AlJAZEERA BALKANS

TEME

31. Decembar 2016.

Semir Vranić, zvijezda akademske medicine

Časopis The Pathologist svrstao je Vranića među 100 najperspektivnijih stručnjaka iz oblasti patologije i laboratorijske medicine u svijetu.

Piše:Harun Cero

Vranić (u sredini) na ovogodišnjem kongresu američkih patologa sa potpredsjednikom Američke i kanadske akademije patologa za 2015/16 David B. Kaminskyjem (lijevo) (United States & Canadian Academy of Pathology) i profesorom John R. Goldblumom (desno)Ustupljeno Al Jazeeri

Trebinjac Semir Vranić, docent Medicinskog fakulteta u Sarajevu, našao se na listi 100 najperspektivnijih stručnjaka iz oblasti patologije i laboratorijske medicine za 2016.

Među ‘najmoćnijih 100’ (Top 100 Power) stručnog časopisa The Pathologist predstavljeni su patolozi koji su ostvarili najveći utjecaj i čija dostignuća su bila revolucionarna za istraživanje u ovoj oblasti medicine, ili su značajno poboljšala njegu i liječenje pacijenata.

Vranić je jedan od rijetkih patologa koji su se našli na toj listi, a da nisu iz Sjedinjenih Američkih Država. Za naučnike na toj listi je časopis The Pathologist napisao da su zvijezde u usponu u oblasti patologije,a mediji u regiji su o Vraniću svojevremeno pisali kao o najuspješnijem doktorantu Sveučilišta u Zagrebu.

Za Al Jazeeru govori o svom dosadašnjem radu, planovima i perspektivi za mlade naučnike u BiH…

• Jedan od rijetkih ste neameričkih patologa koji se našao na prestižnoj listi perspektivnih stručnjaka u području patologije i labaratorijske medicine. U obrazloženju se navodi da ste ‘čovjek spreman na velike promjene kako bi stvari krenule na bolje’. Koliko Vam znači ova nominacija?

– Sigurno da je ova nagrada veliko priznanje za moj dosadašnji rad, a definitivno jest i veliki poticaj za budućnost. Naći se u društvu stotinjak kolega koji svaki na svoj način i predano doprinosi razvoju nauke i doprinosi novim otkrićima nije samo priznanje, već i velika obaveza. Posebno me raduje što su me nominirale kolege iz drugih zemalja i što je ovo ujedno i priznanje za Bosnu i Hercegovinu. Ovo posebno ističem zbog činjenice da je konkurencija bila ogromna.

• Navodi se i da ste Vašim radom pomogli i u ‘smanjenju jaza između BiH, Hrvatske i Srbije, tri države koje su do nedavno međusobno ratovale’. Kako to komentarišete?

– Ovaj dio obrazloženja odnosi se na moje profesionalne i akademske aktivnosti koje su vezane za unapređenje kvalitete patološke službe u Bosni i Hercegovini i zemljama okruženja. U nekoliko segmenata se trudim da uspostavimo dobru suradnju i da se Sarajevo dobro pozicionira u ovoj oblasti:

a) Uspostavljanjem „Bryan Warren Škole patologije“, u čast pokojnog doktora Bryana Warrena. Naime, ovaj profesor patologije sa Oxforda je u ime Britanskog odjela Međunarodne akademije patologije (British Division of the International Academy of Pathology/BDIAP/) još 2006. godine inicirao suradnju sa sarajevskom Patologijom. Prva škola je održana 2007. u Sarajevu, a 10. jubilarna početkom novembra 2016. godine.

U proteklih 10 godina gostovalo je ukupno 25 vrhunskih predavača-patologa, najvećim dijelom iz Velike Britanije, ali i drugih zemalja, a među učesnicima su bili patolozi iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i zemalja okruženja, prije svih iz Srbije, Hrvatske, ali i i Slovenije, Austrije, Rumunije; s druge strane, BDIAP aktivno sponzorira edukacijske seminare i kongrese patologa i specijalizanata patologije svake godine. Ta edukacija se odnosi prevashodno na patologe iz Bosne i Hercegovine, ali manjim dijelom i iz drugih zemalja okruženja;

b) Prošle godine krenula je i aktivna suradnja sa „Turkish Division of the International Academy of Pathology“, sa ciljem poboljšanja citopatološke dijagnostike u Bosni i Hercegovini. Prva škola citopatologije održana je u junu 2016. u Sarajevu, a planirali smo održavanje druge škole u proljeće 2017. godine. Osim toga, moje znanstvene i akademske aktivnosti su vezane za umrežavanje sa zemljama bivše Jugoslavije, ali i drugim zemljama iz okruženja (npr. Češka Republika, Mađarska, Turska).

• Koja su Vaša dosadašnja dostignuća na polju patologije?

– Već 12 godina, tj. od završetka studija medicine, aktivno sam uključen u istraživanja molekularnih i genetskih promjena kod rijetkih podtipova karcinoma dojke i o tome sam do sada objavio 30 radova u europskim i američkim časopisima. Zadnje dvije godine vrlo aktivno sam uključen u istraživanja koja se odnose na ispitivanje imunoloških biomarkera kod tumora, a to je danas nezaobilazna tema zbog velikih dostignuća i terapijskih postignuća u tretmanu karcinoma pluća, bubrega, mokraćnog mjehura, malignog melanoma i Hodgkinovog limfoma. Jedan rad, na kojem sam koautor, a objavljen je u časopisu Američke asocijacije za istraživanje raka (AACR), proglašen je 2015. godine među najcitiranije i najutjecajnije radove koje je AACR objavio u 2014. godini.

Trenutno radim na jednom velikom projektu profiliranja i testiranja imunoloških biomarkera kod primarnih i metastatskih tumora na plućima. Sa kolegama iz Zagreba radim na istraživanju karcinoma jajnika, a preko istraživanja moga doktoranta dr. Faruka Skenderija, uključen sam aktivno u istraživanja rijetkih podtipova karcinoma bubrega (projekt sa kolegama iz Plzena, Češka Republika).

• O Vama su mediji u regiji svojevremeno pisali kao o najuspješnijem doktorantu zagrebačkog Sveučilišta, a The Pathologist navodi kako ste, uprkos brojnim ponudama iz inostranstva, odlučili ostati u BiH. Zašto ste se odlučili na taj potez?

– Mislim da je važno raditi na unapređenju medicinske struke u Bosni i Hercegovini i poboljšanju profesionalnih, znanstvenih i akademskih uvjeta u našoj zemlji, a najbolji način za to je kroz transfer znanja iz razvijenih zemalja, u mome slučaju iz Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Italije, gdje sam boravio na istraživačkim projektima i postdoktorskim usavršavanjima.

Od 2014. godine sam glavni urednik u jedinom indeksiranom bh. časopisu Bosnian Journal of Basic Medical Sciences (jedini bh. časopis koji je indeksiran u bibliografskoj bazi Science Citation Index), preko kojega aktivno pokušavam unaprijediti kvalitet akademske medicine u Bosni i Hercegovini, te povećati znanstvenu i akademsku vidljivost naše zemlje u razvijenom svijetu.

• Navedeno je i da želite proširiti svoje znanje u oblasti molekularne patologije. Šta to podrazumijeva?

– U današnjoj eri ciljane terapije tumora („targeted therapy“, „personalized medicine“) molekularna patologija je nezaobilazan dio patologije i postala je obavezan dio edukacije u razvijenom svijetu, npr. u Americi postoji i posebna specijalizacija iz molekularne patologije. Moja nastojanja u tom smislu su znanstveno-istraživačka s jedne, ali i profesionalna s druge strane, vezana za optimizaciju biomarkera za ciljanu terapiju tumora.

• Kakve su mogućnosti napredovanja u oblasti patologije i akademske medicine u BiH u odnosu na zemlje regije?

– Naš sistem je poprilično ograničavajući po pitanju mogućnosti. Jedina opcija uz sistematičan rad je prioritetiziranje i podsticanje stalnog umrežavanja s institucijama u razvijenim zemljama, korištenje fondova Europske unije, te fondova različitih strukovnih udruženja i asocijacija.

• Jedan od Vaših ciljeva je da u BiH uspostavite centar za proučavanje raka i genomiku. Kada bi ta ideja mogla zaživjeti?

– To vam ne mogu precizno odgovoriti jer malo zavisi od mene, a mnogo više od sistema u kojem radim. Ono što je sigurno – takav jedan centar bi bio odlična osnova za unapređenje kvaliteta istraživanja, jačanja osnove za kvalitetne doktorate, te ujedno i jačanje medicinskih nauka u Bosni i Hercegovini, općenito. Supstrat za istraživanja je već prisutan, ali najvećim dijelom neiskorišten zbog nedostatne istraživačke infrastrukture.

• Šta vas inspiriše da se bavite naukom?

– Nauka i istraživanja su osnovni pokretači razvoja jednog društva i bez njih je društvo osuđeno na stagnaciju. Osnovni pokretački motiv u mome slučaju je želja za novim saznanjima i dostignućima, čije će krajnje pozitivne učinke osjetiti pacijenti.

• Kako vidite perspektivu za mlade naučnike/pronalazače u BiH?

– Odgovor je vrlo jednostavan – kroz umrežavanje sa institucijama u razvijenim i osviještenim zemljama. Edukacije i studijski boravci u razvijenom svijetu su ključ.

Izvor: Al Jazeera

***

Dr. VRANIĆA I MENE ZBLIŽILA SEVDALINKA

Semira Vranića sam upoznao prije petnaestak godina. Bio srednjoškolac, prognanik iz Trebinja u  Danskoj.

Tada sam uređivao i vodio “Radio za građane iz Bosne i Hercegovine” u Windsoru u Canadi pri CJAM radiju.

Svaka emisija, uz vijesti i komentare o zbivanjima u Bosni i oko Bosne, bila je tematizirana – bilo je tako govora o bosanskom jeziku, povijesti Bosne, pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću, Indexima, Mula Mustafi Bašeskiji…,  a jedna od emisija bila je posvećena sevdalinci.

Nemajući svoje literature na tu temu, posegnuo sam za internetom i tamo naišao na web- stranicu Semira Vranića. Koristio sam sve što mi je trebalo za moju emisiju, spomenuo izvor, spomenuo Semira, te mu se e-mailom zahvalio.
Na moje iznenađenje, Semir je uzvratio e-mailom i tako je počelo naše druženje – prvo u virtualnom, a zatim i u stvarnom životu. Emisiju koju sam prvi pokrenuo i uređivao na bosanskom jeziku u Windsoru odavno ne uređujem; Dr. Semir Vranić danas uređuje mjesečnu emisiju “Iz povijesti sevdalinke” koju imam čast čuti prije svih slušatelja Radija BH 1 jer mi je šalje na moju e-mail adresu. (Emisije možete slušati na soundcloud.com. Na ovom linku je prva, a tu se mogu  naći i ostale emisije:

soundclouduhttps://soundcloud.com/semir-vranic/emisija-iz-povijesti-sevdalinke-bh-radio-1-april-2016

Godinama smo gradili i učvršćivali međusobne prijateljske veze. Poslao bih ponekad  Semiru rijedak snimak ričkih pivača Zile i Zibe, Vlasinjke Đulbe, kucukanje u šargiju njenog sina Huse Šahmana. Iz Bosne bi na moju canadsku kućnu adresu stiglo po nekoliko CD-ova, sve probrane sevdalinke u izvođenju znanih i neznanih – ili nepravedno zaboravljenih vrsnih pjevača i muzičara. Tako se na radost Hajrinu i moju, naša zbirka sevdalinki uvećavala iz godine u godinu. Kada dođi u posjetu, Semir redovno ponese i laptop – pa nam presnimi sve što ima od sevdalinki. Darivao nam je i nekoliko knjiga.

I sada me Semir obraduje rijetkim snimkom do kojeg je došao samo njemu znanim putem, pa se u mojoj muzičkoj arhivi nalazi kompletan repertoar Zaima Imamovića, Zehre Deović, Safeta Isovića, Himze Polovine…,  kao i brojnih pjevača koji su snimali sevdalinke uz pratnju beogradskih orkestra Carevca, Radetića…

Tu su i naučni radovi o sevdalinci, zapisi izvornih pjesama domaćih i stranih sakupljača. To je veliko muzičko blago koje svojim naučnim radom neprestano obogaćuje dr. Vranić.. A kakvo tek muzičko bogatstvo posjeduje Dr. Vranić! Pa nema niti jednog snimka sevdalinke do kojeg se moglo doći a da ga on ne posjeduje; u njegovoj zbirci su naučni radovi o sevdalinci skupljani ne samo po Bosni i susjednim državama, nego i po knjižnicama i univerzitetima diljem svijeta. Tu je i knjiga na temu sevdalinke koju je radio zajedno sa r. Omerom Pobrićem i drugi znanstveni radovi. Gdje god postoji nešto o sevdalinci, a dr. Vranić  nekako sazna – on će sigurno doći do toga, taman to košta čitavo bogatstvo.

Semir Vranić se vratio iz izbjeglištva u Sarajevo, studirao i u rekordnom vremenu doktorirao na Medicinskom fakultetu, da bi nekoliko godina kasnije bio proglašen najuspješnijim doktorantom na Sveučilištu u Zagrebu.

Dr. Semir Vranić je briljantan svjetski naučnik, dični Bosanac, ponos Bosne i svih koji ga poznaju,  građanin svijeta, član svjetske akademske zajednice.  Kao i mnogi od nas, ogorčen je situacijom u Bosni. (Bosna ima jako korijenje, pa se ne da dušmanima lahko iščupati, rekao mi je jednom) Za razlilku od većine nas – on ne ostaje na riječima. Dr. Vranić pokušava od Bosne napraviti respektabilnu zemlju – i to na  svom, medicinskom polju, gdje je uz poznavanje sevdalnike – vrhunski, ne samo bosanski – nego i svjetski znanstvenik.

Pa, kome nije mila priča o dr. Vraniću koju ispisuje na Al Jazeeri Harun Cero?

Zar se ja osobno ne smijem i javno podičiti i pohvaliti kako poznajem toga vrsnog učenjaka i istinskog Bošnjaka – Bosanca, čak i privatno.

Kad god je bilo prilike, sretali smo se ne samo u Sarajevu ili Varcar Vakufu, nego i u Americi.

Postali smo kućni prijatelji. Svakoga ljeta dr. Vranić odvoji vrijeme da bi posjetio svoga prijatelja u Varcar Vakufu, da bi upitao Hajru za zdravlje, pogledao naše canadske medicinske nalaze. Nikad ne dodijavamo, ali se plaho i ne ustručavamo.

Okolina Detroita, april 2015.

Iz Varcara put nas vodio na tvrđu Bočac, u jajačke Katakombe; na mezaru u Velagićima učili smo El Fatihu pobijenim muslimanima, bili na pazarni dan u Ključu,  na Sani u Velečevu, išli u Gerzovo, na vrelo Plive, u Jezero, obišli Titov voz na Mliništima, slikali velike bašluke u Filipovića mezaru u Odžaku kod Glamoča, u Bašiča mezaru. Bili smo u Pruscu, na Zelenikovcu, penjali se  na vrh Lisine i pekli ribu na žaru, bili u Šibovima prošlog ljeta, brali mirisnu majčinu dušicu i pretresli stotinu tema sjedeći uz lisinki grguljavi potok. Planirali smo idućeg ljeta u Hlivno i Duvno…

Dr. Semir Vranić je inače strastveni hodoljubac, kako po bosanskim znanim i neznanim stazama, tako i po svjetskim metropolama i krajevima. Gdje god da je, dr. Semir Vranić stječe nova znanja i usavršava se kao medcinski znanstvenik i sevdalija, svima nama, Bosni svijetu na hair.

Kada sam se jesenas razbolio, Dr. Vranić se zatekao u New Yorku. Otuda je zamolio svoga kolegu patologa u Travniku da moj pataloški nalaz uradi za dan…Pomno je pratio moje zdravstveno stanje, savjetovao, sokolio i mene i moju obitelj.

I danas smo razmijenili poruke.
Čestitao sam uz “aferim” za sve što je postigao na naučnom medicinskom polju nakon što sam pročitao ovaj inetrview na Al Jazeeri. On se zahvalio  na svoj način, jednom lijepom sevdalinkom, u izvođenju dueta Isović-Petrović i pjesmom “Ječam žele tuzlanke djevojke.”

• Poklanjam prijatelju dr. Semiru Vraniću moj video spot sevdalinke  “S one strane vode Sane” koju pjeva Safet Isović  uz želje za još uspješnijom godinom na njegovom znanstvenom medicinskom polju u kojoj smo upravo unišli – jer je to na dobrobit i Bosne i čitavog svijeta.
• https://www.youtube.com/watch?v=rJjQk10Ydzw

In memoriam

Rasim HEGANOVIĆ 

ODLAZAK VELIKOG TOPDŽIJE

Posljednjeg dana odlazeće 2016.  preselio je na  Ahiret  Rasim Feriza Heganović.  Nakon višemjesečne opake bolesti, smrt ga zatekla u njegovom rodnom Bilajcu kod Varcar Vakufa. Umro je u 55-toj godini.

Rasim Heganović će biti upamćen kao čovjek koji je ponikao u uglednoj obitelji Heganovića. Otac Feriz je bio zemljoradnik i stočar. Imao je lijep par konja koje bi uprezao u kola i tako dolazio u čaršiju.

I Rasim je krenuo očevim stopama i bio odličan domaćin, uzoriti poljoprivrednik. Bavio se stočarstvom, zemljoradnjom, uzgojem malina. Bio je i majstor građevinac.

Prije rata je bio trgovac, radio je u prodavaonici namještaja U Varcar Vakufu zajedno sa Irfanom Borićem.

Prije okupacije Varcar Vakufa, prešao je ilegalano u Jajce i od prvih dana se uključio u obranu grada i Bosne. Nakon pada Jajca u četničke ruke, priključio se gazijama generala Mehmeda Alagića u Travniku; sa Krajišnicima je dobio mnoge bitke koje će zlatnim slovima biti ispisane u povijesti države Bosne, bude li je.

Bio je nadaleko čuven topždija. Ponekad bi ga za svoje akcije od Armije RBiH “iznajmiljivao” HVO kako bi bojovnicima pomogao u rasturanju četnika, kada nisu bili saveznici.

Vojnu karijeru je završio kao obavještajac pri VII korpusu ARBiH. Pričao mi je kako su zarobili i grupu mrkonjićkih četnika, kako su s njima humano postupali, kako su im davali cigare.

Zakleo se da će pravdi privesti ubojice naših sugrađana u Oborcima kje je poimenice spominjao, ali oni su oni ostali nekažnjeni evo i nakon dvadest i jedne godine.

U međuvremnu, Tužilaštvo BiH progoni generale, oficire, borce Armije RBiH.

I Rasimova komandanta, rahmetli generala Alagića su kao najvećeg zločinca u gluho doba noći digli iz kreveta i u pidžami ga iz Sanskog Mosta otpremili u Sarajevo u zatvor, a zatm u Haag gdje je obranio i čast oficira ARBiH. Prije nekoliko dana podignuta je optužnica protiv Dragana Vikića, jednog od glavnih branitelja Sarajeva, a četnici iz Banje Luke na čelu sa ratnim zločincem Lukačem prijete hapšenjem generala Atifa Dudakovića. Sve je naizvrat i nije da ljudi masovno umiru što od bolešćura, loše zdravstvne zaštite, mizernog života, što zbog nepravde.

Rasim se odmah poslije rata vratio u Bilajce. Otišao u penziju, ali ne i u mirovinu. Bavio se poljoprivredom, pokušavajući opstati na imanju Heganovića.

Prije nekoliko godina, pale su teške riječi Rasimove na moju adresu.

I da Rasim Heganović nije brat moje snahe Hajrije udate za moga brata Zaima. ja bih mu halalio. Velika je djela za života učinio u nateže vrijeme po opstanak i nas i naše Bosne.

Stoga kada u ponedjeljak imam stane ispred Rasimova tabuta  i za vrijeme klanjanja džennaze upita Rasimovu rodbinu, prijatelje, poznanike, sugrađane – da li mu halale, neka se zna da mu i ja halalim.

Svi ćemo mi pred Dragoga Boga kad tad i svi ćemo mi svoditi račune s Njim!

Neka Ti ja lahka zemlja bosanska slavni junače Rasime!

***

Ovu vijest mi je danas javio Dudin Šehović. Kaže:

“Došlo mi je da utrem ovaj svoj laptpop za sva vremena. Ne mereš zaviriti na internet, a da ne saznaš da je neko naš teško bolestan ili je umro. Treba imati čelično srce i sve to izdržati.”

I sam mislim isto.

Možemo mi pogindsorasiti  kompjutere i mobitele ali,  nažalost niko od sudbine ne može utWDobra vijest se brzo i nadaleko čuje, tužna i žalost i brže i dalje. Tako i ove tužne koje su baš zaredale.

(Windsor, 31. 12. 2016.)

In memoriam

Mirsad ŠEHIĆ
IZNENADNI ODLAZAK TIHOG, KRŠNOG SUGRAĐANINA

Ne vjerujem, čekam nekoliko dana u strahu i nadi da se ipak neće obistiniti tužna vijest o odlasku na Ahiret našeg kršnog sugrađanina Mirsada Šehića.

Majka Fatima još nije prežalila gubitak kćerke Mirsade, niti supruga Hajrudina – a evo još jedne velike tuge na njena materinska pleća. Ima li veće žalosti od žalosti roditelja koji žali za  svojim djetetom.

Mirsad je bio dijete i insan za primjer i ugled. Bio je kršno stvorenje, ko sputna curica, što bi rekli naši stari. Ne sjećam se da sam ga ikad čuo kako govori povišenim glasom. Radovao se i tugovao smireno; tiho je podnosio bol i tugu, nenametljivo se radovao. Živio je život pravednika. Bio je akademski građanin, lijepo odgojen, uljudan, naočit.

Iako nije živio u Rici, Mirsada možemo smatrati našim Ričaninom jer majka  i otac su rođeni Ričani, u Rrici su se i zagledali. Hajrudinov otac Ibrica imao je u Rici brijačnicu.
Hajrudin, koji je radio u Upravi “Manjače,” Fatima koja je bila trgovkinja – sve su svoje snage uprli da bi na selamet izveli svoju djecu – Mirsadu, Mirsada, Seada. Sead je postao doktor medicine, Mirsad inženjer, Mirsada je radila na Recepciji Hotela u gradu i Motela na Balukhani.

Sjećam sa sastanaka najvažnijih političkih organizacija, kojima je prisustvovao i Mirsad – tada direktor “Elektro-distribucije.” Rijetko bi govorio, a kada bi govorio, pametno bi i pravedno zborio.

Bilo je tada sastanaka na kojima se raspravljalo o radu novinara na kojima je i potpisnik ovih redova bivao osuđen za nešto što nikada nije ni pomislio učiniti. Bio je to lov na vjetšice u kojem Mirsad Šehić nikada nije učestvovao. U međuvremenu, četnici su izlazili na javnu scenu.

Bijaše loše telefonske linije, pa sam često – da bi poslao izvještaj na TV Sarajevo ili “Bosanskim pogledima” i “Slobodnoj Bosni” morao odlaziti u Jezero ili Jajce. Jednom sam pitao Mirsada mogu li poslati neki izvještaj preko fax-a u njegovoj kancelariji. Tada je on bio direktor “Elektrodistribucije” – a kancelarija mu se nalazila na Rudinima, gdje je i danas Uprava istog preduzeća. Bez ustezanja je rekao da mogu i tako mi uskratio putovanje u Jajce, ne jednom. Tada je i počelo naše nenametljivo prijateljstvo.

Ali, Mirsad je samim time na svoja leđa natovario ne samo poprijeke poglede Srba koji u Distribuciji među kojima su mnogi  pet počeli petokraku javno zamjenjivati kokardom. Nije mu bilo lahko, sigurno su ga i na sastancima kritikovali zbog tih usluga meni – novinaru kojeg su već tada javno prozvali “srbomrscem” te otkazali RTV pretplatu… Mirsad ničim nije pokazao da se pokajao. čak, mislim da je bio ponosan na to što mi može pomoći u širenju istine o četničkoj pomami koja je svakom bila više vidljiva nego nama samima u Rici.

Nismo bili ista generacija, nismo se družili, ali izbjeglištvo u Njemačkoj nas je zbližilo. Mirsad, njegova supruga Fatima i sin Armin posjetili su nas u Hanau. Supruga Fatima – melek od osobe: baš su se namjerili jedno na drugo, idealan par. Šehići su bili redoviti na sastancima našeg varcarskog izbjegličkog udruženja uvijek spremni materijalno pomoći naše sugrađane koji su patili u Bosni.

Onda su Šehići morali u Ameriku. To im je sigurno teško palo. U nekliko e-mailova koje smo razmijenili prije desetak godina, Mirsad je bio ponosan i na svoga sina inženjera Armina i na našeg inženjera Mirzu… Nažalost, ljudi – općenito ljudi, su ga razočarali, kao i mene ostalom. Teško se namjeriti na pravog insana. Mirsad Šehić je bio jedan od rijetkih.

Iz jednog Mirsadovog pisma iz 2008., prenosim ove riječi:

Dragi Ibrahime,

ovih sam dana sam u kući budući da su Fatima i Armin otputovali u Švedsku i tamo će ostati jos tri sedmice. Fatima se javila prije nekoliko sati i prenosim vam njene mahsuz selame. Armin je odletio malo u Njemačku, u Stuttgart, gdje će ostati do kraja sedmice, a onda se opet vraća u Švedsku. Mi smo postali i američki državljani, pa se sada lakše putuje po svijetu.

Kako ste Hajra i ti? Kako su Alma i Mirza? Kako su svi vaši? Relativno malo čujem o našim ljudima. O ljudima sa kojima sam živio i koje sam volio mnogo više nego sam toga bio svjestan. 
Mi smo ovdje u poslu i trci. Nemamo mnogo slobodnog vremena. A toliko toga bih ti mogao pričati o Americi, o Bosni, o ljudima. Naročito o ljudima. Ali neću sada. Bilo bi mi drago kada bismo mogli sjesti, pa o svemu popričati polako, bez srkleta.

Danas jednostavno želim samo da ti se javim sa nekoliko informacija. Najprije želim reći da je nas Armin diplomirao na elektrotehničkom fakultetu i da, uz vašega Mirzu, sada imam još jednoga kolegu. Nisam se sjetio ranije da te pitam za Mirzin broj telefona. Armin je trenutno u Stuttgartu, pa bi mogli kontaktirati. Mirza vjerovatno ima korisnih informacija za Armina. Ako budeš pri volji pošalji mi odmah njegov broj, a ja bih ga onda javio Arminu.

Iz Bosne, na žalost, nemam dobrih vijesti. Moja mati se još nekako drži ali i nju snaga pomalo izdaje. Otac je slab. Na njega je rat, i sve ono sto se tamo dešavalo, ostavio trajne posljedice. On se sada nalazi u jednom čudnom psihičkom stanju kada, i pored vrlo bistrog uma, nije u stanju da komunicira sa okolinom. Ali, sasvim iznenada, sestra mi je postala najveća briga. Mirsada je nedavno imala hitnu operaciju na debelom crijevu i za dlaku je ostala živa. Trenutno su u toku detaljnija ispitivanja tako da ne mogu sa sigurnošću govoriti o čemu se radi. Ljekari su rekli da je još jedna operacija neophodna.

Na kraju želim vam svako dobro.

Mahsuz selam iz USA.
Mirsad Šehić

Od tada se nismo dopisivali. Šteta za me! Bivali smo u isto vrijeme u Bosni preko ljeta, ali se nismo sreli. Šteta.

Ljeti bih svraćao kod Stipe Demirovića Špuketa, njegove Ruže, tražio Antu. Pod jabukom u bašći sam zaticao šareno društvo komšija. Kahvenisali su, uz žubor Rike prepričavali zgode, tužili se jedni drugima na zle ljude i gadno doba, veremili za svojima po dalekom svijetu. Među njima je bila i Mirsadova mati Fatima. Uvijek me pitala  čujem li se sa Mirsadom, obavještavala kad će doći na odmor.

Fatimu, pak, Mirsadovu suprugu, sretoh jednog pazarnog dana u Jajcu na pijaci. Reče da je i Mirsad tu, da bi voljela da se sastanemo.

Rasu se društvo pod jabukom… Iz Amerike stiže tužna vijest…

Prilikom jednog razgovora, Mirsad mi je rekao da zna imena palilaca Katoličke crkve u Zborištu i da će mi ih kazati kada dođe vrijeme. Nažalost, naše su se veze prekinule, a palitelji su ostali nekažnjeni. Zbog njih i njima sličnih, i Mirsad Šehić je morao u bijeli svijet. Svi ti zločinci snose krivicu za naše teške sudbine, a Bog dragi zna – i za preranu smrt Mirsada Šehića.

Molim Dragog Boga da Mirsada Šehića, kršnog Vacaranina i Ričanina, moga odanog prijatelja nagradi lijepim džennetom.

Zahid dr. HALIDOVIĆ

ODLAZAK PRVOG I POSLJEDNJEG RIČKOG DOKTORA

Prije desetak dana Dudin Šehović mi je javio da se u bihaćkoj Bolnici na liječenju nalazi doktor Zahid. Kada bi išao u posjet svojoj Hasniji koja je u isto vrijeme ležala u toj Bolnici, Dudin je obilazio i doktora Zahida. Tako sam imao priliku da se preko Dudina raspitujem o zdravlju doktora Zahida i zaželim mu ozdravljenje. I Doktor se interesirao za moje zdravlje. Dudin mi je prije nekoliko dana javio da je dr. Zahid na aparatima, da nije dobro i da ga kolege šalju na liječenje u Sarajevo, ali ne znam je li stigao do tamo.

Foto: Šaćir SPAHIĆ

“ZAHVALJUJEM SE  POLICIJI NA BRZOM HVATANJU RAZBOJNIKA I SVIM ONIMA KOJI SU SE SOLIDARUZIRALI SA MNOM!”

Jutros rano u Bihaću

RAZBOJNIŠTVO NAD SABAHUDINOM ŠEHOVIĆEM
*  Šehović zadobio lakše ozljede.  Policija brzo ušla u trag provalnicima – napadačima,  jednog uhvatila, a drugi je u bijegu i tako haman okončala ovaj slučaj koji, kako policija tvrdi, nema nikakve veze sa knjigom Sabahudina Šehovića
Jutros oko pola tri Sabahudina Šehovića iz prvog sna probudio je lavež njegove pudlice Bele. Začuo je buku. Mislio je da je u pitanju belaj u obližnjem ugostiteljskom objektu.  Međutim, buka je dolazila od kućnih ulaznih vrata, zatim se čula u hodniku i dnevnoj sobi. Pokušao je izaći iz spavaće sobe i vidjeti o čemu se radi, ali nije mogao otvoriti vrata.

Brzo je otvorio prozor spavaće sobe i vičući kroz prozor zvao upomoć.
Uspio je nakako izići iz spavaće sobe jdok su razbojnici bili u hići i zaposleni krađom. Na svoje zaprepaštenje vidio jednog od provalnika sa čarapom na glavi u dnevnoj sobi. Ščepao ga je za gušu i taj bi se loše proveo, ali drugi napadač je s leđa udario Dudina i oborio ga na pod. Šehović je zadobio lakše tjelesne povrede. Supruga Hasnija nije bila u kući. Ona je već duže vremena u Bolnici u Bihaću.

Prilikom toga razbojništva razbojnici-provalnici su ukrali laptop i mobitel i pobjegli preko bašće. Prilikom bijega ispao im je mobitel i kabal od laptopa.

Policija je brzo intervenirala i uhapsila jednog od razbojnika, a drugi je u bijegu. Policija zna njegov identitet i smatra ovaj slučaj rješenim.
Obojica razbojnika su stariji maloljetnici.

Razbojništvo je šokiralo ionako slabog zdravlja Sabahudina Šehovića. On ima ugrađen by-pass i dva stenta. Bole ga uboji koje je fasovao na Manjači. Ne vidi dobro, uz to i Hasnijina bolest.

Brzo su stigla kola hitne pomoći i doktor je pregledao Šehovića, a u dva  navrata primio je injekcije za smirenje.

U kući su razbacane i ošetećena stvari. Ulazna vrata su neupotrebljiva.

– Policija je još u kući i u bašti. Kola hitne pomoći su pred avlijom. U šoku sam. Ali, dobro se ipak sve završilo, jer su me mogli su ubiti. Mogao sma i ja udaviti onog napadača. Moglo mi je i srce otkazati. Doktor me pregledao, bolničari mi daju injekcije za smirenje. Došao je stolar, naručio sam vrata i to će me koštati 600 KM. Taman sam skupio nešto para za lijekove, ali nećeš… Sretne ti ja glave -kaže ironično u svom stilu Dudin – pljačkali me anamo oni njihovi, sad me pljačkaju i anamo ovi – “naši.” Baš sam sretan.  Glava je još na ramenu… –

Razgovarao sam telefonom sa Admirom Midžićem iz Policijske stanice u Bihaću koji se zatekao u na uviđaju u kući Sabahudina Šehovića:

– Ovaj slučaj razbojništva smatramo riješenim. Radi se o djeci od oko 17 godina starosti. Jednog smo priveli, drugi je u bijegu, ali znamo mu identitet i on će brzo biti uhapšen – rekao je Midžić.
Pitao sam Midžića ono što ga je pitao i Sabahudin Šehović – da li to razbojništvo ima ikakve veze sa Šehovićevom knjigom, a policijski službenik je odgovorio.

– Nema ni jedan promil.
Čestitao sam bihaćkoj Policiji na profesionalno i brzo urađenom poslu.

Nadam se da će se Sabahudin Dudin Šehović brzo opraviti od ovog, jednog u nizu šokova i povreda.

                   ŽRTVENOG JARCA – POD ČETNIČKI NOŽ!

U povodu objavljivanja knjige “Glavu dole! Ruke na leđa” Sabahudina Šehovića koju sam lektorirao i uredio, te obogatio fotografijama i autentičnim iskazima svjedoka, a sve u dogovoru sa autorom – uslijedile su  neprimjerni, prostački istupi začinjeni lažima,  psovkama i uvredama na moj račun od  strane osoba koje niti hoće, niti žele pročitati šta u knjizi stvarno piše. Njima je glavni cilj prešutjeti četničke zločine, a onog koji ih objelodanjuje opanjkati četnicima.

Te mahaluše truju javni prostor lažima. One se drže pravila po kojem –   kad ne možeš osporiti istinu, udri svim silama na onog ko istinu iznosi. Pri tome su laži, izmišljotine, klevete i podmetačine, gotove presude bez suda i sudija – oružje kojima se takvi rado i jedino služe. Za njih dugo i drugačije mišljenje ne postoji, jer oni su i ogluhli i oslijepili u svom duhovnom mraku. Ne bi se trebalo osvrtati na te mahaluše, ali one svoje laži iznose na javnim mjestima – pa ako se insan ne oglasi, oni likuju – biva, vidi šta Haliloviću izgovorih, a on šuti. Tako bilježe nove poene kod četnika!

U laž sam nakoliko puta utjerao drvene advokate Midana Tuleka koji su pokušali osporiti svjedočenje Zaima Halilovića Robina o tome da Pobin nije notorni ratni zločinac nego nevina  dobričina. To je nedopustiv i providan pokušaj spasavanja ratnog zločinca – preko mojih leđa…

Na svom bunjištu na Facebooku raskokodakala se i Hadžija Buhić kao najveća prostakuša i primitivka; okomila se na me uz podršku osoba onakvih kakva je i ona.  Obasule  me uvredama i psovkama, podmetanjima, ruže me kao lažova (sic!) kako bi spasile još jednog  četnika – ovog puta Nabojšu Kozića Škorinog.Njegov zločin i ne spominju.

Taj četnik se u knjizi spominje po zlu, ali Hadžija Buhić i mahaluše i to i ne primjećuju, niti osuđuju, niti Škorinog niti zločine drugih. Kao živu metu isporučuju četnicima mene. Prozivaju me zbog onog što se po gradu govorilo po gradu , kako je navedeno u knjizi. To nisu riječi ni mišljenje ni autora knjige ni njenog urednika.

Ali, ono što je napisano o Škorinom, Pobinu…, to jesu riječi i moje i Šehovićeve. U kontekstu opisa tog ratnog zločinca spomenuto i ime njegove supruge Melise. U knjizi je navedeno samo dio onoga šta se u po gradu govorilo o Melisi , pa i njenoj preranoj smrti  – da je prešla na pravoslavlje, da je promijenila ime… Ta praksa navođenja nečega o čemu se  priča, govori – koristi se svakodnevno u  – svjetskim medijima – novinama, radiju i TV, knjigama… Postoje mediji koji se bave samo “gossip-om.” Riječi “priča se” ili “govori se”, “čuje se” je ograda onog ko te priče – tračeve  citira – da to nisu njegove riječi, nego riječi drugih.

Ali, kako to objasniti Hadžiji Buhić koja kao đoja poštuje autora knjige, ali samo zato što je stariji,  ali žestoko vrijeđa onoga ko je knjigu uredio. Zašto to Hadžija radi, ona zna, ali prepostavljam kako pokušava svu krivicu za sve izenseno u knjizi – svaliti na moja leđa. Ako je tako, onda mi je to čast! Jer knjiga je hrabro svjedočenje o genocidu.

Bez suda i sudija, Hadžija  me isporučuje na četnički panj i traži podršku istomišljenika. Ona pokušava izazvati bijes u mahali kao tobožnji  zaštitnik obitelji Hrustanović koju niko nije ni spomenuo u knjizi, niti jednom riječju, a kamo li uvrijedio.  Hadžđija to odlično zna, ali pokušava nasamarti one koji ne znaju ili ne žele znati.  Knjiga vrvi podacima o zločinima ne samo Nebojše Kozića Škorinog, ali Hadžija ni jednom riječju ne kritikuje niti optužuje zločinitelje četnike, iako ima hiljadu dokaza u knjizi. Ona se okomila na “urednika” iako nema ni jednog dokaza da je išta loše o Melisi  urednik zaista napisao.

Hadžija Buhić – kao i mnogi drugi – a o tome postoje svjedoci – ne opovrgava da se po gradu to i to govorulo o Melisi, ne samo ono što je spomenuto u knjizi, nego i o njenoj preranoj smrti. Da ima imala čorbe u olavi, Hadžija Buhić bi mogla staviti prst na čelo i upitati se – ko je plasirao te priče. Zar Nebojša Škorin, koji je oženio muslmansku, nije u birtiji mogao – da ga dobro čuju četnici –  plasirati te priče kako mu je žena promijenila ime, kako se pokrstila, kako bi se pokazao veći četnik od velikih četnika. On je to zločinom i dokazao.

Škorin se pokazao kao veliki četnik u Vlasinju, u Rici, u Podbrdu…, ali to za mahalu nije tema.  Ko ubi Baju, ne pita se  Hadžija, a zna da je Škorin bio na mjestu zločina. Stoga, umjesto tog logičkog zaključka, Hadžija Buhić pokušava mene zavaditi sa obitelji Hrustanović, a i sa autorom knjige, premda za to nema ni jedan valjani razlog. Sve će Hadžija Buhić, Emira Tulek i co. uraditi da bi oklevetali  i ocrnili me – i sve će učiniti da bi zaštitili četničke ratne zločince, makar ih oni premlaćivali, ubili nekoga njihovog, opljačkali, protjerali, unesrećili. To je ta peta kolona četnička koja je opasna isto kao i četnici sami, ili možda i gora jer njihova imena mogu zavarati. Ta peta kolona već dugo godina isporučuje katilima nedužne ljude, a među njima i mene.

Jeste!

Krajnji cilj je knjigu “Glavu dole! Ruke na leđa” prikazati kao knjigu u kojoj Ibrahim Halilović izmišlja i potvara nevine. Time Hadžija Buhić i co. pokušavaju zasjeniti ili sakriti

istinu o stvarnom zločinu genocida nad muslimanima i katolicima kojeg su počinili Škorin, Pobin i četnička bratija, a o čemu knjiga svjedoči. Kao njen urednik, ne odričem se ni jednog slova iz knjige! Nažalost, u knjizi se ne spominju četničke ulizice i cinkaroši, ali biće vremena i za to, i to poimenice.

Takvi, poput Tuleka i Hadžije Buhić, lažima i gotovim presudama pokušavaju od mene napraviti četničku metu, žrtvenog jarca, kao da to već nisam, a u očima naivnih predstaviti me kao većeg četnika od ratnih zločinaca kako bi opravdali njihove zločine i potvrdili da nisu svjesni četnika u vlastitim glavama. Takvi ne mogu prežaliti što me četnici ne ubiše. Potajno se nadaju da ipak hoće kad tad – i na tome svojski rade.

Odgovarati mahali,  opasnost je da se čovjek spusti na nivo mahale. Odšutjeti – značilo bi priznati kao istinu mahalske laži i objede.