Ljiljani se ne iskorjenjuju baš tako lako kako se činilo i čini neprijateljima Bosne

Molim prijatelje u Facebook grupi koja zahtijeva povratak u život Ustava RBiH  da mi oproste na nepravovremenom javljanju u vezi sa događajem u Varcar–Vakufu. Bio sam odvojen od tehnike tokom boravka u Bosni, ali to nije jedini razlog. Ipak, pratio sam reakcije povremeno iz internet-klubova u koje bih svraćao da pogledam poštu i zbivanja u Grupi. Mogu samo reći da sam oduševljen novinarskom efikasnošću koju je ispoljio gospodin Ibrahim Halilović, njegovom pribranošću da upotrijebi kameru kad je najpotrebnije, brzinom priprema video-izvještaja i tekstova koji su omogućili javnosti da se upozna sa nemilim incidinentom u Varcar-Vakufu, zbog zastave kada nam je policajac Dragan Kaurin prijetio hapšenjem i oduzimanjem zastave i kamere, što je proširio prijetnjom rušenja Bosne i omalovažavanjem zvaničnog Ustava kojim je odobrena zastava RBiH s ljiljanima. On nije shvatio niti želi da prizna da je rat koji se vodio na teritoriji Bosne bio agresorski i genocidan i nije imao nikakvo pravo da prijeti slobodnim građanima. Mi nismo nosili nikakve transparente sa fašističkom ornamentikom kakva se inače viđa na skupovima na kojima učestvuju svi oni koji veličaju četništvo ili ustaštvo. Nismo pjevali uvredljive pjesme i slogane koji nisu u skladu sa moralnim i civilizacijskim normama. Utoliko je atak na našu ljudsku, građansku i novinarsku slobodu bio nastavak agresije na nezavisnu državu čiji smo legitimni građani. To je samo razlog više da istrajemo u našoj borbi za povrat Ustava RBiH, jer ćemo tim činom ponovo ozvaničiti i zastavu i principe ZAVNOBIH-a prema kojima je Bosna zemlja svih njenih naroda i narodnosti, otvorena za sve religije i kulture, zainteresirana za ekonomski i tehnološki progres, za suradnju, toleranciju i humanost. Svi oni kojima smetaju ljiljani pokazuju da im smeta simbol kraljeva bosanskih, i simbol univerzalne biološke prirodnosti bosanskog duha odanog poštovanju cjetova. U pitanju je biljka, a ne neki rogovi, sjekire, mačevi koji često ukrašavaju grbove i zastave drugih država. O ljiljanu postoje informacije koje se prepliću sa poviješću, filosofijom, tradicijom, kulturom drevnih naroda koji su s ponosom nosili lik tog cvijeta na grbovima ili otisnutog na novcu, ili na ilustracijama u knjigama. Ljiljan simbolizira blagost i nenasilje, mirisni poredak, ljubav i slogu. Upravo taj simbol progone oni koji pominju i prizivaju slogu u „četiri s“, ali oni nikada neće dosegnuti smisao sloge ako slijede krvničku doktrinu Stefana Nemanje, Nikolaja Velimirovića, Dragoljuba Mihailovića, i potonjih zlikovaca, da ih sve ne pominjem, koji ponovo u crno zaviše Bosnu. U Sarajevu sam se dodatno razočarao nakon razgovora koji sam imao sa novinarom Avaza. Ti novinari kao da su klonirani ispod istog čekića: nesumnjivo su pod cenzurom i pišu po diktatu. Novinar sa kojim sam razgovarao ispreturao je u svom tekstu redoslijed događaja, iako je imao tonski zapis. Pisao je prema dojmovima, i to pogrešno, imrovizirajući, a moju osnovnu poentu koja se doticala Avazovog intervjua sa Jakobom Fincijem nije ni pomenuo. Osim toga, u podnaslovu Avaza vidno nedostaje puni naziv RBiH, što upućuje na daytonsku orijentaciju tog lista. Na kraju, na moju želju da razgovaram sa vlasnikom Avaza nije mi udovoljeno, niti sam dobio bilo kakvu obavijest o razlogu odbacivanja susreta, iako sam ostavio sve podatke o sebi, ko sam, gdje trenutno živim i željenu precizno navedenu temu razgovora: Budućnost RBiH. Bio je to samo još jedan dokaz o antibosanskoj orijentaciji „najčitanijeg i uvijek prvog lista u Bosni“. Očigledno, budućnost nije aktuelna. Ipak, Avaz je bar dopustio građanima da se upoznaju sa činjenicom da je na području tzv. „rs“ zabranjeno biti Bosanac, tj. građanin RBiH. I da je manji entitet područje aparthejda. Pored porušene džamije Mustafe-age, osnivača Varcar-Vakufa, na zidu susjedne kuće velikim slovima piše Srbija, ali to ne uznemirava policijske službenike i predstavnike gradskih vlasti. Ne pomišljaju da je to prava i totalno zlonamjerna provokacija Bošnjaka-povratnika, da predstavlja sol bačenu po ranama ljudi koji su protjerani, a njihovi srodnici zatvarani, mučeni, pobijeni. To za policajca Kaurina nije provokacija, a jeste zastava sa ljiljanima koju on u svom jadu i primitivizmu neznanja izjednačava sa „džamahirijom“. Pa i džamahirije se danas obračunavaju sa svojim režimima, samo nikako u genocidnoj „srpskoj“ džamahiriji da jedan nadmeni arogantni policajac vidi mnogo goru kriminalno-zločinačku organizaciju koju predvodi njegov četnički vojvoda džamahirist Dodik. Gospodin Ibrahim i ja smo ipak podsjetili uspavane građane da rat za Bosnu nije završen i da nas čeka još dug diplomatski put dokazivanja da je u Daytonu počinjena veleizdaja. Do tada, naše zastave trebale bi prkosno da se pojavljuju svugdje, posebno pred opasnim čuvarima putinovsko-ćosićevske genocidne zadužbine koja će se raspršiti pod naletom ljiljanske polenske groznice koja je tek počela. Jer, poslije ljetnjih suša i požara, doći će studen, skupoća i oskudica, i tad će i oni nezainteresirani, uspavani, indolentni Bosanci nepogrešivo znati ko im je kriv za sve ove protekle godine bola, siromaštva, tuge, izgnaništva i patnje. Ljiljani se ne iskorjenjuju baš tako lako kako se činilo i čini neprijateljima Bosne.