Abdulah SIDRAN:
ZAŠTO TONE VENECIJA
Gledam u nebo iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnoštvo
jezika, i po jednu – Veneciju.
Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: “Sada upoznajte jedni druge”. Sijaset jezika dao, da ih uče,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, i svi,
od toga – bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu sto je dao, da ljudi i narodi vjeruju
U Njega – čudeći se Njegovim djelima.
Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda,
jeste – Bog. Jedan. Sto stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni narod dao, u jednom svijetu, na kopnu sto ga zovu
Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni
Križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A
Bošnjački narod je pitom. Zato prihvati ruku Treće
Vjere u Jednoga Boga. Koji nije rođen, niti je rodio,
A Gospodar je svjetova, i vladar Sudnjega Dana.
Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkoga naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?
Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan
Svemira. Kao da pade – posred kanala Grande.
Zemaljski svijet, među sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svjetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana
Ovu poeziju recitovao je jedne ratne godine u “Pale Jaliti” u Frankfurtu njen autor Abdulah Sidran.
Bio sam u publici, mislim kako posjedujem i video snimak Sidranovog nastupa.. Bio sam počašćen i gostovanjem pjesnika i njegovom pjesmom pitalicom.
Trebalo je da svojim autom odvezem Sidrana u Bonn, zbog nekih njegovih poslova u Ambasadi tadašnje Republike Bosne i Hercegovine.
Putovanje se meni otperilo iz objektivnih ih razloga i sve do sada mi je bilo žao što nisam bio Sidranov lični vozač do Bonna i nazad do Frankfurta. Duže od dvadeset godina žalio sam se na sudbinu i propušteni eglen sa velikim pjesnikom, scenaristom…
ZAŠTO I KAKO JE POTONUO POLITIČAR SIDRAN
Nedavno sam se verbalno sukobio sa Sidranom na njegovom Facebook profilu. Povod je bila njegova tvrdnja da se borce može smatrati ruljom. Dan-dva kasnije, Sidran je te iste borce koji su protestirali na barikadama na Šićkoj Petlji i Ivan Sedlu…, nazvao “revolucionarima.”
Argumentirao sam iznio tvrdnju – ako Sidran smatra borce ruljom, onda za to nisu krivi samo političari koji manippuliraju borcima, koji su ih razjedinili u 1.600 udruženja i gurnuli ih u bijedu pa dižu ruku na se, nego i intelektualci koji ih nisu osvijestili, kao ni narode i građane.
Sidran je također tvrdio kako borci ne trebaju prozivati nikog pojedinačno, biva političare vlastodržce, kao Novalića i njemu slične, nego se baviti pitanjima “temeljnog državnog zakonskog akta.” Pod tim temeljnim državnim aktom, Sidran smatra tzv. registar boraca. On ne zna kako je taj registar ilegalan akt neke anonimne grupe – za borce neorihvatljiv akt jer su se na državnom platnom spisku našli zajedno oni koji su se borili protiv unutrašnje i spoljne agresije i oni koji nisu ni omirisali barut. Sidran ne zna da je ustav temeljni državni akt, ali da je ovaj dejtonski koji živimo ilegalan, a da je jedino važeći Ustav Republike Bosne i Hercegovine koji njemu nije ni na kraj pameti.
Pod pjesničku slobodu pjesnik Sidran može podvesti svašta, može za tu svoju slobodu izražavanja dobiti aplauz svojih obožavatelja, ali Sidranu političaru se takvi gafovi moraju predočiti i argumentirano osporiti. To sam i učinio, i time izazvao bijes pjesnika-političara Sidranai njegovih skutnoša. Moj pokušaj da Sidranu argumentirano predočim kako nije u pravu glede i nekih drugih iznesenih stavova, dočekao je na nož.
Sidran, pjesnik-političar prvo me pokušao diskvalificirati iz diskusije koristeći “argument” geografije. Biva, pošto nisam u Bosni, moje nije ni diskutirati o bosanskim političkim temama, a pogotovo s njim jer sam “28.000 kilometara daleko – u Americi.” Takvi kao ja namaju pojma šta sve oni doživljavaju u Sarajevu i Bosni, pogotovo Sidran i njemu sličniintelektualci-političari, čija je glava na panju, kako se doslovno izrazio.
Kada sam uzvratio da ne raspravljamo gdje se ko nalazi, dakle ne o geografiji, nego o običnim bosanskim temama, te da nism 28.000 kilometara daleko, niti u Amarici, nego u Canada, koja je kao i Amerika od Bosne udaljena tek nekih 7-8 hiljada kilometara – Sidran je uzvratio je kako nije mislio na mene, nego na nekog JNA-a oficira koji je utekao iz Sarajeva, pa sada popuje iz Amrike… Porediti mene i nekog oficira JNA j nedopustiva uvreda.
Očito, i Sidran se svrstao među one kojima je žao što mi izbjeglice postojimo, što naše glave nisu završile na panju i u masovnim grobnicama. Za naše živote nije postojala opasnost pa smo utekli, a za njega, eto, u sred Sarajeva, sjekira je nad glavom koja je na panju.
U daljoj “polemici” ustvrdio je Sidran kako je on za vrijeme rata obišao sva bh-ratišta, što također nije imalo veze sa onim o čemu smo raspravljali. Budući da je tako hrabar, pozvao sam ga na ljeto sebi u goste, u Varcar Vakuf, pa da se ogrnuti zastavama Republike BiH prošetamo do Spomen-muzeja ZAVNOBiH-a.
Taj moj domaćinski poziv u posjet mojoj kući i rodnom gradu državnosti RBIH, obio je kasnije tvrdeći da je taj poziv “hinjski.” Dodao je kako njemu ne treba nigdje pratnja, pa biva ni u Varcar Vakufu i da se ons lobodno pojavljuje svugdje. Odbijajući moj poziv, Sidran ili je kukavica, ili se ne boji četnika baš zbog svojih političkih stavova u kojima postoji RS, ali ne postoji ni Reepublika BiH, njen važeći Ustav, ni njena zvanična zastava… Takvo što nije na umi političarima, pa zašto bi bilo Sidranu i većini u takozvanoj akadmskoj zajednici za koju je – poput Esada Durakovića RS realnost, koji javno žali zbog usitnjavanja SDA – koja je kumovala ovoj i ovakvoj nakaradnoj Bosni – podijeljnoj na – zvanično dva, a u praksi na tri entiteta… Kako bi im i bilo žao, kad intelektualci idu u SDA po svoj sahan pilava! Doduše, ne svi, Esad Bajtal se zabavio oko “građanskoh foruma” i promoviranja knjige poezije političara Harisa Silajdžića, jednog od grobara RBiH, sve za neke sitne Silajdžičeve peškeše…
Pošto mi je zamjerio na moju opasku kako ne pratim dovoljno njegovo javno političko djelovanje, uzvratio je ljutito Sidran kako ne mogu suditi o njemu na osnovu jedne TV-emisije koju sam spomenuo – u kojoj je, nota bene, govorio o mnogim pravim stvarima, ali kako je to običaj kod bosanske intelektualne elite – ni jednom riječju nije spomenuo najglavnije – naše neotuđivo pravo na Republiku BiH. Tražio sam da mi citira makar jedan svoj javni istup gdje je spomenuo RBIH, ali je ostao gluh na taj zahtjev.
Umjesto da prihvati kritiku, ili da je argumentirano ospori, počeo me vrijeđati – udarati na me, umjesto na činjenice, on, opet u poznatom maniru bh-intelektualaca; kad ne možeš ništa činjenicama, udri po onom ko ih iznosi. Moje uporno inzistiranje na činjenicama završilo je tako što me molio da “sjašem,” kad nisam odusta, priprijetio je da će me ignorirati (“ignore” i blokirao.
Tako mi je Sidran administrativnom zabranom, uskratio priliku za još nekoliko riječi o njegovom dnevno-političkom angažmanu koji ima malo veze sa državom RBiH, a mnogo sa Sidranovim ličnim interesom, njegovim sahanom pilava za koji se prodao, njegovim neostvarenim očekivanjima od SDA kojoj se bio priklonio. Taj lahko osporivi Sidranov politički angžaman i “ugled” akademika Sidrana je neprihvatljiv spram njegova književnog talenta. Svoj politički uspon, ali i političko potonuće Sidran temelji na svom ugledu kojeg je zaradio kao pisac, a izgubio kao političar.
Citiraću ovdje dio Sidranove pjesme “Zašto tone Venecija,” one stihove koji govore zašto svijet uništava Bosnu i njen bošnjački narod.
Pitanje u pjesmi je pjesničke prirode, retoričko, a moj odgovor je – direktan: Bosna nestaje, ne samo zbog svjetskih gospodara i domaćih političara, nego i i zbog intelektualaca kakav je Sidran. Takvima je njihov interes i rahatluk preći od države.
Stihovi:
…”Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkoga naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?”
i stihovi:
“Zemaljski svijet, među sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.“
***
Moje razumijevanje gornjih stihova, a u svjetlu Sidranovog političkog angažmana.
Pjesnik svakako ima pravo da na svoj umjetnički način proklinje i zemaljske gospodare. Gospodar na nebu nema s tim ništa, jer oni ne slušaju Njegovu Riječ.
Međutim, ugledni pjesnik, postavši i akademik zbog toga, Sidran, koji se busa u prsa kako dugo djeluje na političkoj sceni da bi spasio od nestanaka i bošnjačkog naroda i Bosnu, imajući glavu na panju, mora imati na umu udarnički doprinos tzv. bosanskih gospodara koji su kumovali lagahnom nestajanju Bošnjaka i tonjenju građanske države Bosne.
Tu činjenicu je trebalo objasniti narodima i građanima, a objašnjenje su trebali dati intelektualci poput Sidrana, pod jednim jedinim uvjetom da se nisu prodali gospodarima – rušiteljima Bosne za shan pilava, ili, iz ubjeđenja – džabe!
Niko nije mogao natjerati Aliju Izetbegovića da dijeli državu, ili da prizna okupaciju na jednom kvadratnom milimetru njene teritorije. Niko ga nije mogao prisiliti da prizna Republiku Srpsku nakon počinjenog genocida Niko nije mogao najerati njegova sina Bakira da nakon sudskih dokazanih presuda koji poništavaju i podjelu države i Dejtonski Ustav, kao na primjer “ius cogens norma,” ili bečk Konvenija da sabotira pravo i pravdu na račun Srbije i Hrvatske. Sve to je bila volja “naših, bosanskih gospodara” kojoj se nisu usprotivili intelektualci poput Sidrana, a morali su takve antiustavne akte makar oštro kritikovati, ako ne i odlučno spriječiti. Za razliku od njih, iako ponižen i uvijeđen, američki intelektualac prof. dr. Franis A. BOYLE ustrajava i na pravdi i na opstanku Republike BiH, ukidanju RS, kažnjavanju Srbije i Hrvatske…
Ali prof. Boyle niti podržavaju političari, niti mudraci koji su im se priklonili. Među njima pjesnik-akademik-političar Sidran. Njema je važniji masan zalogaj i rahatluk od države.
Zato tone i nestaje Bosna.
Zato “Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?” što bi rekao pjesnik Sidran.
Umjesto protivljenja i kritika zbog “jednog mirisa manje,” Sidran se priklonio baš tima i takvima, baš toj i takvoj zločinačkoj politici SDA koji su zagospodarili Bosnom prijeteći njenom gušenju u smradu.
U suglasnosti sa piscem i akademičarem Abdulahom Sidranom, SDA ga je isturila na svoju političku općinsku listu u Sarajevu. Sidran je postao izabrani općinski vijećnik, ali, kasnije s eispostavilo u propaloj trgovini. SDA mu je obećala (pomoći mu) vratiti stambeni kredit. Ta rabota nema veze ni sa pjesništvom ni sa pravom politikom jer je amoralna, jer podriva temeljne principe zakona.
Ali, vidi vraga, u 90 posto neispunjenih datih obećanja, SDA nije ispunila ni obećanje dato pjesniku i akademiku Sidranu, pa je vijećnik Sidran dao ostavku na svoje zastupničko mjesto.
Umjesto na tribinama SDA i u njenim prvim safovima, Sidran se može sada vidjeti u društvu političara građanske opcije. istina još ispija kahvu sa gradonačelnikom Skakom. za svaki slučaj… Ako “građani” ne pobijede na naredi izborima.
Cijena koju je eventualno Sidran ugovorio u prelaznom roku, za sada je nepoznata.
Eto, zašto tone građanska Bosna i zašto nestaje bošnjački narod i
“Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?”
Bosne i bošnjačkog naroda neće biti, potonuće i nestati u povijesnoj zbilji, tragediji kojoj su i sami kumovali jer ne postoji državotvorna svijest ni naroda, ni domaćih političara koji bi, usprkos volji “zemaljskih gospodara svijeta” zaustavili uništenje i države i naroda i građana, da hoće, da im nije samo do njihova ličnoga džepa.
Bosne i bošnjačkog naroda će nestati, potonuće, jer nema intelektualaca – akademičara koji bi se usprotivili i svjetskim moćnicima, a prvenstveno domaćim nacističkim vođama. Primjer je Sidran, ma šta govorio o sebi, o svojoj glavi na panju – sve zbog svog društveno-političkog angažmana. Nema – jer intelektualci – akademičari pehlivane između ovog ili onog većeg i mrsnijeg sahana pilava, a briga ih za državu, građane, narode.
Baš zbog intelektualaca i akademičara tipa Abdulaha Sidrana narod nema državotvornu svijest, borci koji su nekad bili branitelji i revolucionari građanske države i naroda njemu se prikazuju kao “rulja” kako ih javno naziva Sidran. Istina, u strahu ih već sutradan nazva – revolucionarima. Pehlivanluk, skakanje sebi u trbuh, ma nema veze.
Stihovi:
“Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svjetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana. “
***
Smatram kako Bosna tone jer Gospodar svjetova i Sudnjeg dana ne želi pomoći onom narodu koji sam sebi ne želi pomoći. A takav je narod bošnjačko-bosanski.
Takav je jer tako želi taj narod birajući svoje unesrećitelje pohlepne političar, sve dižući u nebesa njihove čankolize – intelektualce, akademičare. Provjećivanje narida i građana – takvima bi značilo rezanje grane na kojoj sjede.
Zato su narod(i) i država su lagahan plijen krvoločnih susjeda, zemaljskih gospodara – domaćih i svjetskih.
***
Ovdje je tekst iz “Slobodne Bosne” koji objašnjava uzrok raskola između SDA i Abdulaha Sidrana. To je slika jada i čemera bosanske intelektualne – akademske elite, a čast izuzecima.
“ZAŠTO TONE “ČVRSTI OBJEKT”
Inspekcija Općine Centar naredila Abdulahu Sidranu rušenje bespravno sagrađenog objekta u dvorištu
Služba za inspekcijske poslove sarajevske Općine Centar prije dvadesetak dana je izdala naređenje za rušenje “čvrstog objekta” koje je “investitor” književnik Abdulah Sidran bespravno sagradio u dvorištu svoga stana-kuće u ulici Mustafe Busuladžića u sarajevskom naselju Breka.
Kako piše u Odluci, investitor Sidran je u dvorištu zgrade “ispod balkona” nezakonito izgradio “prostoriju od čvrstog građevinskog materijala, dimenzija cca 2,5×2,5 metara”.
Ova odluka općinske Inspekcije je konačna, a u njoj se navodi da je “investititor Sidran ignorirao prethodna upozorenja da ukloni bespravno sagrađeni objekt iz dvorišta svoje kuće.
Inače, književnik Abdulah Sidran je prije desetak godina na općinskim izborima bio nositelj liste Stranke demokratske akcije upravo za općinu Centar koja ga sada “proganja” zbog bespravno izgrađenog “čvrstog objekta”. Vrlo brzo nakon izbora na kojim je izabran u općinsko Vijeće, Sidran se razišao sa SDA zbog toga što mu stranka, unatoč obećanjima, nije riješila stambeno pitanje, odnosno pomogla da vrati kredit kojeg je uzeo za kupovinu stana. (podvukao I.H.)
Budući da je Abdulah Sidran proteklih decenija uredno izvještavao javnost o svojim stambeno-komunalnim projektima, od Goražda, preko Tešnja i Sarajeva, treba očekivati da akademik ponudi i svoju verziju nesporazuma sa vlastima općine Centar.”
(SB)
(Istini za volju, i “Slobodna Bosna” se p(r)odala SDA-ovcima.)
Link na takst “Slobodne Bosne”
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/75701/zasto_tone_chvrsti_objekt_inspekcija_opcine_centar_naredila_abdulahu_sidranu_rusenje_bespravno_sagradjenog_objekta_u_dvoristu.html
Кликом на доњи линк одтвориће вам се опсежан, документиран и врло занимљив фотографијама иѕ 1931. и 1985. илустриран научни рад Мирослава Нишкановића који је истражио повијест села – нахије Герѕзово у опћини Варцар Вакуф – Мркоњић-Град и објаснио поријекло тамошњих становника.
Visoki predstavnik međunarodne zajednice u dejtonskoj BiH izjavio je, a Al Jazeera prenosi: “Kada je riječ o stavovima međunarodne zajednice, procijenjeno je da provedba presude “Sejdić-Finci” više nije najhitnije pitanje, već je to način na koji će biti popunjen Dom naroda entiteta Federacija Bosne i Hercegovine.”
* Iako je bila punopravna članica UN, UN je prekršile svoju Povelju zabranom RBiH uvoza oružja za njenu obranu. Rezultat – počinjeni su genocid i udružei zločinački pothvati, podijeljena država sa neskrivenim planovima njenog uništenja.
“Gledajte, ja takođe mislim da se borimo u već izgubljenoj bici. Bakir (Izetbegović) i SDA su toliko doprinijeli našem nestanku da našim neprijateljima nije bilo potrebno mnogo posla i truda. Mnogo toga što su željeli i planirali, ostvarili su uz pomoć SDA. Slušajući kako Bakir govori, može se steći dojam da je on polu-inteligentan, ali je sasvim moguće da se izdajnik krije iza fasade idiota i, naravno, s razlogom!Međunarodna zajednica nastavlja da se bavi svojim poslom tako kao da je glupa i ali je bezobrazna i odgovorna za sve što se dešava. To je njihova ‘uloga’, pretpostavljam – pustiti našim neprijateljima da nastave uništavanje naše zemlje, pretvarajući se da nam podržavaju pridruživanje NATO-u i EU. Međunarodna zajednica nastavlja se baviti svojim poslom tako što se bezobrazno ponaša u svemu što događa. To je njihova ‘uloga’, pretpostavljam – pustiti našim neprijateljima (u Bosni, op. I.H.) da nastave uništavanje naše zemlje, pretvarajući se da nam podržavaju pridruživanje NATO-u i EU.” (Kraj citata.)
Hapšenje generala Atifa Dudakvića, komandanta V korpusa ARBiH, nekadašnjeg komandanta tzv Vojske tzv. Federacije BiH – iznenađenje je samo za naivne. Hapšenje generala Dudakovića godinama uporno traži traži Milorad Dodik, kojemu je njemu podređeno Tužilaštvo uz pomoć SIPE ispunila želju. Uz gen. Dudakovića, uhapšeno je još 11 branitelja RBiH i Bosanske krajine.
Biskup Banjalučki Franjo Komarica moli se Bogu u banjalučkoj Ferhadiji džamiji: primjer međureligijske i međuetničke solidarnosti i poštivanja kakvo se u Liskovici i Vlasinju njeguje stoljećima
VlASINJE DANAS: Vrijednim rukama mještana koji su se u svoje porušeno i popaljeno selo vratili odmah poslije genocidnog rata, obnovili su sve i jednu kuću, izradli nove, podigli lijepu džamiju čiju obnovu su pomogli i katolici susjedne Liskovice; danas, kao i uvijek do sada, dobro se dobrim vraća…
Naša komšinica Doroteja Dora Dodič ne stoji kao nekad uz prozor u svojoj kući u Windsoru, niti kao nekad geda na parking gdje pokušavam otkloniti kvar na mome autu.
Haj neka je Slavoljub nepismen, ali otkud toliki četnik-lažov kojem bih se trebao pravdati i polagati račun za neđto što ni u snu ne bih pomislio! Zar kao urednik svoga Bloga nemam diskreciono pravo objaviti šta hoću, a šta neću, pod uvjetom da znam ko piše komentar i a je istina, a ne gnusna laž. Nisam objavio taj komentar, pa se Slavoljub ponvno javlja:
Za nekoliko dana između ta dva e-maila, Slavoljub je sam sebe uhvatuo u laži. Prvo je tvrdio da sam unišao u gad sa “hrvatskom vojskom i sve snimio,” a drugom tvrdi da sam unišao na “tenku sa Armijom BiH.” Potom niže laži kojih se ne bi postidio ni Srbin najveći svjetski lažov. Najgora optužba je da sam saučesnik u zločinu.
Ibrahim Halilović 