Sjećanja logoraša Muharema HALILOVIĆA: UBILI SU BAJU, KRVINIČKI PRETUKLI SUADA, IVICU, BENKU…

Sjećanja logoraša sa Manjače Muharema HALILOVIĆA Hare

Muharem Hare Halilović, logoraš sa Manjače kakazo mi je imena logoraša koji su se našli u tom mučilištu.

Dodao je nekoliko riječi svojih sjećanja o tome šta je koji logoraš preživio, kako na putu prema ozloglašenom logoru, tako i u samom logoru. Taj put je bio put mučenika sa kojeg se mnogi nisu vratili živi.

Bila su to svježa, ali nepotpuna sjećanja.

Hare ih je sa svoim psihićkim i fizičkim ranama donio s Manjače u Jajce stigavši 23. augusta 1992. zajedno sa 28 logoraša u razmjeni za pohvatane četnike na Barevu.

Sjećanje kako je on odveden u logor kazao mi je odmah po dolasku u Jajce. Ono je ostalo na video snimku. Harina sjećana na mučenike i mučilište zapisao sam malo kasnije olovkom u Tučepima kod Makarske, gdje smo stigli krajem augusta 1992. na putu u izbjeglištvo.

Dok je pričao, lice mu se grčilo, osvrtao se okolo unezvjereno, još pod teškim teretom psihičke i fizičke torture, i svoje i ostalih logoraša. Bio je u strahu da bi četnicima ponovno mogao dopasti šaka.

Tada, u Tučepima, samo heftu nakon izlaska iz džehenama na Manjači, Hare se teško navikavao na život na slobodi, topli i obilan obrok, ljubav i pažnju kojom je bio obasut.

Često je tumarao je po avliji, zavirivao u svaki ćošak, nije ga je držalo mjesto. Istrzan je noćinim morama; vrcao sav u znoju, misleći da je na logoru. Sanjao najstrašnije događaje, u snu vidio svoje logoraše sapatnike, njihove dželate, čuo srašne krikove logoraša nakon dušmanikih udaraca. U snu je žedan i gladan. Kada bi se najzad razbudio i došao sebi, strahovao je od svojih progonitelja da će ponovno uhvatiti, kad tad, i ubiti prije nego stigne na kapiju logora.

Zato ova Harina sjećanja nisu potpuna.

Nisam ga smio puno pitati, grihota bi bila, pa sam ga pustio neka on govori kada hoće i koliko želi.

Svaka izgovorena riječ značila je za Haru ponovno vraćanje u taj džehenem Manjače u kojeg su i njega – zajedno sa ostalima ubacili, a da nije nikome zgriješio, presudili po lažnoj optužbi, bez suda, porote, sudija, bez ikakve mogućnosti da se brani.

Ta Harina sjećanja i ne mogu biti sasvim precizna jer su odraz njegova teškoga psihičkog stanja. Fizičke rane su vremenom možda i zacijelile, ali duševne nisu nikad. Njih je Hare ponio na Onaj Svijet.

Stoga, te zapise treba ispravljati i dopunjavati. Ali, kakvi god da su, Harino svjedočenje je teška kletva zločincima, opomena živima, vapaj za pravdom koju on nije dočekao.

Mora ostati zapisano ono što se stvarno događalo našim sugrađanima prije nego što su stigli na Manjaču, a posebno ono što su im katili priredili u tom fašističkom mučilištu. Niko se bar sada ne bi trebao bojati! Jer, niko od tih mučenika nije kriv, krivi su njihovi mučitelji. Njih mora stići kazna kad tad, a ako njihove žrtve i dalje šute – neće nikad! (Još ni od jednog logoraša nisam čuo ni jendo ime njegova dželata!)

Zbilja, treba imati pomračeni um i bolesnu maštu da bi se na tako svirep način moglo iživljavati nad nedužnim ljudima. Logoraški mučitelji su inženjeri zla u najgorem izdanju.

Zločin mora biti kažnjen, kako se ne bi ponovio. Svaki zločin ima svoje ime i prezime, svoga naredbodavca, izvršitelja. U ovom slučaju, iza zločinstva je stajala srpska vlast četničke paradržave.

To je sudski dokazana i presuđena činjenica.

I pored toga, ta zločinačka i genocidna tvorevnina opstaje, iako joj temelji leže na kostima ubijenih i na mukama nevinih. Dokle će opstajati – ne zavisi od nevino poubijenih – nego od nas kojima su ostavili amanet da se borimo protiv toga zla i nepravde, kako njihova patnja i životi ne bi bili uzaludni. I, kako ne bi nikada bili više ničije roblje i janjad za klanje.

Tek kada pravda bude zadovoljena, može se govoriti o oprostu, pomirenju, ali nikada se ne smije zaboraviti.

Hare i ja smo se tada dogovorili da ćemo te pribilješke dopuniti jednom kada se on bude osjećao bolje. Tako, sve danas ćemo, sutra ćemo, ima vremena.

Hare je preselio iznenada na Ahiret, nadajmo se da će ga kao mučenika Dragi Bog nagraditi Džennetom.

Za taj naš razgovor vremena više nema, niti će vremena biti. Ostaje sjećanje.

Ovdje podastirem te zabilješke – Harina sjećanja – jer što je zapisano ostaje, što se pamti – zaboravi se.

Ovaj zapis o logorašima i njhovim mukama – biljeg je mome bratu Hari.

SPISAK LOGORAŠA NA MANJAČI IZ MRKONJIĆ-GRADA – VARCAR VAKUFA

Sabahudin ŠEHOVIĆ, civil – ostao bez posla u HE Bočac.

Demolirali su mu Videoteku „Lumbada“ na kojoj su porazbijali stakla i pričinili unutra veliku štetu. Uhvaćen kod kuće, došli po njega. Pretučen je u SUP-u Mrkonjiću. Na Manjači je ostao oko mjesec dana. Zauzimanjem jednoga majora iz Banje Luke, pušten sa logora.

Suad ŠEHOVIĆ, civil, sin Sabahudinov – uhvaćen 14. juna 1992., u blizini stana u Ulici III sandžačke brigade. Bio je toliko pretučen da nije ni stigao na Manjaču. Prvo su ga isprebijali u SUP-u. Prebačen je u Bjelajce, ali nije mogao na nogama. Odvezen je u Podbrdo. Bio je u vrlo lošem stanju, pa je prebačen u Bolnicu u Mrkonjiću. Od tada mu se gubi svaki trag.

Sead KAPIDŽIĆ, civil – uhvaćen 14. juna 1992. Kod kuće u Rici. Srpska milicija ga je tukla i ranije, zbog navodnog šverca duhana u Jajcu. Tučen je u Bjelajcu. Pretučen u Podbrdu. Na logor Manjaču stigao u teškom stanju. Mršav. Ostao na Manjači do 22. augusta 1992.

Senad KAPIDŽIĆ, civil – također uhvaćen 14. juna 1992. kod kuće u Rici. Milicija ga pretukla u SUP-u u Mrkonjić-Gradu. Bio je u vrlo lošem stanju. Na logoru ostao do 22. augusta 1992.

Bakir KAPIDŽIĆ, civil – i on je uhvaćen u Rici kod svoje kuće. Srpska milicija ga tukla u SUP-u. U veoma teškom stanju stigao je na Manjaču gdje je ostao do 22. augusta 1992.

Kijad GAZIĆ, uhvaćen – uhapšen 14. juna 1992.

Zdravko DEMIROVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće u Zborištu. Srpska milicija ga tukla u SUP-u Mrkonjić-Grad.

Davor DEMIROVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće u Zborištu, pretučen u Klaonoci u Podbrdu.

Vinko KOTROMANOVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće na Sokaku. Pretučen u SUP-u i u garaži „Udarnika“ u Bjelajcu.

Vinko VULIĆ, civil, 14. juna 1992. odveden iz stana u Ulici III sandžaćke brigade. Nisu mu dali ni da se obuče. U SUP-u je pretučen.

Kemal KAHAREVIĆ Španac, civil,uhvaćen kod kuće. Pretučen u Klaonici u Podbrdu. Imao je preko stotinu kila, izgubio četvrtinu kilaže. Ostao na logoru u teškom stanju poslije 22. augusta 1992.

Ferid KAHAREVIĆ, civil, radnik; uhvaćen 15. juna 1992. na izlazu iz Vatrogasnog doma. Pretučen.

Boris DUVNJAK, civil, autoprijevoznik. Uhvaćen kod kuće u Zborištu zajedno sa ocem Tihomirom. Pretučen u Klaonici u Podbrdu. Pretučen po dolasku u logor na Manjači. Pretučen i u štali – „paviljonu.“

Bejnamin TOPALOVIĆ Benko, civil, mesar – uhapšen 15. juna, ostao na logoru iza našeg odlaska u Jajce u razmjeni 23. augusta 1992. Uhvaćen kod kuće. Toliko su ga istukli, da su ga na nosilima iznijeli. U vrlo teškom stanju dovezen je na Manjaču u logor.

Smail EMINOVIĆ, civil, stolar. Uhvaćen kod šurjaka Velića u Rici. Pretučen naočigled supruge. Milicija se raspitivala za sina Nermina kojeg su optužili da je švercovao oružjem i da je pripadnik Zelenih beretki.

Ivica VRBANAC, civil, bivši direktor Konfekcije „Mladost“. Uhvaćen je kod kuće u Zborištu. Pretučen je u Klaonici tako krvnički, da nije mogao ustati.

Josip SVETINOVIĆ Baja, civil, vozač u „Zadržnoj trgovini“. Uhapsili ga kod kuće na Sokaku. Prvo je pretučen u SUP-u, a zatim i u Podbrdu u Klaonici, po noći. Rezervisti – četnici su ga istukli toliko da je izdahnuo u teškim mukama i hropcu koji je trajao deset do dvadeset minuta. Bio je mučenik. Niko od logoraša mu nije smio pomoći. I sada čujem njegov jauk i bolne krikove, hropac.

Govorilo se među nama logorašima da su ujutro u Podbrdu osvanule tri humke. Ko su dvoje ubijenih pokraj Baje, ne zna se.

Glavna „otužba“ za Baju je da se veselio pogibiji srpske milicije na Barevu. (Ta je optužba lažna, kao i sve druge. Ko ga je vidio, ko prijavio, ako nije neko od Srba. Optužba je izmišljotina, samo da bi ga ubili.)

Zijo HABIBOVIĆ, civil, uhvaćen u Bjelajcu, pa još jedan HABIBOVIĆ, također civil, na sjećam mu se imena, uhvaćen u Mrkonjiću kod kuće.

I još jedan HABIBOVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće u Bjelajcu.

Senad PEHLIVANOVIĆ, civil, uhvaćen u Bjelajcu, kod kuće. Pretučen u Bjelajcu. U logoru su ga tukli letvom.

Stipo BAKOVIĆ Nuni – čovjek od oko sedamdest godina, mesar, civil, uhapšen kod kuće zajedno sa Perom o kome se brinuo. Nunog nisu tukli, koliko ja znam, a ni Peru. Ne znam, moža su ih i pustili.

Ivan JUPEK, civil, uhvaćen u Liskovici.

Jozo BILANDŽIJA, civil. i još jedan

BILANDŽIJA, civil, svi iz Liskovice

Bahrija BAHTIJAREVIĆ, civil, službenik Osiguravajućeg društva „Dunav“, uhapšen 13. juna – ostao na Manjači do 22. augusta 1992.

Pavo ZOLOTA, uhapšen 9. juna 1992.

Neki BAKOVIĆ iz Liskovice, uhapšen 9. juna 1992.

Islam HAŽBIĆ Islamić, civil, stolar, od 15. Juna, do 22. augusta 1992.

Tihomir DUVNJAK, civil, kovač sa Zborišta, uhapšen 15. juna 1992., otpušten sa logora Manjača nakon nešto oko mjesec dana

Željko VULIĆ Braca – civil, uhapšen 15. juna 1992., na Manjači ostao do 22. augusta 1992.

Nina VULIĆ, civil, uhapšen 15. juna, ostao na Manjači do 22. augusta 1992.

Muharem HALILOVIĆ Hare – uhvaćen na ulici, odveden u SUP gdje je pretučen, kao i u Bjalajcu, Podbrdu i na Manjači. U zatočeništvu proveo od 14. juna 1992. do 23. augusta 1992. Kada je u razmjeni za četnike stigao u Jajce gdje je za se posvjedočio ovo:

„Uhvaćen sam ispred Mašića kuće. Kombi naišo. Onaj komšija Kačar Nikola i onaj još jedan koji su bili na cesti, stajali su. Zovnulo  me je, kombi naišo. I, strpali su me u kombi i odveli u SUP. Gore sam pretučen. Tu sam prenoćio noć. Onda su nas odveli u Bjelajce. I dole smo bili jedan dan. I dole smo pretučeni isto kao i u SUP-u. Drugi dan prozvani – ime i prezime – odvučeni smo u Podrbrdo, gore u Klaonicu; navečer oko pet sati, šest, uveli su nas u hladnjaču, nas trideset i dva, koliko nas je bilo, ne znam tačno broja. Puste zrak (u hladnjaču), zaustave, pa puste. Čovjeka su pretukli gore. Podlego je… Baja Svetinović.“

Kada se to desilo, prebacili sun as u magacin, i tu smo ostali dan. Onda smo prebačeni na logor Manjaču. Nismo znali ni kuda, ni kako, ni gdje. Bili smo u blindiranim kolima, zatvoreni. Kada smi gore došli, onda nas je na kapiji prozivalo, tuklo, udaralo, onda su nas spratili u te njihove paviljone. Hrana – ujutro, mala šnita kruha i čaj i salama, nekada, nekada slanina. Poslije podne je obično bila isto šnita kruha, u kuhanju je bilo više vode, nego krompira ili riže, naprimjer. Kada sam otišao na logor imao sam sto kila, sada sam oslabio, petnaest dvajest kila, najmanje…

• Naši sugrađani su pohvatani u periodu od 9. do 15. juna 1992. Nekoliko logoraša je pušteno nakon mjesec dana, a većina 22. augusta 1992. Dan kasnije, 28 logoraša iz Šipova i Ključa je razmijenjeno za četnike. Grupa logoraša u kojoj su bili Kemal Kaharević i Benko Topalović, ostala je i poslije toga dana na Manjači.

Sjećanje Muharema Halilovića Hare pribilježio je njegov brat

Ibrahim HALILOVIĆ

Na linkovima ispod – dolazak logoraša sa Manjače u Jajce – autora I. Halilovića