Sa Huseinom Husom Mujačićem, na Onaj Svijet odlazi moj stari varcarski i novi windsorski komšiluk.
Husein Huso Mujačić je bio dobar komšija, u zlim i teškim danima je potvrdio svoju ljudskost i dokazao onu staru izreku kako je komšija preči od brata. Brat može biti daleko, na kraj svijeta, a komšija je susjed, kuća do kuće, ili vrata do vrata. Prvi u radosti i tuzi.
U naselju u Brkića Bašti, Mujačićevi su stanovali na spratu ispod našeg stana. Nikad se nismo sporječkali. Nismo se često obilazili, ali znali smo kako možemo računati jedni na druge.
Kad je naš Mirza dobio potres mozga, Huso Mujačić, prvi komšija, je prvi bio pri ruci i zajedno sa Hajrom doveo Mirzu u bolnicu.
Kada je moju obitelj htjelo pobiti, pa kada su Hajru, Almu i Mirzu hvatali do zuba naoružani bojvnici vlasti opasnih namjera i kao zečeve ih dovodili u demolirani stan početkom ljeta 1992. da bi ih držali kao taoce – nije bilo lahko ni Mujačićima.
U naš stan gdje je bilo zatočeno još devetoro žena i djece, te jedan čovjek u godinama, navraćao je svakojaki ološ i „ekstremi“ da bi se junačili nad nejači.
Ni Husu Mujačića, profesora, do tada direktora jedne škole u Srednjoškolskom centru „Akif Bešlić“ nisu ostavljali na miru. Bihuzurili su njega i njegovu obitelj u gluho doba noći, prijetili, iživljavali se nad profesorom, strašili mu čeljad.
Kada su se počeli praviti spiskovi za razmjenu civila za zarobljene četnike u Jajcu, moja obitelj je izostavljena sa spisaka. Naša kćerka Alma je bila toliko ljuta i revlotirana zbog toga – da je šakom udarila u staklo vitrine i pri tome presjekla venu. Iskrvarila je mnogo i život joj je visio o koncu…
Prvi je u pomoć priskočio Huso Mujačić. Ne obazirući se na opasnost po svoj život od „ekstrema“ – odveo je Almu u Dom zdravlja gdje su joj sanirali posjekotinu. Te humane geste susjeda Huse Mujačića nikada nećemo zaboraviti ostajući mu vječito zahvalni.
Kada smo se spemali u Canadu u proljeće 1999. godine, za pomoć oko osnovnih informacija o zemlji našeg useljenja – saznavali smo iz pisama koje nam je slao Huso Mujačić iz Windsora, sa juga Canade.
Canada je široka i prostrana zemlja, a svaki useljnik može izabrati mjesto useljenja. Mi smo izabrali Windsor i postali ponovno komšije sa Mujačićima.
Huso je bio naš vodič i oslonac u za nas u Novom svijetu.
Kada smo stigli, Mujačići su nas posjetili i donijeli večeru. Kasnije nas je posadio je za svoju sofru.
Pomogao nam je da nađemo stan, a kada su stigle naše stvari, dovezao ih je sa aerodroma. Pomogao nam je da se smjestimo i nabavimo najpotrebnije stvari za novi život. Vodio nas je od ureda do ureda, od prodavaonice do prodavaonice, upisao u školu za učenje engleskog jezika, nudio mi zaposlenje u firmi u kojoj je radio. Savjetovao nas, bio nam oslonac u svemu.
Vremenom smo prestali biti komšije, ali plemenite i dobre stvari koje je Husein Huso Mujačić sa svojom obitelji učinio za nas – ni moja obitelj ni ja nećemo nikada zaboraviti!
Hvala Ti Komšija Huso!
Vijest da je Husein Huso Mujačić, naš komšija, iznenada napustio ovaj naš tužni svijet, duboko nas je potresla i ražalostila. Ta vijest zatekla nas je u našem stanu u Varcaru (Mrkonjiću); u nekadašnjem stanu Huse Mujačića, u našem komšiluku, sada žive neki drugi, nama još uvijek nepoznati ljudi.
Stari komšiluk se polahko osipa i nestaje, a da bi isan upoznao novi – treba još dosta vremena, ako ga bude.
Rahmet duši našega komšije Huseina Huse Mujačića.
Ibrahim Halilović 