NAŠE PUTOVANJE ĆIROM NA MORE

Spomen-muzej partizanske željeznice na Mliništima – nekad

(Islamu MEHDIĆU)

Nakada davno, Crveni krst je o svom trošku slao đake na more. Da bi ugledao more i na obali Jadrana besplatno ljetovao dvije hefte, uvjet je bio da su ti  roditelji „siromašnog imovnog stanja“. Poželjno je bilo da si i dobar učenik.

Helem, i mene je, po oba kriterija, zapalo da u jednoj grupi osnovaca odem besplatno u Kaštel Stari gdje je naš Crveni krst imao svoje odmarališe.

Da nije Crvenog krsta, Bog zna kada bih se okupao u moru!  Stoga, sam s nestrepljenjem i s radošću očekivao prvi polovinu jula kada je planiran odlazak naše grupe. Sanjao sam to putovanje vozom, budio se od pomisli da je zbog nečega otkazano, ili da se ćiro pokvario, nikako ga željezničari ne mogu popraviti. Ili; šinje odnijela Pliva. Sanjao sam jedne noći kako je sve u redu s ćirom, pa samo hairli stigli na obalu mora, ali kada zaronim, usta i nos mi puni slane vode koja me guši, ne mogu izroniti, pa se opet vrcam i budim, sav u znoju. Razbuđen, brojim dane do polaska.

Najzad je došao i dan odlaska na more. Mnogi od nas došli su pred zgradu Crvenog krsta i sahat ranije nego što je trebalo; ne daj Bože zakasniti, ili, gluho bilo, izostati s putovanja.

Veselo smo čagorili, pokazivali šta je ko ponio na more – neko šarenu loptu, neko vazdušni dušek koji će tamo napuhati, neko rekete za bagminton. Djećaci su se hvalili novim šarenim kupaćim gaćicama, istina poneko je ponio i one poduže „bajramske“, kao ja naprimjer, o čemu ne govorimo, ali znam da ćemo se na plaži stidjeti zbog njihove dužine, pa ćemo provditi više vremena u vodi, nego na obali… Djevojčice su ponijele svoje kupaće kostime.

Veselo društvo, šarenilo stvari koje se nose na more da bi ljetovanje bilo što ljepše, zabavnije, raznovrsnije i nezaboravnije. Niko nije zaboravio ponijeti hranu za dugo putovanje do mora, ponajčešče pola ili čitavo pile, maslanicu, kuhana jaja,  so… Do mora je put dug 24 sahata, ono što si spremio za put, to ćeš i jesti.

Kada je pitanju šarenilo u izboru opreme za more, ili hrane za put – sve je bilo u skladu sa našom sirotinjom, šta je ko imao, i ponio je.  Ali, ljubav prema putovanju i radosno iščekivanje prvog susreta sa morem, bilo je zajedničko za sve. Ko radosniji od nas!

Kada se pred Crvenim krstom pojavio autobus FK „Slobodae“ kojim će nas odvesti do Jezera, među djecom se začu vesela graja, neki i zapljeskaše, pa se počeše gurati pred vratima ne bi li što prije unišli i zauzeli mjesto odmah iza šofera, kako bi i taj polusahatni užitak putovanja obroncima Lisine, preko Previla i kroz Majdan do Jezera bio nezaboravan.

Najgore je ono iščekivanje kada si već zauzeo mjesto u autobusu.

Sve se bojiš da se neće nešto iznenadno, nepredviđeno dogoditi, pa putovanje odgođeno. Ili, da ćeš morati zbog nečega baš sada napustiti autobus… Stoga, sve dok šofer ne pregleda od sjedala do sjedala jesmo li si na svojim mjestima, te nakon što nas Islam Mehdić, naš nastavnik i vođa puta još jednom ne prozva, nismo bili rahat. Najzad, lahknu nam kada šofer zatvori vrata i sjede na svoje mjesto, a Islam na mjesto predviđeno za konduktera. Krenusmo. Nismo ni uz čaršiju, a grupa djevojčica poče pjevati. Moju dušu ispunila neka milina, sav sam se zanio u razmišljanju; ne mogu dočekati sjesti u voz.

Stigosmo u Jezero, dobrih sahat vremena prije nego što će zviznuti ćiro pred krivinom na ulasku u Stanicu.

Eh, sada, strah me da ćiro ne zasutavi, nego da punom parom protutnji kroz jezersku Stanicu, ostavljajući nas da čekamo neki drugi voz, koji možda neće nikad ni stići.

Uz šištanje, sav obavijen dimom i parom, ćiro u punoj brzini ututnja u Stanicu, zbilja bi rekao kako neće stati. Ali kada je lokomotiva prošla staničnu zgradu, voz se počeo naglo zaustvaljati, pa stade; vogoni se zaustaviše baš naspram mjesta gdje smo čekali.

Opet gužva na ulazu u vagone. Jagme se mjesta do prozora. Svako se boji da ne ostane iza voza. I, nakon što smo svi bili na svojim mjestima ili u hići otvarali prozore na vagonima i u hodnicima, jezerska „crvenkapica“ podiže svoju otpravničku palicu, zviznu u poštaljku, a kondukter, podignute ruke u pravcu lokomotive, javi se prodornim glasom; „Polazak!“ pa i on uskoči u vagon.

Lokomotiva veselo zviznu; njeni točkovi okrenuše se dva ti puta u mjestu, iskre frcaju, pa uz huktanje, voz poče ubrzavati. Zamalo, umotana u dim, ostade iza nas stanična zgrada, voz zamače iza posljednjih jezerskih kuća.

Naša je vozna karta zajednička, Crveni krst i vođa grupe su obavili sve formalnosti oko spiskova i plaćanja jeftinih karti prije polaska; prolazeći pokraj nas, kondukter samo vrhovima prsta dodiruje svoju kapu u znak pozdrava, škljocne onim svojim kondukterskim kliještima za bušenje voznih karata i prođe mimo nas zajedno sa Islamom ne zaboraviviši nam napomenuti da se ne naginjemo kroz prozor. Malo kasnije, pri prolasku pokraj drugog kupea, kondukter ponovo pita:

„Ima li ko novi?“, a kad vidi pun vagon dječurije i malobrojne putnike koji su sjeli u Jajcu i kojemu je već probušio karte, odlazi u drugi vagon…  Vozimo se obalom Plive koja se lijeno provlači koroz vrbake. Promiču kuće, čobani s ovcama, plastovi sijena, ograde, avlije, dječurlija koja maše vozu i putnicima.

Zapalo me mjesto pokraj prozora na onoj strani voza koji gleda na Plivu. Na drugoj obali je cesta kojom sam na Šaćirovim konjskim kolima nekoliko puta putovao u Šipovo s Didom, da bi kasnije, nogu za nogom penjali se u Bešnjevo gdje smo kod didove rodice Nazife, koju smo zvali tetkom, provodili nekoliko dana. Pejzaž mi je poznat, ali posmatran iz voza, nekako je drukčiji.

Sjetih se kako sam, putujući na „šprajcu“ Šaćirovih kola, vidjevši voz na drugoj obali Plive kako hukće prema Šipovu ili Jajcu, pitao dida; „Kad ćemo vozom.“ Did je davno otišao na put bez povratka; nas dvojica nismo proputovali vozom tu desetak kilometara dugu razdaljinu između Jezera i Šipova, a obojica smo željeli. Otperilo se. Voz je dobra stvar i zbog toga što se sjetiš dobroga Dida, a i roditelja, kao i mnogih dragih lica – i kako bi svaka vožnja bila još ljepša da je su oni uza te.

Prije ulaska u Šipovo, ćiro prijeđe preko željezničkog mosta nad Plivom. Rijeka se zelenila, duboka, strah me pogledati.

Na stanici u Šipovu, puno složenih cjepanica s obje strane pruge. U stanici je stajao teretni voz natovaren balvanima i cjepanicama; čekao je da stigne naš voz, da se razmijnimo, pa da krene prema  Jajcu.

„Šipovo!“ – dreknu kondukter.

Već od Šipova, kondukter haman neće ni zagledati u kupee, samo će u prlazu kroz hodnik pitati ima li neko novi i nestati.

Uskoro krenusmo i voz poče stanjati uza stranu. U dolini Plive vidjesmo onaj most na kojem je sniman neki kadar iz filma „Šolaja“…  Mahnusmo rukama ribarima na obali, mahnuše i oni nama.

Voz se potom dohvatio još veće strane.

Pliva ostade u zelenoj dolini, ribari se smanjiše, konji na obali što su pasli postadoše crne tačke; rijeka sve tanja zelena zmija u zelenoj dolini; Islam nam prstom pokaza mjesto gdje su izvori Plive i reče kako voz prolazi visko iznad vrela, pa ih nećemo vidjeti. Pod planinom se šćurio zaselak kuća, na rukavcima rijeke – mlinovi… Pljeva.

Ćiro se polahko penjao do stanice Pliva.

Tu nije bilo prave stanice, nego samo ona velika bačva sa rorom za vodu; trebaće dosta vode i ćumura da bi nas voz dovezao do Mliništa. Nastavismo putovanje; izdaleka gledano, kao da je neko velikim oštrim sječivom u planiskoj strmoj kosi urezao ćiri put. Cik cak, sve do vrha. Pruga je pravila osmice, toliki je uspon bio pred zadihanom lokomotivom. Ipod nas, duboko dolje, nevidljiva, ostadše vrela Plive. Ne daj bože da ćiri otkažu kočnice pa da se otisne nizbrdo. Strah te pri toj pomisli. Najzad, negdje oko podne, voz se dohvati nepreglednog šumskog kraja i lokomotiva malo dahnu dušom; voz je ubzavao. Stigosmo i u Mliništa. Dok je voz stajao na stanici, sa Islamom smo ponavljali gradivo o Titinoj partizanskoj željeznici; „Godine 1943. ovuda je saobraćala partizanska željeznca, prevozla vojsku, oružje i narod, a kada bi se partizani morali povući, onesposobljavali bi prugu kako je neprijatelj ne bi koristio… U Miliništima je boravio i drug Tito u jesen 1942.godine.“

Mliništa su šumsko radilište, tek nekoliko radničkih baraka, birtija pokraj koje staju autobusi na putu prema Gamoču i Splitu, ili na drugom Kraju prema Mrkonjiću, Banjoj Lucii dalje. U voz nagrnu destak kosaca sa kosištima u rukama i sasađenim, u platno umatanim kosama, opasani vodijerima iz kojih su virli dršci brusova zaglavljeni travom. Sa sobom unesoše i teški pomiješani miris duhana, znoja, bijelog i crvenog luka, rakije. Sve upakovano u jedan „parvem“. Uskoro flaša rakije krenu od usta do usta i malo zatim oni zajojokaše. Gotovo svi su pušili lule čiji dim nas je klao za oči, pa smo se opet jagmili uz spušten prozor. Dim od lokomotive je mirisao u odnosu na ona iz čađavih lula.

Na nekoj usputnoj stanici, odakle je pucao vidik na livade i proplanke, kosaci siđoše s voza, ali ostaviše za sobom svoj “parvem.” Opet se raskomotismo, sada smo mi, uz nekoliko raštrkanih putnika po kupeima, jedini putnici. Slijedeća stanica je Srnetica.

Pejsaž je jednoličan. Pokraj nas promiču stabla jela i smrča, svuda okolo je zeleno šumsko more. Poneko se naslonio na pendžer i kunja. Odlikašice čitaju knjige… Pokraj pruge su navaljani balvani, ponegdje dugi redovi složenih cjepanica… Voz je ujednačio brzinu, mašinovoća se nalaktio na onaj svoj prozor, gleda u jednolično okretanje i klaparanje točkova lokomotive. Dugo je ostao u tom položaju, pa si pomislio da je zaspao. Iznnenada, u sred šume, voz stade. Znatiželjno smo pogledali na obje strane ne bi li vidjeli kakav stanični, znak,ali ga ne ugledasmo. Protezali smo vratove pogledajući prema lokomotivi; najzad, ugledasmo mašinovođu i ložača sa velikim ključevima i teškim čekićem u rukama. Malo zatim, pridruži im se i kondukter. Deverali su nešto oko lokomotive, obilazili oko nje, zagledali u točkove, odvratili nešto velikim ključem, tukli čekićem. Najzad, lokomotiva se oglasi veselim zviždukom i voz nastavi prema Srnetici.

Tu smo stajali neko vrijeme. Srnetica je bila veliko šumsko gradilište, vrvila je šumskim radnicima, a  svuda okolo, još više nego u Šipovu ili Mliništima, bilo je poslaganih metrašica, čitava brda balvana. Srnetica je bila i ćirina raskrsnica; ovdje su se spajale i ukrtšale pruge – završavala je ona što je dolinom Sane od Prijedora i uzbrdo od Sanice Gornje, pa preko Bravska vodila dalje, kroz gustu šumu – do Srnetice i tu se spajala sa prugom koja je iz Jajca vodila ka Drvaru i dalje do Ličke Kaldrme. Tu smo dočekali voz iz Sanice, križali se s vozom iz Drvara.

Srnetica je tada imala sve što joj treba, radničke barake, kuhinju i kuharice, bricu, ponekog uslužnog zanatliju, prodavaonice, pa čak i kino.

Naš voz nas cimnu, pa ponese dalje prema Drvar kojeg, nakon dugog putovanja kroz šumu, ugledasmo sa viskih brda s kojih se ćiro poče spuštati. I tada obnovismo gradivo iz povjesti. Dok se voz uz škripu kočnica spuštao u dolinu, pogledom tražili Titovu pećinu, pogledali u nebesa odakle su  Nijemci izvršili desant… U Drvaru zakačiše na kraj našega voza lokomotivu okrenutu kao da će nas vratiti odakle smo došli, pa se malo i prepadosmo, ali smirismo kada ugledasmo i našu lokomotivu tamo gdje je i bila. Obje lokomotive zviždukom se sporazumješe o polasku, i voz opet cimnu, pa krenu. Obje lokomotive su s teškom mukom i jako šišteći, dahćući hvatale strane: jedna je vukla, druga gurala voz. Ostade Drvar u dolini. Na mjestu zvanom Oštrica, voz je svom svojom dužinom unišao na slijepi kraj pruge i stao. Tada su otkačili lokomotivu koja nas je dovezla iz Jezera. Prebaciše skretnicu, pa voz krenu u suprotnom pravcu, ali opet uzbrdo, a ona naša lokomotiva veselo zviznu i odjuri niz brdo ka Drvaru. Sada je vagon koji je do Oštrice bio zadnji –  prvi, odmah do lokomotive, pa nam se čini kao da se vozimo tamo odakle smo i došli.

Us put smo jeli, kako je koga glad sustizala, dijelili međusobno hranu i pili vodu iz staklenih flaša. Pjesma je utihnula, ne jagmimo se više do prozora. Umorni smo, popadali po drvenim sjedištima u kupeima. Nekoliko djece se popelo na rafe gdje se inače stavljaju koferi i prtljag. Spavaju. Voz stenje, ujednačeno klapara. Neki su prespavali put od Mliništa do Drvara; oni što su bili budni, sada naslonili jedni drugima glave na ramena i spavaju. Kondukter se potpuno izgubio. Noć polahko pada.

Nakon dugog puta, negdje oko ponoći, stigli smo u Ličku Kaldrmu.

Mrak, u stanici nejma struje. Ne znamo ima li ikoja kuća u blizini, osim stanične zgrade. Pusto mjesto, nigdje svjetla, osim oni željezničarski fenjeri na skreznicama. Kako smo bili odjeveni u ljetnju lagahnu odjeću, već pri otvaranju vrata voza, ošinu nas studeni planinski zrak. U blizini je bila neka bara, žabe su povremeno kreketale. U čekaonici gori lampa, studeno je kao i vani. Pokušavamo se zgrijati priljubljujući se jedni uz druge, nastojimo zaspati ležeći na podu ili na tvrdim klupama. San neće na oči, ne zbog uzbuđenja koje donosi svako putovanje, a pogotovo ovo koje nas vodi prvi put na more, nego što je, brate, studeno. Cvokoćemo. Putnički voz iz Zagreba prema Splitu kojim ćemo do Kaštel Starog – nailazi tek oko pola četiri ujutro. Islam dežura, malo-malo izlazi pogledati da nam voz ne umakne. U Ličkoj Kaldrmi, gdje se sastaju uska pruga i vozovi koji stižu iz Jajca, Travnika, Prijedora..,  i normalni kolosjek po kojem tutnje brzi vozovi prema Zagrebu i Splitu, voz kojeg čekamo, rečeno nam je, nakratko će zastati, pa se hitro moramo popeti u vagone.

Nikada neću zaboraviti tu studenu ljetnu noć u Ličkoj Kaldrmi, uz škiljavu petrolejku i san koji nije dolazio na oči, te strah da nam ne umakne voz.

Najzad, izalazimo pred stanicu, Islam provjerava da nije ko ostao u čekaonici. Najzad – stiže naš voz – velika lokomotiva vuče duge vagone pune putnika. Puno, puno svjetlih prozora, kao sjajna ogrlica… Ulazimo u svijetli hodnik i tu i ostajemo jer su kupei puni puntika koji spavaju ili kunjaju sjedeći.

Voz pojuri prema moru.

Kada se već razdanilo, sa visokog brda u koji je bila zaparana pruga, ugledasmo more. Plavilo se ispod nas, vidjeli smo poluotok Čiovo, i još dalje, neko ostrvo… Pogled puca na sve strane. Zapahnu nas miris sredozemnog rastinja, slankasti okus zraka; dišemo punim plućima, radosni i sretni; pred nama je kraj puta i na njegovom završetku to veliko, toliko sanjano i prvi put viđeno more.

Ko radosniji od nas! Pokazaše nam šatore, ali nikome nije do spavanja, svi hoće odmah na plažu…

Nakon prvog ulaska u vodu, počeo sam zaboravljati Ličku Kaldrmu, mrak i studen.

Ali, kako se dan povratka bližio, studen me je hvatala oko srca. Čakala nas je na putu ka Jezeru i kući Lička Kaldrma i njena srtudena noć – nekoliko sahata čekanja onog istog ćire kojim smo doputovali u Ličku Kaldrmu, ali i nada da ćemo se najzad zgrijati u njegovim vagonima.

 

Na slici: Islam u sredini, zagrlio Mehu… Tu su Ahmo, Halid, Nusret, i… – ja! Lahko me poznati – u dugim hlačama? Što? Ne znam!

VOZ UKRADEN IZ MOGA DJETINJSTVA

Jedna od mojih prvih igrački bila je kompozicija ćire.

Imao sam možda četiri godine kada me je Otac obvesilio tom drvenom igračkom kupivši je negdje na vašaru ili pazaru, gdje je nosio mutafdžijsku robu.  Igračka je imala tri vagona koji su se kukicama mogli  zakačiti jedan za drugi, a onda  za lokomotivu. Mogao sam kompoziciju s lahkoćom rastaviti, postaviti lokomotivu na početku ili na kraju kompozicije, čak i između  vagona, to je bila stvar trenutne odluke moje dječije mašte. Kada sam kasnije sa roditeljima dolazio na Željezničku stanicu u Jajcu,  odakle smo putovali u Travnik i dalje, mogao sam  vidjeti takve kombinacije pravih vozova kako manevriraju na stanici.

Ti svoju drvenu kompoziciju, sa lokomotivom koja je imala okrugli drveni dimnjak, četvrtstu kabinu za mašinovođu i ložača,  vogone koji su kao i lokomotiva bili na drvenim točkovima, i imali nacrtane prozore i vrata, vukao sam po čitavoj kući imitirajući dahtanje ćirine lokomotive ili klopotanje točkova. Oponašao sam i zvižduk voza. U svakom pogledu, za mene je to bila dragocjena,  jedinstvena igračka koju sam ljubomorno čuvao. Jedno vrijeme ta je igračka išla sa mnom u dušek.

Iznosio sam tu igračku i na avliju,  a i na cestu; u prašini moj je ćiro ostavljao tragove svojih točkova, koji su ličili na tračnice po kojima sam iznova vukao tu svoju kompoziciju voza, sav udubljen i zanesen u igru u kojoj je taj drvenjak ćiro za mene bio onaj pravi kojim smo putovali iz Jajca.

Pokraj moje kuće biila je prodavaonica mješovite robe  -„Zema“,  kako smo je zvali.  Ispred prodavaonice je ponekad uza zid stajalo prazno bure od jestivog ulja koje trgovac Hamid prodavalo na frtalj, tri frtalja, pola, ili čitav litar u flaše ili sudove koje je mušterija sama  donosila. Prazno željezna bačva bi neko vrijeme ostajala pred prodavaonicom dok  je ne odvezu na punjenje u neku daleku uljaru… Poklopac bačve, bio je pravo mjesto gdje sam postavaljao svoju drvenu kompoziciju i vukući lokomotivu, vozio ukrug oko poklopca;  okrugla ivica poklopca  bila je sigurna brana da voz ne „zglajže“.

Ne znam koliko je to dugo trajalo, ali znam da sam bio najradosnije dijete u mojoj Rici.

Niko nije imao voz za igračku, osim mene.

Kako u Varcaru nije bilo željeznice, mnogi od mojih vršnjaka su mogli vidjeti voz samo na slici, a ja sam imao dvostruku privilegiju – ne samo što sam imao tu dragu igračku, nego sam  već imao priliku putovati pravim vozom. Do toga novog,  pravog putovanja, meni je sasvim lijepo bilo i zamišljeno putovanje tim drevenim, malhenim ćirom, mojom omiljenom i nezamjenjovom igačkom.

A onda se dogodila strašna stvar.

Samo nakratko i samo jednom – ostavio sam svoj drveni voz na bačvi pokraj „Zeme“, bez mašinovođe, vozovođe, skretničara, konduktera. Majka me  dozvala u kuću kako bih joj sa česme ipred naše džamije donio testiju taze vode. Odazvao se majci, uzeo testiju i našao i za tihni čas našao se pokraj  bačve.  Na moje veliko zaprepaštenje i nevjericu –   moga voza više nije bilo na buretu. Brizno sam u plač. Plaćući, obliven suzama, vratio sam se na kućni prag. Kada me je majka čula kako gorko i glasno plačem, pomislila je da sam razbio testiju, ali kada me je ugledala sa testijom u rukama – sa suzama koje padale kao kiša – sigurno je pomislila kako mi se nešto strašno dogodilo, ali nije znala šta dok joj jecajući nisam nekako kazao kako mi je neko ukrao moj voz.  Niko me nije tako ucvilio do tada kao taj nepoznati hitri kradljivac. Majka nije dugo mogla naći riječi kojim bi me utješila. O kupovini takve igračke nije moglo biti ni govora. Da budem čuvao!

Nikad nisam saznao ko je ukrao moj drveni voz, niti sam ikad prebolio taj nagli i neočekivani rastanak sa najdražom igračkom.

Proteklo je šest decenija od tada, a pred mojim očima je i danas ta drvena kompozicija mojeg ćire koja mi je raspaljivala maštu, pričinjavala radost i zadovoljstvo kakvo su jedino mogli imati pravi, ponosni zeljezničari  – mašinovođe, vozovođe, ložači, skretničari, kondukteri , velikoga ćire u Jajcu i Travniku…  Dok sam imao svoj drveni voz,  bio sam u isto vrijeme u svojoj dječijoj mašti i mašinovođa i ložač, kondukter, vozovođa, poštanski radnik, stanični hamal s drvenim kolicima, stanični kolporter koji uzvikuje „Oslobođenje“ idući od vagona do vagona, i skretničar, otpravnik vozova, pa čak i pružni radnik. Naravno, mogao sam se i cijelo vrijeme voziti… Sve u svojoj mašti, sve igrajući se sa svojim drvenim vozom. Odjednom, morao sam se pomiriti sa tužnom i zaprepaštujućom gorkom istinom kako mi je to sve na silu oteto. Taj neko ko je ukrao moj voz, tom je krađom ostavio iza sebe strašnu i veliku praznina u meni, ali nije utrnuo sjećanja; tolike godine poslije – nisu zaliječile ožiljak od tog – za mene velikog gubitka moga voza, ali ta drvena kompozicija i danas klopara mojim sjećanjima. Isto kao i onaj pravi, ali također oteti bosanski “ćiro”.

Naša kuća je srušena, nakon što je s nje odneseno sve što je ipriuba valjalo. Hamid je davno legao u mezar, odmah iza moga Dida; kasnije su na Onaj Svijet otišli i moja Majka i moj Otac. Umjesto prodavaonice, sada je u Šehovića kući birtija iz koje se navečer, o akšamu, oglase naroljani pjevači seoskih ojkalica nastojeći nadjačati glas mujezina sa naše džamije. Bačve odavno nejma, ali kad god sam u Varcaru pokraj moje kuće, pogeladm na to mjesto gdje mi je ukraden moj voz, sjetim se radosti koju mi je donijela ta igračka i tuge zbog nejnog gubitka.

Šta mi je drugo proestajalo, nego se veseliti snijegu, ne samo da bi se skijao i ligurao, nego i da bih povazdan po bašći „ćuhao“ sa Mehom“ (tu riječ „ćuhati“ smo izmisli nas dvojica, oponašajući zvuk ćire).  Kad padni snijeg,  nas bi dvojica, stopu na stopu,  čuvajući jedan drugoga rukama ispod pasa, kao lokomotiva i vagon, gazili prvi snijeg ostavljajući tragove za sobom, koji su krivudali, ponegdje se haman dodirivali,obilazili oko naše jeribasme, prolazili pokraj štale, išli na kraj bašče. Ni po koju cijenu nismo smjeli napuštati te utabane staze u snijegu –  kao da se radi o ćirinim tračnicama uz Komar ili prema Podovima iznad Plive; uskoro sva je bašča bila „izćuhana“, pa smo se istim tragovima – štrekom – vraćali na polaznu stanicu i opet ćuhali zaneseni u maštanja o vožnji pravim vozom.

Kada sam se „Lufhansinim“ avionom vraćao iz Amana u Frankfurt – negdje osamdesetih godina, u neko doba pojavi se stjuardesa koja je na kolicima vozila i nudila na prodaju luksuznu robu oslobođenu poreza i carina. Na kolicima je bilo skupih žestokih pića, cigara, parfema. Oči mi zapeše za kutiju na kojoj ugledah sliku voza koji je po svemu ličio na našeg bosanskog ćiru. Pokažem stjuardesi prstom na kutiju u kojoj je bio voz igračka, ona reče cijenu, čini mi se pedeset maraka. Bez dvoumljenja, kupih tu igračku. Nisam htio raspakovati kutiju sve do dolaska kući u Varcar. Tu radost sam rezervirao za moga sina Mirzu, ali i za se.  Mirza se obveslio tom vozu, a i meni je srce bilo ispunjeno srećom. Sastavili smo tračnice, postavili na njih lokomotivu i nekoliko vagona. Igračka je bila na električni pogon. Lokomotiva i vagoni, izgledali su baš kao pravi, bili su malheni, ali teški i dobro su prijanjali za tračnice na kojima su zujeći vozili u krug, dok smo Mirza i ja, sjedeći na podu, ili ležeći potrbuške, uživali u ljepoti savršeno napravljene igračke, koja bila pravi pravcati ćiro – u malom.

Ponekad bih – dok je Mirza bio u školi i na vani zanesen nekom drugom dječijom igračkom i igrom – sam sastavljao tu kompoziciju i igrao se kao malo dijete. Sjedio sam u vozu koji je jurio tamo negdje od Jajca preko Vinca i Torlakovca, gledao sa užitlkom bosanske zelene pejsaže – hučni i brzi Vrbas odmah ispod nas, cestu preko rijeke, kamenite obronke planina koje su se od rijeke uzdizali ka nebesima. Promicali su telefonski stubovi pokraj jurećeg voza, nizale se kuće jedna na drugu, kloparali su točkovi i nadjačavali šum pjenušavog Vrbasa. Čak sam osjećao i dim, za oči me je ujedao, po licu su me peckale iskre koje su iskakale iz ćirinog dimnjaka.  Na krilima mašte opet sam bio u svom djetinjstvu kada sam sa roditeljima putovao prema Trvaniku i dalje, sve poskakujući u vagonima punih raznovrsnog, šarenog i neobičnog svijeta koji na usputnim stanicama ulazi ili izlazi iz voza. Iako pravoga ćire odavno nije bilo u Bosni, iako su mu se haman tragovi zatrli,  opet sam imao svoga ćiru u svojoj kući i u svojoj duši; ta savršeno urađena igračka podsjećala me je i na onaj moj drveni voz kojeg je neko ukrao sa one bačve i iz moga djetinjstva sa kojem sam se davno igrao, ali kojeg mi niko nije mogao ukrasti iz mojih sjećanja, kao ni sjećanje na bosanskoga ćiru, kojeg su također ukrali iz naših života.

Onda sam, nakon što su me četnici prijetili ubojstvom i nakon što su me hapsili na svom punktu u Majdanu, pa pustili 11. maja devedest i druge, odlučio na par dana skloniti se u Jajce dok se usijane glave ne rashlade. Nisam ni sam, a ni moji najdraži, mogao pomisliti kako to nije odlazak na nekoliko dana i kako se situacija neće smiriti godinama, pa stigoh u Jajce bez njih, nehotice i u neznanju praveći najveću grešku u životu.

Kada su i moji, nakon teškog i mučnog išekivanja, nakon tolike neizvjesnosti da su li uopće živi  – najzad u razmjeni za četnike stigli iz višemjesečnog kućnog pritvora u Jajce, s njima i brat Muharem iz koncetracionog logora Manjača, bio je to najradosniji dan u mome životu.

Glavno je da su stigli u Jajce živi i zdravi, a o stvarima – nismo mislili.

Sve što se moglo ponijeti stalo je unekoliko putničkih torbi. Voz ostade… I mnogo toga, ne bi u pravi ćirin vagon stalo…

U Njemačkoj u izbjeglištvu bio sam u prilici ne samo vidjeti, nego neko vrijeme i svakodnevno putovati vozom, to mi je u sjećanje dolazio i onaj drveni voz iz djetinjstva kao i ona  lijepa igračka koju sam kupio negdje na nebesima. Nijemci ljubomorno čuvaju svoje starine, pa tako i stare vozove: malo malo, pa se na Hauptbahnohofu u Franfurtu pojavi “voz nostalgija” – nešto krupnije izdanje našega bosanskoga “ćire”… Eh!

Oteli su ćiru, oteli su još mnogo šta što je valjalo, a kako su počeli, boj se, oteće nam i Bosnu.

Sa unukom Amirom i njegovim vozom - radost za dida i unuka
                             Sa unukom Amirom i njegovim vozom – radost i za dida i za unuka

(Iz neobjavljene zbirke: Sjećanje na ćiru)

RIČKI SKIJAŠI

(Mariju Hajnalu, s poštovanjem)

Poštovani prijatelju, opisujući svoje sportske i rekeracijske aktivnosti, vratili ste i mene nekoliko decenija unazad. Sami ste krivi što i Vama nudim na čitanje ovu, možda dosadnu skicu sjećanja…

Kao i Vi, i sam sam strastveni ljubitelj skijanja.

Veselili smo se snjegovima, virili kroz pendžer do kasnu u noć hoće li do sutra napadati do koljena. Jedva smo čekali kada ćemo stati na skije i sjuriti kao vrijeme niz padinu.

Zadnje skije za trčanje poklonio mi je nekoliko godina pred agresiju na našu Domovinu Besim Cerić, tadašnji direktor TV Sarajevo.

Te skije i odgovarajuće cipele, kao i još jedne skije za spust (slalom sam manje volio) koje sam dugo godina imao, ostale su na tavanu moje kućice u Podšiljku nedaleko od grada koju su prvo opljačkali četnici, onda minirali, pa što je ostalo spalili, iako sam im prije rata u Bosni nudio ključeve da u nju smjeste izbjeglice sa Banije i Korduna. Draže im je blo srušiti nego koristiti. (U Podšljku se seljaci kunu kako oni nisu srušili moju kućicu, ali ne otkrivaju ko je, mada bi morali znati. Dok ne otkriju, sumnja pada i na njih! Uspio sam saznati kako su to uradili Podraščani, nakon povratka sa ratišta na Kupresu, pa ću valjda dokučiti imena.)

U tim ruševinama, u ognju i pepelu, uništena je i moja „Canon“ filmska kamera zahvaljujući kojoj sam imao solidan ugled u bh-tv-gledateljstvu, posebno po motivima iz prirode, reportažama, gdje sam mogao razigrati svoju maštu i kreativnost. Oko, ruka i kamera su me uvijek slušali. Često sam snimao i skijanje i skijaše.

Od kako su  ta dva para skija nestale u vatri i prahu, skijam još samo u mašti i ponekad u snovima…

Skijanje sam zavolio u ranom djetinjstvu, uostalom kao i sva djeca u Rici.

Naš je grad okružen brdima i planinama, pravi džennet za sve vrste skijanja…

Kao dijete od šest-sedam godina, počinjao sam u na vrhu naše bašte ispod kruške jeribasme, odmah ispred štalskih vrata; tu nabijem skije na noge, pa poguren naprijed, sjurim u avliju, pri tome zaobiđem cipalo pod snijegom, pa kroz uski prolaz između naše i Šehovića kuće izletim na cestu, pa u se onda nađem u komšijskoj avliji, gdje je staza završavala; sve u svemu jedno pedesetak metara staze, ako ne i manje. Najopasnije je bilo preko ceste koja je bila na kraju uskog prolaza između kuća; ne daj bože da tada naiđe odnekud Did – oborio bih ga.   Vrebala je stalna opasnost  da baš tada cestom naiđe kamion, Stevina “tuba”… Šofer ne bi bio kriv, ma šta se dogodilo… Osim toga, baš tada je mogao naići i neki milicioner, a milicije smo se uvijek bojali, naročito zimi, kada skijaj ili rigulaj – jer će oteti skije, „čelik“ ili rodle i skrišiti ih pod nogama. Često smo vikali u strahu: „Bjež’ eto milicije!“

Ponekad su i skije završavale na cipalu, po sikirom razljućenog oca.

Vraćam se na start u vrh bašče. Dok prelazim preko ceste noseći skije u rukama, krajičkom oka vidim majku kako kuca u pendžer naše kuće i prijeti mi kažiprstom odvraćajući me od opasnog dijela staze preko ceste; praveći se da sam i ogluho i obnevidio,  nestajem između kuća, pa kroz avliju, uz bašču. Na kraju skijanja u akšam, slijedio je degenjek.

Skije smo pravili sami; obično bi podukrad i u noći odvalili dobre “lepirice” iz nečije ograde, zaobljavali ih sikirom na vrhu. Kuhali smo vrhove skija u vodi, pa ih savijali. Savijeli smo ih i na plamenu zapaljene gume; vrhove smo zabadali u između dva kamena u zidu neke štale i potezali krajeve ka zemlji; nekada smo ih savijaći i na šporetu, gurajući vrhove u vatru kroz otvoreno šporetsko kolo. Često su nam skije pucale od naglog savijanja. Nakon što bi uspješno obavili taj teški zahvat, vrhovi skija su ostajali nagoreni, crni i lahko lomljivi; virili su iz snijega kao putokaz dok su u svoj brzini sjekli cjelac koji je prašio iza nas.

Posebno su bile na glasu skije koje je pravio kolar Nurko, po narudžbi. Takvih, haman nalik „pravim“ bilo je vrlo malo jer smo bili sirotinjska djeca i bilo je uvijek prečih stvari za kupovati od skija – besposlice – kako su nam govorili u kući. A i Nurki nije to baš bio isplativ posao.

Takve skije, i to od jasena, imao sam jednom; za njih sam ostao Nurki dužan banku – a dug se vukao kao teški teret nekoliko godina…

Taj par „ishoblanih“ skija koštao je i četvero kokošijih jaja koliko sam dao Nurki prije nego je i počeo praviti skije, a onu „banku“, čekao je dugo, i sve to vrijeme me je bilo stid, naročito kada pronesi skije pokraj Nurkine kolare idući uz Talića put gdje je bila mnogo duža i vrletnija staza nego ona pokraj kuće. Pravio sam se da ne vidim ni kolaru ni Nurku, zakretao glavu. Ta staza niz talića put je završavala na cesti, i ako nisi savio na vakat, pa ako te maši auto, udario bi u džamijski zid.

Prave skije u našem gradu imao je naš jedini doktor Julius Grünfeld. Lijepe prave, dugačke skije sa čeličnim vezovima imao je i Foto-Sulejman Balić, a i  njegova Hizra. I Ahmed Hifzin, dječak nekoliko godina stariji od mene, imao je dugačke skije, strainske, ali prave, jasenove, sa pravim vezovima. Mi ostali – sanjali smo o takvim skijama, a nedosanjani san je trajao godinama.

Imam negdje priču o sjajnom doktoru Juliusu Grünfeldu koji je, uz boliničara Bećira i jednu babicu, te jednog gradskog apotekara opsluživao svih preko 25 hiljada stanovnika naše Općine i niko se nije žalio na medicinsko osoblje. Bolesnike iz udaljenih sela, u hitnim slučajevima, dovozili su konjskim ili volovskim kolima, a zimi na saonicama… I pored toga silnog posla dan-noć, doktor Grünfeld je nalazio vremena za skijanje, i to baš u našoj Rici, gdje je i kao liječnik i kao skijaš bio obljubljen…

Od doktora  Grünfelda, koji je dolazio i u našu kuću i pregladao moga rahmetli Dida, naučili smo praviti utabane skijaške staze, te držati skije na nogama cijelo vrijeme penjući se na brdo. Do tada smo uzimali skije pod ruku, (štapove nismo ni imali), pa izađi zadihani na vrh skijališta. Spustimo se za tihni čas, pa opet skije preko ruku ili na rame, pa uzbrdo. Nakon što smo vidjeli kako doktor Grünfeld (a i Foto-Sulejman Balić i njegova Hizra) prave skijaške staze, i mi smo se trudili imati skije stalno na nogama, pa bi – zbog gubitka energije, prije izgladni, ali ostajali smo ipak na skijama do akšama. Od tih pravih varcarskih skijaša naučili smo voziti i kristijanije, nakon što smo se dobro ispadali. I doktor i fotograf i fotografova Hizra su skijali ispod Kaharevića kuća, preko puta Esed-begova mlina – na vrlo kratkoj stazi, ne dužoj do stotinjak metara. Sjećam se kako je Foto-Balić oponašao zvuk skija pri naglom okretu, u isto vrijeme uzvukujući uzhićeno: „ŠŠšššš!“ „ššššŠŠ!“

Skijali smo niz strmi Talića put, ali i po obližnjim brdima – po kojima su kao ponjave bile prostrte njive, odijeljene jedna od druge međama, nekima i dva tri metra visokim koje su nam služile kao skakaonice.

Spustimo se niz Haluge (najduža staza) sve jedan po jedan, istom stazom. Po povratku, jedni bi ostajali kod najveće međe na kojoj nas se je najviše ispadalo, dok bi drugi odlazili na start staze. Tu, pod međom, čekali bi skijaše. Poneko nije smio preko međe i nad samom međom je zasutvaljao naglim zaokretom.  Najsmjeliji bi skakali preko međe. Dok su letjeli kroz zrak, mi bi pod međom, dizali ruke uvis kao da učimo dovu, i tako se djetinjski šalili – moleći Boga da mali skijaš trehne. Vikali bi dok skijaš i ne dotakne skijama tlo ispod međe:

“Sebi ga zemljoooo!”

Skijajući se po vazdan, kalili smo se u studeni, postajali čvršći i otporniji, rumeni u licu, kao one ruske lutke babuške.

Ponekad ponesi komad kukuruze u džepu koji bi se smrznuo dok ga ne pojedi u slast.

Skijali smo se i niz Šerifićevu stranu, sa Glavice, iznad naše Rike. To skijališe je bilo vrlo strmo, a ponkad bi cibaljike od požnjevenih kukuruza virile iz snijega, oštre poput noževa kovača Senje; ne znaš čega se više bojiš, strimine i ili tih cibaljika. Taman kada se spustiš niz veliku strminu, čekala te je od snijega napravljena skakaonica i povici “Sebi ga zemljo!”

Skijali bi se dok ne pomodri od studeni.

Kada bi nekim slučajem mali skijaš naleti na golu zemlju, obično krtičnjak, skije bi se ukopale na mjestu, a skijaš iskakao iz obuće i skija, pa letio kroz zrak, pa padao nekoliko metara dalje u dubok snijeg, bez ikakvih uboja. I – smijali smo se tome, zdravo, djetinjiski, bezaleno… Ipak, maštali smo da ne padamo!

Odjeća nam bi se zaledila i ukočila na nama, vunene pletene čarape bi se okitile komadima leda. (Sušili bi ih kod kuće na vratima rerne od šporeta pa su često bile nagorene i brzo bi “progledale”). Malo ko je imao rukavice, pa nam je studen zalazila za nokte i mi smo stalno hukali u prste, trljali ih kroz kosu, a nekad i zaplači od bola. Kod kuće nas je šesto čekao degenjek jer smo zanemarili sve kućne obaveze zbog skijanja… Ali, nismo se predavali.

 

jeribasma
Jeribasma u vrh naše bašće gdje je počinjala moja skijaška staza; kada latice opadnu, ispod stare kruške zabijeliće se kao snijeg u sred zime…

Muka je bilo sa kajiševima za skije; naše su skije ličile na poduže nanule jer su umjesto skijaških čeličnih vezova i federa imale imale gumene ili kožne kajiševe  kao nanule – koje smo zakivali ekserićima za skije i u njih nabijali noge; često bi se pri padu odvalio kajiš, i onda je bilo gotovo sa skijanjem – ako nisi ponio u džepu eksrerića…

 

Tako smo stasavali, očvrščujući i kaleći se u snijegu i studeni, postajali sve brži i neustrašljiviji.

Skijali smo na Lojzinoj njivi,  niz Halidino, a nekada i niz Hodžinu stranu…

Počeli smo odlaziti i na obronke obližnje planine Lisine.

Nekoliko zima bili smo se navadili na jednu veliku – za skijanje pogodnu dugačku livadu – obronak na planini Lisini, koja se vidi iz grada.

Treba pješačiti sahat vremena do livade, i još pola sahata uz strminu da bi se došlo na vrh staze, pod samom šumom.

Mi bi ponesi u džepovima krompira. Na vrh livade naložimo vatru (drva ima u izobilju u obližnjoj šumi) pa sletimo na skijama do u dno livade. Dok mi uzađemo, vatra se fino razgorila. Onda zapretamo krompir u supru, pa opet na skije, pa niz livadu. Dok se uspnemo do ognjišta, krompiri pečeni. Nije zdravo jesti vruće krompire na studeni, ali – nismo mogli odoljeti i tako smo to činili nekoliko zima… Ponekad ponesi i mesa za ražnjiće, džahkad i malo rakije, pastrme, tek da se insan zgrije i zamezi, na vrhu skijališta, pa kad stani na skije, kome šta Bog da…

Tada smo već imali prave skije koje smo na našu veliku radost dobili od DTV “Partizan”.

Na Balukhani, u punoj brzini

Bile su to lijepo išarane i ukrešene dugačke, gipke, željezom opkovane crvene skije sa pravim skijaškim vezovima za koje se moralo imati cipele „bakandže“. Mazali smo skije voskom i svijećama da bi brže „pičili“. Nikad nam nisu bile dovoljno brze, čak i kada smo zbog brzine mogli vratove polomiti.

Negdje u trećem učiteljske u Jajcu, dobio sam telegram od Benke (zvanog Reis) iz DTV „Partizan“ da dođem naredni dan kući u Varcar kako bi se pripremio za općinsko tamičenje koje je zakazano na Balukhani, pokraj dva jezera, u dolazeću subotu i nedjelju.

Bila je to velika čast i priznanje. Iskupilo se trdesetak skijaša, stotinjak gledalaca.

Održano je Prvo općinsko takmičenje u trčanju i spustu, i oba puta sam bio drugi. Trčali smo na istim skijama na kojima smo se i spušali.

Staza za trčanje vodila je oko oba jezera koja su bila potpuno zaleđena. Bila je duga više od kilometra.

Po završtetku, napravljen je skupni snimak koji je novinar Refik Slabić objavio u banjalučkom „Glasu“ – uz imena najbolje plasiranih! Postali smo skijaške zvijezde!

U takmičenju s Jajčanima nije bilo trčanja već samo spust, a Jajčani, naši vječiti sportski rivali, su markirali stazu. Odmah nakon starta čekalo nas je nekoliko kristijanija, vrlo oštrih, na vrlo strmoj padini gdje smo se mi Varcarani ispadali, pa smo u spustu do cilja morali namirivati vrijeme u brzini. Vrijeme je mjereno štopericom! Tada sam bio slabiji, mislim kako sam bio šesti. Pao sam na samom vrhu. („Sebi ga zemljo!“)

Sa Ivanom Lovrenovićem, tada profesorom u Gimnaziji sam skijao kasnije, obično na Balukhani gdje bi došli na skijama. Otisni se nekoliko puta niz najdužu stazu, pa u restoran – na vruće vino ili kuhanu rakiju, meze. Često je s nama bio i Ahmed Hifzin, a kasnije i Islam Mehdić. Navečer, na skijama kući. Sjećam se kada je jednom na svojim dugim skijama Ahmed Hifzin morao čučnuti i tako se u velikoj brzini sačuvati da ne padne; jureći tako kroz snijeg poput krtice, vidio mu se samo vrh slijaške kape kako plovi bjelinom.

Kasnije je na Balukhani proradio i „baby ski-lift“, i je to bila tv-vijest. Na skijalištu gdje nas je nekad bilo po dvije troje, sada na stotine skijaša svih uzrasta – šarenilo na skijalištu, skije zadnji krik teknike, odjeća po modi, Motel pun skijaša.

Kao učitelj znao sam ponedjeljkom ujutro, kada upadni golem snijeg, a promet stani, na skijama do škole u Donjoj Liskovici, dvanest kilometara daleko!

Bio sam prvi skijaš sa pravim skijama koje su mnogi u tom planinskom selu prvi put tada vidjeli; kada bih se po završetku nastave skijao niz obližnje padine, seljani su izlazili iz kuća i divili se mojoj brzini i vještini…

Iznad Liskovice, je selo Vlasinje, na visoravni nad  Vrbasom. Mi učitelji bi zimi znali prvi doći do toga udaljenog i u snijeg zavijanog sela. Sjedjeli bi sa kolegama, do kasno u noć, šalili se, prepričavali zgode, pjevali, a bogme malo i popij.

U neko doba noći, stao bih na skije i po mrklom mraku spustio se do Donje Liskovice, dijelom i vrletnim i ledom okovanim seoskim putem; obično bi tada sjeo na oba štapa i tako kočio…

Kad se zaustavim pred našom školom, noge bi mi klecale od straha kakvom sam brzinom sletio niz opasnu i oštrim kamenjem prošranu stazu i ostao čitav…

Iz Rike se vidi jedna livada na Grabežu, tamo gdje je velikim slovima od kamena bilo napisano, pa krečom obijeljeno “ŽIVIO PRVI MAJ”. Tamo su se skijali Zborićani,  ponekad bih ih gledao kroz prozor i vikao u sebi “Sebi ga zamljo!”. Tamo je možda skijao i Ivan, ali ja nisam nikad…

Kao tv-novinar, snimao za tv-priloge o skijanju; više sam gledao druge, nego što sam i sam skijao.

Pamtim scene noćnog skijanja na Rostovu kod Bugojna gdje sam odlazio kao tv-reporter i ponekad zajmao skije da bih se spustio niz strmu i dobro prepremljenu stazu, da me želja mine…

Odlazio sam i na Kupres, a i na Hramču iznad Jajca i Divičana i tamo uglavnom snimao za TVSA takmičenja lokalnih skijaša; i na Hramču, Kupresu kao i na Rostovu radili su brzi ski-liftovi; o onima na Hramču brinuo se Muta, onaj isti što nam je trasirao stazu nekada na Balukhani na kojoj sam trehnuo.

Bio sam u Sarajevu za vrijeme Olipijade 1984. Naravno, ne kao skijaš takmičar, nego kao specijalni tv-reporter zadužen za pikanterije sa i oko Igara. Bila je to velika čast za me kao reportera hodati po Sarajevu i Olimpijskim planinama u potrazi za događajima koji se ne bi mogli vidjeti u „živom“ prenosu“. Redakcija mi je dala potpuno odriješene ruke oko izbora tema, a vrijeme koje sam u TV Dnevniku dobio za svoje kratke filmske zanimljivosti – bilo je do 25 sekundi. To je bilo velikih i dugih 25 sekundi. Jer, jedna slika govori više od hiljadu riječi! Na desetine takmičarskih rezultata bilo je objavljivano u TV Dnevniku, a bilo je mnogo drugih događaja – posjeta poznatih svjetskih ličnosti koje su privatnim avionima stizale u Sarajevo, i mene je zbilja zapao fin komad TV Dnevnika.

Pred sami početak Igara, nije bilo snijega, a onda, na dan dva prije Igara, počeo je padati kao iz rukavice. Vojska je morala biti dignuta da bi tabala skijaške staze. U sred mećave krenuo sam na Olimpijske planine, nekako prošao do Bjelašnice, gdje sam susreo i snimio nekoga ovčara sa ovcama kojeg je veliki snijeg zatekao u planini, pa se sa stadom po velikoj mećavi spuštao u sarajevsku dolinu.

Sjećam se kako sam snimio prolazak olimpijskog plamena kroz nekoliko pustih ulica pri dolasku pred Zetru (Sarajlije su bile ili u Zetri na otvaranju Igara, ili uz  tv-prijemnike). Snimio sam i pokaazao dva dječija tima koja su između zgrada u Sarajevu igrala hokej na snijegu; snimio sam pokretni američki frizerski salon koji je stigao u Sarajevo da bi bio na usluzi takmičarima, gostima i Sarajlijama. Bio sam i na olimpijskim planinama, snimio atmosferu u publici za vrijeme skijaških skokova.

Svakako da sam zamišljao sebe samoga kako letim sa tih velikih olimpijskih skakaonica dok se oduševljenoj publici otimaju uzdasi ushićenja. (Niko ne viče ono naše djetinje, ričko: „Sebi ga emljo!“) Vidio sam se među spustašima kako vratolomim niz strminu u velikoj brzini…Zamislio sam pokraj mene i moje ričke skijaše, Mehu, Ahmeda, Ismeta, Safeta, Ekrema…,  svi u šarenoj skijaškoj odjeći koja nam se priljubljivala uz tijela, pa skije, „Elanove“ – najbolje na svijetu – i one u živim bojama – nose nas kao vihor niz planine…

Za uspomenu sa Olimpijade – dobio sam i ja dva topla skijaška odlijela sa oznakama JRT i u njima se skijao na Balukhani, oblačio ih i kad kreni zimi na teren. Dobio sam i godišnju nagradu TV Sarajevo za tekst i kameru za izvještavanje sa Olimpijade. O mojim prilozima dugo se pričalo.

Od tada, prošle su godine i sve sam rjeđe  stajao na skije; one najmodernije, su išle uz plastične cipele, koje su za moje  moje noge bile isuviše krupte i stopala bi mi odmah utrnula; od tih cipela više bih volio stare bakandže i stare vezove, ali takvih više nije bilo – osim u mome sjećanju koje ostadoše tavanu vikendice… Da sam ih imao, svi bi mi se smijali na skijalištu – “old timer” rekli bi.

I sada, se ponekad otisnem niz svoju bašču; start je uspod stare kruške jeribasme, a cilj, pedestak metara dalje u susjedovoj avliji.

Ujutro, ni skija, ni kuće, ni Dida koji “cipa drva na cipalu” u avliji pokraj moje skijaške staze; ni susjeda ni njegove kuće. Ni majke na pendžeru.

Skije iz djetinjstva ostale u sjećanju, one sa tavana – igorjele u vatri…

Sa skijanjem me rastavile godine i daljina – pa skijam samo u sjećanju i u snu. I kad nije zima, nekako mi studen u duši.

Na skijalištu na Balukhani ne bih nikoga od skijaša poznao. Ali, ako se ikad trefim zimi na Balukhani, skijaću se, sigurno. U mojim grudima još uvijek kuca neustrašivo ričko skijaško srce!

Za sada, ljeti se zavraćam u Riku; vidim – krušku jeribasmu u vrh naše opustjele bašče, gdje je nekad počinjala moja skijaška staza. Kruška još rađa.  Moja skijaška staza zarasla je u izđikljalom rastinju koje je ovladalo ruševinom naše kuće.

U sred ruševine narastao orah –  vrana ga zar ispustila iz kljuna i tako nehotice posadila; ljetos se okitio dvonjama i tronjama.

Kućni zid do ceste, gdje je i onaj pendžer na kojem je moja rahmetli majka strahovala da na skijama ne podletim pod auto, najduže je odlijevao dok se prošle godine i on nije srušio.

IVO JAPAN – ILI TRINAEST BAJRAMA U GODINI

Ivo zvani Japan bio blagajnik na Pilani. (Stariji su govorili: na Pilhani)Moj otac je radio na Pilani, a Ivo Japan mu je, kao i ostalim radnicima, dijelio plaću ili akontaciju.

Pomalo nagnut na desnu stranu, prolazio bi Ivo Japan kroz našu Riku noseći u velikoj tašni, čvrsto stisnutoj pod desnim pazuhom, pare koje će dijeliti radnicima. Ričkoj djeci, čiji su očevi radili na Pilani, Ivo Japan je bio nešto poput sveca koji se svakoga mjeseca ukazuje s punom tašnom uredno složenih svežnjeva novčanica. Znao sam: nekoliko novčanica prijeći će iz te tašne u očev novčanik i tako stići našoj kuću. Pilanski radnici su dolazak blagajnika Ive Japana na Pilanu s tašnom pod pazuhom i novcem u njoj nazivali “Bogojavljenje”.

Velikim lopatama zgrtao bi otac s Ibrom Šarićem piljevinu koja je ispod gatera padala u vlažni, hladni i tamni betonski podrum. Bijeli od «pilote», kako su pilanski radnici nazivali piljevinu, poput dvaju mlinara, uvijek crvenih očiju, u kojima ih je bolno do suza žuljila piljevina, njih dvojica su trpali pilotu u velike “tezgere”, pa su ih, zaniseći se pod teretom, koji ih je svakog časa mogao prevaliti na zemlju, odnosili na obalu obližnjeg potočića gdje je tako s godinama narastalo poveliko brdo piljevine. Prije nego što bi krenuli u svoje uspinjanje uz to brdo, nosači bi zastali na tren, malo predahnuli, svaki sjedeći na jednoj od ručki tragača, te bi onda, duboko dišući i stenjući, uznosili teret na brdo i istresali ga na vrhu.

Odatle su mogli vidjeti čitav pilanski krug, pa i kapiju u daljini na kojoj su očekivali «Bogojavljenje» Ive Japana.

Iznošenje pilote bio je najslabije plaćen posao na pilani, mada među ponajtežim. Od silnoga tereta, tokom godina, očeve ruke su se izdužile, otegle gotovo do zemlje, leđa pogrbila, a on sav nekako se smanjio, prionuo k zemlji.

Zatim su ga zbog zalaganju na poslu, zbog stečenog povjerenja, ali i zbog iscrpljenosti teškim radom uputili na «školovanje» za vatrogasca.

Ispit je uspješno prebrodio jer je već bio vatrogasac dobrovoljac; obukao je novo vatrogasno odijelo, i s puno važnosti zagledao svoj lik u ogledalu.

Govorio je majci: «Ma je l’ de da mi fino stoji!»

Majka bi se nasmiješila:

“A, vala, to si i zaslužio! Onoliki teret, tolike godine!”

Otkako je položio vatrogasni ispit, te postao čuvar na jednoj od kapija pilane, ocu je svanulo. Plava uniforma, o kojoj je mati brinula da uvijek bude uvijek čista i ispeglana, te topla i svijetla stražara pokraj kapije, posao lagan – svodio se na kontrolu radnika koji ulaze ili izlaze u Pilane, te na podizanje brklje pred kamionima koji su dovozili balvane ili odvozili rezanu građu…

Radeći taj posao, otac se mogao prvi poveseliti «Bogojavljenju».

Sada je imao priliku vidjeti toliko očekivanog Ivu Japana na kapiji koju bi mu s dragošću otvarao.

Ivo Japan je bio jedan šutljiv i u sebe zatvoren čovjek, koji je umjesto riječi, češće je koristio pokret. Riječ – dukat!

Kad je trebalo nešto lijepo reći, samo bi se nasmiješio, a kad je trebalo negodovati ili osporiti samo bi se namrgodio.

Blagajnički posao radio je godinama bez grješke, upisivao brojke u rubrike računskih knjiga, nikad ga glava nije zabolila zbog manjka.

Nekad bi svoje računske knjige nakon posla nosio kući, a upaljeno svjetlo koje se vidjelo kroz prozor svjedočilo je da Ivo Japan neumorno radi do kasno u noć kako bi plaća stigla na vrijeme.

Nekada bi mu se potkrala greška u računu, pa je svjetlo znalo po svu noć gorjeti dok Ivo ne dovede račun u red…

Od kako je ostavio teške tragače, otac se više nije žalio na bolove u leđima, rjeđe je išao k doktoru Grünfeldu, samo katkad smo mu trljali leđa “rheumynom”, ispravio se malo, ali se i dalje jadao na rad u noćnoj smjeni koji mu je teško padao.

Bojao se da će ga jednom prevariti san i da će zaspati sjedeći u stolici pokraj tople peći u stražari, da bi ga mogla uhvatiti kontrola na spavanju – a onda zbogom lijepa službo!

Otac je nekada pripadao brojnom mutafdžijskom esnafu.

Preo je kostrijet u ćerhani, a o pazaru iznosio robu na Kolobaru, prodavao ono što bi majka otkala – mutafe, zobnice, kolane, harare, vreće – ne samo u Varcaru, nego i u Banjoj Luci, Kotor-Varoši, Travniku.

Od mutafdžiluka se moglo živjeti, sve dok ne potekoše jeftiniji, moderniji, tvornički proizvedeni tekstili koje je seljak odmah prigrlio.

To je mnogog mutafdžiju natjereralo da “otpaše i baci tulum” te potraži kruha drugdje. Ejub, Ahmed, Gafur i Niko su još dugo godina deverali o tome zanatu.

Neki su našli zaposlenje u državnim preduzećima – u “Metalcu” ili na Pilani, pomirivši se s teškim poslovima koje nikad do tada nisu radili.

“Fala Bogu da postoji Pilana”, govorio je otac kada bi Ivo Japan obradovao radnike «bogojavljenskim» darovima, plaćom, a pogotovo kakvom nenadanom povišicom kako se znalo događati za vrijeme pilanskog direktora Nezira Medića kojeg je otac zvao “radnička majka”!

Tada bi otac pogladio bradu i rekao: “El hamdulillah!”

U Rici bi roditelji djecu strašili teškim pilanskim radom i malom plaćom:

“Ako nastaviš tako redati jedinice, teško da će te i Pilana zapasti!

Bilo je i nešto seljaka s okolnih brda koji su se djelimice odrekli težačkog posla, dizali zoru na se, pješačili sat hoda od svojih sela, i prije pilanske sirene prelazili njenu kapiju, radili na balvaništu, gaterima, ili slagali “rezanu građu”.

Na drugi znak sirene, odlazili bi u svoja sela po okolinim brdima da bi uzorali, pozubili i posijali, okopali, požnjeli ili pokosili.

Nikad se nisu odrekli sela, njiva i težakluka, ali ni Pilane u kojoj im je Ivo Japan dijelio mjesečnu plaću kojom su dopunjavali mršave žetve, a posebno što im je garantirala besplatno liječenje i pravo na penziju. Svake godine bilo ih je na Pilani više i više.

Za razliku od njih, nekadašnje mutafdžije, poput moga oca, morali su se zauvijek odreći svoga starinskog zanata i svoju sudbinu potpuno vezati uz Pilanu.

Prodavali su budzašto ono zemlje što su imali, samo da bi ostvarili pravo na doplatak na djecu.

U školi su nam govorili da su to proleteri.

Bez razlike, bio propali mutafdžija, to jeste novi proleter, ili pak polu-težak i polu-radnik, pilanski radnici su svi redom govorili kako ih posao na Pilani preguli, a kako je plaća slaba.

Ne jednom, sanjali su kako će “Bogojavljanje” biti već sutra, čim se probude, iako se Ivo Japan sa svojom tašnom jučer “ukazao”, a Bog zna kad će opet.

Za nas, sirotinju, dani iščekivanja dolaska Ive Japana bili su slični ramazanskim iščekivanjima iftara i Bajrama, ali je svako mjesečno ukazivanje Ive Japana značilo i – još dvanaest Bajrama u godini. Nekada, čak, i trinaest, ako bi Ivo Japan dijelio višak na kraju godine koji su radnici zvali “trinesta plaća” a kojoj su se veselili, kao da je Božji dar, pao s nebesa!

O plaći – u kući bi bilo svega po malo od onog što je do tad manjkalo. Otac će, vraćajući se s plaćom svratiti u dućan i na svojim leđima unijeti vreću brašna u kuću, onda će se vratiti po “zejten” i šećer, frtalj kahve.

Ponekad bi i nas djecu znao obradovati kojom bonbonom ili napolitankom “Adria”. Plaća je bila velika nada za svakoga, iako je pilanska bila tanuhna, pa se brzo i lahko topila, izmičući iz džepa, nestajući iz ruku pred mnogim potrebama.

Nekim sitnim prohtjevima i željama nikada nije udovoljeno, uvijek je njihovo ispunjenje ostavljano do nekog slijedećeg «Bogojavljenja» Ive Japana s tašnom punom para.

I blagajnik Ivo zvani Japan, znao je da je para šejtan, a razumio je sirotinju, njene želje i potrebe, jer ni sam nije bio baš puno rastavio od onih kojima se jednom u mjesecu ukazivao.

Ivo Japan bi na putu iz čaršije, od banke do Pilane, prolazio kroz našu Riku, pa smo mu se svi veselili kao svecu koji s velikom tašnom punom novca silazi s neba da bi obveselio sirotinju. Nekad su ga i rićke žene znale priputitati: “Hoće li danas biti plaća.” Ivo japan bi samo malo klimuno glavom i nastavio. Ivo Japan je žmirio na jedno oko, išao nekako usukano krajem ulice, glavom gotovo klonulom na rame.

Sve do silaska Ive Japana iz grada niz strmu Kujundžinicu u Riku, svaki dan smo pitali oca:

“Kad će plaća?”, a on bi odgovarao:

“Pitaj Ivu Japana!”

Ivo Japan, blagajnik u Pilani, čvrsto je grlio tu svoju kožnu tašnu ispod desnog pazuha, kao da se bojao da mu je netko ne otme.

Znao je da je Rika mirno naselje u kojem nitko nije bio sklon ni nasilnistvu ni razbojništvu…

Ivo Japan je tu svoju kožnu tašnu u kojoj je bio radnički novac privijao uza se, jer, zna se, pare su magnet!

I, dok smo ga s divljenjem gledali, Ivo Japan bi zamicao među zadnje kuće u mahali, žureći da se s tim parama sto prije rastavi, da se oslobodi tog tereta i magneta, da ih podijeli onima koji su ih i zaradili, a jedva čekali.

I sam Ivo Japan je dijelio radost s onima koji su ga s tolikom radošću iščekivali.

Glas o dolasku Ive Japana hitro bi se raširio među radnicima Pilane, s kraja na kraj, na balvaništu, pokraj gatera, na slagalištu rezane građe….

Ustaljenim pokretima, Ivo Japan bi spuštao svoju tašnu na stol, popio čašu vode kako bi utolio žeđ i rashladio se nakon dugog tabananja od banke, kroz Riku, do male drvene blagajne na Pilani.

Potom bi iz tašne polako vadio presavijene platne liste, razastirao ih na stolu ispred sebe.

Kontrolirao bi duge kolone radničkih imena, brojke zarade, kolone odbitaka, sumu za isplatu, držeći olovku među prstima, kao pokazivač.

Kad bi to obavio, na stol bi stavljao ono što su svi s radošću očekivali – svežnjeve novčanica s kojih se dobroćudno smiješio Alija Sirotanović.

Taj osmjeh udarnika – rudara razgaljivao je i Ivu Japana, a kako ne bi radnike koji su se tiskali ispred blagajne i njegovog stola – ne bi li što prije došli do svoje zarade.

Svi su šutke uživali u šuštanju novčanica dok ih je Ivo Japan brojao i dok su prelazile onu kratku razdaljinu između blagajničkih ruku Ive Japana i radničkih žuljevitih dlanova.

Nekim radnicima Ivo Japan bi samo izbrojio pare, poturio platnu listu rekavši: “Tuj,” pokazujući radniku mjesto gdje treba potpisati. Onda bi rekao, glasom koji je zvučao nekako između zapovijedi i želje: “Prebroj!”.

Brojao bi u sebi istovremeno i Ivo Japan mičući usnama i prateći kako radnici, pljujući s vremena na vrijeme među prste, pažljivo slažu novčanice na stol prije nego će završiti u njihovim džepovima.

Nekoliko radnika, među njima i moj otac, bili su Ivi Japanu zbog nečega dragi.

Njima bi nakon isplate uputio samo jednu jedinu dodatnu riječ koja je potvrđivala tu njegovu naklonost, ali i sadržavala mnogo dublja, teško dokučiva značenja i poruke, čiji je pravi smisao znao jedino Ivo Japan:

“Stisni!”

Tu riječ je Ivo Japan izgovarao podižući malo svoju ruku, dok bi uz trzaj ruke naglo stiskao svoju praznu šaku, kao da hvata nešto, pa pošto je to ščepao, ni za živu glavu ne ispušta.

“Stisni,” značilo je, drži jako, što jače, te pare u šaci, i gledaj da ih što duže ne ispuštaš ih iz ruke, niti se odvajaš od njih da ih dobro čuvaš, ne izgubiš.

Ivo Japan, koji se čitav život hrvao s novcima i znao kakav su novci šejtan koji čovjeku ne da živa mira, izgovorio bi tu riječ kao savjet, pouku, zapovijed, molbu, preklinjanje.

Sve je pomiješano i sve je u isto vrijeme stalo u tu jednu jedinu riječ.

“Stisni!” – značilo je: nemoj igrati “poklape” – nemoj se kartati s radnicima koji te mame da okušaš sreću u kocki, već tu, na Pilani, između štosova složenih trenica, jer mogao bi ostati bez plaće a da se nije ni zgrijala u tvom siromaškom džepu!

Ta jedna jedina riječ Ive Japana značila je i “nemoj svraćati usput u birtije i tamo polokati plaću!”

Kako ćeš, jadna ti majka, praznih šaka svojoj čeljadi na oči!

Nemoj im lagati da nije bila plaća, kad znaš da su svi vidjeli mene – blagajnika Ivu Japana, kako kroz Riku, s nabreklom tašnom pod pazuhom prolazim…

“Stisni!” – značilo je – pamet u glavu, čuvaj novac, ne rasipaj to što si s mukom zaradio, oči će ti pobijeliti, a jaja će ti se otegnuti do zemlje do slijedeće plaće!

“Stisni!” – gledaj da malo uštediš od te svoje sirotinje, pa će ti sutra biti lakše kupiti šporet ili jorgan, moći ćeš se svijetla obraza pojaviti kod Šehe u dućanu, isplatiti vjeresiju, pa ne zadužujući se još više, ubiti koju potrebu, obveseliti svoju čeljad ispunjenjem njihovih malih želja, koje nisi mogao ni za pravi Bajram…

“Stisni!” – preporučuje, moli i savjetuje Ivo Japan – pa da ti čeljad imaju šta jesti i piti, da ipriuba nisu ni gola ni bosa, da možeš kupiti drva za zimu…

“Stisni!” – pa nemoj trošiti pare na besposlicu! Zaboravi šta si sinoć, pred plaću, pod jorganom obećao ženi da ćeš joj kupiti, neka ronđa, ti svoj poso!

Ne rasipaj pare na luksuz, na bonbone i slatkiše, pa nek’ da ti djeca i kmeče i vješaju ti se o rukav, kud god makneš moleći: «Babo, kupi!» Glavno je da nisu gladna, gola i bosa!

Ima prečeg od prečeg!

Da, bilo je i grubosti u glasu Ive Japana kada bi izgovorio to svoje “Stisni!” uz čvrsto stisnutu praznu šaku!

E, trebalo je zbilja imati petlju i to “Stisni!” Ive zvanog Japan, blagajnika u Pilani, pretočiti u sirotinjski život, pa dočekati slijedeću plaću s nešto nepotrošenog novca, a najbolje bi bilo ako možeš ušparati makar jednu novčanicu sa koje ti se smiješi udarnik Alija Sirotanović!

Otac je hiljadu puta odglumio to “Stisni!” Ive Jap ana kad god bi tražili da nam nešto kupi, nešto što nam nije mogao priuštiti, bar ne od te plaće.

Kada bih danas, nakon toliko prohujalih godina, pred ocem, koji uzet sjedi u invalidskim kolicima u gradu na jugu Švedske, obhrvan teškom bolešću, izgovorio pred njim “Stisni”, otac bi neko vrijeme oklijevao, pa bi se činilo kao da ne razumije tu riječ kao ni mnoge koje mu govorim, ali – samo dok ne bi smogao snage da se osmjehne i prisjeti.

Taj očev osmjeh na izmučenom licu bio bi znak da je iz sjećanja uspio prizvati glavnog pilanskog i ričkog sirotinjskog junaka, Ivu zvanog Japan, oživjeti ga u siromašnom misanscenu male pilanske blagajne – kako vadi novac iz tašne, kako ga broji, te dodaje radnicima.

Otac bi, siguran sam, po tisućiti put u životu, sada istina s mukom, uspio odglumiti tu scenu u kojoj Ivo Japan stišće svoju praznu šaku, kao da su u njoj novci.

Otac bi i sada, iako je to za njega veliki napor, pokušao stisnuti svoju šaku i oponašati glas njegovog blagajnika Ive Japana.

Siguran sam da bi otac najzad uspio izgovoriti ono “Stisni” oponašajući glas Ive Japana – pomalo podrugljivo, pomalo u šali, ali istovremeno ozbiljno, zapovjednički strogo i očinski brižno, baš onako kako je tu važnu riječ izgovarao pilanski blagajnik Ivo Japan!

To “Stisni!” znao je otac često reći i rahmetli majci i nama djeci, bilo mu je teško tada, jer nas je sve volio kao svoje oči u glavi i, da je mogao, poskidao bi zvijezde s neba za nas.

Tako je tu riječ izgovarao ne bez prijekora, ali ne i bez žaljenja i molbe za strpljenje! I, nama bi odmah bilo jasno da se ne uzdamo u očeve novce, da naše želje mogu i pričekati do boljih dana i do druge plaće, do neke buduće povišice, ako je ikad bude.

Kad god bi moj otac izgovorio to “Stisni!” meni bi se odmah pred očima pojavila slika Ive Japana, blagajnika u Pilhani, slika koju nikada nisam vidio uživo, a koju mi je otac vjerno dočaravao imitirajući Ivu zvanog Japan.

Uz tu sliku odzvanja u mojim mislima ona jedna jedina riječ “Stisni!” – kad god imam želja u srcu, a malo mogućnosti da ih ostvarim!

(Zapisano u maju 2005.)

Zborište u Varcaru: kuća Ive Japana je prva s desne strane

ISTINA O NASTANKU VARCAR VAKUFA

Kizlar-agina – Mustafa-agina džamija u Varcar Vakufu s početka XX stoljeća – crtež nepoznatog autora

PRVO JE TLO KOJE JE DOTAKLA MOJA KOŽA

Uz Vakufnamu carskoga Kizlar-age Mustafe-age, sina Mehmed-begova, sina Abdulvedudova

VOLJETI DOMOVINU TO JE SASTVANI DIO VJEROVANJA

„Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža“

„Bogomolje podiže onaj ko vjeruje u Allaha i sudnji dan“

„Ko podigne bogomolju Allahu za ljubav, Allah će mu podići kuću u raju“

„Voljeti domovinu to je sastavni dio vjerovanja“

„Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža“

(Iz Vakufname carskog kizlar-age Mustafe, sina Mehmed-begova)

(Ovo su samo neki važni izvodi iz Vakufname)

Kolobara – gradski trg sa Mustafa-ginom džamijom, poštanska karta s početka XX stoljeća

***

Kada sam negdje 1995. godine na poziv r. Adila Zulfikarpašića došao u posjetu njegovom „Bošnjačkom institutu“ u Zürichu, zatekoh tamo orijentaliste Fehima Nametka i Saliha Traku. Radili su na katalogizaciji arapskih, perzijskih, turskih i bosanskih rukopisa iz Zbirke Bošnjačkog instituta.Kako sam nekoliko noći konačio u samom Institutu, to sam imao priliku do kasno u noć po odobrenju r. Adila Zulfikarpašića razgledati tu veoma bogatu, lijepu, neprocjenjive vrijednosti zbirku. Mnoge rukopise snimio sam video-kamerom, a napravio sam i reportažu u kojoj su dvojica učenih ljudi – Fehim Nametak i Salih Trako govorili o toj zbirci. Prof. Trako me upita imam li kopiju „Vakufname carskoga kizlar-age Mustafe-age“, utemeljitelja Varcar Vakufa. I, dok si dlan o dlan, prof. Trako je našao i iskopirao prijevod Vakufname i poklonio mi ga.

Od tada Vakufnamu čuvam kao veoma dragocjen i važan dokument o nastanku našega grada, kao i uspomenu na sada rahmetli Adila Zulfikarpašića i r. Saliha Traku. I, što je najvažnije – kao uspomenu na naš grad kojem su rođeni naši pramdidovi, u kojem smo is sami rođeni, kojeg smo imali, voljeli, u kojem smo živjeli, koji nam je otet, ali i kojeg smo dopustili da nam otmu, a kojeg – smo ipak sačuvali – u uspomenama…

Veliki je i plemeniti čovjek Mustafa-aga, utemeljitelj našega grada, bio.

Ideja vodilja Mustafe-age koju je on imao na umi čitav život i koju je oživotvorio u mjestu gdje je rođen, u Gornjim Klokama  (Jajce Jenidžesi) – vodi i mene kroz život: „Prvo je (na cijeni) tlo čiji je prah dotakla moja koža“, kao i izreka  – „Voljeti domovinu to je sastavni dio vjerovanja“ – koje jedna drugu nadopunjuju.

Zavičaj ima prvenstvo nad svim mjestima u svijetu jer je najvažniji u čovjekovu životu, jer je čovjek potekao baš tu, pa je zavičaj dio čovjeka samoga, a čovjek dio zavičaja; zavičaju se uvijek vraćamo – svojim prisustvom, mislima i sjećanjima, posjetama, a mnogi – i na tabutu.

Tamo su naši korjenovi.

Zavčaja se ne možemo odreći, jer tada bi se odrekli samoga sebe.

Panorama Varcar Vakufa – s početka XX stoljeća

Ni zavičaj se ne odriče nas. Niko nam zavičaj ne može otuđiti od našeg bića, mada nam ga zli ljudi mogu privremeno prisvojiti i onemogućavati boravak u njemu.

Svoj zavičaj je Mustafa-aga nosio čitav život sa sobom i odužio mu se đometne ruke, plemenito, darežljivo, svim njegovom žiteljima na korist i uslugu – bogatim i siromašnim, odličnim i običnim, onim koji tu žive i onima koji dolaze i prolaze.

Kada je kao visoki carski dužnosnik stekao veliki imetak, svome zavičaju se odužio podizanjem grada u mjesto svoga rođenja; prvo je dao sazidati čvrstu kamenu džamiju, koja je postala stožer oko kojeg su nicali novi objekti, mekteb, karavn-saraj, dućani, pekara… Grad je dobio ime Jajce Jenidžesi, (Novo Jajce, kasnije Varcarev Vakuf, pa Varcar Vakuf.)

Nije mogao vakufiti svako.

Napis na ulaznim vratima Mustafa-agine džamije u Varcar Vakufu (M. Mujezinović: Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine)

Ne samo zato što je trebalo dosta novca, nego je novac morao biti pošteno zarađen, a zemljište za vakuf kupljeno po tržišnim cijenama bez prisile.

Po strogim islamskim propisima vođena je rasprava pred učenih pravnika pred kadijom, pred svjedocima i vakifovim opunomoćenicima o ispravnosti vakufljenja. Pred kadijom je osporavano vakufljenje i dokazivana njegova ispravnost kako bi konačna odluka o ispravnosti vakufljenja bila pravno neoboriva.

Tek kada su pravnici i tumači islamskih propisa i zakona usaglasili mišljenja, vakufljenje je postajalo legalno i opće, a vakuf sveopće narodno dobro, za čije korištenje je sam sultan izdavao dozvolu.

U Vakufnami su i ovi redovi:

„Osim neizmjerne nagrade i obilnih plaća koje je stekao popravljanjem mnogih vakufskih objekata koji su bili ruševni (u Meki i Medini), na poljanu njegovog čistog srca došla je i pala, božjim nadahnućem i božanskom dobrotom, iskrena namjera njegova da se u defter njegovih dobročinstava upiše i jedan veliki vakuf.“

„Kada je uvidio da u vakufe spada i da je dobro djelo podići časnu džamiju, a prema sadržini kur'anske rečenice koja uputu daje (povećava): „Bogomolje podiže onaj ko vjeruje u Allaha i sudnji dan“,  kao i prema značenju časne izreke Muhamedove: „Ko podigne bogomolju Allahu za ljubav, Allah će mu podići kuću u raju“, uvidio je da je časna džamija potrebna. Prema sadržaju izreke kojoj se treba pokoravati: „Voljeti domovinu je sastavni dio vjerovanja“, učenom srcu, srcu koje čistotom zrači, želja mu je ljubav, prijateljstvo, vezanost i bliskost. To potvrđuje i sadržaj izreke: „Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža“

„Kada je uvidio da je dobro da džamija postoji, podigao je lijepu časnu džamiju u svom rodnom mjestu, u krasnoj kasabi nazvanoj i poznatoj pod imenom Jajce Jenidžesi u Bosanskom sandžaku u Rumeliji; sagradio je i jedan uzoran mekteb za muslimansku djecu da se podučavaju Ku‘ranu; jedan čvrsto ograđeni karavansaraj za dolazak svih putnika namjernika.

Za rashode časne džamije i lijepog mekteba uvakufio je, a na osnovu mišljenja poznatih, najvećih pravnih autoriteta (imama), određenu sumu zlatnika.“

Nakon rasprave pred kadijom, vekil Hodaverdi-čauš – opnomoćenik Mustafe-age je izjavio:

„Moj opunomoćitelj, ugledni gospodin, je ranije u spomenutoj kasabi sagradio i uvakufio: jednu čvrstu građevinu pokrivenu olovom da bude džamija; lijep mekteb za muslimansku djecu; jedan čvrsti i visoki han od dvadeset soba (odžaka) za bijedne i siromašne, moćne i nemoćne; u njegovoj blizini dvadeset i četiri dućana, te od spomenutih dućana odvojeno jednu pekarsku furunu. Nakon uvakufljenja dao je opće odobrenje da svi vjernici, odlični i obični skupno obavljaju pet dnevnih molitava, obavljena je molitva petkom, dato je odobrenje da svi putnici namjernici odsjedaju i noćivaju u udobnom hanu, da to bude stalno svratište onima koji dolaze i prolaze. I spomenuti mekteb i dućane nakon uvakufljenja predao je navedenom muteveliji (Ramadan-čaušu). Za izdatke srećnih vakufskih objekata uvakufio je 674.100 akči i predao spomneutom muteveliji“, a postavio je uslove njihova korištenja…Slijede upute kako će se čuvati, uvećavati i trošiti novac.

Iz Vakufname koja je pisana visokim stilom, s puno lijepih riječi i metafora, jezičkih ukrasa, stilskih figura, poetično, kur’anskom vjerom   nadahnuto, jasnim pravnim jezikom iskazano i matematički precizno i pravno utvrđeno, saznaćete kako je plemeniti vakif Mustafa-aga – ne samo sagradio, nego i ostavio znatnu sumu novca za čuvanje i unapređivanje svoga vakufa.

Mitovi i istina; hadždži Mustafa-aga je rođenjem bio musliman; otac i djed su mu bili muslimani

Otpadaju sve teorije, predanja i mitovi, laži i konstrukcije, falsifikati i povjesne krivotvorine oko porijekla Mustafinog.

Jedna od posljednjih laži o porijeklu Mustafinom, objavljena je u knjizi „Mrkonjić – opisani grad“ Milenka Stojičića u kojoj se autor poziva na jedan susret sa književnikom Ćamilom Sijarićem koji mu je navodno ispričao priču kako je utemeljitelj našega grada kao dječak (kao srpsko dijete, jašta), odveden nasilno u Carugrad, nakon što je uhvaćen na sokaku u  igri tjeranja zvrka kamdžijom! Postoji i predanje kako su vojnici (Turci, jašta, i Srbina, jašta!) ubili Mustafina oca prilikom odvođenja njegova sina u Carigrad!

Istina je jedino ovo što je navedeno u citatu iz Vakufname:

„Ugledni, dalekovidni i brižni, ljubimac veličanstva sultanskog, hvala dostojan na carskom pragu, blizanac vlasti, povjerljiva osoba, sudionik u tajnama halifeta, ocean države pobjedonosne, paun bazena ponosne moći, čempres i platan ispravnosti i pravednosti, slavuj ružičnjaka rječitosti, onaj pronicljive naravi, oštrumni, istinska pjesma i izražajnost, simbol blistave poezije, taj o kome s priče pričaju, rudnik vrijednosti, mjesec dostojanstva, onaj koji slušanjem traži znanje i spoznaju, vladar nad zemljama znanja i oštromunosti,  onaj carskih osobina, velikodušni, rudnik postojanosti i iskrenosti, oblak darežljivosti, more nesbičnosti, aga dvora sreće (carskog dvora), NJEGOVA EKSELENCIJA HADŽI MUSTAFA-AGA, SIN MEHMED-BEGA, SINA ABDULVEDUDOVA, koji je poznat po svome znanju i bistrini, koji posjeduje svojstva duhovne snage snage i stida, koji je brdo dostojanstva i rudnik bogatstva, širokogrudi i moćni derviš po vladanju, dobronamjerni, od čistote njegova svijetlog srca postiđen je mjesec sjajni, od svjetlosti njegovog bistrog uma oko sunca je uznemiren. Pred njegovom svijetlom naravi mjesečeva svjetlost nestaje, a sunčev izvor, premda ima svjetlost, sjaja nema.“

Kizlar-agina džamija – snimak za razglednicu – prvi turistički prospekt – osamdesetih godina prošlog stoljeća

MUSTAFA-AGINA KLETVA

U Kizlar-aginoj džamiji do posljednje rata, okupacije – barbarskog rušenja Kizlar-agine džamije u Varcar Vakufu postojala su i dva šamadana (svijećnjaka) od kojih jedan originalni, a drugi je po svoj prilici napravljen kasnije po uzoru na onaj originalni.

Na šamadanima se nalazio napis sa tarihom (datumom) iz čega se vidi da su šamadani pravljeni za vrijeme izgradnje džamije, a prije pisanja ove Vakufname i legaliziranja ovog vakufa.

S obzirom na to da ovaj napis predstavlja sačuvano svjedočanstvo o nastanku ovoga vakufa – Varcar Vakufa, donosimo ga ovdje u doslovnom prijevodu:
„Prosvijetljenom srcu Bogu pokornih ljudi neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora (doslovno dvora sreće – deraussade agasi) hadži Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Novom Jajcu (Yenice-i Yaytse) – neka svjetiljka njegova srca trajno sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan – za ljubav Allaha koji nam svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo Gospoda koji svim upravlja i sve može, izreče ovu odredbu: ONIMA KOJI GA OTUĐE IZ SPOMENUTE DŽAMIJE I POKAŽU INAT I PRKOS VAKIFOVOJ ODREDBI, NEKA IM SE NA GLAVE SRUČE SVE NESREĆE OVOGA SVIJETA! (Godine 1001 (1592-3.)

Kad već ne postoji potpuna zemaljska pravda, molimo Boga neka usliši kletvu Mustafe-age zapisanu na šamadanu i neka se sve nesreće ovoga svijeta sruče na glave onih koji su planirali, naredili i izvršili barbarsko rušenje Kizlaragine džamije u Varcar Vakufu, koji su uništili sve u džamiji, koji su otuđili, sakrili ili uništili šamadane, i koji su činili zlo nad nedužnim ljudima progoneći ih sa njihovih vjekovnih ognjišta i kućnog praga.

Amin!

Napomena:

Uskoro ćete imati priliku pročitati kompletan takst Vakufname CASKOGA KIZLAR-AGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA

KIZLAR-AGIN VAKUF SE SMANJIO NA VELIČINU KOLIKI JE FILDŽAN

Mjesto gdje je 400 godina stajala uzgor džamija Hadždži Mustafe-ege carskog Kizlar-age koju su srpski barbari srušili u kasnu jesen 1992. Džamija je nacionalni spomenk Bosne i Hercegovine kojeg je obavezna obnoviti Vlada RS i Općine Mrkonjić-Grad. Nažalost, to niko ne traži. Na obližnjem (Dedića) mezaru bespravno su podignuti mnogi objekti – kao i na vakufskom zamljištu na širem području grada

Od nekada veoma bogatog i prostranog, prospritenog vakufa, nekretnine vakufa Mustafe-age Kizlar-age su se smanjile makar hiljadu puta; sve što je kao veliki zemljišni posjed koji je obuhvatao veliki dio današnjeg gradskog područja, zenljište i šume do Kopljevića i u Lisini, sveo se na koju hiljadu kvadrata zemljišta gdje je bila Mustafa-agina džamija, te na nešto šume u Lisini. Sve ostalo je oteto, oduzeto ili urvavano tokom proteklih decenija, a najveće propadanje vakuf je doživio između dva svetska rata, a još ubrzaniji tempo uništavanja vakufa nastvaljen je poslije II svejtskog rata, da bi konačne udarce Mustfa-agin vakuf doživio od 1992. Godine kada je srušena njegova lijepa džamija i kada je ostalo vakufa tek u tragovima.

Islamska zajednica kojoj pripadaju vakufi, malo se brinula o vakufskoj imovini, a kada se i brinula – nailazila je na debele zidove prepreka koje su joj vlasti postavljale da bi je obeshrabrile u brizi za vakufima i vakufi su propadali i nestajali, a vakufska imovina otuđivana, prisvajanja i nacionalizirana, što je nedopustivo. Tako je i sa  hadždži Mustafinim Vakufom u Varcaru.

Do prije II svjetskog rata, vlasnici kuća u gradu su plaćali poseban porez na korištenje vakufskog zemljišta; niko više ne poteže to pitanje, a uzurpacija je nastavljena svom žestinom; na sred Kolobare, na vakufskom zemljištu, bez skoro ikakvog protivljenja IZ, podignut je spomenik kralju Petru I. Na mezarluku na Mečetu podignut je dio kompleksa Spomen-doma ZAVNOBiH-a, a na mjestu džamije na Mečetu – stambena zgrada. Dio (tzv. Dedića) mezara ispod nekadašnje džamije je uzurpiran i na njemu su podignute birtije i drugi objekti; vlasnici su dužni plaćati kiriju na zemljište, ali oni svoje obaveze izbjegavaju.

Postoji Odluka Komisije za nacionalne spomenike BiH o tome šta je sve RS dužna uraditi u cilju „rehabilitacije“ Kizlar-agine džamije kao nacionalnog spomenika, ali se IZ  ne stara o izvršenju te Odluke, nego se brine kako će amnestirati urbicid i u Varcar Vakufu tako što počinje skupljati novac od muslimana za obnavljanje džamije koju su porušile srpske vlasti i srpski mineri uz aplauz srpske publike dok su muslimani plakali.

STOLICE I CIPELE

STOLICE I CIPELE
 
– Republika Bosna i Hercegovina je najveći mogući spomenik koji možemo podići svim ubijenim, ne samo Sarajlijama i Srebreničanima, nego i svim građanima
države RBiH. Naša Grupa ide u tom pravcu! –
Velika se džela digla oko nabavke stolica u Srbiji koje su u Sarajevu trebale simbolizirati broj ubijenih građana u glavnom gradu Republike Bosne i Hercegovine.
Nisu samo da su te stolice jedini proizvod kupljen u Srbiji; srbijanska roba je preplavila bosansko-hercegovačko tržište, pogotovo u takozvanoj Republici Srpskoj gdje se na rafama tamošnjih prodavaonica i ne može naći ništa osim srbijanske robe, često vrlo lošeg ili nikakvog kvaliteta.
Nedavna analiza pokazala je da se samo 6 posto  voćnog sadržaja može naći u voćnim sokovima uvezenim iz Srbije, te da je u njima mnogo po zdravlje štetnih sastojaka.
Daytonska Bosna i Hercegovina je bila prva država koja je prekšila UN-ov embargo uveden prema Srbiji.
Srbija polahko kolonizira bosansko-hercegovačko tržište, kao što to čine i Hrvatska i Slovenija, pa domaći proizvođači, kao poljoprivrednici, naprimjer, protestiraju, ali bezuspješno. Tako se guši domaća proizvodnja, smanjuje broj zaposlenih i bh-tržite postaje ovisno od  uvoza, što je jedan u nizu zločina prema državi BiH i njenim građanima.
Dobro je da se javnost pobunila protiv uvoza stolica iz Srbije.
Međutim, javnost se prestala buniti protiv daytonskog koncepta ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine po kojem je pola državne teritorije, mimo mandata i ovlaštenja dato kao nagrada onima koji su počinili genocid i najteže zločine, kao i urbicid.
Republika Srpska koja polahko postaje sastavnim dijelom Srbije, malo kome smeta, a derogiranje države Bosne i Hercegovine nastavlja se ubrzanim tempom, i boj se, na red su došli ostaci njenih ostataka.
Sve je to moguće jer takvu politiku slijede baš oni koji bi po prirodi stvari trebali štititi i žrtve i državu Bosnu i Hercegovinu.
Niko od bošnjačkih političara više ne spominje Republiku Bosnu i Hercegovinu; u godišnjem kalendaru Kantona Sarajevo obilježeni su mnogi za nas ne tako važni datumi, kao Svjetski dan šuma, ali su izostavljeni važni datumi iz naše povijesti – kao što je Dan neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine.
Niko, ne samo da se poziva na rezultate referenduma, nego sebi pojedinci uzimaju za pravo da i dalje gaze tu neprikosnovenu volju građana, isto kao što i dalje gaze temeljni državni zakon – Ustav RBiH.
Svjedoci smo stalnih ustupaka RS-u, ponovnog oživljavanja dogovora trojice političara u Prudu o podjeli teritorije Bosne i Hercegovine po etničkom principu.
Niko se ne poziva na presude međunarodnih sudova po kojima imamo pravo na povratak na pređašnje stanje  prije genocida – to jeste na ustvano-pravni poredak Republike Bosne i Hercegovine. Sa takvom idejom nemoguće je probiti medijsku blokadu bh-medija koji su se pokazali kao udarnici u rušenju RBiH, sve zapristajući za neodgovornim političarima.
Građani Bosne i Hercegovine sve to gledaju skrštenih ruku. Kao da ih se ne tiče ni što kupuju uvezenu robu iz inostranstva koja je nikakvog kvaliteta, niti se, što je još gore – suprotstavljaju legaliziranju genocidnih rezultata i konačnom nestanku države RBiH.
Građani se ne bune ni što su potpuno opljačkani, što je nezaposlenost najviša u Europi, što mnogi žive u siromaštvu i bijedi, jedva sastavljajući kraj s krajem.
Dobro je da su građani digli svoj glas protiv uvoza stolica iz Srbije, ali to je nedovoljno; najveći spomenik ne samo Sarajlijama, nego i Srebreničanima i Prijedorčanima i svim ostalim građanima RBiH bio kada bi se vratio u život Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Podizanje takvog spomenika je amanet svih građana RBiH koji su poginuli braneći ustavno-pravni poredak RBiH, kao i svih onih koji su ubijeni, osakaćeni ili protjerani.
Ali, bojim se da se sa manifestacijama na oživljavanju RBiH kakav je Marš mira u Srebrenici ne postiže baš mnogo – jer političari nastavljaju po starom, umjesto – ako im se već dozvoli pristup u Potočare  – da im se uruči ultimatum da moraju poraditi na poštivanju presuda najvećih sudova i vratiti u život Ustav RBiH.
Tu je bila i akcija prikupljanja cipela na jednu hrpu kako bi se svijet podsjetio na genocid i srebreničke nedužne žrtve. Svoje mestve poklonio je i Reis Cerić, alfa i omega bošnjačke politike koja razara državno tkivo i koja od Bošnjaka pravi džamijski narod, koji pristaje da se u Srebrenici, žrtve genocida, građani RBiH umotavaju u vjerske zastave, umjesto zastave s ljiljanima kojoj je čak i zabranjen pristup u Memorijalni centar. Sve su to akcije koje zamagljuju glavnu stvar – zahtjev za ustavno-pravnim poretkom RBiH.
Velika se džela digla oko stolica uvezenih iz Srbije, što je pozitivan znak. Ali, ja ne pročitah niti sam čuo da je iko povodom 20-te godišnjice istakao zahtjev za povratkom u život Ustava Republike Bosne i Hercegovine.
Republika Bosna i Hercegovina je najveći mogući spomenik koji možemo podići svim ubijenim, ne samo Sarajlijama i Srebreničanima, nego i svim građanima države RBiH.
Naša Grupa ide u tom pravcu!

AIŠINA KUKURUZA

AIŠINA KUKURUZA

Napisao: Ibrahim Halilović, LINC student, Novi Canadski Centar

(Objavljeno u listu “Harmonija” u aprilu 2000., Winsor, Canada, nakon pola godine učenja engelskog jezika: Privod sa engleskog,)

Ibrahimeee! Ibrahimeee! Dođi vamo,- zvala me je Aiša nakon što je kucnula nekoliko puta u staklo, pa otvorila pendžer.

Bilo je to prije 45 godina, ali se sićam kao da je bilo jučer.

Aiša je živila u jednoj staroj bosnaskoj kući preko puta moje kuće. Bila je to lipa starija dama koja je živila  sama u svojoj kući.

– Ibrahime! Hod’ vamo!

Aiša me ne treba dvaput zvati.

I danas slušam njen glas, vidim njeno lipo plemenito lice, sićam se njenoga osmjeha. Gopođa Aiša je uvijek sidla iza svoga pendžera. Šila je, plela ili radila nešto drugo. Njene su ruke uvik u poslu. Aišin prozor gleda na njenu malu avliju. Aiša voli djecu koja se tu igraju, voli njihove igre i glasove.

Mi se igramo, ali ja sam uvik nestrpljiv.

Čekam da čujem Aišin glas i njen poziv.
– Ibrahime!

Napuštam igru i letim Aiši.

Aiša stoji na basmcima, izvan njene kuće.

Znam, Aiša ima poseban posao za me. Volim taj trenutak. Želim taj posao, jer znam da ću biti nagrađen,  Aiša će mi dati nešto baška.

– Haj’ donesider mi taze vode! – kaže Aiša.

Na kraju ulice, možda nekih pedesetak koraka dalje, je fiskija. Ona je ispod kestenova, u debeloj hladovini, odmah pokraj džamije.

Voda dotiče s planine u naš grad i našu ulicu. Česma je uvik odvrnuta; voda stalno teče pa je taze, ili bolje rečeno, ledena je kao led.

Ljudi često kažu:

– Ledena k'o zmija.

Svi ljudi vole tu čistu taze vodu.

U lito oni često side i odmaraju na klupama u džamijskoj avliji nakon što se napiju vode.

Aiša voli taze vodu da bi pripremila poseban napitak kojeg mi zovemo šerbe.

Testija je puna i ja trčim Aiši koja čeka na me i taze vodu.

Aiša me uvijek nagradi nečim baška.

Najčešće je to komad kukuruze.

Najvolio sam Aišinu kukuruzu  jer je to bio najslađi kruh koji sam ikad pojeo. Aišina kukuruza je bila slatka kao med.

Moja majka i bebe su pekle odličnu koukuruzu, ali Aišina kukuruza je meni bila slađa.

Kiša lije danas cili dan.

Ne igramo se ispod Aišinog pendžera.

– Ne smiš ići nadvor! – kaže majka.

Ne slušam moju majku.

Moram ići. Moram doniti taze vode Aiši.  Moram!

Pada kiša, i Aiša me ne očekuje, ali za me je svejedno;  moram otići i poslušati je.

Ilustracija: Mersad BERBER

 

Cheb Khaled: Aisha: http://www.youtube.com/watch?v=Bb4NfJL9w8E&feature=fvst