Ragib Lubovac: NEKROPOLE DAORSON I RADIMLJA

Tvorci o sebi, stećci «po sebi», enciklopedisti po svom

NEKROPOLE DAORSON I RADIMLJA

«Se znamenje Kneza Nencu, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven… I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo… Legoh 1094…», epitaf

Istina se traži, koja počinje s pitanjem. Kao što se historičar umjetnosti H. W. Janson pita: «Ko su bili Grci?» I daje pola odgovora: plemena grčkog jezika Dorci i Jonci su došla «na poluostrvo sa sjevera», oko 1100. godine stare ere… (?!). Onda nije čudo što se i mi pitamo: ko su i odakle su Iliri, bosanska hereza i stećci? Nejasno je, dakle, i porijeklo Grka, i Ilira koji se oko 1000-tih goduna stare ere pojavljuju, na zap. Balkanu, s centrom u Epiru, onda je «rješenje» da su autohtoni? Grčki ih mit dovodi u vezu sa Kadmom i Harmonijom, te zmijom koja obavija sina Iliriusa, što ih opet veže za Hetite Male Azije. S Grčkom ih veže kultura, snažni Rimljani Iliriju početkom nove ere, osvajaju, otud i ta veza i utjecaj. Pri tome nisu bili objekt, već subjekt. Kod Ilira se oko VII st. stare ere javlja umjetnost: figura i geometrijski oblici, trokut, romb, krug i spirala, kasnije oni u Bosni mrtvima podižu nadgrobne stele. U Bosni grade utvrđenja i sojenička naselja. U Daorsonu su pronađeni ostaci granitne skulpture Kadma i Harmonije, reljefi sa trinaest zmija i pet pari orlovskih krila; i u mitu je pola istine!

Pradavna ilirska Gradina iznad sela Ošanići kod Stoca je bila glavno naselje ilirskog plemena Daorsa s područja Neretve, nazvana «Bosanska Mikena». Grad je opasan dugim zidom šezdeset, debeo četiri, visok do pet metara, s dužinom kamenih blokova do tri merta, težine do deset tona. Gradina je imala veliki četvrtasti trg s ulicama, reprezentativnim i stambenim zgradama, ogromnom cisternom za vodu; dvije kule s kiklopskim zidom su štitile grad. U prastarom naselju Gradina je od 300. do 50. godine stare ere tek sagrađena, a potom je i srušena. Danas su tu zidine s ostacima ulomaka velikih grčkih amfora, sitne keremike i metalni novac s natpisom Daorson, zajednički jezik nije sačuvan.

Nadgrobne stele

Arthur Evans, eng. arheolog, vršio je arheološka istraživanja na Balkanskom poluotoku – Illyricumu. U spisima Reserches in Illyricum, 1883. godine  donosi ulomke rimskog pisma i reljefe Mitraic iz Dalmacije i Bosne, ali ne i iliriske reljefe, koje donosi Enciklopedija, Zagreb, 1977. godine.

Iliri su oko 1000 godina prije dodira sa Slavenima svoje mrtve kremirali i sahranjivali ih postavljajući im nadgrobne stele. Međutim, kod domaćeg kršćanstva i pokrštenih Slavena, koji se (VIII/IX) spuštaju s Alpa iz Karantanije na Dinaru i Bosnu, izuzev skromnih bazilika… niti su što donijeli niti su šta ostavili. I način sahrane, je bez «kulture» sahrane: iznad humke zabodu drveni križ/krst, te o drugom simbolu i drugom načinu sahrane, osim biblijskog, nisu smjeli ni mislili. To je bila religijska zatvorena tradicija i praksa, koja traje 2000 godina. Stoga je stećak apsurdna ideja, što ne bi priznao i prihvatio ni Vatikan da mu se stado odvojilo ili otuđilo od kršćanske «ljubavi» kao što danas ne prihvata ni pojavu sv. Gospe.

Dualistička se umjetnost neslavena sintetizira i transformiše od kulture stanovanja živih na Gradini u kult stanovanja na nekropoli stećaka «kuće mrtvih». U slučaju  bosanske vjere – te su mogućnosti bile otvorene. Jasno je da u umjetnosti tradicija naslijeđuje duhovne i materijalne vrijednosti svojih preda, da ih čuva, transformiše i kreira svoj novi izraz i stil. Nastavlja se kontinuitet iz jedne generacije u drugu, jer umjetnost ne nastaje iz ničega, nego iz nečega, jedna iz druge. Grci su brzo shvatili kako dalje hititi koplje uzeto s onog mjesta na kojem ga je neki drugi narod ostavio – Perzijanci, Indijci, Egipćani, Jevreji ili Kinezi, ali dok su drugi narodi imali svece, Grci su imali mudrace (Niče). Danas naši «sveci» umjesto čuvanja i džilita koplja, «s migom» iz vjerske «ljubavi» unutar zidina Gradine sprejom ispisuju i uz nekropolu stećaka Radimlja salijevaju nacsimbole? «Nitko ne može ljubiti ili mrziti, a da ne ljubi ili ne mrzi nekoga», Hartmann.

Dvije sahrane i dvije vjere

Kako se god, kult Mitre iz Perzije (XIV st. stare ere), kod nas u rimskom periodu pojavio u Jajcu, Konjicu…, kako se god Romi iz Indije pojavljuju na gori Atos 1100-tih godina, u Dubrovniku 1362. u Norveškoj 1515…, holandski slikar Frans Hals (1580/1666) je Rom, djelo Ciganka…, tako umjetnost Asirije i Perzije (VIII/VII st. stare ere), e-migracijom maniheja, za vrijeme Kulina bana, bašitine stećci.

«Radimlja, nekropola stećaka iz XV i XVI stoljeća, u obliku sanduka i sljemenjaka (kuća) s motivima: tordirane vrpce, štitovi i mačevi, krstovi, ljudske i životinjske figure, scene lova, kola i turnira: muške figure s podignutom rukom, lukom i strijelom ‘vojvodske figure’. Ističu se klesari: Miogost, Bolašin Bogočić i Ratko Brativo(n)ić. Nekropola je jedna od najznačajnijih stećaka u BiH» (Benac, Bešlagić). Međutim, ako je «Pravoslavnu crkvu u Ošanićima vjerojatno podigao prije 1505. vojvoda Radosav Hrabren-Miloradović koji je i sahranjen u njenom predvorju», ako je «na njegovoj nadgrobnoj ploči isklesana ruka sa lukom, poznati motiv sa stećaka…» (V. Bogičević, Đ. Basler, Đ. Mazalić), zašto on onda nije sahranjen na nekropoli stećaka? Nije trebalo doći do zamjene historijskih vrijednosti: domaći enciklopedisti Daorson obrađuju pod jedinicom «Ošanići». Tvrdnje da je «nekropola stećaka iz XV i XVI stoljeća», te da se po «natpisima na 5 stećaka nekropola pripisuju feudalnoj porodici Hrabrena-Miloradovića», iznenađuje. Kao što se danas u internetu nudi stećak u Radimlji iz 1094. godine s prelijepim epitafom, što znači da nekropola nije iz XV/XVI, već iz XI/XVI stoljeća? Stoga svojatanje stećaka čitaocu sugeriše da sumnja i u eventualnu istinu; da «odbaci sve čemu su ga učili i što je morao usvojiti u vjeri o vjeri i sumnja u sumnju», Descartes. A upravo se tu samo radi o kultu dvije sahrane i dvije vjere u jednoj porodici, o hrišćanskoj sahrani u crkvi, groblju i pod krst/križ, i bosanskoj na «svojoj zemlji» i pod  stećak, uz «prelijetanje» ljudi sa, i u svetri religije, kao i:

Stjepan Tomaš, bosanski kralj, prvo bogumil, zatim katolik. Dvaput kršten, dvaput se ženi bogumilkama Vojača, i Katarina Kosača koja prelazi na kršćanstvo. On se obavezao Ugarskoj i papi da progon i pljačku bogumila iz Bosne, zato je na heretičkom Humu nastao zavidan broj stećaka. Ubio ga sin (L. Kuba) iz prvog braka 1461. i postao kralj Stjepan Tomašević.

Estetski odgoj

Logična je tvrdnja da se «Bosanski stil na stećcima i metalu  transformiše u bosanske nišane i umjetne zanate Baščaršije», Wenzel. Sa, i bez Turaka ovdje, «svaka se umjetnost traži, i kada ona sama sebe nađe, ona onda nema više šta da traži i sama se gasi», Hegel.

Estetsko je u umjetnosti osjetilni i čulni doživljaj, fenomen, refleks… koji se nalazi u čovjekovoj biol-psih-soc. podsvjesnoj strukturi, koja se potom u «susretu sa sobom» prepoznaje. Estetsko je kao promjenljiva kategorija od Platona «imitacija imitacije» u renesansi proporcija i kompozicija, pojava ideje, najdublji instinkti…, danas je to «pokret i napetost»…

Dok je umjetnik kreator umjetnsti, estetsko je fenomenalno pojavljivanje u subjektu posmatrača umjetnosti. Ono može biti, čak i ružno, kao i život što je.  «Svako se bez ukusa brani, sa: svako ima svoj vlastiti ukus», kojeg Kant uvjetuje prirodnom dispozicijom i estetskim odgojem. Da li je neka pojava lijepa, da bih dokazao da imam ukus, važno je što ja iz nje u sebi proizvodim. Pri tome Kant u estetskom isključuje svojatanje ili korist. Estetsko je prvi kontakt i prvi čulni doživljaj sa stećkom, prije predstave, koja je sama po sebi umjetnost, i umske rasprave o njemu do pojma ili istine koja se traži.

Sarajevo, 24. 01. 2013.