Marjan HAJNAL -Recenzija knjige Sabahudina ŠEHOVIĆA: GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA!

Kukavičluk genocidnog mučitelja nije lako objašnjiv fenomen. Dok se poptuno bezosjećajno i krajnje nipodaštavajuće odnosi prema nedužnoj žrtvi, istovremeno naređuje toj žrtvi da pogne glavu i da ne gleda svom tamničaru u lice. Da ga žrtva ne bi prepoznala, to je naiz
gled primaran razlog, ali je mnogo bitnije da se iz jednog drugog razloga mučitelj plaši susreta sa pogledom svoje žrtve: taj pogled bi predstavljao sudar sa svojom savješću.

François-Auguste-René Rodin – „Vrata pakla“ (fragment)

Koliko god se činilo da mučitelj uopće nema savjesti, dalo bi se naslutiti iz njegove paranoidne brige nad svojim mrakom, da ga ne bi obasjala munja pogleda sjećanja na minulo prijateljstvo sa žrtvom, da ta savjest ipak negdje opasno tinja u njegovoj podsvijesti i da ugrožava njegovu narcisoidnu uživljenost u ulogu vladara koji može po vlastitom izboru presuditi o tuđem životu.

Ipak, pomirenost sa trenutnom situacijom potlačenog, sputanog, bespravno lišenog slobode, svirepo mučenog, nije i ne može predstavljati mirenje sa nametnutim položajem kao sudbinom. Bar ne za sve sužnje. Sabahudin Dudin Šehović, potomak šeyha, starješine tekije, prvaka derviškog reda, učitelja, znao je da mu je sudbina u rukama samo Jednog Gospodara i da mu samo On može odrediti trenutak kraja ovozemaljskog trajanja. A ono je žigosano nevjerovatnom mukom, da pretrpi i preživi pakao od kog nema i ne može biti goreg.

Prve asocijacije koje se nameću pri susretu sa ovakvim svjedočenjem o ljudskoj zloći spontano su okrenute Danteovom prikazu pakla u Božanstvenoj komediji, Mikelanđelovom Strašnom sudu, ili, Rodenovom monumentalnom djelu Vrata pakla.

I pored izričite naredbe da ne podiže pogled, Sabahudin je gledao smrti u oči, fotografski memorišući lica, imena okrutnih mučitelja, demona u ljudskoj formi. Da nije prkosio nametnoj anticivilizacijskoj pošasti, niti bi što upamtio, niti bi preživio. A morao je preživjeti da bi svjedočio, i on to čini hrabro, u ime pravde, u ime humanosti, u ime svih sužnja koji nisu preživjeli i koji nikada pred ljudskim sudom neće moći podići svoj pogled prema svom mučitelju i reći: „Da, to je taj.“ To je taj gad, izrod, krivoslavni krivovjernik koji je sebi umislio, kojem je njegov mag lažne vjere, Amfilohije, Filaret, Kačavenda, Pavle ili neki drugi, unio u mozak laž, da su svi drugi krivovjerni i da u ime neke „petstoljetne patnje“ imaju pravo na neku svoju imaginarnu osvetu. Kome se svetiti? Na kraju 20. stoljeća? Da li su im njihove prve komšije bilo šta nažao učinili? Zar do jučer nisu zajedno nazdravljali i skupa gledali utakmice, častili jedne druge i kumovi bili jedni drugima? Zar njihova djeca nisu u istim školskim klupama sjedili, zar nisu na slavama i na sprovodima skupa bili? A, onda, preko noći su te svoje prve komšije optužili lažnim optužbama da bi ih mogli uhapsiti, imovinu njihovu pokrasti, kuće i bogomolje im zapaliti, a njih zatvoriti u zloglasne logore. Gdje nestadoše „čojstvo i junaštvo“? Kako izvjetri njihovo sjećanje na ime pjesnika Skendera Kulenovića i njegovu poemu „Stojanka majka Knežopoljka“? Izgubio oba brata, od 1941. godine u partizanima, sekretar Udruženja književnika BiH, vijećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a, pisao je Kulenović:

Sutra ovoj svetkovini, ustaloj iz mrtvih, treba da čitam pjesmu koju danas pišem, koja se juče, poslije svakog promašaja smrti, začinjala u meni i zaklinjala u meni da će biti prvi dah kojim ću dahnuti ako ostanem živ i koja sad u meni, duboko u nekakvoj mutnini, leži sklupčana u strašan jauk… Rukama i glasovima slili su se u jedno, a svaki je sâm, otišao je pomućenim očima i bogzna čime, bogzna kamo.

 

François-Auguste-René Rodin (Prema Danteu) – „Ugolini i njegovi sinovi i unuci“ (koje je grof Ruđeri zatočio u kulu da umru od gladi)

Gdje nestade sjećanje na Branka Ćopića i njegovu „Pjesmu mrtvih proletera“?

Mrtve su ruke i mrtve puške, u Smrti se prestrojavamo, drug je uz druga svog; a njih je bilo… a njih je bilo – deset na jednog.

I dan će slave doći, pobjeda bit će naša, nestaće divljih zvijeri, s četama Slobode marširaće tada i mrtvi proleteri.

Očigledno, oni koji su pokušali okaljati obraz i čast čitavog naroda, moraju znati da je neuništvo bratstvo i u smrti mrtvih pjesnika, proletera, Skendera i Branka. Moraju znati da nijedan zločin i grijeh prema čovjeku ne može ostati neokajan. Ni u zemljama u kojima se izrodila antiljudska ideologija agresorske invazije na zemlju dobrih susjeda, nisu svi ljudi isti. Od tamo je jedan Čedomir Petrović, sin poznatog glumca Čkalje, koji se javno deklarisao protiv te nastrane ideologije što se okončala genocidom. Svi znaju za majora Mihajla Petrovića, generala Divjaka… Od tamo je ime kontraadmirala Vladimira Barovića, uklesano u vječnost – pravi Jugoslaven i pravi čestiti oficir Titove armije, sin Crnogorca i Slovenke, koji je radije oduzeo sebi život nego da puca po vlastitom narodu. (Otac mu je bio general JNA i prvi ratni zapovjednik Prištine 1945. godine. Ubrzo nakon što je postavljen na tu dužnost, smijenjen je, jer se protivio teroru nad tamošnjim Albancima. Zbog toga su suborci Vladimira Barovića zapisali: Staro pravilo: od valjanog korjena – svaki list je valjan.)

Uzaludno je bilo uništavati tuđe živote, porobljavati, sadistički premlaćivati do smrti prve susjede, unesrećiti nedužne duše. To je i poenta Dudinove knjige.

Fascinira njegovo filigransko registriranje detalja, neopterećen ikakvom patetikom saopštava činjenice, faktografski, hronološki. Primjer je to nepokornosti ljudskog duha i nonkonformističkog stava prema mizernosti i minornosti kreatura sklonih izdaji čovječnosti.

Od posebne je vrijednosti estetički moment Sabahudinovih reminiscencija na sretna vremena, kad su ljudi živjeli složno, pa u vrtlogu prizora nasilja nalazi predah u slici pitomih golubova koji su također izgubili svoj mir i dom.

Nekada sam se sa Nikolom Ivšinovićem Judom, Adom i Vitom Grgićem – penjao na zvonik gdje smo hvatali golubove, vidio sam to zvono, pa znam da je bilo veliko i teško. Na tren su mi kroz glavu proletjeli golubovi. Pitao sam se jesu li se oni spasili toga džehenema? Jesu li stigli uteći u noć koja je krvarila tom velikom buktinjom? Jesu li im krila izgorjela? Golubovi se uvijek vraćaju u svoje gnijezdo ili kafez. Gdje će se ovi crkveni vratiti, ako su utekli iz vatre? Upitao sam se hoće li ih ikad iko, kao mi djeca nekad, hvatati po novom zvoniku dok je ovaj dogorijevao?

Još od djetinjstva, volio sam držati golubove u kafezima kod svoje kuće. Golub je spasitelj Muhameda a.s. i nama muslimanima sevap ih je držati i hraniti, ne samo u kafezima, nego bilo gdje, kao što to rade na Baščaršiji, ili po mnogim europskim gradovima.

Stipo Ćipura, koji se brinuo o crkvi, čistio je i zvonik gdje su bila golubija gnijezda, koja nije dao dirati. Golubovi su se tu legli i niko ih nije bihuzurio, osim nas djece, ponekad. Ne sjećam se da smo ikad uhvatili ijednog goluba. Znam da se njihovo gukanje čulo sa zvonika, kao i sa tavana naše džamije u Rici gdje su nalazili svoj mir i gukali nam dok smo išli u mejtef. Šta je s tim golubovima, onim sa džamijskog tavana koje je rafalima i zoljama rastjerali Milan Vujčić, Ljubo Ćupo i mesar Tomić, šta je sa golubovima koje su sa zvonika zboričke crkve, ove noći, vatrom netjerali? Gdje su se skrasili ako su se spasili ti simboli mira? – pitao sam se prestravljano.

Kao i golubovi, razjureni ljudi. U nepovrat, čitave porodice. Promijenjen čitav grad. Svetinje porušene i oskvrnute. Mnogi živi još traže svoje mrtve, živi su, a i sami duševno polumrtvi tavore po svijetu pokopani u svoju šutnju, i vjerovatno nikada neće smoći hrabrosti da progovore o svojoj patnji, o poniženjama koje su pretrpjeli.

A možda je, ipak, ova Šehovićeva knjiga jak podsticaj da se zlikovcima ne dopusti da miruju i trijumfuju u svom zlu. Govor o njima je satisfakcija pravdi i istini, pa čak i da ih ruka pravde ne dostigne, od neprocjenjivog je značaja vrijednost svjedočenja i osude koju će potvrditi vrijeme, a ono je već tu. Šehovićeva knjiga nosi pečat paradigmatski intoniranog projekta za školstvo u čitavom svijetu. Ona bi trebala biti uvrštena u svjetsku literaturu, i to prevashodno psihološke studije, za proučavanje izvora i nivoa do kojeg može dosegnuti dekadentnost bića-demona kakvi su bili četnici. Ta paradigma važi za sve oblike odrođenosti od humanosti, bilo da je riječ o ustašama, Boko Haram, Daješ, ili kojim drugim anti-ljudima u Americi, Izraelu, Saudiji, Kurdistanu, Čečeniji, u Kini…

Autoru Šehoviću poželimo puno mira, a knjizi da bude čitana i da budu slijeđene vidljive i nevidljive poruke o bratstvu. Zaboraviti se počinjeno zlo, potpun genocid prema Bosni, ne može, niti smije. A put do pomirenja vodi jedino preko potpunog priznanja krivice agresora. Ova knjiga je velikodušan prilog budućnosti, a o njoj se ne može misliti ako se ne shvate i ne prihvate elementarne norme humanosti do koje se ne stiže jednostvanim preskakanjem stepenika koji vode preko mukotrpne samospoznaje. Graditi mir znači spoznati i prevazići izvorište zabluda i korijena svakog oblika zla. Ako su u Kragujevcu i Kraljevu prerano pali otkosi u jednoj „Krvavoj bajci“, razlog je to bio više da se nikada bez poziva vlasnika ne uđe tuđu bašču, njivu, kuću… Ali, činilo se nekim spodobama da princip sto za jednog za njh ne važi… da je krv đaka preko lijeve obale Drine neke druge boje… Da ljudi moraju pognuti glave i ne smiju gledati istini u oči. Sabahudin Šehović je dokazao da to nije tako. Svojim životom stradalnika i pisca, Sabahudin je postavio moćne orijentire koji mogu izdražati sve bure. Samo ih se treba uvažiti i poštovati. Svaki od njih leži na jednoj neizgovorenoj tajni i nedorečenoj tragičnoj sudbini.

Hvala Sabahudinu za jedno teško i mučno literarno proputovanje kroz pakao i natrag. Mi svi smo dužnici za Istinu koju je on, nažalost, iskustveno spoznao. Teško je o tome čak i čitati; kako li je tek bilo njemu taj pakao proživjeti i preživjeti?

O, zar se i to može? Da – mi smo proleteri!

U ovom ćopićevskom proleterstvu sintetizovan je duh bosanskog čovjeka. A iz Sabahudinove spoznaje koju nam je iznjedrio iz rijeke civilizacijskog pomračenja preko koje je prešao, izranja snaga duha tog Čovjeka. On sve može, i zna, a posebno preživjeti, kad mu je najteže, i uprkos svemu. U toj alegoriji je poziv, zov i izazov: istrajati i pobijediti. Bosna je neuništiva.

_____________________________

Tel-Aviv, 14. juli, 2016.

https://solonovpolis.wordpress.com/2016/07/14/glavu-dole-ruke-na-leda-sabahudin-dudin-sehovic-recenzija-marjan-hajnal/