Moj prvi ovogdišnji dan u Bosni Hadži-Omer: “DA TI PRODAM STARU DŽAMIJU!”

Prvi mi je ovogodišnji dan u Bosni, provodim ga u oklolini Cazina.

U naselju Gnjilavac, pokraj nove džamije koja se ne bi postidjela ni Stambola,  s druge strane mezara, lijepa, obnovljena stara džamija. U mezaru se vidi još poneki starinski, s velikim turbanom, visoki, urešen cvjetovima i sabljama nišan, spomenik nekadšnjim ljutim krajiškim ratnicima, uglednicima, ulemi.

U sred mezara je spomen-kiosk tridest i trojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine. Na ulazu u mezar, vihori se zastava s ljiljanima, pod kojom su se borili i položili svoje živote Krajišnici,  e da bih ja mogao uživati u slobodi ovog lijepog dana.

Zaustatvim auto, pa fotografiram staru džamiju.

Obazrem se na glas koji dopire od nove džamije, vidim tamo krupnu ljudinu, maše mi, ali od auta koji prolaze cestom, ne čujem šta mi govori. U prvi mah pomislih da mu nije po volji što snimam džamiju. Te, ja k nemu. Selamimo se, a ljudina, kršni Krajišnik, sa hadžijskom kapicom na glavi,  nakon rukovanja pita:

„Da prodam staru džamiju!!

„Ma i da imam para, ne  bih je mogao kupiti, jer ta džamija nejma cijenu, a znam i da nije na prodaju! Maram šala, ha!” kažem.

Ljudina se nasmija. Šala je zdravlje.

Tako uz poče moje prvo ovogdišnje jutro u Bosni.

Heglen, benut,  – Upozasmo se; on je hadži-Omer Delalić.

Petak je, dođe hadži-Omer sahat-dva prije dužume, dočekuje džematlije ispred džamije, ispraća ih nakon džume. Jedna djevojka, ruku pod ruku, dovodi jednog slijepog džematliju pred džamiju. Selamimo se.

„Ovaj je čovjek (reče hadži Omer i njegovo ime) slijep, ali svakog petka je na džumi! Vidiš li koliku smo džamiju podigli, a mala nam je. Klanjati Bajram ili džumu, ne mogu pod njeno kubeta svi, nego se klanja i nadvoru,“ kaže hadži Omer.

Stara džamija je makar četiri puta manja.

Pravo je da su sagradili veću. Ovdje u Krajini se džemati takmiče ko će veću i ljepšu džamiju podići. Ova nova na Gnjilavcu je zbilja bila potrebna. Ni hadži-Omer ne voli novotarije koje nemaju svrhu.

Hadži-Omer je borac Armije Republike BiH.z

“Vidiš, ovi moji suborci, što što smo im spomen digli, u dženetu su. Sigurno. Svaki od njih zaradio je džennet za sedamdesetoro uz svoje familije, a Allah Dragi najbolje zna!” kaže mi hadži-Omer.

U razgovoru smo se složili kako onoj “varti” koja visi jarbolu pokraj državne zastave RBiH s ljiljanima, nije mjesto ni u jednom mezaru niti na javnom mjestu…

Za ovu i ovakvu podijeljenu i čemernu državu sklepanu nakon genocida, ilegalno, ti borci se nisu borili.

Država koju predstavlja ta “varta” je izdaja i podvala i poginulim borcima, i žrtvama, a i nama preživjelim. Oni koji su je stvorili, kažem hadži-Omeru, ne mogu mi zamazati oči. Tući borce po Sarajevu zbog toga što traže pravdu, a liti krokodislske suze na “Dan šehida” – podvala je, jedna velika u nizu poniženja.

Bezbeli, na brzinu, dohvatismo se i teških tema. Hadži Omeru nije po volji odlazak mladih iz Bosne. Reče kako je malo selameta od obećanja, spomenu boračke invalidske penzije od pedesetak maraka nakon kresanja procenata invalidnosti.

“Za čitav radni vijek, penzija trista, četri stotine maraka. Zdimiš u Njemačku, radiš pet godina, stekneš pravo na hiljdu maraka penzije. Pa ti ne idi. A vaka zemlja…” hadži-Omer će.

Zato sam izbjegao fotigrafirati tu zastavu u Mezaru na Gnjilavcu kod Cazina.

“Staru smo džamiju obnovili, uredili onako kako je izgledala tridest i devete kada je podignuta. Naši  stari su je svojim rukama podizali, sva je od kamena, na volovskim kolima izdaleka kamen dovozili… Sad, ko god hoće, more zaiskatu ključ od našeg hodže i serbes klanjati u staroj džamiji.“

“Lijepo je,” velim, “da ste sačuvali starinu, u ove nišane, to su naše matične knjige,” a hadži-Omer će:

„Bilo je nekih koji su govorili da je srušimo. Ali, nismo dali.“

“Imali ste pravo! Baš lijepo i poučno. Ispričam hadži-Omeru kako mi je prijatelj u Kupresu pripovijeado da su tamo srušili nekoliko stotina godina staru džamiju da bi podigli novu…

Počeše džematlije stizati pred džamiju.

„A hodža?“ pitam,

„Fin. Preko trijest godina klanjamo za njim. Iz našeg je džemata rodom. I sin mu je završio medresu, bacio se na oca. Gledaćemo ga postaiti na očevo mjesto.“

Srdačno se rastajem sa hadži Omerom.

Bi mi žao što ne kupih staru džamiju na Gnjilavcu kod Cazina, koju mi je ponudi na prodaju hadži-Omer Delalić. Mogla bi biti spomen na Dida… Al, tješim se, niti imam para, niti džamija ima cijenu.

Kasnije nešto mislim. Šta bi bilo da sam zbilja i kupio tu finu džamiju? Bi li me ova i ovakva IZ proglasila paradžematom (kao firmu “društvo jednog lica!” pa bih na kraju nagrajisao i postao (bez)para-džematlija jer ne bih mogao kao privatno lice posjedovati džamiju… To je privilegija samo IZ…

Preda mnom se širom otvoraju vrata moje Bosne, ko kapija dženneta na ovom svijetu.

Ljeto se razrahatilo po brdima, među kućama, po njivama, baščama i cvijetnjacima, bojama i mirisom, slatkim hašlamama. Sve, sve, meni tako znano, blisko i drago.

Povjetarac pirka s brda, naviru sjećanja na sretne dane uz Didovo kolino u našoj Rici u Varcaru, na ramazan i bajrame u našpj kući i ričkoj Džamiji. Iako daleko, tamo se zavraćam svakog dana u godini, u mislima, a i hodim kao putnik namjernik, musafir,  Ričanin, uvijek i stalno bliži Didu!