In memoriam
Mirsad ŠEHIĆ
IZNENADNI ODLAZAK TIHOG, KRŠNOG SUGRAĐANINA
Ne vjerujem, čekam nekoliko dana u strahu i nadi da se ipak neće obistiniti tužna vijest o odlasku na Ahiret našeg kršnog sugrađanina Mirsada Šehića.
Majka Fatima još nije prežalila gubitak kćerke Mirsade, niti supruga Hajrudina – a evo još jedne velike tuge na njena materinska pleća. Ima li veće žalosti od žalosti roditelja koji žali za svojim djetetom.
Mirsad je bio dijete i insan za primjer i ugled. Bio je kršno stvorenje, ko sputna curica, što bi rekli naši stari. Ne sjećam se da sam ga ikad čuo kako govori povišenim glasom. Radovao se i tugovao smireno; tiho je podnosio bol i tugu, nenametljivo se radovao. Živio je život pravednika. Bio je akademski građanin, lijepo odgojen, uljudan, naočit.
Iako nije živio u Rici, Mirsada možemo smatrati našim Ričaninom jer majka i otac su rođeni Ričani, u Rrici su se i zagledali. Hajrudinov otac Ibrica imao je u Rici brijačnicu.
Hajrudin, koji je radio u Upravi “Manjače,” Fatima koja je bila trgovkinja – sve su svoje snage uprli da bi na selamet izveli svoju djecu – Mirsadu, Mirsada, Seada. Sead je postao doktor medicine, Mirsad inženjer, Mirsada je radila na Recepciji Hotela u gradu i Motela na Balukhani.
Sjećam sa sastanaka najvažnijih političkih organizacija, kojima je prisustvovao i Mirsad – tada direktor “Elektro-distribucije.” Rijetko bi govorio, a kada bi govorio, pametno bi i pravedno zborio.
Bilo je tada sastanaka na kojima se raspravljalo o radu novinara na kojima je i potpisnik ovih redova bivao osuđen za nešto što nikada nije ni pomislio učiniti. Bio je to lov na vjetšice u kojem Mirsad Šehić nikada nije učestvovao. U međuvremenu, četnici su izlazili na javnu scenu.
Bijaše loše telefonske linije, pa sam često – da bi poslao izvještaj na TV Sarajevo ili “Bosanskim pogledima” i “Slobodnoj Bosni” morao odlaziti u Jezero ili Jajce. Jednom sam pitao Mirsada mogu li poslati neki izvještaj preko fax-a u njegovoj kancelariji. Tada je on bio direktor “Elektrodistribucije” – a kancelarija mu se nalazila na Rudinima, gdje je i danas Uprava istog preduzeća. Bez ustezanja je rekao da mogu i tako mi uskratio putovanje u Jajce, ne jednom. Tada je i počelo naše nenametljivo prijateljstvo.
Ali, Mirsad je samim time na svoja leđa natovario ne samo poprijeke poglede Srba koji u Distribuciji među kojima su mnogi pet počeli petokraku javno zamjenjivati kokardom. Nije mu bilo lahko, sigurno su ga i na sastancima kritikovali zbog tih usluga meni – novinaru kojeg su već tada javno prozvali “srbomrscem” te otkazali RTV pretplatu… Mirsad ničim nije pokazao da se pokajao. čak, mislim da je bio ponosan na to što mi može pomoći u širenju istine o četničkoj pomami koja je svakom bila više vidljiva nego nama samima u Rici.
Nismo bili ista generacija, nismo se družili, ali izbjeglištvo u Njemačkoj nas je zbližilo. Mirsad, njegova supruga Fatima i sin Armin posjetili su nas u Hanau. Supruga Fatima – melek od osobe: baš su se namjerili jedno na drugo, idealan par. Šehići su bili redoviti na sastancima našeg varcarskog izbjegličkog udruženja uvijek spremni materijalno pomoći naše sugrađane koji su patili u Bosni.
Onda su Šehići morali u Ameriku. To im je sigurno teško palo. U nekliko e-mailova koje smo razmijenili prije desetak godina, Mirsad je bio ponosan i na svoga sina inženjera Armina i na našeg inženjera Mirzu… Nažalost, ljudi – općenito ljudi, su ga razočarali, kao i mene ostalom. Teško se namjeriti na pravog insana. Mirsad Šehić je bio jedan od rijetkih.
Iz jednog Mirsadovog pisma iz 2008., prenosim ove riječi:
Dragi Ibrahime,
ovih sam dana sam u kući budući da su Fatima i Armin otputovali u Švedsku i tamo će ostati jos tri sedmice. Fatima se javila prije nekoliko sati i prenosim vam njene mahsuz selame. Armin je odletio malo u Njemačku, u Stuttgart, gdje će ostati do kraja sedmice, a onda se opet vraća u Švedsku. Mi smo postali i američki državljani, pa se sada lakše putuje po svijetu.
Kako ste Hajra i ti? Kako su Alma i Mirza? Kako su svi vaši? Relativno malo čujem o našim ljudima. O ljudima sa kojima sam živio i koje sam volio mnogo više nego sam toga bio svjestan.
Mi smo ovdje u poslu i trci. Nemamo mnogo slobodnog vremena. A toliko toga bih ti mogao pričati o Americi, o Bosni, o ljudima. Naročito o ljudima. Ali neću sada. Bilo bi mi drago kada bismo mogli sjesti, pa o svemu popričati polako, bez srkleta.
Danas jednostavno želim samo da ti se javim sa nekoliko informacija. Najprije želim reći da je nas Armin diplomirao na elektrotehničkom fakultetu i da, uz vašega Mirzu, sada imam još jednoga kolegu. Nisam se sjetio ranije da te pitam za Mirzin broj telefona. Armin je trenutno u Stuttgartu, pa bi mogli kontaktirati. Mirza vjerovatno ima korisnih informacija za Armina. Ako budeš pri volji pošalji mi odmah njegov broj, a ja bih ga onda javio Arminu.
Iz Bosne, na žalost, nemam dobrih vijesti. Moja mati se još nekako drži ali i nju snaga pomalo izdaje. Otac je slab. Na njega je rat, i sve ono sto se tamo dešavalo, ostavio trajne posljedice. On se sada nalazi u jednom čudnom psihičkom stanju kada, i pored vrlo bistrog uma, nije u stanju da komunicira sa okolinom. Ali, sasvim iznenada, sestra mi je postala najveća briga. Mirsada je nedavno imala hitnu operaciju na debelom crijevu i za dlaku je ostala živa. Trenutno su u toku detaljnija ispitivanja tako da ne mogu sa sigurnošću govoriti o čemu se radi. Ljekari su rekli da je još jedna operacija neophodna.
Na kraju želim vam svako dobro.
Mahsuz selam iz USA.
Mirsad Šehić
Od tada se nismo dopisivali. Šteta za me! Bivali smo u isto vrijeme u Bosni preko ljeta, ali se nismo sreli. Šteta.
Ljeti bih svraćao kod Stipe Demirovića Špuketa, njegove Ruže, tražio Antu. Pod jabukom u bašći sam zaticao šareno društvo komšija. Kahvenisali su, uz žubor Rike prepričavali zgode, tužili se jedni drugima na zle ljude i gadno doba, veremili za svojima po dalekom svijetu. Među njima je bila i Mirsadova mati Fatima. Uvijek me pitala čujem li se sa Mirsadom, obavještavala kad će doći na odmor.
Fatimu, pak, Mirsadovu suprugu, sretoh jednog pazarnog dana u Jajcu na pijaci. Reče da je i Mirsad tu, da bi voljela da se sastanemo.
Rasu se društvo pod jabukom… Iz Amerike stiže tužna vijest…
Prilikom jednog razgovora, Mirsad mi je rekao da zna imena palilaca Katoličke crkve u Zborištu i da će mi ih kazati kada dođe vrijeme. Nažalost, naše su se veze prekinule, a palitelji su ostali nekažnjeni. Zbog njih i njima sličnih, i Mirsad Šehić je morao u bijeli svijet. Svi ti zločinci snose krivicu za naše teške sudbine, a Bog dragi zna – i za preranu smrt Mirsada Šehića.
Molim Dragog Boga da Mirsada Šehića, kršnog Vacaranina i Ričanina, moga odanog prijatelja nagradi lijepim džennetom.
Prije desetak dana Dudin Šehović mi je javio da se u bihaćkoj Bolnici na liječenju nalazi doktor Zahid. Kada bi išao u posjet svojoj Hasniji koja je u isto vrijeme ležala u toj Bolnici, Dudin je obilazio i doktora Zahida. Tako sam imao priliku da se preko Dudina raspitujem o zdravlju doktora Zahida i zaželim mu ozdravljenje. I Doktor se interesirao za moje zdravlje. Dudin mi je prije nekoliko dana javio da je dr. Zahid na aparatima, da nije dobro i da ga kolege šalju na liječenje u Sarajevo, ali ne znam je li stigao do tamo.
Uspio je nakako izići iz spavaće sobe jdok su razbojnici bili u hići i zaposleni krađom. Na svoje zaprepaštenje vidio jednog od provalnika sa čarapom na glavi u dnevnoj sobi. Ščepao ga je za gušu i taj bi se loše proveo, ali drugi napadač je s leđa udario Dudina i oborio ga na pod. Šehović je zadobio lakše tjelesne povrede. Supruga Hasnija nije bila u kući. Ona je već duže vremena u Bolnici u Bihaću.
Gospodine Haliloviću, smatram da je Vaš način poprilično napadan kada se radi o vašim akcijama u centru grada. Mislim da to nije način na koji ćete dobiti simpatije građana Mrkonjić Grada, a to bi bilo jako bitno ako želite da mnogi mladi saznaju šta se dešavalo tokom rata. Vrlo je bitno da na jedan smiren i civilizovan način komunicirate sa ljudima, jer će određeni ljudi koji ne mogu da kontrolišu svoju mržnju početi da vas napadaju, kao što se i desilo, ako sam dobro pročitao.
Bilo bi jako lijepo kada bi se mogla održati promocija knjige gospodina Sabahudina Šehovića u Mrkonjić Gradu i vjerujem da bi se jedan dobar dio ljudi odazvao, pa i ako ne – trebalo bi se o tome razgovarati iz čisto moralnih i etičkih razloga, zbog onih koji su ubijeni, zlostavljani i mučeni, kako i zbog onih koji sada tamo žive i nemaju drugu alternativu osim da nastave da žive.
„Evo reći ću: ja sam veći prijatelj srpskom narodu nego Dodik za kojim su zapristali i koji će ga odvesti u belaj ako se ne osvijeste. Mi smo časni ljudi. Ne želim nikome ništa loše. Naprotiv, srpskom narodu ja želim mnogo više dobra nego što mu želi Dodik…“ „U Bosni i Hercegovini postoje patriotske snage koje ni po koju cijenu neće dopustiti secesiju ili otimačinu državne teritorije.„
nogim komentarima na socijalnim mrežama, pa i u našoj grupi koja zahtijeva povratak u život Ustav RBiH, general Halilović uživa neokrnjen ugled među građanima koji od njega očekuju aktivnije učešće u političkom razrješenju krize koja traje od kako je potpisan daytonski Sporazum i koja doživljava svoj vrhunac referendumom u RS koji podupire Srbija, koja time drastično krši taj ugovor čiji je potpisnik.
Gen. Sefer HALILOVIĆ: Želim poručiti strancima da oni nama uopće ne trebaju. Oni su smetnja i prepreka normalnoj državi Republici BiH za koju su se građani opredijelili na referendumu 1992. demokratkom odlukom koja je nepobitna. Nama toga referednuma kojeg iko u Bosni može organizirati da bi pobio taj referednum građana. Nama stranci ne trebaju. Oni ili se prave da ne znaju, ili neće da znaju, ili svjesno rade mimo svih pravila imeđunarodnih normi držeći nas kao taoce Srbije i njenog zločinačkog surogata genocidne RS. U takvom ambijentu oni tetoše Dodika, mole ga da im napiše listu njegovih želja da bi odustao od ilegalnog referenduma, umajesto da priznaju da je Dayton mrtav i da na snagu stupa Ustav Republike Bosne i Hercegovine.
Gen. Sefer HALILOVIĆ: Bakir Izetbegović nastavlja djelo svoga oca na stvaranju velike Srbije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Dok Bakir priča priču o referendumima o ukidanju RS i izdvajanju Srebrenice iz RS, on i SDA dalje dijele Bosnu, stvaraju treći entitet, pričaju o distriktima, što je voda na mlin muslimanije, ali i velike Srbije i Velike Hrvatske. Njemu i SDA nije ni na kraj pameti Republika Bosna i Hercegovina.Put kojim idu Bakir Izetbegpvić i SDA je put ka nestanku države Bosne. Ta politika neće proći. Postoje snage koje će tu politiku zaustaviti. Ne brinite se oko toga! Budite sigurni da to neće proći, ni stranci i Bakir Izetbegović ni Srbija ni njen genocidni surogat. Biće samo Republika Bosna i Hercegovina
Ibrahim Halilović 