Suad LEPIR: VARCARSKI RATNI DNEVNIK – (Odlomci iz neobjavljenog rukopisa), Drugi dio

REZERVISTI PALE DŽAMIJE I KATOLIČKU CRKVU I UŽIVAJU U PRIZORU 

17.oktobar 1992. Subota

Jutro tiho, ali oblačno bez kiše.

Radni dan za nas. (Radna obaveza – kopanje kanala za vodovod do Trijebova, rodnog mjesta predsjednika SDS-a dr. Luke Čulića, op. pr.)

Bilo je sve mirno i tiho do 12:30 sati kada su se odjednom oglasili topovi sa lokacije Magljdol, sela sjeverozapadno od Jajca, malo bliže Mrkonjiću.

Bile su to jake i učestale paljbe i detonacije, a hici i su ispaljeni u pravcu Jajca i okoline.

Kako su padale svakih nekoliko sekundi, moglo se pretpostaviti da je tada ispaljeno na Jajce 1.200 do 1.450 granata za sat i po.

Danas su stigle cigarete na kanal na radnu obavezu, i svaki od nas ih je mogao kupiti ako je imao pare po cijeni jedne kutije od 220 do 380 dinara. Cigarete su veoma deficitarni artikl, pa su i skupe. Kada si prvo izbrojao pare, mogao si dobiti cigare. (Na švercu cigaretama obogatio se i Milorad Dodik koji je prozvan Mile „Ronhil“, op. pr.)

Cigarete je donio Lazo Šarac, direktor Komunalnog preduzeća u Mrkonjiću.

Kupio sam dvije kutije koje sam dao mome komšiji Šabanu Položenu koji do tada pušio osušene listove od oraha i šljive – zajedno.

Toga trenutka je svanulo pred očima onih koji su prvi put zapalili pravu cigaretu nakon dugo vremena. Pojedinci su izgledali kao da su popadali u trans, što ja nisam mogao povjerovati šta cigareta znači za pušača! Pošto nisam nikad zapalio cigaretu, nisam mogao ni znati, a ni vjerovati. Ali sam se uvjerio gledajući sada one koji su pušili. Znali su samo zapaliti cigaretu i povući dva-tri dima  i odmah je ugasiti, jer, kako kažu, ne treba vući mnogo dimova tako naglo da ne bi pali u nesvijest.

I danas se radilo puno radno vrijeme do 15 sati, kada smo krenuli kućama.

Po gradu se čuo samo pokoji rafal.

Noć relativno mirna.

Oko 22 sata smo pošli na spavanje.

18. oktobar. Nedjelja

Jutro. Nebo malo oblačno.

Kako je neradni dan, oko 10 sati sam otišao kod Miroslava Dujića na tranzitni put gdje je imao kuću. Prethodno smo se dogovorili gore na kopanju vodovoda za Trijebovo – da dođem njegovoj kući i da ispustim vodu iz centralnog grijanja jer je već bilo kritično zbog mržnjenja vode u cijevima i radijatorima.

Do njega sam došao pješice za oko jedan sat, pošto mu je kuća malo dalje, a morao sam ići sporednim ulicama koje nisu vodile kroz centar grada – radi sigurnosti.

Kad sam stigao, našao sam Miroslava u stanu. Bio je sam. Prvo smo malo sjeli i popričali o onome što smo znali, a sve u vezi sa onim spiskom imena u Crvenom krstu kojima nas traže za razmjenu. Nismo znali odgnetnuti šta o razmjeni misle Srbi i hoće li nas dati u razmjenu, ili će nas još zadržavati.

Nismo dugo pričali, pa sam krenuo ispustiti vodu iz pojedinih radijatora koji su bili izloženi mrženjenju.

Miroslav je otišao u čaršiju radi nekih poslova koj je trebao obaviti.

Nije se puno zadržao, a kada se vratio imao je puno štošta reći.

Rekao mi je da su rezervisti zapalili gornju džamiju i da je ona sva u plamenu.

Ta džamija je bila strarija od 400 godina, a  nalazila se u samom centru čaršije.

Kada sam završio s poslom kod Miroslava, rekao mi je da ne idem kroz čaršiju pošto ima dosta rezervista koji pucaju iz oružja i pjevaju od veselja što gori džamija.

Prije nego sam pošao kući oko 14 sati, podsjetio sam Miroslava na ono što smo već razgovarali na koponaju kanala – ako ima kavih deviza da mi posudi, pa u dugu vijeku kad mognem – da mu vratim. Dobio sam od Miroslava 200 SF – švajcarskih franaka – i knenuo svojoj kući.

Išao sam sporednim ulicama koje sam dobro poznavo. Kada sam bio blizu Banke, jedna žena mi je rekla da ne bi trebao ići dalje tuda, pošto je u čaršji i Rici bio veliki belaj, kako to ona kaže –  obje su džamije zapaljene i velika vojska u gradu. Poslušao sam je pa sam tada krenuo kroz naselje u Brkića bašti i potom prešao preko rijeke i došao kući.

Usput, dok sam išao kući, sretao sam pojedine rezerviste, sve one koje sam dobro poznavao tako da sam se  s nekima rukovao i pozdravljao. Čak su mi neki rekli:

„Vidi šta oni iz Petrovca i Ključa uradiše! Zapališe obje džamije i katoličku crkvu!“

Ja sam samo onako odmahivao rukama i nisam ništa govorio o tome, a gledao sam u pravcu odakle se vidio crni dim iz zapaljene džamije. I, kada sam stigao kući, imao sam šta da čujem. Kada sam otišao kod Miroslava, u međuvremenu su se rezervisti ispucali iz oružja, da je to bila strahota slušati; tada su zapalili obje džamije i katoličku crkvu koja je od naše kuće udaljena jedno tri stotine metara.

Kako se od moje kuće vide obje džamije i crkva, vidio sam kako se dim iz sve tri bogomolje diže uvis. I to nije bilo sve, nego su i neke kuće bile na udaru – pa su razbijeni prozori i izlozi radnji. Te su kuće bile u vlasništvu Hrvata i Muslimana koji su još tu živjeli. Narod iz tih kuća se povukao kod komšija i rodbine gdje je ko imao koga kako bi spasio glavu.

Kad se malo stišalo i unišlo u noć, kod mene je došao moj komšija Šaban Položen sa

porodicom kako bi prespavali zajedno kod nas. Kaže, kada nas ima više zajedno, nekako smo

sigurniji.

Negdje – četrdeset munuta poslije pola noći, probudila me je neka pucnjava koja nije bila nalik na puščanu pucnjavu.

Ustao sam i pogledao i vidio kako pada krov crkve koji je gorio i obasjavao sve okolo tako da si mogao vidjeti sve dobro čak i na kilometar okolo. Padao je tada salonit s krova i taj nas je tersak probudio. Tada smo svi ustali i gledali taj prizor pred nama. Toliku je svjetlost isijavala vatra da je noć izgledala kao dan. Vatra i dim dizali su se visko. Vjetrić koji je tada puhao nije bio toliko jak, ali je ipak raznosio pepeo i zapaljene lakše komade drveta čak i sve do moje kuće, pa sam izlazio da pregledam da neće nešto planuti.

Nismo mogli više spavati.

Negdje oko jedan i petnaest čuo se jak tresak.

Zaključili smo da je zvono palo sa crkvenog tornja.

Kad je svanulo, saznali smo da su crkvu zapalili „naši“ domaći rezervisti iz okolnih sela koji su se vraćali sa ratišta.

Dok je vatra gorila, neki Hrvati su tu bili izašli i pokušavali da je ugase, ali bili su nemoćni, međutim oni su neke koji su palili crkvu vidjeli i prepoznali.

Nisu govorili u javnosti ko su to bili, ali se moglo odmah pretpostaviti koji su to, jer su poznati bili od ranije po tome što su radili ono što ne valja.

(Napomena priređivača: U razgovoru sa r. Suadom Lepirem u vezi s tim događajem, on mi je rekao da su palioci katoličke crkve u Zborištu dvojica Bilića sa Kotora.)

Svanulo. Ne znam ni kako i kad jer oka nismo sklopili.

Bilo je vrijeme ići na radnu obavezu (kopanje kanala za vodovod za rodno selo dr. Čulića, Trijebovo, op. pr.)

Moj komšija Šaban i ja smo morali proći pokraj zgarišta crkve.

Sve je do temelja bilo izgorjelo, spepeljeno je sve što je bilo od drveta. Ostao je samo zvonik sa zvonom koje je palo na kemeni zid.

Dok smo prolazili, vidjeli smo nekoliko Srba civila koji su se slikali tu ispred izgorjele crkve. Nosili su kape sa onim njihovim oznakama, a kape su posudili od onih rezervista koji su također bili tu.

Neki su uzeli redenike i puškomitraljez i tako su se slikali u nekoliko poza.

Nakon civila, slikali su se i ovi rezervisti koji su bili neobrijani i čupavi, da smo se u sebi pitali odakle im tolika brada i kosa i koliko je vremena trebalo da toliko narastu. Šaban i ja smo tuda prolazili veoma brzo ne osvrćući se puno na sve to, kako bi ostali skoro nezapaženi.

Kada smo stigli gore na kopanje kanala, čuli smo pucnjavu koja je dopirala iz grada.

Dok smo radili, bilo je govora o nedjelu koje su rezervisti napravili jučer. Ali to nismo smjeli govoriti na glas jer su okolo bili oni koji su pazili na nas i nadgledali nas.

Kad smo došli kućama, saznali smo da je u gradu bio veliki narod koji je sa raznih strana došao gledati izgorjele bogomolje; svi su govorili da su zadovoljni s time… Pucalo se od veselja.

Saznali smo da su čelnici SDS-a imali statanak u Općini i da se razgovaralo o razmjeni svi za sve, ali se nisu mogli dogovoriti, pa je sve odloženo za četvrtak.

A do četvrtka, ko li živ, ko li mrtav!

Pošto prethodnu noć nisama dobro spavao, lagao sam malo ranije da bi se odmorio, ali me žena probudila kako bi zatvorili vrata koja smo napravili kao osiguranje da ne bi neko u kuću nasilno ulazio. Takva dodatna vrata su bila uobičajena i kod muslimana i kod katolika.  Skivana su od debljih dasaka, a vrata pred spavanje podbočimo debljom gredom, da ih se ne može otvoriti s vanjske strane, ako neko želi da uniđe nasilno.

Kad smo to sredili, nastavio sam spavati, tako da ne znam kako je brzo osvanulo jutro kada sam morao ponovno krenuti na radnu obavezu na kopanje kanala za tribovski vodovod.