Ispovijest logoraša (2)
Autobusi polako kreću.
Gledam kroz prozor ne bih li vidio kuda će skrenuti.
Na Petlji smo.
Okreću put Balkane.
U toku vožnje ponekad bacim pogled na moje mještane. Svi su zabrinuti pogleda uprta u pod autobusa.
Ponovo bacam pogled vani; prolazimo pored Partizanskoga groblja. Potom, prolazimo kroz tunel.
U autobusima tajac.
Niko glasa od sebe ne daje, samo čujes rad motora.
Prolazimo Balkanu i nastavljamo dalje.
Kada smo krenuli iz grada, kiša je rominjala, ali je prestala kada smo stigli do Balkane.
Ulazimo u Podbrdo.
Ko da mi nešto govori na uho da se primiče kraj puta.
Taj predosjećaj me ne vara. Odjednom autobusi skreću na sporedni prašnjavi put.
Jasno mi je – voze nas u magacine Zadružne trgovine. Na tome je mjestu i klaonica.
Nakon kraće vožnje autobusi staju.
Izlaze stražari-sprovodnici, s njima i komandir Stanice milicije Marković. Zapovijeda nam da se odazovemo na proziv imena i prezimena.
Postrojavaju nas u dva reda.
Počinje prozivka.
Poslije prozivke – tajac.
Većina rezervne milicije je stala nasuprot nas. Držali su automatske puške na gotovs – kao da čekaju komandu glavnoga da počnu pucati po nama.
Jedan, po mome mišljenju, vojnik mislim da je imao neki čin, donio je neki dokument i predao ga Markoviću. Ovaj ga je čitao. Čuo sam ga kada je rekao glasno i jasno:
„Neću da potpišem ovo! Ne! Neću!“
Šta je pisalo u tom dokumentu ne znam, ali se Marković žestoko opirao.
U jednome momentu mahinalno sam pogledao niz prašnjavi put koijm smo došli.
Primjetio sam na, otprilike, pedest metara daljine rezervistu obučenog u „esenbe“ uniformu kako trči prema nama. Bio je gologlav.
U rukama je držao automatsku pušku.
Kada je dotrčao do nas, prišao nam je sa leđa i stao iza Španca.
Povikao je koliko ga grlo nosi:
„Ustaše mi ubise brata u Hrvatskoj! Majku vam jebem, osvetiću se ja vama! Ustaše!“
Kraičkom oka vidio vidio sam kada je uzeo pušku obima rukama za cijev, podigao je iznad glave i vrlo snažno udario Španca u predijelu pleća.
Španac je pao koda ga je grom udario. Ostao je ležeći u prašini uz tihe jauke.
Odjednom su se stvorila trojica-četverica milicionera koji su napadača na silu odgurali i otjerali od nas.
Španac se nekako pridigao.
Odjednom je počela kiša opet padati.
Odveli su nas u krug magacina i postrojili.
Naši čuvari su se sklonili pod nasdstrešnicu. Počeli su nas maltretirati.
Stajali smo na kiši. Gledali smo u stražare i mislili šta nam dalje spremaju.
Nismo znali odgovora, samo smo slutili da ovo sve neće izaći na dobro.
***
Pokušat ću da se sjetim kolovodja toga ološa.
Među tim kabadahijama koji su se dočepali oružja, bio je Tanćilov.
Viđao sam i prije rata pojedince koji su te noći sa Tanćilovim došli po mene i odveli me u SUP.
Ali ja im ne znam imena jer nikada sa njima nisam dolazio u kontakt. Neću da izmisljam imena! Ne poznam te ljude. Ali spisak onih koje znam, je poduži…
Mrkonjićani, građani, nisu bili naši mučitelji. To su bili ljudi sa sela oko Mrkonjiča.
Znam da je glavni vođa toga smeća bio komandir Stanice milicije Đuro Marković.
Mislim da je on organizator te bande i ološa.
Kao razlog za hapsenje i odvođenje u logor oni su uzeli – zna se – pogibiju i zarobljavanje srpke milicije na Barevu 13. juna 1992.
Da bi izbavili zarobljene milicionere iz zatvora u Jajcu, nas su pohapsili i odveli da bi nas razmjenili za svoje. To bi mogao biti razlog našega hapšenja. Ali, smo mi bili mirni građani. Nisamo imali nikakve veze sa tim događajem. Pohapšeni smo i potom izloženi batinanju, pljačkanju, maltretiranju, premlaćivanju, pa i ubijanju – bez ikakvog pravnog osnova, razloga I opravdanja.
Razlog našeg hapšenja i sprovođenja na logor Manjaču ne može biti izgibija i zarobljavanje milicije, jer u drugim gradovima – recimo Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Kozarcu…, nije bilo takvih slučajeva, pa su mirne građane masovno odvodili u logore iz kojih se mnogi nisu vratili, a ni danas se za mnoge ne zna u koju su jamu ili smetljište bačeni.
Nema opravdanja za našu patnju; svi koji su odgovorni za ta masovna hapšenja, odvođenja na logor, premlaćivanja, maltretiranja i ubijanja, moraju se kad tad suočiti s pravodom. Oni moraju odgovarati i za duhvnu bol koju su nam nanijeli. Pa i kada dočekaju izvršenje prade, – logorašima će se i na javi u u snu ukazivati slike mučenja, strave i užasa iz toga pakla kojeg ničim nisu zaslužili.
U Podbrdu sam video neke rezreviste koje poznam. Znate li koju su taktiku koristili?
U bande za hapsenje ili batinanje obično su ubacivali ljude sa sela koje nikada nisi vidio niti im znaš imena niti prezimena.
Tako, oni su se pobrinuli da im naša svjedoćenja ne mogu nauditi jer ti ne možeš navesti imena tih neljudi. Ali, recimo, Tanćilov, zna s kim se družio, s kim je hapsio, pljačkao. Zna Đuro Marković ko mu je naredio da nas hapsi, a zna i ko su oni koju su nas hapsili, maltretirali, pljačkali, tukli. Zna se da je on, Đuro Marković žestoko udario Josipa Svetinovića Baju. Marković i njegovi suradnici, njegovi nalogodavci i izvršitelji – moraju znati ko ubi Josipa Svetinovića. On mora znati ko je naredio da nas vode u mučilište na Manjaču. On mora znati imena stražara, rezrvsta, milicionera.
Podbrdo je samo jedan od krugova pakla kroz koje smo ni krivi ni dužni prošli.
Kakve veze ima Španac sa izgibijom nekog četnika u Hrvatskoj! Ta nisu li muslimani i katolici našega grada napuštali svoje vojne jedinice i bježali sa zbornog mjesta na Manjači ne želeći ići u Hrvatsku i ubijali nedužne ljude! Da su i pravslavci tako postupili, ne bi ginuli ni u Hrvastkoj, ni na Barevu. Naš grad se treba ponositi sa onih tridesetak naših sugrađana koji su odbili biti vojnici sa kokardom na čelu i koji su odbili ratovati za Veliku Srbiju.
Mozda mi nećete vjerovati, ali je istina – na Manjači su dolazili neljudi iz Banje Luke, Ključa, Sanskoga Mosta da bi mlatili logoraše.
Govorilo se među nama logorašima kako je dolazio Duško Stojčić na Manjaču noću i tukao Ivicu. Vrbanca.
Ko god je, znan ili neznan, rastresao gaće nad nama, mi logoraši znamo da nam je načinjena teška i neoprostiva nepravda te da smo ni krivi ni dužni bačeni u vatrene krugove pakla na zemlji.
Ibrahim Halilović 
Poštovani Ibrahime, samo puna istina o počinjenim zločinima može omogućiti povjesničarima da kompletiraju sliku planiranog genocida. To je proces koji traje i trajaće, ali, sve dok bude živih svjedoka biće mogućnosti da se kad-tad počinitelji zločina pronađu, identificiraju i izvedu pred lice pravde. Upravo saznajemo da je i u okolini Rogatice pronađena masovna grobnica. Dakle, pored već poznatih mučilišta i stratišta bilo je i onih koja će se vremenom otkriti. Tebi hvala na snazi duha da racionalno sve argumente izneseš pred javnost. Šutnja ubija, nesvjesno ili svjesno podržava zlo. Zato, u ime čovjekoljublja i pozitivnih tekovina civilizacije, niko nema pravo na šutnju, posebno članovi porodica u kojima su stradali pojedini članovi. Ako su svi pobijeni i izbrisani čak i iz dokumenata, ima komšija koji se moraju sjetiti stradalih. Mislim da nedovoljno koristimo blagodet fejsbuka da i tim putem tragamo za svojim školskim drugovima, kolegama sa posla, drugovima iz raznih društava (planinari, folklorci, slikari, ferijalci, ribolovci…) Uopće ne znamo o mnogima gdje su, da li su nestali u ratu ili su živi, da li su i oni sami čisti pred nebom ili se negdje kriju od očiju onih koji ih se po zlu sjećaju. A svako bi od nas trebao biti jedan Simon Wiesenthal. Samo i jedino Put Istine može nas opravdati pred nama samima, pred Univerzumom (ili Bogom, ako smo vjernici). Istina nema cijene, kao što se ne može iskazati ni vrijednost izgubljenog bližnjeg.
Tiha voda mulj nosi
Bolna istina ljudi koi su prosli zlo
Ok