BEOGRAD, SRBIJA: ZA STRIJELJNJE 1.000 SREBRENIČANA – DESET GODINA ZATVORA WINDSOR, CANADA: ZA NASILJE NAD PSOM – DVIJE GODINE ZATVORA

BEOGRAD, SRBIJA: ZA STRIJELJNJE 1.000 SREBRENIČANA – DESET GODINA ZATVORA

WINDSOR, CANADA: ZA NASILJE NAD PSOM – DVIJE GODINE ZATVORA

Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu sklopilo sporazum o priznanju krivnje sa Branom Gojkovićem za genocide u Srebrenici I ubojstvo 1.000 (hiljadu) neduđnih ljudi uz obećanu kaznu ubojici od deset godina zatvora.

Sporazum o priznanju krivice sklopljen sa Gojkovićem ubrzo nakon što je iz BiH upućen zahtjev za izručenje.

Brano Gojković osumnjičen je da je osobno i izravno, kao pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS, pucajući iz vatrenog oružja, kao pripadnik streljačkog voda, sudjelovao u ubistvu najmanje 1.000 žrtava bošnjačke nacionalnosti na ekonomiji u Branjevu starosti od 14 do 84 godine, koje su ubijene za samo nekoliko sati, tako da ova egzekucija, predstavlja jednu od najsurovijih u genocidu u Srebrenici.

U Srbiji se nalazi još pripadnika navedenog odreda (Zoran Obrnović, zvani Maljić), zatim nekadašnji ađutant Ratka Mladića Dragomir Pećanac, kao i zapovjednik 10. diverzantskog voda Milorad Pelemiš, koji čak daje intervjue u tv-emisijama.

Očito je da je sudski tretman monstruoznih i hladnokrvnih genocidnih ubojica daleko, daleko ispod svih pravnih standarda. Ubijene Srebreničane sud ne tretira ni kao domaće životinje, a kamo li nevine pobijene ljude, nikom krive. S druge strane, prema krvnicima su vrlo milostivi, što potvrđuje i nagodba sa Gojkovićem.

U Windsoru, Canada, ovdašnji sud je 2. februara ove godine izrekao kaznu dvogodišnjeg zatvora osobi koja je vršila nasilje nad psom – vezala mu njušku i noge elektro-ljepljovom trakom i ostavila ga da crkne u polju iza jedne velike prodavonice.

Tu ga je malo kasnije našao slučajni prolaznik koji je tuda šetao svoga psa.
Nakon što je ovaj slučaj procurio u javnost, nastala je prava uzbuna – borba za spas psića i policijska potraga za nasilnikom. Uhvaćen je 17. Decembra prošle godine, samo nekliko dana nakon što je ostavio nedužnu životinju da crkne u mukama.

me mu je Michael Earl Hill. Policija ga je odmah strpala u ćuzu, a iza rešetaka ostao je sve do suđenja koje je uslijedilo mjessec i po dana nakon nasilja nad neužnom životinjom. Nasilniku nije dozvoljeno da se brani sa slobode ni uz ponuđenu visoku kauciju.

Sada malo detalja o intresu javnosti za ovaj slučaj – velikog, ali opravdanog pritiska javnosti na sud da se nasilnik nad životinjom strogo kazni.
Priču o mučenju psa pročitalo je na portalu lokalnog lista “The Windsor Star” oko 470.000 čitatelja.

Održani su javni protesti protiv mučenja životinje.

65.000 (šezdeset i pet hiljada) građana potpisalo je peticiju u kojoj su tražili minimum zatvorske kazne nasilniku od 25 (dvadeset i pet) godina!

U međuvremenu – uz danonoćnu brigu “Human society” – cuko se opravio.
Hiljadu ljudi je zražilo da ga usvoji.

Cukino ime je „Justice“ – Pravda.

Prava pravda, sudska, stigla je njegova mučitelja.

Iako je priznao krivicu i pokajao se, mučtelj psa je dobio kaznu od dvije godine zatvora koju će odležiti u državnom zatvoru. Nakon toga, tri godine će provesti na uslovnoj slobodi. Neće smjeti posjedovati oružje. 25 godina neće smjeti držati nikakvog kućnog ljubimca. Moraće predati uzorke svoje krvi (DNA) u policijsku u bazu podataka o teškim kriminalcima. Biće pod nadzorom I savjetima psihologa dok ne izlijeći svoju bolesnu psihu…

Priču o izricanju presude Hillu pročitalo je u 472.000 čitatelja.

***
Povucimo paralelu između sudanije u Beogradu ubojici 1.000 nevinih Srebreničana koji prašta toliki zločin nad nevinim i ne haje za bol preživjelih – i suda u Windsoru koji ima osjećaj za bol cuke i koji žestoko kažnjava mučitelja.

Sud u Srbiji koji miluje obojice koji se ne bi ni Hitlera postidjeli, a sud u Windsoru žestoko kažnjava mučitelja nedužne životinje.

Srpska i srbijanska javnost voli priče masovnih ubojica, pa ih urednici dovode na TV da bi ih pričali dok publika žedna krvi uživa u genocidnom ubojstvu nevinih ljudi.

Ali, nije greška sudova.

Greška je naša.

Mi se navikavamo na naprevdu, na genocid u miru. Lahko i bez iakkvog razmišljanja, bez smopoštovanja prema sebi i drugim paćenicima – halalimo, a da pravda nije stigla ubojice, silovatelje, barbare…

Mi ne znamo protestirati, osim ako nismo izmanipulirani od strane političara.

Mi dižemo glas za puštanej na slobodu kriminalaca.

Mi se ne znamo boriti za pravdu.

Mi smo obična bezlična masa, čast pojedincima, nesvjesni pravde koja je na našoj strani. Mi činimo nepravdu i prema živim i mrtvim, a i prema sebi, a ni Dragi Bog ne voli takve.

Naša grupa je za pet godina postojanja izgurala na 67.000 članova. Mnogi su usnuli san, mnogima je važnija vijest da su nekoj kurvici u Beogradu spale gaće u sred TV-emisije. To primjećuju, ali ne i nepravdu prema sunarodnicima, živim i mrtvim.

Glavno je use, na se i podase, a poslove oko pravde za nevine žtrtve, za genocid u miru, za povratak RBiH im je – desete zveke klepetalo.

Neke mi neko citira vijest da je u povodu blage kazne za masovnog ubojicu, pa i ovog suučesnika ubijanja 1.000 ljudi – tu vijest pročitalo makar hiljadu čitatelja!

Ni sanjati se ne može javni protest, ili peticija – sa hiljadu ljudi ili potpisa.
Koliko svjetlosnih godina nam je potrebno da bi skontali da je genocid u Bosni nekažnjen, da nas navikavaju na rezultate genocida postojanjem RS, a suspenzijom RBiH, što je ponavljanje genocida!

Koliko nam treba da nam dođu u glavu riječi sutkinje izrečene pred prepunom sudnicom prilikom izricanja presude nasilniku nad cikom u Windsoru, Canada:

“Osobe koje postanu serijske ubojice ljudi – počnu sa ubojstvima malih životinja.”

Na fotografijama:

Nad tabutima nevino pobijenih Srebreničana

Brano Gojković, masovni ubojica Srebreničana

Michael Earl Hill nasilnik nad cukom u Windsoru, Canada

Opravljeni cuko zvani “Justice” – (“Pravda”)

Davor DEMIROVIĆ – sjećanje zvonitelja Katoličke crkve u Zorištu

KADA BI NETKO UMRO, ZVONIO SAM ZVONOM NA JEDNU STRANU I BIO TUŽAN    

Napisi na ovom Blogu o sahranama katolika u našem gradu – a posebno tekstovi o sprovodima mojoj Mami Ruži, Ocu Stipi, te tekst pod naslovom “Gdje sahraniti oca?” naveli su me na ideju da napišem nekoliko riječi.

Pa – ovako – onaj što je zvonio zvonom na Katoličkoj crkvi u Zborištu kada bi neko umro od katolika – i kada bi pogrebna povorka izišla iz naše Crkve i krenula uz Mahalu ka Ćeliji –  dugo vremena sam to bio ja.

U takvim žalosnim prilikama zvono je zvonilo “na jednu stranu.”

Mogu reći kako to i nije baš lahko; treba držati težinu zvona od 700 kilograma na konopcu na dužini od dvadeset metara. Moraš čitavu težinu zvona kontrolirati, naginjući je na jednu starnu. Ako to ne uspiješ – zvono počne zvoniti na obe strane.

Prije nego sam postao „zvonar“ ili „zvonitelj“ samo umrlim – do tada je zvonila bivša svećenikova kuharica Grgica. Ona je zvonila i svakim danom, a i kada bi netko umro. U to vrijeme je na župi službovao svećenik Franjo Krešić.

Povremeno je zvonio i Anto Krešić.

Svećenik Krešić uzeo je k sebi Antu od njegove obitelji dok je bio mali i brinuo se o njemu. Na kraju ga je iškolovao; Anto je završio električarski zanat.

Anto je i mene naučio kako zvoniti umrlima – zvonom „na jednu stranu.“ Kada sam se izvještio, potpuno sam preuzeo posao zvonitelja za mrtve.

Kada netko od katolika umre, rodbina pokojnika bi dolazila k meni kući i pitala me da li bih zvonio. Nikada nisma odbio, a nikada nisam primao novac za to, osim jednom. Tada mi je rečeno da moram uzeti novac, inače će se rodbina pokojnika na me naljutiti.  I -samo tada sam uzeo – i nikada vise.

Zvonio sam za pokojnika zato što sam ga poznavao; zvonio iz sam iz poštovanja prema pokojniku i tugujućim. Bio sam tužan i zvono je tada zvonilo tužno. Kada bi čuli zvono kako zvoni na jndu stranu, si su znali, dokle god je zvonjava dopirala, da je neko otišao sa ovog svijeta. Zvonjenje na jednu stranu tužan je haber.

Dosta puta sam poslije zvonjave osjećao bolove u šakama, ali nisam mario. Zvoniti umrlim bila mi je  čast. To je bio i moj posljednji pozdrav pokojniku.

Stipo Baković, Stipo Jurić. Stipo Svetinović Ćipura, Kaluđer, Ivo Bakovic. Švabo. Braco i Branko Duvnjak, Marko Svetinović, te još neki drugi i ja – kopali smo grobove na Ćelij

To

To je bio naš običaj kojeg smo se držali, pa nikakomunalci nisu kopali grobove u našem groblju. Time smo također odvali počast umrlom.

Ni sam ne znam koliko sam grobova iskopao za moje varcarsko-zboričke pokojnike.

Prokleti rat sve uništi – nešto pobi, mnoge rastjera, unesreći.

Ostala su samo sjećanja.

Moji roditelji su sahranjeni na Ćeliji – prvo majka, a nedavno i otac;  nadam se da im je zvono zvonilo na jednu stranu…

Mene je pak teška sudbina, ni krva ni dužna, odbacila daleko od Zborišta, Ćelije i Varcara.

Previše daleko – u Ameriku.

Ali odluku o povratku u moju dragu BOSNU ne odlažem.

Nazad i nema druge!

Gdije sam prvi put ugledao svjetlo dana hoću da ga gledam dok sam živ!

To mi je zelja, nemam drugu.

Ne dam da se ugasi ognjište Demirovića!

Nikada.

 

 

In memoriam

Muharem HALILOVIĆ Hare

(1963. – 2015.)

 

Navršila se godina dana od iznenadne

i prerane smrti moga brata

 

Muharema HALILOVIĆA Hare

 

Neka je rahmet duši mome bratu Muhremu!

El Fatiha!

In memoriam 

STIPO DEMIROVIĆ

(1918. – 2016.)

ČOVJEK HISTORIJA

S one strane telefonske žice javlja se Pavo Demirović, sin Stipin:

• Otac je umro tiho. Jednostavno se ugasio kao dogorjela svijeća.

Stariji sin Anto veli:

• Nije se napatio. U snu je otišao na onaj svijet.

Umro je 6. januara 2016., u devedeset i osmoj godini života.  Sprovod je bio na drugi dan pravoslavnog Božića.

• Bilo dosta svijeta, građana, bilo katolika i prvoslavaca, bilo dosta Ričana, bio i imam, kaže Anto.

Vijest o Stipinoj smrti prvi mi je javio Davor, najmlađi Stipin sin koji živi u Americi.

Sa Antom, koji decenijama živi u Njemačkoj, razgovarao sam na katolički Božić.

Tada je rekao da je Stipo pao u avliji na beton, da je imao potres mozga i ugrušak krvi u mozgu, da je na postelji, djelimično uzet; doktori su vjerovali da od toga neće umrijeti.

Problemi sa Stipnim zdravljem počeli su početkom septembra prošle godine kada je – kako mi je rekao – kupio jabuke u svojoj bašti, ugrijao se, pa onako vruć i znojan, popio dva bokala ledene vode.

Našao se u Hitnoj pomoći, jedan bubreg prestao raditi.

Sinovi su ocu osigurali hizmećare, a računali su ga smjestiti u kakav dobar starački dom jer niko od bliže Stipine familije, sinova i kćeri, ne živi u Varcaru.

Do tada, Stipo je bio zdrav i okretan, hitar na nogama; često je izlazio u čaršiju.

Nakon što je ostvaio čekić i nakovanj, ugasio vatru na svome kovačkom grmu, nije se rastao od kovačiluka; iznosio brusove na pazar, ali zadnjih godina digao je ruke i od te sitne trgovine. Dolazio je iz navike, vidijeti svijeta, slušati kako se Ahmo pogađa sa rijetkim mušterijama koji se raspituju za kovačke rukotvorine. Sjedio bi za njegovim kovačkim hastalom kojeg su morali premještati sa jednog  na drugi trotoar jer, kako su tvrdili, vlast ne voli kovače i proganja ih.  

Kad god bi me ugledao, pozdravljao bi me: „Đe si Ibro?“

To su bili srdačni susreti za nezaborav, s nogu, u hodu, ili pazarnim danom pokraj njegovog malog hastala na kojem su bili poredani brusovi poput lepeze. Sjedjeo je na tronošcu.

Sretali smo se u Stipinoj avliji, sjedjeli ispod jabuke u hladu pokraj naše rike gdje su se cijelo ljeto mogli vidjeti Demirovići i njihove komšije.

Sa svojih osam godina, kao dječak, Stipo se dohavtio čekića u kovačnici svoga oca. Čitav život je proveo s čekićem u ruci, kujući, vještom kovačkom rukom razbijajući i oblikujući tvrdu maziju. Kovao je kose, nekada handžare i šklopce, sikire, motike. Klepao. Bio pri ruci težaku što god mu je trebalo – nova kosa, dobar brus, oštar handžar.

Člinove noževa resili su Stipo i njegov brat Bili crvenim i plavim tačkicama. Ukrasi su podsjetili pisca – Zborićanina Ivana Lovrenovića na šarene pastrmke kojih se nakada moglo uhvatiti u bentovima i bukovima u Zborištu i Rici.  

Radio je i o zemlji, zemlje bilo dosta u u Zborištu, Antićevim dolinama,  Sinjakovu, brinuo se o blagu, nikad nije bio skrštenih ruku. Zadnjih desetak godina držao je po jednu ili dvije koze, donosio brst iz Antićevih dolina, s Grabeža. Kao i mnogi drugi u našem gradu, bio je i zanatalija, ali u duši i težak.

I sa svojih sedamdest i sedam godina bio je valjanica, nikad živa mira – ili je u voćnjaku, ili zaliva paradajz u baštici pokraj rike, ili nešto devera u kovačnici iz koje je sve odnešeno devedeset i pete. Ili prodaje brusove. Kupi šljive i sasipa u kacu.

Sa svojom Ružom izrodio sinove Antu, Pavu, Davora, kćeri Mariju i Božanu. Naučio ih je onim osobinama koje su ga i samoga krasile – radinosti, poštenju, ljubavi prema bliženjeme svome, prema komšiji – dobrim ljudima, ma ko bili. Kalemio ih je bosanskim kalemom.

Glavno Stipinu društvo su bili rički kovači, među njima Krivdići; pomagali su jedni druge, zajmali pa vraćali, zajedno sjedjeli u Domu kulture uz kahvu i uvijek prijatan eglen, šalu. Tu se razbijala briga oko svakodnevnih životnih problema. Vrijeme su provodili pak i u šutnji – koja je također bila eglen. Sa njima je odlazio prodavati kose, svraćao na janjetinu kod Vlajke, po povratku sa pazara.

Poslije nedjeljne mise, Ruža bi svraćala kući spremiti ručak, a Stipo i brat mu Bili prolazili bi kroz Riku u čaršiju,  svečano odjeveni; pozdravljali se se srdačno sa Ričanima, zastajkivali, komšijski eglenisali; i sa ostalim sugrađanima Stipo je bio  srdačan i uljudan, pun uvažavanja za dobre i čestite ma ko bili, ha vjernici, ha nevjernici, građani ili težaci.

Brata Bilog Stipo nikad nije prežalio.

Sinovi se poženili, kćeri razudale. Rasuli se po svijetu.

Ljeti, sjate se sa svih strana, puna ih avlija.

Anto obnovio donji boj obiteljske kuće, sa svojom Ružom sve se češće u duže zavraća.

I Davor se nanijetio vratiti iz Amerike. Poslije očeve smrti – u to je sto posto siguran,  Pavo također. Varcar će nastaviti svoj život, makar i u malom, skromnom, ali ponositom i reprezenttaivnom izdanju!

Posljednjih godina sjedjelo se pod jabukom pokraj rike. Dolazile komšije, pila se kahva, eglenisalo.

Volio sam makar samo u prolazu – baciti pogled na to društvo pod jabukom; pokojna Ruža, uvijek je mahala rukom i svraćala me. Anto bi izlazio do kapije, otvarao vratnice, Stipo bi silazio iz kuće, uvijek spreman na eglen. Znao je da u meni ima dobrog slušatelja kojemu eglena nikad dosta. Volio je pripovijedati i u kameru.

Od kako se u Varcar poslije rata zavraćam duže, najradije mi je preko Zborišta u Riku, ili iz Rike nazad – pokraj Stipine avlije. Nisam mogao proći pokraj Stipe i Ruže, pokraj Ante i Pave, a da me ne svrate na kafu, na sok, voće, na ugodan eglen za hastalom pod jabukom.

Tu sam zaticao i komšinice – Šehićku, Zeljkovićka… Malo kad da pod jabukom nema nikoga.

Istina je; posljednjih smo godina najviše govorili o zlu koje nas je nespremne zateklo, pobacalo po svijetu.

Stipo to nacionalistima nije nikada halalio; i otišao je sa ovog svijeta stalno proklinjući dušmane Bosne.

• I katotlici i pravoslavci u muslimani su nekada bili jedna duša, a vidi sad šta nam uradi opanak! Zlo im se da Bog da vratilo i unucima i praunicuma! Ko o zlu radi, ne može se nadati dobru. Zlo će im se vratiti o glavu, kad tad. Bog ne plaća subotom.

Ne i sto puta ne, Stipo nije imao ništa protiv težaka koji su živjeli na selu, bili dobri domaćini i na koncu – vjerne kovačke mušterije; ta čitav je život proveo u svojoj kovačnici kujući i klepćući, bruseći i oštreći sve što je težaku trebalo od kuće do štale i njive – jer niti je težak mogao bez kovača, niti kovači bez težaka.

Ali, nije podnosio primitivce koji su napustili svoja imanja, šljegli u grad, donijeli sa sobom svoje primitivne običaje i pohlepu, zlo koje nas je unesrećilo.

Izdeverao je čitav rat u Zborištu, nagledao se zla i zuluma, pred očima je gorjela Katolička crkva, uši zagluhle od detonacija koje su srušile obje džamije. Sina Davora i druge nevine susjede odvelo na Manjaču gdje su propatili Isusove muke, nikom krivi, nikom dužni.

I, taman kada se ponadao da neće nikuda iz svoje kuće u Zborištu, svoga Varcara, HVO je naredio katolicima da se isele  – jedni u Glamoč, drugi u Vojnić i drugdje.

Stipo je zadnji napustio svoj grad, otimao se i nećkao; kada niko nije pomišljao na povratak, prvi se u njega vratio.

U Glamoču bila jagma ko će bolju kuću zauzeti, a Stipo je mjerkao ne bi li našao najgoru. I našao je onu koju niko nije htio.

– Taman da je vila, ona nije moja!

Izbjeglištvo je teško podnio.

O tome mi je pričao, a pričao je i Anto s kojim sam u zimu 1995. i 1996. dva puta putovao iz Njemačke u Bosnu. Svraćali smo kod Hajrine Sene na večeru i konak, a ujutru Anto bi put pod noge pa u snijegom zameteni studeni  Glamoč, punog gepeka darova, fasunge za nekoliko mjeseci; ja sam odlazio u Sanski Most, Bugojno, Zenicu – dijelio humanitarnu pomoć, pisma, pakete našim iseljenim sugrađanima. I Anto je uvijek davao svoj novčani prilog za varcarske iseljene muslimane u Bosni, premada nikome od katolika taj novac nisam  dijelio. Potom smo se ponovno nalazili na konaku kod Sene u Cazinu, pa zorom kretali na delek put u Njemačku.

Vraćali smo se puni utisaka; nagledali smo se jada i čemera; nismo mogli vjerovati da je neko primorao te naše mirne sugrađane, rodbinu i prijatelje da napuste rodni grad kako bi on postao vlasništvo onih koji na njega nisu imali tapiju.

• Bijeda, jad i čemer. Zlo, nesreća – pa eto ti – jadao se Anto.
• Bojim se za svoje. Ne oskudijevaju ni u čemu, ali su nesretni jer su odbačeni daleko od svoga kućnog praga. Neće se nikada obiknuti na tuđinu. Neće nikada halaliti zulumćarima. Stalno govore kako će se, čim se ukaže prva zgoda vratiti, makar i u ruševene, pa bili bosi ili goli, ne imali kuće ni kučišta, ne imali šta prezalogajiti, niti na čemu se ogrijati, makar i spram svijećom večerali.

Tuđina, tuga golema. I, brate, tamo je stalno hladno. I ljeti je studeno u duši!

I zbilja, Stipo i njegova Ruža su se prvi vratili u Varcar i svoje Zborište.

• Izbjeglica treba biti ko zec koji se uvijek vraća u svoju logu, pa ili opstao ili bio ubijen. Kurjak – progonitelj je nešto drugo, njega dočeka puška, kad tad, – govorio je.

Zatekli su – prazninu, rupu i ništa – od nekada bogate kovačke kuće u koju se stalno – kovačkim i težačkim, baštovanskim žuljevitim rukama nanosili i u kojoj se nikad nije oskjudijevalo… Što je najgore, kud god se okreneš po Zborištu, Rici, Čaršiji – sugdje nepoznata lica…

• Kada smo se vratili, gledali su me ko međeda.

Osovili su se ponovno na noge.

Bili su sretni i zadovljni – u svom na svom; ispod pendžera žuborila rika, udisali mirsan varcarski zrak, u avliji pod jabukom u hladovini – hastal, voćke se lome od roda – pruži ruku, ubraćaš jabuku ili šljivu, savijaju se eo zemlje.

Počeo iznositi brusove na pazar.

Berićeta nikad nije manjkalo za Demirovića sofrom.

Priletili su obnoviti crkvu, ko sretiji kada se među šačicom preostalih katolika pojavio svećenik, makar i honorarno, jednom heftično, nedjeljom o misi.

Kada je počela obnova Ričke džamije, malo malo, pa eto ih oboje u džamijskoj avliji; posjećuju majstore, časte ih kahvom i sokom,  raspituju kako napreduju radovi, kad će otvor džamije. Jedva čekaju dan kada će se ponovo pomiješati mujezinov avaz sa zvonjavom sa Katoličke i Prevoslavne crkve.  To je Rika, to je Zborište, Čaršija, Zavakuf, kakve su nekada imali, sada svedeni na malo, ali i to je ono pravo.

Stipo je grmio na one koji su podigli crkvu u avliji Fate Orlović, pitao se kako se Boga ne boje, kad ih svijeta nije stid. Bunio se protiv  nacionalista, nije podnosio neradnike, primitvce, njihovu hinlu, pohlepu za brzim bogaćenjem. Smatrao je i javno – glasno govorio neka ga svako čuje, na pazaru ili na ulici, u Općini, kako nikada gori vakat nije upamtio jer nikada ljudi nisu bili tako pokvareni.  Općina ga je za to nagradila nekom dipolomom!!!

Samatrao je da su nacionalisti zatrovali i ljude i zemlju i vodu, i selo i grad i da im nikada nije malo para i otimačine tuđeg. Držao je došljake oholim, smatrao ih osobama bez osjećaja za ljudskost, pravdu i tuđu muku.

I Stipo, i Ruža, a i djeca im, kao pravi katolici poštivali su svaku vjeru, ali pokvarene i loše ljude nisu podnosili govoreći da oni ne pripadaju ni jednoj vjeru, da im je šejtan ćaća. Proklinjali su dušmane Bosne!

• Ja bi reko i Papi u brk da ne valja, ako on ne valja!

Moja Hajra je kao gimnazijalka za najbolju prijateljicu imala Mariju – Stipinu i Ružinu kćer. Obje iz kovačkih familija, srodnog kućnog odgoja, posjećivale su se, zajedno učile školske lekcije, propitivale jedna drugu. Hajra kaže kako se u Demirovića kući prvi put srela sa katoličanstvom, svecima, običajima – diskretno i nenametljivo, s puno poštovanja za nju… Njih dvije su nisu decenijama srele, život ih odveo na razne strane.

Kada sam na dan Stipine sahrane telefonom pozvao Demiroviće u Varcaru, s one strane žice javila se Marija:

• Tatu baš iznose iz kuće… Pozdravite mi moju Hajru!

Mene, pak veže prijateljstvo sa Antom, koji je davno napustio Varcar i stekao penziju u Njemačkoj. Sretali smo se u Bad Hoburgu u njegovom domu, a Anto je posjećivao i nas u Hanau, bio na Mirzinoj svadbi. Kad god je trebalo popraviti naše auto, ili potražiti savjet mehaničara, zvali smo Antu. Ne prođe Božić, uskrs ili Bajram a da se ne čujemo i ne proeglenišemo.

U  filmu kojeg sam na brzinu pripremio nakon vijesti o Stipinoj smrti, preovladava gorčina i kletva koju Stipo ne krije prema onima koji su zavadili bosanski narod, podijelili Bosnu, posijali mržnju i bijedu, dok se oni – silno bogate.

• Kada se svinja najede, onda se okupa u blatu – govorio je Stipo, ne jednom.

Kada sam Stipi i Anti donio muštuluk u njihovu avliju o početku obnove džamije u Čaršiji, i oni i Ruža bili su radosni, punog srca:

• I treba da se obnavljaju bogomolje. Trebalo bi natjerati one koji su ih srušili da oni iz svog džepa plate obnovu. Meni je drago da se naša čaršijska džamija obnavlja, isto mi je kao da se obnavlja i moja crkva ili neka druga bogomolja. Meni je džamija draga kao i crkva – govorio je Stipo.

Kada smo Hajra i ja obnovili naš stan, na naselje su nam došli Stipo i Ruža, Anto i njegova Ruža. Dijelili smo radost što smo na okupu, što nas dušmani nisu mogli rastaviti sa našim gradom.

Stipo je volio je Bosnu kao svoju dušu. Prokleo je njene dušmane.

Bio je veliki majstor kovačiluka, ali i veliki umjetnik ljudskosti i eglena punog mudrosti.

Doživio je haman stotinu godina, postao živi spomnik – trajni biljeg grada koji Stipinim odlaskom na Onaj Svijet postaje još mračniji, obogaljen i pust, makar sunce nikad ne prestajalo sjati, ni noću, makar se kroz njegove ulice ne moglo proći koliko je svijeta. Odlskom Stipe Demrovića odlomio se jedan veliki komad Varcara, otišao dio nas.

Šta je Zborište bez Stipe, šta je Varcar bez tog mudrog i krepkog starine, majstora i čovjeka historije!

Anto, Davor, Pavo i ja zavraćaćemo se u Varcar, sastajati i u avliji pokraj kuće koju je Stipo izgradio i u kojoj je proveo dosta radosti i tuge, iz nje morao uteći i najzad se vratiti da bi bio bliži Didu, Ocu i Bilom, gore na Ćeliji – da bi bio bliži sebi, svojim korjenovima, svome biću.

U avliji će biti eglena, prebiraćemo sječanja.

Iako je na Ćeliji pokraj svoje Ruže, u tim našim druženjima oni će bići s nama, kao i svi naši najmliji. Živjeće u našim sjećanjima kao pravi i čestiti ljudi, dični građani našega grada, Zborićani, Ričani, ponositi Bosanci, oni od kojih smo otpali.

Stipo Demirović je rekao da on historija i to je tačno. On je svjedokom mnogih burnih događaja koji su obilježili čitavo jedno stoljeće. Pamtio je mnogo i pripovijedao da se ne zaboravi i da se ne zlo ne ponovi..

Ovoje  jedna mala i nepotpuna priča o kovaču Stipi Demiroviću, dobrom domaćinu i uglednom građaninu, katoliku, dobrom susjedu i prijatelju, primjerenom Bosancu. Tih priča ima na hiljade, a da ni jedna neće nikada biti ispričana do kraja.

Počivaj u miru dobri prijatelju!

Klikom na donju sliku – film o Stipi Demiroviću.

 

 

Sjećanje logoraša sa Manjače

 MEĐUNARODNI CRVENI KRST OBILAZI LOGOR,  A NAKON TOGA –  KUPANJE ŠMRKOVIMA…

Napokon je svanulo.

Prošla je noć užasa i terora. Sve je opet po starom. Vode nas na kako oni kažu doručak. Šolja vruće vode i jedna pašteta na10 logorasa.

Gledam ljude oko sebe dok s mukom i jadom jedem komadić kruha i nazor pijem vruću vodu koja ima žutu boju, ni slatka ni slana.

Ljudi se jednostavno. Svaki dan su mršaviji I miršavji.  Isto je I sa mnom – jednostavno kopnim i gubim snagu Ako se naglo podignem sa mjesta na kojem sjedim i ispravim, dobijem vrtoglavicu i lako padnem na lice ili leđa. Zato, moram polako ustati da ne dobijem nesvijesticu.

Dok gledaš te jadne nevine ljude šta sve trpe od četničke demokratije – vidiš samo užas.

Opet nas postrojavaju i vode u štalu.

Na mojoj strani – Nina, Željko. Fahrija. Islamić. Samir. Hare, Ivica, Josip. Često razgovaramo  među sobom i tako sebi oblakšavamo muke. Sa nama u štali bio je jedan čovjek od Ključa po imenu Stanko. Čovjek nije imao jednu ruku. I on je takav sakat doveden na Manjaču. Optužba je, kako kaže – da je po njihovome imao snajper i sa krova kuće pucao po srpskome narodu. Kakva gnusna laž!  Takve laži samo Srbi mogu da ti prišiju. On je bio određen u mehaničarsku radnju u logoru i išao je svaki dan tamo i bio kao neki dežurni. Često nam je donosio vjesti koje je slušao na radiju koi je bio u radionici.

Dolaze predstavnici Međunarodnog Crvenog krsta u logor. Hodaju po štalama i pričaju sa logorašima, snimaju ih.  Logoraši se namjerno skidaju do pojasa i da svijet vidi novi kako izgledaju. To je novi Auschwitz koji su Srbi otvorili na Manjači, a stalno lažu kako je Manjača prihvatni centar, a ne logor. Manjača je koncetracioni logor. Logor smrti! To nikada niko od njih ne može opovrgnuti. I ovi iz MCK idu sa našim čuvarima po štalama i slušaju šta logorasi pričaju. Nije im po volji. Nakon dužeg zadrzavanja u logoru, predstavnici MCK odlaze iz logora i mi ostajemo sami. Šta će se desiti sa ljudima koji su se slikali i davali iskaze o logoru i iskaze o premlaćivanju u logoru – ne znamo, ali u naše duše uvlači se zebnja i strah.

Nisu nam ništa uradili. Mislim da znam šta se desilo. Već nekoliko dana u logoru Manjača nisam vidio čuvare monstrume Bulu, Fadila i njegove pajdaše. Neko od njihovih komandujućih povukao ih je povukao sa Manjače. Pricalo se da su prebačeni na front, ali to su samo priče. Šta je s njima i gdje su, niko pouzdano nije unao. ije stvarno prebacen niko nije znao. Došla je “Crna Marica” i došli su policajci po Žarka Tolu i njegove ljude, stavili im lisice na ruke i utrpali u Crnu Maricu i odveli ih u Mali logor u Banja. Luku.

Poćinju nas organizirati u grupe i voditi na rad po poljeprivrednom imanju – na čupanju trave. Svaki logoraš je morao da počupa travu dužini od 100 i širini10 metara. Bio je naoružan stražar s nama koji je pratio rad, a u slučaju da neko pokuša bijeg, imao je naređenje da ga ubije. Niko nije ni pokušao tako nešto. Ižednili smo. Odmah od toga mjesta bio je potok. Neko od naših je zamolio toga stražarada nam dozvoli da se napijemo vode.  Dozvolio je. Klekli smo nad potokom i počeli piti. Dok sam pio vodu, vidio sam žabe napedalj daleko od mene. Nisu mi smetale…  Kada sam utolio žeđ i podigao se, nekoliko logoraša je još uvijek pilo vodu. Tada je došao drugi stražar i doveo  psa psa vučjaka koji je počeo piti vodu, dok su logoraši nizvodno od psa pili vodu. Taj stražar je to namjerno uradio ne bi li ko počeo negadovati i da tako dobije alibi da nekoga počne mlatiti.

Bavili su se raznim lopovlucima da bi nas ponizili. Nisu nas smatrali niti su nas držali za ljudska bića.

Jedna grupa logoraša je odlazila na čisćenje nekoga staroga groblja koje se vidjelo iz kruga logora, s desne strane.

Čuvari logira su dolazili u štale i pitali logorase ko je tesar, ko zidar; imali su u namjeru da renoviraju neku staru crkvu pa su im trebali majstori. Ljudi su se javljali dobrovoljno, makar i nisu bili te struke, samo da ih vode da nisu u krugu logora. Oni koji su bili na raznim zaduženjima i radili poslove za logor dobivali su duplu porciju hrane. I ja sam jednom bio na čupanju trave i kada smo se vratili u krug logora na večeri smo dobili duple porcije.

Sutradan nisam mogao ici – dobio sam visoku temperaturu i ostao u stali.

U štali je bio jedan logoraš koi je bio kao za prvu medicinsku pomoć. Prišao mi je i pitao me šta mi je. Donio je toplomjer i izmjerio imao sam temperaturu 39,6.  On je potom otišao u ambulantu i oni su mu dali inekciju pencilina koju je meni udario. Za razne bolesti – imaš pomoć i intervenciju. ali za probleme i bolove od batina nema nikakve pomoći. Ljudi su imali teška tjelesna oštećenja od batina, ali niko od uprave logora nije bio ni mukajet.

Sjećam se jednoga logoraša, mislim da je bio iz Sanskog Mosta. Lezao je na drugom kraju štale, do lijevoga zida. Kada sam ga jedne prilike vidio kada se skinuo do pasa, nisam mogao da povjerujem očima. Bio je sav modar od batina, nisi mogao vrhom igle naći tačku na njegovome tijelu koja je imala normalnu boju. Strava i ušas! Ljudi su izgledali kao živi mrtvaci izmučeni glađu i  izbijani batinama.

Nakon nekog vremena dozvolili su kupanje. Obicno su razapinjali veliki terenski sator i tu su ljudi u grupama vođeni na kupanje. oni su sa šmrkovima polivali po logorašima koji su bili u šatoru. To „kupanje“ je  trajalo po nekoliko minuta i onda – napolje.

Mislim da im je to naredio MCK jer su logorasi masovno oboljevali od kožnih bolesti. Prestali su noćne prozivke za batinanje.

Na Manjaci su bili logor 1. i logor 2.

Dijelila ih je bodljikava žica. Taj Logor 2 je formiran kada su na Manjaču doveli logoraše iz Prijedora, Ljubije. Sve u svemu, dovedeno je tada 1.800 logoraša.