Ibrahim Halilović

Na sabahu me dočeka ovaj e-mail – zahtjev za objavom komentara. Ne htjedoh ga uvrstiti među komentare, nego ga stavih na “front page” kako bi čitatelji vidjeli kakvo ljudsko smeće je taj Nikola koji je ispisao tih nekoliko reda, mada se pokušava predstaviti kao svjetski civilizirani građanin.

On je u suštini četnik sa dna kace i on mrzi ne samo mene, on mrzi jednu čitavu cijelnu grupu zbog njene narodnosti i vjere. Da ima vlast, on bi nas sve pobio.Njemu je malo reći  “Sikter!” Terba po onoj četničkoj  bašuni udariti istinom koja ga, očito jako bili.

Umjesto da preda rahmet umrloj Ričanki Zejni Dedić jer je komentar ostavio na mjestu gdje sam se prisjećao te svoje fine komšinice koja je umrla u izbjeglištvu – Nikola laje kao bijesan četnički tornjak na Ričane i me, pa sam uzeo sebi za slobodu počastiti ga sa – činjenicama od kojih on bježi, ali neće uteći.

Ne i ne! Ovo nije nikakvo pravdanje Nikoli,nego poruka svima kakav je on da sa mnom neće lahko proći – ni kao seoskim učiteljom, ni kao “novinarem.”

Evo kopije te Nikoline škrabotine – bljuvotine:

Nedjeljko (Karaulac) je – kako se vidi iz priložene kopije – reagirao na moj tekst In memoriam  Zejna Dedić – ODLAZI MOJ RIČKI KOMŠILUK, ali nije se kukavica sinja smio ni potpisati.  Šta mu je u tom mom tekstu ili komentarima zasmetalo, ne znam, ali znam da je onako četnički – seljački i papanski, primtivno, drsko i bezobrazno pokušao udariti na Riku i  na me. – lažima, objedama i podvalama. Hinjski.  Pošto nije u stanju demantirati činjenice, on pokušava osporiti mene. Budući da je takav bezobrazluk, zamjena teza – bila prije, a i danas je jako u modi, a posebno kod pripadnika četničkog pokreta, odgovoriću Nedjeljku, a misliću i na sve ostale kao što je on. Odgovaram u svoje ime i u ime Rike koji je dio mene i kojoj svim bićem pripadam.

1. Nedjeljko je napisao: “Sjecaju ce vas, dok jedete vruce cvarke kod Tancila i Drage Srdjena, ne mogu sakriti okus odvratnosti koji osjecam ka vama.”

Moj odgovor: To je gnusna laž. Nikad u životu nisam kod pekara, inače starog četnika Stanislava Vuković Tanćila jeo čvarke. Čak nisam ni kruh kupovao, jer bolji kruh je pekao Rajak, koji je znao i srbovati, ali nije mi smetalo, bio je majstor za kruh.. Nikad nisam unišao u kuću čestitog građanina Drage SrđenovićA – prijatelja moje familije, koji nas je pomogao u našoj ričkoj guremi prije nego neki Ričanin,  njegujući veliki dostluk sa mojim rahmetli ocem. Pa i da sam se ikad našao u kući pokojnog Drage Srđenovića, taj gospodin nikada ne bi ni u snu pomislio ponuditi me čvarcima. On bi nam za Uskrs slao šarena jaja i peretke.  Ponuditi čvarke ili poslati ih – bila bi uvreda za Dragu, a ne za nas! Takvo nešto ne bi palo ikome u Surjanu, Baraćima, Peckoj, Liskovici – ako je pravi pravoslavac ili katolik, koji poštuje tuđu vjeru, običaje,  pa i pravo na izbor hrane koju će neko jesti. Ima stara izreka – “Nije važno šta ulazi usta, nego iz usta!”

Bio sam sto puta u pravoslavnim i katoličkim kućama. Nikad me niko nije ponudio čvarcima, niti sam ikad u životu okusio čvarak. Čak i u vojsci, nisu ih servirali, ali su nas prisiljavali da jedemo krmetinu jer nas nisu poštivali kao ljudska bića, čak ni onoliko koliko su nas poštivali obični seljaci iz Tribova. (Mora da su se smijali i izrugivali logorašima na Manjači, muslimanima, koje su izgladnjivali toliko, da su se jagmili za komadić krmetine, da bi ostali u životu!) Navikavanje na krtmetinu je dio plana na uništavanju našeg muslimanskog i bošnjačkog identiteta, na uništenju Rike i Ričana.  Čak ni stari Bošnjaci čije korjene mi muslimani Bošnjaci baštinimo, nisu jeli krmetinu, niti su pili vino, a postili su pet dana u sedmici. Na Bobovcu, stolnom gradu bosanskih kraljeva, nađene su kosti raznih životinja koje su i kraljevi bosanski jeli, ali nije nađena ni jedna kost od krmeta.

Ni četnik Tanćilo nije niti nudio niti prodavao čvarke. Možda bi ih neko od muslimana i jeo, ali svako ima pravo na svoj izbor, pa šta će i koliko jesti.  Čvarci su prozvod svinjokolje, a Tanćilo nije klao krmke u svojoj pekari niti je ikad ikome nudio čvarke. Prema tome, Nedjeljko laže. Ko laže taj i krade, a od četničkih laži i izmišljotina stradala je Rika, nagrebusili Ričani, njihova imovina je opljčkana i oduzeta i – oni su na temelju tih izmišljotina morali napustiti svoj grad i svoju Riku – među ostalim i zbog Tanćilovog sina – jer iver ne pada daleko od klade. (Čuo sam da ne izlazi iz kuće i da je pobudalio!) Odvratno zar ne!

2. Citat iz Nedjeljkovog “komentara:” Prije svega, vi ste ucitelj, seoski ucitelj, a ne novinar, kako se zelite predstaviti.”

Tačno je da sam seoski učitelj jer me mjesto u gradu nije moglo zapasti. Tamo su učiteljska mjesta bila rezervirana uglavnom za Srbijance i Srbijanke koje su govorile ekavski, a izrugivale se našoj ikavici koja je zabranjena, mada je starija od tog njihovog ekavskog kojeg su nam namećale, suptilno, drsko, bezobrazno, velikosrpski. Uzgred, ikavica je bila pismo Rike, pismo s kojim se ponosim. Uništavanje ikavice i od strane naših “mrkonjićkih” učitelja i profesora  Srbijanaca i Crnogoraca – dio je plana uništenja amuslimanskog i ričkog identiteta. Prvo mu uzmeš jezik, i onda on nije ono što je bio. Nametnrš mu svoje četničke običaje, roljanje, krmetinu – kao dokaz lojalnosti – turbo-folk umjesto sevdalinke i – u čemu je razlika između Nikole i nekoga muslimana? Sve to je genocid. Način na koji Nikola govori u Ričanima spada pod paragrafe Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida i ja ću vjerovatno tužiti ga Sudu BiH.

Pošto su naša mjesta zauzeli Baraćani, Srbijanci i Crnogorci, šta je mene moglo zapasti, učitelja – porijeklom iz Rike? Zato sam  kao odličan đak Učiteljske škole, najbolji u svojoj generaciji – dobio posao (dobro je da me zapalo, sretan sam da me je baš Likovica zapala!) u Liskovici, prvo Gornjoj, pa Donjoj. I danas rado odem tamo, ali tuga me obuzme kad vidim šta su Nikolini četnici uradili, kakav su barzbarizam, divljaštvo iskazali, uništavajući sve pred spbom, posim ralije po podrumima, da bi zaglavili na Barevu.  Prijetim s eonih dvojice Liskovičana kojima su Nikolini sjekirom raspolovili lubanje i prosuli mozak. Bili su starci i nisu mogli bježati sa ostalim ispred koljača.  Prisjetim se lijepih dana, svojih prijatelja Liskovičana koje je četnička soldateska pobila i rastjerala sa kućnog praga pod lažnim optužbama, kakvim se i Nedjeljko služi – pa je sada Liskovica u ruševinama, zarasla u korov, ali i mjesto u koje se Liskovičani vraćaju, četnicima uzinad;  Zovu me na kahvu kad god se sretnemo u gradu. Zovu me o godovima. Kada sam nekad davno kao seoski učitelj, odlazio iz Liskovice, teško smo se rastali moji đaci i ja. Plakali smo. Kada me ugladaju šire ruke, plaču od dragosti što me vide! Pa, zajedno pustimo suzu za nekadašnjom finom Likovicom koju su Nikolini sunarodnjaci spepelili.

Bio sam i prije nekoliko dana u Liskovici, obišao ruševine obje škole u kojima sam postizao odlične rezultate u obrazovanju mladih generacija – pravoslavaca i katolika, koji me i danas zovu “učo” i srdačno se rukuju i grle sa mnom. Dok sam bio učitelj u Liskovici, rado su me pozivali u goste, stavljali i vrh sofre i – nikad me nisu ponudili ni svinjetinom, ni čavracima, kako mi to pokušava podvaliti Nikola, obični primitivac i neznalica, lažov, koji nema pojma ni o Bosni, ni o Varcaru ni o Rici, jer je zadrti, samo pritajeni četnik, tim gore što živi u sred Beograda, on nikad građanin svijeta neće postati, taman da je sto “vakulteta” završio, a ja i danas bio seoski učitelj.

Kada bi Liskovičani predamnom jeli svinjsko meso, bilo ih je stid, bojali su se da me ne uvrijede i po nekoliko puta su govorili: “Izvini učo.” Od takve kulture je operiran ovaj Nedjeljko. Umjesto da preda rahmet Zejni Dedić koja je zbog četnika poput njega umrla u uzbjeglištvu, daleko od Rike i Čaršije,  on laje i laže na me, ruga se mome časnom učiteljskom zanimanju, i što je gore – laaje na Riku i Ričane, a ja sam glavom i bradom, duhom Ričanin.  Za mene je ponos što sam bio seoski učitelj!

Uoroš Anđelić koji me je pozvao da budem novinar, upoznao me  baš u učionici seoske škole u Liskovici, i baš kao seoskog učitelja. Koja čast! Uroš je velikan u čijoj sjeni su i Nedjeljkove veličine razni Ubiparipi, Tegeltije i drugi skorojevići, veliki neprijatelji muslimana. Sve četnik do četnika, pljačkaš do pljačkaša. ugursuz do ugursuza. Njema je najdaraže unišzavati prodnu okolinu, kad malo odmore od klanja nevinih. Tako Zoran Tegeltija dovede Talijane u Bilajce da tamo sagrade monstrum-fabriku za proiuvodnju silicija koja će gutati 65.000 kubika drveta godišnje. Ko se pobuni zbog buke i smrada, Tegeltijini u Općini mu savjetuju da se iseli. To je taj Nikolin Tegeltija, koga su baš neki dan saslušavai u Tužilaštvu BiH. Što veći hajduk i lopov, to veći u očima Nikole!

Nenad Pejić, onaj ko me je zapošljavao na TV Sarajevo gdje sam upornim radom i primjerenim novinarskom prilozima već bio stekao veliki ugled, odbio je primti na konkursu bar tuce fakultetskih obrazovanih novinara – čak nije dopustio ni da me tesriraju kao ostale iz općeg obrazovanja, znanja domaćih i svjetskih ekonomsko političkih prilika. Nije svak mogao raditi na TVSA, a ovakvi kako Nikole ne bi mogli ni prismrdjeti.. Bio sam progonjen od Kokeza, Ubipripa i Šolaja, njihovh trabanata i služinčadi  – pa UDBE, zatvaran u Crnu kuću, ali moj ugled je stalno rastao jer sam ljubio istinu, pa šta koštalo.

Jer, za razliku od Nikole, “građanina iz Čaršije,” ni kao Ričanin i seoski učitelj nikada nisam lagao. Nikad nisam krio, nego se ponosio da sam učitelj i to seoski koji je svojim radom, a ne laktašenjem kao Ubiparipovci, postavljen za samostalnog urednika – reportera TV Sarajevo.  Kad god su me kolege novinari pitali koji sam fakultet završio, odgovorao sam da sam učitelj po zanimanju i to – seoski. Kada me monatžerka rahm. Christl Tanović (Njemica, Bosanka, imala je završenu Filmsku akademiju) pitala gdje sam ja završio filmsku akademiju – jer mojim prilozima ne treba nikakva montaža – rekao sam: Nikakvu. Čak ni pijući kahvu sa Šerkom fotografom nisamo razgovarali o filmu, fotografiji…. Što će mi Akademija, kad mi taj posao ide od ruke – kao seoskom učitelju. I ne samo taj. Danas mogu predavati kao učitelj tim akademcima – novinarima.

3. Nikola je napisao i ovo: “Vi niste gradjanin, carsijan… vi ste rican! Dok sam ja zivio u toj carsiji, ricani nikad, ali nikad, nisu bili gradjani, vec “ricani,,. Dedici, Cerici, Gacici itd, nisu se htjeli ni oroditi sa vama…jer ste bili “ricani“. Sa duhom i tradicijom nase carsije vi nemate veze!”

Moj odgovor: Da nisam, niti sam ikad poželio biti Čaršijan, niti sam ikada rekao da sam iz Čaršije, premda dugo ne živim u Rici. Meni – Rika dosta! Fine građane, ma ko bili, kao i seljake, ma ko bili i odakle bili – poštujem i cijenim. To što se Dedići, Cerići, Gačići nisu orođavali s Ričanima, nije rički problem, ali jesu i tu Nikola laže da nisu; Ričani (veliko “R”) nisu ni ciljali tako visoko kao što je čaršija ili gradske obitelji poput spomenutih. Bilo je cura i u Rici, Volarima, Duljcima, Baljvinama, sve lipša od lipše. Šta im fali! Gačićima, Dedićima – niko nije branio slobodu izbora – pa su se oni orodili sa Srbima, umjesto sa Ričanima, što je za me sasvim u redu, pod samo jednim uvjetom – da su dobri ljudi i da njihovi prijatelji nisu četnici. Nisu!

Zejna Đuzelović kojoj sam u svom tekstu predao rehmet kao komšinici Ričanki, bila je udata za Saliha Dedića, u Čaršiji. Prema tome, Dedići su se orodili i sa Ričanima, pa je Nikola i na ovom primjeru uhvaćen u laži. Njemu je to naravno čast i kompliment jer je to dio njegova poganog mentaliteta.

Srdačno se sretnem sa Jovankom Dedić na Čaršiji, pitam Mehmeda uvijek za nju. Zovemo je Jovanka Mehmedova; kada niko nije smio ni od Ričana ni od Čarišijana osim Timke i Sajme – nije smio biti viđen na puškomet od muslimana Bošnjaka,   ona  je donijela punu korpu namirnica, pa čak i parfem mojoj supruzi i djeci koje su četnici držali u kućnom pritvoru pod četničkom oružanom stražom dva i pol mjeseca. To je ljudski gest koji se ne može i ne smije zaboraviti, koji je dio povjesti ovog grada, kojem Nikola svakako ne pripada. Može on živjeti sto godina u Čaršiji, ili u Beogradu, ali on je duhom primtivac i četnik.

U Obrcima su stradali i Ričani i Čaršijani, među njima i Dedići, sve od četničke ruke. Mirni Ričani  su stradali od terora Kačarevih, Stojičića, Todorovića, Markovića i inih četnika koji nisu nikad bili građani, mada su živjeli i po Čaršiji; od njigove zločinačke ruke stradali su i Čaršijani, a pogotovo Ričani i Zborićani. Stradali su jer su muslimani ili katolici, jer su pogrešna imena nosili, kako se tačno izrazio Đuro Marković pred postrojenim robljem u Podbrdu pred put u logor Manjaču –  određeni planski na mučenje i smrt.

Ako Nikola odslikava duh Čaršije, ja zaista niti imam niti želim imati ikave veze s tom i takvom Čaršijom. I onako idem priko pijace u Riku, a vraćam se priko Zborišta. Jer ja sam ponosni Ričanin, onaj iz gureme i potribe, onaj sa mosta, onaj što je seoski učitelj i novinar, ali i svjetski građanin: ma gdje bio – ali uvijek Ričanin; uzme mi li neko Riku, uzeo je mene. Riku mi ne može iščupati iz moga sjećanja, iz moga bića, jer Rika je dio mene. Rika je centar svijeta i nikad se Rike neće odreći jer ne želim se odreći samoga sebe, svojih korjenova, baštine… Komšija, a ni rahmetli Zejne Dedić Đuzelović, Ričanke koja se orodila saDedićima iz Čaršije. Nakad, nikad nisam tvrdio da sam Čaršijan, kako mi to podvaljuje ovaj četnički lažov Nikola koji bi me zbog te izmišljotine, mogao i ubiti, ukaže li mu se prilika.

Citat Nikolinog “komentara:”  (Ričani su ) “Cakijasi, neradnici, prljavi, neobrazovani,… vi nikad niste bili, niti cete biti, dio Mrkonjic Grada.”

Odgovor: Ričani su kao vrsni majstori kovači kovali čakije, bolje rečeno šklopčeve, ali i handžare i bodeže u novije vrijeme koje su kupovali seljaci. Od šklopca se nisu odvajali ni kada su spavali, ni u crkvi, ni kada su s  “ovcami” a handžarima su klali  nedužne ljude.

Kada dođi u grad, obično bi sjedi na kraj ceste, na Kolobaru, u park,  ili za kafanski “astal” – iz šarpelja izvadi komad slanine bijele poput safuna, pa bi tim šklopcem koji je visio na uzici ispod pasa, rezuckali slaninu, sladili se bijelim ili crvenim lokom, zalijevali rakijom dok im se sve to cijedilo niz bradu- što je moglo biti za gađenje, ali nismo to uzbijali. Takav im adet, džaba im. I seoske žene su nosile šklopčeve.

Ispod naših kuća tekla je Crna rika (Kloka. rika) i mi  bi dica –  dok brljak zvizne – zagrađivali riku, kupali se ispod Esedbegova mlina, u Zelencu, Talićkii, Bušnici, po vazdan… Rika je bila čista, pili smo je, lovili potočne pastrmke. One ne žive u opoganjenoj vodi. Kako mi Ričani možemo biti prljavi, a rika nam ispod nosa, a nije prvljav neki Čulićev četnik koji je u “vučijama” na paripu morao donijeti vodu sa udaljenih vrela da bi – imao samo za piće. O kupanju nije bilo ni govora.

I danans mi je u nosu  smrad koji svakoga zapahne kada uniđi u autobus koji je vozio u Čuličevo Trijebovo, li iz Glamoča prolazio u Banju Luku. Taj smrad, nečist od ljudskih znojavih i prljavih tijela, bijelog luka.

U isto vrijeme vidim na rici Hadžeru Kaharević kako po cilo jutro ispira veš, noge joj se crvene kao paprika od studene vode, da bi joj čeljad bila čista. Kemala, sina joj, izmcrvariše četnici prava zdrava. A ko ga je odveo na Logor Manjaču, ako nisu oni koji su pridošli u grad ili se smatrali Čaršjanima?

Da, ja nisam Mrkonjićanin, Markonjićani su Cerići, recimo, a ima ih još puno, za izvoza. Njihov izbor – i to je njihova stvar. Ja sam Ričanin i Varcaranin i s tim se ponosim. Moj izbor.  Ah, da: naš nekadašnji, a danas oteti poseljačni grad, palanka, imao je vodovod davne 1595. Rika je imala fiskiju pred Džamijom dok je nisu zavrnule prodšlice. Ta fiskija (viskija) je dio povijesti grada, kao i ona u džamijskoj ogradi u Čaršjiji koju su kao i šadrvan u avliji  persušili četnici – da na njoj ne bili pile snaše ili seljaci kada o pazaru ili svecu sajdi u “grat,” nakon što bi pojeli komadić “krua” kod Tanćila, kojeg su zvali “kolač,” šklopcem otrkrižene slanine  iz šarpelja, pa zalili tom studenom lisinskom vodom, ako ne rakijetinom. Da ne bi abdestli ni Ričani, ni Zavakufljani, ni Čaršijani. Da im se zatre sjeme. pa su namjestu džamije – napravili javnu deponiju smeća. Kad će ovaj četničićNikola napisati megdje da mu je žao zbog svega što se dogodilo Varcarnima – mislimanima i katolici, ponajviše u Rici i Zborištu. Nema taj osjećaj za ljudsku bol, kulturu jer on je pogani lažov.

Kao da gledam prizor: snaše bi raskorači noge, pa bi  pišaj na sred čaršije. Sjećam se tih potoka po neasfaltiranoj Čaršiji, ili na pijaci na Kolobari, u Rici…Već naredno koljeno tih i takvih snaša- svjetski su građani dana – poput Nikole koji drži Ričanima predavanje, ne samo o higijeni.  Istina boli “svjetskog građanina” Nikolu pa laje na me ko bijesan, ali krezub pas.

Ričani su imali i ćenife u kući ili bašči, koje bi Ilijica izlijevao njemačkom “šlemom.” Prali su se najmanje pet puta dnevno, ako su bili pravi vjernici. Kako takvi mogu biti prljavi? Prljava je, zaudara čak od Beograda ili Bog zna odakle – Nikolina duša, a inteleketa nema ni zehre – nepismen je, slijep kod očiju, a to je neizliječiva bolest. Ne pomaže tu biti ni Čaršijan ni građanin svijeta.

Nikola je i rekao i ovu laž o Ričanima i meni: “Oni su, (biva Čaršijani) za razliku od vas, postali gradjani svijeta, a vi ste ostali “rican“…pun mrznje prema svemu boljem, ljepsem, obrazovanijem… Od dana kada stojite na rickom mostu cekajuci da neko nesto uradi za vas, pljujuci Baracane, pa do danas kada iz Amerika, Kanada i sl. sirite mrznju, ja ne vidim ni milimetar da ste se pomjerili… i dalje stojite na istom mjestu, mrzite sve bolje, obrazovanije, ambizioznije od sebe, bacajuci smece u istu ovu “riku“ od koje crpite vas identitet, a koje sam se ja stidio, dovodeci prijatelje sa raznih meridijana.

Odgovor: Ričani nisu bili neradnici, naprotiv. Da jesu, bili bi prosijaci. Išli bi u Baraće prositi. Ako su tamo odlazili, odnosili su svoje majstorske rukotovrine. (I varcske kovače su četnici rastjerali, mada su baš njima njjviše valjali!)

Nije Ričanina moglo zapasati školovanje od novopridošlica Tegeltija i Nikola, Ubiparipa, pa su Ričani radili na pilhani ili u Metalcu, ali bili odlični radnici.

Oni su duhom  prirodno inteligentni, rođenjem, naslijeđem, “vodom rikom i Rikom kao mjestom rođenja)  veliki i u svijetu poznati majstori, umjetnici, i – svakako svjetski građani. Lijepo su se uklopili u život u Njemačkoj, Canadi ili Švedskoj, Australiji, naučili jezik, a nisu, nadam se, djeci zaboravili reći da su Ričani i da je Rika centar svijeta. Evo, moja kerka se udala za Nijemca iz Frankfurta, sin oženio Njemicu. Upravo, dok ovo pišem oko nogu mi se vrzmaju Amir i Jasmina koji odlično razumiju bosanski jezik Rike pa me zovu ikavski: “Dida!” Malo, malo, pa smo u Rici. A did, did je kao Ričanin, i samo kao Ričanin dio svijeta, ali ne onog Nikolinog, nego civiliziranog. Što se dida tiče, on ne bi nikad napustio Riku i otišao u Canadu da me “najveći svjetski teroristi četnici i barabe” nisu primorali na to. Pa i tamo, pronisim slavu Rike, pišući na engelskom, po novinama – može i na njemačkom ili francuskom- o Ajišinoj kukuruzi, koju niko na svijetu ne zna bolje ispeći od te Ričanke – vidi čuda – Dedićke, a nije iz Čaršije niti iz Baraća.

Ričani ne znaju mrziti, da znaju ne bi ih četnici klali po stoti put. Da znaju mrziti, ili makar prezirati, ne bi prijateljovali sa okrojelim četnicima iz komšiluka poput Kačara koji su ih bez ikakvog službenog naloga i krivice samovoljno hapisli – kao civili civile, komšije – komšije.

Tačno da su Ričani kao i sav bosanski svit bacali smeće u svoju Riku, ali za TV SA snimao sam i akcije na čišćenju te Rike. Danas je veliki kontejner pokraj same raskrsinice u Rici, i novopridošli “Riječani” bacaju smeće u nj, ali i u riku. Prije nije bilo ni kanti za smeće, ni kontejnera. Bili su Ričani, pa ih pojela maca.

Ričana više nema, a dok su bili – plaćali su Komunalnom novac za uređenje grada, pa i čišćnje rike (Crne rike). Ta Rika je danas zapuštenija nego ikad, iako u njoj, je li, žive civilizirane pridošlice umjesto Ričana koji su morali napustiti svoju didovinu. Te i takve zapuštene rike i Rike treba se zaista stidjeti. Ali – ja ne! Baš sam nedavno vodio u Riku svoga prijatelja iz Tel Aviva g. Marjana Hajnala, do Ričkog mosta gdje smo postajali i popričali. O duhu Rike.

Da, ja i dalje stojim na tom Ričkom mostu, nad Rrikom i u Rici, a bio sam neki dan i na Vinogradu.

Rika je moj život, moj Ćaba, moj identitet, kojeg se ne želim niti hoću odreći kao građanin svijeta. Ma kakav građanin svijeta – ja sam građanin Rike!

P.S. Odoh malo na Balukhanu sa Amirom i Jasminom; I Blukhana je rička, ali je oteta od nekadšnjih ričkih obitelji Krivdića, Zjajića, Šehovića, Talića…

Marjan Hajnal

Recenzija

GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA!

Sabahudin Dudin Šehović

Kukavičluk genocidnog mučitelja nije lako objašnjiv fenomen. Dok se poptuno bezosjećajno i krajnje nipodaštavajuće odnosi prema nedužnoj žrtvi, istovremeno naređuje toj žrtvi da pogne glavu i da ne gleda svom tamničaru u lice. Da ga žrtva ne bi prepoznala, to je naiz
gled primaran razlog, ali je mnogo bitnije da se iz jednog drugog razloga mučitelj plaši susreta sa pogledom svoje žrtve: taj pogled bi predstavljao sudar sa svojom savješću.

François-Auguste-René Rodin – „Vrata pakla“ (fragment)

Koliko god se činilo da mučitelj uopće nema savjesti, dalo bi se naslutiti iz njegove paranoidne brige nad svojim mrakom, da ga ne bi obasjala munja pogleda sjećanja na minulo prijateljstvo sa žrtvom, da ta savjest ipak negdje opasno tinja u njegovoj podsvijesti i da ugrožava njegovu narcisoidnu uživljenost u ulogu vladara koji može po vlastitom izboru presuditi o tuđem životu.

Ipak, pomirenost sa trenutnom situacijom potlačenog, sputanog, bespravno lišenog slobode, svirepo mučenog, nije i ne može predstavljati mirenje sa nametnutim položajem kao sudbinom. Bar ne za sve sužnje. Sabahudin Dudin Šehović, potomak šeyha, starješine tekije, prvaka derviškog reda, učitelja, znao je da mu je sudbina u rukama samo Jednog Gospodara i da mu samo On može odrediti trenutak kraja ovozemaljskog trajanja. A ono je žigosano nevjerovatnom mukom, da pretrpi i preživi pakao od kog nema i ne može biti goreg.

Prve asocijacije koje se nameću pri susretu sa ovakvim svjedočenjem o ljudskoj zloći spontano su okrenute Danteovom prikazu pakla u Božanstvenoj komediji, Mikelanđelovom Strašnom sudu, ili, Rodenovom monumentalnom djelu Vrata pakla.

I pored izričite naredbe da ne podiže pogled, Sabahudin je gledao smrti u oči, fotografski memorišući lica, imena okrutnih mučitelja, demona u ljudskoj formi. Da nije prkosio nametnoj anticivilizacijskoj pošasti, niti bi što upamtio, niti bi preživio. A morao je preživjeti da bi svjedočio, i on to čini hrabro, u ime pravde, u ime humanosti, u ime svih sužnja koji nisu preživjeli i koji nikada pred ljudskim sudom neće moći podići svoj pogled prema svom mučitelju i reći: „Da, to je taj.“ To je taj gad, izrod, krivoslavni krivovjernik koji je sebi umislio, kojem je njegov mag lažne vjere, Amfilohije, Filaret, Kačavenda, Pavle ili neki drugi, unio u mozak laž, da su svi drugi krivovjerni i da u ime neke „petstoljetne patnje“ imaju pravo na neku svoju imaginarnu osvetu. Kome se svetiti? Na kraju 20. stoljeća? Da li su im njihove prve komšije bilo šta nažao učinili? Zar do jučer nisu zajedno nazdravljali i skupa gledali utakmice, častili jedne druge i kumovi bili jedni drugima? Zar njihova djeca nisu u istim školskim klupama sjedili, zar nisu na slavama i na sprovodima skupa bili? A, onda, preko noći su te svoje prve komšije optužili lažnim optužbama da bi ih mogli uhapsiti, imovinu njihovu pokrasti, kuće i bogomolje im zapaliti, a njih zatvoriti u zloglasne logore. Gdje nestadoše „čojstvo i junaštvo“? Kako izvjetri njihovo sjećanje na ime pjesnika Skendera Kulenovića i njegovu poemu „Stojanka majka Knežopoljka“? Izgubio oba brata, od 1941. godine u partizanima, sekretar Udruženja književnika BiH, vijećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a, pisao je Kulenović:

Sutra ovoj svetkovini, ustaloj iz mrtvih, treba da čitam pjesmu koju danas pišem, koja se juče, poslije svakog promašaja smrti, začinjala u meni i zaklinjala u meni da će biti prvi dah kojim ću dahnuti ako ostanem živ i koja sad u meni, duboko u nekakvoj mutnini, leži sklupčana u strašan jauk… Rukama i glasovima slili su se u jedno, a svaki je sâm, otišao je pomućenim očima i bogzna čime, bogzna kamo.

 

François-Auguste-René Rodin (Prema Danteu) – „Ugolini i njegovi sinovi i unuci“ (koje je grof Ruđeri zatočio u kulu da umru od gladi)

Gdje nestade sjećanje na Branka Ćopića i njegovu „Pjesmu mrtvih proletera“?

Mrtve su ruke i mrtve puške, u Smrti se prestrojavamo, drug je uz druga svog; a njih je bilo… a njih je bilo – deset na jednog.

I dan će slave doći, pobjeda bit će naša, nestaće divljih zvijeri, s četama Slobode marširaće tada i mrtvi proleteri.

Očigledno, oni koji su pokušali okaljati obraz i čast čitavog naroda, moraju znati da je neuništvo bratstvo i u smrti mrtvih pjesnika, proletera, Skendera i Branka. Moraju znati da nijedan zločin i grijeh prema čovjeku ne može ostati neokajan. Ni u zemljama u kojima se izrodila antiljudska ideologija agresorske invazije na zemlju dobrih susjeda, nisu svi ljudi isti. Od tamo je jedan Čedomir Petrović, sin poznatog glumca Čkalje, koji se javno deklarisao protiv te nastrane ideologije što se okončala genocidom. Svi znaju za majora Mihajla Petrovića, generala Divjaka… Od tamo je ime kontraadmirala Vladimira Barovića, uklesano u vječnost – pravi Jugoslaven i pravi čestiti oficir Titove armije, sin Crnogorca i Slovenke, koji je radije oduzeo sebi život nego da puca po vlastitom narodu. (Otac mu je bio general JNA i prvi ratni zapovjednik Prištine 1945. godine. Ubrzo nakon što je postavljen na tu dužnost, smijenjen je, jer se protivio teroru nad tamošnjim Albancima. Zbog toga su suborci Vladimira Barovića zapisali: Staro pravilo: od valjanog korjena – svaki list je valjan.)

Uzaludno je bilo uništavati tuđe živote, porobljavati, sadistički premlaćivati do smrti prve susjede, unesrećiti nedužne duše. To je i poenta Dudinove knjige.

Fascinira njegovo filigransko registriranje detalja, neopterećen ikakvom patetikom saopštava činjenice, faktografski, hronološki. Primjer je to nepokornosti ljudskog duha i nonkonformističkog stava prema mizernosti i minornosti kreatura sklonih izdaji čovječnosti.

Od posebne je vrijednosti estetički moment Sabahudinovih reminiscencija na sretna vremena, kad su ljudi živjeli složno, pa u vrtlogu prizora nasilja nalazi predah u slici pitomih golubova koji su također izgubili svoj mir i dom.

Nekada sam se sa Nikolom Ivšinovićem Judom, Adom i Vitom Grgićem – penjao na zvonik gdje smo hvatali golubove, vidio sam to zvono, pa znam da je bilo veliko i teško. Na tren su mi kroz glavu proletjeli golubovi. Pitao sam se jesu li se oni spasili toga džehenema? Jesu li stigli uteći u noć koja je krvarila tom velikom buktinjom? Jesu li im krila izgorjela? Golubovi se uvijek vraćaju u svoje gnijezdo ili kafez. Gdje će se ovi crkveni vratiti, ako su utekli iz vatre? Upitao sam se hoće li ih ikad iko, kao mi djeca nekad, hvatati po novom zvoniku dok je ovaj dogorijevao?

Još od djetinjstva, volio sam držati golubove u kafezima kod svoje kuće. Golub je spasitelj Muhameda a.s. i nama muslimanima sevap ih je držati i hraniti, ne samo u kafezima, nego bilo gdje, kao što to rade na Baščaršiji, ili po mnogim europskim gradovima.

Stipo Ćipura, koji se brinuo o crkvi, čistio je i zvonik gdje su bila golubija gnijezda, koja nije dao dirati. Golubovi su se tu legli i niko ih nije bihuzurio, osim nas djece, ponekad. Ne sjećam se da smo ikad uhvatili ijednog goluba. Znam da se njihovo gukanje čulo sa zvonika, kao i sa tavana naše džamije u Rici gdje su nalazili svoj mir i gukali nam dok smo išli u mejtef. Šta je s tim golubovima, onim sa džamijskog tavana koje je rafalima i zoljama rastjerali Milan Vujčić, Ljubo Ćupo i mesar Tomić, šta je sa golubovima koje su sa zvonika zboričke crkve, ove noći, vatrom netjerali? Gdje su se skrasili ako su se spasili ti simboli mira? – pitao sam se prestravljano.

Kao i golubovi, razjureni ljudi. U nepovrat, čitave porodice. Promijenjen čitav grad. Svetinje porušene i oskvrnute. Mnogi živi još traže svoje mrtve, živi su, a i sami duševno polumrtvi tavore po svijetu pokopani u svoju šutnju, i vjerovatno nikada neće smoći hrabrosti da progovore o svojoj patnji, o poniženjama koje su pretrpjeli.

A možda je, ipak, ova Šehovićeva knjiga jak podsticaj da se zlikovcima ne dopusti da miruju i trijumfuju u svom zlu. Govor o njima je satisfakcija pravdi i istini, pa čak i da ih ruka pravde ne dostigne, od neprocjenjivog je značaja vrijednost svjedočenja i osude koju će potvrditi vrijeme, a ono je već tu. Šehovićeva knjiga nosi pečat paradigmatski intoniranog projekta za školstvo u čitavom svijetu. Ona bi trebala biti uvrštena u svjetsku literaturu, i to prevashodno psihološke studije, za proučavanje izvora i nivoa do kojeg može dosegnuti dekadentnost bića-demona kakvi su bili četnici. Ta paradigma važi za sve oblike odrođenosti od humanosti, bilo da je riječ o ustašama, Boko Haram, Daješ, ili kojim drugim anti-ljudima u Americi, Izraelu, Saudiji, Kurdistanu, Čečeniji, u Kini…

Autoru Šehoviću poželimo puno mira, a knjizi da bude čitana i da budu slijeđene vidljive i nevidljive poruke o bratstvu. Zaboraviti se počinjeno zlo, potpun genocid prema Bosni, ne može, niti smije. A put do pomirenja vodi jedino preko potpunog priznanja krivice agresora. Ova knjiga je velikodušan prilog budućnosti, a o njoj se ne može misliti ako se ne shvate i ne prihvate elementarne norme humanosti do koje se ne stiže jednostvanim preskakanjem stepenika koji vode preko mukotrpne samospoznaje. Graditi mir znači spoznati i prevazići izvorište zabluda i korijena svakog oblika zla. Ako su u Kragujevcu i Kraljevu prerano pali otkosi u jednoj „Krvavoj bajci“, razlog je to bio više da se nikada bez poziva vlasnika ne uđe tuđu bašču, njivu, kuću… Ali, činilo se nekim spodobama da princip sto za jednog za njh ne važi… da je krv đaka preko lijeve obale Drine neke druge boje… Da ljudi moraju pognuti glave i ne smiju gledati istini u oči. Sabahudin Šehović je dokazao da to nije tako. Svojim životom stradalnika i pisca, Sabahudin je postavio moćne orijentire koji mogu izdražati sve bure. Samo ih se treba uvažiti i poštovati. Svaki od njih leži na jednoj neizgovorenoj tajni i nedorečenoj tragičnoj sudbini.

Hvala Sabahudinu za jedno teško i mučno literarno proputovanje kroz pakao i natrag. Mi svi smo dužnici za Istinu koju je on, nažalost, iskustveno spoznao. Teško je o tome čak i čitati; kako li je tek bilo njemu taj pakao proživjeti i preživjeti?

O, zar se i to može? Da – mi smo proleteri!

U ovom ćopićevskom proleterstvu sintetizovan je duh bosanskog čovjeka. A iz Sabahudinove spoznaje koju nam je iznjedrio iz rijeke civilizacijskog pomračenja preko koje je prešao, izranja snaga duha tog Čovjeka. On sve može, i zna, a posebno preživjeti, kad mu je najteže, i uprkos svemu. U toj alegoriji je poziv, zov i izazov: istrajati i pobijediti. Bosna je neuništiva.

_____________________________

Tel-Aviv, 14. juli, 2016.

GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA! – Sabahudin Dudin Šehović. Recenzija – Marjan Hajnal

Prepiska sa Danielom Serwerom, nakon otvorenih pisama koje je dobio od patriota RBiH

SERWER – Ibrahimu HALILOVIĆU: VI STE NAJSIROVIJA I NAJOROGANTNIJA OSOBA MEĐU BOSANCIMA!

HALILOVIĆ – SERWERU: HVALA ZA LASKAVI KOMPLIMENT!

BOYLE: ČESTITAM! JER TO JE PRAVI KOMPLIMENT OD NEKOGA KO JE POMOGAO I PODRŽAVAO HOLBROOKEA U ŽRTVOVANJU SREBRENICE I ŽEPE.”

Dana 24. 06. 2016. poslao sam otvoreno pismo prof. Danielu Serweru, “znanstveniku, koji vodi Institut za Srednji istok i profesoru u Školi za napredne međunarodne studije,  Johns Hopkins University  rm 416
1619 Massachusetts Avenue NW
Washington, DC  20036, daniel@serwer.org  u kojem sam pobrojao sve njegove aferime od Daytona i privremenog ukidanja RBiH, instaliranja genocidne RS – kada je bio Holbrookov pomoćnik, do danas kada javno pokušava nametnuti reforme ilegalnog i nefunkcionalnog dejtonskog “ustava” predstavljajući se kao čuvar i zaštitnik genocidne stečevine i srbijanskih interesa,  rušulac države Bosne. Pri tome izvršava naloge State Deprtmenta.  

Serwer odmah je odgovorio: Citat:

NE SJEĆAM SE DA SAM BRANIO SCHAHBASA

“Hvala vam za komentar.

Pošto je to otvoreno pismo, pretpostvaljam  da je u redu da se ono objavi na http://www.peacefare.net, uz neke manje izmjene radi jasnoće uz Vaš potpis. Međutim, imam jedan mali zahtjev. U pismu si rekao:    

Vi ste javno branili gospodina Williama Schahbasa i pomogli ga u odbrani Srbije po Tužbi RBiH protiv Srbije za genocid, a također da sam ja javno podržavao Schahbasa u sporu Srbije po tužbi Hrvatske za genocid.

Ne sjećam se da sam branio Schahbasa, koga znam, ali nismo razgovarali najamanje deset godina, niti sam mu pomagao. Njegovo se ime ne pojavljuje nigdje na   www.peacefare.net gdje sam objavio skoro sve što pišem. Zamolio bih da presipitate te dvije rečenice.” Kraj citata.

Nakon ovog “malog” zahtjeva, poslao sam prof. Serweru na činjenicama  utemeljeno objašnjenje i ponovno dokazao tvrdnju da on, Serwer, bio na strani srbijanskog advokata kada su u pitanju sudski sporovi na Svjetskom sudu u vezi sa tužbama RBiH protiv SCG, te Hrvatske – protiv Srbije za genocid. Citirao sam mu dio korespodencije u koju je bilo uključeno najmanje pedeset osoba iz svijeta, gdje je prof. Serwer napisao:

“Poznajem Billa Schahbasa kao jednog vrlo posvećenog znanstvenika i finog intelektualca, čak i ako se ne slažem u vezi oko Bosne i drugim stvarima.” Kraj citata. Ni nakon objašnjenja da je on, Serwer, kao pomoćnik Holbrookea za vrijeme pregovora u Daytonu, suučestvovao u uništenju Republike Bosne i Hercegovine na bespravan način, te da je sudjelovao u žrtvovanju Srebrenice i Žepe, kao i pola državne teritorije za nagradu Srbiji i RS za genocid – ponovo sam ustvrdio da je Serwer, bez imalo sumnje, stao na stranu Srbije i RS u stvaranju Velike Srbije na teritoriji RBiH. Također naveo sam da on uporno ostaje srbijanski broker jer se zalaže za reforme ilegalnog dejtonskog „ustava“ kako bi sačuvao RS kao genocidnu srbijansku stečevinu u Bosni.

Ali, Serweru nisu bila dovoljna ta objašenjenja kao dokaz da on ne govori istinu u vezi Schahbasa i da prešućuje istinu o sudjelovanju u kreiranju Velike Srbije na tlu RBiH u čemu je dao svoj veliki doprinos.

Pismo koje sam mu poslao – kopirao je Ismet Beširević, pa ga poslao Serweru sa mojim potpisom jer sam njegov autor.  Serwer je kao razlog za neobjavljvanje moga pisma, naveo svoju sumnju u moje autorstvo, te tražio dokaze da je pismo moje i dobio ih i od mene i Beširevića, ali ni tada nije objavio pismo.

Grupa bosanskih patriota – građana okupljenih na Facebooku u Grupi Zahtjev za povratak Ustava RBiH poslala malo zatim opširnije pismo Serweru sa istim argumantima koji su navedeni u mome pismu. Ponovilo se isto, Serwer je opet tražio pojašnjenja oko navoda o njegovom stajanju na stranu srbijanskog zastupnika Schahbasa.  Opet mu je sve objašnjeno. Naravno, svi prethodno navedeni argumenti su ostali u pismu, kao i taj dio o Schahbasu jer su bili tvrdoglavo tačni i nepobitni. Serwer se nije usuđivao objaviti ni to zajedničko pismo iz njemu znanih razloga. Stoga, poslao sam mu novo otvoreno pismo sa tematikom Daytona i njegove uloge uz lahko dokazivu tvrdnju – povjesnu istinu – da su Amerikanci, Clinton, Holborooke i Serwer…, zaslužni ne samo za uništenje RBiH na račun američke vizije Velike Srbije, nego i na širenju ruskog utjecaja na Balkan.

Daytonski mirovni Sporazum je američki projekat. Annex IV toga Sporazuma  je “ustav” BiH koji nikad nije usvojen u Parlamentu BiH. Od tog projekta koji ne funkcionira u praksi, koga krši kako koem prahne, njegov koautor prof. Daniel Serwer ne odustaje ni sada kako bi bila sačuvana RS i Velika Srbija na račun Bosne, usprkos sudskim presudama o genocidu. Time je, također, američkom zaslugom i Serwera samog, omogućeno širenje ruskog utjecaja na Balkanu.

U propratnom pismu, napisao sam: Prof. Serwer! Ovdje je još jedno pismo za Vas pod naslovom “Rusi dolaze na Balkan zahvaljujući Sjedinjenim Državama i Vama.” Znamo da ne držite svoja obećanja u vezi sa objavljivanjem naših pisama na Vašem Blogu koji ima 160  pretplatnika. Iz toga zaključujem da ste ignorant. Ne prihvatate istorijske činjenice, pravne dokaze i sudske presude u vezi sa genocidom u Bosni i Vašom sramnom ulogom u svemu tome. I pored toga, pisaću Vam i dalje otvorena pisma. Ovo, kao i sva pisma Vama  upućena, mi smo već objavili na Facebook stranici grupe koja Zahtijeva povratak u život ustava RBiH, a koja broji 65.700 građana – čitatelja koji su podržali ta pisma koja se mogu naći ovdje:
https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

Nije prošao ni sahat vremena, zajapureni “profesor, naučnik, stručnjak za Balkan i Bliski istok, nekadašnji ambasdor Staete Daprtmenta, zastupnik njegovih intersa, srbijanski broker,” u svom odgovoru mi je napisao:    Daniel Serwer <daniel@serwer.org schrieb am
Datum: Freitag, 1. Juli, 2016 16:33 Uhr Citat: “Imam zbilja drugih stvari koje moram uraditi. Vaša pisma će biti objavljena kada budem imao priliku provjeriti zadnju od tri verzije pisama koje su mi poslana.
Možete (o meni) zaključivati šta god hoćete. To je Vaše pravo. Ali nemojte očekivati da će Vaše ofanzivne primjedbe ostati neprimijećene.  Vi ste sigurno najsirovija i najarogantnija osoba  među Bosancima koju sam ikad sreo na intrenetu.” Kraj citata.

Odgovorio sam prof. Serweru ovako: Prof Serwer! Hvala Vam za Vaš laskajući compliment! Vi ste potvrdili staru izreku: „Istina boli.” Spreman sam za Vaše ofenzivne reakcije i ja ću Vas tući koristeći Vaša djela, Vaš opasni projekat od kojeg ne odustajete, iako znate da je mrtvorođenče. Pri tome ću koristiti sve gore spomenute argumente koje niko u svijetu ne može osporiti, pa ni Vi. Arogancija i zanemarivanje tih činjenica neće Vam ništa pomoći. Ima toga još mnogo spremnog za Vas. Čekam!”

Profesor Byole je od početka upoznat sa našom prepiskom sa Serwerom. Ranije je poručio da smo se popeli Serweru na leđa i da je Serwer svjestan svoje nemoći. Prof. Boyle je uporno inzistirao na činjenici da je Serwer jedan od ključnih igrača u Daytonu i poslije Daytona u cilju očuvanja gennocidne stečevina i uništenju RBiH. Smatra ga osobom koja ne govori istinu. Oštro zamjera Serweru što se nije suprotstavio Holbroerkeu u Daytonu, te što je zajedno s njim žrtvovao Srebrenicu i Žepu. Također, prof Byole smatra prof. Serwera srpskim igračem i po RBiH opasnom i  osobom. Posebno zamjera Serweru na tvrdoglavoj upornosti na očuvanju i reformiranju dejtonskog „ustava“ i pored propasti Aprilskog paketa, u čijoj je izradi Serwer učestvovao sa Hitchnerom i Haysom, a u čijem je obaranju sudjelovao i prof. Boyle.

Nakon zadnje razmjene pisama sa Serweorom, i tvrdnje prof. Serwera kako sam ja najsirovija i najgrublja osoba među Bosancima, što je za me kompliment, s obzirom od koga ta „uvreda“ dolazi, prof Boyle je u e-milu napisao: Citat:

“Čestitam! Vi trebate objaviti taj njegov opis na Vašoj web-stranici. Jer, to je zaista pravi compliment od nekoga ko je pomogao i podržavao Holbrookea u žrtvovanju Srebrenice i Žepe.”

Zahvalio sam se prof Boyleu na pomoći i podršci, obećao da nećemo odustati od suočavanja Serwera se činjenicama i da će Serwer dobiti no što je zaslužio. Pri tome ćemo hrabriti i ostale građane RBiH da pobijede strah prema moćnicima kakv je i Serwer i njegovi trabanti u Bosni i u svijetu, te da se istrajno bore za pravo na svoju RBiH.

Prof Boyle je odgovorio:

“Sigurno! Samo naprijed! Potrebno nam je da u potpunosti diskreditiramo prof. Serwera jer on svom snagom nam pokušava nametnuti novu verziju Haysovog Aprilskog paketa ustavnih promjena po nalogu U.S. State Departmenta.” Kraj citata.

Od prošlog petka popodne, prof Daniel Serwer nije se više javljao. Ako prof. Serwer može u ime State Departmenta zastrašiti ucijenjene i korumpirane bosanske političare, njima odanu inteligenciju, podaniičke medije, pa i dio pučanstva, Serwer neće nikad zastrašiti niti pokolebati nas – odane građane pravdi i svojoj RBiH.  Stoga, ova čestitka prof. Boyla ide na adrese i Dženane Delić, Bedrudina Gušića, Marjana Hajnala, Aide Ćehić, Ante Tomića i Nihada Feilipovića koji su zajedno sa mnom pisali pisma Serweru.   Čestitka

ide i na adresu svih članova grupe Zahtjev za povratak Ustava RBiH koji su pročitalii suglasili s tim pismima, koji su ih kopirali ili dijelili među prijateljima, ili ih slali Serweru.  

Borba sa Serwerom i ostalim braniteljima i čuvarima Daytona, borba za RBiH je teška i neizvjesna, ali moramo istrajavati ili će nestati naše države, pa tako i svih nas, njenih državljana koji će se utopiti u fildžan-državi dinastije Izetbegovića, ili nestati u Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj. Veliki broj građana nastoji napustiti Bosnu. Naša je dužnost i obaveza braniti se i napadom, ali samo pravom kao oružjem koje je nešto najbolje i najvrijednije koje nam je dao Dragi Bog i svjetsko pravo.

Serwer je samo jedan – među velikim igračima – istureni agresivni pojedinac,  a ima ih za izvoz na stranoj i domaćoj sceni ili u sjeni, koji snosi krivicu za našu tragediju, žrtvovanje Srebrenice i Žepe kao i ostalih bosanskih gradova u kojima je počinjen genocid, ubijen toliki broj žrtava, da bi bio suspendiran Ustav RBiH, podijeljena država, nagrađen agresor za genocid, amnestirana Srbija, očuvana RS – i da bi Rusi ostali na Balkanu.

Deytonsku luđačku košulju koju su nam navukli Amarikanci na čelu sa Holbookeom i njegovom pomoćnikom Serwerom – moramo strgati i dokazati da ne pristajemo da nas iko pravi budalama, da nas navikava na nepravdu, rezultate genocida i Veliku Srbiju, četnike i Ruse na tlu Bosne.

To nam je amanet svih žrtava agresije i genocida. 

Daytonski mirovni sporazum,  njegov Annex IV – ilegalni “ustav” dejtonske BiH – američki je projekat koji je stvorio RS i tako doveo Ruse u Bosnu u čemu velike zasluge pripadaju porof. Danielu Serweru  koji  inzistira na njegovim reformama,  opstanku RS i Rusa na Balkanu – Na adresu 

AMERIKANCI DOVELI RUSE U BOSNU

– Najveća prepreka ruskom dolasku je ukidanje RS i vraćanje u život Ustava RBiH, ali Amerikancima, a i Europljanima – nikako to da naumpadne. Pogotovo toga se nikako ne može “dosetiti” jedan od kreatora Mirovnog sporazuma, Daniel Serwer, pomoćnik Richarda Holrookea – koji su na čelu sa Clintonom  žrtvovali Srebrenicu i Žepu, ukinuli RBiH podijelili Bosnu – i uz klimoglav Alije Izetbegvića, Harisa Silajdžića i protivljenje Krešimira Zubaka – nagradili Srbiju i četnike darujući im RS nakon genocida. Time je stvorena Velika Srbija po američkom projektu kao ruska zona utjecaja na Balkanu –

Profesore Serwer!

Gornji naslov može zvučati nelogično, čak i kao opsurd, ali samo dok se ne otvori nekoliko stranica dokumenta pod naslovom:

The Road to Dayton

U.S. Diplomacy and the Bosnia Peace Process, May-December 1995

U.S. Department of State, Dayton History Project, May 1997
http://nsarchive.gwu.edu/NSAEBB/NSAEBB171/
Chapter 9 – Endgame: Dayton, November 11-21
http://nsarchive.gwu.edu/NSAEBB/NSAEBB171/ch09.pdf

Evo citata:

„The British, French and Russians, seemed ready to accept outcomes that would increase the chance for the „greater Serbia“ Holbrooke recalled. Thus from the American point of view, the Contact group was a problem to be managed rather than a partner to be included fully. Aside from the Michael Steiner work on the Federation, many U.S. negotiators felt that, more than anything else,the Europeans had done more to sabotage the talks than help.“ Accordingly, the U.S. wanted to do the minimum necessary to keep the Europeans on board. They were cut off the most of the key discussions and consulted only when they had to be.“

 Prijevod: Izgledalo je da su Britanci, Francuzi i Rusi spremni prihvatati takav ishod razgovora koji bi povećao šanse za „veliku Srbiju,“ sjeća se Holbrooke. Stoga je sa američke tačke gledišta, Kontakt grupa (koju su sačinjavali Europljani) bila problem kojeg se moralo rješavati, a ne pratner koji bi bio potpuno uključen (u pregovore.) I pored toga što je Michael Steiner bio uključen na posao oko Federacije, mnogi američki pregovarači su smatrali, da će – više nego išta drugo – Europljani raditi na sabotaži pregovora nego što će pomoći. Sljedstveno tome, Sjedinjene države željele su da osiguraju samo minimum uvjeta kako bi Europljani ostali na „brodu.“ (to jeste kako bi ostali u Daytonu ali bez ikakvog praktičnog utjecaja na ishod pregovora.)

Europljani su bili odstranjeni sa većine ključnih razgovora, a konsulturani su samo onda kada se to zaista moralo.“
(Stranica: 216. i 217.)

Stoga su se Europljani, koji su predložili podjelu Bosne 51:49, što je bila polazna osnova pregovora – osjećali u Daytonu kao drugorazredni gosti.

Tako su bili i tretirani.

Primjerice, na ulazu u Vojnu bazu bili su pretresani iz sigurnosnih razloga. Izbio je incident kada je francuski ambasador Jaques Bolt odbio da ga na ulazu onjuše psi zaduženi za otkrivanje bombi.

„U ime digniteta Francuske, neću dozvoliti to pasije njuškanje!“ bio je odučan ambasador Bolt spreman tog trenutka napustiti pregovore...

Clinton je tih dana poslao pismo američkom Congressu tražeći podršku kako bi na pregovorima bili ostvareni interesi Amerike. U tom pismu on naglašava ne samo da pregovori moraju moraju zaustaviti patnje bosanskog naroda i prekinuti rat, nego da njihov rezultat mora biti Bosna kao dio nepodijeljene Europe. Sve to će biti od koristi američkoj sigurnosti i prosperitetu, ali takav rezulat se može postići samo ako Amerikanci budu vodili glavnu riječ na pregovorima.
(Str. 222.)

I vodili su do kraja.

Deytonska nakarada je američki projekat.

Umjesto „Velike Srbije“ po zamisli i izvedbi Rusa, Engleza i Francuza, Amerikanci su na čelu sa Holborookem i njegovim pomoćnikom Serwerom – ostvarili svoju viziju Velike Srbije – stvaranjem Republike Srpske i podjelom Bosne, nefukcionalnim i ilegalnim „ustavom“ mimo svih međunarodnih povelja, zakona i konvencija, mimo Ustava RBiH – sve uz pomoć A. Izetbegovića, Harisa Silajdžića – američkog potrčkala u Daytonu i ostalih, osim Krešimira Zubaka.

Ni danas Amerikanci ne odustaju od tog projektaelike Srbije čuvanjem RS, pa tako i ruskog utjecaja na Balkanu.

Evo ih kako preko Serwera i State Depratmenta nakon dvadeset godina predlažu „ustavne reforme“ koji bi omogućile trajnost genocidne RS, uništenje bosanske države, čime širom otvrajau vrata Rusima. Amerikanci tako sijeku granu na kojoj sjede.

Nakon izlaska Engleske iz EU dodatno slabi i eurpski i američki utjecaj na Balkanu, RS sprečava europski put BiH – pa Rusi dolaze.

Amerikanci, a ni Europljani nikako da se dosjete – kako je u njihovom najvećem interesu – Republika Bosna i Hercegovina. Republika Bosna i Hercegovina bi bila najveća prepreka ruskim, ali bi bila i prepreka nepotrebano snažnom utjecaju Amerike.

Tito je 1948. rekao moćnom Staljinu historijsko „njet“ kada je pokušao na mala vrata okupirati njegovu Jugoslaviju.

Tito je rekao Amekancima „no“ njihovim interesima u Jugoslaviji, pa smo živjeli u slobodnoj nesvrstanoj državi koju je poštovao čitav svijet.

Koliko je takva Jugoslavija bila dobra i za USA, govori i podatak o velikoj materijalnoj pomoći koju je Amerika decenijama pružala Jugoslaviji kao povlaštenoj naciji.

Ali, dok je Serwera, Hobrookovog pomoćinka u Daytonu, a i drugih američkih političara, poput ambasadorice Cormack, te Bakira Izetbegovića i drugih bosankih uhljupa, RS će trajati miljun godina, pa tako i ruski utjecaj na Balkanu..

Serwer ne bi bio to što jeste kada bi priznao američke i svoje greške u politici prema Bosni.

Da je nešto skontao, on bi se svim silama borio za RBiH.

Ali, Serwer se upinje kako bi laži postale istina i time umanjio svoju i američku ulogu u kreiranju Velike Srbije po volji – Rusa!

Citat iz jednog Serverovog interviewa:

“Priča o Dejtonu je trebala biti jedna snažna poruka, ali je postala zabluda. Nikada nije donio mir u Bosnu kakav sam ja priželjkivao tokom pregovora u Dejtonu. Shvatio sam da su strane diplomate tokom pregovora išle u pogrešnom smjeru, jer nisu shvatili pravo stanje rata u Bosni,” kazao je Serwer.

Prof. Boyle, autor Tužbe RBiH u sporu protiv SCG za agresiju i genocid: ugledni svjetski ekspert međunarodnog prava speman je u novom sudskom procesu na Svjetskom sudu pravde ukinuti RS i vratiti RBiH uz naplatu reperacija – ali ne da Serwer u ime Amerikanaca, a ne da ni B. Izetbegović u ime Bošnjaka, ali za sada…

Engleska zato što je izišla iz Europske unije, jer da nije, ne bi pijani Rusi poklapali Balkan, tako misli Serwer.

Svi su krivi, samo su Amerikanci u pravu, mada najveći krivci.

Međutim, mada zvuči apsurdno, Amerikanci se uporno bore da bi dokazali da su u oni krivu – jer se grčevito bore za za opstanak RS pa tako i ruski utjecaj na Balkanu. I Amerikanci, kao i Rusi ne daju dirnuti u RS, isto kao i najveći „zaštnik bošnjačkih interesa“ – Bakir Izetbegović.

Nakon objavljivanja popisa stanovništva, najzad bi se nešto trebalo pitati i Bošnjake, ne isključivo zbog toga što su većina, nego što ih većina želi RBiH, po mjeri svih njenih građana, ali i u interesu i Europe i Amaerike.

Put do toga cilja vodi preko Međunarodnog suda pravde, angažmanžnom prof. Boyla na obnavlajnju Tužbe protiv SCG, naplati štete, ukidanju RS i – vaćanju važećeg Ustava RBiH koji je po mjeri svih civiliziranih ljudi, a ne samo dejtonske vreće rogova – konstitutivnih naroda.

Država RBiH mora biti građanska.

Prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ, historičar, univerzitetski profesor u Sarajevu, nakon pročitanog samo jednog malog odlomka iz knjige Sabahudina Dudina ŠEHOVIĆA je napisao:

JE LI MOGUĆE DA TAKVA ZVJERSTVA JEDAN ČOVJEK UČINI DRUGOME, NEVINOM ČOVJEKU!

Historičaru prof. dr. Dubravku LOVRENOVIĆU, univezitetskom profesoru u Sarajevu poslao sam samo jedan kratki odlomak iz knjige koju uskoro namjerava štampati Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ pod naslovom “Glavu dole, ruke na leđa.”

U tom odlomku opisan je do sada neopisan brutalan  krvnički način na koji su džallati  mučili nedužne građane Varcar Vakufa (Mrkonji-Grada) za  vrijeme njihova zatočenja u Podbrdu u klaonici “Zadružne trgovine.” Njih je srpska vlast pohapsila i otpremila u logor na Manjaču.”

Josip Svetinović Baja nije preživio mučenje u Klaonici u Podbrdu, a zločin je ostao nekažnjen do danas. (Umjesto zločinaca koji se slobodno kreću, SIPA preko Intrepola pokušava zastrašiti mene jer se usuđujem pisati o tom nekažnjenom zločinu.)

Slike mučenja logoraša koje svojim budućim čitateljima nudi preživjeli svjedok toga užasa Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ – normalan ljudski um teško može zamisliti da postoje u džehenemu.

To se mučenje jedino može usporediti sa načinom mučenja Isusa Krista.

Nakon što je pročitao samo taj kratki odlomak iz Knjige Sabahudina Šehovića, prof. dr. Dubravno Lovrenović je napisao, citiram:

“Krv mi se ledi u žilama dok ovo čitam i uvijek se iznova pitam: Je li moguće da takva zvjerstva jedan čovjek učini drugome, nevinom čovjeku? Pitat cu se vjerovatno dok živim.

Drago mi je da se baviš tom knjigom jer naša je dužnost da sve dokumentiramo i ostavimo kao svjedočanstvo za sobom. Pozdravi Sabahudina Šehovića uz izraze moga poštovanja!”

Prof. Lovrenović sa svojom suprugom Alisom upravo završava knjigu o tragičnoj smrti Alisinog sina Mahira Rakovca koji je tragično okončao svoj mladi život jer nije više mogao podnositi nepravdu, nasilje, poniženja i zulum koji su nad njim nevinim, bez ikakvog razloga i povoda provodili vršnjaci koje dejtonsko pravosuđe pokušava osloboditi odgovornosti.

Knjiga Sabahudina Šehovića je jedinstveno, svjedočenje i teška optužba za zlo kroz koje je prošao zajedno sa drugim logorašima.

Ta knjiga vrvi od podataka, događaja, imena katila koje i se danas mogu sresti na ulicama nekad i našega grada

Dudin se hrabro prihvatio teška i odgovorna posla oko pisanja i štampanja te knjige koja baca jak snop svjetla u to mračno doba zla i naše nedavne povijesti.

Knjiga će izlaći na svjetlo dana kao opomena da zločinci moraju biti kažnjeni kako se zločin nikada više ne bi ponovio. Bez pravde nema pomirenja ni suživota.

Dudinu treba pomoći kako bi taj zahtjevni posao uspješno završio.

Stoga, ohrabruje podrška koju je dobio od svojih brojnih sugrađana koji su pokazali interes za tu knjigu i otkup njenih primjeraka.

Ohabrujem svoje sugrađane i ljude dobre volje neka potpomognu Sabahudina Šehovića u ovom važnom projektu o najnovijoj povijesti našega grada. I sam sam se stavio Dudinu na raspolaganje. Za kraj, evo jednog kratkog odlomka iz knjige koji govori o solidarnosti muslimana i katolika; okruženi zlom, oni nisu izgubili osjećaj za univerzalnu ljudskost, pa tako ni varcarsku, zborićku, ričku ljudskost – komšijsku solidarnost.

Radnja se događa u Bjelajcu polovinom juna 1992.

“Negdje u sumrak naredili su nam da izađemo iz garaže i da ustanemo sa kanala na kojem smo ležali čekajući dželate da nas pokolju.

Ušla je grupa vojnika, njih četvero-petero, i počeli su tući one starice iz Liskovice.

Primjetio sam da su ti vojnici u maskiranim uniformama ustvari žene, djevojke Srpkinje, komšinice tih starica. Toliko su ih sa uživanjem tukle da su podvrskivale od zadovoljstva. Tako su ih surovo izubijale da ne znam da li je i jedna od te tri starice preživjela.

Iz te garaže odveli su nas u štalu koja je služila za neko skladište ili ostavu. Štala je bila vlažna i do pola pod vodom. Sa sinom Suadom, kojeg sam više nosio nego što je on mogao hodati, sjeo sam u jedan ćošak koji je bio suhlji. Sjedili smo tu sa Josipom Svetinovićem Bajom, mada nije bilo mjesta ni za jednoga, a sjela smo nas trojica. Da ne bi moj sin sjedio na vlažnoj zemlji onako polumrtav, Baja je skinuo kaput i dao mom sinu da sjedne na njega, a on je ostao u nekoj poderanoj košulji iako je ta noć bila hladna, a štala memljiva i vlažna.

Taj gest komšije i prijatelja Baje ne mogu nikada zaboraviti.“

U posjeti mome ričkom komšiji u Bihaću – Sabahudinu Dudinu ŠEHOVIĆU i njegovoj Hasniji – gdje sam upoznao i finog cuku Belu

DUDIN USKORO ŠTAMPA KNJIGU O VARCARSKOM I MANJAČKOM DŽEHENEMU KROZ KOJI JE PROŠAO ZAJEDNO SA SVOJIM SUGRAĐANIMA KATOLICIMA I MUSLIMANIMA

“Čovjek se međutim na određen način brani time što ne osvježava neprijatna sjećanja”

(Sabahudin Dduin Šehović, “GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA”

Proveli smo dobrnih pet šet sahata u eglenu, najviše o sadržaju Dudinove knjige koju upravo završava.

Tema je zločin genocida nad nedužnim građanima općine Varcar Vakuf – katolicima i muslimanima.

Ta Ddudinova knjiga je dokumentirano, potresno svjedočenje o normalnom insanu nezamislivim patnjama koje su predeverali naši sugrađani ni krvi ni dužni – zapravo krivi jer su živi i jer su nosili “pogrešna imena.”

To je knjiga užasa.

Dudin je u pravu kada kaže da ni Dante ne bi mogao zamisliti gori džehenem, gori od njegovih devet krugova pakla, kakav su oni preživjeli u Stanici Milicije, “Udarnkovoj” garaži, nekom magazinu u Bjelajcu, Klaonici i hladnjači u Podbrdu, Manjači…

Dudinova knjiga je encikopedija zločina.

To je priča o nemilosrdnim zločiniteljima – imenom i prezimenom, nadimkom; to je hronologija nihovog zločina – vrijeđanja, maltretiranja, provociranja, batinanja, mučenja, izgladnjivanja i izžednjivanja u nesnošljivim zdravstvenim i higijesnkim uvjetima kojima su bili izloženi logoraši dan-noć, mjesecima.

To je potresni dokument o strahu, ali i inadu smrti.

Niko ne može ostati ravnodušan onim o čemu Dudin svjedoči iz prve ruke.

To je knjiga o nesalomovom duhu Varcarana koje su monstrumi četnici, među njima prve komšije, priredili nevinim sugrađanima.

To je knjiga čiji junaci ne smiju nikad svojim četničkim katilima ni halaliti ni zaboraviti; to je knjiga o ratu koji će trajati sve dok zločinci ne budu kažnjeni, kako kaže Didin.

To je knjiga o ljudskoj solidarnosti Varcarana – muslimana i katolika, na što je Didin s pravom ponosan. To knjiga o njihom duranju i uzajamno ispomaganju u najtežim logoraškim uvjetima.

Imena zločinaca su u knjizi – jedno do drugoga porbojani – uz opis njihovih zlodjela kakva se ne mogu naći ni u dokumentarnim filmovima o njemačkim koncetracionim logorima.

To je knjiga o našoj skorijoj povijesti, knjiga koja ne smije stajati negdje u ćošku vitrine, nego joj je počasno mjesto među školskim knjigama u đačkoj torbi da se čita kao lektira, knjiga koja mora biti na najvidnijem mjestu u kući – da opominje i da poučava.

Zlo se može ponoviti jer zločinci – koje Diduin smjelo i bez zazora imenuje – još uvijek su na slobodi.

Dudin je napravio veliki smioni korak da prikaže njihovo mračno zločinačko neljudsko monstruozno lice. On ih je prepoznao likom, imenom i zlodjelom – i pokazao nam ih svima.

Na nama je da se izborimo za pravdu, svakom po zasluzi. To će biti lakše zahvaljujući Diinovom smjelom svjedočenju.

Pročitao sam u rukopisu knjigu sinoć i danas.

Dudin mi je mnogo toga ispričao prilikom našeg susreta.

Moram kazati istinu da je Dudin Veliki Pisac.

On je rođeni pripovijedački talenat sa izavnrendnom memorijom vrsnog dokumantariste i rođenog književnika.

Dudin pripovijeda dokumntarno. Čitatelj ne može ostati ravnodušan. Kamen bi proplakao pred njhegovim opisima varcarskog, podbrđanskog, manjačkog džehenema – i konecetracionog i radnog logora.

Pročitao sam dosta knjiga, dokumeneta i ispovijedi logorša, ali ovo Dudinovo me impresionoralo po svojoj dokumantarno-povjesnoj i umjetničkoj vrijednosti.

Biće još roječi o knjizi, biće i nekoliko izvoda iz knjige, pa da se budući čitatelji upoznaju sa nezaobilaznim štivom kako ne bi zaboravili ono što im se dogodilo, što se dogodili njihovim bližnjim, rodbini, sugrađanima. Jer oni koji zaboravljaju – historija im se ponavlja na najkrvaviji i najsvirepiji način.

Ako SIPA, Tužilaštvo, Sud BiH budu česitit ko što nisu, imaće pune ruke posla na kažnjavanju zločinaca koji su danas prijetnja bezbijednosti mirnim građanima…
Svedočenje r. Suada Leipra, zatim logoraša s Manjače čija sam svedočenja objavio na svom Blogu, pa moga rahmetli brata Muharema, a konačno i ova dragocjena knjiga Dudina Šehovića – temelji su buduće optužnice protiv srpskih vlasti za genocid u Mrkonjić-Gradu.

Stoga, Didine, dragi prijatelju i prvi, pravi i čestiti, hrabri komšija – AFERIM!
Čast je i meni i Hajri što Te poznajemo ovakvog kakav si – istinoljubiv, hrabar i dostojanstven – veliki borac za pravdu i kažnjavanje katila i što nas kao takav poučavaš prošlosti, svjedočiš o monstrumima, ali i ljudskoj varcarskoj plemenitosti i dobroti, duranju – kako bi smjelije i uspravnije zakoračili u budućnost, ali pod uvjetom da Tvoje i mučitelja naših dragih i nas samih – stigne zaslužena kazna – na osnovu Tvojih, ali i naših svjedočenja.

To je amanet koji su nam ostavili Hare, Španac, Baja, Suče…