Sefer HALILOVIĆ: DA NIJE ZLOUPOTREBLJEN NOVAC ZA OBRANU, RAT BI TRAJAO KRAĆE, BILO BI MANJE ŽRTAVA, A NAŠA DRŽAVA BILA BI REPUBLIKA

Istina, nama je međunarodna zajednica uvela embargo, ali on bi bio gotovo beznačajan  da nam drugi krug embarga nisu uveli Tuđman i Boban. Ipak, najposaniji je bio Izetbegovićev embargo

Uz Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, danas 15. aprila, nazvao sam telefonom osnivača i prvog komadanta Armije Republike Bosne i Hercegovine generala Sefera Halilovića samo da bih mu čestitao Dan Armije RBiH. Srdačno se zahvalio.

 Pročitajte nekoliko odlomaka iz knjige generala Halilovića koji se odnose na tematiku krađe deset milijardi maraka doniranih sredstava namijenjeih odbrani zemlje i građanima RBiH.

Sefer Halilović: DA JE TIH DESET MILIJADI MARAKA KOJE JE SPOMINJAO ALIJA IZETBEGOVIĆ UTROŠENO U OBRANU, RAT BI TRAJAO KRAĆE, BILO BI MANJE ŽRTAVA, A DANAS BI NAŠA DRŽAVA BILA REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA

• Ja Aliju  Izetbegovića odavno smatram izdajnikom, a ako ne položi račune o tome gdje je novac koji je prikuopljen za obranu RBiH i kojim je raspolagao on i njegov nabliži krug suradnika – u tom slučlaju moramo ga smatrati kriminalcem“ rekao je gen. Halilović davne 1999. za živoga Alije Izetbegovića

• Izetbegović je odavno pokojnik, ali za života nije položio račun o doniranom utrošku novca namijenjenog odbrani i građanima RBiH

• Postoje pouzdane informacije da je na privatnim računima “odabranih” ostalo oko 6 milijardi dolara u čekovima i oko tri milijarde dolara u gotovini, što je prema tadašnjem kursu iznosilo oko 20 milijardi DEM, za koje su uskraćeni branioci i građani RBiH

• Borci ARBiH su izgubili u miru, iako su pobjednici u ratu
  **************************************************************** Francis A. Boyle:

IZUČAVATI VJEŠTINU RATOVANJA NA WEST POINTU – BEZ TEPŠKOG NAORUŽANJA 

DODAJMO – I BEZ NOVCA

“Da! Svake godine predajem mojim studentima o veličanstvenoj odbrani bosanskih gradova koju su vodili Sefer Halilović i Jovan Divjak. To bi trebalo izučavati na West Pointu – šta sve može učiniti realna građanska Armija bez posjedovanja teškog naoružanja. “Svake godine na predavanjima vezanim za međunarodno pravo i ljudska prava potrošimo dosta vremena na teme genocida koji se desio u BiH, genocida u Srebrenici i slično. Povremeno držim predavanja i na West Pointu. Objašnjavam svojim studentima da se bosanski narod borio protiv Jugoslovenske narodne armije koja je bila najmoćnija vojna sila u Evropi, koju je Tito napravio tako snažnom da bi se suprotstavila eventualnim napadima iz zemalja Zapadnog i Istočnog bloka, odnosno napadu od strane Staljina do kog je moglo doći nakon 1948. godine, kada su se Tito i Staljin razišli. Objašnjavam da je bosanski narod bio potpuno razoružan i nenaoružan, a da je JNA imala najsavremenije naoružanje. I zato kažem svojim studentima da način kako je Sefer Halilović sa svojim suradnicima, na čelu gotovo nenaoružane vojske uspio uspostaviti odbranu bosanskih gradova predstavlja veličanstven primjer koji se treba izučavati u vojnoj historiji. Smatram i ponavljam to uvijek na predavanjima da se veličanstvena odbrana koju je postavio general Halilović treba izučavati na vojnim akademijama širom svijeta.” (BNN.ba)

***********************************************************************

Sefer HALILOVIĆ, osnivač i prvi komandant ARBiH:

ZA PRVIH ČETRNAEST MJESECI RATA KADA JE RJEŠAVANA SUDBINA DRŽAVE  ARMIJA JE POTROŠILA PRIBLIŽNO TRI (3) MILIONA DM

– Gornjoj izjavi prof. Francisa A. Boyle kako je ARBiH pod komandom gen. Sefera Halilovića veličanstveno banila bosanske gradove bez teškog naoružanja – pa takvu vještinu ratovanja treba izučavati na Američkoj vojnoj akadmiji – treba dodati poraznu i nevjerovatnu činjenicu da je ARBiH za 14 mjesci odbrane zemlje imala na raspolaganju samo  – 3 (tri miljuna) DM. Stanje na računu doniranih sredstava za 1992. godinu je bilo – nula!

“Najveći dio ovog novca potiče iz donatorskih priloga koje sam lično organizovao i priloga iz Vlade koji su dobijeni prvenstveno zahvaljujući Hakiji Turajliću. Ostavili smo nepotrošenih 733.465,23 DM na donatorskom računu na štednoj knjižici što troškove umanjuje za skoro jednu četvrtinu. U isto vrijeme širom svijeta, a naročio u islamskim zemljama prikupljenje donacije mjerene su stotinama miliona maraka koje nikada nisu stigle onima kojima su bile namijenjene. Moram reći da nikada nikome nisam dao nalog ili ovlaštenje za prikupljanje tih sredstava već su to radili ljudi iz SDA sa ovlaštenjem Predsjednika.” (Sefer Halilović: Zavjera ili izdaja”, str .223.)

ALIJA IZETBEGOVIĆ JE IZJAVLJIVAO DA JE ODBRANA RBIH KOŠTALA DESET (10) MILIJARDI NJEMAČKIH MARAKA

“Alija Izetbegović je u septembru 1999. saradniku zagrebačkog “Nacionala” rekao kako je odbrana Bosne i Hercegovine koštala deset milijardi njemačkih maraka. Armija je u vrijeme dok sam se ja nalazio na njenom čelu potrošila oko 3 milouna maraka, a gotovo za isti period u drugoj polovini 1993. i tokom 1994. godine kada je Rasim Delić bio na njenom čelu, Armija je potrošila 96 miliona maraka. Kada se to sabere, vidi se da je Armija RBiH tokom 1992., 1993. i 1994. potrošila oko 100 miliouna DEM, što je stoti dio Izetbegovićevih deset (10) milijardi.

Prosječna cijena dobre, komplet uniforme iznosila je 200 DM, a čizama između 80 i 100 DM. Obzirom da Izetbegpvičevi logističari (ne armijski) nisu kupili ni jedno teško borbeno sredstvo – top, tenk, minobacač, haubicu, već nešto malo pješadijskog naoružanja, nekoliko “crvenih strijela” i malu količinu municije, teško će mu biti opravdati 10 milijardi DM.

Kada bi naprimjer za 250.000 boraca koliko je u najbolje vrijeme imala naša Armija svakome kupili po jednu pušku i uniformu sa čizmama, to bi koštako oko 150,000.00 (sto pedeset) miliona DM.” (Ibid, str. 223 i 224.)

“I pored navedenog embarga na naoružanje, nas su obilazili trgovci oružjem i nudli sve vrste borbenih sredstava po cijenama 30 posto skupljim od aktuelnih cijena na svjetskom tržištu. Kada  smo ih upozoravali na embargo, samo bi odmahnuli rukom, uz komentar da je to njihov problem. Zbog toga su i cijene bile uvećane. Sa jednim trgovcem smo bili dogovorili probnu isporuku naoružanja i municije u vrijdnosti od po dva milona maraka za okružene gradove Sarajevo, Goražde, Bihać i Srebrenicu. Isplata je trebala biti po primitku sredstava, s tim što je trebalo obezbijediti bankovne garancije. Kada sam Izetbegovića upoznao sa tim, samo je domahnuo rukom i rekao:

“To je dobra stvar, ali para nema.”   (Ibid, str. 222.)

Pismo Irfana AJANOVIĆA, aktiviste SDA – torbara – koji je krajem aprila 1992. obavijestio Aliju Izetbegovića koliko je para skupio – za obranu zemlje koje Armije RBiH nikada nije vidjela:

“OVO ŠTO SAM SKUPIO, PREDAĆU SALIMU ŠABIĆU

“Dragi Alija,

14. 04. 1992. godine. Nisam realizirao prijem pomoći u Beču. Veza Frankfurt. Nije ni Tofa….,
15. 23..04. u Frankfurtu sam saznao da je 22. 04. 1992. kod iste veze bio Sulejman Ugljanin i da je on danas 23.04.1992. otputovao u Beč radi realizacije. Saznaću večeras da li je…

17. 04. sa Salimom i potpredsjednikom Vlade Hrvatske M. Granićem uspjeli smo smiriti gotovo 4.000 naših radinka koji su se u Zagreb (džamiju) vratili jer nisu mogli za Uskrs prijeći Savu. Skupili smo mnogo priloga, a radnike vratili nazad u Austriju, Sloveniju, Njemačku, Švajcarsku. HTV je korektno prenijela šta se događalo na skupu… (Ne piše koliko je novca uzeo, op. a.)

    

19. 04. sam sa Salimom (Šabićem, op. I.H.) imao sastanak sa preko 100 aktivista SDA iz Evrope. Sastanak je održan u Münchenu kojom prilikom je realizirana dobrotvorna pomoć od 1,000.000 (jedan milion) DEM.

20.04. sam u Frankfurtu, na tribini i sastanku uz prisustvo oko 150 naših aktivista i simpatizera prikupio 76.000 DEM.

21. 04. sam u Münchenu, na dobrotvornoj priredbi i tribini prikupio 288.000 DEM.

22.04 sam sa radnicima Augsburga održao sastanak i dao im uputsva šta im je raditi na prikupljanju dobrotvorne pomoći kao i ostaliih aktivnosti.

24.04. sam u Hamm-Hessenu na našoj velikoj dobrotvornoj priredbi (naveče, a u toku dana je upriličen susret sa našim poslovnim ljudima.

26.04. sam pozvan u Fridrishaffen na tribinu i dobrotvornu priredbu sa našim ogrankom SDA.

27. 27. 04. navečer bi trebalo da stignem u Zagreb i Salimu (Šabiću) predam priloge…

Ako ne bude moguće, ili bude rizično, ostaću u Zagrebu do petka kada ujutro ponovo treba krenuti za Njemačku.

Frankfurt, 23.04. 1992 Mahsus Selam, Irfan Ajanović

Naravno, ovo je bila kap vode u moru.

(Sefer Halilović, „Zavjera ili izdaja“ – str. 220. i 221.)

NOVAC OPLJAČKAN TOKOM RATA BESRAMNO SE ULAŽE U PRIVATNE POSLOVE – A VREĆE NOVCA ZAVRŠILE SU NA PRIVATNIM RAČUNIMA

Sefer Halilović: “Novac opljačkan tokom rata besramno se investira u private poslovne objekte i legalizuje ubacivenjem u državne novčane tokove. Dio opljačkanog novca je završio u investicima Fondacije za pomoć muslimanima Bosne koja je osnovač Bosanske investicione organizacije BIO.

Prema pisanju “Dana,” Skupština Fondacije ima 19 članova, od kojih u samoj Fondaciji novinari nisu mogli dobiti imena tri člana. “Odgovor na ovo pitanje u Fondaciji nismo mogli dobiti, no naši izvori pominju nezaobilazno članstvo u ovom tijelu: Alije Izetbegovića, Salima Šabića i Fatiha El Hasaneina,” piše ovaj list.

Ostali članovi Skupštine fondacije su Husein Kavazović (tadašnji muftija Tuzlanski, današnji Reis) Irfan Ljevaković, Munir Garvrankapetanović, Džemaludin Latić, Hilmo Neimarlija, Kemal Terzić, Hasan Čengić (bio Predsjednik Sabora Islamske zajednice) Sead Živalj, Derviš Đurđević, Mevludin Sinanagić, Sulejman Vranj, Husein Omerspahić, Rijad Raščić, Bećir Čengić, Farudin Šuvalija i Abdulah Budimlija, a njen predsjednik je Hasan Čengić.

Šest godina nakon početka izgradnje aerodroma u Visokom, novinarima je dozvoljeno da posjete aerodrom u izgradnji i prvi put  je porodica Čengić barem djelimično objasnila svoju ulogu i aktivnost u BIO-sitemima, izniklim širom Bosne.

“Na Tarikama, od Sarajeva udljenom 30, a  od Zenice 40 kilometara, na nadmorskoj vi-

sini od 489 metara, smješten je “rezultat bošnjačke pameti,” kako je nekoliko članova Skupštine Findacije za pomoć muslimanima Bosne s ponosom nazvalo Aerodrom Visoko.  Bilo je to 1. augusta ove godine i sve što se dešavalo nosilo je obilježje prvenca: po prvi put je Hasan Čangić ponudio bilo kakvu vrstu financijskog izvještaja, istina samo za 1997. godinu, uz ogradu da će se rasprava voditi na zatvorenom dijelu sjednice,” pišu “Dani.”

AVIONI, KAMIONI, HADŽIJE…

U izvještaju o radu BIO u periodu od 1997. do 1998. godine se navodi kako su u cjelosti završeni poslovi sudske registracije svih firmi u kojima Fondacija BIO, čiji je direktor, Tarik Balta, ima osnivački kapital. U sklopu Fondacije BIO se nalaze: Aerodrom Visoko, BIO-AIR i BP Trade.

U izvještaju o radu firme BIO-Turs se kaže kako je to agancija koja se bavi svim poslovima usluga u turizmu, a posebno prodajom avio-karata, turističkih aranžmana, ljetovanja, zimovanja.

Agencija je prva u povijesti naše zemlje realizirala ture sedmodnevnog odlaska na umru avionom za građane BiH (Sarajevo – Džida – Sarajevo). Agencija je učestvovala u avio-prevozu bosanskih hadžija (oko 700 putnika). Agencija svakodnevno prodaje avio-karte. BIO-turs prodaje turističke aranžmane za Maleziju, Tursku, Hrvatsku i Italiju,” kaže se u izvještaju agencije čiji je direktor Ahmed Mulaibrahimović.

BalkansBIO-AIR je domaća kompanija za avio-prevoz, 100 posto je u vlasništvu Fondacije BIO na čijem je čelu Tarik ČODIĆ.  (Ispravno je Tarik Dodić koji je inače bio vojni ataše u TurskoIntersantno, Hasan Čengić je sin mlinara iz Ustikoline, a Tarik Dodić je mlinarev sin iz Prnjavora. Tarik (Č)Dodić je danas direktor TV Al Jazeera Balkans. Kako je vojni ataše u Turskoj, pa direktor Čengićeve avio-kompanije dospio na mjesto direktora TV Al Jazeere Balkan, Bog Dragi zna(Dodić ima nešto sirotnjske kuće na Ilidži, a na svome Facebook profilu za 1. mart – Dan nevisnosti RBiH ove godine obratio se svom mrtvom Predsjedniku sa tekstuljkom u kojem kuka po onoj “Predsjedniče, da ustaneš, pa da vidiš šta nam uradiše!”  (op. I.H.)

U izvještaju o radu firme (Tarika (Č)Dodića) se kaže: Bio-Air je eksluzivni prevoznik bosanskih hadžija ove godine: Sarajevo – Džida- Sarajevo; oko 700 putnika. Bio-Air je prevozio i bosanske putnike na umru Sarajevo –Džida – Sarajevo – 5 tura.”

Bosanski transportni servis (BTS) čiji je direktor Midhat Limo, sa sjedištem u Visokom raspolaže sa oko 70 kamiona. Prema izvještaju o radu, “omjer transporta je 80% u međunarodnom saobraćaju, a 20% u odmaćem, uglavnom na relacijama: Hrvatska, Slovenija, Italija, Austrija, Mađarska, Njemačka, Holandija, Belgija…

BP Trade, firma za trgovinu na veliko i malo sa sjedištem u Sarajevu na čijem je čelu Husref Krpo u izvještaju o radu kaže: Svi radnici su zadržani na poslu, primaju plaću, u međuvremenu su plaće povećane i primljen jedan broj novih radnika.

U izvještaju o radu javnog preduzeća Visoko, čiji je director Kenan Jusufbašić, se kaže kako za konačnu izgradnju aerodrome treba ukloniti još 11 milona kubnih metara zemlje što svodi investiciju na oko 100 miliona dolara u prvoj fazi.

“Naš concept gradnje je dobio snažnu podršku ključnih političkih faktora u zemlji,” piše u izvještaju.

Član glavnog odbora SDA i direktor Bosanske investicione agencije Hasan Čengić je krajem oktobra 2000. godine iznenadio domaću javnost viješću o osnivanju Bosna Bank Internacional.

“Osnivački capital BBI je 60 miliona dolara. Uplaćeni  je dosegao 50 miliona maraka, čime je ova banka već od same registracije postala najjača privatna financijska institucija u zemlji. Treba li spomenuti da mendžament BBI kojeg uglavnom čine finacijski magnati sa arapskog poluotoka planira u seljedećih pet godina uvećati capital za 300 miliona maraka.” (Oslobođenje,” novembar 2000.)

PARE ZA ODBRANU POJELA MACA

“Državnim novcem sam raspolagao samo u periodu od februara 1996. do kraja novembra iste godine kada sam obavljao dužnost zamjenika ministra odbrane,” izjavio je Čengić novinaru i objasnio „da je učestvovao u poslovima koji su bili od koristi ovoj zemlji i da je raspolagao sredstvima donatora, ali da zato nema namjeru podnositi izvještaje institucijama u BiH.”

Na konstataciju novinara da se ipak radi o poslovima koji nisu bili transparentni, te da  bi BH-javnost trebala da zna o tome, budući da je novac bio upućen BiH, Čengić odgovara pitanjem: “Da li je neko provjeravao Karitas, Merhamet, Dobrotvor, pa i ekpozituru Soroša u Sarajevu?” (“Oslobođenje,” novembra 2000.)     

Tako je posredno Hasan Čengić rekao šta misli o novcu koji je doniran, a i o samoj državi. Državu vidi kao humanitarno društvo tipa Merhamet, a sebe kao čovjeka koji je odgovorniji stranim ulagačima, nego li institucijama BiH. Cijelu istinu o novcu vjerovatno nećemo nikada saznati. Međutim, izvjesno je da je ovo ekonomski ekvivalent želje da Bosnom vlada desetak moćnih porodica čijih pripadnika nije bilo u odbrani RBiH.

Borci su izgubili u miru, iako su pobjednici u ratu.

Postoje pouzdane informacije da je na privatnim računima “odabranih” ostalo oko 6 milijardi dolara u čekovima i oko tri milijarde dolara u gotovini, što je prema tadašnjem kursu iznosilo oko 20 milijardi DEM, za koje su uskraćeni branioci i građani RBiH.

Koliko je stvarno novca skupljeno vjerovatnio će ostati tajna, ali se Izetbegoviću omakla jedna izjava sredinom 1999. na osnovu koje se može prosuditi o kojoj količini se novca barem približno radi.

Da ne bi izgledalo kako govorim sa pozicije naknadne pameti, priložit ću intervju koji je 4. Oktobra 1999. godine objavljen u splitskom “Feral Tribune.” Autor inetrvjua je Miljenko Jergović

ALIJA JE IZDAJNIK – A NA ONAJ SVIJET JE OTIŠAO I KAO KRIMINALAC

Jergović: “Posljednji put smo razgovarali 1993. Morao sam vas tada čekati jedno pola sata da završite intrevju sa Christiane Amanpour, i činilo mi se da Vas ta žena gleda sa autentičnom fascinacijom. Od tada ste prešli put od vojskovođe do razočaranog čovjeka, ili možda nisam u pravu?

Halilović: Čini mi se da pojednostavljujete stvari. Mislim da je početkom 1993. situacija u kojoj se nalazaila Bosna i Hercegovina bila identična ili vrlo slična situaciji u kojoj se ta zemlja nalazi danas. Ni jedno pitanje koje je bilo uzrokom rata do danas nije riješeno, niti je otklonjeno. A sve što sam radio od septembra 1991. Do danas bila je borba za opstanak Bosne i Hercegovine i bosanskog naroda, tako da je taj razgovor s gospođom Amanpour i ovo što radim danas dio iste priče.

Nisam razočaran čovjek, a nažalost nemam se čemu pretjerano ni radovati. Zato što se ne predajem, formirao sam sa istmišljenicima političku stranku. Nadam se da se slažete da je to primjerenije nego da smo formirli diverzantske brigade.

ČENGIĆEVE PUŠKE – KUPLJENE PO DVJESTA PREPRODAVANE I PO HILJADU I PETSTO DEM

Jergović: Nakon što sam u „Danima“ pročitao naslov Vašeg intervjua koji glasi „Izetbegović je izdajnik, a mora dokazati da nije kriminalac“ pomislio sam da ste se halalili s životom…

Halilović: Ja njega odavno smatram izdajnikom, a ako ne položi račune o tome gdje je novac prikupljen za odbranu Bosne i Hercegovine kojim je raspolagao on i najuži krug njegovih suradnika, u tom slučaju moramo ga smatrati kriminalcem. To govorim otvoreno, a niti sam se uplašio, niti sam se halalio sa životom. Riječ je samo o mojoj ljudskoj obavezi jer sam od 1991. kada sam došao u Bosnu, dao sve što imam, ali zaista sve, pa ni sada ne mogu šutjeti. A ne mogu šutjeti ni zbog mojih boraca, ni zbog naroda koji me pita jesam li znao za sav taj novac koji je prikupljen. Da nam je dio tog novca stavljan na raspolaganje, ne bi bilo toliko žrtava u Bosni i Hercegovini, a rat bi trajao znatno kraće. Istina, nama je međunarodna zajednica uvela embargo, ali on bi bio gotovo beznačajan  da nam drugi krug embarga nisu uveli Tuđman i Boban. Ipak, najposaniji je bio Izetbegovićev embargo. Bio sam na čelu Armije BiH u vrijeme kada i po ciljevima i po sadržaju bila multietnička i bosanska i kada je sam Izetbegović govorio o „čudu bosanskog otpora2 Armje koja se sama naoružavala, dijelo  i oružjem koje smo prije rata po enormno viskom cijenama kupovali od Hasana Čengića i drugih ljudi iz Izetbegpvićevog  kruga, koji su puške kupovali po cijeni od sto do dvjesto maraka, a prodavali ih narodu po cijeni od osamsto do hiljadu i petsto maraka. Drugim, većim dijelom, Armija je došla do oružja putem ratnnog plijena, a trećim dijelom iz vojne proizvodnje koju smo organizirali na našem teritoriju. Da je Armija dobila novac koji je Izetbegpvić skupljao, danas bi Bosna i Hercegovina bila Republika Bosna i Hercegovina, bila država ravnopravnih naroda i građana. A mislim da je riječ zločin blaga ako je tačno da je toliki novac prikupljen, a da je cijela bosanska nacija, a pogotovo bošnjački narod, doživio tako strašnu kataklizmu.

Da je tim novcem kupljeno oružje, živjeli bismo u slobodnoj zemlji.

Jergović: Ali, ne čini li vam se da je Izetbegović brojku od deset milijardi maraka možda ispalio onako ofrlje kako se to u Sarajevu često čini?

Halilović: Samo on zna koliko je novca sakupljeno, mada je u intervjuu „Nacionalu“ bio decidan tvrdeći da se radi o deset milijardi maraka. Samim tim tragično je stanje u kojem se nalazi Alija Izetbegović, kao što je tragično stanje u kojem se nalazi bošnjački narod. Izetbegović od 1992. do danas (1999.) nikada i nijednoj od državnih institucija nije položio račune za skupljeni novac. Pri tome nije najvažnije radi li se o deset, devet ili sedam milijardi dolara. Mi možemo spekulirati o brojkama, ali je činjenica da je od 1992. činio sve da uništi institucije ove zemlje i stvori paralelnu vlast. Recimo, o onome što je prikupljeno 1992. nema nikakvog traga. Stanje na Vladinim donatorskim računima je bilo nula. Nema ni pfeninga. Istinu o novcu zna njegovo privatno ministarstvo financija, sastavljeno do Hasana Čengića, Salima Šabića, Mustafe Cerića, Bakira izetbegovića i Sudanca Fatiha El Hasanaina. Nakon dolaska Rasima Delića na čelo Armije, Izetbegpvić je bio darežljiviji, pa je tokom slijedeće dvije i po godine Armija ukupno potrošila sto miliona maraka, što je opet samo jedan posto od deset milijardi.

(Sefer Halilović: „Zavjera ili izdaja,“ tr. 234. do 239.)

(OPREMA TEKSTA – I. HALILOVIĆ)