"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Posjetivši me u mome rodmom Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu, moj prijatelj i suborac Marjan Hajnal poželio je da odemo do Spomen-muzeja Prvog zasijedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a). Dogovorili smo se snimiti fotografije i video-klipove sa zastavom sa ljiljanima.
To smo i učinili, izgovorivši nekoliko rečenica o značaju ZAVNOBiH-a na kojem je 25. novembra 1943. ozvaničena formula po kojoj su vijekovima živjeli stanovnici ove države — kako Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, već i muslimanska, i hrvatska i srpska – svih njenih naroda, narodnosti i građana koji u njoj žive. Takva Bosna može bti po mjeri svakoga njenog stanovnika i u budućnosti.
Dok smo nas dvojica sa zastavom RBiH u rukama izgovarali poruke ZAVNOBiH-a, u blizini je bio jedan milicioner koji nas je povremeno promatrao, ali uopće nije reagirao. Malo kasnije je stigao još jedan milicioner, koji nam također nije rekao ni jednu riječ.
Kada smo Marjan i ja završili snimanje u čemu nam je pomogao jedan dječak, ostavili smo zastavu u naš uto koji je bio parkiran preko puta Muzeja ZAVNOBiH-a ispred Hotela, a potom se odvezli u Ulicu Sime Šolaje gdje smo parkirali auto. Krenuli smo pješice na mjesto gdje je četiri stotine godina stajala džamija Mustafe-age, utemeljivača Varcar Vakufa koju su barbari srušili u kasnu jesen 1992.
Tada smo se sreli sa onom dvojcom milicionera.Jedan od njih se predstavio kao Dragan Kaurin.Uporno je tvrdio kako smo mi istakli i koristili nevažeću, zabranjenu zastavu Armije RBiH.Kada smo mu proturiječili, taj je milcioner počeo prijetiti hapšenjem ako se usudimo opet razviti tu zastavu.
Postavili smo pitanje, zašto nas nisu hapsili kada smo bili sa zastavom sa ljiljanima pred Spomen-muzejom ZAVNOBiH-a, dakle na „djelu” – na licu mjesta te zašto nas sad nagovaraju na isto „djelo” zbog kojeg i nas uhapisli… Možda je greška što nismo otišli do našega auta i uzeli zastavu sa ljiljanima i ponovo otišli pred zgradu Prvog zasijedanja ZAVNOBiH-a. Milicioner je prijetio ratom i uništenjem Bosne.
„Nemojte vi meni ovdje provoditi zakone džamahirije!” rekao je ljutito, a zatim su se obojica udaljila. Marjan i ja smo otišli svojim poslom, kako smo i planirali.
Moramo se boriti za RBiH kako bi indoktrinirani i prepadnuti ljudi postali svjesni da im nikada nije prijetila opasnost o Republike Bosne i Hercegovine, ali jeste od zajedničkih neprijatelja, pa tako i Silajdžića i Dodika, koje je i milicioner u Mrkonjiću spomenuo, kako nas biva ni jedan ni drugi neće izbaviti ako nas on uhapsi.Po toj dvojici ahbaba, Dodiku i Silajdžiću, ljutih neprijatelja RBIH i narodnih gulikoža, mi bi se naležali u zatvoru!
U Sarajevu je popodne 2. jula 2012. godine sahranjen novinar TV Sarajevo i FTV Šukrija Omeragić.
Prethodno je u RTV domu održana komemoracija na kojoj su se – u prisustvu obitelji r. Šukrije Omeragića – novinari, tv-djelatnici i prijatelji – oprostili od svoga kolege, prijatelja i dobrog čovjeka Šukrije Omeragića.
Na ovom snimku je nekoliko detalja sa Komemoracije i džennaze Šukriji Omeragiću kao posljednji pozdrav velikom čovjeku i novinaru, dobrom prijatelju u nevolji.
Ne pomišljajući s kakvom se teškom bolešću borio, misleći kako ćemo, kao zadnji put prije dvije godine – kahvenisati na Baščaršiji – spremao sam se telefonirati mome iskrenom prijatelju i kolegi Šukriji Omeragiću i dogovoriti detalje.
Stigavši iz Kanade „kući“ u „svoj“ Varcar Vakuf u petak uvečer 29. juna 2012., još se nismo bili čestito ni raspakirali, a sa TV-ekrana, sa kojih je prije koju godinu prognan i Šukrija Omeragić – jedan od najboljih novnara koje je TV Sarajevo ikada imala, dopiru riječi žustre debate; tema je vaninstitucionalni, u Miloševićevskom stilu udar Zlatka Lagumdžije i njegovih trabanata na Federalnu televiziju.
Niko od debatnika ne spomenu Šukriju Omeragića.
A morali su makar iz dva razloga – zato što se Šukrija Omeragić više, snažnije, bolje i istintije od svih njih zajedno borio za neovsnost medija i – što je Šukrija Omeragić, baš toga dana, napustio ovaj svijet! Vijest o odlasku velikana slobodnog novinarstva i TV Sarajevo saznjem tako tek na kraju Trećeg TV Dnevnika.
Odlomi se još jedna biser-grana – bosanska, ljudska i novinarska – kažem jutros uplakanoj Šukrijinoj Azri dok pokušavam naći pravu riječ da bih je makar malo utješio suučestvujući u pregolemoj tuzi Šukrijinih najdražih, najbližih i najvjernijih.
Otišao je veliki čovjek.
Napustio nas je gorostas i doajen bosansko-hercegovačkog slobodnog televizijskog novinarstva, dokumentarista koji je vjerno – često ne izgovarajući ni jednu riječ, svjedočio TV-slikom o ličnostima i događajima jednog teškog, tragičnog vremena, doba u kojem je stobokom poremećen red vrijednosti.
Pao je veliki hrast i jecaju preostala stabla u prorijeđenoj novinarskoj šumi.
Za Šukrijom Omeragićem tuguje njegova obitelj, žale ga stare iskrebe kolege s kojima je radio i surađivao, tuguju gledatelji njegovih televizjskih priloga, reportaža i dokumenataraca. Njihova tuga je iskrena i bolna. Znaju šta su izgubili!
Lažne krokodilske suze liju oni koji su Šukriju Omeragića otjerali s Televizije, a koji nisu imali ni obraza i ni stida da napuste TV kada ih je Šukrija dobio na sudu. Da su ga slušali, teško da bi Lagumdžija osvojio FTV.
Osobno, imam mnogo razloga za tugu.
Šukrija Omeragić je bio urednik Dopisničke mreže TVSA; niti sam to ikad činio, niti je Šukrija i od koga tražio da mu se laska i podilazi kao šefu. I na toj zajedničkoj karakternoj osobini – temeljila se naša suradnja.
Šukrija Omeragić se rodio kao slobodan čovjek; ni jednom sistemu nije bio poslušnik, a pogotovo rob; takav, slobodan – otišao je sa ovoga svijeta. I po poimanju ljudske i novinarske slobode i neovisnosti – bili smo slični.
Šukrija Omeragić je nije nikome uspraćivao slobodu izbora tema i priloga za TVD, ali izbor je morao biti pravi, profesionalan i nepristrasan. Istina je bila Šukrijina vodilja, pa smo i zbog toga postali bliski.
Nikada se nije ustručavao pohvaliti novinarski prilog, niti kritizirati propuste. Nikoga nije nagonio na rad – svakome je davao priliku da pokaže koliko je svjestan profesionalan. Gledajući sugovrniku kolegi u oči, znao bi mu bez ustezanja ukazati na neprofesionalnost. Bio je uvijek jasan i nedvosmislen.
Poštovao sam Šukriju Omeragića i volio sam ga.
Kada mi je bilo najteže u životu, kada su mnogi zakretali glavu od mene zbog ljudskih i profesionalnih osobina koje smo obojica njegovali, kada mi je zabranjivano raditi, kada su me progonili i napadali, kada su me otjerali s TV, uz Kostu Jovanovića i Bakira Makarevića, Šukrija je svima jasno stvaljao na znanje kako me on nije, niti će ikad napustiti.
Dok su režimske novinaske sluge bez ikakvih zazora mijenjale gospodare i sa još većim žarom postajale ovisni robovi i poslušnici novih – horozovi na krovu – mene je sudbina bacila daleko od Bosne, a novopartijski cenzori otjerali s Televizije – Šukrija Omeragić nikada nije prestajao bitku za moj novinarski status i dignitet. Bila je to lavovska borba – kako mi je ne jednom govorio, osjećajući grižu savjesti što ne radim više na Televiziji i što me ne uspijeva vratiti. Poslije više od decenije teške bitke – Šukrija Omeragić me je najzad vratio u svoj Dokumentarni program prije tri godine. To nije učinio zbog našeg prijateljstva, ili interesa, već iz ljudskosti, osjećaja za pravdu i profesionalizam.Vidjevši u kakovom okruženju radi Šukrija Omeragić sa zajedničkim starim kolegama, zahvalio sam mu se i – nisam se vratio na TV. Da jesam, možda bi i mene ponovno najurli prije nego li Šukriju, ili ne bi uspjeli ni Šukriju ni mene jer bi tada bili bi jači!
U jećanju na Šukriju Omeragića bilježim i ovo; kada sam se prvog dana po deblokadi Sarajeva našao u zgradi RTV Doma, s radošću me je dočekao i Šukrija Omeragić, Slaviša Mašić, Strajo Krsmanović, Arijana Saračević, Senad Hadžifejzović… Svi su željeli da se odmah vratim na TV i da zajedno radimo, što sam i sam želio. Šukrija je u mome prisustvu toga istog dana isposlovao pristanak generalne direktorice Amile Omersoftić da se vratim na TV tako što bih neke poslove u početku radio u izbjeglištvu u Njemačkoj. Šukrija i Strajo su me, mada sam se otimao, poveli do direktora TV, da se taj posao oko povratka završi. Zadržao sam se nešto u hodniku, pa su njih dvojica prije mene ušli kod sekretarice koja ih je najavila direktoru. Taman kada sam zakoračio u sekretarijat, Šukrija i Strajo su crveni u licu, postiđeni i pognutih glava izlazili. Samo su kratko rekli: „Neće da nas primi!“
Šukrija se osjećao odgovornim zbog te i mnogih nepravdi koju su mi napravili, pa i one kada mi je tonac iz „Studija C“ davne 1995. preko radio-amatera poručio u Bihać kako mu je naređeno da više ne prima moje priloge.
Grizla me savjest što nisam mogao ništa učiniti da bih ispravio nepravdu koju su novinarski poslušnici i partijski robovi napravili prema Šukriji uručujući mu otkaz, nakon svega što je učinio i za profesiju i za FTV, a i za mnoge kolege.
Prije neki dan, kada sam se sreo sa književnikom Dževadom Karahasanom, spominjao sam uz dužno poštovanje i Šukriju Omeragića, kao uspravnog i neprodanog intelektulaca, kolegu i slobodnomislećeg čovjeka, neovisnog novinara, neumornog hroničara jednoga burnog vremena – navodeći riječi koje je napisao prije tri godine, na osnovu kojih je, najzad, isposlovao moj povratak na TV i bio zbog toga sretan:
“Ibrahim Halilović je dugogodišnji novinar TVSA i sigurno jedan od najkvalitetnijih i najboljih novinara koje je ova kuća imala.“
Ove riječi savršeno pristaju jedino Šukriji Omeragiću, bolje i ljepše nego meni i mnogim drugim.
Neka Ti je rahmet dragi prijatelju i cijenjeni kolega, ljudino Šukrija Omeragiću
KAD JE IBRAHIM MORAO OTIĆI, ONDA JE TO DOISTA KRAJ. KRAJ I SMAK Ivan Lovrenović, Zagrepčanin, Sarajlija, ali dušom uvijek Varcaranin, kojeg je rat zatekao u Sarajevu, napisao je u svojoj kolumni u „Oslobođenju“ ratni zapis o Varcaru na osnovu mojih oskudnih izvještaja iz Jajca, jer sa Varcarem nije bilo nikakvih veza – telefonske linije prekinute, putevi blokirani, četnici tuku s brda oko Jajca iz svih oružja, avijacijom iz zraka; taj Ivanov zapis prenosi Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ od 19. srpnja 1992.
„Sada o Varcaru slušam samo suhe izvještaje, a to posredno iz Jajca. Naši Ibrahim (Halilović, urednik i dopisnik RTVBiH, ratni reporter već dvadeset godina neprekidno, dok nije bilo ni Alije ni Radovana, a bilo je četnika, istih onih koji su to i sada, samo tada pod firmom SK i SUBNOR-a) morao je otići. Kad je Ibrahim morao otići, onda je doista kraj. Kraj i smak…“
Ivan kaže, a Alija prenosi kako sam bio „ratni reporter neprekidno već dvadeset godina“.
To je tačno; samo bih na tih dvadeset – dodao još dvadest godina i nove adrese – SDS, HDZ, SDA, SSND, SBiH.
Faksimil bilješke književnika Ivana Lovrenovića
Danas se navršilo dvadeset godina od kako sam postao izbjeglica.
Svoj rodni grad – Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad) napustio sam nakon što sam bio hapšen na kontrolnom punktu srpske milicije u Majdanu dva dana ranije. Ako me puste, razmišljao sam dok sam svezanih ruku bio u Stanici milicije, prijeći ću u Jajce. Do tada sam bio izložen prijetnjama smrću, svakojakim maltretiranjima i zasipan otvorenom mržnjom koju su sijale u narodu srpske vlasti. Život mi je bio u velikoj opasnosti i otišao sam u zadnji trenutak.
Svojima sam kod kuće rekao da odlazim u Jajce, na nekoliko dana, dok se situacija ne smiri. Oni ne htjedoše sa mnom jer su mislili da će i našu zemlju, i naš grad, i njih same zaobići zlo koje se već osjećalo u zraku. Tako su mislili mnogi – pa i ja sam.
Time je završena jedna burna, uzbudljiva, lijepa, ali i stresna epizoda u mome životu, a počinjala nova, teška i neizvjesna – kojoj se, evo, još ni danas u potpunosti ne nazire kraj. Ne mogu se ni naći i snaći.
U Jajcu sam zatakao relativan mir.
Grad je živio naoko normalnim životom; većina jajačkih Srba već je bila napustila grad omamljeni obećanjima SDS-a da će njihovo izbivanje iz Jajca trajati samo nekoliko dana dok grad ne bude oslobođen – od njegovih starosjedilaca, a oni zagospodare njime – malo im, zar bilo vlasti koju su već imali, procentualno mnogo više nego drugi koji se nisu bunili. Mnogi od njih su otišli kao po komandi, ustajući iza nepojednog ručka i ostavljajući sav svoj imetak, dojučerašnje prijatelje i komšije. Neki od njih su se uspeli na obližnja brda i uskoro zapucali na svoj grad i na ni krive ni dužne građane. Jajačka policija je zaplijenila pravi arsenal oružja na kontrolnim punktovima, kao i po kućama odbjeglih Srba.
Preko 300 jajačkih Srba ostalo je u svome gradu dijeleći sudbinu sa svojim susjedima Muslimanima i Hrvatima.
U Jajcu smo uskoro osnovali TV Jajce u sklopu RTVBiH (Muhamed Muslija napravio tv-odašiljač!!!) čiji sam glavni i odgovorni urednik po odluci Ratnog predsjedništva SO-e Jajce. Tako su nastali brojni video-zapisi koje upravo prebacujem sa VHS-kaseta u kompjuter. Prva dva u trajanju od po desetak minuta mogu se vidijeti na You Tube, a naslov im je JAJCE – druga polovina maja 1992. godine, prbi i drugi dio. Biće ih još, a biće i tekstova!
Nakon što su Srbi napustili Jajce, građani koji su ostali u Jajcu javno su ih pozivali da se vrate i nastave suživot i zajedno brane svoj grad. I sam sam ih pozivao preko TV Jajce. Niko se nije vratio.
Slučajnost me odvela u Podmilačje u goste fratrima Crkve Sv. Ive koji su mi se nesbičnim gostoprimstvom zahvalili za TV-prilog u kojem sam ih javno branio od prijetnje šipovačkih četnika da će ih zarobiti i pobiti nakon što je tamošnji SDS nelagalno podijelio oružje TO samo Srbima. Fra Petar, fra Marko i mladi fra Filip su me tješili vidjevši me koliko patim za svojima, za Varcarem, Bosnom koja je nestajala u plamenu, krvi i suzama.
Tako sam bio u prilici snimiti nekoliko događaja iz katoličkog vjerskog života; u prvom dijelu videa prikazan je fra Marko kako na sebi svojstven način drži propovijed za vrijeme Blagoslova polja i poziva narod na de nasijeda glasinama, da se ne boji, te da bude hrabar u teškim vremenima koja su nas sve čekala, ali za koje mnogi nisu vjerovali da će ikada doći, pa ni sam fra Marko i pisac ovih redova.
Svako je nosio svoju muku i dever, a za mene su nastali teški dani jer su ubrzo sve veze prekinute sa Varcarem, pa neko vrijeme nisam znao za sudbinu svojih. I njima je glava visila o koncu…
Planirao sam postaviti na You Tube, a linkove na svoj Blog, o još nekoliko jajačkih događaja koje sam zabilježio video-kamerom kojima ću se na ovom mjestu vraćati o njihovoj dvadesetoj godišnjici.
Tuče je, a šta bi drugo – bio mutafdžija. Poso lagahan, a nije parali. Baš po Tućetovoj mjeri.
Kad se spomene ime „Tuće“, vidim sliku čovjeka niskog rasta, sigurno najmanjeg u Rici, kojemu je pravo ime Salih. Volio je popiti više nego išta na svijetu. Piću je, ustvari, bilo sve podređeno u Tućetovom životu, ali ne i opijanju, nego u meračenju. Kuća, bolje reći pola kuće, jer ju je dijelio sa Fatimom Buhić Ibrinicom, bila mu odmah uz Rički džamijski mezar.
Davno je bilo, a kao danas ga vidim kako iz čaršije, gdje se u nekoj bitriji nabubao – polahko silazi niz strmu Kujudžinicu u Riku – neko koga smo zvali Štaderče. Bio je malehan rastom, možda manji i od Tućeta. Pio, ali mnogo, nekad i bez mjere; kroz našu mahalu je prolazio svojoj kući koja je bila na Zborištu, odmah pokraj Katoličkog groblja na Ćeliji. Kada bi ga ugledaj, mi bi djeca poviči: „Eto Štaderčeta!“
Čuvao se za ogradu, oslanjao se ispruženim dlanovima o zidove kuća, ostajao neko vrijeme presalamićen preko ograde, izgovarajući neke nerazumljive riječi. Džahkad tako i zaspi nakratko. Dok bi se jednom rukom pridržavao za ogradu da ne padne, drugom, podignutom uvis, sporo bi opisivao polukrugove, dok bi nerazgovjetno gunđao, kao nešto objašnjavao, nikad prijetio.
Isti je bio i Tuće – i rastom i pokretima, ali smo njih dvojicu lahko razaznavali; Štaderče je bio fino odjeveni činovnik koji je jutrom promicao kroz Riku u Čaršiju na posao. Svaki dan – pred mrak vraćao se iz Čaršije kući kroz Riku uvijek nakresan. I Tuće bi ponekad popij u Čaršiji, ali njih dvojicu nismo nikad zamijenili kada bi ih ugledaj na vrh Kujundžnice – jer Tuće je, za razliku od Štaderčeta, manje hovedao; i sam je išao uz ograde i zidove kuća, krajem, ali malo kad se oslanjajući.
Za razliku od Štaderčeta, bio je bio puki soromah, haman u dronjcima.
Štaderče je bio uglađen, na glavi je nosio je micu, hlače su mu bile ispeglane, kaput čist i prikladan. Imao je fine kratko potkresane brčiće. U ruci uvijek tašna.
Tuće je nosio fes i uvijek je išao praznih ruku. Štaderčeta smo vukli za rukav, a Tućeta nismo. Jednom se Štaderče skrhao u jarak pokraj ceste, možda smo ga i malo gurnuli. Ležao na leđima neko vrijeme, a kad smo se oslobodili straha, pružali smo mu ruke da se podigne. Tuće – se nije nikad svalio u jarak. Štaderče je bio šutljiv, a Tuće je psovao, ma ništa strašno.
Omljene psovke su mu bile „pola juga“ i „Bugojno“. Nismo ga se bojali, niti bježali kada bi ljuljajući se i krivudajući dolazio kući. Nismo ga vukli za rukav.
Čim bi čuli kako Tuće „krdaši“ „pola juga“ ili „Bugojno“, znali smo da je potegno. Trijezan, naime, nikad nije psovao.
Nije Tuće nikom poimenice psovao „Bugojno“ i „pola juga“ – nego onako, tamo nekome, uopće, onom koga možda ni on sam ne zna, ko čak i ne postoji. I Tuće bi podizao ruku sa ispruženim kažiprstom uvis, zaokruživao rukom u zraku, pravio pokrete i upirao rukom kao da nekome prijeti, a onda je spuštao niza se i gegajući se nastojao uhvatiti pravac kući.
Tuće je preo ispod kuće u vlažnoj i mračnoj ćerhani. „Radionica“ je gledala prema Grabežu, na sjever, pa u nju sunce nije nikad zavirivalo. Bila je, možda najstudenija ćerhana u Rici. Gotovo po pravilu, pokraj ričkih kuća izvirala su vrelca, a ispod Tućetove – otjecao je haman potočić. Stoga je Tućetova ćerhana bila i najvlažnija u Rici.
Tuće je bio sav nekako okrugo.
Na glavi je nosio iznošen fes kojeg nije kalufio od kako je kupljen, niti ga je prao, pa se crvenu boju obvladala crna – ponajviše od znoja pomiješanog crnom ćerhanskom prašinom koje se osipala iz crvotočnih brvana, padala iz šipila u drvenom plafonu. Dodatno, kroz zrak je lebdila i prašina koja se ispadala iz „ćupe“ koju je preo. Prašinu niko nije mogao suzbiti, premda su mutafdžije, pa i Tuće, vlažile jolove pršćući vodu iz ustiju – pa je iz tih utabanih staza u ćerhani, kojima su se polahko gegali idući nazad predući i vraćali naprijed do čarakova da bi zapreli novu žicu – piljila voda i čitavo tijelo obuzimala je studen – i u sred ljeta. U Tućetovoj ćerhani – više i gore nego u ostalih.
Tuće je nosio košulju koja je bila mnogo veća nego što su bila njegova ramena, pleća i struk. Nije bilo dugmadi. Bilo ljeto, bila zima, Tuće uvijek razdrljenih, golih prsa, a rukavi od košulje tarlahaju.
Kad zapuše studen vjetar, kad zaspe gust snijeg i pahuljice se počnu hvatati i mrznuti po Tućetovim dlakavim prsima, on bi mećavi znao prkosno podviknuti:
– Udri silo na silu!
Tako je vikao i kad bi ga iznenada u mahali uhvatila kiša i kada je jako grmilo. Ne bi hitio kući. Razdrljio bi košulju haman do pasa, i povikao, ne jednom:
– Udri silo na silu!
Tada bi se isprsio, pogled okretao k nebu i udario šakom po prsima. Iz fesa se niz obraze i čelo slivala od kiše rastopljena crveno-crna boja, kao da ga je neko naklao.
Nikad u životu nije imao kajiš, pa je hlače, koje su također bile prostranije nego što su mu trebale – vezivao komadom staroga urgana, priuze ili kanafe. Ali, te svoje „kajiševe“, nije on provlačio gdje je trebalo kako bi držali hlače da ne spadnu, već se samo opasivao i svezivao kako mu drago, tako da su hlače često visile o jednom kuku, a sa drugog spadale, pa se ukazivala bijela, poput ćageta, gornji dio Tućetove stražnjice.
Nije hatao za odjećom ni izgledom; bio je „halomet“.
Uvijek bos, često i u sred zime. Ako bi šta imao na nogama, i to je bilo makar dva tri broja veće; moglo mu je dati ruku, jer nikud mu nije ni bilo puta. Hladnoću je podnosio, nikad nije cvokotao niti se žalio da mu je studeno; noge pomodri.
Nije kašljao, iako stalno u memli i studeni. Ni u kući nije bilo mnogo toplije nego u ćerhani, pogotovo zimi, jer manjkalo drva za naložiti u zidani šparet; kroz kuću su vuci vijali, kako bi reci Ričani. Tuće nije mogao zaraditi i za rakiju, kruh i za drva, odjeću i obuću, već samo za rakiju i komadić kruha. Ustvari, prvo je rakija, a drugo, šta bi bi – ako bi! Ionako je bio male hrane, ko tica.
Nikad se nije pretrgavao predući („nije se nikad napio vruć vode!“). Nije preo za se, uvijek za drugoga. I oni za koje je preo, nisu se plaho uzdali u Tućeta i njegovu pređu, pa su mu davali da prede po malo, tek onako da je u poslu – pa ako uprede, dobro je, a ako ne, ne udi plaho, neće njihov mutafdžiluk stati zbog Tućeta.
Tuće je preo ne onoliko koliko je trebao ili koliko je mogao opresti, ili koliko je žica od njega neko mogao očekivati, nego koliko je on određivao za svoje potrebe. A trebalo je za čokanj-dva rakije, cigar-dva duhana, češanj bijelog luka i komadić kukuruze – za mezu. I to je bilo haman sve što pojedi i popij.
Hamid Đuzel, Tućetov rođak, trgovac u jedinoj ričkoj „Zemi“, kome i samom nije bilo mrsko potegnuti, uvijek bi čekao da prođe radno vrijeme, pa da se u prodavaonici počne iskupljati društvo za akšamluk. Kad su svi na okupu, onda on spusti metalne roletne na pendžerima i vratima i počunu pijuckati; na Tućeta nije trebalo čekati, on je, mada nije imao sahat, uvijek u sekundu bio tačan. Do tada bi upreo taman toliko žica i dobio toliko para koliko je bilo potrebno za platiti jedan čokanj rakije. Drugi čokanj, a nekada i treći, plaćao je rođak Hamid, slijedeći je plaćao neko od društva iza spuštenih roletni. One na vratima, Hamid je podizao samo do pola i samo u „hitnim“ slučajevima, ako je neko od Ričana dolazio po deset deka kahve, frtalj šećera, flašu himbera – zatečen iznenadnom posjetom, a kuća prazna. Bez kahve i šećera. Taj bi tada udarao šakom o roletne, a Hamid bi izvirivao i pitao šta treba. Ako bi dolazilo neko od od djece i tražilo da kupi bombone, Hamid bi govorio neka dođe sutra.
Tuće bi se popni na banak gdje bi čučnuo,obično ogrnut nekim haljetkom. Stopala su mu bila crna od ćerhanske prašine i vlage, crnilo se provlačilo između prstiju, zašlo za nokte.
Tuće je pio s merakom.
Nikad se nije čulo da srkne! Usne su mu uvijek milovale vrh čokanja, čekajući da ih ovlaži rakija čiji je okus osjećao na jeziku dok se lagahno slijevala niz grlo. Tuće se nije nikad mrštio na rakiju kao ostali svijet kada otpije prvi gutljaj i osjeti njenu žest, kada ga piće ujede za jezik i grlo. Toga kod Tućeta nije bilo. Pio je s merakom i merak je bio piti s Tućetom. Nikad nije zanovijetao, niti što tražio, uvijek je bilo i pića i meze po njegovoj mjeri i potrebi – samo išlo k njemu. Bio nafakali. Oči nikad gladne.
Uz komadić kukuruze i češanj bijelog luka, Tuće bi polahko akšamlučio.
Neko bi iz veselog i eglenu odanog društva u neko doba upitao Tućeta:
– Kako je Salihaga? – a Tuće bi odgovarao kao iz topa:
– Amerika!
To „Amerika“ Tuće je izgovarao pun ponosa i sa osjećajem pravoga zadovoljstva koje proizilazi iz skladnog duševnog i tjelesnog stanja; osjećao se zaista bogatim, a to njegovo bogatstvo se moglo usporediti jedino sa Amerikom kao najvećim svjetskim simbolom moći i bogatstva.
A kad bi Hamid oglasio kako je za to veče dosta, Tuće bi bez pogovora silazio s banka. Iza sebe, na banku je redovito ostajao komadić kukuruze i rakije na dnu čokanja. Tako je izgledao da je Salihu ne samo bilo dosta, nego da je i preteklo.
Iz „Zeme“ se haman nikad nije izlazilo pijano, tu se akšamlučilo i pilo s merakom i mjerom. A od Hamdove „Zeme“ do Tućetovog dušeka – samo je nekoliko koraka – i Tuće lahko prijeđe preko ceste, uspne se uz tri četiri basamka, i već je u svojoj kući.
Malo kad je odlazio ikud iz Rike, čak ni u Čaršiju nije uzlazio često. Bog zna je li ikada posjetio kćer u Zenici.
Ujutro Tuće bi predi „lagahan ko pero“ i za dana opet uspredi samo toliko koliko je bilo potrebno za akšamluk. Čokanj rakije, komadić kukuruze, češanj bijelog luka, i dvije cigare – jednu bi popušio preko dana, a drugu držao za uhom, po cijeli dan, čuvajući za akšamluka. Drugi dan – druga nafaka!
Kad je mutafdžiluku prikucalo, pa odzvonilo, kada su zanat pregazila moderna vremena, a mutafdžije se rasule po drugim poslovima, Tućeta je nestalo.
U Zenici, gdje je „odselio“, (otišao mašući šakama) postao je hamal, kažu, i imao je kolica na kojima je putnicima razvozio prtljag od stanice do kuća. Govorilo se kako i dalje pije, ali samo u staničnoj restauaciji – sam. Ni u novom hamalskom poslu nije se priguljivao – po starom običaju radio je ne toliko koliko je bilo posla, nego koliko je njemu trebalo za akšamluk; na kolicima obično kofer, rjeđe dva.
Kod Varcarana koji su ponekad odlazili u Zenicu i sretali ga kod stanice kako sjedi na svojim kolicima, Tuće se raspitivao za svakoga, ali do smrti nikada se više nije zavraćao u Varcar.
Kada bi se sretni s nekim iz Varcara, ostavljao bi kolica u stranu (Neće ih niko!), i, vukući za rukav onoga koga je s dragošću sreo – rekao bi:
Rahmetli Suad Lepir: Kratko vrijeme prije iznenadne smrti, poslao mi je na uvid svoj varcarski ratni Dnevnik. Na kraju poruke, izvinjavajući se za greške, napisao mi je: “Kad Ti to budeš čitao, čitaj onako kako sam ja mislio pisati.” Nažalost, Suad je mlad otišao sa ovoga svijeta, a njegov Dnevnik koji je brižljivo vodio skoro svaki dan sa damarom istinskog hroničara – sve dok i on nije napustio svoj Grad i otisnuo se u Ameriku – ostao je neobjavljen… Ove isječke objavljujem na svom Blogu tek da se zna da postoji pouzdan svjedok jednoga ružnog vremena koje se dogodilo i Gradu i njegovim Građanima
…14. JUNA 1992. Nedjelja
Vojna policija upadala u kuće Muslimana i Hrvata i hapsila ih, kao i one što su se zatekli na ulicama. Odvođeni su u tadašnji Štab Teritorijalne odbrane gdje su bili maltretirani i udarani do iznemoglosti – ne gledajući ni kuda ni koga. Moje prve komšije Srbi upali naoružani u kuću mog komšije Semina Pivalića i tada pretražili svu kuću. On je imao najveću kuću i našem komšiluku u kojoj je bila i prodavaonica prehrambene robe. Otvarali su pivo, pili, stalno prijeteći, a niko ne zna zašto. Govorili su mu, ako nešto pronađu, nema ništa ni od njega ni od njegove porodice. Odveli su ga tada u Štab, kao i njegovog sina Semira, zeta Jasmina, brata Muju i njegovog sina Edu. Tada su odvedeni i moje komšije Kemal Memić i Đemal Habibović. Sasvim kasno pred mrak, vratili su se Semin, njegov sin Semir i zet Jasmin, kao i Kemal Memić, dok se nisu vratili Mujo, njegov sin Edo i Đemal Habibović.
15. juna 1992.
Ovog dana su se vratili Mujo i njegov sin Edo. Bili su odvezeni u Bjelajce, a kad su se vratili, nismo ih mogli prepoznati, jer su bili toliko izudarani da im je gotovo promijenjen izgled. Bili su natekli i krvavi od udaraca. Nije se vratio Đemal Habibović za koga se ne zna gdje je završio. Također se ne zna za sudbinu još dosta muslimana i katolika.
16. juna 1992.
Preko radija u Mrkonjiću, a i Radio Banje Luke slušali smo vijesti vijesti o tome – kako oni navode – da su ustaše i balije napale Mrkonjić i polupale i popljačkale sve što je srpsko, te da je srpski narod pretrpio veliki strah. Tako je to govoreno u javnosti da bi narod koji to sluša, a ne živi ovdje, povjerovao. I tako se stvarala jedna propaganda zasnovana na lažima…
20. augusta 1992. Četvrtak
Rano ujutro oko pet sati čule su se dvije ekspolozije od raketa zemlja-zemlja koje su ispaljene sa lokacije Podrašnica. Ove rakete su ispaljene na Jajce. Od tog dana i tog trenutka mogli smo vidjeti avione srpskih snaga koji su nadlijetali sasvim nisko iznad Mrkonjića i Jajca i borbeno djelovali na Jajce i okolinu. Bacili su tada teret po Jajcu i Bugojnu ubijajući civilno stanovništvo tih gradova i okoline. Ne zna se tačno šta je bilo tada, ali se pretpostavlja da nije dobro.
21. augusta 1992. Petak
Preko radija se moglo čuti kako bi se u što kraćem roku trebala izvršiti razmjena zarobljenika sa obje strane. Pitamo se mi koje to zarobljen na ovoj srpskoj strani kad se zna da Srbi nisu nikoga zarobili na vatrenim linijama, osim onih civila koji su pohvatani po kućama, a gdje se oni nalaze, to nismo tada znali. Bilo je dogovoreno da se razmjena izvrši na putu između Mrkonjića i Jajca kod Plivskih jezera.
23. august 1992. Nedjelja
Bila je razmjena zarobljenika iz Jajca za civile koji su tražili da izađu iz Mrkonjića na tu drugu stranu. Iz Jajca je pušteno sve njihovo zarobljeno ljudstvo koji su se borili protiv Jajca. Bila je to jedna nepravedna razmjena. U toj razmjeni moja prva komšinica Razija Raza Murica otišla je u Jajce jer joj se dva sina zatekla u Jajcu prije rata i nisu se mogli vratiti u Mrkonjić. U njenoj kući je ostao samo Enver Murica koji nije mogao tada izaći pošto Srbi nisu dozvoljavali vojno sposobnim muškarcima da napuštaju grad pošto znaju da bi tamo bili mobilisani i uniformisani i – borili se protiv njih…
…31. august. Ponedjeljak
Pijačni dan. Kao i obično, narod je puno u gradu, ali najviše uniformisanih osoba koji nose naoružanje i pucaju. Pucalo se strahovito mnogo u Gornju džamiju koja nosi ime Krzlar-age koja je dosta oštećena, a džamijske stvari vojska odnijela. Ova džamija je u centru grada. Stara je oko 400 godina.
6. septembar 1992. Nedjelja
Prije podne bezazlena pucnjava. Negdje oko 14 sati, čule su se dvije bombe koje su eksplodiarle u Gornjoj džamiji. Pucalo se tada i na Donju (Ričku) džamiju (Hamidiju) a pucali su i neki rezervisti koji su se vozili na traktorskoj prikolici prema Bjelajcu. Pjevali su četničke pjesme. Bili su toliko zarasli u kose i brade – a nosili su crne kape. Prošli su pokraj moje kuće. Kada su zamakli, nisu se više čule ekspolozije. Moje prve komšije Srbi su otrčali vidjeti šta se dogodilo. Bili su to Brane Tica, sin Vida i Milenko Devura, sin Ostoje… Kada su se vratili, rekli su da je džamija puno oštećena i da je sva izbušena od metaka i gelera. Po njihovom izgledu – bili su sretni i zadovoljni sa tim šta se dogodilo…
13. septembar 1992.
Polako svanjiva.
Dan onako uobičajen, ništa posebno, a negdje oko 12:30 ispaljena je jedna granata iz Jajca na Mrkonjić u okolini Orugle, ali nije napravila ni štete niti je bilo žrtava. Oko dva popodne počele su padati granate po naselju i jedna je pala u blizini moje kuće. Druga granata je pala u Riku i oštetila jedan dio kuće Ite Hrustanović blizu Vatrogasnog doma. Još jedna granata je pala na Zborište gdje je bilo dječije igralište između kuća i montažnih baraka. Treća granata je pala u blizni moje kuće u jednu baštu preko puta rijeke i napravila veliku štetu. Četvrta granata je pala stotinjak metara od moje kuće ispod kuće Davida Tešanovića i Stojana Lekića – Stole. Ova granata je samo oštetila jedno auto Dragana Jotića, a geleri su padali i po mojoj i očevoj kući. Prekinula je električni vod i ostali smo bez struje. Jedna granata je pala u naselje Zboriše gdje su se tada igrala djeca. Na licu mjesta je poginuo petnaestogišnji dječak Nenad Devura, izbjeglica iz Jajca koji je živio sa roditeljima u tom naselju. U toj ekspoloziji je teško ranjena jedna djevojka koja se zvala Jadranka Tomić – Jadra, jedinica kćerka Đoke Tomića, konobara. Dok su te granate padale, nisam znao gdje su mi djeca pošto su bila otišla od kuće, vjerovatno na to igralište… Pošao sam ga tražiti. Usput sam sreo komšiju Željka Novakovića i pitao je li mi vidio mlađeg sina Alena pošto se nije vratio kući sa starijim sinom Jasminom… Rekao mi je da ga nije vidio, ali je vidio dosta djece koja su bila gore, a ima i ranjenih poginulih, a ne zna se ko su… Otrčao sam kao bez glave gore na to mjesto, gdje su me dvojica ljudi koje nisam poznavao pitali imam li auto. Rekao sam da nemam. Otrčao sam gore i vidio kako je neko ležao na asfaltu, a pokraj njega bicikl. Pored njega je ležao mali mrtav pas. To je bio veoma stravičan prizor od kojeg mi je dah stao. Na prvi pogled mi se učinilo da je to bio moj mlađi sin kojeg je granata pogodila tačno u glavu. Znao sam da je vozio biciklo i da je otprilike istog rasta kao ovaj što leži na asfaltu tu ispred mene. Nisam mogao prepoznati ko je to uistinu bio. Tijelo mu je ležalo na provaljenom biciklu sa podvrnutom jednom nogom, ali sa raznesenom lobanjom od koje nije ostalo ništa čitavo.
Uzeo sam dvije kosti lobanje sa prosutim mozgom i sastavljao ih ne bih mogao prepoznati ko je to. Zatim sam uzeo kosu sa kožom ne bih li prepoznao makar lice, ali uzalud; sve je bilo raskomadano. Nisam mogao prepoznati ko je ni po nogama i rukama. Tada sam skinuo jednu cipelu i čarapu kako bih ponio kući mojima da vide jesu li to cipela i čarapa moga mlađega sina… Dok sam skidao cipelu, ugledao sma jedan lančić i to mi je bilo sumnjivo jer nisam znao je li moj sin imao ikakav lančić. I, kada sam se spremio napustiti to mjesto, dotrčao je Brane Tica koji je pitao mene koji je taj poginuli, a ja sam kroz suze rekao da ne znam i da je moguće da je to moj mlađi sin, ali nisam siguran. Rekao mi je da to nije moj mlađi sin, jer ga on poznaje dobro i još je rekao da je moj sin Alen kod njega u garaži gdje se skriva još dosta naroda…
8. septembar 1992. Utorak
Prethodna noć je protekla bez sna jer mi je pred očima bio obaj prizor sa Zborišta.
Danas sam vodio sina u bolnicu jer je osjećao bol u kuku od malog gelera… Tada sam u bolnici čuo Srbe kako pričaju među sobom kako ej Jadranka, ona ženska što je poginula od granate, pucala iz ručnog bacača na džamiju u Rici kad joj je momak došao s aratišta.Čuo sam još dosta toga šta su sve neki radili po okolnim mjestima. Ja tu nisam ništa govorio. Bio sam samo slušalac.
4. oktobar 1992. Nedjelja.
Pada kiša. Jutro pravo jesenje. U 10 sati sam bio spreman da idem u Štab jer sam dobio poziv prethodnog dana. Kada sam stigao tamo, već je bilo oko 50 muslimana i katolika, svi smo se međusobno poznavali. Čekali smo pred Štabom radi objašnjenja zašto smo pozvani… Bilo je priče o svemu i svačemu dok se nije pomolio Lazo Šarac, bivši direktor Komunalnog, sa nekim papirima u ruci. Svi smo ga poznavali, a znao je i on nas vrlo dobro. Rekao nam je da se postrojimo… Prvo nam je rekao ovo: „Možda znate ovih dana je bila sjednica u Opštini i donesena je odluka od strane vojne vlasti i od srpskog naroda koji je predlagao da vi ne možete ići na ratište sa našim borcima. A gradu je potrebna radna snaga da bi se neki radovi mogli završiti. Ova sad grupa koja je danas pozvana predviđena je za kopanje kanala za vodu za selo Trijebovo…” Rekao je da je kanal dugačak 8.842 metra, i to se mora uraditi, inače nećemo dobijati humanitarnu pomoć, a oni koji neće da rade biće suđeni od vojne vlasti i istjerani iz grada…
14. oktobar 1992. Srijeda.
Jutro osvanulo sa jakim mrazom po livadama. Ali, ipak, moralo se ići na radnu obavezu kopanje kanala…
…12. novembar 1992. Četvrtak
Rano jutros oko 3 sata i 17 minuta dvije jake ekspolozije – probudile su sve mještane i dale ih u strah. Te dvije ekspolozije digle su u zrak i porušile naše dvije džamije koje su bile dosta oštećene. Srušene su dinamitom koje su u njih postavili i aktivirali Srbi. U trenutku eksplozije, moja se kuća se sva potersla pa smo svi skočili. Samo smo mogli vidjeti bijeli dim koji se dizao u zrak na mjestu gdje je bila džamija. Pogledali smo u pravcu gdje je bila i Gornja džamija, ali nismo vidijeli da li je srušena, jer se odavde ne vidi od Pravoslavne crkve koja nam zaklanja vidik. Predosjećali smo da je srušena jer su bile dvije ekspolozije…
Ostaci starog srednjovjeovnog grada Bočca nad Vrbasom koji su čuvali kapatani i dizdari – a čije su obitelji Kapetanovića i Dizdara ćetnici zatrli 1942. godine
Džemko Dizdar ispruža ruke prema nebu, podiže se na prste, dokučuje i savija šljivovu granu okićenu modrim jedrim plodovima. Šljiva je nadvisila trnje i korov koji su osvojili šljivik. Uzbra šljivu, raspuči je, prinese ustima, pa nakon što je okusi, reče:
– Slatka!
Da nam je ubrati i koje zrno grožđa.
I loza se otima okovima trnja i puže uz preostalo kamenje koje se kruni i osipa sa zidina Džemkine rodne kuće. Nekoliko zrna zaplavi mu se u ruci na kojoj se zarosiše i dvije-tiri sitne kapljice krvi od uboda trnja.
– Nije podivljala, – veli Džemko.
Grožđe je kiselkasto-slatko i oporo, kao što je bilo nekad davno kada ga je zadnji put kao dijete brao.
Džemal DIZDAR DŽEMKO
Pedeset godina šljve nisu okresane, loza podrezana i povezana. Sađeno, kalamljeno i odnjegovano domćinskom rukom Džemkinog dida i oca, voće i loza prkose i otimaju se korovu u trnju. Džemki je njihov ukus poznat, nosi ga na vrhu jezika, iz djetinjstva.
Prvi je put je od proljeća 1942. na razvalinama svoje kuće. Na nagovor onog koji ovu priču ispisuje i njegovog šure Mehe, Džemko se teška srca našao na mjestu krvavog pira četnika vojvode Lazara Tešanovića iz Bočca.
U strašnom košmaru, kroz maglu i tamu tolikih godina, Džemki su se ponovno ukazale krvave slike od kojih čitav život bježi, a nikad uteći, zbog kojih se tolike godine nije zavraćao tamo gdje je rođen. Bio je to krvavi četnički obračun sa potomcima dizdara i kapetana starog grada Bočca, utvrde koja kao na dlanu leži ispod ruševina Džemkine rodne kuće; viseći nad Vrbasom; stari grad je oronuo pod teretom prhujalih stoljeća, zaboravljen, onkarj puta, osipa se, rekao bi svaki čas će se strmoglaviti u plahu vodu, duboko ispod svojih preostalih zidina.
Slike užasa iskaču ponovno iz tame, jedna za drugom, sve strašnije od užasnije i Džemko kao na filmu strave i užasa, vidi četnički krvavi pir.
Šutio je.
Ostaci starog srednjovjeovnog grada Bočca nad Vrbasom koji su čuvali kapatani i dizdari – a čije su obitelji Kapetanovića i Dizdara ćetnici zatrli 1942. godine
Samo se zacrvenio u licu na kojem se zaledio grč. Bio je napet, samo što ne pukne. Slike koje ga nikada nisu napuštale niti ostavljale na miru, koje su ga morile i od kojih se u snu prepadao i skakao sav oznojen iz dušeka, ponovno su bljesnule, ošinule ga kao munje; on ponovno čuje strašne krike oca, majke i dida pred bljeskom zamahnutog četničkog noža. U snu je tisuću puta bježao iz te kuće, kroz avlije, pune četnika i krvi. Bježeći, osvrtao se i vidio prerezane grkljane; naokolo ležali otac, majka, did… Bježi, a nikad i nigdje uteći. O tom krvavavom piru koji ga pratio kao teška olovna sjena, nikome ništa nije govorio. Svoju muku nosio je sam u svojoj duši i na svojim plećima. Kako mu je, to on samo zna.
Otimao se godinama svakom nagovoru da dođe u Bočac gdje je oštrim sječivima četničkih noževa prekinuto njegovo djetinjstvo, utrnute sve ljepote življenja u toplom roditeljskom domu, na didovini.
U ruci mu se sasuo grozdac.
Zidinama kuće ni sada nije mogao prići…
Tolike godine nije se dao ubijediti da se otvori i da se makar malo rastereti bremena koje je nosio, da ispriča priču koju je samo on znao. Znao je da se od njega očekuje ta priča, ali godinu na godinu, šutio je kao zaliven, okretao razgovor na drugu stranu. Ni u Bočac – nije nikad htio otići. Izgledalo je kao da Džemko odjednom ogluhne kad biva upitan o tom krvavom jutru u Bočcu.
Tako je priča ostala zapretana u Džemkinim moždanim magazama, zaključana, a ključevi sakriveni od ostalog svijeta čitavih tridest godina.
Poged sa starog grada Bočca na nekadašnja imanja Dizdara i Kapetanovića
Od tada, još je dvadest godina trebalo oteći Vrbasom, pa da slomi samog sebe i dođe na mjesto gdje su skončali svi njegovi najbliži i najdraži.
Ispred njega je ogroman zid preko kojeg ne može u svoju avliju, ni nakon toliko godina. Ne pokaza mjesto gdje su završili svi Dizdari osim njega jednoga, svi Kapetanovići do posljednjega. Šutio je, šutjeli su i četnici i njihovi potomci, pa se o strašnom zločinu znalo samo toliko da se dogodio i da je Džemko jedini koji je preživio.
Trideset godina poslije četničkog zločina, Varcarski SUBNOR i njegov predsjednik Stevan Penić odlučili su obilježiti mjesto gdje su poklani Dizdari i Kapetanovići. Na betonskom postolju postavljena je spomen-ploča sa kratkom bilješkom o žrtvama fašističkog četničkog terora. Džemko tada nije smogao snage otići u Bočac, jer, znao je – tamo bi se još jednom, snažnije i teže nego obično, morao suočiti sa slikama zločina. Ali, uoči otkrivanja spomenika, iznenada se otvorio i najzad ispričao piscu ovih redova šta se dogodilo u rano proljeće 1942. godine.
Četnici Lazara Tešanovića nahrupili u rano jutro u mirni i usnuli zaselak Dizdara i Kapetanovića. Voćke se osule beharom. Proljeće nahrupilo, miriše rađanjem i berićetom, ne sluti ničim na zlo i krv.
Neprimjećeni, četnici su se brzo rasporedili po zaseoku. Ni ptica im nije mogla uteći, mislili su. Razvaljujući kundacima i ramenima vrata, upadali su u kuće, psujui tursku majku. Iza sna probuđenu i prestrašenu poluodjevenu čeljad počeli su istjeravati na avliju, sve Dizdare i sve Kapetanoviće. Strah, zaprepaštenje i nevjerica, mogli su se čitati na licima i u razrogačenim očima tih – bez suda i sudija – osuđenika na smrt. Samo koji tren prije nego li su četnici počeli klati, Džemko je odlučio bježati. Nešto iznutra nagovorilo ga je na to. Džemko kao da je pročitao misli svoga dida koji ga ošinu zapovijedničkim pogledom i gotovo nevidljivim pokretom glave uputi prema kućnim vratima.
Džemko se pokuša promigoljiti pokraj četnika koji je sa nožem u ruci stajao raskoračen na pragu kućnih vrata.
– Kud ćeš ti mali? – zareža četnik.
– Moram poraz sebe! – bez drhtaja u glasu koji bi nagovještavao i trunku straha, odgovori Džemko.
Četnik je malo oklijevao. Džemko je snažno priljubio koljeno uz koljeno, stiskao se, glumeći kako mora u ćenifu koja je bila na vrh avlije, blizu živice.
I četnik što je bio u avliji, ponovio je isto pitanje.
– Kuda ćeš ti mali?
Ali i prije nego što je od Džemke dobio ikakav odgovor, četnik s vrata mu je dovuknu:
– Pusti ga! Ne zna on ništa.
Zadeverani oko istjeravanju čeljadi iz kuća, opijeni mirisom krvi koja je potom šiknula u mlazovima, zaneseni klanjem koje je počelo i kojemu su se sasvim posvetili, četnici su – i onaj na vratima ni onaj u avliji – zaboravili na Džamku. Umjesto u ćenifu, Džemko je šmugno u obližnju šikaru. Sakrio se u jedan žbun odakle je iskolačenih očiju, sav su strahu i nevjerici – promatrao kako četnici kolju njegove – oca, majku, dida… Iz komšijskih kuća se čuo vrisak, jauk. Krv potocima teče kroz avlije.
Behar sa jabuka senabija se kruni i pada u lokve krvi.
Tako su četnici zatrli sjeme Dizdara i Kapetanovića u Bočcu, od tada „turskog uva“ tamo više nejma.
Još se nije haman ni razdanilo, a četerdest i jedno beživotno tijelo ležalo je po avlijama.
Zadrigli od rakije i krvi, ponosni na krvavi posao koji su obavili, sasvim su zaboravili na Džemku. Vraćajući se odakle su i došli, ruku krvavih do lakata, od poklanih Dizdara i Kapetanovića, zajojokali su, sigurni kako im niko nije izmakao nožu i kako svjedoka njihovu zločinu nema. Prije nego su krenuli preko Vrbasa u sela pod Čemernicom, izveli su iz štala konje i volove, upregli ih u kola, iznijeli iz kuća sve što im je moglo biti od koristi, tovarili na kola ili prtili na se; nestao je imetak kojeg su vrijedni domaćini tekli dugo vremena. Onda su užegli selo.
Na nebu su se pojavila jata crnih ptica koje su, namirisavši s visina krv, počela kružiti nad ubijenim selom.
Ostatak dana Džemko je proveo šćućuren u grmlju, glavom među koljenima. Od sebe – ni glasa. Iako su četnici bili već davno otišli, nije se usudio maknuti. Ukočen, prestrašen poput prepelice, sam, dočekao je da se smrkne. Gladan, suhih usta, usudio se tek tada pomaknuti iz svoga skrovišta; pred njim je bila mrkla noć, dug, težak i neizvjestan put do Jajca gdje su mu živjeli rođaci.
Svu mrklu noć se lomatao po oštrom ljutom stijenju povrh Vrbasa, udarao čelom o kukrike, padao, izubijao koljena, osjećao toplinu krvi koja se cijedila niz noge. Pridizao se, spoticao i bježao dalje; pričinjavalo mu se kako se iza svakog grma ispred njega uspravlja četnik sa zamahnutim nožem u ruci. Čuje strašni glas:
„Slaga nam mali, ali neš’ nam uteć’!“
Pred očima mu zapovjednički didov pogled:
“Biži!”
Bježao je još brže, izderana obuća davno je spala s nogu.
Oštro kamenje reže mu stopala; osipa se ispod njegovih bosih raskrvavljenih nogu, odskakuje niz strme litice i pada u plahu rijeku, duboko u kanjonu koju on ne vidi, samo čuje, osjeća i slijedi. Iako su mu noge klecale, izdavale ga, nije zastajao. Plazao se četveronoge; oštro stijenje siječe mu dlanove koji bride i bole, osjeća toplu krv koja teče iz posjekotina, ali on ne zastaje. I lice mu je krvavo, nebrojeno puta ošinula ga je grana trnjine i kukrike. Noć. Mrkla. Čuje samo huk rijeke ispod litica i osjeća sve veći strah; oni su mu jedini saputnici i vodiči. Zna; mora uz rijeku. Hukom koji dopire iz dubine, rijeka svjedoči kako je na prvom putu, iako puta nejma, samo gole strme litice obavijena mrakom. Strah je snaga koja ga goni dalje.
Kada su ono did i on jednom išli putem, do Jajca im je trebalo haman šest sahata hoda. Sada, noću, bespućem preko litica, drače i gloga, trnja i kukrika – biće to za sedmogodišnjeg dječaka mnogo duže putovanje.
Bilo je odjutrilo kada se najzad pojavio pred pragom rođaka Zulića. Čim su ga ugledali prepadnutog, u dronjcima ispandžanog i izgrebanog, okrvavljenog – naslutili su šta se dogodilo.
– Je li iko živ ostao? – pitali su.
***
Dizdareva džamija u Bočcu – nekad. Danas joj nema ni traga, ali joj se mjesto da lahko odrediti…
U kasnu jesen 1992. četnici su srušili džamiju u Varcaru. Na njih je palo prokletstvo vakifa Mustafe-age koji je molio Boga – neka se onima koji se ogluše o vakifove odredbe, onima koji se drznuu rušiti ili krasti dobra koja je sagradio i ostavio svima – Bog sruči na glave sve nesreće ovog svijeta. Džamija je nestala u prahu i pepelu, ne zna se gdje su šamadani na kojima je bilo ispisano vakifovo prokletstvo. Ne zna se ni šta je s knjigama rođenih i umrlih, pa se tako gubi glavni pisani trag i spisak poklanih duša u Bočcu.
Savršen zločin!
Ali, imena i likovi, bljesak četničkog noža koji im je prerezao grkljne, u Džemkinim su moždanim magazama. Bljesak noža! Opet i iznova! Vidi kako se kruni behar koji lagahno, lagahno, da ih ne probudi, prekriva čeljad Dizdara i Kapetanovića.
Džemko je ostao kod Zulića u Jajcu do kraja rata 1945., potom se našao u domu za ratnu siročad. Pokazao se odličnim đakom u školi, pa su ga Titine vlasti poslale na izučavanje zanata u Čehoslovačku. Vratio se negdje 1951. sa diplomom mašinbravara. Zaposlio se u tek osnovanoj Pilhani u Varcaru, kao majstor održavao je parnu mašinu – lokomobilu koja je pokretala testere na getirima koji su rezali balvane. Mašina nikad nije stala dok je Džemko brinuo o njoj.
Zavolio ribolov, išao na Ponor i na Sanu s prijateljima. Najčešće je ostajo sam pokraj rijeke, sahatima je gledao u vodu, šutio. Džahkad je išao i na Vrbas, razmahivao svojim mušičarem – dok su sa silka iskrile i raspršavale se srebrene kapljice; kao kočijaš kamdžijom, pucketao je tetivom i razastirao mamce po brzacima i tihacima rijeke podno bočačkih zidina. Otmao se pogledu ka ostacima njegova sela iznad starog grada.
Kada bi „Fićom“ putovao u Banju Luku i vraćao se nazad u Varcar, nije podizao oči sa ceste, niti se ikad okretao u stranu licem prema zaseoku čije su se zidine krunile i nestajale u trnju i korovu, kao i sam stari grad Bočac, gdje su njegovi pradidovi bili dizdari, a komšije – kapetani. Svima i svemu zatire se trag, svjesno i planski.
Ne samo što nije nikom, pa ni ukućanima, pričao o onome šta se dogodilo u Bočcu, nego čak nije htio ni svjedočiti kada su vlasti najzad to i tražile od njega. Bio je teškim maldamom zamaldanjen, velikim katancem bez ključa zaključan u se.
Nije se iz Džemke mogla izvući priča, ma šta čovjek radio i ma kako ga obazrivo navodio da progovori. Prije bi duvar!
Dogodilo se kao slučajno; jedne se večeri, nekako uoči otkrivanja spomenika poklanim u Bočcu, zatekli smo se u Džemalovoj avliji – ovaj koji ispusje ove redove i Džemkin šura Meho. Avlija, sva u cvijeću i ružama, bila jedna od najljepših u Varcaru. Nova kuća, “Fićo” u garaži.
Izeta, Džemkina supruga, pozvala nas je u kuću. Zasjeli smo za sofru sa Džemalom, pred nama – meza i pivo. Jednu po jednu, večer odmiče u razgovoru – mi pričamo, a Džemko ni jedne; tvrd je orah.
U neko doba, a da ga uopće nismo ničim navodili na priču, možda na nevidljivi mig, poticaj ili uz raniji Izetin nagovor, Džemko se počeo otvarati. Nije dao da iz njega proključa bujica. Riječ – dukat! Zanijemili smo još pri prvoj Džemkinoj rečenici, ne vjerujući kako počinje priču koju će uz mnogo teških zastjkivanja najzad ispričati. I, nismo ni jednu riječ progovorili cijelo vrijeme, niti smo jeli, niti pili. Kada je priča bila gotova, sobu je ispunila šutnja. Zaboravili smo i na pivo i na mezu.
Priču je isprričao teško dišući, tražeći oslonac, za nas nevidljiv; više puta se zaključavao sam u se, pa se opet sam otvarao, govorio, rječ po riječ. Kad je priča bila ispričana, ponovo se zamandalio najtežim i najčvršćim mandalom. Nikad se više nisamo vratili toj priči.
Malo iza toga, to Džemkino svjedočenje objavio je banjalučki list “Glas”.
Kolika je njegova muka ostala pri njemu, je li mu bilo i zehru lakše ili još mnogo gore, jedino Džemko zna.
***
Džemko i njegova Izeta primili u svoju kuću siroticu Bosu iz sela Graca i osigurali joj toplinu doma i pomogli u školovanju. Bosa se udala za Taiba Dedića kojeg su četnici strjeljali u Obrcima u septembru 95-te zajedno sa još 28 Varcarana – katolika i muslimana, kulučara na “radnoj obavezi”.
Džemkin sin Emir oženio se, pa rastavio sa Milenom. Tragično skončao život kao prognanik u Danskoj.
Džemkina mlađa kćerka udala se za jednog varcarskog pravoslavca i u Varcaru ostala čitav rat. Iz Varcara se nisu odmicali ni Džemko ni Izeta.
Šta su predeverali, oni znaju!
***
Evo me u mojoj avliji u Rici, s Hajorm.
Deveram nešto oko auta, kad pomoliše se Džemku i Izeta; šetaju niz cestu.
Ugladali nas, osmjehuju se, stali ukraj ceste do Kapidžića ruševine, auti stalno jure. Priđosmo jedni drugima. Upitasmo se.
Bojao sam se progovoriti ijednu riječ.
– Dinka ostala u Sarajevu, Nerka ovdje… Za Emira si sigurno čuo – veli Izeta.
– A ti Hajra u Kanadi! Daleko, brate! – kaže Džemko.
– Živa glava! – velim, sve i dalje misleći i na Džemku i njegovu muku.
– Deverli! – kaže dok njih dvoje odlaze krejem ceste.
***
U zimu 2010. kada su ispisivani ovi redovi, stiže vijest iz Varcara – Izeta napustila ovaj tužni svijet.
Šest zanata je znao majstor Nine Mošunjac; bio je automehaničar, puškar, vodoistalater, strugar, alatničar, mašin-bravar. Uz te, nije bilo ni jednog drugog metalskog zanata u koji se nije razumio. Nikad nije kovao kose. samo bi, kada koju kosu kovač pregori, pa je donesi majstoru, on bi je “zašvajcovao” , var obrusio, pa niko ne bi mogao ni pomisliti da je kosa zavarivana.
Što se tiče tehnike, majstorluka i novotarija – nije mu bilo premca nadaleko. Od straog, pravio je novo – kako su Ričani znali reći. Od ništa, prvavio – nešto!
Imao je zlatne ruke.
Majstor Nini dolazili svi; kad god ni jedan drugi majstor nije mogao nešto popraviti ili napraviti – oni bi njemu na vrata. Dolazili Varcarani, Ključani, Šipovljani., Jajčani, a bogme ponekad i Banjalučani.
Ako niko ne može odgonetnuti kako se rukuje nekom tehničkom novotarijom – idi Nini, on će sigurno znati – taman da tu spravu nikad nije vidio.
Za kvar koji niko nije umio otkloniti, pa radilo se o kahvenom mlinu, motoru auta, lovačkoj pušci…, pitalo te:
„Je s’ nosio Nini?“
Jer, ako slučajno on nije mogao neki kvar otkloniti, mogao si stvar slobodno baciti. Lijeka joj nema.
Jednostavno – majstor Nine je bio nenadmašan, nezamjenjiv, jedan i jedini, neponovljiv.
Njegova radionica se nalazila na vrh sokaka iznad Katoličke crkve, ovamo prema Ćorića mahali i Rici. Iako je taj sokak prolazio baš ipsred Katoličke crkve, iako su na njemu živjeli jedino katolici – taj sokak je zvanično nosio ime po crnogorskom pravoslavnom vladici Njegošu.
Duž čitavog čeonog zida redionice, odmah ispod krova, stajao je napis ispisan velikim, od metra slovima: NINE MOŠUNJAC. Iznad dvokrilnih ulaznih vrata radionice, stajao je željezni čekrk za podizanje teških tereta – poput automobilskih motora; u radionici je bilo mnogo raznih mašina – bušilica, aparat za zavarivanje, „Drechbank“; tu je bio i kovački grm, tu su garniture raznih alata, sitnog i krupnog, nebrojeno mnogo, za sve namjene i majstor Ninine majstorluke. Na sred radnje – kanal za popravku auta.
Majstor Nine je unilazio u svoju radionicu ranim jutrom, odlazio kući navečer, obično nakon „akšamluka“.
Zadnjih godina, „akšamluk“ je pripremao njegov nerazdvoji ahbab Muharem, kojeg su svi u Rici zvali „Seljak“, mada je bio pravi gospodin, i izgledom i manirima…
Seljak bi brinuo za mezu – kokošije batake ili krilca, prezle, janjeće bubrege, špinjetke, ribu ili teletinu; dolazio bi pred akšam u radionicu, na vakat. Ako je bilo vatre na kovačkom grmu, meze bi pripremao na žaru ili u tavi koja je tu uvijek „dežurala“. Ako je gorjela peć, onda bi meso pržio na platama. Radionica je pred mrak uvijek mirisala na roštilj dok bi majstor Nine zavrašavao svoje poslove. U zadnje vrijeme, hrupim i ja, baš kao da sam virio – na gotovo, a uvijek donesi nešto za meze – i od sebe… Akšamluk ne bi prošao ni bez fotografa Šerifa; mada nas dvojica nismo pili, meračili smo u finom društvu, pričajući, šačeći se – veseleći se životu.
„ De sad, zamezi,“ govorio bi Seljak nutkajući majstor-Ninu sa komadićem tek pečenog mesa.
Majstor Nine bi tada nakratko odložio alat iz ruku, prošao se posla, što bi rekli, potegnuo iz čašice gutljaj rakije, pa zamezio ponuđeno. Potom je nastavljao s poslom, a Seljak se i dalje vrtio oko „poguziluka“.
Nikad nisi znao kad će neka od mušterija hrupiti na vrata tražeći da majstor Nine popravi kvar. Ali, ni Seljaku, ni Nini to nije smetalo, da pače, godilo im je, poso je poso, družba je družba; oni su imali vremena za piće i mezu na tenane, polahko, po svom ćeifu, meračeći u svakom zalogaju i svakom gutljaju. I egleni! Šali.
Muharem Kaharević – Seljak
Do akšamluka bi se majstor Nine naradio svakojakih poslova. Mnoge te poslove obavljao je rutinski, napamet, što bi rekli Ričani. Međutim, bilo je poslova koji su zahtijevali „odgonetanje“ – a te je najvolio! Majstor Nine bi ustanovi kvar – skontaj u čemu je problem, šta treba rastaviti, šta zavariti, šta promijeniti, šta iznova napraviti, smisliti; dugo bi gledao, kontao studirao i, kad je bio siguran da je našao rješenje, hvatao se posla. Ništa mu se nije moglo oteti. Zato su mu ruke bile skupe, skuplje nego ostalih majstora. Ali, niko od mušterija se nije tužio. I majstor Nine i mušterija su znali kako posao vrijedi toliko jer ga drugi niko u Varcaru, a ni u oklnim gradovima ne umije uraditi.
Još prije Drugog svjetskog rata pročulo se o njegovom majstorluku. Tada je završio mašin-bravarski zanat, zatim puškarski, a čim su potekli auti u Varcaru, odmah je izučio i automehaničarski.
Umio je napraviti pušku pa vlastitom nacrtu – u glavi.
Na Crnoj rici, ispod svoje kuće, odmah poviše Crkve, na mjestu starog mlina, navratio je vodu u badanj koja mu je pokretala malu turbinu vlastite izrade koja je davala struju za njegovu kuću, radionicu i za Župni ured. Tako je zahvaljujući majstor Nini stigla elektrika u Varcar.
U Nininoj kući prosvirao je i prvi radio-aparat u Varcaru.
Kažu da je za neko zanatlijsko nadmetanje napravio pljosku za piće koja je imala jedno grlo kroz koje su se mogla uliti tri različita pića, a de se ne pomiješaju, ni tada – ni kada se potegne. Kako? Pa odgovor je znao samo majstor Nine.
Prvi je u Varcaru imao motocikl.
Prvi je u Varcaru, još 1924. Imao auto, „Ford“.
„Eto „Forda“ Nine Mošunjca“ – tako se uzvikivalo po Rici kada se majstor pojavi za volanom svoga auta, u kožnoj jakni i kapi, sa naočarima – kao u avijatičara. Svijet bježi u kuće da ga Nine ne „satare“. Paripčad se plaši i rita, krave se sklanjaju ustranu. Kako je prvi imao auto, tako je prvi u Varcaru imao i vozačku dozvolu.
Malo po malo, svijet se privikavao na majstor Ninine novotarije, čuda tehnike i vlastitih pronalazaka. Samo što neko od Varacrana nabavi ono što je vidio u Nine, a Nine ih iznenadi nekom drugom novotarijom, opet zapremedet. Nije majstor Nine nabavljao najnovija čuda od tehnike da bi se s nekim takmičio, ili izazivao zavist, Bože sačuvaj, nego iz znatiželje; majstor je pratio suvremena dostignuća, volio je tehniku i sve novo, prektično i neobično. Kako je bio majstor na glasu i stekao fin imetak koji ide uz zlatne ruke, to je on sebi sve to mogao i priuštiti.
Putovao je oko svijeta.
Kada sam jedn egodine snimio TV-reportažu o majstor Nini i pokazao je na TV Sarajevo, dobio sam kritiku iz mrkonjićkog soc. saveza:
“Znaš li ti da je Nine nekim četnicima dao neku žicu?” – prekorili su me.
Kada sam to rekao majtor Nini, samo je odmahnuo rukom.
“Dao sam, sila Boga ne moli! Znam tog četnika, živ je i danas, na položaju je!”
“Obrijao bradu!” velim. Ne pitah za ime, takvih je na hiljade.
Prije i poslije onog rata, oskudijevalo se u dijelovima, pogotovo za aute. Mnoge od tih dijelova majstor je pravio sam – izlijevao je ležajeve za radilicu motora ili za točkove auta. Dok auto ode u Rokin dol po balvane i vrati se, mijenjaj lagere na točkovima. Nanitovati gurtne za kočnice ili kvačilo, ma tako jednostvanim poslovima majstor se haman nije ni bavio – već prvih dana naukovanja, morali su te poslove naučiti njegovi šegrti.
Majstor Nine je išao i na teren – u Podrbdo popraviti vršalicu, u Podrašnicu zakrpiti rakijski kazan koji je „protekao“. Inače majstor je pravio i rakijske kazane. Pravio je i zaprežna, gumena kola. Šta nije!
Rakiju je pekao svoju, u kazanu napravljenom svojom rukom, dobija kotlarinu od svog kotla. (Kasnije smo rakijski kotao nazvali „veselim storjem“) Prodavao je rakiju i Ričanima, koji su volili popitu akšamlučeći u Halidinom bentu ili na Vinogradu; nešto popij majstor i njegov ahbab Seljak.
Svakog ljeta išli su njih dvojica na kampiranje na Sanu, gdje sam ih često obilazio. S njima je putovala i pletera baška ispečene rakije maksuzije koju su hladili u Sani.
Po vazdan sjedio bi majstor Nine na platnenom tronošcu ispred kamp-prikolice, pokraj stoliča na kojem je uvijek bilo meze i u Sani rashlađenog pića. Gledao je u rijeku, u zelena brda okolo i odmarao oči, skidajući svoje đozluke.
Ne, i ne! Nikada se Nine i Seljak nisu napili, samo bi popili da im se jezik odveže, ili da šute, po cijeli akšam, smao ponekad im se otmi ono: “Hm!”, a kako su to izgovarali, to je baška priča jer je to “Hm” imalo mnogo značenja…
Majstor se cijelog dana štedio za akšamluka.
Seljak bi obigravao oko ognjišta, stalno nešto gotoveći. Bio je izvrstan kuhar, valjda naučio dok je služio mornaricu. Volio je da drugi uživaju u njegovim kuharskim majstorucima, a i sam je meračio. Drago mi je kada mu neko pohvali ono što je pripremio za meze. Stalno je priupitivao da li valja ponuđeno („Je l’ de, ne valja, ha?“ Takav vid kojim s eizražavalo supotno od rečenog, često smo koristili u razgovoru.)
Nikad, a pogotovo zadnjih godina nisu lovili ribu, mada su nosili sav ribarski pribor i opremu. Jednom ili dva puta tokom kampiranja zabacio bi majstor Nine da isproba mušice, i to je bilo sve. Prepuštao se, zajedno sa Seljakom, užitku gornjim tokom Sane, pjenušave, živahne i bistre rijeke; nikad se u Sani nisu kupali, bila studena za njih. Teferičili su sjedeći do kasno u noć pod tendom, uz sijalicu koju bi majstor skopčao na akumulator, prepričavajući razne događaje i dogdovštine, pijuckajući rashlađenu rakiju i mezeći ono što je Seljak pripremao. Ili, samo šuteći.
Kampirali su uvijek na jednom mjestu, „kod krive vrbe“ kako bi mi reci. Koja vrba nije kriva? Ali, uvijek sam ih nalazio, jer su uvijek bili kod iste krive vrbe i jer su me rado zvali u goste, na akšamluk. Tada bih ponio kilu dvije pastrmki iz jezerskog ili ribničkog ribišta, pa bi je isprži po svom tebijatu.
Akšam pada na Sanu pokraj krive vrbe. Vatra veselo plamti na ognjištu, a iz daljine vidiš ozarena lica dvaju dobrih ahbaba, Nine i Seljaka.
Jednom su na kampiranje ponijeli i živa horoza. Nazvali su ga “Zaim” jer je stalno pjevao.
Kad se horoz ušuti, Nine se obazre na horoza koji je bio privezan za obližnji grm i poviči:
„Pjesma!“ i horoz bi malo kasnije zakukurikao.
Nekoliko godina pred ovaj rat, na posljednjem kampiranju, ispostavilo se da će im ta prva, biti i zadnja noć pokraj rijeke koju su toliko voljeli. Po starom običaju, majstor Nine je ispalio uvis jedan metak iz svoje sačmare. Nije se odjek ni smirio među brdima, a iz oklnih zaselaka su, kao odgovor, zapraštale puške sa svih strana.
„Dijete, ovo ne valja!“
Prenoćili su to noć pokraj Sane, pa se ujutro pokupili i vratili u Varcar.
Davno, akšamlučeći na Sani, Nine je ne jednom rekao: „E, ovdje me sahranite!“
Ali, Sana nije više bila ni Ninina ni Seljakova, ni naša…
Majstor Nine je „umro u svojoj kući, sahranjen na svom groblju“. Seljak je dočekao kraj rata u Varcaru, sav izbezmljen, a umro je kao prognanik u Zenici…
Samo nekoliko puta do pred rat uspjeli smo Seljak i ja o Svi Svetim otići na varcarsko katoličko groblje na Ćeliji pod Grabežom – na Majstor Ninin grob kojeg je uredio još za života i upalili svijeću za rahmet duši svoga velikoga ahbaba majstor Nine Možunjca.
Ahmetova kovačnica bila na kraju Ričke mahale, kada se krene Uspolje, odmah ispod Ričkog mezara.
Bila je to naherena brvnara, samo što nije klonula, čađavija od svih ričkih kovačnica. Često bi plani, a što nije do danas izgorjela, ima se zahvaliti samom Ahmetu i njegovom kovačkom pomoćniku Sulji. Imali su ručnu špricaljaku kojom su uspješno gasili požar na krovu svoje radionice; to se događalo kada bi koja vartljiva iskra iskočila iz tek nabačenog ćumura na kovačku vatru i pecnula sasušene daske u krovu koji je bio šupalj kao rešeto od prijašnjih progoretina.
Kada bi opazili da je krov „dućana“ ponovno počeo tinjati, jedan od njih dvojice bi samo povikao:
„Opet,“ sto je bio znak za uzbunu: odlagali bi svoje čekiće, Ahmet onaj lagahni, majstorski, a Sulja, onaj teški i prije nego vatra zaprijeti progutati kovačnicu, dohvatali su se špricaljke.
Za gašenje kovačnice iznutra koristili bi vodu iz korita koje se nalazilo uz kovački grm, a kada bi gasili s vana, imali su na raspolaganju ćenar niz koji se slijevala prljava voda niz mahalu. Tada se špricaljka začipala prljavštinom ili algama, pa su obojica u panici rastavljala i čistila špricaljku, bojeći se da kovačnica za to vrijeme ne izgori do temelja.
Kovačinica je bila pomalehna, kao kakva koliba. Kad su tamo Ahmet i Sulja, haman niko drugi i ne mere unutra. Njih dvojica su imali tek toliko prostora da su mogli zamahivati čekicem bez straha da će udariti u krov. Odmah s vrata, posjetilac je mogao vidjeti panj na kojem je bio nakovanj. Pokraj panja bio je kovački grm i na njemu kovačka vatra koju je Ahmet raspuhivao povlačeći „doli–gori“ jednu letvu koja je služila kao poluga za “mijšinu” koja se nalazila iza grma. Između grma i zida bilo je „tocilo,“ okrugli brus, na kojem je Sulja „točio“ kose obavljajući tako posljednji postupak čišćenja pred kalenje. Iza grma, pod mješinom, bila je hrpa drvenog ćumura kojeg su njih dvojica palili u Grabežu ili na obroncima Lisine planine, rijetko kupujući od ćumuraša iz Majdana, koji su bili majstori u tom poslu i od jedne do druge kovačnice nudili kovače ćumurom, kojeg su dogonili na konjima.
Uza prednji zid bio je jedan banak na kojem su bile mengele.
U šipilima između brvana, kroz koje je derao propuh, Ahmet i Sulja su zabadali i vješali kovački halat. Za to su im služile i vješalice poput harmonike od pleha ukovane u brvna. Za njih dvojicu – sa svim halatom na dohvat ruke, kovačnica i nije bila tijesna, a ako bi koja mušterija došla „majstor-Hametu“, kako su Ahmeta zvali, najbolje mu je čekati vani dok kosa ne bude skovana. Ali, seljak je volio gledati kako majstor i njegov pomoćnik kuju “mahsus” za njega kosu; jednom nogom bi zakorači na prag, glavu naslonili pa bi odatle posmatrao kovačku majstoriju. Neko bi prilegni na obližnju zelenu na kojoj je paslo njihovo “paripče” i tu čekaj dok kosa ne bude gotova.
Ahmet je kovao malim, majstorskim čekićem, a njegov pomoćnik Sulja derao je onim velikim i teškim, od dvi oke, nasađenim na dugačkoj dršci – da se može jače zamahnuti i snažnije udariti po vreloj maziji na nakonvnju, budućoj kosi, na mjesto koje je majstor – Ahmet pokazivao udarajući svojim čekićem. Ahmet haman i nije udarao po maziji, on ju je samo milovao, a na Sulji je bio sav teret, ali na Ahmetu – majstorluk!
Dva čekića, veliki i mali, Ahmetov i Suljin, koja su udarala naizmjenice, zvonila su baška, mogao bi udaranje njihovih čekića lahko razaznati među svim ričkim kovačima.
Ahmet bi prvo ugrijao maziju provlačeći je kroz vatru od užarenog, mješinom raspaljenog ćumura, pazeći da ne „prigori“.. Onda bi sa dva-tri lagahna udarca svojim čekićem o nakovanj, poput horoza koji mami kokoši na kakav zalogaj, davao znak Sulji da počne bubati velikim čekićem. Ahmet tada prvo udari lagahno po usijanoj maziji, pa onda o nakovanj, pa po usijanoj maziji pokazujući mjesto gdje Sulja treba udariti svojim, velikim čekićem. U tom trenu, Sulja uskače sa udarcem velikog čekića pogađajući tačno u mjesto koje je Ahmet svojim čekićem udario. Sulja ošine izaramenica, sva se kovačnica zatrese.
Udarac Ahmetovog čekica bio je kao zvon manjega zvona viskoka tona, koje je pratilo jedva čujno Ahmetovo „ha“. Potom bi Sulja drmnuo velikim čekićem. Tada bi se čuo tup, jak udarac, koji bi odzvonio kao kakvo veliko i potmulo zvono, a uz udarac se čulo glasno Suljino „ha“ kojim je praznio sav zrak iz svojih pluća. I tako po vazdan.
Kada bi se mazija već počela hladiti, Ahmet bi jednim udarcem svoga čekića o nakovanj davao Sulji znak da prestane gruhati svojim čekićem.
Tada mi Ahmet jos malo popravljao mjesto na maziji koju je Sulja „razbio“, te je maziju ponovno gurao u vatru i provlačio je tamo-vamo, da se jednačno ugrije.
Dok se mazija grije, Sulja ostaje naslonjen na dršku velikog čekica koji se odbačao na kovačkom panju, te tako, znojan i umoran, predahnjivao do ponovnog Ahmetovog kuckanja o nakovanj i ponovnog zamahivanja iz sve snage. Dok bi Ahmet sam kuckao po maziji dajući joj obličje koše, rubeči ili nožeci, Sulja bi se hvatao drugoga posla u radionici, te bi turpijao poklepanu sjekiru, donosio vodu za korito, i, veoma rijetko, sjedao na jednu malu rasklimanu stolicu u ćosku. Samo nakratko bi predahnuo, dok Ahmet ne bi kucnuo o nakovanj i pozvao ga da se prihvati velikog čekića.
Obojica i majstor Ahmet i pomoćnik mu Sulja bili su ubogi siromasi, ne zna se koji od kojeg gori.
Glavna im je briga kako prehraniti čeljad, kako sit leći s večera i kako sjesti idućeg dana za punu sofru. Za plaćanje poreza uvijek je manjkalo novca, pa kada bi poreznik došao da naplati ili „munta“ – Ahmet bi mu govorio:
„Ako tebi dadnem, šta ću ja?!“
Pri tome nikada nije završavao rečenicu sa glagolom „jesti“, već je porezniku mimikom i pokretom rukom – kao da prinosi hranu ustima, slikovito nadomjestio riječ koju nije izgovarao. Kao da razgovara sa gluhonijemim.
Kose se jednom godišnje prodaju, a taj period do Alidžuna kovači zovu „sezona“. Jesti se, međutim, moralo svaki dan.
„Jes’ ti, ha, ručo, ha?“ pita majstor u neko doba, a riječi ubacuje između dva udarca čekića promećući i ono svoje „ha! – između svojeg milujućeg i Suljinog razarajućeg udarca čekića.
“Jesam, ko i ti!!!
„Pa, hajde, ha, odleti, ha, do moje, ha, stare, ha, neka nam, ha, nešto, ha, spremi, ha!“ govori Ahmet praćen zvonjavom dva čekića.
„Šta će, ha, spremiti, ha, šta si, ha, donio, ha!?“
Onda pauza, čuješ samo čekiće.
„Ha, ako nejma, ha, neka uzajmi, ha,“ rekao bi Ahmet, kao da nije znao da je kuća prazna, da su naćve haman pometene, da manjka i krompira i zejtena, da se nejma obraza više tražiti i zajmati po komšiluku, da ni Rika nije baš bogata, a dosta se već nazajmalo.
Tako se njih dovojica, Ahmet i Sulja, šale, tako zavaravaju glad.
Obojica misle o danu kada će početi „sezona“, kada će krenuti prodavati kose težacima od Varcara sve do Kulen Vakufa.
Ono kosa što njih dvojica skuj, nije bio ni deseti dio koje je prosječan varcarski kovač kovao. Al’ to su bile kose, oštre k’o guje, nadaleko poznate, još ako im težak potrefi brus, nije im bilo ravnih.
Osim kosa, Ahmet je znao skovati potkovicu i grif, potkovati konja, uvrnuti burgiju, poklepati lemeš, sjekiru, što je dobro dolazilo da se sastavi kraj s krajem, da na sofri bude nafake, kad najviše treba.
Imao je Ahmet konja Đogu.
Ne može se reći da je to baš bio konj, možda bi se i kljuse uvrijedilo, jer se prije može reći – četiri kosti, glava i rep. Pod malo jačim vjetrom, bojati se je, Đogo bi se mogao zaljuljati, posrnuti ili pljoštimice pasti, da se nikad ne digne, tako je bio mršav i slabašan.
Pa, ipak, Đogo bi izdržao „od bake do bake“, od konaka do konaka, sav taj daleki put od Varcara do Kulen Vakufa. Tada bi mu Ahmet primicao zobi, pa bi Đogo malo prikupio snage.
Kada krenu, Ahmet i kose u kolicima, Đogo sa svojim rojem muha ispod repa, u „štranjgama“ od starih konopaca, a Sulja – iza njih, ili pokraj njih, pješice.
Uz brdo je Sulja morao svakako sići s kolica, jer bi i sam Ahmet bio težak Đogi, a dvojicu ne bi mogao poegnuti; nizbrdo, Sulja bi opet morao često silaziti – da bi ubacivao kolac u točak i kočio, da se ne bi kolica zaletjela da ih ne bi niko mogao zaustaviti, pa skrhala i Đogu i Ahmeta i kose u kakav hendek.
„Sajdi Suljo! Koći Suljo“, malo malo, pa je zapovijedao Ahmet, po malo uspaničen, sve dok Sulji ne bi dodijalo, pa okrenuo prečicom, sam, ostvaljajući Ahmeta da se sam muči sa svojim kašljem, Đogom i kolicima.
Poslije svakoga putovanja, Đogo je živio slobodno u „salami“. To je značilo – neka se snalazi za hranu kako zna i umije, gdje nađe, a neka se brine i za konak pod vedrim nebom. Eto mu sloboda izbora!
Obično je Sulja hvatao Đogu za grivu i odvodio ga u Grabež da tamo, u kamenjaru, u rijetkom raslinju među kukrikama najde sebi žvak suhe trave ili gutljaj vode u lokvama kišnice. I tako oskudan isposnički život, Đogi je svakako bio draži nego taj dugi put do Kulan Vakufa, makar se usput dobro sladio…
Kada bi trebalo krenuti, Ahmet bi slao Sulju da „ufati“ i dovede Đogu sa Grabeža. Kada bi ga poslije dugog traženja, tumaranja i raspitivanja nalazio, Sulja bi konjče namamljivao na praznu strunjicu. Kad bi spazi Sulju, Đogo bi odmahivao glavom, kao da se brani od roja muha, biva ne haje za Sulju. Izgledalo je da odbija prići Sulji da bi ga ovaj uhvatio za grivu i odveo Ahmetu da ga upregne na dalek put.
Mašući glavom, Đogo kao da je poručivao Sulji da neće, da mu ne vjeruje, da zna da ga vara, da je strunjica prazna. Onda bi Sulja promijenio taktiku i huljao se, nogu za nogu prema Đogi sa ispruženom rukom, kao da mu u šaci nudi žito, i taman kada bi se činilo da će ga uhvatiti, tada bi Đogo odjednom, koliko ga noge nose, ritajući se, natisnuo bježati da su iskre frcale ispod njegovih kopita, kao kada čakamakom krešeš kremen. Đogo bi tako bježao dok se ispred njega ne bi ispriječila kakva kamena ograda koju ne bi ni u snu pokušao preskočiti. Tu ga je sustizao Sulja. Predao se, nejma kud. Prvo bi ga Sulja malo milovao po glavi i vratu da bi mu lakše nabacio oglav, a ako bi se kljuse ritnulo, Sulja bi ga psovao spominjući mu oca, pa umirivao milujući ga od vrata prema sapima.
Najzad je Sulja dovodio Đogu pred kovačnicu, a Ahmet bi pitao što su se zabavili.
Usput, putujući od Varcara i raznoseći već naručene kose, Ahmet, Sulja i Đogo su se zaustavljali kod težaka.
Znali su odreda koja je kuća domaćinska i bogatija, gdje se ima pojesti i popiti, gdje će se naći nešto i zamotati i ponijeti za puta, za Ahmeta i Sulju, a i šaku zobi ili naramak trave za Đogu.Ustvari, Ahmet je znao u gavu i ne samo sve i jednog svog mušteriju, nego i svu njegovu čeljad poimenice.
Kako je put trajao haman heftu dana, to se i konačilo kod težaka. I Ahmet i Sulja i Đogo tada bi spavali pod istim krovom, obično u štali, s tim da bi se Đogo našao za sofrom u društvu domaćinovih konja, volova i ovaca. Nakon što bi Ahmet i Sulja ustali iza sofre, zahvaljujući domaćinu za gostoprimstvo, a Bogu za berićet, odlazaili bi i njih dvojica na konak na sjenu u štali – bliže svome konjskom saputniku Đogi – koji katkad samo zahrži ili se ritni na svoje konjsko društvo.
Niko se sa Ahmtom nije mogao cjenkati niti pogađati, taman da bi Ahmat i presvis'o od gladi. Svaka koju on skuj, krave je vrijdjela – tako su hvalili kose težacima – i svaka je bila pod garancijom. Biva, ako ne valja, govorio je Ahmet dok je Sulja klimajući glavom odobravao, onda neka mu je težak vrati kada budu nazad iz Kulen Vakufa. Ahmet bi onda primao kosu natrag, a novu bi sam klepao, pred težakom pokazjući mu kako se to radi. Nekada je uza se nosio i nekoliko bruseva, pa bi kosu i naoštrio. Tada bi seljaku prodao i brus, opet pod garanciju. Ako kosa zaista nije bila dobra, uzimao bi je Ahmet, a težaku davao drugu. Da nije valjala, to se haman i ne pamti.
Nije ispisvao nikakve potvrde za to. Ispod ruba kose bili su Ahmetovi incijali „A.Z.“ i godina kovanja, tako da kupac nije mogao podvaliti lanjsku, a niti je mogao pokositi, pa vratiti ovosezonsku. Jer – Ahmet je uvažavao samo prvi klep, a ako je kosa otkovana više puta – zna se – kosio si, brate, danima, pa sad kad si pokosio, biva ne valja.
„E ne mere, vire mi tako, klepao si je tri puta!“ prekoravao je Ahmet, dok se težak pravdao:
„Nisam, Hamete, duše mi, đe bi ja!“
Ali, Ahmet je znao sve te marifetluke koji kod njega nisu prolazili.
Majstor bi govorio:
„Nisi je dobro poklepao“ ili „Ne valja ti brus!“
Malo je bilo onih koji su pokušali Ahmetu podvaliti. Do godine – takve bi on zaobilazio.
To „Hamet” izgovarali su težaci trudeći se da majstorevo ime izgovore sto više „a la Turka“ mećući ono „h“ gdje ne treba, a izostavljajući ga u govoru tamo gdje ne bi trebali. “Hamet” je bio na glasu, a i Sulja se time ponosio, jer u kovanju je bilo i njegova dobrog paja, toliko znoja!
I Ahmet i Sulja lijepih para svrni, a koristi je imao i Đogo. Kada je na putu – imao je punu zobnicu, a kad je u Grabežu – mogao je uživati u salami, svojoj slobodi, kao rijetko ko iz njegova konjskoga roda…
Težak, kojemu bi pali na konak, jedva je čekao da svane, sve se vrcao u snu, kako bi zorom poklepao kosu onako kako je Ahmet to počeo u kovačnici, te da je nasadi i isproba u najbližoj livadi. Još ako bi jednim klepom mogao, dok se Ahmet, Sulja i Đogo ne vrate s puta, i pokositi, pa je onda vratiti – baš bi bila zgoda!
Obrtnica kovača Ahmeta Čamina izdana 1950:. U zahtjevu za izdavanje, Ahmet je izjavio općinskom službeniku: “Podnio sam samo pola dozvole, a pola mi je izgorilo.”
Ali, ruku na srce, takvih je zbilja bilo malo, sa takvima Ahmet nije viđao posla, a i težaci su znali da ga ne mogu prevariti. Ne faleći im zakona, kako bi Ahmet govorio, oni su poštivali njegov kovački majstorluk. A Ahmet, e on je znao do u treće koljeno ko je čiji u kojoj kući.
„Kako je baba Stana? Je li se Stevan oženio. Koju je doveo? Je li Neđeljko došo iz vojske? Jeste li ispravili spomenik đedu Krstanu? Je li snaja (ovdje je Ahmet izbacivao ono potrebno „h“) Jela rodila?“
I tako sve do Kulen Vakufa. Svakoga je znao u glavu, za svakoga se raspitivao dajući tako do znanja domaćinu koliko se brine o njegovoj familiji, uzvraćajući tako na pruženo gostoprimstvo.
Nekoliko mjeseci nakon „sezone“, para je polahko nestajalo – novčanik se praznio, ali bar je sofra d tada bila puna, nije se oskudijevalo ni u iću ni u piću, a ni u odjeći, obući, a poslije, šta bi bi. Drugi dan, druga nafaka, govorili bi.
Ahmet bi kupio i žestokog duhana, „škije“, i pušio ga na lulu koju je sam napravio. Kašljao je gore nego sve i jedan rički kovač, Bog zna da je i sušicu bolovao.
Kada je odlazio na „liječenje“ u Kasindol, svratio je nakratko u kovačnicu svoga rođaka Omera da se halali.
„Eto, moj Omerica, odoh ja, a Bog zna hoću li se ikad vratiti!“, rekao je prekoračujući prag.
„Hoćeš Amiđa, vira j’, ako Bog da, na Jujrev ćemo mi mojim autom u Kulen Vakuf.“
„E, moj Omerica! Mome Đogi se ni kosti ne znaju đe su, a Bog zna da ću i ja brzo na Onaj Svit…“
Poguren, u teškoj dugoj kaputini koja se za njim vukla haman do zemlje, pušeci i kašljući, nestao je uz Kujudžinicu.
Nedugo poslije, umro je u Kasindolu gdje je i pokopan. Omer – koji je sada u progonstvu u Švedskoj i koji, iako i sam u godinama, često putuje u Bosnu, ali još nije stigao otići Ahmetu na mezar.
Poslije Ahmetove smrti, Sulja je dugo godina meo Črašiju.
Đogu, koga niko poslije Ahmetovog odlaska u Kasindol, nije tražio niti hvatao, davno se zameo svaki trag.
Ostalo je sjećanje kod težaka na majstora Hameta i njegove kao zmija oštre kose.
Ahmetov sin Ahmet; Jabuka ne pada daleko od stabla
Moji Varcarani su bili zavidni Jajčanima na njihovime ćiri, a Jajčani su se ponekad umjeli i našaliti na račun Varcarana, baš u vezi ćire koji nije – vozio do Varcara. Da Bog da ćiru Jajce ponovno vidi, pa makar mi preostali Varcarani i zavidjeli im, kao i do sada. Helem, u stara vremena mnogi Vrcarani nisu ni putovali dalje od Varcara i oklonih mjesta, pa je bilo i onih koji ne bi za svoga života ni vidjeli voz, da ne moradoše u Jajce u muhadžirluk… Mladići, kad stasaj, odlazili u vojsku noseći one svoje drvene kofere na ramenima; tako su imali priliku putovati ćirom u daleki svijet – tamo na neki front u Prvom svjetskom ratu. Vraćali su se sa svojim drvenim sanducima i pričama o krvavim bitkama. Dosta ih je završilo u drvenim sanducima nikad se ne sastavši sa Varcarem; kosti su im na Pijavi u Galiciji. I sam sam, odlazeći iz Varcara preko Jajca i Sarajeva u Prištinu u vojsku, putovao ćirom sve do Titovog Užica, preko Ustiprače, Višegrada i Dobruna, po noći. Neki od regruta su se penjali na rafe za prtljagu i tu spavali. Neka neko ne pomisli kako ženski svijet nije imao pojma kako izgleda to pokretno čudo od tehnike, vatreni zmaj koji krivuda pokraj brzih bosnskih rijeka, penje se stenjući i dahćući uz bosanska brda i planine, pa se onda zahukta niz planinske strmine u ravnice, tutnjeći preko mostova iznad zelenih rijeka i hitrih postoka, dovozeći i odvozeći taj šareni svijet na sve strane dunjaluka, svako svojim poslom i nijetom… Ne znam je li moja Eba rahmetli Čama ikad putovala vozom; rođena s kraja pretprošlog stoljeća u Starom Selu ona, Kulenovićka, vjero-vatno nije se dalje odmakla od Staroga Sela, Bilajca i Varcara, osim kada je ono bila u muhadžirluku u Banjoj Luci i Jajcu. Ne znamo je li ikad sjela u voz, ali voz je sigurno vidjela. Kroz našu kuću i komšiluk kružila je pošalica o Čaminom sasvim dobrom opisu voza. Pitao neki pitac moju Ebu, da li zna kako izgleda voz. „Znam“, rekla je moja Eba, „vidla ga u Jajcu“. I dodala kao iz topa: „Soba u sobu.“ Ta ćirina kompozicija i jest ličila na male pokretne kućice, ili ako ćeš po Ebinom viđenju – sobe; iz jedne sobe uniđeš u drugu i tako sve do lokomotive, pa onda nazad, ako ti ko ima pripaziti stvari. Sve soba iz sobe, sve soba u sobu, pune svakojakog, šarenog svijeta. Zagledaš – svi ti nekako bliski, poznati… Među svijetom u tim ćirinim sobama bilo je svakojakog svijeta i bogatih i siromašnih, i radnika i seljaka; šarene narodne nošnje, bijeli vez i bošče, dimije, šamije i bujame, odijela po modi… Voz i ne kreni, a mnogi bi putnici raspakuj ono što ponesi kao poputninu – pitu maslenicu, pečenu koku, sve zamotano u onaj kahvaji papir od cementnih kesa, ili u novine. Nikad se ne zna šta te čeka na putu! Neko bi ponesi i flašicu rakije. Poneko bi zakunjaj a da voz i ne kreni! To je valjda obrana od onog osjećaja kako nikad ne znaš šta te čeka na putu. Kad ono kače lokomotivu i čitav voz se trzne kao iza sna, tada i nakratko usnuli putnik iznenađeno podiže glavu i – po malo prestrašen da je propustio izaći na svojoj stanici – upita: „Đe smo?“ Jezerani su bili redoviti ćirini putnici. Ko od njih vještiji u hvatanju zlatovčica i pastrmki! Svoj ulov oblagali su koprivama i redali u sepete i korpe, pa navečer kreni vozom iz Jezera, i, nakon čitave noći vožnje ujutro bi stigli na pijacu u Sarajevu. Rasprodaj ribu, pa navečer opet na voz, pa osvani u Jezeru…. Ostalo je sjećanje i na „hajvan vagone“, to jeste baška ćirine pokretne štale – u kojima je putovala stoka. Ti vagoni nisu nikada kačeni na putnički voz, ali kada bi se naš svijet šalio kako nije bilo mjesta u putničkim vagonima, govorili su da bi putovali i hajvan vagonima, samo neka se putuje. Ako neko nije imao dovoljno novca za kartu, šaljivdžije su ga savjetovale da kupi kartu za „hajvan vagon“. Ćiro nikoga nije ostavljao, ako si prispio na voz; ako nije bilo mjesta u prvoj klasi ili drugom razredu – bilo je u hodniku! Glavno je da su noge odignute od zemlje, govorilo se. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio sam đak Učiteljske škole u Jajcu. Pred jednu Novu godinu osvanuo je pred Travničkom kapijom od šperploče napravljen jedan ćirin vagon. Na vagonu je neki šaljivdžija ispisao krupnim slovima – Jajce – Mrkonjić-Grad. Na toj pruzi ćiro nije nikad vozio niti će, bar za sada – voziti. Bilo mi je pomalo krivo zbog te šale, ali ona nije zaustavila moja maštanja o čirinoj pruzi od Jajca preko Jezera do moga Varcara i dalje, dalje prema Ključu, Bosanskom Petrovcu i Bihaću. Koliko sam samo puta u mašti tuda proputovao baš ćirom. I to je bila draž, a ta magija traje i danas, makar sam hiljadama kilometara daleko od Varcara i Jajca i tolike decenije od nasilnog odlaska ćire na prugu bez povratka. Niko kao mi se nije ružnije ponio prema tome našem velikom ćiri koji nam je služio decenije, neumorno i redovito, ne ostvaljajući nas nikad, osim ako smo zakasnili na voz. Za nekoliko godina ćiro i sve što mu je pripadalo završilo je na najružniji način; pruga je poparana i pretopljena, pragovi rasprodani. Lokomotive otišle u staro željezo. Nekoliko ih je ostavljeno kao muzejski eksponati, mogle su se vidjeti na komadiću ostavljene pruga, kao ona u Turbetu, recimo. Uskoro su te ćirine lokomotive postale ruglo, očerupane nakaze izložene udarničkom vandalizmu. Te gomile željeza, savijenih cijevi, odvaljenih plehova – postale su spomenici našeg barbarskog odnosa prema vozu koji nam je tako pouzdano i predano služio decenijama. Šta to ima u nama tako rušilačko, da se svim silama tako surovo osvetimo tom tehničkom savršenstvu? Kad pomislim na tu žalosnu sudbinu našega dobroga ćire, u pomoć pozovem najljepša sjećanja na djetinjstvo i putavanje ćirom kroz Bosnu. U mojoj mašti ćiro nikada prestao voziti. Kao da gledam mali voz koji šišteći i hukućući, otpuhujući paru i dim na sve strane – vozi veselo zviždeći neokrnjenim bosanskim krajolikom. Ćiro, to čudo na točkovima – soba iz sobe i soba u sobu – vozi samo u mojoj mašti i sjećanju još pokojeg zaljubljenika kakav je Zijad Plivac iz Mračaja u Jajcu koji sjećanja na ćiru ukoričuje u knjigu i kojemu posvećujem ove redove.
Dok smo nas dvojica sa zastavom RBiH u rukama izgovarali poruke ZAVNOBiH-a, u blizini je bio jedan milicioner koji nas je povremeno promatrao, ali uopće nije reagirao. Malo kasnije je stigao još jedan milicioner, koji nam također nije rekao ni jednu riječ.
Postavili smo pitanje, zašto nas nisu hapsili kada smo bili sa zastavom sa ljiljanima pred Spomen-muzejom ZAVNOBiH-a, dakle na „djelu” – na licu mjesta te zašto nas sad nagovaraju na isto „djelo” zbog kojeg i nas uhapisli… Možda je greška što nismo otišli do našega auta i uzeli zastavu sa ljiljanima i ponovo otišli pred zgradu Prvog zasijedanja ZAVNOBiH-a. Milicioner je prijetio ratom i uništenjem Bosne.
Na nebu su se pojavila jata crnih ptica koje su, namirisavši s visina krv, počela kružiti nad ubijenim selom.
Ibrahim Halilović 