Ibrahim Halilović

Safeta Obhodžaš se obrušila na moje pismo – kolumnu koje objavljuje “Oslobođenje” pod naslovom “BIH SE TERBA UGLEDATI NA CANADU” To je uradila u svom oprobanom stilu podvala i skretanja s teme. Njeno ničim izazvano reagiranje objavljeno je 15. marta 2016. pod naslovom “U VRZINOM KOLU PRAVA I PRISILE,” a može se pročitati na ovom linku:

http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/u-vrzinom-kolu-prava-i-prisile

****

Reagiranja

               BOSNA SE ZAISTA TREBA UGLEDATI NA CANADU

(Sa feta Obhodžaš: „U vrzinom kolu prava i prisile” – “Oslobođenje” (15. 3. 2016.)

U svom pismu objavljenom u „Oslobođenju“  pod naslovom „BiH se treba ugledati na Canadu“  a o temi nošenja hidžaba, na koje reagira gospođa Safeta Obhodžaš, postupio sam po profesionalnim novinarskim normama i odgovorio na pet obaveznih pitanja –  ko, što, gdje, kako i zašto. Urednica je promijenila naslov i skratila tekst, ali i takav potpisujem.Dotična osoba Obhodžaš nije imala ni jedan valjani razlog za takvu reakciju, u kojoj, uostalom nije osporila ni jedan moj navod.

U hujli reagiranju na moje Pismo u vezi sa primjerom poštivanja prava na nošenje hidžaba u Canadi,  gospođa Safeta Obhodžaš nije osporila ni jednu činjenicu koju sam naveo. Kako to nije bila u stanju, okomila se na me, a primjeri koje je navela – nemaju veze sa mojim tekstom niti stavovima.

Ustvrdila je kako je u Canadi „jedna nositeljka takvog pokrivala izborila pravo da u tim haljinama polaže zakletvu za kanadsko državljanstvo i da se slika sa predsjednicima.“

Sudskom odlukom koja se tiče gospođe Ishaq – ona se izborila  na pravo nošenja hidžaba  za svaku ženu u Canadi, naravno ako to one hoće. .

U nas se sudskom odlukom takvo što zabranjuje. Ishaq se nije slikala sa Predsjednicima, ali je premijeru Trudeaou  pomogla osvojiti vlast, a on se sa zadovoljstvom, slikao sa mnogim ženama pod hidžabom.

I truban je „pokrivalo“ što bi rekla gospođa Ophodžaš. Za turban na glavi izborili su se pripadnici Sika – pa ga nose u državnnim službama kao policajaci i carinici. Turban nosi i ministar sigunosti Harjit Sajjan. Da bude postavljen na tu poziciju, pomogla mu je i „žena pod hidžabom“ o kojoj sam pisao.

Potom gospođa Obhodžaš  iznosi primjere tretmana arapskih žena prije pedeset godina do danas, poredi sa bosanskim ženama,  što nema veze s mojim pismom.

Gospođa Ishaq o kojoj sam pisao je Pakistanka koja se izborila sa prava svih žena u Canadi pa i Arapkinja koje bježe iz svojih zemalja – baš zbog uskraćivanja ljudskih prava, koje navodi i Obhodžaš (sic!).

U pismu sam naveo kokretan slučaj imenom i prezimenom, a Obhodžaš – očekuje da joj vjerujem(o) na njenu riječ.

Ona navodi i primjer uništavanja fetusa, biva u islamskim zemljama,  jer žene su dužne rađati samo sinove. To se u Bosni nije radilo ni u srednjem vrijeku!  U Canadi se svakodnevno organiziraju protesti protiv abortusa.

Također, navodi sa žaljenjem primjer kako u školskim hodnicma susreće djevojčice „pod teškim maramama.“  Dakle, i te i takve djevojčice pod maramama se obrazuju i u Bosni –  od prvog razreda do doktorske titule, pa gospođa Obhodžaš sama sebi skače u usta.

I u Canada se krše ljudska prava, ali canadsko Poglavlje o ljudskim pravima i slobodama bi trebalo prepisati i koristiti ga (i) u Bosni tim više što se Canada možda ugledala na nekadašnju Bosnu i postala „jedinstvena u različitostima…“
Kršenje ljudskih prava i sloboda je strogo kažnjivo, za razliku od Bosne danas.

Obhodžaš je ustvrdila kako su muslimani u Canadi egzotična skupina. Tačno je, međutim, da u Canadi po popisu stanvništva 2011. živi oko milijun i pedest hiljada muslimana. To nije egzotika, niti statistički ukras, već stvarnost.  Za dva mjeseca – u januaru i februaru ove godine Canada je primila i 25.000 izbjeglica iz Sirije.

Dalje, gospođa Obhodžaš iznosi nasrtljivost „političkog islama“, manipulacije sa mladim djevojkama koje se u Bosni pokrivaju – što je, po mom sudu, još jedan dokaz kako se Bosna treba ugledati na Canadu gdje su ljudska prava i slobode, zakoni i običaji, važniji od svakoga pojedinca, partije, pa i kompletne državne vlasti.

Obhodžaš  pita – „…Ko je toj gospođi u Kanadi plaćao njenu borbu da se prilikom toga svečanog čina zakletve pojavi kao predstavnica… čega… svog prava ili ko zna kakvih islamističkih strujanja i manipulacija.”

Za razliku od Bosne, u Canadi se ide u zatvor za korupciju. Pred zakonom su svi jednaki – i useljenica Ishaq i premijer Harper – pa se i po tome Bosna treba ugledati na Canadu. Umjesnije bi bilo da je Obhodžaš javno pitala ko je zloupotrijebio milijarde za obranu RBiH, ko je opljačkao ekonommiju, građane, a ne da potara ni krivu jednu cadadsku građanku, borca za ljudska prava.

U Canadi se zna koliko su poreski obveznici platili neuspješnu pravnu bitku konzervativaca i islamofobista  za zabranu hidžaba koju je oborio Savezni apelacioni sud: 421.840 canadskih dolara, ili oko pola milijuna maraka!

Na kraju, gospođa Obhodžaš, dodaje biber po pilavu: „Predlažem gospodinu Haliloviću da ženama u Bosni pošalje presade prave kanadske demokratije, a ne takve primjere žena amputiranog mozga i pokrivene glave.“

Ne treba slati nikakve presade – potrebna su samo dva tri clicka, i evo ga! Stvar je u tome, ne ko će poslati nego – ko će takvo što primijeniti.

Gospođa Ishak koja se izborila za pravo nošenja hidžaba, imala je temljit i strog pregled konzilijumal liječnika specijalista prije dolaska u Canadu. Uz to, morala je imati i čvrste dokaze o gaženju njenih ljudskih prava u Pakistanu da bi imigrirala. Položila je i vrlo rigorozan test o pozanavanju  državnog uređenja, povijesti, geografije, ljudskih prava, a i zakonodavstva Canade; prema tome, službeno je dokazala da je i psihički i fizički u redu.

Boreći se sama protiv moćne vlasti, praktički je dokazala  pravilo – po kojem nije važno što je glavi, nego ono što je u glavi.

                                                                                                                                   Ibrahim HALILOVIĆ

Na margini vijesti da su predstavnici SDA i IZ BiH, novčano i zvanicno podrzali cetnicki Ravnogorski pokret, putem budzeta Opstine Visegrad, kada je ovome trebala novcana pomoc za postrojavanje

MUSLIMANIMA SE HISTORIJA PONAVLJA – U NAJKRVAVIJEM IZDANJU – UZ POMOĆ MUSLIMANA ČETNIKA

* Leteća Avdibegova četnička brigada, četnički agitator Mulalić, četnički zastupnik Ljajić, višegradski četnički zastupnici… Peta kolona u IZ i SDA – na dar daje četnicima RS poslije genocida, prašta i genocid i urbicid –

“26. decembra 1983. umro je političar, književni i društveni radnik Mustafa Mulalić Rođen je u Livnu 1896.

… U 1941. Prešao je u Srbiju i priključio se Draži Maihajloviću. Tako je doživio suđenje jer je bio kvalificiran kao zločinac. Osuđen je na šest godina robije.

Poslije oslobođenja radio je kao trgovac u jednom poduzeću…

Bio je protiv fesa, osim kada je agitirao za izbor njegova predstavništva u Posavini. Samo je među muslimanskim seljacima (kada je propagirao četnički pokret Draže Mihajlovića, op. I.H.) nosio fes, a nakon izbora šapku.

Kad su ga jučer nosili na ramenima pred Begovom džamijom, a na mrtvačkom sanduku bio mu fes više glave, sjetio sam se njegova odnosa prema fesu i šepiru.“ (Alija Nametak, “Sarajevski nekrologij”, Bošnjački institut, str.279.)

Još koja riječ i Mulaliću.

Alija Nametak spominje kako je Mustafa Mulalić agitirao – ali ne kaže za koga.

Agitirao je za četnički pokret i Dražu Mihajlovića kao jedino rješenje za Muslimane.

IZ se već priklonila “silama osi” – NDH, Italijanima i Hitleru.

Propagandu među muslimanima Podrinja i Posavine za Dražu Mihajlovića i četnički pokret Mulalić je obavljao nakon četničkog genocida u Podrinju 1942. i 1943. (Više o tome u “Parergonu” Derviša Sušića)

“Mustafa Mulalić je dušom i srcem ostao do kraja na četničkoj strani, iako su mnogi četnici već bili svjesni da je njihov pokret u raspadanju. Mulalić je krajem januara 1945. godine dao u „ime Muslimana Bosne i Hercegovine“ deklaraciju da se „Muslimani žele opredijeliti za Federativnu Jugoslaviju na čijem čelu će biti Petar II Karađorđević“.

“Mustafa Mulalić je u listu „Istok“ u martovskom broju od 1944. godine objavio „Poruku đenerala Draže Mihailovića Muslimanima širom jugoslavije.” U toj poruci Draža Mihailović kaže da „Muslimani stvaraju svoj budući položaj u novoj dolazećoj državi upravo saradnjom sa jugolosvenskom vojskom u otadžbini i borbom protiv zajedničkog neprijatelja udaraju temelje svome položaju“. Đeneral Mihailović muslimanima poručuje „da će biti ravnopravni i jednaki pred svim zakonima, da će imati građanske slobode, vjerske slobode, imovinske slobode, itd“. (Arhiv Vojno-istorijskog instituta u Beogradu, 10/6-1, k.226, “Istok – glas jugoslovenskih Muslimana – broj 7 – Slobodne srpske planine). (Bošnjačko oko, Nadan Filipović)

“Nakon sloma Nedićeve marionetske Srbije i kolaboracionističkog četničkog pokreta Mustafa Mulalić je došao u Beograd i predao se vlastima Demokratske Federativne Jugoslavije. Osuđen je kao četnički ideolog na šest godina robije koje je odležao u beogradskom zatvoru Glavnjača.” (Wikipedia)

Mulalić je političar, ali muslimani su kao četnici bili dio Dražine vojne četničke zločinačke sile.

“Draža, međutim, jeste dobro stajao s muslimanima i imao je muslimanske jedinice koje su se borile s njim rame uz rame, poput Avdi-begove Leteće četničke brigade. Muslimani nisu podržavali komunizam, jer su bili vernici, a znali su da je komunizam bezbožništvo.

(Komunisti ih kao bezbožnici nisu nikada ubijali, ali četnici nisu nikad perstali – sve krsteći se s tri prsta, op. I.H.)

Tako je Mustafa Mulalić iz Dražinog Centralnog nacionalnog komiteta, 7. marta 1944. pisao Ibrahimu Pjaniću iz Gračanice u Bosni:

”Neka se muslimani ne zavaravaju iluzijama koje stvara ta nova propaganda, jer partizanstvo odvodi u komunistički poredak, a onda i u očitu propast islama”.

”Kaži svima muslimanima da đeneral Draža Mihailović u ime Nj.V. Kralja Petra Drugog želi iskren bratski sporazum s nama muslimanima, osnovan na principima naše narodne etike, naše stare bese, čojstva i junaštva, kao i rešenje svih naših političkih, socijalnih, kulturnih i privatnih problema na osnovama bratske uzajamnosti”.

Poslije četničkog pokolja na Drini 1942., Mustafa Mulalić počinje svoju političku aktvnost kao agitator Draže Mihajlovića:

“U toj krvavoj pometnji svake ljudske pameti i logike, Mustafa ipak, i kad prelazi preko hiljadu grobova poklane muslimanske nejači, i kad brodi preko rijeka niz koje je otplovilo na hiljade nedužnog muslimanskog stanovništva poklanog na znak “Z” nalazi ponekog suradnika i priajtelja. Jer, sljepilu egizma nema granica. Ludilu ambcija nema dizgina. Na Dražinom Nacionalnom kongresu u selu Ba, održanom 25. do 29. novembra 1944. godine, Mulalić je izabran za jednog od potrpredsjednika Centralnoig navionalnog komiteta…

U pismu naslovljenom Muslimanima u NDH, Mulalić piše kako je jedini faktor mira, poretka i sugurnosti Draža Mihajlović. 15.jula 1944. piše: “Okupljajte se svi u jedno stado, muslimansko stado”, koje će, Mulalić je uvjeren, krenuti za predvodinikom Dražom Mihajlovićem. Mulaić poziva Muslimane da se priključe četničkim hordama:

“Zato dođite što prije ovamo da se uvjerite u dobronamjernost svih Srba, a naročito da se uvjerite da je đeneral Draža Mihajlović usitinu naš najdobronamjeniji muslimanski prijatelj.” Ovo su izvodi iz knjige Derviša Sušića “Parergon” str. 95. i 96. Ne vidim nikakvu razliku između Mihajlovića i Nikolića…, ali ni između Mulalića, Tihića, A. i B. Izetbegovića, Lagumdžije, Silajdžića. Oni gaze preko svih muslimanskih grobova i zabravljaju četničke pokolje i 1942. i 1992. Alija Izetbegović je “mogao” s Karadžićem i Krajišnikom, a sin, po onoj neće iver daleko od klade – može i sa Dodikom, moći će i sa Nikolićem kao što je mogao s Tadićem. A Muslimani, neka beru gaće na štap, a Bosnu na konjske repove!” (Derviš Sušić, Parergon)

Njegov saborac Alija Konjhodžić bio je bolje sreće, emigrirao je s četnicima u Kanadu. Tamo je objavio memoare, navodeći: ”Moje srpsko osvedočenje čisto je kao suza sa izvora”.

Najpoznatiji predstavnik Muslimana u četničkom pokretu svakako je major Fehim Musakadić iz Srajeva. On je za vreme Prvog svetskog rata bio dobrovoljac u Srpskoj vojsci, a bio je i nosilac Karađorđeve zvezde s mačevima.

Odmah po izbijanju Drugog svetskog rata stavio se na raspolaganje Čiči, koji ga šalje u istočnu Bosnu u štab vojvode Petra Baćovića. Musakadić je osnovao Konjički muslimanski četnički bataljon.

Komunisti su ga zarobili 1943. u Stranama kod Uloga, srez nevesinjski, s još nekoliko oficira i vojnika JVuO. Pred samu smrt uzviknuo je: “Živio kralj, živio Draža, dole Tito!”.

I dr. Ismet Popovac, lekar iz Konjica i komandant Muslimanskog četničkog bataljona, stavio se na raspolaganje đeneralu Draži. Pre rata Popovac je bio predsednik opštine Konjic.

Njegov bataljon je 20. januara 1943, zajedno s nevesinjskom, konjičkom, kalinovačkom i Drugom sarajevskom brigadom, uspeo da oslobodi od ustaša muslimansko naselje Bjelimić. Vlast u oslobođenom naselju preuzeo je major Fehim Musakadić. Dr Popovac je poginuo u Trebinjskoj šumi 1943. godine.

Poručnik Čengić, aktivni oficir Jugoslovenske kraljevske vojske, Ravnogorskom pokretu se pridružuje već početkom 1942. Četnička komanda ga šalje sa specijalnom misijom u Mostar, ali su ga ustaše uhvatile i zaklale.

Istaknuti muslimanski predstavnici u Ravnogorskom pokretu bili su i Mustajbeg Hadžihuseinović, Smajo Ćemalović iz Mostara, Mustafa Berberović iz Blagaja, Abid Prguda, Omer Kalajdžić, Muhamed i Abid Mehmedbašić iz Stolca, Mustafa Leko iz Blagaja, Džemal Kršlaković – imam mudris iz Konjica, hafiz i član ulme medžlisa u Sarajevu Muhamed Pandžo, doktor Muhamed Begović profesor univerziteta u Beogradu, imam Abdulah Hodžić iz Beograda i upravnik ”Gajretovog” doma u Beogradu Mehmed Ćemalovć takođe 200 boraca i Uloškog bataljona koji je brojao više od 150 muslimanskih boraca. (Telegraf)

U povijesti, posebno prvoj polovini 20. stoljeća bila su vrlo turbolentna vremena i za muslimane i tada je bilo teško potrefiti pravu stranu za spas života.

Ali, dok je IZ zvanično stajala uz NDH, Pavelića i Hitlera – narod se masovno priklonio antifašističkoj borbi na čelu sa Titom. Muslimanski prvaci su na početku rata riskirajući život pisali rezolucije tražeći od ustaških vlasti da se prekine sa terorom srpskog stanovništva. Veliki broj uleme također je prišao partizanima.

Handžar divizija je bila prva jedinica u II svjetskom ratu koja se za vrijeme uvježbavanja u Francuskoj pobunila protiv Hitlera. Vođe pobune ove jedinice – izdao je vojni imam Malkoč i ona je ugušena, a vođe pobijene. Pokret otpora Francuske podigao je spomenik pobunjenicima. 

Spomenik  pobunjenicima Handžar divizije u Villefranche de Rouergueu

Veliki broj pripadniak Handžar-dvizije nije htio ratovati protiv partizana, već su prilazili u njihove redove.

 Zadnjje četničko ukazanje u Višegradu, na mjestu ponovljenog genocida – kojeg nad muslimanima ponavljaju i tamošnji muslimanski odbornici, ali i SDA i IZ koje praštaju genocid, urbicid i grle četničku genocidnu RS. Nema  oštrog reagiranja na ovaj fašizam  – SDA se brine o podjeli Mostara,  Travnika, Trećem entitetu – Muslimaniji – sve za dobrobit četnika

Pa, ipak!

Istorija se ponavlja i nakon ovog genocida. Četnici su nagrađeni državom na pola državne teritorije RBiH.

Zato je i moguće da su odbornici – muslimani – ili bolje reći srbalije – četnici – glasali 2014. u Skupštini općine Višegrad da se izdvoji novac za finaciranje Ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihajlovića. Tako su agitirali – za svoje ubice.

Najveća rehabilitacija četnika i četničkog pokreta je priznanje RS, oprost genocida i urbicida u režji SDA i Islamske zajednice.

Rehabilitacija Draže Mihajlovića i donošenja zakona u Skupštini Srbije ne bi bilo moguće bez dizanja ruku muslimana – Bošnjaka – čini mi se se šestorice zastupnika iz Sandžaka na ćelu sa Rasimom Ljajićem.

Općinski odbor za provedbu referenduma građana o neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu), odlučio je da se glasanje obavi u Omladinskom domu.

Formiran je glasački odbor. Sjećam se da je u njemu, pored ostalih hrabrih građana, bio i r. Ismet Buhić.

Mene je zapalo lijepiti po gradu plakate o referndumu. Mnogi su se bojali odmazde četnika koji su već digli glavu, ako bi se prihvatili propagande Referenduma.

Na javnu scenu četnici su izašli masovno na pravoslavni Božić 1989. Od tada – bili smo bihuzur.

Preuzeo sam plakate, stavio ih u svoj „Golf“ i krenuo ih lijepiti.

Nisam kaluklirao kakve posljedice bi to moglo imati po mene i moju obitelj.

Po gradu su već bili izlijepljeni oglasi SDS-a sa pozivima Srbima na otkazivanje plaćanja TV-pretplate zbog mene – novinara Televizije Sarajevo kojeg su nazvali srbomrscem.

Četnike nisam podnosio, a taj me osjećaj nikada neće napustiti. Razlikujem čestite

pravoslavce i četnike. Četnička ideologija danas preovladava, ali ima mnogo pravoslavaca koji tu politiku ne odobravaju. Ima puno muslimana – Bošnjaka – koji se ne suprostavljaju četništvu. To su i srbalije koji se nisu nikada odupirali velikosrpskom projektu u Bosni, ni prije, ni poslije genocida. Takvih je bilo i u našem gradu. I danas, kaada se zavrate u grad, draže im je četničko društvo nego moje. Takozvani imam Mufid Huskić više voli četnicima nego svojim džematlijama koji ga plaćaju. Redovan gost je gost  kafića u koje čestit čovjek nikada ne bi zavirio.  Šuruje sa četničkim vlastima.

Grad je predat prvo predat četnicima, pa ustašama, pa vraćen četnicima. Od izbjeglih građana – niko se u njega ne vraća, a napuštaju ga i pravoslavci…

U našem gradu, u Zborišću i Rici, bilo zaista pravih građana koji nisu htjeli pod četničku šubaru.

Kada je JNA zamijenila „titovke i zvijezde“  za kokarde i šubare, muslimanski i katolički rezervisti odbili su služiti takvoj vojsci, pa se njih tridesetak vratilo sa zbornog mjesta na Manjači. Odbili su se staviti pod četničku komandu i ratovati u Hrvatskoj.

To je bio veličanstveni podvig, herojstvo. O tome su pisali mediji u Bosni i Hrvatskoj, priloge je objavila i TVSA.   Ti momci pripadaju slavnoj povijesti našega grada.

***

Mene je moja javna borba za ljudska prava, pa tako i za slobodnu RBiH skupo stajala, ali ne žalim.

Više puta sam pozivan na saslušanja u SUP kako bi me zastrašili zbog mojih napisa o četništvu.

Nekoliko poziva je uslijedilo nakon što sam objavio ekskluzivnu priču na TVSA o tome kako se mrkonjićka četnička milicija radio-vezom dogovarala sa ključkom milicijom da joj propuste hrvatske izbjeglice sa Banije i Korduna:  „Neće proći Previle!“   poručila je četnička milicija iz Mrkonjića svojim ključkim četničkim kolegama.

Hrvatske izbjeglice su ipak bez incidenata  prošle do Jajca, gdje ih je dočakalo tamošnje općinsko vodstvo na čelu sa predsjednikom Općine Midhatom Karadžićem.

Pred njihov dolazak u Jajce, pozvao me telefonom Midhat Karadžić da snimim dobrodošlicu i njihov raspored po kućama. Niko nije smio ići sa mnom, jer je svuda bilo naoružanih rezervista koji su sijali strah.  Ilija Dujuć je upalio svoj „Mercedes“ pa smo otišli u Jajce i snimili taj prilog.

Uslijedili su pozivi za salušanje. Vraćao sam ih pozivajući se na faormalnosti; jedan od poziva nije imao broj protokola, drugi nije imao pečat, treći je bio bez potpisa. Tek kada je iz SUP-a stigao ispravan poziv koji je imao sve te potrebne službene formalnosti, javio sam se u SUP. Ispitivao me inspektor Mićo Radić u prisustvu nekog kolege. Tražio je od mene da mu navedem izvor mojih informacija o prijetnji izbjeglicama, te da mu dam tekst koji je objavila TVSA u TV Dnevnku.

Rekao sam Radiću:

„Izvor Ti neću reći, a tekst ti ne dam! Moje je pravo ne odati izvor informacije, a tekst je sada posjed TV.“

Tekst priloga sam imao u rukama, ali nisam ga dao Radiću. Na tome se i završilo. (Radić je ljetos nosao elektrinsku narukvicu zbog nekih rabota, kako bi policija mogla znati u svako doba gdje je. Uselio se u kuću jeedinog preživejlog masakra u Oborcima – mahmeda Heremića gdje je držao bordel…)

Nekako u to vrijeme, održavani su nekakvi mirotvorni sastanci delegacija Jajca, Šipova i Mrkonjića o očuvanju mira… Jedan je održan u Pozorišnoj sali Spomen-doma ZAVNOBiH-a.

Mrkonićka delegacija na čelu sa tadašnjim predsjednikom Općine Malidžom postavila je – uz podršku Šipovljana –  ultimatum:

„Ako će Halilović izvještavati, mi nećemo učestvovati na ovom dogovoru,“ rekao je.

Jajački predstavnici na čelu sa Midhatom Karadžićem i Ilijom Jakovljevićem su odgovorili:

„Ako Halilović neće izvještavati, mi napuštamo sastanak!“ I – izvještavao sam! (Prilikom obilježavanja 20. godišnjice četničkog genocidnog zločina u Oborcima, rički „imam“ Huskić je pokušao zabraniti da snimam Mevlud, ali su se prisutni usprotivili…  Taj „imam“ mi je zabranjivao snimanje obnove džamije koju su srušili četnici, psovao me prostački i pijavljivao me miliciji lažući na me… Branio je i snimanje džennaza.)

***

Moja obitelj je mjesecima bila bihuzurena prijetnjama  četnika koje su prijetnje slali telefonom. Prijećeno je da će ih pobiti zbog mene. Pošta nikada nije otkrila ko upućuje te prijetnje, iako je moj telefon po mom zahtjevu kontrolirala.

Četnički su mi rezervisti svakodnevno prijetili na ulici – mnogi su pokazivali metak koji su čuvali za me.

U Šipovu su mi četnici zabranili raditi. U štampi su iznosili razne laži na moj račun, poručivali da jedino Tuđman i ja ne smijemo doći u Šipovo, a ako dođemo, ostaćemo bez glave.

U Jajcu me SDS proglasio nepoželjnim novinarem i „zbog moje sigurnosti“ tražio od TVSA da ne izvještavam sa njihove osnivačke skupštine…

Moja vikendica u Podšiljku je više puta oštećena, opljačkana i demolirana, ali vinovnici nikada nisu otkriveni, premda su isljednici izlazili na lice mjesta.

Odbornici SDA i HDZ-a su dizali ruku na sjednicima Skupšine općine za svaku saoizaciju i maoizaciju Bosne.

Oružje je s kamiona javno dijeljeno od kuće do kuće Srbima.

Odredi četničkih rezervista bili su u Baraćima spremni za odlazak na ratište na Kupres. U gradu ih je bilo na svakom koraku, mnogi su bili pijani, zakrvavljenih očiju.

U Šipovu su  četnici ubili nedužnog građanina Muhameda Ganibeogovića. U Kupres je helikopterom JNA stigao Mile Martić i rat je počeo. Sve je to objavljivala TVSA, a četnici su kopali i rukama i nogama da bi saznali moj izvor informacija.

SDA je preko svoga predsjednika Harija Maslića, tadašnjeg poslanika u Skupšini općine i zamjenika komandira milicije SUP-a Mrkonjić-Grada,  poslala 19 automata koje je on rasprodao, a pare strpao u svoj džep. SDA je puške kupovala po sto-dvjesta DEM, a preprodavala po petorostrukoj cijeni. Hari je poslije zdimio iz Mrkonjića u Jajce, a u sred rata Mlađen Arežina mu je doveo obitelj u tamo. Moji su bili u kućnom pritvoru…

Čentici su znali za to oružje i to je bio jedan od razloga za represije nad mirnim građanima koji nisu imali pojma o ovoj raboti. (I da su svi naoružani, muslimani i katolici bi se teško obranili četničke sile)

U toj i takvoj atmosferi održan je i Referendum građana o nezavisnosti RBiH. SDS je bojkotirao referenudum, ali bilo je pravoslavaca našeg grada koji su izašli na glasačko mjesto svjesni rizika.

Helem, plakati su bili tu, u mome „Golfu.“ Taman kada sam sjedao u auto, naišao je Senad Kaharević zvani Laci.

Upitao sam ga bi li sa mnom polijepio plakate za referendum. Bez razmišljanja je rekao da hoće i sjeo u moj auto. Brzo smo obigrali grad, lijepili smo plakate. Jednu smo zalijepili na lipu ispred Kizlar-agine džamije. (Iz Šipova je već stigla prijetnja nekoga Štiklice da će četnici surušiti tu džamiju jer je „okupatorski spomenik.“

Domaći četnici su i prije održavanja referenduma već ispalili rafale u njen minaret. Pokojni Nuni – koji je to vidio zajedno sa mnom,  odbio je to posvjedočiti u mome TV prilogu, pa sam svjedočio sam snimcima – i svojom riječju. Tada nisam razumio strah Nunoga i drugih, kasnije sam razumio…

Nije se čuditi što su se ljudi bojali.

Stariji su imali bolna iskustva sa četnicima, mlađi su se naslušali tih priča, prijetnji, nagledali zveckanja oružjem, sretali pijane raskalašene četnike, čuli rafale koje su ispaljivali u sred dana i u po noći.

Ovdje moram istaći kako je u našem gradu, u Zborišću i Rici bilo zaista pravih momaka koji nisu htjeli pod četničku šubaru.

Naime kada je JNA skinula „titovke i zvijezde“ i stavila na glavu šubare s kokardama, muslimanski i katolički rezervisti odbili su služiti takvoj vojsci, pa se njih tridesetak vratilo sa zbornog mjesta sa Manjače. Odbili ratovati u Hrvatskoj.

To je bio veliki i hrabri podvig. O tome su pisali mediji u Bosni i Hrvatskoj, priloge je objavila i TVSA.

***

Senad Kaharević je bio poseban tip momka… Hrabrost i privrženost rodnoj grudi i Bosni – niko mu ne može osporiti. Bio je uzor u tim vrlinama.

Polijepili smo plakate, već je bio akšam.  Platio sam Senadu iz svog džepa – ali ta mala suma nije ni stoti dio nadoknade za taj posao. Hrabrost se ničim ne može platiti.  Bez Senadove pomoći i društva, bio bih izložen velikom riziku na poslu oko lijepljenja plakata za referendum koji je četnicima bio i ostao trn u oku.

U autu je ostalo nekoliko plakata.

Jednu sam zalijepio na ulazu u našu zgradu u Brkića bašti. Samo što sam se uspeo uz basamke u stan, zove Mirza ispred zgrade i javlja mi, više išaretom   – strgnuta je.

Siđem, zalijepim novu, ali ni ta se nije dugo zgrijala.

Dvije-tri plakate su ostale u našem stanu.

Kasnije, prije nego sam pobjegao u Jajce, nisam ih stigao spaliti, pa su ostale na tavanu sa još nekim rukopisima. Te referendumske plakate za nezavisnost Republike BiH mogle su biti dodatnim razlogom četnicima da pobiju moju familiju.

Svi oni koji su se pojavili na glasanju u Omladinskom domu bili su pod budnim okom Miće Radića i ostalih četničkih špijuna. Kružila je priča da su sve promatrali iz Babića kuće preko puta Omladinskog doma i pravili spiskove.

***

U toku glasanja, stigla je vijest da su četnici bacili bombu na Đerzelezovo turbe u Gerzovu. Poslao sam „živu“ vijest koju je TVSA je objavila istu večer u TV Dnevniku.

Odlučio sam otići u Gerzovo i snimiti kamerom taj četnički vandalski napad na turbe. Niko ne smjede sa mnom, pa sam se zaputio sam svojim autom u kojem je bila  spremna kamera, magnetofon…

Ne bez straha,  prošao sam kroz Podrašnicu i preko Baraća zaputio se u Gerzovo. Taman kada sam bio pokraj „Alumnike“ – morao sam zaustaviti i sa strahom promatrati kolonu rezrevista četnika koja je prelazila preko ceste. Ni naprijed, ni nazad. Nisu uopće obraćali pažnju na me. Ubrzo su zamakli u obližnjoj šumi, pa sam – nastavio put prema Gerzovu misleći se – ako tamo stignem živ, kako ću se vratiti kroz Baraće puno četnika.

Povratak preko Šipova nije dolazio u obzir jer ne bih prošao preko četničkih barikada…

Bilo je jutro, negdje oko pola osam kada sam stigao pred Turbe.  Snimao sam na brzinu, nerovozan, kamera se tresla u rukama…

Nikoga nisam primijetio pokraj oklnih srpskih luća, niti da me neko promatra s pendžera, ali sam imao osjećaj da me mnogo  skrivenih očiju prati.

Brzo sam snimio oštećenja na Turbetu koje je  izavala  četnička bomba.

Ne bez straha, zaputio sam se nazad.

U Baraćima nije bilo žive duše.

Požurio sam predati film na autobus ključke „Sane“ koji je koji na našu Autobusku stanicu na putu u Sarajevo stizao oko 9 ujutro. Brkati, krupni vozač koji me poznavao, zaustavio je u Podbrdu kada me vidio na stajalištu – pa sam mu predao film, i sa velikom olakšanjem vratio se u grad.

TV je prilog o četničkom bambaškom napadu objavila je te večeri na TVSA. (Prije nekoliko godina prolazio sam kroz Gerzovo: ni traga Turbetu, nisam mogao prepoznati ni mjesto gdje je nekada bilo. (Grupa Šipovljana obratilla se poslije rata ričkom „imamu“ Huskiću s molbom da im pomogne u traženju dokumenata i fotografija Turbeta, ali on nije imao pojma ni da je Turbe i postojalo… Pirisutni Adem Mačković je rekao da se obrate meni, a Huskić je postavio ultimatum – onaj ko sa mnom razgovara, ne može razgovarati s njim!)

Uspjehu referednuma na kojem je na najdemokratskiji način izglasana neovisnost Republike BiH mogli smo se veseliti samo u krugu obitelji i najbližih, najodanijih malobrojnih prijatelj, i to oprezno i tiho… (Od mene su mnogi zazirali odavano jer su im četnici mogli stvarati probleme ako budu viđeni sa mnom. Znam neke koji su prelazili s jednog kraja ulice na dugi, da se ne bi sreli sa mnom, da ih ne bi neko vidio iz Komiteta i Općine sa mnom.)

***

Poslije objavljivanja priloga na TVSA o čeničkom skrnavljenju Turbeta u Gerzovu,  u Jajcu mi je prišao nepoznat čovjek i predstavio se kao Ganibegović iz Šipova, ime sam zaboravio. Rekao mi je kako se on onoga dana kada sam snimao  Đerzelezovo turbe našao u svojoj njivu u Gerzovu. Radio u Austriji, ali je došao glasati na referendumu.  Snimao ogradu na svojoj njivi koju je neko provalio. Tada se pojavila patrola milicije iz Šipova i uhpasila ga. Kaže – neko dojavio da „Halilović snima Turbe,“ pa hitno došli da ga uhapse…

„Umakao si im na vakat,“ kaže.

Uhapsili su njega, zadržali ga u Stanici milicije nekoliko sahata, tražili da pregledaju šta je snimao, pa ga pusitili…

***

Rat je moju obitelj i mene bacio u Njemačku gdje sam pred kraj rata skupljao dobrovoljne priloge izbjeglica za naše borce u ARBiH i građane, prognanike; nešto je novca stizalo i iz Švedske, Danske i Holandije. Kupili smo „Ford-Sieru“ karavan – koji je u Ključ, sa lijekovima koje sam skupio po apotekama, odvezao Jasmin Seferović i predao ga u „Ratno predsjedništvo“ koje nas je obamnulo da će auto koristi za prijevoz ranjenika, a ne za svoje potrebe i provod

Mufid Huskić, smaovoljni i drski Glavni imam Džemata Mrkonji-Grad; on vriješa i psuje, poziva policiju n osnovu svoje lažne prijave, uz podršku lažnih svjdoka

Nešto manje od 3.000 DEM predao sam tada u Ključu Sulejmanu Ceriću, predsjedniku, ali sam se odmah i pokajao jer sam se uvjerio da ni marka neće stići ni borcima ni izbjeglicama, kao ni do tada. (Rasimu Haganoviću, koji se bavio obavještajnim poslovima pri VII korpusu ARBiH donio sam diktafon. Kleo se da će pravda stići ubojice naših sugrađana u Oborcima…)

Rekao sam predsjedniku Ratnog predsjedništava da neće više iz moje ruke dobiti ni jednu marku… (Umalo nisam našao belaja.)

Šta me je ponukalo na takvu odluku?

Dok su u jednoj zaposjednutoj kući u Ključu pripremali dernek nakon povratka iz Bihaća – odakle su telefonirali suprgama u Njemačku i Švredsku – te natrpali pun gepek piva i konjaka – na vrata je bahnuo Senad Kaharević Laci. Išaretio je s vrata – tražeći cigaru…

Bilo mi je drago da vidim da je živ. Njegova jedinica je toga dana vodila krvave bitke po Manjači sa Arkanovim četnicima. Ne vidjevši me isprva, Senad je išaretom od prisutnih tražio cigaru.

Niko mu je ne ponudi.

Volio bih da sam u zemlju propao od stida! Donio toliki novac, Ratno predsjedništvo se gosti za bogatom sofrom, i ja tu, a uzase nejmam ni kutiju cigara da je dam mome komšiji, ratniku, Senadu Kahareviću koji je nekad lijepio plakate za referendum sa mnom, i koji je otišao braniti zemlju da bih se i ja mogao jednoga vratiti u oslobođeni rodni Varcar, koga su Haris i Alija već halali prvo četnicima, pa ustašama, pa na kraju opet četnicima.

Stidio sam kao nikada u životu.

Silom prilika zatekao sam se za tom sofrom Ratnog predsjedništva na kojoj je bilo pečene teletine i drugih meza, piva, flaše konjaka… Ne pijem. Da sam bio najgladniji – ne bih uzeo sa te sofre ništa, osim komadić kruha koji sma valjda zaradio. Bilo me je stid što sam tu.

Izišao sam za Senadom, bratski me zagrlio.

Rekao sam mu da mu nemam šta ponuditi jer sam novac već predao Sulejmanu Ceriću.

Senad je odmahnuo rukom, rekavši – kako oni od tih para neće vidjeti ni cigar duhana, ko ni do sada.

Ode Senad niz onaj malheni ključki sokak. Nisam ga od tada nikad vidio, i otišao je sa ovog svijeta…

Sutradan sretnem u ključkoj čaršiji Suljkina sina Sakiba Darkulića, zarastao u bradu, nenaspavan, vojnička odjeća krvava…

Opet me stid i volio bih da sam u zemlju propao. Ne znam jesam li ga uspio darivati kutijom cigareta, pa da je podijeli sa Senadom i suborcima…

***

Kada sam ponovo donosio pomoć koju smo mi izbjeglice skupljali na Zapadu, dijelio sam novac iz ruke u ruku našim sugrađanima – izbjeglicama po Sanskom Mostu, Bugojnu, Zenici.  Ratnom predsjedništvu – ne samo da to nije bilo po volji, nego me htjedoše i istući u Sanskom Mostu i strpati u zatvor kada smo dovezli kombi za „Merhamet.“ Odbijali su pomoći pri carinjenjenju, ali su se preko noći predomislili i postali fini…)

***

Od kako sam izbjeglica, kao da ne živim svoj – nego neki tuđi život.

Senad Kaharević je umro mlad!

Neka mu je rahmet duši i neka mu je lahka zemlja za koju je lio svoju krv!

Neka je rahmet svima koji su se borili za slobodu Republike Bosne i Hercegovine!

Uz Karneval u Njemačkoj i Riju – sjećanje na  Zboričke mačkare

MAČKARA-PA-RADA, OTPALA JOJ BRADA.

Stigle su fotografije mojih unuka – Lejle, Amira i Jasmine u karnevalskoj šarenoj odjeći, u karnevalskom plesu u obdaništu i školi.

VrIjeme je karnevala – uglavnom u katoličkim zemljama širom svijeta, a održavaju se pri kraju prve dekade februara.

U Njemačkoj je najveći karneval u Kölnu, a karnevalske povorke i plesovi su neizostavni u svakom gradu, selu, školi, obdaništu. Tako karnevali – maškare – starisnki i rički – mačkare – nisu mašile ni moju unučad. Kud svi Turci, tud i mali Mujo. Isto tako, nekad davno, nisu mačkare mogle ni njihova ričkoga Dida.

Najveći je karneval onaj u Riju na kojem se okupi i po peš šest miljuna učesnika, plesača sambe u raznim koloritnim kostimima…  Zabava privlači i po pola milijuna stranaca. Ove godine su se plahnuli opasnog virusa Zike, ali Rijo ne bi bio Rijo kada bi ne daj Bože izostao blještavi karneval i samba, takmičenje najboljih igrača, plesača, kostima…

Karnevalske svečanosti obično u svijetu, pa i u Bosni, uključuju maskirane povorke i plesove, bakljade, vatromete, obasipanje cvijećem, konfetima i korijandolima, a biber po pilavu je svečano spaljivanje ili pokapanje velike lutke, personifikacije „princa karnevala.”

“Običaji maškara datiraju iz rimskog doba raskalašenosti i „bakanalija, luperkalija i saturnalija, ali je utemeljen i na paganskom magijskom vjerovanju  gonjenja zlih sila, kao i protjerivanje zime i studeni. Običaj ima i socijalno značenje jer se kroz lakrdijašenje često očituje i društvena kritika.“ (Wikipedia).

Karnevali me podsjećaju na naše Zboričke mačkare. Stoga, dok se Davor Demirović ne maši pera, nekoliko riječi sećanja jednoga Ričanina.

Mačkare u Zborištu su nagvještavale odlzaak zime i dolazak proljeća, tjeranjem zlih duhova studeni i mraka; mačkare su išle u susret suncu u svjetlu.

Mi rička djeca smo sa pristojne daljine, obično od Urave puteva – gledali mačkare. Bojali smo se da nas zaganjaju i dohvate onim špruljama ili toljagama koje su, čini mi se, nosili sa sobom i udarali njima sve što stigni.

Kada bi me neko upitao kako su zboričke mačkare izgledale, onda bih rekao ukratko – prijeteće, stravično, grozno, ali i izazovno,pa su bile predmet naše znatiželje, a i oponašanja.

Bilo je tu raznovrsnih maski, srašnih i malo manje strašnih mačkara, ali jednako prijetećih, bar za nas ričku djecu. Mačkare bi igrale na obje strane Zborićkog mosta. Igru su začinjvali klepetom kravljih ili ovnujskih zvona, vikom, kriskom, strašnom handrljavinom i grajom. Onda bi, odjednom, kao po komandi, iznenada,  prekidale ples i pojurile prema nama – i mi bi smo se razbježali svako na svoju stranu. Malo kasnije, opet smo se vraćali na polazno mjesto.

I – zadirkivali smo mačkare, tražili belaja.

Iza maske su se krila zborička djeca – manje opasna za nas – ali i odrasliji, dječaci, ponekad i momci. Eh, s njima nije bilo šale.

Teško ih je bilo prepoznati sa raznim maskama na licu, onako nadžemane u raznovrsnoj šarenoj, nesvakodnevnoj odjeći, odrpane.

Trudili smo se, ponekad i uspjevali po glasu odgnetnuti ko se krije iza koje maske, ali nikada nismo bili sigurni jer su  mačkare mijenjale i glasove.

Čorlučili smo mačkarama. Divikivali smo smo iz sveg glasa, horski, tražeći belaja:

„Mačka-rapa-rada, otpala ti brada!“

Ponavljali bi to izazivački nekoliko puta, sve na oprezu, spremni na bjeg, ako bi mačkare makar i jednim pokretom išaretile da će nas „poćerati“ ili „zaganjati.“

Tom prigodom znali smo u glas vikati:

„Zborićani repati, sutra ćete krepati,

Teško onoj ruci koja će vas tući,

Teško onoj lopati koja će vas kopati!“

I, ko bi na to ostao ravnodušan, pogotovo ako je još mačkara! Naravno, i Zboričani su znali ne jednom uzvratiti nam:

„Ričani, repati…“

I mi rička djeca pravili smo od kartona ili od listova bloka za crtanje maske, bojili ih raznim bojama, dodavani brkove i bradu, bušili čuvaldusom na oba kraja, provlačili uzicu ili „lastiku“ kroz te rupe i mećali ih na lice. Oblačili bi kapute naizvrat. Uzimali trklje u ruke. Oponašali bi zboričke mačkare, ali im nismo bili haman ni nalik.

Zboričke mačkare su nosile prave, često kupovne maske, kupljene čak u Zagrebu, a naše – ričke, pravljne po ugledu na njih – siromaške,  ali obogaćene našom maštom.

To smo radili podukrad, jer ako bi nas naši opazili, mogli smo fasovati degenjak.  Tako – mačkare nikako nisu mogle mimo nas, ni u Zborištu, ni u Rici, pa šta koštalo da koštalo…

Zboričke mačkare nisu prelazile onu zamišljenu među koja je Zborište dijelila od Rike, niti smo se mi usuđivali upasti na njihov teren. Svako je bio najsigurniji na svom..

Mislim da sam zadnje mačkare snimio za TVSA u Jajcu, one godine pred sami rat.

Još jednom sam snimao mačkare za TVSA, davno, davno, slučajno, u nekom selu na putu između Bugojna i Donjeg Vakufa.

One zboričke mačkare su davno otišle u sjećanje.

Danas u Zborištu šaka katolika, niti ima ko biti mačkara, niti se ih ima ko bojati ili oponašati ih u Rici.

Proljeće je ove godine nahrupilo ranije i u Zborište i u Riku, u našu Bosnu.

„Mačkara pa-rada, otpala joj brada!“

***

Očekujem od Davora Demirovića njegovu priču o mačkarama koja će baciti snop svjetla na taj starinski običaj – i to iznutra – sa Zboričke strane, okom i preom jedne od mačkara.

Rika i Ričani

Mustafi F. Deliću

ŠAĆKO – NEDOVRŠENA PRIČA O TRGOVCU, TELLALU – NESUĐENOM FILMSKOM GLUMCU

Ko da sada gledam Šaćku.Nosio se do zadnjeg dana života a la turka – fes, čakšire, kaljače. (Kao dijete, bio virovo sam da je Šaćki najugodnje siditi u Sinanvoj kahvi – u čakširama nabranim na turu, kakve niko više u Varcaru nije nosio, samo Bilać u Ćorića mahali.)

Išao je polahko i pažljivo,  ko da gazi priko jaja, pa da ih ne zgnječi.

Bio je tih, Povučen. nenametljiv, haman si ga jedva čuo. Ko sjena. Kad ga pogledaš – iznenadiš se njegovom starinskom pojavom, mirnoćom.

Osim igala, koje su mu bile glavni trgovački artikl, prodavao je i iznošenu odjeću.

Ako imaš kakav kaput ili ‘lače, a terebaju ti pare, odnesi ih Šaćki neka ih proda.

Eh, sad ne znam je li je imao pri sebi toliko para da odmah plati svom “dobavljaču” za robu, ili je taj moro čekati dok Šaćko proda, pa da podile, onako kako su se dogovorili.

Šaćko bi prebacivao robu za prodaju priko desne ruke i išao kevajući kroz mahalu. Odlazio bi u Sinanovu (kasnije Edhemovu) kahvu, usput  nudio na prodaju svoju robu. Ako bi sreo nekog mušteriju na putu kroz Gornju mahalu i Uspolje (Nispolje) do Sinanove kahve, nudio bi mu ono što mu se zateklo za prodaju.

Znalo se nekad nakupiti pravo malo skladišće kod kuće od tih iznošenih haljinki, pa bi Šaćko jedan dan do podne iznosio jednu, pa prodo, ne prodo, popodne drugu robu.  Neko od mušterija bi ga slao kući da donese ono što je već nudio, a ovaj tek kasnije odlučio pazariti.

Nudio bi robu tiho i nenametljivo, hvaleći je kao da je njegova, nova, uglavnom na isti uhodani, ili samo za zahru prilagođen novi način.

“Evo dobra kaputa!”

Pošto bi ga objema rukama raširio, pokazao bi lice, izvrtao džepove, rukave…

“Nije ni tenuo!”

Upamtio sam tu starinsku rič od Šaćke, valjda ju je on jedini i izgovarao u svom škrtom, tihom govoru, pa je koristim i danas. Kad god kažem „ovo nije ni tenulo“ a to biva u nekoj prodavaonici haljinki – pred oči mi iziđe Šaćkina slika.

Prodo ne prodo, sidio bi u Kahvi sa ostalim Ričanima. Nisam ga čuo da je ikad zašao u eglen o politici. Uopće, malo je govorio. Sidio bi često sam za hastalom na kojem je bila tacna sa džezvom i fildžanom. Često nije mogao odmah platiti, ali kod Sinana je moglo i na veresiju – platiće kad mogne, nije Sinan nikome kvario merak za kahvu.

Odlagao bi tada robu za prodaju u stranu, na praznu štokrilu, srknuo bi malo kahve, pa je napola okretao leđa hastalu i ostvaljao kahvu za kasniji ćeif. Često je i Kahvi sidio sam.

Vidim ga –  metnuo obje ruke, jednu priko druge, na svoju uspravljenu kevu, na njih naslonio bradu i utonuo u svoje misli.

Nerijetko, u kahvi se znalo i prikunjati.

Uz pendžere bile drvene palače; u Kahvi tiho, tek pokoja muha proleti, u loncu okovanom iznutra debelim slojem kamenca, haman što nije provrila, struja i pivuši voda; kroz otvorene pendžere dopire žubor naše rike i – ko ne bi prikunjao, zadovoljan i sobom, familijom, poslom, a u Šaćkinom slučaju – sitno-trgovačim. Mutafdžije izlazile iz svojih memljivih i važnih ćerhana, bacali pucala, otpasivali tulume, pa prilegni popodne u Kahvi, posli ručka… Neko ponesi tulum, a neko šaku pod glavu.

Šaćko bi odlazio, odnosio robu, pa malo kasnije se vraćao donoseći novu.  Scena se ponavljala.

Šaćko je prodavao i trosku.

Troska je otpadala sa usijene mazije dok su je kovači kovali u svojim kovačnicama. Tamo bi je sakupljao Šaćko. Znao je kada treba doći i pokupiti trosku, kad napada, obično u Omerovoj ili Ahmeta Ćaminog kovačnici.

Objema rukama kupio bi trosku, nekad bi mu i kovači pomogli. Troska ga čekala spremna kad bi dolazio na prag kovačnice poviriti je li napadalo, kod Omera.

Trpao bi trosku u platnenu vrećicu i odlazio. Troska je bila mukte.

Ako bi je uspij prodati, mogao je malo i “zakapitaliti”, što bi reko Fazlo, komšija – koji praveći pržnjeve od konzervi i male furune od pleha –  u Rici nije nikad zakapitalio. Kada bi zajmao pleh od Omera, govorio je da će mu platiti kad zakapitali…

Šaćko je trosku iznosio pred Sinanovu kahvu, trpao u lončić (ovi ovdi bi rekli “cup“, a snaše tribovske – “piskerić”.)

To je radio samo ponediljkom ili vašarom, kad seljanke sajdi u grad ili dojdi biliti platno na rici.

Ritko bi trosku – a i haljinke ako bi se zatekle za prodaju – iznosio na Kolobaru; njegovo prodajno misto bila Rika, čitav svit je stao u taj fildžan Varcara kod Sinanove kahve.

Troskom su seljanke bojile svoje carze – ne znam kako. Znam – ponajčešće su to radile troskom koju im je prodavao Šaćko na kojoj je u Rici haman imao monopol. Obojene carze nisu bile crne kako bi insan mogao pomisliti, nego čivit plave, ko nebo iznad Rike..

Tako je Šaćko zarađivao za komad kruha, za kahvu,  za otplatu veresije, bilo za duhan, nikad puno, a njemu puna kapa, duše čiste i velike.  .

Išao je redovno u džamiju.

Kad je ženio sina Akifa, pa prid njega doveli buduću snahu, a Šaćko je fino pito:

“Prije nego ujdeš u moju kuću, znadeš li ti učiti u jaziji, u Musafu, ako ne znaš, moja nevista ne moreš biti!”

Onda se posli falio kako mlada, Akifovica, nevista mu, u Musafu hatme i mukabele uči, a komšinice dojdu siditi i slušati. (Ovo mi ja kazivo Mustafa F. Delić, praunuk Šaćkin)

Nikad nije zakapitalio, ali nikad nikome nije bio muhtač. Sirotinja biti – znači biti Ričanin.

Bio je ponosan, nenametljiv mali rički trgovac, taman za Riku i taman za njegovu skromnu dušu, njegove mušterije i snaše koje su kupovale trosku.

Jedno vrime bio  Šaćko i tellal.

Moglo bi to biti prid Drugi svitski rat. Tellalio je ono što mu je u Općini rečeno da rasglasi. Tellalio je i za „prifatna lica“ – nudio na prodaju kravu, ovcu, kuću.

Tellalio važne habere o mobiliziluku, povećanju poreza, zabranama i globama.

Ali, glas mu je bio tih, i morao je više puta ponavljati ono što bi tellalio, ići haman od kuće do kuće, da bi ga se čulo. Za njim i oko njega, znatiželjna dječurlija. Ponakd bi ga povuci za čakšire dok je tellalio.

Umalo, pa da Šaćko postane i filmski glumac. Ali, ne dade mu se baš zbog tihog glasa.

U Riku se sjatila filmska ekipa iz Beograda – sve vrije od glumaca, tehničara, a i znatiželjnog svita; snima se domaći igrani film „Šolaja.“

To je bilo zapremedet i za Riku i za Varcar, a i za okolna sela. Sirotinja je volila filmove, a sada je dobila priliku da i sama glumi u filmu.  Režiseru je trebalo statista, a Ričani bi priskočili i da nisu plaćani. Film je to, a Rika je živjela i sa filmomovima.

Prid džamjom bila garderoba, u njenoj avliji razni rekviziti, puške u kupama. Vrzmaju se glumci, doštimava tehnika. Ispred Mehine i Husine kovačnice napravili rampu, biva odatle će  kamera u pokretu nagore i nadoli najbolje uhvatiti masu svita – na koja hoda gori doli od ćuprije pa uspolje i natrag. Reeditelj  vikao iz sveg glasa da niko ne gleda u kameru, da se kreću brže i ne obaziru. Biva, snima se scena mase svita – ponajviše seljaka –  koji su nahrnuli u grad koji je istom, kao đoja, oslobodio Šolaja. Kada su probali tu scenu snimiti sa rampe, kolica na šinjama je trebalo vući preko konopcem preko čekrka. Oni što su to radili, potužili su za vrime probe kako im konopac nabija žuljeve pa ruke krvare. Hitro je poslan momak u Hamidovu “Zemu.” Donio je metar dva platna, režiser ga je na naše zaprepaštenje razderao na nekoliko komada (đe ćeš urvavati tako fino platno!) i podilio ga momcima koji su tim platnom omotali ruke. I, snimanje je moglo početi. Svi smo se gurali da budemo u kadru.

Trebao je režiseru i tellal da malo zabubnja u svoj mali doboš i rastellali neki Šolajin proglas.

Tako se je na probu doveden Šaćko.

Nekoliko puta je probao, ali izdao ga je tihi glas, kojeg mikrofon nikako nije mogao ufatiti u potrebnoj jačini. I – tako je završena ta Šaćkina filmska karijera, a da nije ni počela.

Moguće je da mu je plaćeno za probe, bilo para. Umisto Šaćke, našega ričkoga tellala,nesuđenog glumca, u filmu „Šolaja“ tellalio je neki beogradski šofer koji je vozio filmsku ekipu.

Omer i Meho, Ibraga, a i ja.često smo se “šejtenili” i izvodili razne igrokaze – obično u Omerovoj kovačnici, ili u ribolovu na Sani, Ponoru.

Igrokaz bi počinjali iznenada – mijenjajući glas, oponašajući pokrete osobe – zavisno od toga kako je ko kojeg Ričanina glumio.

Pozornica  – kovačnica ili ledina. Mašti nikad kraja – a dijalog, ili monolog – mogao je početi – s kraja, sredine ili početka. Svako ga je znao napamet, dograđivao, poboljšavao.

Pošto je u Rici svako bio baška insan, što bi rekli jedinstven – na svoju ruku – na svoj ferek – to su i ti igrokazi, rički kazano – šejtanluk – bili raznovrsni, bogati i mehlem za naše duše.

Uživali smo u našoj glumi, a malobrojna publike je često uskakala u “predstavu” sa svojim upadicama i dodacima.

Neka se ne pomisli da smo samo jednom glumili i Šaćku, i moga Dida, i Oca, i Bana, Jupana, Fazlu, i Ahmeta Ćamina, sami sebe.

Tako smo sačuvali u svojim uspomenama mnoge Ričane, otimali ih od zaborava i divili im se.

Ako je bilo publike, u redu je, ako ne, nama je ionako duša bila puna – dosta smo sami sebi. Nikad se nismo rugali, osim sebi, samo smo ponekad neku osobinu ili rič našeg junaka naglašavali;

“Evo kaputa, niđe nije tenuo!”

Mnoge, pa ni Šaćku, sitnog trgovca, tellala, nesuđenog filmskog glumca – naravno, nismo zaobilazili, Ma, oponašali smo svakoga, pa i same sebe.

Ko da gledam ovu scenu: Rika. Na mistu koje se nalazilo na jednom kraju onog trougla što su ga činile Ivićeva kovačnica, Đorđina pekara i Sinanova Kahva – preko puta  bila Ibricina brijačnica – sidio bi Šačko pokraj svoje robe, poredane na komadu papira; kaput ili lače, košulja, dva-tri snopa igala – jedan načet, piskerić pun troske. Sa strane – odložena keva, pri ruci duhanska kutija, u njoj duhan, i na unutrašnjoj strani ćageta za savijanje cigara koje se Šaćko ne baš često maša. Ponekad bi mu tu – na radno misto – Sinan donoisio kahvu.

I – haj Ti sada reci da to nije život koji je Šaćko poredio sa Amerikom.

Bilo je to bogatsvo i rahatluk na Rički način – bogatiji i od same Amerike.

Bilo se siromašno, guremno, nikad dvi jake za vratom; ako si ručo brini se o večeri, snalazi se, zajmaj, pa posli vraćaj. Ali, nikad i nikome muhtač.

Puna šaka brade!