati. Jedina prava presuda počiniteljima genocida na čelu sa Karadžićem bi bilo ukidanje genocdne RS i uspostava RBiH, na što polažemo pravo. (Tada ne bi bilo četničkih divljanja ni po Višegradu, na mjestu njihova zločina u oba rata, a ni u Bosni, niti podjele Mostara, Travnika…)

U prilog mojoj tvrdnji kako imamo pravo na ukidanje RS i ilegalnog daytonskog sistema ide i Bečka (UN-ova) konvencija o međunarodnim ugovorima u kojoj se ističe da su ništavni oni međunarodni ugovori koji su sklopljeni prinudom države (njenog vladara, zastupnika) koja je pod prijetnjom sile ili nad kojom je upotrebljena sila, to jeste kršenje načela međunarodnog prava sadržanih u Povelji Ujedinjenih nacija .

I po jedino važećem Ustavu RBiH niko nema pravo potpisati okupaciju ili kapitulaciju zemlje. (Članovi 154. I 155.,  a građani imaju neotuđivo pravo na obranu svoje Republike.)

Ustav RBiH je potvrđen na referendumu kao najvišem demokratskom stepenu odlučivanja. Na osnuvu tog referndumskog da, RBiH je primljena u UN. Dokumenti o prijemu glase na ime RBiH. Stoga imamo pravo na ukidanje i genocidne RS i ilegalnog dejtonskog sistema.

To  – kao važniju temu od hidžaba i paradžemata, neveo sam u dijelu teksta kojeg ste izbacili.

Zašto?

Dio odgovora se nalazi u mom reagiranju „Katilksko kraćenje.“ 

                                                                                                                                                       Ibrahim HALILOVIĆ

SAFETA OBHODŽAŠ NE ODUSTAJE OD PODVALA

 

ucurice u hodžabu
Canadske djevojčice “pod teškim crnim maramama” (sic!) kako bi rekla Safeta Obhodžaš sa žaljenjem. Fotografija je iz “The Windsor Star-a” a naslov je – Dan potrage za karijerom – Novopridošli Canađani dobili lekciju o nauci

Safeta Obhodžaš se obrušila na moje pismo – kolumnu koje objavljuje “Oslobođenje” pod naslovom “BIH SE TERBA UGLEDATI NA CANADU” To je uradila u svom oprobanom stilu podvala i skretanja s teme. Njeno ničim izazvano reagiranje objavljeno je 15. marta 2016. pod naslovom “U VRZINOM KOLU PRAVA I PRISILE,” a može se pročitati na ovom linku:

 

http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/u-vrzinom-kolu-prava-i-prisile

****

Reagiranja

               BOSNA SE ZAISTA TREBA UGLEDATI NA CANADU

(Sa feta Obhodžaš: „U vrzinom kolu prava i prisile” – “Oslobođenje” (15. 3. 2016.)

12191963_10204902544787849_2923397362185318069_nU svom pismu objavljenom u „Oslobođenju“  pod naslovom „BiH se treba ugledati na Canadu“  a o temi nošenja hidžaba, na koje reagira gospođa Safeta Obhodžaš, postupio sam po profesionalnim novinarskim normama i odgovorio na pet obaveznih pitanja –  ko, što, gdje, kako i zašto. Urednica je promijenila naslov i skratila tekst, ali i takav potpisujem.Dotična osoba Obhodžaš nije imala ni jedan valjani razlog za takvu reakciju, u kojoj, uostalom nije osporila ni jedan moj navod.

U hujli reagiranju na moje Pismo u vezi sa primjerom poštivanja prava na nošenje hidžaba u Canadi,  gospođa Safeta Obhodžaš nije osporila ni jednu činjenicu koju sam naveo. Kako to nije bila u stanju, okomila se na me, a primjeri koje je navela – nemaju veze sa mojim tekstom niti stavovima.

Ustvrdila je kako je u Canadi „jedna nositeljka takvog pokrivala izborila pravo da u tim haljinama polaže zakletvu za kanadsko državljanstvo i da se slika sa predsjednicima.“

Sudskom odlukom koja se tiče gospođe Ishaq – ona se izborila  na pravo nošenja hidžaba  za svaku ženu u Canadi, naravno ako to one hoće. .

U nas se sudskom odlukom takvo što zabranjuje. Ishaq se nije slikala sa Predsjednicima, ali je premijeru Trudeaou  pomogla osvojiti vlast, a on se sa zadovoljstvom, slikao sa mnogim ženama pod hidžabom.

I truban je „pokrivalo“ što bi rekla gospođa Ophodžaš. Za turban na glavi izborili su se pripadnici Sika – pa ga nose u državnnim službama kao policajaci i carinici. Turban nosi i ministar sigunosti Harjit Sajjan. Da bude postavljen na tu poziciju, pomogla mu je i „žena pod hidžabom“ o kojoj sam pisao.

Harjit_Sajjan_2015
Hajrit Sajan – ministar obrane Canade – Važno je šta je ispod turbana

Potom gospođa Obhodžaš  iznosi primjere tretmana arapskih žena prije pedeset godina do danas, poredi sa bosanskim ženama,  što nema veze s mojim pismom.

Gospođa Ishaq o kojoj sam pisao je Pakistanka koja se izborila sa prava svih žena u Canadi pa i Arapkinja koje bježe iz svojih zemalja – baš zbog uskraćivanja ljudskih prava, koje navodi i Obhodžaš (sic!).

U pismu sam naveo kokretan slučaj imenom i prezimenom, a Obhodžaš – očekuje da joj vjerujem(o) na njenu riječ.

Ona navodi i primjer uništavanja fetusa, biva u islamskim zemljama,  jer žene su dužne rađati samo sinove. To se u Bosni nije radilo ni u srednjem vrijeku!  U Canadi se svakodnevno organiziraju protesti protiv abortusa.

Također, navodi sa žaljenjem primjer kako u školskim hodnicma susreće djevojčice „pod teškim maramama.“  Dakle, i te i takve djevojčice pod maramama se obrazuju i u Bosni –  od prvog razreda do doktorske titule, pa gospođa Obhodžaš sama sebi skače u usta.

I u Canada se krše ljudska prava, ali canadsko Poglavlje o ljudskim pravima i slobodama bi trebalo prepisati i koristiti ga (i) u Bosni tim više što se Canada možda ugledala na nekadašnju Bosnu i postala „jedinstvena u različitostima…“
Kršenje ljudskih prava i sloboda je strogo kažnjivo, za razliku od Bosne danas.

Obhodžaš je ustvrdila kako su muslimani u Canadi egzotična skupina. Tačno je, međutim, da u Canadi po popisu stanvništva 2011. živi oko milijun i pedest hiljada muslimana. To nije egzotika, niti statistički ukras, već stvarnost.  Za dva mjeseca – u januaru i februaru ove godine Canada je primila i 25.000 izbjeglica iz Sirije.

Dalje, gospođa Obhodžaš iznosi nasrtljivost „političkog islama“, manipulacije sa mladim djevojkama koje se u Bosni pokrivaju – što je, po mom sudu, još jedan dokaz kako se Bosna treba ugledati na Canadu gdje su ljudska prava i slobode, zakoni i običaji, važniji od svakoga pojedinca, partije, pa i kompletne državne vlasti.

zunera
Zunera Ishaq se izborila za svoje ljudsko pravo na nošenje hidžaba prilog polaganja zakletve za sticanje državljanstva koja se daje pred sudijom. Po pisanju canadskih medija, najzaslužnija je za obaranje konzervativaca – islamofoba sa vlasti 

Obhodžaš  pita – „…Ko je toj gospođi u Kanadi plaćao njenu borbu da se prilikom toga svečanog čina zakletve pojavi kao predstavnica… čega… svog prava ili ko zna kakvih islamističkih strujanja i manipulacija.”

Za razliku od Bosne, u Canadi se ide u zatvor za korupciju. Pred zakonom su svi jednaki – i useljenica Ishaq i premijer Harper – pa se i po tome Bosna treba ugledati na Canadu. Umjesnije bi bilo da je Obhodžaš javno pitala ko je zloupotrijebio milijarde za obranu RBiH, ko je opljačkao ekonommiju, građane, a ne da potara ni krivu jednu cadadsku građanku, borca za ljudska prava.

U Canadi se zna koliko su poreski obveznici platili neuspješnu pravnu bitku konzervativaca i islamofobista  za zabranu hidžaba koju je oborio Savezni apelacioni sud: 421.840 canadskih dolara, ili oko pola milijuna maraka!

Na kraju, gospođa Obhodžaš, dodaje biber po pilavu: „Predlažem gospodinu Haliloviću da ženama u Bosni pošalje presade prave kanadske demokratije, a ne takve primjere žena amputiranog mozga i pokrivene glave.“

Ne treba slati nikakve presade – potrebna su samo dva tri clicka, i evo ga! Stvar je u tome, ne ko će poslati nego – ko će takvo što primijeniti.

Gospođa Ishak koja se izborila za pravo nošenja hidžaba, imala je temljit i strog pregled konzilijumal liječnika specijalista prije dolaska u Canadu. Uz to, morala je imati i čvrste dokaze o gaženju njenih ljudskih prava u Pakistanu da bi imigrirala. Položila je i vrlo rigorozan test o pozanavanju  državnog uređenja, povijesti, geografije, ljudskih prava, a i zakonodavstva Canade; prema tome, službeno je dokazala da je i psihički i fizički u redu.

Boreći se sama protiv moćne vlasti, praktički je dokazala  pravilo – po kojem nije važno što je glavi, nego ono što je u glavi.

                                                                                                                                   Ibrahim HALILOVIĆ

 

MUSLIMANIMA SE HISTORIJA PONAVLJA – U NAJKRVAVIJEM IZDANJU – UZ POMOĆ MUSLIMANA ČETNIKA

Na margini vijesti da su predstavnici SDA i IZ BiH, novčano i zvanicno podrzali cetnicki Ravnogorski pokret, putem budzeta Opstine Visegrad, kada je ovome trebala novcana pomoc za postrojavanje

MUSLIMANIMA SE HISTORIJA PONAVLJA – U NAJKRVAVIJEM IZDANJU – UZ POMOĆ MUSLIMANA ČETNIKA

* Leteća Avdibegova četnička brigada, četnički agitator Mulalić, četnički zastupnik Ljajić, višegradski četnički zastupnici… Peta kolona u IZ i SDA – na dar daje četnicima RS poslije genocida, prašta i genocid i urbicid –

“26. decembra 1983. umro je političar, književni i društveni radnik Mustafa Mulalić Rođen je u Livnu 1896.

… U 1941. Prešao je u Srbiju i priključio se Draži Maihajloviću. Tako je doživio suđenje jer je bio kvalificiran kao zločinac. Osuđen je na šest godina robije.

Poslije oslobođenja radio je kao trgovac u jednom poduzeću…

Bio je protiv fesa, osim kada je agitirao za izbor njegova predstavništva u Posavini. Samo je među muslimanskim seljacima (kada je propagirao četnički pokret Draže Mihajlovića, op. I.H.) nosio fes, a nakon izbora šapku.

Kad su ga jučer nosili na ramenima pred Begovom džamijom, a na mrtvačkom sanduku bio mu fes više glave, sjetio sam se njegova odnosa prema fesu i šepiru.“ (Alija Nametak, “Sarajevski nekrologij”, Bošnjački institut, str.279.)

Još koja riječ i Mulaliću.

Alija Nametak spominje kako je Mustafa Mulalić agitirao – ali ne kaže za koga.

cetnici 5
Draža Mihajlović i Mustafa Mulalić – četnici i muslimani četnici

 

Agitirao je za četnički pokret i Dražu Mihajlovića kao jedino rješenje za Muslimane.

IZ se već priklonila “silama osi” – NDH, Italijanima i Hitleru.

Propagandu među muslimanima Podrinja i Posavine za Dražu Mihajlovića i četnički pokret Mulalić je obavljao nakon četničkog genocida u Podrinju 1942. i 1943. (Više o tome u “Parergonu” Derviša Sušića)

“Mustafa Mulalić je dušom i srcem ostao do kraja na četničkoj strani, iako su mnogi četnici već bili svjesni da je njihov pokret u raspadanju. Mulalić je krajem januara 1945. godine dao u „ime Muslimana Bosne i Hercegovine“ deklaraciju da se „Muslimani žele opredijeliti za Federativnu Jugoslaviju na čijem čelu će biti Petar II Karađorđević“.

“Mustafa Mulalić je u listu „Istok“ u martovskom broju od 1944. godine objavio „Poruku đenerala Draže Mihailovića Muslimanima širom jugoslavije.” U toj poruci Draža Mihailović kaže da „Muslimani stvaraju svoj budući položaj u novoj dolazećoj državi upravo saradnjom sa jugolosvenskom vojskom u otadžbini i borbom protiv zajedničkog neprijatelja udaraju temelje svome položaju“. Đeneral Mihailović muslimanima poručuje „da će biti ravnopravni i jednaki pred svim zakonima, da će imati građanske slobode, vjerske slobode, imovinske slobode, itd“. (Arhiv Vojno-istorijskog instituta u Beogradu, 10/6-1, k.226, “Istok – glas jugoslovenskih Muslimana – broj 7 – Slobodne srpske planine). (Bošnjačko oko, Nadan Filipović)

“Nakon sloma Nedićeve marionetske Srbije i kolaboracionističkog četničkog pokreta Mustafa Mulalić je došao u Beograd i predao se vlastima Demokratske Federativne Jugoslavije. Osuđen je kao četnički ideolog na šest godina robije koje je odležao u beogradskom zatvoru Glavnjača.” (Wikipedia)

Mulalić je političar, ali muslimani su kao četnici bili dio Dražine vojne četničke zločinačke sile.

“Draža, međutim, jeste dobro stajao s muslimanima i imao je muslimanske jedinice koje su se borile s njim rame uz rame, poput Avdi-begove Leteće četničke brigade. Muslimani nisu podržavali komunizam, jer su bili vernici, a znali su da je komunizam bezbožništvo.

(Komunisti ih kao bezbožnici nisu nikada ubijali, ali četnici nisu nikad perstali – sve krsteći se s tri prsta, op. I.H.)

Tako je Mustafa Mulalić iz Dražinog Centralnog nacionalnog komiteta, 7. marta 1944. pisao Ibrahimu Pjaniću iz Gračanice u Bosni:

”Neka se muslimani ne zavaravaju iluzijama koje stvara ta nova propaganda, jer partizanstvo odvodi u komunistički poredak, a onda i u očitu propast islama”.

”Kaži svima muslimanima da đeneral Draža Mihailović u ime Nj.V. Kralja Petra Drugog želi iskren bratski sporazum s nama muslimanima, osnovan na principima naše narodne etike, naše stare bese, čojstva i junaštva, kao i rešenje svih naših političkih, socijalnih, kulturnih i privatnih problema na osnovama bratske uzajamnosti”.

Draza-Mihailovic-3-620x350
Draža Mihajlović u prvom – muslimani četnici u drugom planu  “Mulalić je pre rata bio poslanik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, a šef mu je bio radikal dr Milan Stojadinović, čija koalicija je okupljala većinu Srba, muslimana i Slovenaca. Komunisti su posle osudili Mulalića na višegodišnju robiju, a u optužnici je pisalo da je on Srbin muslimanske vere.” (Telegraf)

Poslije četničkog pokolja na Drini 1942., Mustafa Mulalić počinje svoju političku aktvnost kao agitator Draže Mihajlovića:

“U toj krvavoj pometnji svake ljudske pameti i logike, Mustafa ipak, i kad prelazi preko hiljadu grobova poklane muslimanske nejači, i kad brodi preko rijeka niz koje je otplovilo na hiljade nedužnog muslimanskog stanovništva poklanog na znak “Z” nalazi ponekog suradnika i priajtelja. Jer, sljepilu egizma nema granica. Ludilu ambcija nema dizgina. Na Dražinom Nacionalnom kongresu u selu Ba, održanom 25. do 29. novembra 1944. godine, Mulalić je izabran za jednog od potrpredsjednika Centralnoig navionalnog komiteta…

U pismu naslovljenom Muslimanima u NDH, Mulalić piše kako je jedini faktor mira, poretka i sugurnosti Draža Mihajlović. 15.jula 1944. piše: “Okupljajte se svi u jedno stado, muslimansko stado”, koje će, Mulalić je uvjeren, krenuti za predvodinikom Dražom Mihajlovićem. Mulaić poziva Muslimane da se priključe četničkim hordama:

“Zato dođite što prije ovamo da se uvjerite u dobronamjernost svih Srba, a naročito da se uvjerite da je đeneral Draža Mihajlović usitinu naš najdobronamjeniji muslimanski prijatelj.” Ovo su izvodi iz knjige Derviša Sušića “Parergon” str. 95. i 96. Ne vidim nikakvu razliku između Mihajlovića i Nikolića…, ali ni između Mulalića, Tihića, A. i B. Izetbegovića, Lagumdžije, Silajdžića. Oni gaze preko svih muslimanskih grobova i zabravljaju četničke pokolje i 1942. i 1992. Alija Izetbegović je “mogao” s Karadžićem i Krajišnikom, a sin, po onoj neće iver daleko od klade – može i sa Dodikom, moći će i sa Nikolićem kao što je mogao s Tadićem. A Muslimani, neka beru gaće na štap, a Bosnu na konjske repove!” (Derviš Sušić, Parergon)

Njegov saborac Alija Konjhodžić bio je bolje sreće, emigrirao je s četnicima u Kanadu. Tamo je objavio memoare, navodeći: ”Moje srpsko osvedočenje čisto je kao suza sa izvora”.

Najpoznatiji predstavnik Muslimana u četničkom pokretu svakako je major Fehim Musakadić iz Srajeva. On je za vreme Prvog svetskog rata bio dobrovoljac u Srpskoj vojsci, a bio je i nosilac Karađorđeve zvezde s mačevima.

Odmah po izbijanju Drugog svetskog rata stavio se na raspolaganje Čiči, koji ga šalje u istočnu Bosnu u štab vojvode Petra Baćovića. Musakadić je osnovao Konjički muslimanski četnički bataljon.

Komunisti su ga zarobili 1943. u Stranama kod Uloga, srez nevesinjski, s još nekoliko oficira i vojnika JVuO. Pred samu smrt uzviknuo je: “Živio kralj, živio Draža, dole Tito!”.

I dr. Ismet Popovac, lekar iz Konjica i komandant Muslimanskog četničkog bataljona, stavio se na raspolaganje đeneralu Draži. Pre rata Popovac je bio predsednik opštine Konjic.

Njegov bataljon je 20. januara 1943, zajedno s nevesinjskom, konjičkom, kalinovačkom i Drugom sarajevskom brigadom, uspeo da oslobodi od ustaša muslimansko naselje Bjelimić. Vlast u oslobođenom naselju preuzeo je major Fehim Musakadić. Dr Popovac je poginuo u Trebinjskoj šumi 1943. godine.

Poručnik Čengić, aktivni oficir Jugoslovenske kraljevske vojske, Ravnogorskom pokretu se pridružuje već početkom 1942. Četnička komanda ga šalje sa specijalnom misijom u Mostar, ali su ga ustaše uhvatile i zaklale.

Istaknuti muslimanski predstavnici u Ravnogorskom pokretu bili su i Mustajbeg Hadžihuseinović, Smajo Ćemalović iz Mostara, Mustafa Berberović iz Blagaja, Abid Prguda, Omer Kalajdžić, Muhamed i Abid Mehmedbašić iz Stolca, Mustafa Leko iz Blagaja, Džemal Kršlaković – imam mudris iz Konjica, hafiz i član ulme medžlisa u Sarajevu Muhamed Pandžo, doktor Muhamed Begović profesor univerziteta u Beogradu, imam Abdulah Hodžić iz Beograda i upravnik ”Gajretovog” doma u Beogradu Mehmed Ćemalovć takođe 200 boraca i Uloškog bataljona koji je brojao više od 150 muslimanskih boraca. (Telegraf)

U povijesti, posebno prvoj polovini 20. stoljeća bila su vrlo turbolentna vremena i za muslimane i tada je bilo teško potrefiti pravu stranu za spas života.

Ali, dok je IZ zvanično stajala uz NDH, Pavelića i Hitlera – narod se masovno priklonio antifašističkoj borbi na čelu sa Titom. Muslimanski prvaci su na početku rata riskirajući život pisali rezolucije tražeći od ustaških vlasti da se prekine sa terorom srpskog stanovništva. Veliki broj uleme također je prišao partizanima.

Handžar divizija je bila prva jedinica u II svjetskom ratu koja se za vrijeme uvježbavanja u Francuskoj pobunila protiv Hitlera. Vođe pobune ove jedinice – izdao je vojni imam Malkoč i ona je ugušena, a vođe pobijene. Pokret otpora Francuske podigao je spomenik pobunjenicima. 

Spomenik_u_Villefranche_de_Rouergueu

Spomenik  pobunjenicima Handžar divizije u Villefranche de Rouergueu

Veliki broj pripadniak Handžar-dvizije nije htio ratovati protiv partizana, već su prilazili u njihove redove.

“Prema dostupnim svjedočenjima, vođa pobune je bio Ferid Džanić, bivši domobranski poručnik koji je, prema nekim podacima, neko vrijeme prije dolaska u redove “Handžar divizije” proveo u jugoslavenskim partizanima. Njegovi suradnici pri planiranju i vođenju pobune su bili Luftija Dizdarević, Nikola Vukelić i Božo Jelinek. Većina historičara drži da su Džanić i njegovi drugovi bili ili članovi ili simpatizeri KPJ “ubačeni” u redove “Handžar” divizije kako bi prikupljali obavještajne podatke ili sabotirali njene aktivnosti. U svakom slučaju, Džanić je nakon dolaska u Villefranche počeo dolaziti u lokalni hotel Moderne gdje je s vremenom stekao povjerenje i stupio u kontakt s pripadnicima lokalnog pokreta otpora. Nakon što im je izložio zamisao o podizanju pobune, zatražio je kontakt sa savezničkim snagama i zatražio pomoć. Ona mu je obećana, ali se nikada nije realizirala. Do pobune je došlo sedam dana nakonkapitulacije Italije, kada se smatralo da bi saveznici to mogli iskoristiti kao priliku da zadaju konačni udarac Silama Osovine.
Pobunjenici su poslije ponoći 17. septembra upali u spavaće sobe njemačkih oficira, uzeli im oružje i zarobili ih. Potom su dijelu ljudstva rekli kako će se u južnu Francusku iskrcati britanske i francuske trupe, te ih nagovorili da se pridruže pobuni. Dio pobunjenika se rasporedio po gradu kao straža. Oko 4:10 su pobunjenici strijeljali njemačke oficire i podoficire. Njima su, međutim, uspjeli izbjeći imam Halim Malkoć i dr. Schweiger; oni su smislili plan kako da kontrolu nad bataljonom vrate u njemačke ruke. Malkoć je došao do pobunenjih vojnika te im rekao kako je vijest o dolasku Saveznika laž; na to su vojnici, (neki i plačući) uzeli oružje, opet se zakleli Hitleru i krenuli da uguše pobunu. Oko 7 sati Dizdarević i Džanić su ubijeni, a Vukelić zarobljen. Nakon samo sedam sati pobuna je ugušena.
Džanić i Dizdarević su ubijeni prilikom gušenja pobune (Džanić navodno osobno od samog Malkoća). Neposredno nakon pobune su Vukelić, Mujo Alispahić, Meho Memišević, Philipp Njimać, Ivan Jurković, Alija Beganović, Mustafa Morić, Sulejman Silajdžić, Jusuf Vučjak, Zemko Banjić, Efraim Basić, Ismet Cefković i Uzeir Mehičić su strijeljani. Jelinek je uspjeo pobjeći te se priključiti francuskim maquisima i u njima dobiti oficirski čin; potom je odlikovan je Legijom Časti. Do kraja mjeseca su njemačke vlasti provele čistku među ljudstvom, odnosno nastavile hvatati dezertere u okolici. Postoje različite brojke o strijeljanim pobunjenicima – od 14, preko 78 do 150. Od svih pripadnika divizije, njima 825 je oduzeto oružje i prebačeno u Organizaciju Todt kao prisilna radna snaga u Njemačku; njih 265 koji su to odbili učiniti je poslano u koncentracioni logor Neuengamme gdje su desetine do kraja rata umrle.
Heinrich Himmler, koji je bio glavni pobornik osnivanja divizije, izrazio je zaprepaštenje time što su Bošnjaci, koji su u prvom svjetskom ratu uživali reputaciju trupa najodanijih Austro-Ugarskoj, tako lako okrenuli oružje protiv svojih pretpostavljenih. S druge strane su Malkoć i Schweiger za zasluge u gušenju pobune odlikovani Željeznim križem.
Nakon oslobođenja, su žitelji grada odlučili svake godine obilježavati godišnjicu pobunu a jednu od svojih ulica su nazvali “Avenue des Croates” (“Avenija Hrvata”). Godine 1952. je izradio hrvatski kipar Vanja Radauš izradio skulpturu koja se trebala postaviti u Villefrancheu, ali je njeno postavljanje zaustavila tadašnja jugoslavenska vlada i umjesto toga je postavila u Puli kao spomenik lokalnim žrtvama žrtvama. Njena kopija je postavljena 2006. u Villefrancheu kada su se Pula i Villefranche službeno zbratimili; godine 2010. se Villefranche službeno zbratimio s Bihaćem odakle su poticali neki od vođa pobune.”Wikipedia)
 

četnici u višegradu

 Zadnjje četničko ukazanje u Višegradu, na mjestu ponovljenog genocida – kojeg nad muslimanima ponavljaju i tamošnji muslimanski odbornici, ali i SDA i IZ koje praštaju genocid, urbicid i grle četničku genocidnu RS. Nema  oštrog reagiranja na ovaj fašizam  – SDA se brine o podjeli Mostara,  Travnika, Trećem entitetu – Muslimaniji – sve za dobrobit četnika

 

Pa, ipak!

Istorija se ponavlja i nakon ovog genocida. Četnici su nagrađeni državom na pola državne teritorije RBiH.

Zato je i moguće da su odbornici – muslimani – ili bolje reći srbalije – četnici – glasali 2014. u Skupštini općine Višegrad da se izdvoji novac za finaciranje Ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihajlovića. Tako su agitirali – za svoje ubice.

Najveća rehabilitacija četnika i četničkog pokreta je priznanje RS, oprost genocida i urbicida u režji SDA i Islamske zajednice.

Rehabilitacija Draže Mihajlovića i donošenja zakona u Skupštini Srbije ne bi bilo moguće bez dizanja ruku muslimana – Bošnjaka – čini mi se se šestorice zastupnika iz Sandžaka na ćelu sa Rasimom Ljajićem.

(H)UJDURMA SAFETE OBHODŽAŠ

Bosansko-njemačka književnica gospođa Safeta Obhodžaš, rodom s Pala, koja živi i stvara u Wupertalu u Njemačkoj, poslala je komentar kao reagiranje na moj tekst koji objavljuje “Oslobođenje” u okviru teme o hidžabu.

(http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/pismo-citatelja-bih-se-treba-ugledati-na-kanadu)

Evo komentara gospođe Obhođaš:safeta

“STIDI SE SVOGA MIŠLJENJA!”

“Dear Ibrahim,

evo upravo pročitah Tvoj tekst o hidžabu u Canadi. Jednostavno nisam niti mogu vjerovati da si ga napisao ti, svjetski čovjek! Pa znaš li ti šta za nas žene u Bosni znači taj prokleti hidžab, ta krpetina koja nas je stoljećima odvajala od znanja i i bilo kakvih prava. Kako ćeš uporediti Canadu, gdje je broj muslimana neznatan sa našom situacijom. Za Canadu su ti šatori i krpetine samo egzotika, za nas su vraćanje u Srednji vijek. Svaka rečenica koju si napisao je čisto lupetanje i novinar tvog profila bi se trebao stidjeti takvog mišljenja.
Još jednom, skinite nam se više sa glave i pameti sa tim vašim islamskim hujdurmama i pustite nas da živimo kao normalne evropske žene! Kako je Arap donio pare u Bosnu sjeli ste nam na dušu, Idite kod njih, a ne u Canadu i na Zapad, pa ćete vidjeti kakva ćete prava kod njih imati.”

Moj odgovor:

(H) UJDURMA SAFETE OBHODŽAŠ

Gospođo Obhodžaš!

Ovdje će biti riječi je o Tvom reagiranju na moj tekst u „Oslobođenju“  (http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/pismo-citatelja-bih-se-treba-ugledati-na-kanadu).

Budući da Te je huja spopala čim si ga ugledala  – biće da ga uopće nisi ni pročitala, a ako jesi, onda ga nisi razumjela.

Da jesi, ne bi tako nasrnula na me, nego bi pokušala osporiti ono što sam napisao.

Ti si samo potvrdila adet svojstven bosanskim „intelektualcima.“  Mada Europljanka, udarila si na insana koji iznosi činjenice, umjesto da si osporila činjenice koje ta osoba javno iznosi.

U svom ničim izazvanom napadu na me, upotrejebila si riječ „hujdurma.“

Pravilno je jedino „ujdurma“ što je turcizam – a znači – smicalica – podvala. Tvoje je reagiranje baš to – ujdurma!

Krivo misliš da si postala veća muslimanka i prava Europljanka zato što si od 1992. na Zapadu, jer u stvarnosti se nisi duhovno makla iz najzabačenije bosanske romainjske zabiti. Evo i zašto.

Postavila si pitanje: „Kako ćeš usporediti Canadu, gdje je broj muslimana neznatan sa našom situacijom?”.

Lijepo bi bilo da si navela jednu rečenicu u kojoj sam usporedio Kanadu sa „našom situacijom.“

Ustvrdila si da je broj muslimana i Canadi – „neznatan,“  što nije tačno.

Prema popisu stanovništva iz 2011. broj muslimana u Canadi je iznosio 1,053,945.  (jedan milijun haman pedeset i četiri hiljade). Po Tvome kantaru to može biti „neznatno“, ali savjetujem Ti da kantar šalješ na baždarenje.  

Problem nije u broju – je li znatan ili neznatan, nego u tome  jesu li ti građani svjesni ili nisu, znaju li sIMG_2924e boriti i izboriti za svoja prava, ma koliko ih je po broju.

Canadski muslimani – očito znaju – jer je  gospođa Ishaq – „žena pod hidžabom“ –  ne samo dobila na sudu  canadskog  Premijera, te položila zakletvu o državljanstvu u hidžabu zašto se borila tri godine, nego je doprinijela rušenju Vlade konzervativaca – pravih islamofoba. O tome sam pisao.

Nigdje ni jednom rijčju nisam stao na stranu ni konzervativaca gubitnika, niti liberala pobjednika, a Boga mi niti gospođe Ishaq – „žene pod hidžabom“ – nego sam samo kao novinar – reporter – sa lica mjesta odgovorio na pet pitanja na koje je svaki novinar dužan odgovoriti. Nisam se svrstao ni na jednu stranu, osim svoje profesije – čija sam pravila strogo poštovao.

Prema tome, to da sam poredio Canadu i Bosnu, je obična i zlurada podmetačina – ujdurma.  Pa i da jesam, zar mi to možeš Ti ili iko drugi uskratiti!

Ustvrdila si dalje – bez ijednog dokaza – pa je i to ujdurma: „Za Canadu su ti šatori i krpetine samo egzotika, za nas su vraćanje u Srednji vijek.“

Nije tačno da su „krpetine“ i „šatori“ – valjda si mislila na hidžab i čadore – samo egzotika – već zbilja jer su simbol slobode u odijevanju koju mora poštivati i obični građanin i Premijer države.

Ne može niko nikome odrediti kako će se odijevati, u ovom slučaju ni Premijer canadske države, kao ni Visoko sudsko vijeće u Bosni. Uzgred, indijski Siki kojima je turban vjersko obilježje izborili su se za pravo u Canadi da ga nose na glavi  – i kao policajci i kao carinici! Svako ih sudi po tome kako obavljaju svoju dužnost, a ne po turbanu!

Za mene nije problem da li neko nosi, ili ne nosi hidžab, turban, ili ma(h)ramu oko vrata kao Ti,  nego šta je pod hidžabom, to jeste u glavi.

Ustvdila si, ne trepšnuvši: „ Svaka rečenica koju si napisao je čisto lupetanje i novinar tvog profila bi se trebao stidjeti takvog mišljenja.”

Nisi li se ovakvom presudom – bez ijednog dokaza – stavila u položaj inkvizitora koji i tuži i sudi i izvršava presudu – bez suda i sudija. Nije li to mrak srednjeg vijeka koji si sama spomenula, mrak isti kao i kod onih koji su uveli sroga pravila nošenja hidžaba, premda to u Kur’anu nigdje nije traženo!

Dalje, opet se služiš  „ujdurmom:“ Citat: „Još jednom, skinite nam se više sa glave i pameti sa tim vašim islamskim hujdurmama i pustite nas da živimo kao normalne evropske žene!”

Niti sam se penjao na Tvoju ili ičiju glavu, niti sam pravio ikakve „islamske hujdurme,“ niti imam ikakve veze sa Arapima i njihovim parama! Da pače, žestoko sam javno kritizirao one koji su uvezli i mudžahide i vehabije, koji nameću hidžab – koji je r. Džemaludin ef. Čaušević kao riesu-ul-ulema prvi počeo skidati  uredbom tridesetih godina pretprošlog stoljeća i bio pljuvan na sarajevskoj čaršiji zbog toga.

I zbog toga, a i zbog ukazivanja na veleuzdaju države RBiH stvaranjem muslimanije u Bosni – ostao sam bez  novinarskog posla, ne htijući s njima niti želeći njihove pare. Evo već 22 godine bez posla sam, ali nisam nikom mhtač, a pogotovo Arapima i njihovim parama, niti njihovim plaćenicima u Bosni.

Na Zapadu sam toliko dugo – i u Njemačkoj i Canadi – i zbog onih koji se danas bore za hidžab.  Dobro sam utvrdio znanje o poštivanju svačijih ljudskih prava, pa i na izbor svake žene hoće li nositi hidžab ili – rogove.

To što Ti ne nosiš hidžab nego ma(h)ramu oko vrata– Tvoje je neotuđivo pravo, kao i onih koje pak nose ili ne nose hidžab.

Stoga, što se mene tiče – možeš metnuti rogove na glavu, nosi i ponosi se s njima, ali mene nećeš bosti!

P.S:

Tumačenje riječi –

„ujdurma“ – turcizam; znači – smicalica – podvala. (Abdullah Škaljić „Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku,“ „Svjetlost“ Sarajevo, 1979., str. 630.)

O tome da je riječ  ujdurmi kojom si razgolitila samu sebe – svjeodoči sve ono što  si svojom rukom napisala, a pogrešno uputila na moju adresu…

Sjećanje na gen. Mehmeda ALAGIĆA: UMJESTO U POVIJEST, U PJESME I HISTORIJSKE ČITANKE – U HAG – PA U PRERANU SMRT

 

ALAGIĆ

Mehmed Alagić, general, komandant VII korpusa ARBiH

 

Neka mi je dopušten opširniji komentar. R. General Mehmed Alagić zalslužuje i ovo podsjećanje!

Pričao mi Vehid Gunić, novinar tada blizak Aliji Izetbegoviću. Kada je r. gen. Alagić zauzeo Vlašić po najgoroj studeni i u sred zime po snijegu do vrata – Alija je gaziji, komandantu VII korupsa RBiH generalu Mehmedu Alagiću poslao poruku: “Pušku o klin, generale, dok ja pregovaram!” A pregovarao je s četnicima koji su – kao i ustaše – jedino razmijeli jezik oružja. Alija nie mogao halaliti gen. Alagiću I Krajišnicima što oslobađaju državu RBiH jer on je sa njenim dušmanima pregovarao o podjeli – kako bi najbrojniji narod, bez rezervne domovine, zapao komadić gdje bi on osnovao sultanat – Alija bio sultan, a sin Bakir princ-prestolonasljednik.

Vlašić je najdominantnija planina središnje Bosne. Nejma više planine sve do Alpa. Sa Vlaišća su se otvarali puti kao oslobođenju naše Domovine, Republika Bosne i Hercegovine. Geostrateški položaj Vlašića nije – a mogao je biti ključ oslobađanja zmlje, našeg napratka, slameta – uz sve one koji smatraju Bosnu svojom Majkom.

Ali, ne dadoše “sarajeveki (i visočki) minderaši.” Potom je – opet mimo volje minderaša, slavni gazija Alagić sasvojim Krajišnicima oslobodio Kupres. Utekli četnici, a Alija ne da da Alagićevi junaci – ljuti Krajišnici – uniđu u Kupres; ostavio čekati na izlazu iz tunela s one strane Kupreških vrata – dok se po Duvnu iskupe po ustaše, pa da oni zaposjednu grad. To je bio strašan šamar za gaziju Alagića, za njegove vrle borce, ali ne i posljednji.
Kada je krenula ofenziva oslobodilačke Armije RBiH Petog korupsa na čelu sa gen. Dudakovićem i kada je oslobađana jedna po jedna krajiška čaršija dnevno, Alija je zaustavio Alagićeve Krajišnike u Vincu, nadomak Jajca.

alija i alagić
Enter a captionGen. Alagić u društvu kojem ne pripada – jer Alija Izetbegović je spriječio oslobađanje zemlje i uz to zamjerio Alagiću što je oslobodio Vlašić i Kupres

 

U Jajce – opet po dogovoru sa Tuđmanom – unišle ustaše. Potom, “osloboditelji” nisu godinama dali muslimanima primirušiti u grad – čak ni da mezareve obiđu… Ustrojil HZ HB, apartheid, izvejesli šaharu na Tvrđavu, zaposjeli stanove i kuće muslimana i pravoslava, njihova dobra, proglasili grad bosanskih kraljeva – hrvatskim povjesnim gradom (sic!).
(I danas minderaši šute na tu krađu, a vladaju gradom!)
Bilo je to mračno doba nacizma – kao u Hitlerov vakat, gore nego za NDH. (Pavelić je “volio” Muslimane, jer se uzdao da bi preko “hrvatskog cvijeća” lakše zašehatuo Bosnom…)

Helem, umjesto da nakon oslobađanja Vlašića gen. Alagić i Krajišnici krenu ka oslobađnjau Bosanske krajine, Tuđmanu je prepušten Kupres, Jajce, Šipovo, Mrkonjić – Varcar Vakuf.)

Peti koorpus je bio oslobodio Ključ, došao na Balukhanu povrh Varcar Vakufa, zauzeo busije pokraj Ribnjaka kod Prijedora… Ne dade Alija! Autobusima su general Alagić i njegovi borci prebačeni u Ključ preko Kupresa, Hlivna, Titovog Drava, Bosanskog Petrovca. I onda su po Manjači razgonili arkanovu bandu, oslobodili Sanski Most… Spajanje dva korpusa – Petog i Sedmog – oba krajiška, značillo je mogućnost ne samo osloboditi zemlju – nego pregaziti i Srbiju – do Beograda ako treba, osloboditi Sandžak. Ne dadoše minderaši, draža mi zamišljena fildžanuša od koje ne odustaju ni danas – ni oni, ni njihove lutke na koncu u IZ… Helem, u međuvremenu, moji sugrađani katolici su po Tuđmanovoj direktivi preseljeni iz Varcar Vakufa u glamočku studen, a muslimani u Bugojno, Sanski Most, Travnik, Zenicu. Umjesto svojim kuća, izbjeglice su morale još dalje od ognjišta; onih 340 katolika i muslimana koji su preživjeli četnički terror u Varcar Vakufu – moradoše u jesen-zimu 1995. kud koji mili moji, da bi minderaši bili bliže svojoj maloj Muslimaniji.

Trefio sam se u Bosni u jesen 1995. u septembru, oktobru i novembru. Donio pomoć izbjeglicama.

Bosanski Petrovac , grad istom oslobođen; stigle izbjeglice; sjećam se jendog iz Banje Luke, hoće da pošalje pismo svojima negdje, izišao na ulicu, pita kako se ulica zove kako bi im javio novu izbjegliču adresu. Zna da se ulica u sred grada više ne zove po nekom četniku, ali pitanje je kako se sad zove… U Cazinu – postrojavanje slavnih krajiških jedinca, na bini gen. Alagić, gen. Dudaković, krajiški komandati, a tu se kočoperi i komandant Delić; Dudakovićevo obećanje Krajišnicima da će ići do Drine, na ovoj smotri svelo sa na ono obećanje da će čuvati ono” što danas vojno držimo..”)

 

lagić i dudaković
Enter a captionDva komndanta – generali ARBiH Atif Dudaković i Mehmed Alagić – umjesto u povjesne čitanke – jedan u Haag (koji ga je ubio zbog neprvade!) drugi po četničkoj naredbi minderašima – u zatvor gdje su već strpali komandante obrane RBiH i naših života

 

 

Nekoliko dana kasnije – UNPROFOR dozvolio da izbjeglice iz Središnje Bosne mogu o Sv. Svetim obići groblja i mezare (sic!) u Jajcu, Šipovu, Varcaru, te se i ja nađoh s svojim autom u koloni koja iz Donjeg Vakufa ujutro 6. novembra 1995. krenu prema Jajcu. Bilo je tredesetak autobusa izbjeglica, dosta auta. Ustaše nas zaustaviše u Vinucu nadomak Jajca, ne dadoše ni u Jajce ni kroz Jajce. Okrenusmo se, pa nazad u Donji Vakuf, pa ćemo preko Kupresa u Šipovo, pa u Varcar, Jajce. Snijeg do pasa. Po duboku snijegu stigosmo s one strane tunela na Kupreškim vrata gdje nas zaustaviše ustaše. Ne mere kroz Kupres dok nas ne legitimiraju – pretresu autobuse, kola…

U mome autu putovala su i tri borca ARBiH, Varcarani. Usput do Kupreških vrata, pokazaivali su mi kuda su tačno godinu dana prije – prilazili Kupresu da bi ga oslobidili.

Danas, ustaše proslavljaju Dan solobođenja Kupresa – a istinskim oslobodiocima ne daju ni proći korz Kupres – a kamo lid a ih zovnu za slavljenički hastal. Ostavili ih da s emrznu na Kupreškim vrauima, kao Alija godinu dana ranije. Oni koji nisu ni metka ispalili – proslavljaju, žderu i loču, a osloboditelji tapkaju u mjestu ne bi li se malo zagrijali ćekajući da se ustaše udobrovolje I prpuste im prolaz kroz grad koji su oslobodili…U duboku snijegu i po studeni, mrzli se se oslobodioci Kupresa, izbjeglice – željene maker I na koji sahat vidjeti svoja mjesta – pručiti El Fatihu na mezaru svojim najdražim…

Čekali smo do akšama, a kada se tapkajući na mejstu kada se nevoljno pojaviše ustaše I počeše da nas legitmiraju, kao das mo razbojnici, kao da među nama nisu i oslobodioci Kupresa, nego okupatori…

Ne prizanu stare “jugo-osobne iskaznice” izmišljaju razloge da nas ne puste da porođemo, a noć pada. Nema smisla ići na mezare u po noća, ako nas i puste – ta nismo vampiri i privde, nego prognanici… Okrenu se kolona pa ode prema Bugojnu, Donjem Vakufu, Travnik, odakle su i došli. Ja se zaputih u Cazin preko Hlivna, Bosanskog Grahova i Bihaća, gdje stigoh u rane sabahe.

Neka je rahmet gen. Alagiću, koji bi da je sreće, sa svojim Krajišnicima unišao u povjesne čitanke i epske pjesme,a ne u haaški Sud. Naka su prokleti minderaši! Od mene im niakd halala neće biti! Ispada da muslimani – Bošnjaci i Bosanci – najviše mrze svoje dobrotovore i osloboditelje – jer mrze sabe same – zapristajući za minderašima i njihovim lutkama na koncu – hodžama, sa velikim turbanima pod kojim hodža i nejma..

General Mehmed Alagić vratio se nevin iz Haaga. Hoće li general Atif DUDAKOVIĆ zaglaviti nevin u nekom bosanskom zatvoru, gdje je mjesta za slavne komandante Armije RBiH u koje ih odvode – po čeničkom naređenju – sarajevski minderaši – Mladi muslimani i njihove poslušne hodže i hodžice – a narod šutke odobrava.

izbjeglice pred kupresom
Enter a captionIzbjeglice iz Varcar Vakufa mrznu se na Kupreškim vratima – s njima i oslobodioci Kupresa kojima ustaše ne dadoše ni proći kriz grad koji im je Alija darivao na sahanu – rodni grad koji je Haris Silajdžić darivao četnicima

 

 

SJEĆANJE NA REFERENDUM, PARALELE…

IMG_9802

Općinski odbor za provedbu referenduma građana o neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu), odlučio je da se glasanje obavi u Omladinskom domu.

Formiran je glasački odbor. Sjećam se da je u njemu, pored ostalih hrabrih građana, bio i r. Ismet Buhić.

Mene je zapalo lijepiti po gradu plakate o referndumu. Mnogi su se bojali odmazde četnika koji su već digli glavu, ako bi se prihvatili propagande Referenduma.

Na javnu scenu četnici su izašli masovno na pravoslavni Božić 1989. Od tada – bili smo bihuzur.

Preuzeo sam plakate, stavio ih u svoj „Golf“ i krenuo ih lijepiti.

Nisam kaluklirao kakve posljedice bi to moglo imati po mene i moju obitelj.

Po gradu su već bili izlijepljeni oglasi SDS-a sa pozivima Srbima na otkazivanje plaćanja TV-pretplate zbog mene – novinara Televizije Sarajevo kojeg su nazvali srbomrscem.

Četnike nisam podnosio, a taj me osjećaj nikada neće napustiti. Razlikujem čestite

IMG_9641
“Mrak pada na Mrkonjić” naslov je teksta objavljenog krajem 1991. u “Bosanskim pogledima” u  kojem  opisujem četništvo i srbovanje

pravoslavce i četnike. Četnička ideologija danas preovladava, ali ima mnogo pravoslavaca koji tu politiku ne odobravaju. Ima puno muslimana – Bošnjaka – koji se ne suprostavljaju četništvu. To su i srbalije koji se nisu nikada odupirali velikosrpskom projektu u Bosni, ni prije, ni poslije genocida. Takvih je bilo i u našem gradu. I danas, kaada se zavrate u grad, draže im je četničko društvo nego moje. Takozvani imam Mufid Huskić više voli četnicima nego svojim džematlijama koji ga plaćaju. Redovan gost je gost  kafića u koje čestit čovjek nikada ne bi zavirio.  Šuruje sa četničkim vlastima.

Grad je predat prvo predat četnicima, pa ustašama, pa vraćen četnicima. Od izbjeglih građana – niko se u njega ne vraća, a napuštaju ga i pravoslavci…

U našem gradu, u Zborišću i Rici, bilo zaista pravih građana koji nisu htjeli pod četničku šubaru.

Kada je JNA zamijenila „titovke i zvijezde“  za kokarde i šubare, muslimanski i katolički rezervisti odbili su služiti takvoj vojsci, pa se njih tridesetak vratilo sa zbornog mjesta na Manjači. Odbili su se staviti pod četničku komandu i ratovati u Hrvatskoj.

To je bio veličanstveni podvig, herojstvo. O tome su pisali mediji u Bosni i Hrvatskoj, priloge je objavila i TVSA.   Ti momci pripadaju slavnoj povijesti našega grada.

***

IMG_9644
Dr Luka Čulić skuplja pare za izgradnju spomenika četničkom kralju na zamljištu IZ – a za prikupljeni novac – daje priznanice bez rednog broja, potpisa i pečata… (Tekst sam objavio u “Bosanskim pogledima”

Mene je moja javna borba za ljudska prava, pa tako i za slobodnu RBiH skupo stajala, ali ne žalim.

Više puta sam pozivan na saslušanja u SUP kako bi me zastrašili zbog mojih napisa o četništvu.

Nekoliko poziva je uslijedilo nakon što sam objavio ekskluzivnu priču na TVSA o tome kako se mrkonjićka četnička milicija radio-vezom dogovarala sa ključkom milicijom da joj propuste hrvatske izbjeglice sa Banije i Korduna:  „Neće proći Previle!“   poručila je četnička milicija iz Mrkonjića svojim ključkim četničkim kolegama.

Hrvatske izbjeglice su ipak bez incidenata  prošle do Jajca, gdje ih je dočakalo tamošnje općinsko vodstvo na čelu sa predsjednikom Općine Midhatom Karadžićem.

IMG_9643
Još jedan izvještaj o četničko divljanju u Mrkonjiću, prijetnjama Jajcu – “Slobodna Bosna”

Pred njihov dolazak u Jajce, pozvao me telefonom Midhat Karadžić da snimim dobrodošlicu i njihov raspored po kućama. Niko nije smio ići sa mnom, jer je svuda bilo naoružanih rezervista koji su sijali strah.  Ilija Dujuć je upalio svoj „Mercedes“ pa smo otišli u Jajce i snimili taj prilog.

Uslijedili su pozivi za salušanje. Vraćao sam ih pozivajući se na faormalnosti; jedan od poziva nije imao broj protokola, drugi nije imao pečat, treći je bio bez potpisa. Tek kada je iz SUP-a stigao ispravan poziv koji je imao sve te potrebne službene formalnosti, javio sam se u SUP. Ispitivao me inspektor Mićo Radić u prisustvu nekog kolege. Tražio je od mene da mu navedem izvor mojih informacija o prijetnji izbjeglicama, te da mu dam tekst koji je objavila TVSA u TV Dnevnku.

Rekao sam Radiću:

Inspektori SUP-a Mrkonjić-Grad su morali poštivati proceduru prilikom slanja poziv ana informativne razgovore; ovaj poziv nije bio protokoliran, drugi nije imao pečat, a treći potpis. Nisam se htio odazvati  sve dok nisam dobio ispravan službeni poziv kao proporućenu poštu.  Kada sam se sreo sa inspektorem Radićem, nisam odao svoj izvor informiranja.  Sada ne želim da iko hvata zmiju mojim rukama

 

„Izvor Ti neću reći, a tekst ti ne dam! Moje je pravo ne odati izvor informacije, a tekst je sada posjed TV.“

Tekst priloga sam imao u rukama, ali nisam ga dao Radiću. Na tome se i završilo. (Radić je ljetos nosao elektrinsku narukvicu zbog nekih rabota, kako bi policija mogla znati u svako doba gdje je. Uselio se u kuću jeedinog preživejlog masakra u Oborcima – mahmeda Heremića gdje je držao bordel…)

Nekako u to vrijeme, održavani su nekakvi mirotvorni sastanci delegacija Jajca, Šipova i Mrkonjića o očuvanju mira… Jedan je održan u Pozorišnoj sali Spomen-doma ZAVNOBiH-a.

Mrkonićka delegacija na čelu sa tadašnjim predsjednikom Općine Malidžom postavila je – uz podršku Šipovljana –  ultimatum:

IMG_9639
Moj napis u “Slobodnoj Bosni” – u povodu okrivanja spomenika četničkom kralju kada je Karadžić na Kolobaru najavio stvaranje treće Jugoslavije – Srboslavije. Bio je veliki miting, pjevale se četničke pjesme, roljalo, prijetilo, ali ezan je pručen na munari Kizlar-agine džamije i pored  toga što je udbaš Hamo Zjajo tražio da se ne uči, kako ne bi koji četnik bacio bombu na džamiju. Hami nije ni na kraj pameti bilo da spriječi četnika,. umjesto hodže…

„Ako će Halilović izvještavati, mi nećemo učestvovati na ovom dogovoru,“ rekao je.

Jajački predstavnici na čelu sa Midhatom Karadžićem i Ilijom Jakovljevićem su odgovorili:

„Ako Halilović neće izvještavati, mi napuštamo sastanak!“ I – izvještavao sam! (Prilikom obilježavanja 20. godišnjice četničkog genocidnog zločina u Oborcima, rički „imam“ Huskić je pokušao zabraniti da snimam Mevlud, ali su se prisutni usprotivili…  Taj „imam“ mi je zabranjivao snimanje obnove džamije koju su srušili četnici, psovao me prostački i pijavljivao me miliciji lažući na me… Branio je i snimanje džennaza.)

***

Moja obitelj je mjesecima bila bihuzurena prijetnjama  četnika koje su prijetnje slali telefonom. Prijećeno je da će ih pobiti zbog mene. Pošta nikada nije otkrila ko upućuje te prijetnje, iako je moj telefon po mom zahtjevu kontrolirala.

Četnički su mi rezervisti svakodnevno prijetili na ulici – mnogi su pokazivali metak koji su čuvali za me.

U Šipovu su mi četnici zabranili raditi. U štampi su iznosili razne laži na moj račun, poručivali da jedino Tuđman i ja ne smijemo doći u Šipovo, a ako dođemo, ostaćemo bez glave.

SDS Jajce, zabrana

 

U Jajcu me SDS proglasio nepoželjnim novinarem i „zbog moje sigurnosti“ tražio od TVSA da ne izvještavam sa njihove osnivačke skupštine…

Moja vikendica u Podšiljku je više puta oštećena, opljačkana i demolirana, ali vinovnici nikada nisu otkriveni, premda su isljednici izlazili na lice mjesta.

Odbornici SDA i HDZ-a su dizali ruku na sjednicima Skupšine općine za svaku saoizaciju i maoizaciju Bosne.

Oružje je s kamiona javno dijeljeno od kuće do kuće Srbima.

Odredi četničkih rezervista bili su u Baraćima spremni za odlazak na ratište na Kupres. U gradu ih je bilo na svakom koraku, mnogi su bili pijani, zakrvavljenih očiju.

U Šipovu su  četnici ubili nedužnog građanina Muhameda Ganibeogovića. U Kupres je helikopterom JNA stigao Mile Martić i rat je počeo. Sve je to objavljivala TVSA, a četnici su kopali i rukama i nogama da bi saznali moj izvor informacija.krupno, tahino prvo pismo

SDA je preko svoga predsjednika Harija Maslića, tadašnjeg poslanika u Skupšini općine i zamjenika komandira milicije SUP-a Mrkonjić-Grada,  poslala 19 automata koje je on rasprodao, a pare strpao u svoj džep. SDA je puške kupovala po sto-dvjesta DEM, a preprodavala po petorostrukoj cijeni. Hari je poslije zdimio iz Mrkonjića u Jajce, a u sred rata Mlađen Arežina mu je doveo obitelj u tamo. Moji su bili u kućnom pritvoru…

Čentici su znali za to oružje i to je bio jedan od razloga za represije nad mirnim građanima koji nisu imali pojma o ovoj raboti. (I da su svi naoružani, muslimani i katolici bi se teško obranili četničke sile)

U toj i takvoj atmosferi održan je i Referendum građana o nezavisnosti RBiH. SDS je bojkotirao referenudum, ali bilo je pravoslavaca našeg grada koji su izašli na glasačko mjesto svjesni rizika.

Helem, plakati su bili tu, u mome „Golfu.“ Taman kada sam sjedao u auto, naišao je Senad Kaharević zvani Laci.

Upitao sam ga bi li sa mnom polijepio plakate za referendum. Bez razmišljanja je rekao da hoće i sjeo u moj auto. Brzo smo obigrali grad, lijepili smo plakate. Jednu smo zalijepili na lipu ispred Kizlar-agine džamije. (Iz Šipova je već stigla prijetnja nekoga Štiklice da će četnici surušiti tu džamiju jer je „okupatorski spomenik.“Referendum BiH_Glasacki_listic

Domaći četnici su i prije održavanja referenduma već ispalili rafale u njen minaret. Pokojni Nuni – koji je to vidio zajedno sa mnom,  odbio je to posvjedočiti u mome TV prilogu, pa sam svjedočio sam snimcima – i svojom riječju. Tada nisam razumio strah Nunoga i drugih, kasnije sam razumio…

Nije se čuditi što su se ljudi bojali.

Stariji su imali bolna iskustva sa četnicima, mlađi su se naslušali tih priča, prijetnji, nagledali zveckanja oružjem, sretali pijane raskalašene četnike, čuli rafale koje su ispaljivali u sred dana i u po noći.

Ovdje moram istaći kako je u našem gradu, u Zborišću i Rici bilo zaista pravih momaka koji nisu htjeli pod četničku šubaru.

Naime kada je JNA skinula „titovke i zvijezde“ i stavila na glavu šubare s kokardama, muslimanski i katolički rezervisti odbili su služiti takvoj vojsci, pa se njih tridesetak vratilo sa zbornog mjesta sa Manjače. Odbili ratovati u Hrvatskoj.

To je bio veliki i hrabri podvig. O tome su pisali mediji u Bosni i Hrvatskoj, priloge je objavila i TVSA.

 

***

Senad Kaha_MG_2282rević je bio poseban tip momka… Hrabrost i privrženost rodnoj grudi i Bosni – niko mu ne može osporiti. Bio je uzor u tim vrlinama.

Polijepili smo plakate, već je bio akšam.  Platio sam Senadu iz svog džepa – ali ta mala suma nije ni stoti dio nadoknade za taj posao. Hrabrost se ničim ne može platiti.  Bez Senadove pomoći i društva, bio bih izložen velikom riziku na poslu oko lijepljenja plakata za referendum koji je četnicima bio i ostao trn u oku.

U autu je ostalo nekoliko plakata.

Jednu sam zalijepio na ulazu u našu zgradu u Brkića bašti. Samo što sam se uspeo uz basamke u stan, zove Mirza ispred zgrade i javlja mi, više išaretom   – strgnuta je.

Siđem, zalijepim novu, ali ni ta se nije dugo zgrijala.

Dvije-tri plakate su ostale u našem stanu.

Kasnije, prije nego sam pobjegao u Jajce, nisam ih stigao spaliti, pa su ostale na tavanu sa još nekim rukopisima. Te referendumske plakate za nezavisnost Republike BiH mogle su biti dodatnim razlogom četnicima da pobiju moju familiju.

Svi oni koji su se pojavili na glasanju u Omladinskom domu bili su pod budnim okom Miće Radića i ostalih četničkih špijuna. Kružila je priča da su sve promatrali iz Babića kuće preko puta Omladinskog doma i pravili spiskove.

***

U toku glasanja, stigla je vijest da su četnici bacili bombu na Đerzelezovo turbe u Gerzovu. Poslao sam „živu“ vijest koju je TVSA je objavila istu večer u TV Dnevniku.

Odlučio sam otići u Gerzovo i snimiti kamerom taj četnički vandalski napad na turbe. Niko ne smjede sa mnom, pa sam se zaputio sam svojim autom u kojem je bila  spremna kamera, magnetofon…

Ne bez straha,  prošao sam kroz Podrašnicu i preko Baraća zaputio se u Gerzovo. Taman kada sam bio pokraj „Alumnike“ – morao sam zaustaviti i sa strahom promatrati kolonu rezrevista četnika koja je prelazila preko ceste. Ni naprijed, ni nazad. Nisu uopće obraćali pažnju na me. Ubrzo su zamakli u obližnjoj šumi, pa sam – nastavio put prema Gerzovu misleći se – ako tamo stignem živ, kako ću se vratiti kroz Baraće puno četnika.

IMG_9637
Đerzelezovo turbe

Povratak preko Šipova nije dolazio u obzir jer ne bih prošao preko četničkih barikada…

Bilo je jutro, negdje oko pola osam kada sam stigao pred Turbe.  Snimao sam na brzinu, nerovozan, kamera se tresla u rukama…

Nikoga nisam primijetio pokraj oklnih srpskih luća, niti da me neko promatra s pendžera, ali sam imao osjećaj da me mnogo  skrivenih očiju prati.

Brzo sam snimio oštećenja na Turbetu koje je  izavala  četnička bomba.

Ne bez straha, zaputio sam se nazad.

U Baraćima nije bilo žive duše.

Požurio sam predati film na autobus ključke „Sane“ koji je koji na našu Autobusku stanicu na putu u Sarajevo stizao oko 9 ujutro. Brkati, krupni vozač koji me poznavao, zaustavio je u Podbrdu kada me vidio na stajalištu – pa sam mu predao film, i sa velikom olakšanjem vratio se u grad.

TV je prilog o četničkom bambaškom napadu objavila je te večeri na TVSA. (Prije nekoliko godina prolazio sam kroz Gerzovo: ni traga Turbetu, nisam mogao prepoznati ni mjesto gdje je nekada bilo. (Grupa Šipovljana obratilla se poslije rata ričkom „imamu“ Huskiću s molbom da im pomogne u traženju dokumenata i fotografija Turbeta, ali on nije imao pojma ni da je Turbe i postojalo… Pirisutni Adem Mačković je rekao da se obrate meni, a Huskić je postavio ultimatum – onaj ko sa mnom razgovara, ne može razgovarati s njim!)

_MG_4964
Sa vozačem “Sane” iz Ključa izbjegličke dane preživljava u Varcar Vakufu; mnogo puta moje je filmove prebacio u Sarajevo

Uspjehu referednuma na kojem je na najdemokratskiji način izglasana neovisnost Republike BiH mogli smo se veseliti samo u krugu obitelji i najbližih, najodanijih malobrojnih prijatelj, i to oprezno i tiho… (Od mene su mnogi zazirali odavano jer su im četnici mogli stvarati probleme ako budu viđeni sa mnom. Znam neke koji su prelazili s jednog kraja ulice na dugi, da se ne bi sreli sa mnom, da ih ne bi neko vidio iz Komiteta i Općine sa mnom.)

***

Poslije objavljivanja priloga na TVSA o čeničkom skrnavljenju Turbeta u Gerzovu,  u Jajcu mi je prišao nepoznat čovjek i predstavio se kao Ganibegović iz Šipova, ime sam zaboravio. Rekao mi je kako se on onoga dana kada sam snimao  Đerzelezovo turbe našao u svojoj njivu u Gerzovu. Radio u Austriji, ali je došao glasati na referendumu.  Snimao ogradu na svojoj njivi koju je neko provalio. Tada se pojavila patrola milicije iz Šipova i uhpasila ga. Kaže – neko dojavio da „Halilović snima Turbe,“ pa hitno došli da ga uhapse…

„Umakao si im na vakat,“ kaže.

Uhapsili su njega, zadržali ga u Stanici milicije nekoliko sahata, tražili da pregledaju šta je snimao, pa ga pusitili…

***

Rat je moju obitelj i mene bacio u Njemačku gdje sam pred kraj rata skupljao dobrovoljne priloge izbjeglica za naše borce u ARBiH i građane, prognanike; nešto je novca stizalo i iz Švedske, Danske i Holandije. Kupili smo „Ford-Sieru“ karavan – koji je u Ključ, sa lijekovima koje sam skupio po apotekama, odvezao Jasmin Seferović i predao ga u „Ratno predsjedništvo“ koje nas je obamnulo da će auto koristi za prijevoz ranjenika, a ne za svoje potrebe i provod

Nešto manje od 3.000 DEM predao sam tada u Ključu Sulejmanu Ceriću, predsjedniku, ali sam se odmah i pokajao jer sam se uvjerio da ni marka neće stići ni borcima ni izbjeglicama, kao ni do tada. (Rasimu Haganoviću, koji se bavio obavještajnim poslovima pri VII korpusu ARBiH donio sam diktafon. Kleo se da će pravda stići ubojice naših sugrađana u Oborcima…)

Rekao sam predsjedniku Ratnog predsjedništava da neće više iz moje ruke dobiti ni jednu marku… (Umalo nisam našao belaja.)

Šta me je ponukalo na takvu odluku?

Dok su u jednoj zaposjednutoj kući u Ključu pripremali dernek nakon povratka iz Bihaća – odakle su telefonirali suprgama u Njemačku i Švredsku – te natrpali pun gepek piva i konjaka – na vrata je bahnuo Senad Kaharević Laci. Išaretio je s vrata – tražeći cigaru…

Bilo mi je drago da vidim da je živ. Njegova jedinica je toga dana vodila krvave bitke po Manjači sa Arkanovim četnicima. Ne vidjevši me isprva, Senad je išaretom od prisutnih tražio cigaru.

Niko mu je ne ponudi.

Volio bih da sam u zemlju propao od stida! Donio toliki novac, Ratno predsjedništvo se gosti za bogatom sofrom, i ja tu, a uzase nejmam ni kutiju cigara da je dam mome komšiji, ratniku, Senadu Kahareviću koji je nekad lijepio plakate za referendum sa mnom, i koji je otišao braniti zemlju da bih se i ja mogao jednoga vratiti u oslobođeni rodni Varcar, koga su Haris i Alija već halali prvo četnicima, pa ustašama, pa na kraju opet četnicima.

Stidio sam kao nikada u životu.

Silom prilika zatekao sam se za tom sofrom Ratnog predsjedništva na kojoj je bilo pečene teletine i drugih meza, piva, flaše konjaka… Ne pijem. Da sam bio najgladniji – ne bih uzeo sa te sofre ništa, osim komadić kruha koji sma valjda zaradio. Bilo me je stid što sam tu.

Izišao sam za Senadom, bratski me zagrlio.

Rekao sam mu da mu nemam šta ponuditi jer sam novac već predao Sulejmanu Ceriću.

Senad je odmahnuo rukom, rekavši – kako oni od tih para neće vidjeti ni cigar duhana, ko ni do sada.

Ode Senad niz onaj malheni ključki sokak. Nisam ga od tada nikad vidio, i otišao je sa ovog svijeta…

Sutradan sretnem u ključkoj čaršiji Suljkina sina Sakiba Darkulića, zarastao u bradu, nenaspavan, vojnička odjeća krvava…

Opet me stid i volio bih da sam u zemlju propao. Ne znam jesam li ga uspio darivati kutijom cigareta, pa da je podijeli sa Senadom i suborcima…

***

Kada sam ponovo donosio pomoć koju smo mi izbjeglice skupljali na Zapadu, dijelio sam novac iz ruke u ruku našim sugrađanima – izbjeglicama po Sanskom Mostu, Bugojnu, Zenici.  Ratnom predsjedništvu – ne samo da to nije bilo po volji, nego me htjedoše i istući u Sanskom Mostu i strpati u zatvor kada smo dovezli kombi za „Merhamet.“ Odbijali su pomoći pri carinjenjenju, ali su se preko noći predomislili i postali fini…)

***

Od kako sam izbjeglica, kao da ne živim svoj – nego neki tuđi život.

Senad Kaharević je umro mlad!

Neka mu je rahmet duši i neka mu je lahka zemlja za koju je lio svoju krv!

Neka je rahmet svima koji su se borili za slobodLJILJANI, ZASTAVAu Republike Bosne i Hercegovine!