"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Pred izricanje presude u haškom Tribunalu Radovanu Karadžiću za genocid u Srebrenici i RBiH
SVAKA PRESUDA KARADŽIĆU JE NEPRAVEDNA I PONIŽAVAJUĆA ZA ŽRTVE AKO NE VODI KA UKIDANJU NJEGOVOG GENOCIDNOG ZLODJELA – REPUBLIKE SRPSKE
Ovaj snimak napravljen u Windsoru – Canada (u pozadini je Detroit, USA) neka posluži za bolje kreativne Ideje za poklonike pravde – ma gdje bili, posebno za one koji će se sutra naći u Haagu pred izricanje presude Radovanu Karadžiću za genocid
Ova presuda pojedincu – uz presudu na Svjetskom sudu ptavde izrečenu RS i Srbiji – može dovesti do ukidanja RS.
Sudovi su rekli svoje!
Na nama je da vršimo pritisak da se sudske presude i provedu.
Rezultati genocida s ene smiju legalizirati našom šutnjom.
Oravda je na našo strani!
To je najjače oružje koje nam je Tribunal, Svjetsk sud i – Dragi Bog dao!
Uzmimo pravdu u svoje ruke i vratimo svoju
REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU!
Budimo dostojni grude na kojoj smo rođeni!
Ispinomo amanet onih koji su nevino pobijeni kao građani RBiH!
To će biti najveća satisfakcija za mrtve i žive žrtve genocida.
U svom tekstu pod naslovom “Svečano otvaranje Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci zakazano je za 7. maj – Svaki kamen Ferhadije ponovo je na svom mjestu,” u podnaslovu stoji ovo:
“Na dan kada je prije 23 godine u bezumlju etničke mržnje srušena Ferhad-pašina džamija, održat će se svečana ceremonija njenog otvaranja.”
“Od okončanja rata Islamskoj zajednici trebalo je punih šest godina da dobije saglasnost lokalnih i entitetskih vlasti za gradnju Ferhadije…” pa ste u istom dahu – nastavili ovako:
“Svečanost polaganja kamena temeljca te 2001., unatoč prisustvu velikog broja političkih zvaničnika iz BiH i visokih dužnosnika međunarodne zajednice, pretvorila se u eskalaciju etničkog nasilja… nezabilježenog nakon rata u BiH. Na meti razjarenih nacionalista našli su se okupljeni vjernici, kamenovan je Medžlis Islamske zajednice, Murat Badić životom je platio to što je vjernik, musliman.”
***
Osvrnuću se na Vaše pisanje:
Možda Vi kao banjalučka dopisnica “Oslobođenja” ne poznajete bližu povijest niti tematiku toga grada, ili događaje, – ili imate strah – možda od Dodika – aktere i čnjenice namjerno prešućujete. Na znam, ali znam da Vas je Dodik vrijeđao na nacitičkoj i rasnoj osnovi bez razloga i povoda. Siguran sam, međutim, kako pišete nedorečene tekstove – namjerno izbacujući važne povjesne činjenice.
Naime, niste odgovorili na jedno od pet novinarskih pitanja: Ko – je sušio banjalučuke i još oko 1.000 džamija u RBiH, mada se bavite tom tematiikom u svom tekstu.
Ako vjerujete Ustvanom sudu dejtonske BiH, onda ste mogli – na osnovu odluke toga Suda (sic!) – maker uzgred – spomenuti kako RS nije odgovorna za taj barbarizam, a svi bi trebali znati da – jeste.
Mogli ste se pozvati na tu sramnu presudu i reći – kako su se džamije srušile same od sebe – ili ih je poobarao jak vjetar. Zato ih je trebalo ponovo graditi – uglavnom muslimanskim parama, sakupljati kamen po kamen, ali nikad sakupiti sve – niti obnoviti džamiju kakva je nakad bila.
Ostaci banjaluke Ferhadije – snimak Bedrudina GUŠIĆA, tadašnjeg predsjednika Odbora IZ Banja Luka; nn se – za razliku od Dušana Kecmana kojeg spominje novinarka Katana, nije bojao za svoju glavu za snimke porušene džamije koji su obišli svijet i svjedočili o četničkom barbarizmu – kojeg se danas pokušava zatapkati i amnestirati, pa i napisaima “Oslobođenja”
Čitajući Vaš tekst, ne znamo KO sruši džamije, pa možemo sumnjati na sve i svakoga.
Vi kažete da je Ferhadija srušena “u bezumlju etničke mržnje.”
Pitanje je – čije mržnje?
Jesu li to Banjalučani – muslimani – Bošnjaci mrizli nekoga – Srbe u ovom slučaju – pa su zbog te mržnje oni – Srbi – četnici – za osvetu – srušili im Ferhadiju i druge džamije?
Da Vam pomognem, mada sam svjestan da Vašem sljepili lijeka nejma – Srbi su ti koji su u jeku njihove ničim izazvane etničke mržnje barbarski srušili džamije. Oni su – prognavši terorom desetine hiljada Banjalučana starosjedilaca – napravili od Banje luke najprognaniji grad u bivšoj Jugosaviji.
Možda ćete tu spoznaju ugraditi u neki svoj budući tekst.
Možda će Vaš tekst gospođa glavna urednica „Oslobođenja“ Vildana Selimbegović dati prevesti taj Vaš tekst na engelski jezik – pa će ga putem interneta moći pročitati i neki Amerikanac ili Englez – i pitati o člijoj se to etičkoj mržnji radi i ko je to rušio dažmije tokom nepostojećeg rata, za vrijeme četničke vlasti – u Banjoj Luci.Budući da ih obnavljaju muslimani, lahko bi mogao zakljušiti da su ih oni i porušili. Uostalom, četnici su to davno tvrdili, čak i u švedskim novinama.
Počeli ste jednu rečenicu i ovako: “Od okončanja rata…” a odlično znadete da rata nije bilo u Banjoj Luci. Građevinsku dozvolu za obnovu Ferhadije, da je imlo pravde – nije terbalo ni tražiti, jer četnici su je srušili svojom samovoljom. Osim toga, veliki dio Banje Luke podignut je na vakufskom zemljištu i to uzurpacijom i dozvolom tih i takvih vlasti!
U Banjoj Luci su za sve vrijeme rata i agresije, genocida, teških zločina, progona… vladale srspke – četničke vlasti.
One su vršile teror, ubijanja i progon muslimana. Tutnule su u ruke srpskim minerima ekploziv, pa držeći im stražu i svijeću – mineri su kao produžena ruka čenićkih vlasti – srušili (i) banjalučke džamije.
Četnici – kao lokalne I entitetske vlasti – nisu dozvolili IZ da ona odveze ostatke Ferhadije niti ikoje druge džamije na neko sklonito mjesti kako bi – kada se steknu uslovi (poslije rata, pod okupacijom, sic!) džamije mogle obnoviti muslimanskim parama. Time su amnestirali, uz pomoć “zemalja prijateljica Ferhaidje” – i genocid i urbicid, a Vi svojim tekstom to i sami.
Napisali ste i ovo: “Na meti razjarenih nacionalista našli su se okupljeni vjernici, kamenovan je Medžlis Islamske zajednice, Murat Badić životom je platio to što je vjernik, musliman. Mjesec kasnije policija je ipak odradila ono za što je plaćena. I dok se polagao temeljac, na ulicama Banje Luke vođen je pravi rat između predstavnika zakona i protivnika izgradnje Ferhadije.”
Ko su “razjareni nacionalisti” – ni na to pitanje niste odgovorili.
Ko je ubio Murata Badića – opet Vam maca pojela jezik.
Ustvrdili ste da je prilikom ponovnog pokušaja “policija uradila svoj posao,” – što je nonsens. Kakav je to dobro urađen posao ako se na ulicama vodi “pravi rat između predstavnika zakona i protivnika izgradnje Ferhadije,” kako ste napisali.
Ko su pritivnici izgradnje Ferhadije – i na to pitanje ste vješto zaobišli pravi odgovor.
Kako to da iz naftalina izvlačite Duška Kecmana, a ne upitate se koliko je list „Politika“ – čiji je dopisnik iz Banje Luke bio, doprinijela etničkoj mržnji, gencoidu, urbicidu, progoni, barbarizmu i rušenju džamija i u Banjoj Luci. Da li to i “Politiku” perete od svake odgovornosti?
I još jedna napomena – nije tačno da je svaki kamen Ferhadije na ponovno na svom mjestu jer to je nemoguća misija.
Gospođo Katana!
Zaista je puno pitanja na koje ste morali odgovoriti u svom tekstu, a niste.
Ako mislite da je Vaše ushićenje o otvaranju džamije dovoljno, varate se jer je ono podvala za naivne.
Ako mislite kako neko ozbiljan danas drži do Vas, Vašega napisa i lista u kojem je objavljen, u zabludi ste.
Jer, umjesto da se služite istinom, Vi istinu namjerno skrivate.
Zbog toga i Vama a i IZ je važno obavijestiti čitatelje “Oslobođenja” i javnost kako je Dodik među počasnim gostima – kao da je on Ferhad-paša koji je gradio, a ne nastavljač one politike koja je srušila Farhadiju, pokušavajući i uništiti Bošnjake i RBiH.
Nakada antifašistički list, „Oslobođenje“ danas vodi pročetničko i proustašku uređivaku politiku – prije u izvedbi glavne urdenice Senke Kurtović, danas Vildane Selimbegović. Svoj doprins u skrivanju istine – dajete i Vi.
Pred zakazano suđenje Sejfudinu Tokiću zbog isticanja državne zastave s ljiljanima i dejtonske zastave u Banjoj Luci
Kome vaziš, Muftija
MUFTIJA BANJALUČKI JE MORAO ODLUČNO OSUDITI HAPŠENJE SVOGA NEVINOG DŽEMATLIJE I TRAŽITI OBUSTAVU NJEGOVA SUDSKOG PROGONA – ALI NIJE
*Muftija Banjalučki, dr. Osman ef. KOZLIĆ se kukavički udaljio hiljadu svjetlosnih godina od onih banjalučkih prvaka i uleme – koji su rizkirali svoje živote i imetak i od Pavelića zatražili da ustaške vlasti odmah prekinu sa terorom nad Srbima i Jevrejima. Za takvo što se glava gubila, ali se čeuvao obraz, dostojanstvo i Din, vršila ljudska, građanska i vjerska komšijska dužnost, pa šta košta, neka košta.
Današnji banjalučki Muftija se ne brine o nevinom Tokiću, već o dobrim odnosima sa okupacionim vlastima *
Na vijest o neztakonitom hapšenju Sejfudina Tokića, izjavu TV N1 dao je i muftija Banjalučki Osman ef. Kozlić. Doslovno, rekao je ovo:
„U Islamskoj zajednici, konkretno, ovdje u Banjaluci, nastojimo, da tako kažem, da smirivamo situaciju, da živimo mirno, da nas ne opterećuje, neki, neka, neki neka pitanja jer imamo i važnijih pitanja i njima se bavimo.Onda kad se ovo nešto desi, onda, onda, nas to opterećuje, eee, zamara nas i moramo se njima baviti. U svakom slučaju, nadam se da će se to sve dobro završiti i da to nije neki veliki incident.“
Da nisam unaprijed naveo čija je ovo izjava, kojim povodom je data, ne biste znali o kakvom je incidentu riječ, niti ko ga je – po Muftijinom ubjeđenju – izazvao.
Umjesto da u ime muftijstva Banjalućkog i u svoje ime, pa u ime Banjalučana, mrtvih i živih, prognanih, pa u i džemata – čiji je i Tokić član, ustane hrabro, jasno i glasno i nedvosmisleno osudi hapšenje nedužna čovjeka, građanina i vjernika i da odmah i neizostavno tražni njegovo oslobađanje, ef. Kozlić daje izjavu okruglu pa na ćoše – da se Vlasi ne dodjeti o čemu i o kome on govori. Da se, ne daj Bože. zamjeri sa lokalnim četničkim vlastima i kabadahijom Miloradom Dodikom koji je i naredio hapšenje Tokića zbog zastava – i one s ljiljanima koja jedino važi, i one krpenjače – koja je ilegalna i koja simbolizira genocid i urbicid.
Ef. Kozlić je vrdao i mucao, zastajkivao i tražio najpogodnije rijeći, ne da bi obranio svoga džematliju i borca za ljudska prava, u prvom redu bošnjačka – muslimanska.
Muftija Tokićevo ime ne smije čak ni me spomenuti, a kamo li obraniti ga, znajući da je nevin.
Ako je to i od jednog notornog Dodikovog ulizice, mnogo je i puno je degutantno.
O drugim postupcima – Muftijinim – koji su takožer za svaku osudu, a vezani su za hapšenje Tokića, nekom drugom prilikom.
Kukavni i malehni hodža – Muftija – zaboravio je na dužnost svakog slobodoumnog građanina – a još i ako je taj vjernik – musliman – da ustane u obranu nevinih ljudi – a jedan od takvih je Sejfudin Tokić koji se zamjerio dejtonskim vlastima, Dosiku, a dejtonska IZ i dejtonski Muftija ga pustili niz vodu.
I, ne samo Sejfudina Tokića. Muftija je Izdao i sve nas i Din sam.
Kako sam reče, Islamska zajednica Banje Luke ima velikih problema, pa još i ovaj – sa Tokićem – za njega je dodatna glavobolja, a ne dužnost da odlučno zaštiti nevina čovjeka.
Umjesto da ne vrda i muca, tuc-muc, morao je obijeliti zube i jasno reći kako su Dodik i njegova okupaciona vlast izazvali ovaj incident, te da – u ime svoje i vjernika koje predvodi, zatraži da Tokića ne maltretiraju, krivo optužuju i – da ga odmah i neizostavno puste na slobodu.
Ima se Muftija i zaista za koga i založiti, sačuvao bi obraz, zaštitio nevina čovjeka, svoga džematliju, borca za vjerska i građanska prava. Postupio bi u skladu sa Islamskim normama i principima građanskih prava i sloboda koje su podudarne sa Dinom.
Tokić je pokušao u sred Banje Luke javno i hrabro, a i na četnikoj Dodikovoj TV, više puta ukazati na teško i nedopustvo ponižavajuće stanje u kojem se nalaze muslimani Banje Luke i RS, tačno imenujući desetine problema. Piše knjige, drži tribine, vodi okrugle stolove, putuje po džematima i udruženjima prognanika, otvara svima oči.
Ali, Muftijine su oči pod tškim kapcima…
Otvoriti i Muftiji oči kao i svima koji kod očiju ne vide, Tokić je – riskirajući život pokušao uraditi i sa zastavama u Banjoj Luci – pa privući pažnju šire javnosti na stvarne probleme – to jeste gubitak građanskih prava i sloboda. pa i vjerskih sloboda – u okupiranom dijelu RBiH gdje vjernici sa strahom odlaze u džamije – izloženi čestim četničkim nasrtajima i na njih i na njihove bogomolje.
Muftija Kozlić ne vidi baš te probleme-
Ne bi mu smjelo biti išta preče od zahtjeva za oslobađanje uhapšenog nedužna čovjeka. Očito jest, ali nije rekao koji su to problemi, valjda da ne bi nasikirao Dodika.
Umjesto da obrani nevina čovjeka, on ustvari brani kabadahiju Dodika.
Sa Tokičem i njegovom suprugom i djetetom u Banjoj Luci – također u velikoj opasnosti – kako bude, briga Muftije, on ima većih problema. Neka njemu slučajno ne dolaza ne džamijski prag da ih on rješava!
Eto na što smo spali.
Kakav Muftija, takvi i mnogi vjernici.
Da je imalo hrabrosti i istinske vjere pri Muftiji, morao je prilikom nedavnog susreta sa Dodikom javno zatražiti prekid svakog krivičnog postupka premaTokiću – ne zbog toga što je Tokić vjernik i građanin – nego što je nevin insan. Umjesto toga, on je pozivao Dodika na otvor Ferhadije, prosio sadaku za troškove dvrčanosti…
Tako se Muftija udaljio hiljadu svjetlosnih godina od onih banjalučkih prvaka i uleme i čestitih građana muslimana koji su rizkirali svoje živote i imetak i od Pavelića zatražili da ustaške vlasti odmah prekinu sa terorom nad Srbima i Jevrejima. Za takvo što se glava gubila, ali se čeuvao obraz, dostojanstvo i Din, vršila ljudska, građanska i vjerska komšijska dužnost, pa šta košta, neka košta.
Ovaj i ovakva ulema brinu se kako se dodovriti sadašnjim okupacionim vlastima i nije ih briga ni za muslimanima, džematlijama poput nevina Tokića kojeg hapse i krivično gone, Muftija ni mukajet.
„Jednog dana vezirova zaptija (policija) ispribija travničke esnafe (zanatlije i sitne trgovce).
Slagaše veziru da su mirili krivom mirom. (Varali na vagi, kantaru…)
Ispribijaše po tabanima sve tri vire, osim Jehudija (dakle i muslimane).
Mato Cakalin, terzija iz Doca ispusti svoju dušu na topragu svog dućana pod drinovačom turskog nekrsta, a Simu Ademovića, čebedžiju, vezaše ranjena i baciše dušmani u lagum na tabiji.
Al’ evo ti Zulfikara Vukovljaka sa Dal-Tabanika (jedna mahala u Travniku) …
Kad vidi povaljane i isprebijane naše ljude po čaršiji, jeknu i od tuge ode u Konak. Upade veziru na divan i s vrata viknu:
– Dokle ćeš ubijati naš svit, anadolski katile!
Vezir skoči bisan na noge.
Al’ kad vidi da hadži-Zulfikar dovati rukom za silav (pojas gdje je oružje zadjenuto), zastade i upita:
– Jesi li ti Turčin, kad braniš gjaure i njihovu simislu?
– A jesi li ti? – viknu hadžija.
– Jesam elelamdulila (treba el hamdu lillah, što znači „hvala Bogu!“) odgovori vezir.
– E ja nisam, elhamdulilah, već Bošnjak i musliman – odgovori ponosni Hadži-Zulfikar-aga i lupi vratima.
Na basamcima ga dočekaše suvarlije (turska žandarmerija, pripadnici konjićkog odreda).
Hadžija poteže pušku, ali oni ujagmiše prije i ubiše plemenitog čovika.
Te noći diže se čaršija na noge, naših poginu devetorica, među njima i jedan Hadžijin sin.“
***
Ovaj zapis ostavio je dolački fratar Dominik, a prenio ga je „Hrvatski dnevnik“ koji je izlazio u Sarajevu 1924.
Do nas dolazi posredstvom „Bosanskih pogleda“ koje je u Zürichu izdavao i uređivao Adil-beg Zulfikarpašić, Maj-juni 1964., broj 24-25., str 300.
Vezirov konak u Travniku
***
U dodatku ovoj fra Dominikovoj bilješci, Sulejman Dautbegović je napisao opširniji tekst i povukao paralelu između zapisa fra Dominika i onog što je u “Travničkoj hronici” pisao Ivo Andrić koji ovaj svijetli bosanski primjer i ne spominje, premda se zbio u doba francuskih konzula koje nobelovac opisuje…
• Da nije bilo mnogo i mnogo ovakvih Hadži-Zulfikara u Bosni i Hercegovini, nikada bosansko-hercegovački muslimani ne bi sačuvali svoj jezik, tradiciju i krvnu izolaciju od Osmanlija.
Bez ovakvih Zulfikar-aga zar bi bili mogući ustanci protiv Porte u Bosni? Zar takve Zulfikar-age nisu gonile turske nizame sve do Kosova? Zar nisu napadale austrijske žandarmerijske kasarne zajedno sa Srbima u ustanku 1882. godine?
Zar nisu stajale u ogorčenoj opoziciji protiv okupacione vlasti punih četrdeset godina, boreći se za kulturnu, vjersku i političku autonomiju Bosne? Zar takve
Zulfikar-age nisu pet stotina godina davale ruke kroz baštenske kapidžike svojim komšijama na Bajrame, Božiće i Uskrse.
• Sve je to znao i davno preminuli fra Domenik koji po čojstvu i poštenju ravan rodnoj grudi, kaže:
„Te noći diže se čaršija, NAŠIH poginu devetorica, među njima i JEDAN HADŽIJIN sin.
To je dobro znao i travnički vezir, koji pominje „đaure i njihovu simsilu,“ koja u čaršiji ustaje zajedno sa hrišćanima protiv njegove zaptije.
Pod „simislom“ je turski zulumćar mislio na bosansko-hercegovačke muslimane…
I tu ne bi imalo što da se kaže u kome krv gori i kome je istina najveći moralni zakon…
***
Fra Dominika i Andrića dijeli vremnsko razdoblje od 150 godina, a Dautbegović zaključuje:
(…Ivo Andrić) nije bio u stanju uzdignuti se na rudimentalno nacionalno osjećanje jednog provincijskog župnika od prije 150 godina.)
* Četnicima, poput onih u Višegradu, Bileći, Manjači…, četnicima u MUP-u koji baštine genocidnu tradiciju i u čijim redovima ima još onih koji su okrvavili ruke u Srebrenici, pa kriminalcima iz Specijalne jedinice policije – Dodik evo pridodaje i rezervni sastav milicije. Ne zna mu se broj, ali ne bi trebalo biti iznenađenja ako obuhvati sve vojno sposobne stanovnike – Nema više JNA, ali za oružje ne trebaju brinuti – tu je odlično naoružana Srbija koja je protegla pipke do Kozje ćuprije. Na bošnjačkoj strani – praktično je na snazi ona Alijina – „Mirno spavajte, rata neće biti jer za rat je potrebno dvoje“ *
„Nezavisne novine“ objavljuju Dodikovu izjavu kako je glavni sigurnosni zadatak RS borba protiv organizovanog kriminala i terorizma.
„Radi efikasnije borbe protiv terorizma i organizovanog kriminala Republika Srpska će u narednom periodu uvesti rezervni sastav policije,“ rekao je Milorad Dodik i najavio izmjene zakona u toj oblasti, a pozvao je sve nivoe vlasti na jaču saradnju u borbi protiv terorizma u BiH.“
Četnici i pripadnici Oružanih snaga BiH zajedno u Banjoj Luci na proslavi Krsne slave genocidne tvorevine
Dodik je davno ovladao MUP-om genocidne RS koja ga štiti na čelu kriminalaca. Kriminalaca ima za izvoz i u redovima specijalaca koji kao drumski razbojnici pljačkaju vozila koja prevoze novac i razbijaju bankomate. Upućeni tvrde – to je vrh ledenog brijega kriminala jer policajci i inspektori dilaju i drogu, odaju tajne stranim sigurnosnim službama, posebno hrvatskoj.
Niko nije podnio ostavku zbog kriminalaca u MPU-u RS.
MUP RS baštini terorizam i genocid – po presudi Svjetskog suda pravde postoji za to ne da bi se borio protiv kriminala, nego da bi čuvao kriminalce na vlasti i u svojim redovima.
Vojna počast pripadnika OS dejtonske BiH četničkom vojvodi Vučiću u Potočarima 2015. na mjestu genocida koje vojvoda negira
Opozicija tvrdi da raspolaže sa dokazima o oko stotinu pedeset kriminalnih afera okupiranom dijelu RBiH kroz koje je SSND opljačkao više milijardi maraka. Vođa kriminalaca i hajdučke skupine je neprikosnoveni Dodik.
Što se tiče muslimanskog terorizma u Bosni – a ako ga i ima, za njega su najpogodnije tlo stvorili baš četnici i četnička ideologija, koju sada provodi Dodik, a koja je do danas nekažnjena – jer opstaje genocidna tvorevina. Opstaje – zaslugom samih Bošnjaka – odnosno njihova duhovnog i svjetovnog vodstva.
Osim što ne da opepeliti oko ukidanja RS, Bakir Izetbegović stavlja u istu ravan izmišljene muslimanske radikalce i četničke horde. On prijeti jednako i četničkim postrojbama i paradžematima.
Eh, te četničke horde su dio ustrojene, davno ideologizirane, uniformirane i naoružane srpske sile. Njihov cilj je uništenje države Bosne – i tu su pri kraju puta. Uništenjem države Bosne nestaje i njen najbrojniji narod i – obrnuto.
Istina je nema više JNA, ali Srbija se naoružava iz dana u dan. Pokojnik A. Izetbegović je sabotirao obranu RBiH, pogazio njen Ustav. Sefer Halilović, kojeg je Alija smijenio i na kojeg je izvršen nekažnjeni atentat – za Aliju je davno rekao da je veleizdajnik, te mu živom poručio – ako ne dokaže gdje je onih deset milijardi maraka za obranu – onda je i kriminalac. Nije dokazao.
Prije upokojenja, sveo je Armiju RBiH od 200.000 boraca na malu stranačku vojsku SDA, koja je sada – zaslugom pokojnog Tihića, – dio Oružanih snaga dejtonske BiH. Sve u svemu, par hiljada momaka; ako su naoružani puškama u Bihaću, municija je u Bijeljini… „ Ako nekog Bošnjaka na straži u Glamoču zaboli trbuh, pa ode tamošnjem doktoru ( HZ HB) mora platiti troškove pregleda – one koje u Bihaću ne plaća…
Opsjednust žrtve svojim katilom; majka iz Srebrenice kojoj su četnici pobili čeljad – odaje priznanje četnikom vojvodi Vučiću na Dan sječanja na genocid – i kiti ga Cvijetom Srebrenica. Ona je smao jedna od izmanipuliranih žrtava – i onih koji su nas uspavljivali pred rat – i njihovih nasljednika koji se danas grle sa četničkim vojvodama i čuvaju genocidnu RS
Ako do nečeg dođe, a ne daj Bože da dođe – pripadnici Oružanih snaga dejtonske BiH Srbi će na svoju, Hrvati na svoju – a Bošnjacima – kako bude. Uskoro, teško da će ko i praćkom umjeti gađati.
Ta “srpska komponenta” Oružanih snaga već se miješala sa četnicima prilikom obilježavanja Krsne slave genocidne RS 20. januara 2015. u Banjoj Luci. Vidjelo se to lijepo na fotografijama; politika i komanda Oružanih snaga su zataškali slučaj i niko nije odgovarao.
Četnicima, poput onih u Višegradu, Bileći, Manjači…, četnicima u MUP-u koji baštine genocidnu tradiciju i u čijim redovima ima još onih koji su okrvavili ruke u Srebrenici, pa kriminalcima iz Specijalne jedinice policije – Dodik evo pridodaje i rezervni sastav milicije. Ne zna mu se broj, ali ne bi trebalo biti iznenađenja ako obuhvati sve vojno sposobne stanovnike – Nema više JNA, ali za oružje ne trebaju brinuti – tu je odlično naoružana Srbija koja je protegla pipke do Kozje ćuprije. Na bošnjačkoj strani – praktično je na snazi ona Alijina – „Mirno spavajte, rata neće biti jer za rat je potrebno dvoje“
U tom slučaju, Bošnjaci mogu kožu na šiljak. Istina imaju socijalne mreže, Facebook, ali malo ko ima i praćku.
Za većinu važi ona Alijina – „Spavajte mirno, rata neće biti jer za rat je potrebno dvoje.“
Nakažnjeni zločin će se ponoviti…
Bošnjacima se ponavlja historija u najkrvavijem obliku, a o ni ne samo da ne vode računa o svojoj sigurnosti, nego financiraju svoje katile, kao one četnike u Višegradu koji su se postrojavali prošle hefte. I povratnici – poreski obveznici Bošnjaci – financiraju četnički projekat.
Ne treba dizati dreku na Dodika i Mektića; jer to je uzalud – jer oni nikada neće promijeniti četničku ideologiju. Ta nisu u liku Fahrudina Radončića i Bošnjaci imali “svoga” ministra sigurnosti – Šćepu – koji je uz suglasnost SDA i IZ i bez velike bune građana Bošnjaka – ustvari bio „ministar četničke sigurnosti, umjesto da je profesionalno obavljao svoj posao.“ Ništa nije bolji ni njegov koalicioni partner koji Šćepu odlično zamjenjuje dok je u zatvoru – obnašajući najvišu funkciju u dejtonskoj “državi.”
NekažNekažnjeni zločin genocida u Prijedoru – oprošteni i nekažnjeni zločin će se ponoviti; Dodik Bošnjacima šalje jasnu poruku – pa im je vrijeme krvavog buđenja prije nego li bude kasno
Pod naslovom “PRVO PROVJERITE” glavna urednica “Oslobođenja” Vildana Selimbegović objavljuje u rubrici Kolumne reagiranje Pere DJUKLJE na moje pismo “BIH SE TREBA UGLEDATI NA CANADU!”
Evo toga “reagiranja” u cjelosti:
KOLUMNE
Reagiranje:
Prvo provjerite
15.03.2016. | PIŠE: Redakcija
Pismo čitatelja Ibrahima Halilovića: “BiH se treba ugledati na Kanadu”; Oslobođenje, 11. mart/ožujak 2016. godine.
Kakav je to respekt prema istini kada objavljujete ovakve nebuloze ovog Ibrahima Halilovića, Windsor (Kanada), umišljenog reportera?
Tačno je da je bila velika polemika oko hidžaba da se ne nosi u vladinim ustanovama – uostalom, zahtjev koji se odnosio na sva vjerska obilježja a ne samo hidžab…
Ovaj vaš šarlatan propagira nešto što nije tačno. Hidžab nije popularan u Kanadi i u nekim dijelovima je zvanično zabranjen u vladinim ustanovama.
Daj provjeravajte prije no što narod obmanjujete.
Pero DJUKLJA
***
Moj odgovor Peri DJUKLJI
CANADSKI SAVEZNI SUD ZA ŽALBE:
ODLUKA O ZABRANI HIDŽABA JE NEZAKONITA
(„Prvo provjerite, Pero Djuklja, Oslobođenje, 15. 3. 2016.)
U principu ne bi trebalo da odgovaram na neistine i pogrde koje mi preko “Oslobođenja” upućuje Pero Djuklja.
Oni koji su pratili makar i površno pratili njegove komentare na Portalu “Oslobođenja” složiće se sa mnom da je on nacista, četnički provokator i primitivac čiji komentari izazivaju nagon na povraćanje čak kod onih sa dobrim stomakom. Nažalost, “Oslobođenje” objavljuje komentare toga “Djuklje” kao i nekoga njegova istomišljenika koji na Portalu “Oslobođenja” kao ovaj:
stojan prije 5h i 36m
“živio NAJSLAVNIJI GENERAL RATKO MLADIĆ naš general koji je turke razguzio ko budale”.
Od 12. 11. 2013. do 1. 2. 2014. reagirao sam pismima na sve dostupne e-mail adrese u „Oslobođenju.“ Umjesto da blokiraju zauvijek “Peru Djuklju” blokirali su mene!!! „Djuklja iako javno exponirani četnik – nema problema prisutpa čak i u Kolumnu “Oslobođenja” koje se diči antifašističkom prošlošću (sic!), Eh, da vidimo hoću ja imati pravo na objavljivanje ovog odgovora.
Da li je Pero DJUKLJA među ovim četnicima – ne znam, ali je sugurno da kao četnik sa najgorim mogućim nacističkim rječnikom uživa gostoprimstvo Vildane Selimbegović na stranicama “Oslobođenja,” dok je meni pristup ograničen na nekoliko redova, a nakon reagiranja na Djukljine četničke “komentare” – pristup mi je zabranjen
Ma ne radim to zbog Djuklje, iako me naziva šarlatanom, što znači prevarantom i lažovom. Dio bosanske javnosti javnost zna ko sam. Ali, novinarska dužnost mi je reagirati zbog čitatelja “Oslobođenja.”
U Canadu sam dospio jer su mi takvi kao “Djuklja” htjeli ušutkati za sva vremena. Tome se pridružilo i “Oslobođenje” objavljivanjem “Djukljine” “Kolumne!”
"Duklja" je ustvrdio, a “Oslobođenje” jedva dočekalo: “Ovaj vaš šarlatan propagira nešto što nije tačno. Hidžab nije popularan u Kanadi i u nekim dijelovima je zvanično zabranjen u vladinim ustanovama.”
Da ne bih se nadgovarao sa Perom, poslužiću sa nakoliko citata iz priloga na ovu temu koji objavljuje zvanična državna RTV CBC na svom portalu 30. novembra 2015., te pisanja canadskih novina.
Bivša konzervativna Vlada Canade izgubila u Saveznom sudu i Saveznom apelacionom sudu u pokušaju da legalizira svoju zabranu ženama da nose hidžab ili (nikab) prilikom polaganja zakletve za canadsko državljanstvo.
Sve je počelo tužbom Zunere Ishaq, pobožne Muslimanke iz Mississauge, Ont. Mada čak ni njeni roditelji nisu tražili od nje da nosi hidžab, ona se je pokrivala od 15. godine. Preselila se u Canadu iz Pakistana 2008. godine da bi se pridružila svome mužu. Nakon tri godine, stekla je pravo na canadsko državljanstvo, ali kako je htjela zakletvu dati pod hidžabom, to joj je pravo na državljanstvo uskrćivano.Državni minister za imigraciju i državljastvo Keny prijetio je izgonom useljenicama koji se ne žele povinovati zabrani!
Ranije, 2015. Savezni sud pravde presudio je da je odluka o zabrani nošenja hidžaba u tim prilikama bivšeg ministra državljanstva Jasona Kenneya iz 2011. bila nezakonita.
„Sudija pred kojim se
zakletva za državljanstvo mora omogućiti najveću moguću vjersku slobodu tokom administriranja zakletve“ u istakao je sudac Boswell i pitao: „Kako bi to bilo moguće, ako politika zahtijeva od kandidata da krše ili se odriču osnovnog načela njihove religije.“
Vlada se žalila na odluku, pa je o toj žalbi raspravljano na Saveznom sudu za žalbe 15. septembra 2015. Za sud neoubičajeno brzom odlukom, panel od tri sudije odmah se složio da je zabrana nikaba bila nezakonita. Time je onemogućeno Konzervativcima da se žale Vrhovnom sudu.
Zunera Ishaq, koju canadski mediji smatraju da je oborila konzervativce s vlasti, položila je zakletvu i postala canadska državljanka prije izbora 19. oktobra 2015. izborivši se da i i ona glasla za – koga je htjela.
Hvala na objavljivanju teksta, ali bolje bi bilo da niste – jer se dugo kiselio. Ono što je još gore – uzeli ste sebi za pravo ne samo da mijenjate naslov, nego i da skratite tekst za dva zadnja – vrlo važna paragrafa.
Mogli ste me uputiti na novinarski popravni ispit pa da ispravim slovne greške i da skratim tekst, promijenim naslov, imali ste vremena. Tada ne bih reagirao. Moguće je da se niste bili ni rodili kada sam 1973. pa nadalje pisao autorske tekstove za Oslobođenje, ali tada ni mnogo veći urednici poput Kemala Kurspahića nisu kratili tako katilski moje tekstove kao vi.
Hajte, probajte tako što uraditi Gojku Beriću ili Muharemu Bazdulju! Stoga, najbolje je kraju lađu od dejtonskih medija i dejtonskog načina mišljenja i uređivanja novine.
Tu nema slobode, a fali i uredničkog znanja i poštivanja tuđeg mišljenja zasnovanog na činjenicama. Drugi put ću dobro razmisliti, ako se ikad i usudim pisati makar i pismo čitatelja Oslobođenju – koje je ujedno i autorski tekst, jer može biti osakaćen, a na osnovu objavljenog čitatelji steći sasvim pogrešan sud o autoru.
Želim vam svako dobro!
Ibrahim HALILOVIĆ
***
Odgovor glavne urednice Oslobođenja:
15.03.2016. | PIŠE: Redakcija
KOLUMNE
Dayton i hidžab
Poštovani gospodine Haliloviću,
žao mi je što ste toliko povrijeđeni zbog izbacivanja Vaša dva pasusa, no ja sam to uradila iz dva razloga: prvi i najvažniji jeste Vaša potpuno neutemeljena tvrdnja da postoje “presuda Svjetskog suda pravde” kojom je “ukinuta RS i ilegalni dejtonski sistem zasnovan na negiranju genocida”, a drugi je vrlo jednostavan: ako se već kao čitatelj javljate povodom hidžaba, smatrala sam da je višak Vaše promišljanje o presudama koje ne postoje.
S poštovanjem,
Vildana SELIMBEGOVIĆ, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja
***
Odgovor
PRESUDA SVJETSKOG SUDA DAJE NAM ZA PRAVO UKIDANJA GENOCIDNE RS I USPOSTAVU RBIH
(Vildana Selibegović, „Dejton i hidžab,“ „Oslobođenje,“ 15. 3. 2015.)
Poštovana gospođo Selimbegović!
Molim vas da u skladu sa profesionalnim novinarskim normama, a u cilju prezeniranja istine cijenjenim čitateljima, objavite ovo reagiranje na Vaše za me neprihvatljivo objašnjenje zašto ste kratili moje pismo i prepravljali naslov.
Svoje pismo sam naslovio – „Priča o ženi pod hidžabom koja je oborila s vlasti canadske konzervativce.“ Vaše je j uređivačko pravo da mijenjate i naslov, ali u objavljenom dijelu pisma – nisam uspoređivao Canadu i Bosnu. („BiH se treba ugledati na Kanadu!“)
Naslov bi bio u redu, da niste kratili moj tekst. Naime – u izbačenom dijelu sam napisao:
„Tako je u Canadi još jednom u praksi dokazano da su ljudska prava, sud i običaji, jači od vlastodržaca.
U Bosni je obrnuto.
Mevlud u Obrcima na mezaru pobijenih Varcarana u četničkom nekažnjenom zločinu evo već dvadeset i dvije i po godne; o kakvim ljudskim pravima je ovdje riječ i pobijenih i preživjelih! Pored najstrože kazne za zločince – svakog pojedinćano od nalogodvca do izvtšitelka – uz ukidanje genocidne RS. Na to imamo pravo. Tek kada se to dogodi, tada bismo mogli govoiti o ljudskim pravima.
Tolika dreka oko hidžaba i paradžemata – kod toliko važnijih tema; muslimanima, kao i svim građanima – najpreči posao bi bio da na osnovu presude Svjetskog suda pravde ukinu RS i ilegalni dejtonski sistem zasnovan na negiranju genocida, uvažavanjem okupacije izvršene teškim zločinima i genocidom. te podjele zemlje na nacionalne torove. Ide 1. mart – Dan neovisnosti, pa je makar red podsjetiti na ta naša neotuđiva prava.“
Kao razlog izbacivanja toga dijela moga pisma naveli ste da ste to učinili zbog „potpuno neutemeljene tvrdnje da postoji “presuda Svjetskog suda pravde” kojom je “ukinut(a) RS i ilegalni dejtonski sistem zasnovan na negiranju genocida” „jer takva presuda ne postoji.“
Na Vašu žalost, Presuda Svjetskog suda postoji, ali ona nije izvršena – jer to zvanično niko ne zahtijeva.
Dozvolite mi citirati slijedeće:
„27. februara 2007. Svjetski sud pravde je svojom pravosnažnom presudom u slučaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore presudio: „Da je Srbija prekršila obavezu da spriječi genocid na što je bila obavezna na osnovu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koji se odnosi na genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine.” Sud je utvrdio da su genocid počinile vlasti i institucije „Republike Srpske,” posebno Vojska (VRS) i Policija (MUP) „Republike Srpske” i da je Srbija imala obavezu da sprijeci genocid.
Podnošenje tužbe za genocid 1993. godine prethodi svim naknadnim ustavnim i pravnim aranzmanima za državu Bosnu i Hercegovinu. Presuda Svjetskog suda pravde je nadređena svim ustavnim aranžmanima koji se danas nude žrtvama agresije i genocida ukljucujuci i Aneks IV Dejtonskog sporazuma.
Stoga,pozivajući se na pravosnažnu presudu Svjetskog suda pravde, građani RBIH imaju zakonito pravo na “restitutio integrum” (vraćanje u originalno stanje, to jeste – ustvani poredak RBiH). To pravo je utemeljeno na imperativnim normama Internacionalnog prava “jus cogens.”
Ovo je pravno mišljenje prof. međunarodnog prava Francisa A. Boyla, koje sam imao na umu pišući paragraf koji ste izbacili, a potom krivo naveli šta sam napisao.
„Jus cogens” norma uključuje zabrana upotrebe sile, genocida, rasne diskriminacije, zločine protiv čovječnosti, trgovinu robljem ili trgovinu ljudima.“
Sve što je postignuto genocidom, ne može se legalizirati. Jedina prava presuda počiniteljima genocida na čelu sa Karadžićem bi bilo ukidanje genocdne RS i uspostava RBiH, na što polažemo pravo. (Tada ne bi bilo četničkih divljanja ni po Višegradu, na mjestu njihova zločina u oba rata, a ni u Bosni, niti podjele Mostara, Travnika…)
U prilog mojoj tvrdnji kako imamo pravo na ukidanje RS i ilegalnog daytonskog sistema ide i Bečka (UN-ova) konvencija o međunarodnim ugovorima u kojoj se ističe da su ništavni oni međunarodni ugovori koji su sklopljeni prinudom države (njenog vladara, zastupnika) koja je pod prijetnjom sile ili nad kojom je upotrebljena sila, to jeste kršenje načela međunarodnog prava sadržanih u Povelji Ujedinjenih nacija .
I po jedino važećem Ustavu RBiH niko nema pravo potpisati okupaciju ili kapitulaciju zemlje. (Članovi 154. I 155., a građani imaju neotuđivo pravo na obranu svoje Republike.)
Ustav RBiH je potvrđen na referendumu kao najvišem demokratskom stepenu odlučivanja. Na osnuvu tog referndumskog da, RBiH je primljena u UN. Dokumenti o prijemu glase na ime RBiH. Stoga imamo pravo na ukidanje i genocidne RS i ilegalnog dejtonskog sistema.
To – kao važniju temu od hidžaba i paradžemata, neveo sam u dijelu teksta kojeg ste izbacili.
Zašto?
Dio odgovora se nalazi u mom reagiranju „Katilksko kraćenje.“
Canadske djevojčice “pod teškim crnim maramama” (sic!) kako bi rekla Safeta Obhodžaš sa žaljenjem. Fotografija je iz “The Windsor Star-a” a naslov je – Dan potrage za karijerom – Novopridošli Canađani dobili lekciju o nauci
Safeta Obhodžaš se obrušila na moje pismo – kolumnu koje objavljuje “Oslobođenje” pod naslovom “BIH SE TERBA UGLEDATI NA CANADU” To je uradila u svom oprobanom stilu podvala i skretanja s teme. Njeno ničim izazvano reagiranje objavljeno je 15. marta 2016. pod naslovom “U VRZINOM KOLU PRAVA I PRISILE,” a može se pročitati na ovom linku:
(Sa feta Obhodžaš: „U vrzinom kolu prava i prisile” – “Oslobođenje” (15. 3. 2016.)
U svom pismu objavljenom u „Oslobođenju“ pod naslovom „BiH se treba ugledati na Canadu“ a o temi nošenja hidžaba, na koje reagira gospođa Safeta Obhodžaš, postupio sam po profesionalnim novinarskim normama i odgovorio na pet obaveznih pitanja – ko, što, gdje, kako i zašto. Urednica je promijenila naslov i skratila tekst, ali i takav potpisujem.Dotična osoba Obhodžaš nije imala ni jedan valjani razlog za takvu reakciju, u kojoj, uostalom nije osporila ni jedan moj navod.
U hujli reagiranju na moje Pismo u vezi sa primjerom poštivanja prava na nošenje hidžaba u Canadi, gospođa Safeta Obhodžaš nije osporila ni jednu činjenicu koju sam naveo. Kako to nije bila u stanju, okomila se na me, a primjeri koje je navela – nemaju veze sa mojim tekstom niti stavovima.
Ustvrdila je kako je u Canadi „jedna nositeljka takvog pokrivala izborila pravo da u tim haljinama polaže zakletvu za kanadsko državljanstvo i da se slika sa predsjednicima.“
Sudskom odlukom koja se tiče gospođe Ishaq – ona se izborila na pravo nošenja hidžaba za svaku ženu u Canadi, naravno ako to one hoće. .
U nas se sudskom odlukom takvo što zabranjuje. Ishaq se nije slikala sa Predsjednicima, ali je premijeru Trudeaou pomogla osvojiti vlast, a on se sa zadovoljstvom, slikao sa mnogim ženama pod hidžabom.
I truban je „pokrivalo“ što bi rekla gospođa Ophodžaš. Za turban na glavi izborili su se pripadnici Sika – pa ga nose u državnnim službama kao policajaci i carinici. Turban nosi i ministar sigunosti Harjit Sajjan. Da bude postavljen na tu poziciju, pomogla mu je i „žena pod hidžabom“ o kojoj sam pisao.
Hajrit Sajan – ministar obrane Canade – Važno je šta je ispod turbana
Potom gospođa Obhodžaš iznosi primjere tretmana arapskih žena prije pedeset godina do danas, poredi sa bosanskim ženama, što nema veze s mojim pismom.
Gospođa Ishaq o kojoj sam pisao je Pakistanka koja se izborila sa prava svih žena u Canadi pa i Arapkinja koje bježe iz svojih zemalja – baš zbog uskraćivanja ljudskih prava, koje navodi i Obhodžaš (sic!).
U pismu sam naveo kokretan slučaj imenom i prezimenom, a Obhodžaš – očekuje da joj vjerujem(o) na njenu riječ.
Ona navodi i primjer uništavanja fetusa, biva u islamskim zemljama, jer žene su dužne rađati samo sinove. To se u Bosni nije radilo ni u srednjem vrijeku! U Canadi se svakodnevno organiziraju protesti protiv abortusa.
Također, navodi sa žaljenjem primjer kako u školskim hodnicma susreće djevojčice „pod teškim maramama.“ Dakle, i te i takve djevojčice pod maramama se obrazuju i u Bosni – od prvog razreda do doktorske titule, pa gospođa Obhodžaš sama sebi skače u usta.
I u Canada se krše ljudska prava, ali canadsko Poglavlje o ljudskim pravima i slobodama bi trebalo prepisati i koristiti ga (i) u Bosni tim više što se Canada možda ugledala na nekadašnju Bosnu i postala „jedinstvena u različitostima…“ Kršenje ljudskih prava i sloboda je strogo kažnjivo, za razliku od Bosne danas.
Obhodžaš je ustvrdila kako su muslimani u Canadi egzotična skupina. Tačno je, međutim, da u Canadi po popisu stanvništva 2011. živi oko milijun i pedest hiljada muslimana. To nije egzotika, niti statistički ukras, već stvarnost. Za dva mjeseca – u januaru i februaru ove godine Canada je primila i 25.000 izbjeglica iz Sirije.
Dalje, gospođa Obhodžaš iznosi nasrtljivost „političkog islama“, manipulacije sa mladim djevojkama koje se u Bosni pokrivaju – što je, po mom sudu, još jedan dokaz kako se Bosna treba ugledati na Canadu gdje su ljudska prava i slobode, zakoni i običaji, važniji od svakoga pojedinca, partije, pa i kompletne državne vlasti.
Zunera Ishaq se izborila za svoje ljudsko pravo na nošenje hidžaba prilog polaganja zakletve za sticanje državljanstva koja se daje pred sudijom. Po pisanju canadskih medija, najzaslužnija je za obaranje konzervativaca – islamofoba sa vlasti
Obhodžaš pita – „…Ko je toj gospođi u Kanadi plaćao njenu borbu da se prilikom toga svečanog čina zakletve pojavi kao predstavnica… čega… svog prava ili ko zna kakvih islamističkih strujanja i manipulacija.”
Za razliku od Bosne, u Canadi se ide u zatvor za korupciju. Pred zakonom su svi jednaki – i useljenica Ishaq i premijer Harper – pa se i po tome Bosna treba ugledati na Canadu. Umjesnije bi bilo da je Obhodžaš javno pitala ko je zloupotrijebio milijarde za obranu RBiH, ko je opljačkao ekonommiju, građane, a ne da potara ni krivu jednu cadadsku građanku, borca za ljudska prava.
U Canadi se zna koliko su poreski obveznici platili neuspješnu pravnu bitku konzervativaca i islamofobista za zabranu hidžaba koju je oborio Savezni apelacioni sud: 421.840 canadskih dolara, ili oko pola milijuna maraka!
Na kraju, gospođa Obhodžaš, dodaje biber po pilavu: „Predlažem gospodinu Haliloviću da ženama u Bosni pošalje presade prave kanadske demokratije, a ne takve primjere žena amputiranog mozga i pokrivene glave.“
Ne treba slati nikakve presade – potrebna su samo dva tri clicka, i evo ga! Stvar je u tome, ne ko će poslati nego – ko će takvo što primijeniti.
Gospođa Ishak koja se izborila za pravo nošenja hidžaba, imala je temljit i strog pregled konzilijumal liječnika specijalista prije dolaska u Canadu. Uz to, morala je imati i čvrste dokaze o gaženju njenih ljudskih prava u Pakistanu da bi imigrirala. Položila je i vrlo rigorozan test o pozanavanju državnog uređenja, povijesti, geografije, ljudskih prava, a i zakonodavstva Canade; prema tome, službeno je dokazala da je i psihički i fizički u redu.
Boreći se sama protiv moćne vlasti, praktički je dokazala pravilo – po kojem nije važno što je glavi, nego ono što je u glavi.
Na margini vijesti da su predstavnici SDA i IZ BiH, novčano i zvanicno podrzali cetnicki Ravnogorski pokret, putem budzeta Opstine Visegrad, kada je ovome trebala novcana pomoc za postrojavanje
MUSLIMANIMA SE HISTORIJA PONAVLJA – U NAJKRVAVIJEM IZDANJU – UZ POMOĆ MUSLIMANA ČETNIKA
* Leteća Avdibegova četnička brigada, četnički agitator Mulalić, četnički zastupnik Ljajić, višegradski četnički zastupnici… Peta kolona u IZ i SDA – na dar daje četnicima RS poslije genocida, prašta i genocid i urbicid –
“26. decembra 1983. umro je političar, književni i društveni radnik Mustafa Mulalić Rođen je u Livnu 1896.
… U 1941. Prešao je u Srbiju i priključio se Draži Maihajloviću. Tako je doživio suđenje jer je bio kvalificiran kao zločinac. Osuđen je na šest godina robije.
Poslije oslobođenja radio je kao trgovac u jednom poduzeću…
Bio je protiv fesa, osim kada je agitirao za izbor njegova predstavništva u Posavini. Samo je među muslimanskim seljacima (kada je propagirao četnički pokret Draže Mihajlovića, op. I.H.) nosio fes, a nakon izbora šapku.
Kad su ga jučer nosili na ramenima pred Begovom džamijom, a na mrtvačkom sanduku bio mu fes više glave, sjetio sam se njegova odnosa prema fesu i šepiru.“ (Alija Nametak, “Sarajevski nekrologij”, Bošnjački institut, str.279.)
Još koja riječ i Mulaliću.
Alija Nametak spominje kako je Mustafa Mulalić agitirao – ali ne kaže za koga.
Draža Mihajlović i Mustafa Mulalić – četnici i muslimani četnici
Agitirao je za četnički pokret i Dražu Mihajlovića kao jedino rješenje za Muslimane.
IZ se već priklonila “silama osi” – NDH, Italijanima i Hitleru.
Propagandu među muslimanima Podrinja i Posavine za Dražu Mihajlovića i četnički pokret Mulalić je obavljao nakon četničkog genocida u Podrinju 1942. i 1943. (Više o tome u “Parergonu” Derviša Sušića)
“Mustafa Mulalić je dušom i srcem ostao do kraja na četničkoj strani, iako su mnogi četnici već bili svjesni da je njihov pokret u raspadanju. Mulalić je krajem januara 1945. godine dao u „ime Muslimana Bosne i Hercegovine“ deklaraciju da se „Muslimani žele opredijeliti za Federativnu Jugoslaviju na čijem čelu će biti Petar II Karađorđević“.
“Mustafa Mulalić je u listu „Istok“ u martovskom broju od 1944. godine objavio „Poruku đenerala Draže Mihailovića Muslimanima širom jugoslavije.” U toj poruci Draža Mihailović kaže da „Muslimani stvaraju svoj budući položaj u novoj dolazećoj državi upravo saradnjom sa jugolosvenskom vojskom u otadžbini i borbom protiv zajedničkog neprijatelja udaraju temelje svome položaju“. Đeneral Mihailović muslimanima poručuje „da će biti ravnopravni i jednaki pred svim zakonima, da će imati građanske slobode, vjerske slobode, imovinske slobode, itd“. (Arhiv Vojno-istorijskog instituta u Beogradu, 10/6-1, k.226, “Istok – glas jugoslovenskih Muslimana – broj 7 – Slobodne srpske planine). (Bošnjačko oko, Nadan Filipović)
“Nakon sloma Nedićeve marionetske Srbije i kolaboracionističkog četničkog pokreta Mustafa Mulalić je došao u Beograd i predao se vlastima Demokratske Federativne Jugoslavije. Osuđen je kao četnički ideolog na šest godina robije koje je odležao u beogradskom zatvoru Glavnjača.” (Wikipedia)
Mulalić je političar, ali muslimani su kao četnici bili dio Dražine vojne četničke zločinačke sile.
“Draža, međutim, jeste dobro stajao s muslimanima i imao je muslimanske jedinice koje su se borile s njim rame uz rame, poput Avdi-begove Leteće četničke brigade. Muslimani nisu podržavali komunizam, jer su bili vernici, a znali su da je komunizam bezbožništvo.
(Komunisti ih kao bezbožnici nisu nikada ubijali, ali četnici nisu nikad perstali – sve krsteći se s tri prsta, op. I.H.)
Tako je Mustafa Mulalić iz Dražinog Centralnog nacionalnog komiteta, 7. marta 1944. pisao Ibrahimu Pjaniću iz Gračanice u Bosni:
”Neka se muslimani ne zavaravaju iluzijama koje stvara ta nova propaganda, jer partizanstvo odvodi u komunistički poredak, a onda i u očitu propast islama”.
”Kaži svima muslimanima da đeneral Draža Mihailović u ime Nj.V. Kralja Petra Drugog želi iskren bratski sporazum s nama muslimanima, osnovan na principima naše narodne etike, naše stare bese, čojstva i junaštva, kao i rešenje svih naših političkih, socijalnih, kulturnih i privatnih problema na osnovama bratske uzajamnosti”.
Draža Mihajlović u prvom – muslimani četnici u drugom planu “Mulalić je pre rata bio poslanik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, a šef mu je bio radikal dr Milan Stojadinović, čija koalicija je okupljala većinu Srba, muslimana i Slovenaca. Komunisti su posle osudili Mulalića na višegodišnju robiju, a u optužnici je pisalo da je on Srbin muslimanske vere.” (Telegraf)
Poslije četničkog pokolja na Drini 1942., Mustafa Mulalić počinje svoju političku aktvnost kao agitator Draže Mihajlovića:
“U toj krvavoj pometnji svake ljudske pameti i logike, Mustafa ipak, i kad prelazi preko hiljadu grobova poklane muslimanske nejači, i kad brodi preko rijeka niz koje je otplovilo na hiljade nedužnog muslimanskog stanovništva poklanog na znak “Z” nalazi ponekog suradnika i priajtelja. Jer, sljepilu egizma nema granica. Ludilu ambcija nema dizgina. Na Dražinom Nacionalnom kongresu u selu Ba, održanom 25. do 29. novembra 1944. godine, Mulalić je izabran za jednog od potrpredsjednika Centralnoig navionalnog komiteta…
U pismu naslovljenom Muslimanima u NDH, Mulalić piše kako je jedini faktor mira, poretka i sugurnosti Draža Mihajlović. 15.jula 1944. piše: “Okupljajte se svi u jedno stado, muslimansko stado”, koje će, Mulalić je uvjeren, krenuti za predvodinikom Dražom Mihajlovićem. Mulaić poziva Muslimane da se priključe četničkim hordama:
“Zato dođite što prije ovamo da se uvjerite u dobronamjernost svih Srba, a naročito da se uvjerite da je đeneral Draža Mihajlović usitinu naš najdobronamjeniji muslimanski prijatelj.” Ovo su izvodi iz knjige Derviša Sušića “Parergon” str. 95. i 96. Ne vidim nikakvu razliku između Mihajlovića i Nikolića…, ali ni između Mulalića, Tihića, A. i B. Izetbegovića, Lagumdžije, Silajdžića. Oni gaze preko svih muslimanskih grobova i zabravljaju četničke pokolje i 1942. i 1992. Alija Izetbegović je “mogao” s Karadžićem i Krajišnikom, a sin, po onoj neće iver daleko od klade – može i sa Dodikom, moći će i sa Nikolićem kao što je mogao s Tadićem. A Muslimani, neka beru gaće na štap, a Bosnu na konjske repove!” (Derviš Sušić, Parergon)
Njegov saborac Alija Konjhodžić bio je bolje sreće, emigrirao je s četnicima u Kanadu. Tamo je objavio memoare, navodeći: ”Moje srpsko osvedočenje čisto je kao suza sa izvora”.
Najpoznatiji predstavnik Muslimana u četničkom pokretu svakako je major Fehim Musakadić iz Srajeva. On je za vreme Prvog svetskog rata bio dobrovoljac u Srpskoj vojsci, a bio je i nosilac Karađorđeve zvezde s mačevima.
Odmah po izbijanju Drugog svetskog rata stavio se na raspolaganje Čiči, koji ga šalje u istočnu Bosnu u štab vojvode Petra Baćovića. Musakadić je osnovao Konjički muslimanski četnički bataljon.
Komunisti su ga zarobili 1943. u Stranama kod Uloga, srez nevesinjski, s još nekoliko oficira i vojnika JVuO. Pred samu smrt uzviknuo je: “Živio kralj, živio Draža, dole Tito!”.
I dr. Ismet Popovac, lekar iz Konjica i komandant Muslimanskog četničkog bataljona, stavio se na raspolaganje đeneralu Draži. Pre rata Popovac je bio predsednik opštine Konjic.
Njegov bataljon je 20. januara 1943, zajedno s nevesinjskom, konjičkom, kalinovačkom i Drugom sarajevskom brigadom, uspeo da oslobodi od ustaša muslimansko naselje Bjelimić. Vlast u oslobođenom naselju preuzeo je major Fehim Musakadić. Dr Popovac je poginuo u Trebinjskoj šumi 1943. godine.
Poručnik Čengić, aktivni oficir Jugoslovenske kraljevske vojske, Ravnogorskom pokretu se pridružuje već početkom 1942. Četnička komanda ga šalje sa specijalnom misijom u Mostar, ali su ga ustaše uhvatile i zaklale.
Istaknuti muslimanski predstavnici u Ravnogorskom pokretu bili su i Mustajbeg Hadžihuseinović, Smajo Ćemalović iz Mostara, Mustafa Berberović iz Blagaja, Abid Prguda, Omer Kalajdžić, Muhamed i Abid Mehmedbašić iz Stolca, Mustafa Leko iz Blagaja, Džemal Kršlaković – imam mudris iz Konjica, hafiz i član ulme medžlisa u Sarajevu Muhamed Pandžo, doktor Muhamed Begović profesor univerziteta u Beogradu, imam Abdulah Hodžić iz Beograda i upravnik ”Gajretovog” doma u Beogradu Mehmed Ćemalovć takođe 200 boraca i Uloškog bataljona koji je brojao više od 150 muslimanskih boraca. (Telegraf)
U povijesti, posebno prvoj polovini 20. stoljeća bila su vrlo turbolentna vremena i za muslimane i tada je bilo teško potrefiti pravu stranu za spas života.
Ali, dok je IZ zvanično stajala uz NDH, Pavelića i Hitlera – narod se masovno priklonio antifašističkoj borbi na čelu sa Titom. Muslimanski prvaci su na početku rata riskirajući život pisali rezolucije tražeći od ustaških vlasti da se prekine sa terorom srpskog stanovništva. Veliki broj uleme također je prišao partizanima.
Handžar divizija je bila prva jedinica u II svjetskom ratu koja se za vrijeme uvježbavanja u Francuskoj pobunila protiv Hitlera. Vođe pobune ove jedinice – izdao je vojni imam Malkoč i ona je ugušena, a vođe pobijene. Pokret otpora Francuske podigao je spomenik pobunjenicima.
Spomenik pobunjenicima Handžar divizije u Villefranche de Rouergueu
Veliki broj pripadniak Handžar-dvizije nije htio ratovati protiv partizana, već su prilazili u njihove redove.
“Prema dostupnim svjedočenjima, vođa pobune je bio Ferid Džanić, bivši domobranski poručnik koji je, prema nekim podacima, neko vrijeme prije dolaska u redove “Handžar divizije” proveo u jugoslavenskim partizanima. Njegovi suradnici pri planiranju i vođenju pobune su bili Luftija Dizdarević, Nikola Vukelić i Božo Jelinek. Većina historičara drži da su Džanić i njegovi drugovi bili ili članovi ili simpatizeri KPJ “ubačeni” u redove “Handžar” divizije kako bi prikupljali obavještajne podatke ili sabotirali njene aktivnosti. U svakom slučaju, Džanić je nakon dolaska u Villefranche počeo dolaziti u lokalni hotel Moderne gdje je s vremenom stekao povjerenje i stupio u kontakt s pripadnicima lokalnog pokreta otpora. Nakon što im je izložio zamisao o podizanju pobune, zatražio je kontakt sa savezničkim snagama i zatražio pomoć. Ona mu je obećana, ali se nikada nije realizirala. Do pobune je došlo sedam dana nakonkapitulacije Italije, kada se smatralo da bi saveznici to mogli iskoristiti kao priliku da zadaju konačni udarac Silama Osovine.
Pobunjenici su poslije ponoći 17. septembra upali u spavaće sobe njemačkih oficira, uzeli im oružje i zarobili ih. Potom su dijelu ljudstva rekli kako će se u južnu Francusku iskrcati britanske i francuske trupe, te ih nagovorili da se pridruže pobuni. Dio pobunjenika se rasporedio po gradu kao straža. Oko 4:10 su pobunjenici strijeljali njemačke oficire i podoficire. Njima su, međutim, uspjeli izbjeći imam Halim Malkoć i dr. Schweiger; oni su smislili plan kako da kontrolu nad bataljonom vrate u njemačke ruke. Malkoć je došao do pobunenjih vojnika te im rekao kako je vijest o dolasku Saveznika laž; na to su vojnici, (neki i plačući) uzeli oružje, opet se zakleli Hitleru i krenuli da uguše pobunu. Oko 7 sati Dizdarević i Džanić su ubijeni, a Vukelić zarobljen. Nakon samo sedam sati pobuna je ugušena.
Džanić i Dizdarević su ubijeni prilikom gušenja pobune (Džanić navodno osobno od samog Malkoća). Neposredno nakon pobune su Vukelić, Mujo Alispahić, Meho Memišević, Philipp Njimać, Ivan Jurković, Alija Beganović, Mustafa Morić, Sulejman Silajdžić, Jusuf Vučjak, Zemko Banjić, Efraim Basić, Ismet Cefković i Uzeir Mehičić su strijeljani. Jelinek je uspjeo pobjeći te se priključiti francuskim maquisima i u njima dobiti oficirski čin; potom je odlikovan je Legijom Časti. Do kraja mjeseca su njemačke vlasti provele čistku među ljudstvom, odnosno nastavile hvatati dezertere u okolici. Postoje različite brojke o strijeljanim pobunjenicima – od 14, preko 78 do 150. Od svih pripadnika divizije, njima 825 je oduzeto oružje i prebačeno u Organizaciju Todt kao prisilna radna snaga u Njemačku; njih 265 koji su to odbili učiniti je poslano u koncentracioni logor Neuengamme gdje su desetine do kraja rata umrle.
Heinrich Himmler, koji je bio glavni pobornik osnivanja divizije, izrazio je zaprepaštenje time što su Bošnjaci, koji su u prvom svjetskom ratu uživali reputaciju trupa najodanijih Austro-Ugarskoj, tako lako okrenuli oružje protiv svojih pretpostavljenih. S druge strane su Malkoć i Schweiger za zasluge u gušenju pobune odlikovani Željeznim križem.
Nakon oslobođenja, su žitelji grada odlučili svake godine obilježavati godišnjicu pobunu a jednu od svojih ulica su nazvali “Avenue des Croates” (“Avenija Hrvata”). Godine 1952. je izradio hrvatski kipar Vanja Radauš izradio skulpturu koja se trebala postaviti u Villefrancheu, ali je njeno postavljanje zaustavila tadašnja jugoslavenska vlada i umjesto toga je postavila u Puli kao spomenik lokalnim žrtvama žrtvama. Njena kopija je postavljena 2006. u Villefrancheu kada su se Pula i Villefranche službeno zbratimili; godine 2010. se Villefranche službeno zbratimio s Bihaćem odakle su poticali neki od vođa pobune.”Wikipedia)
Zadnjje četničko ukazanje u Višegradu, na mjestu ponovljenog genocida – kojeg nad muslimanima ponavljaju i tamošnji muslimanski odbornici, ali i SDA i IZ koje praštaju genocid, urbicid i grle četničku genocidnu RS. Nema oštrog reagiranja na ovaj fašizam – SDA se brine o podjeli Mostara, Travnika, Trećem entitetu – Muslimaniji – sve za dobrobit četnika
Pa, ipak!
Istorija se ponavlja i nakon ovog genocida. Četnici su nagrađeni državom na pola državne teritorije RBiH.
Zato je i moguće da su odbornici – muslimani – ili bolje reći srbalije – četnici – glasali 2014. u Skupštini općine Višegrad da se izdvoji novac za finaciranje Ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihajlovića. Tako su agitirali – za svoje ubice.
Najveća rehabilitacija četnika i četničkog pokreta je priznanje RS, oprost genocida i urbicida u režji SDA i Islamske zajednice.
Rehabilitacija Draže Mihajlovića i donošenja zakona u Skupštini Srbije ne bi bilo moguće bez dizanja ruku muslimana – Bošnjaka – čini mi se se šestorice zastupnika iz Sandžaka na ćelu sa Rasimom Ljajićem.
Bosansko-njemačka književnica gospođa Safeta Obhodžaš, rodom s Pala, koja živi i stvara u Wupertalu u Njemačkoj, poslala je komentar kao reagiranje na moj tekst koji objavljuje “Oslobođenje” u okviru teme o hidžabu.
evo upravo pročitah Tvoj tekst o hidžabu u Canadi. Jednostavno nisam niti mogu vjerovati da si ga napisao ti, svjetski čovjek! Pa znaš li ti šta za nas žene u Bosni znači taj prokleti hidžab, ta krpetina koja nas je stoljećima odvajala od znanja i i bilo kakvih prava. Kako ćeš uporediti Canadu, gdje je broj muslimana neznatan sa našom situacijom. Za Canadu su ti šatori i krpetine samo egzotika, za nas su vraćanje u Srednji vijek. Svaka rečenica koju si napisao je čisto lupetanje i novinar tvog profila bi se trebao stidjeti takvog mišljenja.
Još jednom, skinite nam se više sa glave i pameti sa tim vašim islamskim hujdurmama i pustite nas da živimo kao normalne evropske žene! Kako je Arap donio pare u Bosnu sjeli ste nam na dušu, Idite kod njih, a ne u Canadu i na Zapad, pa ćete vidjeti kakva ćete prava kod njih imati.”
Budući da Te je huja spopala čim si ga ugledala – biće da ga uopće nisi ni pročitala, a ako jesi, onda ga nisi razumjela.
Da jesi, ne bi tako nasrnula na me, nego bi pokušala osporiti ono što sam napisao.
Ti si samo potvrdila adet svojstven bosanskim „intelektualcima.“ Mada Europljanka, udarila si na insana koji iznosi činjenice, umjesto da si osporila činjenice koje ta osoba javno iznosi.
U svom ničim izazvanom napadu na me, upotrejebila si riječ „hujdurma.“
Pravilno je jedino „ujdurma“ što je turcizam – a znači – smicalica – podvala. Tvoje je reagiranje baš to – ujdurma!
Krivo misliš da si postala veća muslimanka i prava Europljanka zato što si od 1992. na Zapadu, jer u stvarnosti se nisi duhovno makla iz najzabačenije bosanske romainjske zabiti. Evo i zašto.
Postavila si pitanje: „Kako ćeš usporediti Canadu, gdje je broj muslimana neznatan sa našom situacijom?”.
Lijepo bi bilo da si navela jednu rečenicu u kojoj sam usporedio Kanadu sa „našom situacijom.“
Ustvrdila si da je broj muslimana i Canadi – „neznatan,“ što nije tačno.
Prema popisu stanovništva iz 2011. broj muslimana u Canadi je iznosio 1,053,945. (jedan milijun haman pedeset i četiri hiljade). Po Tvome kantaru to može biti „neznatno“, ali savjetujem Ti da kantar šalješ na baždarenje.
Problem nije u broju – je li znatan ili neznatan, nego u tome jesu li ti građani svjesni ili nisu, znaju li se boriti i izboriti za svoja prava, ma koliko ih je po broju.
Canadski muslimani – očito znaju – jer je gospođa Ishaq – „žena pod hidžabom“ – ne samo dobila na sudu canadskog Premijera, te položila zakletvu o državljanstvu u hidžabu zašto se borila tri godine, nego je doprinijela rušenju Vlade konzervativaca – pravih islamofoba. O tome sam pisao.
Nigdje ni jednom rijčju nisam stao na stranu ni konzervativaca gubitnika, niti liberala pobjednika, a Boga mi niti gospođe Ishaq – „žene pod hidžabom“ – nego sam samo kao novinar – reporter – sa lica mjesta odgovorio na pet pitanja na koje je svaki novinar dužan odgovoriti. Nisam se svrstao ni na jednu stranu, osim svoje profesije – čija sam pravila strogo poštovao.
Prema tome, to da sam poredio Canadu i Bosnu, je obična i zlurada podmetačina – ujdurma. Pa i da jesam, zar mi to možeš Ti ili iko drugi uskratiti!
Ustvrdila si dalje – bez ijednog dokaza – pa je i to ujdurma: „Za Canadu su ti šatori i krpetine samo egzotika, za nas su vraćanje u Srednji vijek.“
Nije tačno da su „krpetine“ i „šatori“ – valjda si mislila na hidžab i čadore – samo egzotika – već zbilja jer su simbol slobode u odijevanju koju mora poštivati i obični građanin i Premijer države.
Ne može niko nikome odrediti kako će se odijevati, u ovom slučaju ni Premijer canadske države, kao ni Visoko sudsko vijeće u Bosni. Uzgred, indijski Siki kojima je turban vjersko obilježje izborili su se za pravo u Canadi da ga nose na glavi – i kao policajci i kao carinici! Svako ih sudi po tome kako obavljaju svoju dužnost, a ne po turbanu!
Za mene nije problem da li neko nosi, ili ne nosi hidžab, turban, ili ma(h)ramu oko vrata kao Ti, nego šta je pod hidžabom, to jeste u glavi.
Ustvdila si, ne trepšnuvši: „ Svaka rečenica koju si napisao je čisto lupetanje i novinar tvog profila bi se trebao stidjeti takvog mišljenja.”
Nisi li se ovakvom presudom – bez ijednog dokaza – stavila u položaj inkvizitora koji i tuži i sudi i izvršava presudu – bez suda i sudija. Nije li to mrak srednjeg vijeka koji si sama spomenula, mrak isti kao i kod onih koji su uveli sroga pravila nošenja hidžaba, premda to u Kur’anu nigdje nije traženo!
Dalje, opet se služiš „ujdurmom:“ Citat: „Još jednom, skinite nam se više sa glave i pameti sa tim vašim islamskim hujdurmama i pustite nas da živimo kao normalne evropske žene!”
Niti sam se penjao na Tvoju ili ičiju glavu, niti sam pravio ikakve „islamske hujdurme,“ niti imam ikakve veze sa Arapima i njihovim parama! Da pače, žestoko sam javno kritizirao one koji su uvezli i mudžahide i vehabije, koji nameću hidžab – koji je r. Džemaludin ef. Čaušević kao riesu-ul-ulema prvi počeo skidati uredbom tridesetih godina pretprošlog stoljeća i bio pljuvan na sarajevskoj čaršiji zbog toga.
I zbog toga, a i zbog ukazivanja na veleuzdaju države RBiH stvaranjem muslimanije u Bosni – ostao sam bez novinarskog posla, ne htijući s njima niti želeći njihove pare. Evo već 22 godine bez posla sam, ali nisam nikom mhtač, a pogotovo Arapima i njihovim parama, niti njihovim plaćenicima u Bosni.
Na Zapadu sam toliko dugo – i u Njemačkoj i Canadi – i zbog onih koji se danas bore za hidžab. Dobro sam utvrdio znanje o poštivanju svačijih ljudskih prava, pa i na izbor svake žene hoće li nositi hidžab ili – rogove.
To što Ti ne nosiš hidžab nego ma(h)ramu oko vrata– Tvoje je neotuđivo pravo, kao i onih koje pak nose ili ne nose hidžab.
Stoga, što se mene tiče – možeš metnuti rogove na glavu, nosi i ponosi se s njima, ali mene nećeš bosti!
P.S:
Tumačenje riječi –
„ujdurma“ – turcizam; znači – smicalica – podvala. (Abdullah Škaljić „Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku,“ „Svjetlost“ Sarajevo, 1979., str. 630.)
O tome da je riječ ujdurmi kojom si razgolitila samu sebe – svjeodoči sve ono što si svojom rukom napisala, a pogrešno uputila na moju adresu…
Ovaj snimak napravljen u Windsoru – Canada (u pozadini je Detroit, USA) neka posluži za bolje kreativne Ideje za poklonike pravde – ma gdje bili, posebno za one koji će se sutra naći u Haagu pred izricanje presude Radovanu Karadžiću za genocid
Poštovana gospođo Katana!
Osvrnuću se na Vaše pisanje:
Četnici – kao lokalne I entitetske vlasti – nisu dozvolili IZ da ona odveze ostatke Ferhadije niti ikoje druge džamije na neko sklonito mjesti kako bi – kada se steknu uslovi (poslije rata, pod okupacijom, sic!) džamije mogle obnoviti muslimanskim parama. Time su amnestirali, uz pomoć “zemalja prijateljica Ferhaidje” – i genocid i urbicid, a Vi svojim tekstom to i sami.
Pred zakazano suđenje Sejfudinu Tokiću zbog isticanja državne zastave s ljiljanima i dejtonske zastave u Banjoj Luci
Na vijest o neztakonitom hapšenju Sejfudina Tokića, izjavu TV N1 dao je i muftija Banjalučki Osman ef. Kozlić. Doslovno, rekao je ovo:
Ef. Kozlić je vrdao i mucao, zastajkivao i tražio najpogodnije rijeći, ne da bi obranio svoga džematliju i borca za ljudska prava, u prvom redu bošnjačka – muslimanska.
Hvala na objavljivanju teksta, ali bolje bi bilo da niste – jer se dugo kiselio. Ono što je još gore – uzeli ste sebi za pravo ne samo da mijenjate naslov, nego i da skratite tekst za dva zadnja – vrlo važna paragrafa.
žao mi je što ste toliko povrijeđeni zbog izbacivanja Vaša dva pasusa, no ja sam to uradila iz dva razloga: prvi i najvažniji jeste Vaša potpuno neutemeljena tvrdnja da postoje “presuda Svjetskog suda pravde” kojom je “ukinuta RS i ilegalni dejtonski sistem zasnovan na negiranju genocida”, a drugi je vrlo jednostavan: ako se već kao čitatelj javljate povodom hidžaba, smatrala sam da je višak Vaše promišljanje o presudama koje ne postoje.
U svom pismu objavljenom u „Oslobođenju“ pod naslovom „BiH se treba ugledati na Canadu“ a o temi nošenja hidžaba, na koje reagira gospođa Safeta Obhodžaš, postupio sam po profesionalnim novinarskim normama i odgovorio na pet obaveznih pitanja – ko, što, gdje, kako i zašto. Urednica je promijenila naslov i skratila tekst, ali i takav potpisujem.Dotična osoba Obhodžaš nije imala ni jedan valjani razlog za takvu reakciju, u kojoj, uostalom nije osporila ni jedan moj navod.
e boriti i izboriti za svoja prava, ma koliko ih je po broju.
Ibrahim Halilović 