In memoriam: Doroteja Dora DODIĆ – komšinica
U NAŠOJ KUĆI MIRIŠE RUZMARNIN – DORINA PLEMENITA DUŠA
Naša komšinica Doroteja Dora Dodič ne stoji kao nekad uz prozor u svojoj kući u Windsoru, niti kao nekad geda na parking gdje pokušavam otkloniti kvar na mome autu.
Ali, kao i prije desetak godina, do mene dolazi Dorin suprug Viktor da bi mi ponudio pomoć – gražu u kojoj možemo naložiti vatru i u toplom pokušati riješiti problem koji mi zadaje glavobolju. Već mi je posudio starter, punjač akumulatora, produžne kablove.
I jutros je studeno, plaho studeno; od žestine pada snijeg.
Navršava se mjesec dana od kako Dore nema među živima.
Otišla je je iznenada nakon što je nesretno pala niz setpenice u svojoj kući. Dva dana su je držali na apartima bez svijesti. Nije joj bilo spasa.
Doktori su uzgubili nadu da će je moći opreirati i spasiti nakon što je imala veliki izliv krvi u mozak; sad nizak, sad visok pritisak vezao im je ruke i ugasio nade Dorinih najbližih.
Sahranjena je sedam dana kasnije na groblju u Windsoru uz prusustvo velikog broja prijatelja i poznanika, nakon mise u Hrvatskom katoličkom centru.
Uplakan je Viktor, uplakana su njegova i Dorina djeca Lili i Danni.
I nama je teško.
Kad god iziđemo na avliju, ili se nekud zaputimo, pogledamo prema Dorinoj i Vikotorovoj kući. Navikli smo mahnuti jedni drugima – Dora je u avliji ili vrtu radeći nešto, Vuktor u svojoj garaži …
I u našim odnosima se potvrdila ona starinska kako je komšija preči od brata.
Koliko se god Hajra i ja, a naša djeca, trudili da Dori i Viktoru uvratimo na pažnju, komšijsku i ljudsku solidarnost i pomoć, oni su uvijek bili nekliko koraka ispred nas svojom dobrotom.
Bijaše studena canadska zima, desetak godina prije ove, sa puno snijega i leda; moja mala „Honda“ iznevjerila nas, ne mogu pokrenuti motor. Bez auta si u ovom prostranom gradu kao bez ruku.
Utoplim se, pa po ciči pokušam otkloniti kvar. Tresem se od studeni, bojim se da neću moći otkloniti kvar, premda imam dosta alata, a o mehanici – nešto sam naučio kod Orlaša i Nine Mošunjca, Laleta… Naučio sam da se ne predajem lahko… Hučem u ruke. Dok sam pognut ispod haube nad motorom, čujem neko mi se obraća.
“How are you? It is pretty cold today, is it not?” (Kako ste? Danas je vrlo studeno, zar ne?)
Obazrem se iznenađen.
U Canadi mnogo će ti neznanci pružiti ruku pomoći kada vide da nemoćno stojiš pokraj auta; pitaju treba li pomoć, pa ti nekako i u najgoroj nevolji bude lakše. Mislim, to je jedan od takvih. Pogledam ga – ispred mene stoji krupna kršna ljudina. Zahvalim mu se na pitanju za zdravlje, za brigu.
Ljudina nastavlja na engleskom jeziku. Meni sve toplije oko srca.
“What is your born country?” pitam odakle je nakon što smo razmijenili nekoliko riječi.
“Slovenija.”
Kao da me sunce ogrija. Neka svoga…
Kad mu rekoh da sam iz Bosne i on progovori jezikom kojeg obojica razumijemo, ubacujući poneku slovenačku, a i englesku riječ.
“Vidimo te s našeg prozora kako se smrzavaš, pa…”
“Nego, da mi poguramo auto do moje garaže. Tamo ćemo naložiti (rekao je “zakuriti”, ali sam razumio) vatru, a imam i dosta alata…”
Tako je počelo naše prijateljstvo sa komšijama Viktorom i Dorom Dodič.
Kasnije mi je Viktor pričao kako je Dora – zapazila da smo vrijedni.
Vidjevši me na snijegu i studeni, rekla je Viktoru neka mi pomogne.
Kako tada prije desetak godina, tako i danas. Dore nema više, ali tu je Viktor.
Kad god mi šta fali od alata, posudim od Viktora. Viktor je na raspolaganju kad god treba voziti nas na aerodrom u Windsor ili Detroit. Posuđivao mi je svoj kamionić da bih prevezao namještaj za naš stan. Budio sam ga zorom kad mi je trebala pomoć. I, bilo me je stid.
“Ne brini,” ponovio je nekoliko puta na moju molbu za oprost.
Viktor i Doroteja Dora Dodič rodom su iz okoline Kopra u Sloveniji. Prije pedest godina stigli su u Canadu. Cijenjeni i poštovani kao uzoriti domaćini i vrijedni građani. Prijatelja mnogo, sa svih strana – i ovdje u Canadi i u Americi, a i u Sloveniji. Vikendom, kuća im puna gostiju, ili su oni u posjeti kod nekoga… S vremena na vrijeme, posjete svoj zavičaj.
Fali nam Dora.
Studeno nam je oko srca, ne od studeni, već od gorke i tužne istine da Dora nije više s nama.
Ali Vikotor jeste, kao i prije, pravi komšija, preči od brata.
Uvodi me u gražu da uzem alat koji mi treba i nudi mi svaku pomoć.
Hajra me zove u kuću, jer dosta je popravke za danas, subotu 9. decembra 2017. Donosi mi telefon, s one strane žice Alma moli da prekinem popravku…
Najzad ulazim u toplinu našeg doma.
Na stolu nam neuvehlo cvijeće koje smo ponijeli sa Dorinog groba. Običaj je položiti na humku, ali i ponijeti struk-dva cvijeća sa groba onog koga se ispraća.
Otvorim frižider, tamo je još nekoliko zelenih paprika i paradajza koje nam je uz ruzmarin donijela samo dva dana pred odlazak sa ovog svijeta. Posadila u svom vrtu, zalivala, okopavala, ubrala, pa donijela i nama.
Tri puta nas obilazila za mjesec dana od kako smo se vratili iz Europe. Kao da se opraštala.
U kući nam miriše ruzmarin.
To miriše Dorina plemenita duša.
Ibrahim Halilović 