Sjećanje logoraša sa Manjače
MEĐUNARODNI CRVENI KRST OBILAZI LOGOR, A NAKON TOGA – KUPANJE ŠMRKOVIMA…
Napokon je svanulo.
Prošla je noć užasa i terora. Sve je opet po starom. Vode nas na kako oni kažu doručak. Šolja vruće vode i jedna pašteta na10 logorasa.
Gledam ljude oko sebe dok s mukom i jadom jedem komadić kruha i nazor pijem vruću vodu koja ima žutu boju, ni slatka ni slana.
Ljudi se jednostavno. Svaki dan su mršaviji I miršavji. Isto je I sa mnom – jednostavno kopnim i gubim snagu Ako se naglo podignem sa mjesta na kojem sjedim i ispravim, dobijem vrtoglavicu i lako padnem na lice ili leđa. Zato, moram polako ustati da ne dobijem nesvijesticu.
Dok gledaš te jadne nevine ljude šta sve trpe od četničke demokratije – vidiš samo užas.
Opet nas postrojavaju i vode u štalu.
Na mojoj strani – Nina, Željko. Fahrija. Islamić. Samir. Hare, Ivica, Josip. Često razgovaramo među sobom i tako sebi oblakšavamo muke. Sa nama u štali bio je jedan čovjek od Ključa po imenu Stanko. Čovjek nije imao jednu ruku. I on je takav sakat doveden na Manjaču. Optužba je, kako kaže – da je po njihovome imao snajper i sa krova kuće pucao po srpskome narodu. Kakva gnusna laž! Takve laži samo Srbi mogu da ti prišiju. On je bio određen u mehaničarsku radnju u logoru i išao je svaki dan tamo i bio kao neki dežurni. Često nam je donosio vjesti koje je slušao na radiju koi je bio u radionici.
Dolaze predstavnici Međunarodnog Crvenog krsta u logor. Hodaju po štalama i pričaju sa logorašima, snimaju ih. Logoraši se namjerno skidaju do pojasa i da svijet vidi novi kako izgledaju. To je novi Auschwitz koji su Srbi otvorili na Manjači, a stalno lažu kako je Manjača prihvatni centar, a ne logor. Manjača je koncetracioni logor. Logor smrti! To nikada niko od njih ne može opovrgnuti. I ovi iz MCK idu sa našim čuvarima po štalama i slušaju šta logorasi pričaju. Nije im po volji. Nakon dužeg zadrzavanja u logoru, predstavnici MCK odlaze iz logora i mi ostajemo sami. Šta će se desiti sa ljudima koji su se slikali i davali iskaze o logoru i iskaze o premlaćivanju u logoru – ne znamo, ali u naše duše uvlači se zebnja i strah.
Nisu nam ništa uradili. Mislim da znam šta se desilo. Već nekoliko dana u logoru Manjača nisam vidio čuvare monstrume Bulu, Fadila i njegove pajdaše. Neko od njihovih komandujućih povukao ih je povukao sa Manjače. Pricalo se da su prebačeni na front, ali to su samo priče. Šta je s njima i gdje su, niko pouzdano nije unao. ije stvarno prebacen niko nije znao. Došla je “Crna Marica” i došli su policajci po Žarka Tolu i njegove ljude, stavili im lisice na ruke i utrpali u Crnu Maricu i odveli ih u Mali logor u Banja. Luku.
Poćinju nas organizirati u grupe i voditi na rad po poljeprivrednom imanju – na čupanju trave. Svaki logoraš je morao da počupa travu dužini od 100 i širini10 metara. Bio je naoružan stražar s nama koji je pratio rad, a u slučaju da neko pokuša bijeg, imao je naređenje da ga ubije. Niko nije ni pokušao tako nešto. Ižednili smo. Odmah od toga mjesta bio je potok. Neko od naših je zamolio toga stražarada nam dozvoli da se napijemo vode. Dozvolio je. Klekli smo nad potokom i počeli piti. Dok sam pio vodu, vidio sam žabe napedalj daleko od mene. Nisu mi smetale… Kada sam utolio žeđ i podigao se, nekoliko logoraša je još uvijek pilo vodu. Tada je došao drugi stražar i doveo psa psa vučjaka koji je počeo piti vodu, dok su logoraši nizvodno od psa pili vodu. Taj stražar je to namjerno uradio ne bi li ko počeo negadovati i da tako dobije alibi da nekoga počne mlatiti.
Bavili su se raznim lopovlucima da bi nas ponizili. Nisu nas smatrali niti su nas držali za ljudska bića.
Jedna grupa logoraša je odlazila na čisćenje nekoga staroga groblja koje se vidjelo iz kruga logora, s desne strane.
Čuvari logira su dolazili u štale i pitali logorase ko je tesar, ko zidar; imali su u namjeru da renoviraju neku staru crkvu pa su im trebali majstori. Ljudi su se javljali dobrovoljno, makar i nisu bili te struke, samo da ih vode da nisu u krugu logora. Oni koji su bili na raznim zaduženjima i radili poslove za logor dobivali su duplu porciju hrane. I ja sam jednom bio na čupanju trave i kada smo se vratili u krug logora na večeri smo dobili duple porcije.
Sutradan nisam mogao ici – dobio sam visoku temperaturu i ostao u stali.
U štali je bio jedan logoraš koi je bio kao za prvu medicinsku pomoć. Prišao mi je i pitao me šta mi je. Donio je toplomjer i izmjerio imao sam temperaturu 39,6. On je potom otišao u ambulantu i oni su mu dali inekciju pencilina koju je meni udario. Za razne bolesti – imaš pomoć i intervenciju. ali za probleme i bolove od batina nema nikakve pomoći. Ljudi su imali teška tjelesna oštećenja od batina, ali niko od uprave logora nije bio ni mukajet.
Sjećam se jednoga logoraša, mislim da je bio iz Sanskog Mosta. Lezao je na drugom kraju štale, do lijevoga zida. Kada sam ga jedne prilike vidio kada se skinuo do pasa, nisam mogao da povjerujem očima. Bio je sav modar od batina, nisi mogao vrhom igle naći tačku na njegovome tijelu koja je imala normalnu boju. Strava i ušas! Ljudi su izgledali kao živi mrtvaci izmučeni glađu i izbijani batinama.
Nakon nekog vremena dozvolili su kupanje. Obicno su razapinjali veliki terenski sator i tu su ljudi u grupama vođeni na kupanje. oni su sa šmrkovima polivali po logorašima koji su bili u šatoru. To „kupanje“ je trajalo po nekoliko minuta i onda – napolje.
Mislim da im je to naredio MCK jer su logorasi masovno oboljevali od kožnih bolesti. Prestali su noćne prozivke za batinanje.
Na Manjaci su bili logor 1. i logor 2.
Dijelila ih je bodljikava žica. Taj Logor 2 je formiran kada su na Manjaču doveli logoraše iz Prijedora, Ljubije. Sve u svemu, dovedeno je tada 1.800 logoraša.
Ibrahim Halilović 