Prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ, historičar, univerzitetski profesor u Sarajevu, nakon pročitanog samo jednog malog odlomka iz knjige Sabahudina Dudina ŠEHOVIĆA je napisao:
JE LI MOGUĆE DA TAKVA ZVJERSTVA JEDAN ČOVJEK UČINI DRUGOME, NEVINOM ČOVJEKU!
Historičaru prof. dr. Dubravku LOVRENOVIĆU, univezitetskom profesoru u Sarajevu poslao sam samo jedan kratki odlomak iz knjige koju uskoro namjerava štampati Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ pod naslovom “Glavu dole, ruke na leđa.”
U tom odlomku opisan je do sada neopisan brutalan krvnički način na koji su džallati mučili nedužne građane Varcar Vakufa (Mrkonji-Grada) za vrijeme njihova zatočenja u Podbrdu u klaonici “Zadružne trgovine.” Njih je srpska vlast pohapsila i otpremila u logor na Manjaču.”
Josip Svetinović Baja nije preživio mučenje u Klaonici u Podbrdu, a zločin je ostao nekažnjen do danas. (Umjesto zločinaca koji se slobodno kreću, SIPA preko Intrepola pokušava zastrašiti mene jer se usuđujem pisati o tom nekažnjenom zločinu.)
Slike mučenja logoraša koje svojim budućim čitateljima nudi preživjeli svjedok toga užasa Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ – normalan ljudski um teško može zamisliti da postoje u džehenemu.
To se mučenje jedino može usporediti sa načinom mučenja Isusa Krista.
Nakon što je pročitao samo taj kratki odlomak iz Knjige Sabahudina Šehovića, prof. dr. Dubravno Lovrenović je napisao, citiram:
“Krv mi se ledi u žilama dok ovo čitam i uvijek se iznova pitam: Je li moguće da takva zvjerstva jedan čovjek učini drugome, nevinom čovjeku? Pitat cu se vjerovatno dok živim.
Drago mi je da se baviš tom knjigom jer naša je dužnost da sve dokumentiramo i ostavimo kao svjedočanstvo za sobom. Pozdravi Sabahudina Šehovića uz izraze moga poštovanja!”
Prof. Lovrenović sa svojom suprugom Alisom upravo završava knjigu o tragičnoj smrti Alisinog sina Mahira Rakovca koji je tragično okončao svoj mladi život jer nije više mogao podnositi nepravdu, nasilje, poniženja i zulum koji su nad njim nevinim, bez ikakvog razloga i povoda provodili vršnjaci koje dejtonsko pravosuđe pokušava osloboditi odgovornosti.
Knjiga Sabahudina Šehovića je jedinstveno, svjedočenje i teška optužba za zlo kroz koje je prošao zajedno sa drugim logorašima.
Ta knjiga vrvi od podataka, događaja, imena katila koje i se danas mogu sresti na ulicama nekad i našega grada
Dudin se hrabro prihvatio teška i odgovorna posla oko pisanja i štampanja te knjige koja baca jak snop svjetla u to mračno doba zla i naše nedavne povijesti.
Knjiga će izlaći na svjetlo dana kao opomena da zločinci moraju biti kažnjeni kako se zločin nikada više ne bi ponovio. Bez pravde nema pomirenja ni suživota.
Dudinu treba pomoći kako bi taj zahtjevni posao uspješno završio.
Stoga, ohrabruje podrška koju je dobio od svojih brojnih sugrađana koji su pokazali interes za tu knjigu i otkup njenih primjeraka.
Ohabrujem svoje sugrađane i ljude dobre volje neka potpomognu Sabahudina Šehovića u ovom važnom projektu o najnovijoj povijesti našega grada. I sam sam se stavio Dudinu na raspolaganje. Za kraj, evo jednog kratkog odlomka iz knjige koji govori o solidarnosti muslimana i katolika; okruženi zlom, oni nisu izgubili osjećaj za univerzalnu ljudskost, pa tako ni varcarsku, zborićku, ričku ljudskost – komšijsku solidarnost.
Radnja se događa u Bjelajcu polovinom juna 1992.
“Negdje u sumrak naredili su nam da izađemo iz garaže i da ustanemo sa kanala na kojem smo ležali čekajući dželate da nas pokolju.
Ušla je grupa vojnika, njih četvero-petero, i počeli su tući one starice iz Liskovice.
Primjetio sam da su ti vojnici u maskiranim uniformama ustvari žene, djev
ojke Srpkinje, komšinice tih starica. Toliko su ih sa uživanjem tukle da su podvrskivale od zadovoljstva. Tako su ih surovo izubijale da ne znam da li je i jedna od te tri starice preživjela.
Iz te garaže odveli su nas u štalu koja je služila za neko skladište ili ostavu. Štala je bila vlažna i do pola pod vodom. Sa sinom Suadom, kojeg sam više nosio nego što je on mogao hodati, sjeo sam u jedan ćošak koji je bio suhlji. Sjedili smo tu sa Josipom Svetinovićem Bajom, mada nije bilo mjesta ni za jednoga, a sjela smo nas trojica. Da ne bi moj sin sjedio na vlažnoj zemlji onako polumrtav, Baja je skinuo kaput i dao mom sinu da sjedne na njega, a on je ostao u nekoj poderanoj košulji iako je ta noć bila hladna, a štala memljiva i vlažna.
Taj gest komšije i prijatelja Baje ne mogu nikada zaboraviti.“
Ibrahim Halilović 
DUDIN MIJE poznat bili smo komsije u Warcaru bili smo skupa u Paklu I jos nekolicina Hare Baja Zdravko Ivica Ferid Fahrija Zeljko Nina Nuni Vinko Josip Islam Kijad Sulejman Vinko Boris Braco Nuni Pero Benko ekolicina iz BJELAJCA LISKOVICE Prosli smo Pakao i ostali smo nekim CUDOM zivi da ljudi mogu biti zvjeri kada ih zaludim nacionalizmom ovo je dokaz nistà ne moze biti opasnije i krvolocnije nego covjek nijedna zvjer mu nije ravna Jasam mkme dobrome prijatelju i komsiji Halilovicu poslao svjedocenje o Logoru i Podbrdu NISAM MOGAO VISE DA SUTIM NE MKGU DA PRIKRIVAM ZLOCIN GENOCID maltretiranja i zlostavljanja bledao sam stasu zvjeri radile od moih sugradjana i sam sam prosao pakao Nikada im necu OPROSTITI NIKADA JER SU MI UNISTILI ZIVOT I UBILI MOGA RODJAKA BAJU Toje strahota i da ljudi ne mogu da povjeruju Samo jedan primjer Gledao sam logorasa mislim daje od Sane kada se skinuo do pojasa dah mije zastao sav je bio crn od uboja nisi mogao vrhom igle ubosti u dio tijela daje bio normalne boje koze sve je bilo crno od silni batina Javas oitam ko mkze i kako da oprosti tak ima sta su radili odnnevinih ljudi toje uzas neka in Bog oprosti JA NE NIKADA
Iako nisam iz te Čaršije (ali nisam ni daleko od nje, samo se spustiš niz Crnu Rijeku pa niz Vrbas…), osjećam moralnu odgovornost da i ovoga puta izrazim svoje suosjećanje sa familijom nevino ubijenog čovjeka iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada I da se javno zgrozim nad onima koji su to učinili. I, da javno odam priznanje autoru knjige Šehoviću te Ibrahimu koji bdije nad ovim slučajem na njemu sopstven način. Dok je takvih, u Bosni zaborava ipak biti neće!
Ljudi koji nisu bili u Mg ce dobiti pogresnu sliku citajuci samo tekstove ovog autora, stradanja je bilo na svim stranama, imate na youtube primere ljudi, domacina u Mrkonjickoj opstini i suzivota u toj sredini, primer istog je selo Gornje i Donje Baljvine, koji su branili jedni druge i tokom drugog sv rata i ovog gradjanskog rata, u Sipovu je 5 muslimanskih porodica ostalo sa komsijama Srbima tokom rata, i sad su se vratili i svi su na istom mestu (put prema adi Sokocnici), NITI JE SVE CRNO NITI JE BELO, u ostalom zna se ko je unistio grad 95 i koji je narod najvise nastradao, a bojim se da vasa deca slusaju turbo folkere Srbskih pevaca, kao sto Srbi vole baklave, tulumbe isl, pozdrav dobrim ljudima u Bosni/RS/Federaciji/ i ponajavise naravno u Mrkonjic Gradu;)
Pogrešna slika o događajima bilo gdje, pa i u Mrkonjić-Gradu, Podbrdu ili Manjači ne može se steći na osnovu istinitih činjenica. Na osnovu iznesenih činjenica koje niko ne može osporiti jer su tačne, ne može se steći dojam da su sve strane činile zlo, pogotovo ne u jdnakom omjeru, niti je tu bilo “strana u sukobu” niti je u Vrcaru bilo rata: bila je četnička, pa ustaška vlast. Jedna duže, jedna kraće, koje su uništile grad i sve gradsko u njemu. Bošnjaci muslimani – sigurno nisu krivi ni zašto. Njima su pak učinili veliko zlo komšije Srbi, kao i oni koje je Tuđman poslao da na ovim prostorima prave Veliku Hrvatsku, jegmeći se ko će više jamiti – ili oni ili – Srbi za Veliku Srbiju. Muslimani su im smetali, iako nisu pružili nikakav otpor ni Velikoj Srbiji ni Velikoj Hrvatskoj. Bili su goloruki, a rat protiv komšija i susjeda im nije bio ni na kraj pameti. U oba slučaja, muslimani su bili žrtve. Srbi su u Mrkonjić-Gradu počinili zločin genocida. Naravno, da je bilo časnih izuzetaka – o kojima Novak iz Jagodine ovdje govori, želeći očito saprati tešku povjesnu ljagu sa srpskog naroda koji se još uvijek ne odriće zločinaca koji su u ime srpstva, SDS-a, SANU-u, SPC, Miloševića, Karadžića, Čulića i co. uz sverdnu pomoć JNA koja je petokratake zamijenila kokardama počinili nezamislivo zlo nad muslimanima; to što su pojedinci ili čak grupe spašavali svoje ugrožene komšije, svijetli su primjeri onog što je Bosna po tradiciji uvijek bila i što čini njen duh. Bosna je bila nukleus onog civilzacijskog kojemu kao đoja sada strijemi EU, a koja je usudonik u razaranju bosanskog hiljadugdišnjeg suživota, nukleusa kojem dana sstrijemi. O Baljivanam sigurno znam više nego Novak. Tačno je da su se međusobno ispomagali, ali je tačno i to da je srpska vlast naredila Baljvancima muslimanima da se isele pred ofanzivom Tuđmanovih; koem su muslimani Baljvanci bili krivi da su se morali iseljavati u Bugojno, gdje i danas neki žive. Tada su Srbi otišli na svoju, a muslimani na svoju stranu; uzrok tom je srpski zločin, na koji su zločinom uvraćali Hrvati, ali en sa Zborišta. Dok god se Srbi ne odreknu najvećih ratnih i genocidnih zločinaca, krivica će padati na kolektivitet, na čitav narod, bez obzira na svijele primjere komšijske ispomoći koje je i moja obitelj doživjela od komšija Srba. Uvijek sam to isticao, i isticaću ću dok sam živ takve primjere, ali nikada neću odšutjeti zlo koje su četnici nanijeli nedužnim mojim sugrađanima koji su ih terorom rastjerali, koji su bili oteli njihova imanja, ostvaili ih bez posla, ubijali, mučili takvim metodama koje ni Hitleru nisu naum pale, koji su ih therali na kuluk, i koji su ih sveli na zanemaljivu manjinu u gradu nekada dominantno muslimanskom – i to na zanemarljivu manjinu starijeg stanovništva kako se ne bi moglo “reproducirati.” Oni koji su preteprjeli ustaški teror u gradu za vrijeme hrvatske okupacije – nemaju ni jednu finu riječ za te zločince; oni su rastavili ovaj grad sa onim što je grad činilo najljepšim, najboljim i najbogatijim u svakom pogledu ljudskosti, što je grad stjecao kroz svoju povijest. Srbi (i četnici i fini ljudi) su utekli pred ustašama, ali su se vratili; muslimani koji su utekli ispred jednih i drugih, rijetko se zavraćaju, a kamo li vraćaju u svoj nekadašnji grad. Haj pogodi Novače zbog čega i koga! Ako ne mereš, evo da Ti kažem – jer nekažnjeni zločinci i danas se šeću gradom. Njihova imena – kao nesporne činjenice – istinu – imaćeš prlike pročitati u knjizi Sabahudina Šehovića jednog od onih koji se i nakon 24 godine tek sada usuđuju progovoriti istinu koju niko, pogoovo Novak iz Jagoidine ne može poreći.
Isto tako Srbi mogu da kazu da su zrtva Sukoba Hrvata i Muslimana u Bugojnu, to sto se nisu vratili Muslimani u Mg, isti je razlog sto se Srbi nisu vratili u npr opstine Kljuc ili Sanski Most, ili grad u kojem je do rata posle Beograda zivelo najvise Srba. Sustinski ljudi odlaze u inostranstvo iz Mg koliko i iz Kljuca ili Livna, tako da obrni okreni ista je situacija. Manjaca je bila antikomunisticki orijentisana u drugom sv ratu, pa je taj narod stradao ( i oni koji nisu bili ucesnici u bilo kom smislu) nakon istog, 17 sela je iseljeno i napravljen vojni poligon, i sta bi sad. Imate zanimljivu emisiju edukativnokultoroskog karaktera na youtube, pod nazivom “perspektiva”, snimanu unazad godinu dana, Mostar, nema tamo Srba, kao zrtve sukoba Hrvata i Muslimana, koji zive odvojeno a opet zajedno, pa su pitlali srednjoskolce sta misle od vrsnjacima iz drugog dela grada, ko ima viska slobodnog vremena videce sta misle jedni od drugima, a onda neka pogledaju epizodu Brcko, istog projekta pa ce videti odnos tu tri naroda, totalna suprotnost. Ono sto je cinjenica je da su vecina lidera politickih i vojnih ova tri naroda, u periodu rata, bili komunisti do tada, pa su se posle 40 godina i kada je nestalo Tite i novaca setili ko su, svoje nacinonalne i verske pripadnosti, danas su evropejci i demokrate, sutra ko zna sta, to je takav soj i sta sad, Tako da su svi oni pomalo “heroji” a povise krivi sto su ucinili obicnom coveku. Pozdrav svim Mrkonjcanima, ponajvise operskoj divi Snezani Savicic, iz Jagodine 🙂
Novače, da je i sto posto tačno što pišete, a nije, opet to nema veze sa temom. Tema je zločin nad muslimanima i katolicima – građanima Varcar Vakufa koji nisu nikom ni krivi ni dužni – a mučeni su metodama koje su Hitelru bile nepoznate, a ne vejerujem da su i u Staljinovm gulagu vješali ljude na čengale, kao kad deru hajvan. Spominjete Ključ – kao nisu se Srbi vratili tamo. A što nisu? Pa nisu jer su počinili genocid, naravno en svi ključki Srbi, ali ga se ne odriću… Oni koji se vrate, a niko im ne brani, prezreni i niko ih ne želi ni pogledati, priča mi baš danas moj priajtelj iz Ključa, logoraš Đemal. Ti se Novače, prikazuješ ovdje i kao lažac – naprimjer glede Bugojna. Blage veze nemaju sukobi muslimana i katolika u Bugojnu jer su se ti sukobi dogodli najmanje dvije godine nakon što su Srbi bez ikakvog razloga masovno napustili grad u kojem su živjeli kao bubreg u loju i zdimili negdej u Srijem, Vojvodinu… Srbi su napustili samovoljno Bugojno negdje u kasnu jesen 1991. po naredbi Karadžića. Kao novinar TV snimio sam prilog o tome koji je objavljen na TVSA. Niko ih nije istjerao iz Bugojna gdje su zauzima najviše funkcije u “Slavku Rodiću” i drugim preduzećima, nego Karadžić. Isto je bilo i u Jajcu kojeg su potom opkolili i tukli svoje sugrađane, što sam i sam preživljavao. Jajački Srbi koji su ostali u gradu dijeliti sudbinu s nama svjedočili su javno da su njhovi sunarodnici ostavljali ručak i napupštali grad, a policija je na punktu kod Hotela Jajce oduzela silno oružje od njih. a da ih nije niko poprijeko pogledao. Pa i kada su počeli tući nas sa okolnih brda – lično sam ih preko TV Jajce pozivao da se vrate dok nisu okrvavili ruke. Nisu poslušali, a ja sam mogao zijaniti glavu zbog tih poziva… Eno ih vraćaju se i u Jajce, kao i na Bravsko, i Bosanski Petrovac… U Bugojno se ne vraćaju, jer “Slavko Rodić” ne postoji, niti postoji JNA za koju su radili… Njihovo naselje je bilo najljepše u Bugojnu i za primjer sam ga pokazivao na TVSA. To naselje su Hrvati srušili, ne da se u njega ne bi vratili Srbi, njihove vojni saveznici protiv muslimana, nego da se u njega ne bi smjestile musliamnske izbjeglice. Kislo je dvije tri godine, a onda su ipak u tu memlu i čađ uselili muslimane, koji su te kuće kasnije otplatili. Ja bih Te Novače zamolio da mi ne oduzimaš vrijeme Tvojim glupostima. Ti nisi Novak, Ti se predstavljaš kao Tošo.
oni mogu sve a kasnije se pravdaju i dokazuju kako su oni bili ubijani i izgnanici Nikada nemaju obraze da priznaju stasu radili uvjek su oni stradali i bili prognani Nikada dase probude od svoje pohlepe za tudjom zemljom sve je njihovo dije srpski grob toje njihova zemlja Ovake glupe izreke mogu samo oni da govore to dokazuje kosu oni sve je njihovo Prosao sam njihovu demokratiju toje teror nevidjeni gledao sam ocima stasu radili sa nevinim ljudima Toje STRAHOTE KOLIKO IM JE POHLEPA ODUZELA RAZUM NEKA UPAMTE DASE NIKADA NE MOGU OPRATI OD KRVI NEVINOGA NARODA PROKLETI SU I TOCE IH PRATITI DOK POSTOJE NA PLANETI ZEMLJI
Rođen sam u Mrkonjić Gradu 1992. godine. Srbin sam i odrastao sam u čaršiji. O ovome se ništa ne zna među mlađim generacijama. Stariji sugrađani su znali šta se dešava, međutim niko nije smio da se pobuni, jer ako su ti zlikovci bili spremni toliko zla nanijeti Bošnjacima i Hrvatima, zašto isto ne bi bili spremni to učiniti i Srbima koji su se bunili protiv toga ludila?
Gospodine Haliloviću i ostali koji ste komentarisali, žao mi je i teško da čitam to što se proživjeli. Nemam prava da vam kažem da oprostite, jer imate svako pravo da mrzite Srbe i sve ono što Mrkonjić Grad/Varcar Vakuf predstavlja. Osjećate se izdanima i poniženima, mučeni ste i ubijani. Svako ko to negira je kukavica.
Ako bih rekao da shvatam vašu bol, patnju i traume lagao bih vas, ali vas molim da uzmeto u obzir činjenicu sa veliki broj Mrkonjićana, nije bio takav i da su se bojali reagovati, jer bi završili kao što ste završili i vi. Prošli bi kao Srđan Aleksić iz Trebinja. Uzmite u obzi činjenicu da se u mrkonjićkom selu Baljvine Srbi pravedno ponijeli prema svojim komšijama i prijateljima, pa shodno tome neka vam takvi Srbi budu primjer i na takve gledajte kao na jedine istinske predstavnike toga naroda.
Gospodine Haliloviću, smatram da je Vaš način poprilično napadan kada se radi o vašim akcijama u centru grada. Mislim da to nije način na koji ćete dobiti simpatije građana Mrkonjić Grada, a to bi bilo jako bitno ako želite da mnogi mladi saznaju šta se dešavalo tokom rata. Vrlo je bitno da na jedan smiren i civilizovan način komunicirate sa ljudima, jer će određeni ljudi koji ne mogu da kontrolišu svoju mržnju početi da vas napadaju, kao što se i desilo, ako sam dobro pročitao.
Ja nemam ništa sa tim ratom, nisam u njemu učestvovao, ali spreman sam da pružim ruku pomirenja svakome. Nadam se gospodine Haliloviću, da ćete i vi pružiti ruku nama koji smo spremni da čujemo šta imate da kažete, ali ipak postoje maniri, načini i pravila da se nešto kaže. Jer ja nemam nikakvu grižnju savjesti po pitanju bilo čega što se desilo bilo kome u ratu, jer ja lično nikome zlo nisamo nanio. I zato, trebali biste poštovati mene prije svega kao čovjeka, pa tek onda kao Srbina, Bosanca itd.
Bilo bi jako lijepo kada bi se mogla održati promocija knjige gospodina Sabahudina Šehovića u Mrkonjić Gradu i vjerujem da bi se jedan dobar dio ljudi odazvao, pa i ako ne bi trebalo bi se o tome razgovarati iz čisto moralnih i etičkih razloga, zbog onih koji su ubijeni, zlostavljani i mučeni, kako i zbog onih koji sada tamo žive i nemaju drugu alternativu osim da nastave da žive.
Duboko sam uvjeren da Bog svakome daje njegovu platu i vjerujte da su mnogi ljudi čija sam imena pročitao primili svoji. Nema većeg i boljeg sudije od Boga samoga.
Uvijek ste dobrodošli u Mrkonjić Grad, svako od vas, jer to je vaš grad po svakoj logici. Samo pazite na način na koji se obraćate ljudima, jer i oni su možda nekoga izgubili ili su proživjeli isto to u Jejcu, Bugojnu, Donjem Vakufu itd.
Svako ima svoju priču i zato razgovarajmo, jer svima nama treba živjeti a ne mrijeti. Neki novi rat je uvijek moguć, pa zato hajde da se potrudimo da do njega ne dođe, a to ćemo moći samo iskrenim pružanjem ruke jednih drugima.
Za zločince je sud, za ostale je nastavak i pomirenje.