Hem žuta ko kukuruza, hem mehka; KAKVA JE TO BOSANSKA GURABIJA, AKO S NJOM NE MEREŠ NEKOM GLAVU RAZBITI

Tako godinama. Kad god stigni u Bosnu, pa iz Cazina nagni ka Varcaru, pa projdi  Mjestašce na cesti Pokoj, s desne strne ceste je slastčarna. Malo je izmaknuta od prometnice, pa moraš na vakat početi kriviti vrat i pogledati na desno, ako hoćeš da se slasti po izboru kolačima. Jedini koji nam nisu po volji su čupavci. Podsjećaju nas na Ruse i znate već na koga.

U ovoj slastičarnici, ko god te služi, srdačan je i zahvalan, posluga je poslovna, ispunjava svaku želju mušteriji. Ako se mušterija voli i našaliti, šala se prima bez hatora.

Hurmašice su predzadnje u našim željama, a na kraju – bosanske gurabije, ko biber po pilavu. Ne mere proći bez njih.

Dok ljubazna vlasnica slastičarne pažljivo reda slastice u kutiju (moraš odmah na početku reći koliko kolača želiš, kako bi prodavačica odabrala kutiju po mjeri..) Hajra i ja prlazimo očima po izooženim kolačima.

U kraju izloga ugledah gurabije, na starom mjestu.

..Ove nisu ni nalik onim ričkim, pogovo onoj što bi je pripremala đahkad moja rahmetli Bebe. Ove su žute i mehke, više liče na kukuruzu, i bojom i veličinom, ali nisu tako tvrde, nećeš puno mašiti, ako kažeš da liče na lutmu.

U Rici je običaj ispći gurabiju i odnijeti je na babine, na sunetluk, a baška su sprmane za regrute koji su odlazili u vojsku, u neki dalek kraj. Bosanske gurabije su moreš reći bile trajni kolač. Mogla je gurbija koja je darivana porodilji, dočekati i sunetluk njenog dječačića kurlehana, a da se ne obatali, ako je već nije  “odnila” nekome. Mogla je gurabija dočekati i odluženje po vojničkog roka, a da se ne užegne kada je već stari vojnik (kvrga) dohavati sa dna onog svog drvenog vojničkog sanduka kojeg je prtio još u Rici pri polasku u Armiju.

Moj izbjeglički život liči na bosansku gurabiju. Ne po slatkoći, ni po užeglosti, neg, nako, između. Ta ne obigram li ja haman pola dunjajluka, pa se vratim tamo odakle sam pošo, a ne znam jesam li pošo il sam došo.

Bosanske gurabije su obično bile obično mahalski putnici, u Rici su skuhane i spečene, mogle su obigrati i Gornju i Donju Mahalu, otići Uspolje, ili Uzriku, stići čak u Zavakuf, biti darivane za nekoliko radosnih prilika, od kuće do kuće, iz ruke u ruku, pa se vratiti u Riku baš onoj żeni koja ih je ispekla i nekom poklonila, a gurabija, kao draga i jedina hedija, obigrala tolike kuće, obveselila toliku čeljad, pa se nepojedena vratila odkle je i krenula. Tako smo se šalili o gurabijama hodalicama, ponekd bi ih i jeli. Tvrde ko kamen, ali drage i ukusne, topile bi se u ustima.

Danas je takvih grabija malo.

Rika je postala Rijeka,  Ričanini se rasuli ko rakova djeca, postali Amerikanci, Nijemci, Šveđani… Kome do Rike, kome do gurabija u ovom modernom vremenu. I, ko bi se još zahmetio oko gurabija, kad ih ionako nemaš kome poniti kad mu pojdeš u pohode. Kome, kad je Rika pusta!

Iako znam, vidim ih očima, eno ih đe i uvijek, na mjestu u ćošku izloga, eno se žute, mame, da gurabija ima u slastičarnici u kojoj se namirujemo, pitam ljubaznu prodavačicu, ima li gurabija, a gledam u njih.

“Ima!” Pkaže,  a Bog zna da mi se u sebi podsmihava, biva, ćorav kod očiju, tolke godine na plećima a ne zna kako izglidaju gurabije. Al, ne ibreti se, nije to njen poslovni stil.

“Evo, ovo su. Koliko će te?”

I gurabije su po marku, kao osali kolači.

Dok mi prodavačica dodaje gurabiju, da je vidim i opipam, rekoh joj uz osmjeh, da ne bi hatorila:

“Bogme, reko bi insan da je to kukuruza, ili lutma . Hem žuta, hem mehka ko duša! Deder, zamotaj nam tri četiri, plaho su fine.”

Dok ona smireno i uz osmjeh (ne hatori mi) reda trokutaste komade gurabije u našu kutiju, ne dade mi đavo odšutjeti:

“Moliću lijpo, kakva je to bosanska gurabija kad s njom ne mereš nekom razbiti glavu!”

Nasmijasmo se, platismo, i uz ono “Dođite nam opet!” na vrat. Rastadosmo se. Vlasnica slastičerne, otkuca nešto na onoj mašinici za račune, strpa pare u ladicu, zavrnu rukave i ode u kuhinju. Manjka joj, zar, gurabija u prodavnnici… ( i ove su ipak nalik bosanskim, dugovječne su, dureće, ne moraš hititi pojesti ih…)

Mi put pod noge. Safet, Zajim, Meho, Zehra, pjevaju nam iz dženeta dok mi jezdimo pokraj Une, uz Ripač, priko Mednog Polja, Bravska, popjevajucći uz dženetske pivače. Njzad, ukaza se Varcar, Baklava i khva kod zeta Jusufa, dobrodošlica, eglen o zdravlju, svemu i svačemu.

Tu me zateče vijest kako je moj brat, ne pitajući nikog, pa ni mene, posjekao staru krušku jeribasmu koja je sto godina rasla, u vrh bašče cvala, beharala i rađala na didovini. Mašio se sikire, pa  ne pitajući nikog, pa ni mene, sada najstarijeg Halilovića, ko ni do sad, posjeko krušku kao što je već posjeko sve što mu je pod sikiru  došlo.

Brat ko brat, zaslužio je gurabiju, al ne ovakvu kakvu kupih nadomak Bihaća, mekahnu ko lutma,  nego onu starinsku, ričku, kojom se glava može razbiti.