In memoriam: MERSAD BERBER – 1940 – 2012. SLIKAR BOSANSKE “GUERNICE“

Mersad Berber je iznenada otišao na drugu obalu Modre rijeke.

Ali, Mersad nas nije ostavio, jer su s nama ostale njegove slike i sjećanje na njega.

Otišao je veliki slikarski bard, veliki zaljubljenik i kako je govorio – dužnik Bosne. Iza sebe je ostavio svoje veliko slikarsko djelo za koje je nadahnuće nalazio u svojoj i našoj Bosni, u njenim ljudima, običajima, povijesti, radostima i tragedijama.

Kritičari i umjetnici, kao i svi ljubitelji fine slikarske umjetnosti pogođeni su viješću o odlasku Mersada Berbera, a među njima i moja obitelj i ja. Svako od nas će na svoj način žaliti Mersada. Tuga se uselila u naše duše odakle neće nikada nestati; na Berbera će nas stalno podsjećati njegova slikarska djela koja su se nastanila u nama i našim domovima daleko od Bosne.

Stoga, u znak sjećanja na velikoga umjetnika ispisujem ove redove.

Imao sam privilegiju i čast poznavati se s njim.

Prvi susret s velikim slikarem imao sam daleke 1982., a zadnji razgovor, telefonom ovoga ljeta. Između je bio susret u Frankfurtu početkom ljeta 1993. Obostrana želja da se sretnemo krajem ovog septembra ostaje neispunjena.

1982. bio sam kao novinar-reporter sa kolegicom Milkom Figurić član delegacije olimpijskog Sarajeva koja je putovala u Moskvu i Baku. Delegaciju su sačinjavali brojni bh-umjetnici: „Indexi“ sa Davorinom Popovićem, balerina Minka Kamberović, sazlija Igbal Ljuca, pjevačica sevdalinki Zehra Deović…

U tu sarajevsku delegaciju okupio nas je tadašnji gradonačelnik Sarajeva Anto Sučić, jedan od najzaslužnijih ljudi što su XIV ZOI održane u Sarajevu.

Počasno mjesto u reprezentaciji Sarajeva zauzimao je Mersad Berber.

Putovali smo u Moskvu koja se pripremala za ljetne Olimpijske igre, zatim i u Baku u Azerbejdžanu – grad pobratim grada Sarajeva.

Sarajevo se ovom prilikom htjelo predstaviti i Moskvi i Bakuu u lijepom svjetlu, te ponešto učiti od Moskovljana o organizaciji Olimpijade.

U avionu sam se prvi put sreo sa Berberom.

Do tada sam imao priliku samo se diviti njegovim slikama (potajno se nadajući kako ću jednoga dana posjedovati makar jednu od njih). Zapodjenuli smo prijateljski razgovor kao da smo se sretali sto puta.

Za tih desetak dana, Berber i ja postali smo mnogo više od poznanika.

U Bakuu sam imao prilike (uz ruskog pratioca špijuna koji se nije odvajao od nas) obići najznamenitija mjesta u gradu i okolini koja obiluju spomenicima islamske kulture i prahistorije.

U jednom starom mezaru vidjeli smo ukrašene nišane; uspomenu na to mjesto ovjekovječio je Berber svojim crtežima koji su nastajali u nekoliko poteza, u brzini; jedan mi je odmah darivao; konjanik nacrtan na braon papiru – onaj starinski, istočnjački, s turbanom. A pokraj konjskih nogu – nar, jedini on u boji.

I ispod crteža – Berberova posveta.

Onda samo zajedno išli u Gobustan, nekih pedestak kilometara od Bakua, strateški osjetljivo mjesto blizu granice sa Iranom. U tom naftom bogatom pograničnom kraju tada su se hladno dodirivali Istok i Zapad. Iranski šah Reza Pahlavi bio je američki prijatelj. Tu smo vidjeli šumu radara sa obje strane granice…

Domaćini nisu svakoga vodili u tu osjetljivu oblast, niti su mu pokazivali prahistorijski, arheološki lokalitet sa crtežima scena iz lova po zidovima pećina i stijena – koje su naslikali prahistorijski umjetnici prije trideset hiljada godina, a koje su kao jednstvene u svijetu – ljubomorno čuvali od očiju znatiželjnika, pogotvo od kamera… (Nas su lijepo počastili, ali su od mene tražili da oni razviju film i pregledaju ga.)

Berber je ushićeno pravio skice, a ja sam  “zujao” s kamerom nastojeći zabilježiti što više scena za kratko vrijeme posjete dok nas je pratilac požurivao; u kadru je često bio i Berber sa svojom lulom među zubima, sa blokom za crtanje…

U Bosnu sam se vratio sa još jednim Berberovim poklonom – slikom iz umjetnikove serije koja je inspirirana djelima Ive Andrića – „Jelena, žena koje nema.“

I taj konjanik iz Bakua, a i „Jelena, žena koje nema“, čudom su spašeni iz okupiranog Varcara – uz jednu audio-kasetu na kojoj pjeva Hajrina r. Majka, prate nas cijelo izbjeglištvo evo već dvadeset godina. To je naš najdragocjeniji miraz iz prijašnjeg života, računajući na prvom mjestu žive glave.

Taj crtež i slika uselili su se u moju dušu, ali i duše moje Hajre, Alme i Mirze. Kud god nas je prognanička sudbina nosila – u muhadžirluk su išla s nama i ta dva Berberova slikarska poklona kojima su se pridružila još tri crteža.

Kada smo se našili u izbjeglištvu u Njemačkoj, brzo smo se osovili na vlastite noge. U Frankfurtu me zapalo da pokrenem prvi izbjeglički bosansko-hercegovački tjednik „Eurobosnu“, a jedan od prvih interviewa koje sam uradio bio je baš onaj sa Berberom početkom juna 1993., kada je Berber izlagao u čuvenoj galeriji „Hoeppner“.

Za uspomenu, ostala je Berberova priča o genocidu kojeg je već tada umjetnik prepoznao u bosanskoj krvavoj stvarnosti, posebno na primjeru stradanja Foče, njenog naroda i urbicida nad Aladža džamijom i drugim neponovljivim spomenicima.

Našu veliku tragediju veliki umjetnik je osjećao svom svojom dušom, tragediju koja će u narednih dvadest godina obilježiti njegov stvaralački opus da bi bila krunisana scenama srebreničkog inferna.

Sjećam se kako mi je Berber tada govorio da on doživljava tragediju Foče i Bosne kao atak na beskrajnu bjelinu, a bijelo je simbol anđeoske nevinosti i bezgriješnosti; kazivao mi je o prizorima koje će se naći u njegovom bosanskom slikarskom opusu – o bijelim bosanskim konjićima, inače svojoj slikarskoj opsesiji, koji preko bosanskih vrleti na samarima, na svojim leđima, iznose u bijeli kao snijeg umotane ubijene muslimane i njihove kao snijeg bijele nišane.

Berber je vjerovao da će Bosne biti, usprkos najtežeg zločina nad njom, citirao mi je velikoga pjesnika Safvet-bega Bašagića koji je rekao kako nama muslimanima opstanak znači pobijediti sudbinu. Zlu sudbinu.

I tada me je obveselio darujući mi svoja tri crteža sa bosanskim ratnim motivima koje je nacrtao u Frankfurtu, baš za me. Ostalo je nekoliko fotografija za uspomenu na taj frankfurtski susret.

Djevojka s velikim ljiljanom u kosi, munara kojoj fali vrh, mladić i starac – sa štitom – na kojem je veliki ljiljan.

Crtež sa munarom bez vrha danas me podsjeća na ubojstvo muslimana u Ahmićima kada je srušena i tamošnja džamija; umjetnik je tu prepolovljenu munaru vidio i prije pokolja i barbarizma u Ahmićima. Ona je simbol našega stradanja, urbicida nad našim gradovima i spomenicima, kojih je bilo gdje god su bili na nišanu neprijateljske artiljerije i barbara rušitelja, bezbožnika, đavola.

Berber je tada predvidio veliku tragediju Bosne, koju je i sam preživljavao u Sarajevu, ali i poslije svoga dolaska u Zagreb početkom 1993. I u Zagrebu i svugdje, te slike bosanske nesreće nosio je u svojoj umjetničkoj duši, u inspiraciji koja je trajala čitav njegov život, prenosio ih na svoja platna. Bosna, bijela, sva u bijelom, snijeg i behar zajedno, sve bijelo, kao i Vlašićka visoravan, bosanski dureći konjići. U bijelom bezu umotani ubijeni najbolji sinovi, vitezovi Bosne…

Tom prilikom, Berber mi je poklonio i svoju prvu monografiju čije sam slike i crteže koristio kao ilustracije za umjetničke tekstove u „Eurobosni“, posebno one koje su pisali Dževad Karahasan i Irfan Horozović.

Od tada se Berber i ja nismo vidijeli, ali umjetnik je bio s nama.

Svi u kući smo se stalno divili Mersadovoj umjetnosti.

Uramljene slike iz poklonjene Monografije su se preselile na naše duvareve – u Hanau, Erlensee-u, Windsoru.

Alma je uspjela kupiti sliku u Berberovoj galeriji u Splitu i jedan veliki plakat sa jedne od Berberovih izložbi u Galeriji „Hoeppner“ u Frankfurtu ili Hanoveru. Motivi – nezaboravni ženski likovi.

Često govorili o umjetniku.

I naši njemački prijatelji, postavši dio naše obitelji, Carola i Bernd, zavoljeli su Berberovo slikarstvo.

Bili smo ushićeni Berberovim pozorišnim scenografijama. Posebno nam je bilo drago kad su se dva velikana – jedan pjesme, a drugi slikarstva – Safet Isović i Mersad Berber – specijalno za tu priliku, našli ruku pod ruku na onom nezaboravnom Safetovom koncertu povodom njegovog četrdesetogišnjeg umjetničkog rada. Scenom su dominirali bosanski motivi, a neizostavno i dominatno – bosanski konjić. I opet, bijelina, anđeoski čista, kako bi rekao Berber.

Kada sam u opkoljenom  Jajcu u ljeto 1992. dobio svoju prvu plaću u bonovima Republike Bosne i Hercegovine, od tada zamišljam novčanice koje bi naslikao Mersad Berber. Bile bi to najljepše novčanice na svijetu…

Za vrijeme ljetošnjeg boravka u Bosni – smišljali smo šta našoj Almi pokloniti za njen dolazeći rođendan. Hajri je sinulo – najbolji, najljepši i najvrjedniji poklon bila bi slika Mersada Berbera. „Berberu“ bi se Alma najviše obradovala, svi smo se složili.

Kada sam ljetos putovao u Sarajevo na protest Antidaytonske grupe, posjetio sam zajedno sa Marjanom Hajnalom Galeriju Mersada Berbera u Sarajevu, u Hotelu „Europa“.  Tada sam telefonom stupio u vezu prvo sa Mersadovim sinom Ensarom, kojemu je bilo drago što ću kupiti sliku njegovog oca da bi je poklonili za rođendan ćerki. Dao mi je i broj telefona Berberovog ateljea u Dubrovniku. Malo kasnije, nazvao sam Berbera. Razmijenili smo nekoliko rečenica sjećanja i uzajamnog poštivanja…

Predložio mi je da na povratku u Njemačku svratim u njegov zagrebački dom, gdje će mene i Hajru rado vidjeti i ugostiti, te da tamo prezumem sliku koju će specijalno naslikati. Dodao je da mi na poklon odmah daje svoju monografju „Srebrenica“ koju ću preuzeti u sarajevskoj Galeriji, a posvetu će napisati kada se sretnemo.

Sudbina je htjela da sam sa Hajrom, Mirzom, Carolom i Amirom putovao u Sarajevo, pa smo u Berberovoj Galeriji uz popust zajednički kupili sliku za Almin rođendan. Tu me je čekala i monografija „Srebrenica“.

I Mirza je kupio u Berberovoj galeriji u Sarajevu jednu sliku za svoju kuću. Zajedno smo je objesili na zid. Alma se obveselila rođendanskom poklonu. Ta Berberova slika je najljepši dar koji je mogla sanjati, rekla je.

Dogovorili smo se da dogodine svi – Alma i Mirza i ja – kupimo još po jednu Berberovu sliku. Sliku koju sam mislio naručiti od Berbera imala bi konture moga Varcara, Rike, uz likove sa jedne požutjele fotografije društva moga Dida s kojim je sjedio u Sinanovoj kahvi.

Sa Emsarom sam dogovorio da obećanu posvetu za knjigu njegov otac napiše prvom prilikom.

Sa ovog svijeta otišao je velikan, jedinstveni umjetnik Bosne, a da ga nisam posjetio u Zagrebu desetak dana prije njegove iznenadne smrti, iako je mene i moje srdačno pozivao u goste.

Bojao sam se da ćemo ga bihuzuriti u poslu oko pripremanja izložbi u Sloveniji, Češkoj, ali je to samo izgovor za jednu neponovljivu priliku.  Jer, Emsar je u našem posljednjem razgovoru rekao neka samo javim dan našeg nailaska kroz Zagreb i on će uskladiti vrijeme posjete, kada je Mersad kod kuće…

Biće vremena za posjete drugom zgodom, možda u Dubrovniku narednog ljeta, mislio sam i – sada ne mogu prežaliti tu  zadnju, propuštenu priliku.

Nisam čuo da je Berber bio bolestan. Na šokantnu vijest o odlasku velikog umjetnika, pronašao sam u svojoj arhivi u Njemačkoj interview sa Berberom objavljen u “Eurobosni” u broju od 11. do 16. juna 1993. Naslov: „Naslikat ću „Guernicu“ Bosne.“

To obećanje Berber je ispunio. Veliki dio njegova stvaralačkog opusa je mozaik jedne velike „Guernice“.tu zadnju

Vijest o iznenadnom odlasku Mersada Berbera duboko nas je potresla i rastužila, ali Mersad Berber nas nije napustio; Berberova djela podsjećaće nas na velikog umjetnika, na prijateljstvo koje smo gajili godinama, na Bosnu koju smo imali i koju, nadamo se – nećemo izgubiti, bar dok je nas koji je nosimo u srcima; tu Bosnu nosili smo obojica u duši, i Berber i moja malenkost, svako na svoj način, a Berber na najuzvišeniji mogući način.

Rahmet Ti duši veliki umjetniče, moj dragi prijatelju!

Hanau, Nejmačka,  8. oktobra 2012.

„СРПСКА (,) КУЋА ДО КУЋЕ“

Poruku sa predizbornog plakata Dodikovog SNSD-a „СРПСКА, КУЋА ДО КУЋЕ“ mnogi Bošnjaci u Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu doživljavaju kao poruku bez zareza:
Srpska kuća do kuće.
Poruka „СРПСКА, КУЋА ДО КУЋЕ“ na predizbornom plakatu Dodikovog SNSD-a predmet je ironičnog podsmijeha mnogih, a posebno predstavnika naroda čije su kuće, kao i njih same, Dodikove apolgete  prešutjele i potpuno marginazirale. Tome su doprinijele, udarnički i svojski – partije i pojedinci iz tzv. „muslimanskog povjesnog kruga“.
Stoga oni taj plakat doživljavaju i kao provokaciju i verbalni atak na sve one koji nisu Srbi – koji im upućuje ne samo Dodik, nego i njegovi partneri iz SDA, SDP…
Neko će reći kako je kvaka u onom zarezu u poruci.
Možda bi i bila, kada bi na plakatu stajalo „Republika Srpska, kuća do kuće“. Tada bi se moglo pomisliti i na prosperitet, na prostor u kojem je puno kuća, a ako ih nema, biće ih. Ovako kako piše – „СРПСКА, КУЋА ДО КУЋЕ“ – bilo velikim ili malim slovom, sa zarezom ili bez njega – nema razlike – poruka je kristalno jasna i nedvosmislena. Srpska (, je) kuća do kuće!
Taj zarez je izbrsan u stvarnome životu i u Mrkonjiću (Varcar Vakufu), gdje srpski nacionalisti i danas osporavaju Bošnajcima pravo ne samo da se vraćaju u grad i da žive u njemu, nego i na život sam.
Od 1995. godine, oni javno tvrde kako „balije“ nemaju šta tražiti u tom potpuno srpskome gradu. Provociraju povratnike, a od 1992. godine ne prestaju napadi ni na njih, ni na njihovu imovinu. Ako se neko u nužnoj obrani od ničim izazvanih provokacija suprostavi takvim i prijavi provokaciju ili prijetnju policiji, policija takve stavlja u isti koš sa napadačem i prijavljuje ih sudu za narušavanje javnog reda i mira, pa mnogi sve nepravde i uvrede trpe šutke.
U Mrkonjić-Gradu ni na jednom napisu na državnim ustanovama, niti na javnim mjestima – ne postoji Bosna i Hercegovina niti njena, čak i daytonska obilježja, a policajac bez ikakvog zazora prijeti rušenjem države BiH. Taj atak na državu se ne smatra čak ni verbalnim ispadom, nego herojskim djelom… Nužna obrana – tretira se kao prekršaj. Sve se čini da bi se Bošnajci obeshrabrili ne samo u povratku, nego i u traženju svojih ljudskih prava.
Stoga poruku „Srpska, kuća do kuće“ sa predizbornog plakata Dodikoog SNSD-a ovdašnji Bošnjaci čitaju kao „Srpska kuća do kuće“.
Što je u Mrkonjiću zaista haman sve srpska kuća do kuće, „Bošnjaci“ i „muslimani“ su i sami krivi; jedni su se odrekli svoga grada, prodali budzašto svoju imovinu, a među onima koji su ostali u gradu, zabilježen je slučaj pristapanja Dodikovom SNSD-u ili podržavanja politike srpskih nacionalista u diskriminaciji povratnika i gaženju njihovih ljudskih prava. Svojim džematlijama rički hodža pokušava zabraniti kontakt sa nekim ko spomene da bi nasilnike i ubojice trebalo pohvatati i kazniti ili ako ustvrdi da srušene bogomlje mora izgraditi RS. One koji misle tako, koji se na bilo koji način suprostavljaju apartheidu, muslimani takvog mentalnog sklopa smatraju nepoželjnim osobama jer remete i narušavaju međunacionalne odnose.
U gradu ne postoji ni jedna ulica sa imenom iz povijesti Bosne i Hercegovine koja nosi bošnjačko ime.
Peticiju u kojoj oko 200 potpisnika traži od općinske vlasti imenovanje makar jedne od ulica po osobama ili događajima iz povijesti bosanske države iz sva tri naroda – općinska gradonačelnica prešućuje i ignorira. Ohola, ne odgovara ni na pisma sa pitanjem o sudbini te peticije, ali se zato smije sa Dodilkovog plakata i poručuje: Ovdje je srpska kuća do kuće, ovdje je srpska ulica do ulice, ovdje je sve Srbin do Srbina, vi ostali nemate ovdje šta tražiti.
SDA i SDP u Mrkonjiću su u dugodišnjoj političkoj kohabitaciji, bukvalno u bračnoj postelji dvoje supružnika – koji obnašaju dužnosti tih dviju partija.
Lokalna SDA se sjeti svojih birača uoči izbora; prije ih je o svom trošku vozila na predizborne skupove u Sarajevo, sa pauzama za plaćene ćevape u Travniku.
U zadnje vrijeme, SDA im pred izbore pošalje koju kilu brašna, nešto šećera i ulja.
Centrala SDA je Bošnajke u Varcaru davno halalila i preko lokalne SDA isporučila Karadžiću i Dodiku. Nema odluke o saoizaciji i maoizaciji RBiH za koju SDA nije digla ruku. Pred rat je SDA svome predsjedniku u Mrkonjiću isporučila 19 pušaka, a ovaj veći broj prodao, pare strpao u džep pa zdimio iz Mrkonjića, ostavljajući narod četnicima na milost i nemilost zbog „tajnog naoružavanja i posjedovanja oružja“, što je Karadžiću jedan od omiljenih „odbrambenih“ aduta. Kamo li sreće da su za svoju legalnu samoobranu i obranu RBiH muslimani dobili sve potrebno naoružanje.
Kada su izmučeni i izmaltretirani Bošnjaci i Hrvati Varcar Vakufa dočekali kraj rata (mnogi nisu, pobijeni su ili otjerani) – onda je Silajdžić u Daytonu predao grad Srbima; Bošnjake je sa Alijom Izetbegovićem raselio u Sanski Most, Bugojno, Donji Vakuf i diljem svijeta, a Tuđman je „svoje“ šutnuo u Glamoč.
Stoga, poruka sa predizbornog plakata Dodikovog SSND-a treba čitati i razumjeti ne samo kao njegovu poruku, nego kao i poruku muslimanskog a i hrvatskog vodstva – i to onako kako piše, sa ili bez zareza – svejedno.

Suad LEPIR: VARCARSKI RATNI DNEVNIK – (Odlomci iz neobjavljenog rukopisa), Drugi dio

REZERVISTI PALE DŽAMIJE I KATOLIČKU CRKVU I UŽIVAJU U PRIZORU 

Suad LEPIR

17.oktobar 1992. Subota

Jutro tiho, ali oblačno bez kiše.

Radni dan za nas. (Radna obaveza – kopanje kanala za vodovod do Trijebova, rodnog mjesta predsjednika SDS-a dr. Luke Čulića, op. pr.)

Bilo je sve mirno i tiho do 12:30 sati kada su se odjednom oglasili topovi sa lokacije Magljdol, sela sjeverozapadno od Jajca, malo bliže Mrkonjiću.

Bile su to jake i učestale paljbe i detonacije, a hici i su ispaljeni u pravcu Jajca i okoline.

Kako su padale svakih nekoliko sekundi, moglo se pretpostaviti da je tada ispaljeno na Jajce 1.200 do 1.450 granata za sat i po.

Danas su stigle cigarete na kanal na radnu obavezu, i svaki od nas ih je mogao kupiti ako je imao pare po cijeni jedne kutije od 220 do 380 dinara. Cigarete su veoma deficitarni artikl, pa su i skupe. Kada si prvo izbrojao pare, mogao si dobiti cigare. (Na švercu cigaretama obogatio se i Milorad Dodik koji je prozvan Mile „Ronhil“, op. pr.)

Cigarete je donio Lazo Šarac, direktor Komunalnog preduzeća u Mrkonjiću.

Kupio sam dvije kutije koje sam dao mome komšiji Šabanu Položenu koji do tada pušio osušene listove od oraha i šljive – zajedno.

Toga trenutka je svanulo pred očima onih koji su prvi put zapalili pravu cigaretu nakon dugo vremena. Pojedinci su izgledali kao da su popadali u trans, što ja nisam mogao povjerovati šta cigareta znači za pušača! Pošto nisam nikad zapalio cigaretu, nisam mogao ni znati, a ni vjerovati. Ali sam se uvjerio gledajući sada one koji su pušili. Znali su samo zapaliti cigaretu i povući dva-tri dima  i odmah je ugasiti, jer, kako kažu, ne treba vući mnogo dimova tako naglo da ne bi pali u nesvijest.

I danas se radilo puno radno vrijeme do 15 sati, kada smo krenuli kućama.

Po gradu se čuo samo pokoji rafal.

Noć relativno mirna.

Oko 22 sata smo pošli na spavanje.

18. oktobar. Nedjelja

Jutro. Nebo malo oblačno.

Kako je neradni dan, oko 10 sati sam otišao kod Miroslava Dujića na tranzitni put gdje je imao kuću. Prethodno smo se dogovorili gore na kopanju vodovoda za Trijebovo – da dođem njegovoj kući i da ispustim vodu iz centralnog grijanja jer je već bilo kritično zbog mržnjenja vode u cijevima i radijatorima.

Do njega sam došao pješice za oko jedan sat, pošto mu je kuća malo dalje, a morao sam ići sporednim ulicama koje nisu vodile kroz centar grada – radi sigurnosti.

Kad sam stigao, našao sam Miroslava u stanu. Bio je sam. Prvo smo malo sjeli i popričali o onome što smo znali, a sve u vezi sa onim spiskom imena u Crvenom krstu kojima nas traže za razmjenu. Nismo znali odgnetnuti šta o razmjeni misle Srbi i hoće li nas dati u razmjenu, ili će nas još zadržavati.

Nismo dugo pričali, pa sam krenuo ispustiti vodu iz pojedinih radijatora koji su bili izloženi mrženjenju.

Miroslav je otišao u čaršiju radi nekih poslova koj je trebao obaviti.

Nije se puno zadržao, a kada se vratio imao je puno štošta reći.

Nezaliječene uspomene na barbarizam

Rekao mi je da su rezervisti zapalili gornju džamiju i da je ona sva u plamenu.

Ta džamija je bila strarija od 400 godina, a  nalazila se u samom centru čaršije.

Kada sam završio s poslom kod Miroslava, rekao mi je da ne idem kroz čaršiju pošto ima dosta rezervista koji pucaju iz oružja i pjevaju od veselja što gori džamija.

Prije nego sam pošao kući oko 14 sati, podsjetio sam Miroslava na ono što smo već razgovarali na koponaju kanala – ako ima kavih deviza da mi posudi, pa u dugu vijeku kad mognem – da mu vratim. Dobio sam od Miroslava 200 SF – švajcarskih franaka – i knenuo svojoj kući.

Išao sam sporednim ulicama koje sam dobro poznavo. Kada sam bio blizu Banke, jedna žena mi je rekla da ne bi trebao ići dalje tuda, pošto je u čaršji i Rici bio veliki belaj, kako to ona kaže –  obje su džamije zapaljene i velika vojska u gradu. Poslušao sam je pa sam tada krenuo kroz naselje u Brkića bašti i potom prešao preko rijeke i došao kući.

Usput, dok sam išao kući, sretao sam pojedine rezerviste, sve one koje sam dobro poznavao tako da sam se  s nekima rukovao i pozdravljao. Čak su mi neki rekli:

„Vidi šta oni iz Petrovca i Ključa uradiše! Zapališe obje džamije i katoličku crkvu!“

Mjesto gdje je četiri stotine godina stajala Mustafa-agina džamija

Ja sam samo onako odmahivao rukama i nisam ništa govorio o tome, a gledao sam u pravcu odakle se vidio crni dim iz zapaljene džamije. I, kada sam stigao kući, imao sam šta da čujem. Kada sam otišao kod Miroslava, u međuvremenu su se rezervisti ispucali iz oružja, da je to bila strahota slušati; tada su zapalili obje džamije i katoličku crkvu koja je od naše kuće udaljena jedno tri stotine metara.

Kako se od moje kuće vide obje džamije i crkva, vidio sam kako se dim iz sve tri bogomolje diže uvis. I to nije bilo sve, nego su i neke kuće bile na udaru – pa su razbijeni prozori i izlozi radnji. Te su kuće bile u vlasništvu Hrvata i Muslimana koji su još tu živjeli. Narod iz tih kuća se povukao kod komšija i rodbine gdje je ko imao koga kako bi spasio glavu.

Unutrašnjost Katoličke crkve “Sv. Filipa i jakova” – tragovi barbarizma vidljivi dvadeset godina poslije

Kad se malo stišalo i unišlo u noć, kod mene je došao moj komšija Šaban Položen sa

porodicom kako bi prespavali zajedno kod nas. Kaže, kada nas ima više zajedno, nekako smo

sigurniji.

Negdje – četrdeset munuta poslije pola noći, probudila me je neka pucnjava koja nije bila nalik na puščanu pucnjavu.

Ustao sam i pogledao i vidio kako pada krov crkve koji je gorio i obasjavao sve okolo tako da si mogao vidjeti sve dobro čak i na kilometar okolo. Padao je tada salonit s krova i taj nas je tersak probudio. Tada smo svi ustali i gledali taj prizor pred nama. Toliku je svjetlost isijavala vatra da je noć izgledala kao dan. Vatra i dim dizali su se visko. Vjetrić koji je tada puhao nije bio toliko jak, ali je ipak raznosio pepeo i zapaljene lakše komade drveta čak i sve do moje kuće, pa sam izlazio da pregledam da neće nešto planuti.

Nismo mogli više spavati.

Negdje oko jedan i petnaest čuo se jak tresak.

Zaključili smo da je zvono palo sa crkvenog tornja.

Kad je svanulo, saznali smo da su crkvu zapalili „naši“ domaći rezervisti iz okolnih sela koji su se vraćali sa ratišta.

Dok je vatra gorila, neki Hrvati su tu bili izašli i pokušavali da je ugase, ali bili su nemoćni, međutim oni su neke koji su palili crkvu vidjeli i prepoznali.

Prokletstvo bačeno na barbare – Zapis ugraviran na jednom od dva svijećnjaka iz barbarski porušene Kizlar-agin džamije:„Prosvijetljenom srcu Bogu pokornih ljudi neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora (doslovno dvora sreće – deraussade agasi) hadži Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Novom Jajcu (Yenice-i Yaytse) – neka svjetiljka njegova srca trajno sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan – za ljubav Allaha koji nam svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo Gospoda koji svim upravlja i sve može, izreče ovu odredbu: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inad i prkos vakifovoj odredbi, neka se na njihove glave (vratove) sruče sve nesreće ovoga svijeta.”

Nisu govorili u javnosti ko su to bili, ali se moglo odmah pretpostaviti koji su to, jer su poznati bili od ranije po tome što su radili ono što ne valja.

(Napomena priređivača: U razgovoru sa r. Suadom Lepirem u vezi s tim događajem, on mi je rekao da su palioci katoličke crkve u Zborištu dvojica Bilića sa Kotora.)

Svanulo. Ne znam ni kako i kad jer oka nismo sklopili.

Bilo je vrijeme ići na radnu obavezu (kopanje kanala za vodovod za rodno selo dr. Čulića, Trijebovo, op. pr.)

Moj komšija Šaban i ja smo morali proći pokraj zgarišta crkve.

Sve je do temelja bilo izgorjelo, spepeljeno je sve što je bilo od drveta. Ostao je samo zvonik sa zvonom koje je palo na kemeni zid.

Dok smo prolazili, vidjeli smo nekoliko Srba civila koji su se slikali tu ispred izgorjele crkve. Nosili su kape sa onim njihovim oznakama, a kape su posudili od onih rezervista koji su također bili tu.

Neki su uzeli redenike i puškomitraljez i tako su se slikali u nekoliko poza.

Nakon civila, slikali su se i ovi rezervisti koji su bili neobrijani i čupavi, da smo se u sebi pitali odakle im tolika brada i kosa i koliko je vremena trebalo da toliko narastu. Šaban i ja smo tuda prolazili veoma brzo ne osvrćući se puno na sve to, kako bi ostali skoro nezapaženi.

Kada smo stigli gore na kopanje kanala, čuli smo pucnjavu koja je dopirala iz grada.

Dok smo radili, bilo je govora o nedjelu koje su rezervisti napravili jučer. Ali to nismo smjeli govoriti na glas jer su okolo bili oni koji su pazili na nas i nadgledali nas.

Kad smo došli kućama, saznali smo da je u gradu bio veliki narod koji je sa raznih strana došao gledati izgorjele bogomolje; svi su govorili da su zadovoljni s time… Pucalo se od veselja.

Saznali smo da su čelnici SDS-a imali statanak u Općini i da se razgovaralo o razmjeni svi za sve, ali se nisu mogli dogovoriti, pa je sve odloženo za četvrtak.

A do četvrtka, ko li živ, ko li mrtav!

Pošto prethodnu noć nisama dobro spavao, lagao sam malo ranije da bi se odmorio, ali me žena probudila kako bi zatvorili vrata koja smo napravili kao osiguranje da ne bi neko u kuću nasilno ulazio. Takva dodatna vrata su bila uobičajena i kod muslimana i kod katolika.  Skivana su od debljih dasaka, a vrata pred spavanje podbočimo debljom gredom, da ih se ne može otvoriti s vanjske strane, ako neko želi da uniđe nasilno.

Kad smo to sredili, nastavio sam spavati, tako da ne znam kako je brzo osvanulo jutro kada sam morao ponovno krenuti na radnu obavezu na kopanje kanala za tribovski vodovod.

Ljiljani se ne iskorjenjuju baš tako lako kako se činilo i čini neprijateljima Bosne

Mr. sci. Marjan Hajnal ispred zgrade u kojoj je 25. novembra 1943. održano povesno zasjedanej ZAVNOBiH-a kada je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine: “Svi oni kojima smetaju ljiljani pokazuju da im smeta simbol kraljeva bosanskih, i simbol univerzalne biološke prirodnosti bosanskog duha odanog poštovanju cjetova. U pitanju je biljka, a ne neki rogovi, sjekire, mačevi koji često ukrašavaju grbove i zastave drugih država. O ljiljanu postoje informacije koje se prepliću sa poviješću, filosofijom, tradicijom, kulturom drevnih naroda koji su s ponosom nosili lik tog cvijeta na grbovima ili otisnutog na novcu, ili na ilustracijama u knjigama. Ljiljan simbolizira blagost i nenasilje, mirisni poredak, ljubav i slogu.”

Molim prijatelje u Facebook grupi koja zahtijeva povratak u život Ustava RBiH  da mi oproste na nepravovremenom javljanju u vezi sa događajem u Varcar–Vakufu. Bio sam odvojen od tehnike tokom boravka u Bosni, ali to nije jedini razlog. Ipak, pratio sam reakcije povremeno iz internet-klubova u koje bih svraćao da pogledam poštu i zbivanja u Grupi. Mogu samo reći da sam oduševljen novinarskom efikasnošću koju je ispoljio gospodin Ibrahim Halilović, njegovom pribranošću da upotrijebi kameru kad je najpotrebnije, brzinom priprema video-izvještaja i tekstova koji su omogućili javnosti da se upozna sa nemilim incidinentom u Varcar-Vakufu, zbog zastave kada nam je policajac Dragan Kaurin prijetio hapšenjem i oduzimanjem zastave i kamere, što je proširio prijetnjom rušenja Bosne i omalovažavanjem zvaničnog Ustava kojim je odobrena zastava RBiH s ljiljanima. On nije shvatio niti želi da prizna da je rat koji se vodio na teritoriji Bosne bio agresorski i genocidan i nije imao nikakvo pravo da prijeti slobodnim građanima. Mi nismo nosili nikakve transparente sa fašističkom ornamentikom kakva se inače viđa na skupovima na kojima učestvuju svi oni koji veličaju četništvo ili ustaštvo. Nismo pjevali uvredljive pjesme i slogane koji nisu u skladu sa moralnim i civilizacijskim normama. Utoliko je atak na našu ljudsku, građansku i novinarsku slobodu bio nastavak agresije na nezavisnu državu čiji smo legitimni građani. To je samo razlog više da istrajemo u našoj borbi za povrat Ustava RBiH, jer ćemo tim činom ponovo ozvaničiti i zastavu i principe ZAVNOBIH-a prema kojima je Bosna zemlja svih njenih naroda i narodnosti, otvorena za sve religije i kulture, zainteresirana za ekonomski i tehnološki progres, za suradnju, toleranciju i humanost. Svi oni kojima smetaju ljiljani pokazuju da im smeta simbol kraljeva bosanskih, i simbol univerzalne biološke prirodnosti bosanskog duha odanog poštovanju cjetova. U pitanju je biljka, a ne neki rogovi, sjekire, mačevi koji često ukrašavaju grbove i zastave drugih država. O ljiljanu postoje informacije koje se prepliću sa poviješću, filosofijom, tradicijom, kulturom drevnih naroda koji su s ponosom nosili lik tog cvijeta na grbovima ili otisnutog na novcu, ili na ilustracijama u knjigama. Ljiljan simbolizira blagost i nenasilje, mirisni poredak, ljubav i slogu. Upravo taj simbol progone oni koji pominju i prizivaju slogu u „četiri s“, ali oni nikada neće dosegnuti smisao sloge ako slijede krvničku doktrinu Stefana Nemanje, Nikolaja Velimirovića, Dragoljuba Mihailovića, i potonjih zlikovaca, da ih sve ne pominjem, koji ponovo u crno zaviše Bosnu. U Sarajevu sam se dodatno razočarao nakon razgovora koji sam imao sa novinarom Avaza. Ti novinari kao da su klonirani ispod istog čekića: nesumnjivo su pod cenzurom i pišu po diktatu. Novinar sa kojim sam razgovarao ispreturao je u svom tekstu redoslijed događaja, iako je imao tonski zapis. Pisao je prema dojmovima, i to pogrešno, imrovizirajući, a moju osnovnu poentu koja se doticala Avazovog intervjua sa Jakobom Fincijem nije ni pomenuo. Osim toga, u podnaslovu Avaza vidno nedostaje puni naziv RBiH, što upućuje na daytonsku orijentaciju tog lista. Na kraju, na moju želju da razgovaram sa vlasnikom Avaza nije mi udovoljeno, niti sam dobio bilo kakvu obavijest o razlogu odbacivanja susreta, iako sam ostavio sve podatke o sebi, ko sam, gdje trenutno živim i željenu precizno navedenu temu razgovora: Budućnost RBiH. Bio je to samo još jedan dokaz o antibosanskoj orijentaciji „najčitanijeg i uvijek prvog lista u Bosni“. Očigledno, budućnost nije aktuelna. Ipak, Avaz je bar dopustio građanima da se upoznaju sa činjenicom da je na području tzv. „rs“ zabranjeno biti Bosanac, tj. građanin RBiH. I da je manji entitet područje aparthejda. Pored porušene džamije Mustafe-age, osnivača Varcar-Vakufa, na zidu susjedne kuće velikim slovima piše Srbija, ali to ne uznemirava policijske službenike i predstavnike gradskih vlasti. Ne pomišljaju da je to prava i totalno zlonamjerna provokacija Bošnjaka-povratnika, da predstavlja sol bačenu po ranama ljudi koji su protjerani, a njihovi srodnici zatvarani, mučeni, pobijeni. To za policajca Kaurina nije provokacija, a jeste zastava sa ljiljanima koju on u svom jadu i primitivizmu neznanja izjednačava sa „džamahirijom“. Pa i džamahirije se danas obračunavaju sa svojim režimima, samo nikako u genocidnoj „srpskoj“ džamahiriji da jedan nadmeni arogantni policajac vidi mnogo goru kriminalno-zločinačku organizaciju koju predvodi njegov četnički vojvoda džamahirist Dodik. Gospodin Ibrahim i ja smo ipak podsjetili uspavane građane da rat za Bosnu nije završen i da nas čeka još dug diplomatski put dokazivanja da je u Daytonu počinjena veleizdaja. Do tada, naše zastave trebale bi prkosno da se pojavljuju svugdje, posebno pred opasnim čuvarima putinovsko-ćosićevske genocidne zadužbine koja će se raspršiti pod naletom ljiljanske polenske groznice koja je tek počela. Jer, poslije ljetnjih suša i požara, doći će studen, skupoća i oskudica, i tad će i oni nezainteresirani, uspavani, indolentni Bosanci nepogrešivo znati ko im je kriv za sve ove protekle godine bola, siromaštva, tuge, izgnaništva i patnje. Ljiljani se ne iskorjenjuju baš tako lako kako se činilo i čini neprijateljima Bosne.

S A O P Ć E N J E u vezi prijetnji o rušenju države Bosne i Hercegovine

Pokret za Republiku Bosnu i Hercegovinu

FACEBOOK GRUPA OD OKO 80.000 GRAĐANA KOJA ZATIJEVA POVRATAK U ŽIVOT USTAVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
S A O P Ć E N J E
u vezi prijetnji o rušenju države Bosne i Hercegovine izrečene od strane milicionera Dragana Kaurina a u povodu isticanja simbola RBiH pred zgradom ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu
Kao što je dijelu javnosti već poznato, naša dva lidera – gosp. Ibrahim Halilović i gosp. Marjan Hajnal su dana 6. augusta ove godine posjetili u Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakuf) mjesto na kojem se nalazi zapuštena i ničim obilježena zgrada u kojoj je 25. novembra 1943. održano historijsko Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Tu su snimili kamerom svoje kratke izjave za javnost o značaju tog objekta i događaja u njemu od prije nepunih 69 godina. Tom prilkom su razvili zastavu RBiH – s ljiljanima i mirno napustili to mjesto, ne provocirajući i ne vrijeđajući pri tom nikoga.
Sve to su mirno promatrala dvojica milicionera.
Međutim, na gradskoj glavnoj ulici, blizu mjesta porušene Krzlar-agine džamije, zaustavila su ih dvojica lokalnih-srpskih policajaca, a jedan od njih (Dragan Kaurin) ih je verbalno maltretirao, prijeteći da će ih lišiti slobode te oduzeti im kameru i zastavu ako još jednom istaknu zastavu sa ljiljanima.
Policajac Dragan Kaurin je na kraju zaprijetio da će oni (valjda Karadžićevi i Dodikovi Srbi) srušiti Bosnu i Hercegovinu, što je javnost mogla čuti i vidjeti.
Uslijedili su potom korektni medijski tretmani tog događaja (Dnevni avaz, You Tube, Facebook), te medijska haranga (RTRS) protiv naših hrabrih lidera. Upućene su mnogobrojne prijetnje smrću anonimnih korisnika interneta, kao i Dimitrije Jaslara na ulici koji je prijetio ubojstvom Ibrahimu Haliloviću.
I boračka organizacija Mrkonjić Grada (BORS) reagirala je tražeći istragu u povodu ovog čina, ali je pri tome ignorirala činjenice. .
Smatramo kako ovaj događaj zaslužuje pažnju i nadležnih institucija u BiH, pa im se obraćamo s konkretnim zahtjevima:
1. Visokom predstavniku, gospodinu Valentinu Inzku, da se on i njegov Ured odrede o postupku jednog službenika MUP-a RS budući da je isti javno zaprijetio rušenjem države čiji je entitet RS samo jedan dio, države čiji suverenitet mora štititi i OHR;
2. Visokom predstavniku, gospodinu Valentinu Inzku, da zahtijeva hitno postavljanje obilježja BiH u Mrkonjić-Gradu i na svim javnim zakonom predviđenim mjestima, posebno na putnim raskrsnicama gdje sada postoje jedino obilježja RS.
3. Zatijevamo od Vijeća ministara BiH da se odredi o statusu i stanju objekta u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakuf) u kojem je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, kao i o samom ZAVNOBiH-u te da se iznađu potrebna materijlana sredstva i zgrada dovede u funkciju Spomen-muzeja Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a sa svim autentičnim eksponatima i spomen-pločama, te ispred zgrade postave znamenja države BiH. Ovo nije obična zgrada, nego važan spomenik povijesti naše države koja se temelji na antifašizmu.
4. Zahtijevamo od Tužilastva Bosne i Hercegovine da podigne optužnicu protiv policajca Dragana Kaurina i njegovih pretpostavljenih, a posebno protiv Milorada Dodika i Nikole Špirića zbog javnih prijetnji o rušenju jedne međunarodno priznate i suverene države i njene disolucije nakon njihove svakodnevne opstrukcije i potkopavanja;
5. Tražimo od Ministarstva unutrašnjih poslova RS da suspendira policajca Dragana Kaurina i pokrene disciplinski postupak protiv njega i njegovih pretpostavljenih;
6. Tražimo od Ministarstva sigurnosti pri Vijeću ministara BiH da u okviru svojih nadležnosti i ovlašćenja poduzme odgovarajuće mjere protiv izvršnih organa vlasti u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakuf) kako bi se omogućila sigurnost svih građana u tom gradu, posebno onih koji “drugačije misle” i koriste demokratska sredstva da javno iznose svoja mišljenja i stavove na osnovu jedino važećih zakona, međunarodnih konvencija, pravovaljanih presuda domaćih i svjetskih sudova o agresiji i genocidu u RBiH, te da se poštuje volja građana izražena na referdumu 1992. i važeći Ustav RBiH.
7. Zahtijevamo od Ministarstva vanjskih poslova BiH da upozna ambasadu Izraela sa činjenicom da je BH-državljanin i državljanin Izraela, gospodin Marjan Hajnal, bezrazložno maltretiran od strane policije u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu).
8. Tražimo od Ministarstva vanjskih poslova BiH da upozna Ambasadu Canade da je BH-državljanin/državljanin Canade, povratnik Ibrahim Halilović maltretiran od strane policije u Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakufu) iako se ničim nije orgriješio  o domaće zakone niti međunarodno pravo.
9. Tražimo podršku od nevladinih organizacijama u BiH, posebno onih koja se bave zaštitom ljudskih prava, uz zahtjev da se javno odrede o ovom incidentu;
10. Predlažemo medijskim kućama u BiH da ovom događaju pridaju medijsku pažnju kakvu on objektivno zaslužuje, umjesto što ga ignoriraju i marginaliziraju.
RUKOVODSTVO GRUPE
ZAHTJEV ZA POVRATAK U ŽIVOT USTAVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
Napomena: Ovdje je link na You Tube gdje se može pogledati kompletan događaj
Preneseno sa: