Safet Sajo ARNAUTOVIĆ, tihi i fini moj prijatelj, pravi Bošnjak, preslio je na Ahiret iznenada u svojoj kući u Zavakufu u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu.
Smrt je bliža od jake za vratom, rekli bi naši stari
Volio sam Saju. Ko nije!
Bio je pravi Bošnjak. Starnski Varcaranin. Od njega nikog glava nije zabolila.
Tih, povučen, govorio bi samo kada je baš morao. Bio je vjeran i strpljiv slušatelj sugovornika; slušao bi pažljivo, donosio prave zaključke brzo i jednostvanim riječima ih objašnjavao. Ako se s nečim ne bi slagao, otšutio bi. Ali, uvejk bi reagirao na nepravdu, makar s ajednom riječju.
Prognanik. Ali odmah iza rata vratio se u svoju kuću u Varcar Vakufu. Provodio je tih život, nemateljivo, sam. Posjećivao je svoju djecu i unučad u Sanskom Mostu i Švedskoj, obično preko zime, ali prije lasta se vraćao u Zavakuf.
Bio je odličan majstor svoga zanata, vrsni moler. Pomagao nam je u obnovi našega varcarskog stana. Volio je plaho moju Hajru, poštovao je kao brat rođeni.
Rado sam ga sretao u Varcaru, obično kod Jusfufa Dubice.
Sjedjeli bi u hladu pod lozom u Jusufovoj i Isminoj avliji. Bio je tih i nenametljiv. Kao sjena. Taj mrava nije zgazio. Nisam ga čuo da galami, da se ljuti, a ako bi ga nekad huja hvatala na nepravdu, brzo bi se stišavao. Bio je dureći.
On i Jusuf su jesenas trebali ići na kontrolu kardiologu u Tuzlu. Trebalo je da ih ja vozim, Jusuf pitao, ja pristao. Ali, kasnije im se ponudio im moj sestrić Ermin Krivdić, pa su se odlučili za mlađeg. Kada su se vratili, i Jusuf i Sajo su potvrdili da je sve u redu sa njihovim srcima.
“Kuca ko sahat – pohvalio mi se Sajo i dodao ono svoje:
“Ma hajde, bolan!”
Bi mi drago.
Raspitivao se o mome zdravlju, pitao za ostale u familiji.
“Kad će mali? Kad će mala vamo?” pitao bi za Mirzu i Almu.
Lijepo bi govorio o mojoj djeci i unucima, o “majima” kako je im je tepao, a baška bi se raspitovao za Hajru.
Prije odlaska iz Varcara, ove jeseni, kupio sam nešto drinjaka u Jajcu, pa u Jusufovoj šupi kuhao sok. Jednu flašu poklonih Saji.
Prije polaska u Canadu, svratio sam kod Saje ostaviti ključeve od stana da ih preda Jusufu, što je on revnosno uradio.
“Ma, ne brini bolan!”
Jusf bijaše tada kod kćerke Melise u Švicarskoj.
Rastali smo kao dva dobra ahbaba, oba u uvjerenju da ćemo se ponovo sresti.
Ali, insan sanja, a Bog dragi određuje.
Javlja danas Melisa Jusufova, moja sestrišnja.
“Umro čika Sajo.”
Piše još kako je njen otac Jusuf jutros uzaludno kucao na Sajina vrata, da bi išli nekud, u šetnju do Privila, ili možda u Jajce na pijacu…
Kako se Sajo nije odazivao niti pojaljivao na kućnom pragu, Jusuf je prijavio policiji. Odvalili su vrata i našili Saju u fotelji.
Smrt ga je zatekla iznenada, bila je očito brza, trenutna. Srce, šta li?
Svakog ljeta provodio sam dosta vremena sa Jusufom i Sajom.
Njih dvojica – kao šipka uz bubanj, nikud jedan bez drugoga. Malo riječi među njima, puno razumijevanja i solidarnosti. Ako ih nema pod lozom u avliji. onda su u šetnji do Podhorugle i Privila, ili u Bilajcu, Jajcu na pazaru, Jezeru gdje su bili džemtlije. Sajo s epoijavljivao u Jusufovoj avliji iznenada th kao sjena. Gotovo uvijek je znao gdje mu je ahbab i kad će se vratiti.
“Zar ga još nejma? A reko je…” govorio mi je zatekavši me u Jusufovoj avliji.
Vozio sam Saju i Jusufa na dženazu u Sanski Most rahmetli Hasniji Medić i u Bugojno rahmetli Aliji Alici Šehić.
Faliće mi Sajo, jedan od simbola našega grada.
Još će više nedostajati Jusufu, prijateljima i znancima, a najviše svojoj djeci i unucuma,
Otkinu se još jedna biser-grana Varcarska.
Ode naš Safet Sajo Arnautović, ukarade se iznenada, tiho, nenametljivo, baš onako kako je i živio.
Rahmet Ti duši Sajo!
***
Džennaza rahmetli Safetu Saji Arnautoviću je u petak 1. decembra 2017. na mezaru u Zavakufu u Varcar Vakufu.
Ibrahim Halilović 