Tužiteljstvo BiH neće podignuti optužnicu za ratne zločine protiv odgovornih za zločine u Mrkonjić Gradu. To je u skladu sa generalnom linijom srpsko-hrvatske politike u BiH. Ako bude trebalo, Dodik će u Narodnoj Skupštini RS-a dvotrećenskom većinom izglasati da je nekažnjavanje hrvatskih ratnih zločinaca nad Srbima, vitalni nacionalni interes Republike Srpske!?
Nedavna objava na Twiteru Dragana Mektića, bivšeg ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine i aktuelnog državnog poslanika, da je Tužiteljstvo BiH obustavilo istragu protiv hrvatskih oficira i vojnika odgovornih za zločine počinjene nad Srbima u vojnoj operaciji “Maestral” (iz ljeta 1995.godine), nije dovela ni do kakve ozbiljne reakcije, rasprave, demantija, niti potvrde.
Foto: AMER KAJMOVIĆ / SB
Piše: SENAD AVDIĆ, “Slobodna Bosna”
17. 08. 2020.
Prošla je, kako se kaže-ugluho. Ne zato što je Mektić neozbiljan i nekredibilan izvor, ili što je osobno motiviran i osvetoljubiv prema državnom tužiteljstvu. Naprotiv, Mektić je pokazao posljednjih godina da mu ne manjka vjerodostojnosti u sigurnosno-obavještajnoj i političko-pravosudnoj materiji.
Dragan Mektić je napisao: “U Mrkonjićkoj grobnici pronađena 181 žrtva uglavnom žene, djeca i starci a po povlačenju Hrvatska vojska je opljačkala Mrkonjić Grad. Ta strategija (obustavljanja istrage Tužiteljstva BiH, op. S.A.) je razrađena prije par dana u Bakincima na večeri kojoj je prisustvovao Vrh Tužilaštva BiH. (poznata su imena)”.
MRKONJIĆKE ŽRTVE I SRSKO-HRVATSKI KOMPROMIS
Mediji su spekulirali da su Milorada Dodika na hacijendi kod Laktaša obišle Gordana Tadić, glavna Tužiteljica BiH i njena u novije vrijeme nezaobilazna suradnica Vedrana Mijović, koja, inače zastupa optužnicu protiv Mektića na procesu koji se vodi protiv njega na Sudu BiH zbog navodne pronevjere donatorskog novca. Tadićka je tražila i, tvrdi Mektić dobila, Dodikovu suglasnost da se ratnim zločincima iz Mrkonjića progleda kroz prste.
Mektićevom otkriću, odnosno upozorenju, uvjerljivost daje činjenica da je trgovina i bratsko dogovaranje u vezi sa ratnim zločinima na srpsko-hrvatskoj političkoj veletržnici skoro svakodnevna, ili barem sezonska roba. Haško tužiteljstvo je prije 10-ak godina dokumentiralo i kompletiralo optužnicu za zločine počinjene nad srpskim vojnicima i civilima na području Mrkonjić Grada u ljeto 1995.godine. Veliku pomoć imali su od nadležnih policijsko-istražnih organa iz Republike Srpske. Spiskovi sa imenima osumnjičenih za zločine i njihovih žrtava objavljivani su u lokalnim medijima mnogo prije nego što je predmet dospio do istražitelja iz Haaga. Tačno su i precizno pobrojana imena pripadnika Hrvatske vojske i HVO-a, te njihovih zapovjednika koji su osnovano dovođeni u vezu sa ubistvima, mučenjima, pljačkom, paljevinama imovine mrkonjićkih Srba.
Zbog čega Tužiteljstvo BiH ne aktivira taj predmet koji godinama, nakon prosljeđivanja iz Haaga, skuplja prašinu po njegovim budžacima? Zato što, najuopćenije, ali i najkraće i najtačnije rečeno, za takvo što ne postoji politička volja. Odnosno, zato što postoji poliička kontra-volja: da do podizanja opužnice i suđenja nikada ne dođe. Instaliranje Godane Tadić na čelno mjesto Tužiteljstva BiH bila je demonstracija snage te volje i dokaz da su Dragan Čović i Milorad Dodik preko ranije podjarmljenog Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH stavili pod svoju kontrolu (i) tu državnu pravosudnu instituciju BiH. Što bi rekao aforističar, BiH je time napavljena teškim invalidom jer joj je amputirana ruka pravde.
Dragan Čović i HDZ-, kao ni njegovi pokrovitelji iz Zagreba, podizanje opužnice protiv kreme hrvatskog vojnog i političkog života iz zlatnih 90-ih nikako nisu u stanju progutati. Priča o hrvatskim zločinima u minulom ratu, konsenzualna je hrvatska mantra, okončana je oslobađajućom presudom generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Haagu. Ništa u tome nije promijenjeno stogodišnjom zatvorskom kaznom koja je izrečena “hercegovačkoj šestorci”. Jer, kako je o nedavno objasnio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović “nije svaki čovjek koji je osuđen za ratne zločine ratni zločinac“. Kao što ni svaki počinitelj samoubistva nije nužno samoubica.
U Bosni i Hercegovini je posljednjih godina uspostavljena personalna i politička unija između Milorada Dodika i Dragana Čovića (kao legitimnim nasljednicima identičnih, sinhoniziranih, nepromijenjenih politika svojih prethodnika: Karadžića i Bobana, Tuđmana i Miloševića, Stojadinovića i Pavelića, Cvetkovića i Mačeka) sa zakovanim pravilom prema kojem ništa što je loše za jednu stranu, ne može biti od koristi za onu drugu. Važi i obratno, naravno. I tu je otvoren neomeđen manevarski prostor za trgovinu širokim asrotimanom najrazličitijih političkih, teritorijalnih, pravosudnih… i drugih roba. Ukoliko ima neke logike u tome da Dodik u Narodnoj Skupštini RS-a izgradnju Pelješkog mosta stavi na pijedestal “vitalnog nacionalnog interesa” (srpskog, da ne bude zabune), onda se sigurno nekim sličnim interesnim, uzročno-posljedičnim vratolomijama može “izganjati” i to da se odustajanjem od kažnjavanja hrvatskih vojnika zbog zločina nad 150-200 stanovnika Mrkonjić Grada također štite nekakvi njihovi (srpski) partikularni, sebični, ali strateški interesi. Vrhunski nacionalni interes Srba u BiH je bezuvjetna suradnja sa Hrvatima, a koja je bazirana na “pravednom” međusobnom razgraničenju i vječito živom idejom o secesiji.
ZLOČINI, OKVIR ZA MRŽNJU
Mnogo je dokaza i prethodnih iskustava koji mogu poslužiti kao potvrda da Dragan Mektić ne govori uprazno, da zaista postoje prećutni, pa i formalizirani srpsko-hrvatski dogovori o uzajamnom amnestiranju od ratnih zločina. Sve do smrti Franje Tuđmana (1999.) Hrvatska nije podigla niti jednu optužnicu protiv odgovornih za zločine počinjene nad Hrvatima tokom velikosrpske agresije. Za zločine u Vukovaru Tužiteljstvo Haškog tribunala mnogo se više dokaza i svjedočenja dobilo od polcijskih i pravosudnih institucija u Sarajevu nego u Zagrebu. Hrvatska je svoju tužbu protiv SR Jugoslavije za genocid Međunarodnom sudu pravde podnijela 1999. godine, šest godina nakon što je to isto uradila vlast Bosne i Hercegovine. Ratni zločini su u srpsko-hrvatskoj projekciji raspada Jugoslavije predstavljali su conditio sine qua non kapitalnog projekta teritorijalnog razgraničenja, humanog preseljanja, etničkog inženjeringa. Ratni zločini su, kako je to, najpreciznije formulirao profesor iz Zagreba Dejan Jović, generirali mržnju, a ne obrnuto. Istovremeno, da parafraziram Jovićeve riječi iz knjige “Rat i mit”, bez eruptivne mržnje nije bilo moguće temeljito obaviti ratne planove, osobito ne kada je Bosna i Hervegovina posrijedi. Proizvodnja mržnje, vjerske, nacionalne, bila je službena doktrina i politika koju je autorizirala Srbija, a prihvatila Tuđmanova Hrvatska, a bez ratnih zločina, progona, logora optimalni nivo mržnje se nije mogao dosegnuti.
Siroti bivši veleposlanik Hrvatske u Bosni i Hercegovini, iskusni diplomata Ivan Del Vechio, u čudu se našao, nije vidio ničeg lošeg u svom prošlogodišnjem prisustvu na proslavi (neustavnog) praznika Republike Srpske 9. januara kada je posthumno odlikovan general Vojske RS-a Slavko Lisica, važan JNA-ovski zapovjednik u agresiji na Hrvatsku. Ako je Hrvatska oplakivala i slavila Slobodana Praljka koji je sa Lisicinim komandantom, Ratkom Mladićem, osuđenikom na doživotnu robiju za genocid, zajednički planirao vojne akcije, zločine i progone u Bosni i Hercegovini, zašto bi sporna bila veleposlanikova nazočnost na dodjeli priznanja opravdano odsutnom Lisici?
Nakon što je predmet zločina hrvatskih postrojbi nad srpskom vojskom i civilima u Mrkonjić Gradu vraćen iz Haaga u Tužiteljstvo BiH u medijima su procurila imena osoba za koje su postojale osnovane sumne da su na listi osumnjičenih. Mnogi od njih koji su do tada živjeli u Bosni Hercegovini iselili su u Hrvatsku. Oni koji su živjeli u Hrvatskoj izbjegavali su, strahujući od hapšenja, dolaske u BiH. Jedan od njih, koji je sve donedavno vrlo visoko kotirao na listi osumnjičenih za zločine nad Srbima, dugogodišnji politički moćnik zadužen za odnose sa ovdašnjim HDZ-om, prije nego što je 2016.godine došao u Sarajevo tokom posjete Pape Franje, pozvao je tadašnjeg direktora Agencije za iszrage i zaštitu (SNSD-ovog Srbina) i poručio mu: “Nemoj da bi se slučajno tvoji policajci igrali i hapsili me na granici: kunem ti se da ćeš biti smijenjen istog momenta“. Direktor SIPA-a je znao da prijetnja nije neosnovana i da je iza nje stajao dogovor Dodika i Čovića.
NEKA VISI MEKTIĆ
Teško je reći ko se više odbradovao, Dodik, ili Čović, nakon izbornog poraza SDS-a na prošlim izborima, koji je značio i odlazak Dragana Mektića sa mjesta ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH? Nakon što je za ministra postavljen Fahrudin Radončić, Čović je , pravilno, procijenio da je prestala potreba da na mjestu zamjenika ministra i dalje drži Miju Krešića koji je prehodnih deceniju bio zadužen za pokrivanje, špijuniranje i opstrukciju ministara ( Sadika Ahmetovića, Mektića): procijenili su da nema potreba da drže svog “flastera” na svom prijatelju Radončiću. Krešić je dobio otkomandu u Ministarstvo odbrane, ali je ostala na snazi njegova glavna uloga unutar “hrvatskog korpusa”: kontrola i usmjeravanje svoje rodice Gordane Tadić, Glavne tužiteljice Tužiteljstva BiH. Za njenu nedodirljvost garancija je Milan Tegeltija sve dok ima potrebnu većinu unutar VSTV-a. Tužiteljstvo BiH neće podignuti optužnicu za ratne zločine protiv odgovornih za zločine u Mrkonjić Gradu. To je u skladu sa generalnom linijom srpsko-hrvatske politike u BiH. Ako bude trebalo, Dodik će u Narodnoj Skupštini RS-a dvotrećenskom većinom izglasati da je nekažnjavanje hrvatskih ratnih zločinaca nad Srbima, vitalni nacionalni interes Republike Srpske!?
Ibrahim Halilović 