“Bila nam je određena trasa i dužina koliko je dnevno ko trebao iskopati. Svaki od nas je morao iskopati 8 metara kanala, iskopati zemlju i kamenje u dubini metar i dvadeset centi, širine kanala oko pola metra…. Kada se sjetiš da radiš bez plaće posao nalik na prisilni rad, samo što nisi svezan, a čuva nas naoružana policija – ispada sasvim isto kao i da si svezan… –
(Suad Lepir u svojim ratnim dnevničkim zapisima)
Na (presahloj) spomen česmi, koja se nalazi pokraj Pravoslavne crkve u Trijebovu, postavljena je spomen-ploča na kojoj piše:
„Stanovnici sela Trijebovo, zahvaljujući inicijativi i ličnom zalaganju dr Luke Čulića u periodu od 1991. do 1996. izgradiše vodovod „Rogolji – Trijebovo“ u dužini od 15 km i dovedoše „živu“ vodu u svoje domove.“
Ovo je spomenik falisifaktu skorašnje povijesti.
Ujedno, ta spomen-ploča je betonirani dokaz o tome koliku je vlast imao i kolika je odgovornost dr. Luka Čulića za ljudske patnje i razaranja grada i okoline za vrijeme strahovlade SDS-a od 1992. do 1995.
Iako je zamišljena kao trajno priznanje, tekst urezan na ovoj spomen-ploči najteža je i neoboriva optužba upućena na adresu dr. Čulića, baš od od onih koji su mu najzahvalniji.
-Osim Trijebovljana, koji su vjerovatno kopali priključke do svojih kuća, ili pak dio glavne trase, vodovod su gradili i Čulićevi robovi – Muslimani i Hrvati. Dobro su prošli, reći će cinici, jer ih je zapao kuluk na gradnji vodovoda do Čulićevog rodnog sela Trijebova. Da ih je Čulićeva vlast otpremila na kulučenje na kopanju rovova na utvrđivanju četnilkih položaja, mogli su i oni biti strijeljani, kao oni naši fini sugrađani koje četnici pobiše u Oborcima, na bigajri hak.
Ako dr. Čulić ima zasluge za izgradnju vodovoda Rogolji – Trijebovo, on mora imati i odgovornost za sve moblizirane Muslimane i Hrvate koje je koristio kao besplatnu radnu snagu da bi kopali vodovodnu trasu do njegova sela, a posebno za one koji su kopali rovove nadomak Kupresa, Bugojna, Komara, a platili su životima svoje robovanje zločinačkom fašističkom sistemu kojeg je izrodio i sam Čulić i kojeg je iskoristio za sticanje svoje slave – preko muka, znoja, patnji i smrti svojih robova.
Svi koji se solidariziraju s njim, koji ne spominju robove Muslimane i Hrvate na prisilnoj gradnji vodovoda (po incijativi dr. Čulića, sic!) slažu se sa njegovim zločinom.
Dr. Čulić i dalje slobodno šeta gradom – ni malo se ne stideći ni kuluka kojeg je uveo, a ni svega zla počinjenog Muslimanima i Hrvatima, a Boga mi i Srbima.
On danas šeta pokraj gradom porušenih ili popaljenih bogomolja u kojem su potrijebljeni njegovi starosjedioci. Klima glavom na pozdrav kada se sretne sa kojim Muslimanom ili Hrvatom, na čaršiji ili u mimohodu, ili u lovu u Vlasinjskoj glavici.
Iako je on hodajući spomenik zla, on se svojim klimoglavom danas predstavlja kao “fini, uljudni građanin, penzionirani doktor i dobrotvor”, što je još dodatna uvreda žrtvama.
Što je još gore, njegovi poltroni i klonovi nisu promijenili ćud pa i danas bihuzure i napadaju mirne i nedužne građane u “100 posto srpskom gradu” kojeg su sa Čulićem zajedno kreirali na znoju, krvi, otimačini, progoni, poniženjima, mukama nedužnih.
Da sam na mjestu Trijebovaca, stidio bih se i Luke Čulića i njegove „incijative“, skinuo bih tu ploču, pa odao priznanje i robovima koji su im (iz)gradili vodovod. Podigao bih im spomenik ili postavio prikladnu spomen-ploču, sa trekstom koji je povijesna činjenica..
Ovaj crni vakat Luke Čulića i Luka Čulića će proći kad tad. Na zlu i falisfikatima povijesti, sa Lukama Čulićima ne može se graditi ni sadašnjost ni budućnost, a pogotovo suživot. Ne smije se zaboraviti istina, ali ni njeni falsifikatori. Nikad!
Pogledajmo sada, na osnovu autentičnih dnevničkih zapisa rahmetli Suada Lepira ko je i kako (iz)gradio vodovod „Rogolji – Trijebovo!“
3. okotobar 1992 g. Subota.
Dan malo oblačan. Ponekad udari kiša, ali brzo prestane. Oko 11 sati dobio sam poziv koji je donio Rafo Stipančić, katolik, i Emir Dedić koji su tada iz Štaba civilne odbrane donosili pozive Muslimanima i Hrvatima.
Na pozivu je bilo moje ime da se moram javiti sutra u 10 sati pred Štab radi radne obaveze. Bilo je to jedno veliko iznenađenje za sve nas iako su se do tada neki već naradili na radnoj obavezi. Jedni su išli na sječu drva za (srpske) borce i njihove familije i već su u šumi proveli više od dva mjeseca. Tamo su i spavali. (Kada bi blli dovezeni u grad da vide obitelj,da se okupaju i okrijepe, srpska djeca su ih pljuvala, dizala tri prsta, rugala im se, op. I.H.)
Negdje na kraju grada sasvim daleko, čule su dvije jake eksplozije bombi ili ručnih bacača. Kasnije je bilo mirno.
Kiša je počela padati oko 23 sata, bilo je sijevanja i grmljavine, sve do jutra. Nismo tu noć mogli mirno spavati jer kad zagrmi pomisliš da granate padaju, pa smo povremeno spavali i bili na oprezu, jer ne znaš ili padaju granate, ili grmi. Tako je i ova, kao i mnoge noći do tada, prošla bez sna.
4. oktobar 1992. Nedjelja.
Pada kiša, a jutro je pravo jesenje.
U 10 sati bio sam spreman da idem u Štab radi poziva koji sam dobio prethodnog dana.
Kada sam stigao tamo, iskupilo se već oko 50 momaka, sve Muslimani i Hrvati, svi smo se međusobno poznavali.
Čekali smo objašnjenje za razlog što smo tu i šta trebamo raditi; znali smo da nešto moramo raditi. Čekali smo onako svi na kiši. Bilo je priče između nas o svemu i svačemu dok se nije pomolio Lazo ŠARAC bivši direktor Komunalnog preduzeća u Mrkonjiću, sa nekim papirima u ruci. Svi smo ga poznavali, kao što je i on nas poznavao vrlo dobro. Rekao je da se postrojimo tu ispred kako bi nam objasnio zašto smo pozvani. Poredali smo se onako frontalno u nekoliko redova i čekali šta će reći i koja je naredba za radnu obavezu.
Prvo nam je rekao ovo:
„Možda znate, ovih dana je bila sjednica u Opštini i donesena je odluka od strane vojne vlasti a i od srpskog naroda koji je predlagao da vi ne možete na ratište sa našim (srpskim, op. I.H.) borcima. A po gradu ima dosta poslova koje treba izvršiti. Ova grupa koja je danas pozvana predviđena je za kopanje kanala za vodu za selo Trijebovo. Ima plan i obilježena trasa kuda treba kopati.“
Rečeno nam je da je kanal za kopanje dugačak 8.842 metra, a to moramo uraditi ako mislimo da nam ubuduće stiže i dijeli se humanitarna pomoć. „Za one koji ne žele raditi, sudiće im vojne vojne vlasti ili će biti istjerani iz grada,“ rekao je Šarac.
Sutra će nam pokazati kuda ide trasa.
„Danas ste samo došli radi dogovora, a sutra u 7 sati, svi koji su dobili pozive neka se spreme i dođu ovdje na Autobusku stanicu odakle ćemo krenuti autobusom gore. Ovi koji žive ovdje u blizini neka dođu ovdje, a oni koji žive u Rici i dolje, neka dođu do Ričkog mosta, gdje će biti primljeni u autobus.“
Rekao nam je da ponesemo hranu i sve što je potrebno za nas za cijeli dan. I, na samom kraju, rekao nam je da oni koji nemaju potvrde o kretanju po ovoj regiji mogu potvrde izvaditi sada kako ne bi imali nikakvih komplikacija ako ih u gradu ustavi policija ili ko drugi radi kontrole.
* Ove potvrde vadile su se radi kontrole svih – Srba, Muslimana, Hrvata jer je bilo onih koji su trebali ići na liniju ratovati, a nisu. Svi oni koji su tada išli na ratište imali su posebne knjižice u kojima je vođena evidencija i kod koga su raspoređeni. Mi smo imali te potvrde kao radnici na radnoj obavezi.*
Otišli smo kućama znajući šta nam je raditi sutra i narednih dana. Ostatak dana je prošao onako, relativno mirno, uz pokoji rafal iz oružja, ono uobičajeno TRA TRA – TRA TRA TRA, prvo dva kratka, pa onda tri rafala.
Nije nam bilo jednostavno ići na radnu obavezu jer ne znaš ništa šta nam se može dogoditi gore, a i ovdje u gradu porodicama i onima koji ostaju tu. Sigurnije je bilo kad smo svi zajedno. Ali, šta je tu, moraš ići.
5. oktobar 1992. g. Ponedjeljak.
Tačno u 7 sati kako je naređeno, mi smo na mjestu gdje smo trebali doći. Stigao je autobus koji je vozio Duško Čigoja, sjeli smo i krenuli na rad. Bio je pun autobus, nas oko pedesetak. Sa nama su bila i dvojica Srba koji su bili određeni kao poslovođe na gradilištu. Jedan je Milorad Srdija, a drugi Ratko Petraš.
Kad smo stigli na mjesto odakle se nije moglo dalje autobusom, izišli smo. Tu smo bili pregledani i pretreseni kako bi naši čuvari bili sigurniji, pa smo krenuli dalje pješke.
Prvo smo prošli kroz dvorište Pere Komlenića, a zatim kroz jednu šumu u kojoj je bilo dosta rose od jučerašnje i sinošnje kiše, pa smo svi bili mokri do gole kože.
Označena trasa – bila je užasna.
Sve samo kamenje i drveće, prsto rečeno, teško je hodati tuda, a kamo li kopati. Ali, ipak, oko 8:30 sati smo započeli kopati kanal iz koga smo vadili zemlju i kamenje, ono koje se dalo izvaditi.
Bila nam je određena trasa i dužina koliko je dnevno ko trebao iskopati. Svaki od nas je morao iskopati 8 metara kanala, iskopati zemlju i kamenje u dubini metar i dvadeset centi; širina kanala oko pola metra.
Tako je dan započeo kopanjem kanala. Prestalo se oko 15 sati, kada je došao onaj autobus po nas.
Sa mjesta gdje smo kopali, dobro se vidjelo područje oko Jajca, dok su sela Vlasinje i Liskovica ležala kao na dlanu. Dobro se vidjelo djelovanje srpske vojske na Jajce, ali smo samo mogli vidjeti dim od udara granate. Taj dan napadali su Jajce bez prestanka.
Vidjela se i planina Vlašić iznad Trvanika i televizijski toranj na vrhu.
To smo promatrali kradom.
Čuvala nas je policija koja je bila naoružana poluautomatskim puškama. Ovi policajci su nam govorili da nas čuvaju od nekoga ko može da naiđe sa ratišta, pa da nam ne bi pravili kakve probleme.
Tako je dan prošao u radu, a bilo je teško jer je među nama bilo i onih koji nikad nisu kopali zamlju ni u svojoj bašti.
Bilo je tu inženjera, službenika, profesora, majstora i radnika svih vrsta. Starosna dob – od 17 – 18, pa do 55 godina.
7. oktobar 1992. Četvrtak.
Kao i prethodnih dana – kopanje kanala sve do 15 sati, kada smo se vratili kućama..
10. oktobar 1992. Subota
Radna subota – kao i svaki dan.
Pošto smo dosta toga iskopali, a dosta se nije moglo jer je bilo mnogo kamenja, morale su se bušiti rupe u kamenu radi miniranja. Mene je bilo odredilo da bušim rupe kompresorom koji je dovezen traktorom na tu lokaciju. Nije bilo teško raditi na kopresoru, …ali kada se sjetiš da radiš bez plaće posao nalik na prisilni rad, samo što nisi svezan, a čuva nas naoružana policija – ispada sasvim isto kao i da si svezan… –
Radili smo nas dvojica na kompresoru sa još jednim majstorom Srbinom koji je palio kompresor i radio oko njega šta je trebalo. Bili smo odvojeni od onih koji su kopali kanal, pa nismo znali šta su pričali i kako je dan prošao u vezi sa onim spiskom koji je iz Jajca stigao za razmjenu….
(Ovdje Lepir očito ne misli na pregovore između vlasti odanih RBiH i četničkih vlasti u Mrkonjiću o razmjeni zarobljenih četnika koji su uhvaćeni na Barevu, za civile u Mrkonjiću, jer je razmjena već bila obavljena 22. augusta 1992. nego o nekom drugom pokušaju iz Jajca da se spašavaju naši sugrađani iz četničkih kandži.
U sastavljanju spiska civila Mrkonjića koji je preko Crvenog krsta poslan iz Jajca u Mrkonjić kako bi se izbavili u Jajce u razmjeni za spomenute četnike učestvovali smo mi koji smo se tada zatekli u Jajcu, a strahovali smo da četnici neće dati baš njima da napuste grad zbog toga što ih baš mi tražimo… Strahovali smo do pomisli da smo na spisak stavili nekoga ko ne želi napustiti naš grad.
Moja obitelj o kojoj nisam imao nikakvih vijesti bila je zatočena u našem stanu i sa još devet osoba – žena i djece obitelji Hasana Zukanovića, Mehmeda Budića i Jurića. Pod danonoćnom oržanom stražom držani su kao taoci za razmjenu za četnike, op. I.H. O tome nekom drugom prilikom.)
***
Napomena: U svojim dnevničkim bilješkama Suad Lepir spominje na više mjesta poimenice sve one – ponajviše Srbe – iz grada i sela – kojima je kao majstor vodoinstaleter bio na usluzi i koji su mu – za razliku od Luke Čulića – plaćali uredno i solidno za obavljeni posao koji je odrađivao poslije kuluka na vodovodu, te nedjeljom.
O tome – više nekom drugom prilikom.
Lapir piše i o napadima na Jajce, divljanju rezervista po povratku sa ratišta u gradu, Rici i Zborištu, paljenju i miniranju džamija i katoličke crkve, šenluku, veselju zbog svega barbarizma i iživljavanja na civilima.)
26. oktobar. Ponedjeljak.
Osvanuo je radni dan, pomalo tmuran, ali se moralo na kopanje kanala. Kad smo stigli gore oko 8 sati, pa počeli kopati, udarila je kiša, ali nas nisu vratili kućama. Kad jače zapada, mi se sklonimo pod grane, pa kad prestane ponovo nastavimo. Tako smo se sakrivali od kiše nekoliko puta do kraja radnog vremena…
- oktobar. Srijeda
… Niko ne zna šta donosi novi dan i kako će se završii. Dok smo mi radili na kanalu, po gradu se se čuli mnogi rafali koji nisu prestajali čitav dan. Nije nam baš jednostavno zbog porodica kod naših kuća u gradu, a i oni su se brinuli za nas na radnoj obavezi….
23. novembar 1992. Ponedjeljak.
Radni dan.
Svi radnici došli na radno mjesto, ali kako ne bi autobusa, nisu ni išli na obavezu, nego nas dvojicu – koji smo radili na kompresoru, mene i Zuhdiju svojim je „Fićom“ odvezao Lazo Šarac na mjesto gdje smo radili. Poslije završenog rada, vratio nas je kući. Radili smo puno radno vrijeme. Lazo je bio u našoj blizini, ali je više hodao od kuće do kuće u selu koje se zove Bare Stupari. To je pravoslavno selo koje broji stotinjak kuća.
28. novembar 1992. Subota.
Kiša nije padala, bilo je studeno, ali se išlo na radnu obavezu. Obukli smo topliju odjeću. Radili smo puno radno vrijeme…
***
Radna obaveza je prestala 3. decembra jer je nastupila zima i studen.
Ibrahim Halilović 
Ibrahime pozdrav tebi i tvojoj porodici, zelio bih te zamoliti BUDUCI DA TI JEDINO MOZES da prikupis Izjave koje ce biti AUTORIZOVANE od svih nas Vascarana koji smo bili na prisilnom radu kod cetnika a zna se da su grad cistile muslimanske i katolicke zene da smo u Dubickoj gori VISE SELA TRIJEBOVA sjekli sumu i vrsili posumljavanje sve do pada Jajca, neki su kopali taj prokleti vodovod. Drugi su radili na ekonomiji uSELU LISKOVICA A NAJ GORE su prosli oni koji su morali sa cetnickom brigadom na ratiste kao roblje. NA KRAJU SU I POBIJENI KAO STO SE ZNA U SELU OBORCI A DA NAZALOST NIKO NIJE ODGOVARAO. IMA NAS JAKO PUNO ZIVIH, BOGU HVALA,ima jos puno toga i to bi trebalo prikupiti i objaviti . Ovako mi se cini da se to sve zaboravlja i na kraju ce biti da zrtve postanu krivci.
Hvala na pozdravima Asime. Posebno hvala na javljanju. Kao što i sam znaš, pokušavam se boriti za istinu vezanu za povijest našeg grada i živote i sudbinu naših sugrađana. Kako mi je i koliko stalo do istine, tako neka mi Dragi Bog pomogne. Za ove sve godine od početka rata do danas prikupio sam dokumente, izjave, svjedočenja, snimio fotografije, video snimke, kopao po internetu, objavljivao svugdje gdje sam imao pristup.
Sada imam potpunu slobodu na oveme Blogu.
Kao što se vidi, i dalje radim na otkrivanju istine iznoseći na vidjelo razne falsifikate koje ta istina pobija.
Malo je, međutim, naših sugrađana kojima je stalo da se ništa ne zaboravi, niti sakrije, pogrešno interpretira i – da ostane dokumentirano i za nas i one koji dolaze iza nas.
Ne znam iz kojih razloga se stalno ne ističe slučaj brutalnog ubojstva naših sugrađana u Oborcima.
Čim sam bio u prilici, odmah sam u jesen 1995. našao Mehu Heremića u Zenici, bilo je to samo mjesec i kusur dana nakon toga pokolja.
Na snimku se vidi kako je teško bllo Mehmedu dok je prepričavajući preživljavao sve te strahote u Oborcima…
Prtprošle godine, Mehina obitelj je tražila da povučem snimak sa You Tube-a, ali nisam pristao; Meho je spasio čudom svoju glavu i on, ima veliku odgovornost na sebi da javno svjedoči o tom krvavom događaju i da ne odustane sve dok ubojice ne budu privedene pravdi. On se zaista nema čega bojati. neka s eboje katili!!! Tada će i duše pobijenih naći smiraj, obitelji će odahnuti, a i mi svi. Odahniće i Meho! Moći ćemo se bez straha pojavljivati u NAŠEM gradu.
Nažalost, kao što vidiš – jedni šute, drugi se kolebaju, a ako ko i progovori – onda se pokaje. Lično, ne kajem se za sve što sam učinio na širenju istine, pa neka mi Dragi Bog sudi. Na neprijatnosti koje me sustižu sa svih strana – odavno sam navikao.
Dobra Ti je ideja da počnemo sa prikupljanjem autentičnih sjećanja, dokumenata, svjedočenja. Moj Blog i moja Facebok stranica su dan noć otvorene za sve koji žele sudjelovati u tome. Onaj ko želi – može zahtijevati i anonimnost – i ona će biti zaštićena. Međutim, dok god se osobno potpisujem sa imenom i prezimenom prilikom javnih istupa, insistirat ću na punom identitetu svih koji se budu javili, ali poštovaću njihov zahtjev da im se imena ne objavljuju.
Evo, nekoliko puta sam objavio bilješke rahmetli Suada Lepira, koje su od neprocjenjive važnosti.
Ono što sam do sada prikupio, ono što imam još neobrađeno, dovoljno je za podebelu knjigu, Red je, kako kažeš, Asime, i na ostale. dugometražni film. Mnogo toga ste i sami mogli pročitati i pogledati…
Za početak, otvaram Tebi stranice za Tvoja sjećanja, a isto tako i svima ostalim. Počnimo tako! Davno je vakat bio! Ne mora to biti roman, može biti neko sjećanje od smo nekoliko rečenica.
Traba razmišljati da se objavi Dnevnik Suada Lepira.
Bujrum svima!
Pozdrav Tebi i Tvojoj obitelji.
Sellam za sve dobre ljude a posebno za gospodina Halilovica ja cu samo kratko da se zahvalim na radu i trudu koji ulazete da se kojim slucajem ne zaboravi nedaj boze mi koji smo to dozivjeli i prezivjeli necemo nikad zaboravit a siguran sam nikad oprostit . Ja se zovem Fikret Spahalic a vi me sigurno bolje znate ko rahmetli Orlasevog zeta . Ako mislite na bilo koji nacin da bi bio od koristi slobodno me mozete kontaktirat HVALA
Buduci da nema odziva, red je da dam prilog da bi ponukalo i druge da se jave. Negdje u jesen 1994 g. ja sam bio na radnoj obavezi, istovar brasna u selu Podbrdo u prod. Zadruzne trgovine sa dvojicom kolega, djeca u skoli, supruga je tek dosla sa r.o. ciscenja ZAVNOBIHA a njena jetrva je dosla na kafu, posto smo zivjeli u istoj avliji da vidi sta ima novo buduci da je kretanje ograniceno.
Tek sto je kafa ispecena i razlivena zacu se buka uz stepenice koje vode na sprat do sobe u kojoj su bile.
Skocise kao oparene a dvojica cetnika sa isukanim bajonetima naredise da sjedu.
Kakav je to nacin, zausti jetrva, a cetnik onu bajonetu poturi joj pod bradu i cinicno rece, aj ponovi.
Moja supruga ,malo se pribravsi rece da zna da su tu radi pljacke da uzmu sto zele jer sad ce muz iz prodavnice pa moze biti belaja a ustvari bojeci se da nece sin iz skole pa da to sve vidi ,da se prepane a da ih malo i zbuni. Zgrabili su televizor koji je bio poprilicno tezak a drugi je uzeo video rekorder. Onaj sto je nosio televizor bio je vratio bajonetu u okvir a ovaj drugi jednom rukom je nosio video rekorder a u drugoj bajonet , valjda cuvajuci odstupnicu. Majcinskim instiktom vidjela je da sincic, sesti razred ide iz skole . Avlija je pedesetak metara duga i sigurna je bila da ce ga sresti. Majka u strahu za dijete , valjda vodjena majcinskim instinktom zgrabila je daljinske upravljace koje su cetnici zaboravili i sustigavsi ih na dnu vanjskog stepenista rekla im da su ih zaboravili. Djetetu koje je u tom momentu doslo do njih rekla je da su cike kupile televizor i video pa zaboravile daljinske . Prigrila je dijete ibrze bolje zakljucala kucu. Vidjela je sa prozora da sjedaju u auto a cetnik sto je nosio video ,vjerovatno znajuci da vire iza zavjese , dodavsi video upro je prstom prema kuci i onom bajonetom sto je nije vratio u korice pokazao na svom vratu da ce ih zaklati. Posto sam znao kome je kuca vec dodjeljena znao sam da je to poruka da moram ici iz svog grada sto smo ubrzo i ucinili. Znam za mnoge nase sugradjane da su dozivjeli i gore i bolnije sudbine ali ako nece da govore to je njihov izbor. Mogucnost da im se ponovi tim je veca . Ja nosim ime svog po ocu brata kojeg su ubili cetnici u drugom svjetskom ratu a iza njega supruga i cetvoro djece od kojih je troje jos zivo.Ovo pisem jer je istina, istina i svjedocenje o zlom vremenu i zlim ljudima nikako ne generalizujuci sve ljude. Uvijek je bilo ljudi i neljudi a ISTINA koja se objavi najgora kazna. Pa vi sutite ili cutite VAS IZBOR.