Kategorija: Uncategorized

* Bakir Izetbegović je pred nastavak sabotiranog nastavka spora na Svjetskom sudu pravde slao u Beograd dvojicu kurira – Denisa Zvidića i Safeta Softića kako bi Vučića informirali da neće biti nastavka spora ne Svjetskom sudu pravde protiv Srbije i Crne Gore za genocid. Za tu veleizdaju bi u svakoj normlnoj državi visio na banderi ili bio na doživotnoj robiji.

+ Prof Francis A. Boyle, naš prvi zastupnik na Svjetskom sudu tvrdi kako je Tužba RBiH sabotirana od kako ju je podnio Svjetskom sudu 1994.

• Taman i da slučajno nisu slali muštulukdžije Vučiću u Beograd da Revizije neće biti, SDA je učinola sve da ne bude nastavka spora na Svjetskoms udu pravde – baž po želji Vučića

Safet Softić je išao u Beograd Vučiću na muštuluk o sabotaži u svojstvu potpredsjdnika SDA i ali i kao viski dužnosnik Islamske zajednice. Bio je predsjednik Sabora u mandatu od 2012. do 2014. a nakon ove posjete Vučiću, postao je predsjednik Sabora IZ.

Izetbegović je priznao kasnije da je lagao, ali je odgovornost za ovu podlu veleizdaju i obmanu, svalio na pleća svoga svajetnika Dževada Mahmutovića kojeg je kasnije unaprijedio. Safet Softić je posatao novi stari predsjednik Sabora Islamske zajednice.

Iako je riječ o teškom krivičnom djelu, Islamska zajednica je preko svojih tellala pokušala od Izetbegovića napraviti sveca, tražila od imama da po džamijama veličaju B. Izetbegovića i njegovu izdaju – tvrdnjom da je to dobro za Bošnjake.

Safet Softić, potpredsjednik SDA je i dalje predsjednik Sabora IZ.

Skandal oko slanja Izetbegovićevih kurira Vučiću izbio je nakon interviewa koje je vlasnik Face TV Senad Hadžifejzović nedavno imao sa Vučićem u Beogradu.

Hoće li Izetbegović, Softić Zvizdić imati zehru obraza pa podnijeti ostavke, a nekad u budućnosti biti krivično gonjeni za ovu sramnu veleizdaju? Hoće li odgovarati i Sakib Softić, lažni agent koji je sabotažu pravde naplatio stotinama hiljada maraka, a u posljednjoj je inkasirao 100.000 dolara, svjestan obmane i svoje i Izetbegovićeve?

Taj interview je izazvao kritike u javnosti. Hadžifejzović smatra da su negativne ocjene uslijedile zbog pitanja Vučiću da li su Izetbegovićevi kuriri dolazili kod njega da bi ga obavijestili da nastavka spora na Svjetskom sudu neće biti uz poruku Izetbegovića da on samo igra igru. To pitanje i odgovor Vučića SDA-mediji su prešutjeli.

– Nikada na to ne bih odgovorio, časni ljudi čuvaju i svoj i tuđi obraz – odgovorio je Vučić na pitanje Hadžifejzovića je li tačno da je Izetbegović slao emisare u Beograd prije sastanka u Vijećnici.Hadžifejzović pita:

– Iz intervjua sa Vučićem zašto svi izbjegavaju jedno, ako nije i ključno pitanje i ključni odgovor, pitanje je bilo: da li je Bakir Izetbegović poslao u Beograd emisare, izaslanike, svoje predstavnike da Vučiću prenesu ovu poruku:

„Organizovat ću u Vijećnici ovu predstavu za narod i slagati svoj narod da ću ići u reviziju presude protiv Srbije za genocid u Srebrenici. Ti, Vučiću, nemoj reagovati jer od toga nema ništa. Idem samo da odigram“. Ovo niko nije prokomentarisao i sva paljba komentara, analiza, osuta po nama, po meni je isključivo zbog ovog odgovora organizovana, naravno od stranke SDA, te skupine, sekte, odmetnika, šta su već – rekao je sinoć Hadžifejzović.

Hadžifejzović je rekao je i ovo:

– Da, Bakir Izetbegović prije prevare u Vijećnici, u Beograd je poslao dvojicu emisara, poštara, tada svoje najbliže saradnike Denisa Zvizdića i Safeta Softića. Da, Vučić je u intervjuu potvrdio, to jest nije demantirao da je dobio poruku da ne reaguje nakon prevare u Vijećnici. Da, nakon sastanka Zvizdića i Softića sa Vučićem, Izetbegović je organizovao prevaru, probudio svjesno nadu porodicama, građanima Srebrenice i BiH i objavio reviziju. Da, Vučić nakon Vijećnice nije, ili je sasvim blago usput reagovao na historijski skup u Vijećnici na koju su na prevaru došli mu i reis i politički protivnici. Dakle, po dogovoru.”Hadžifejzović podsjeća da je u svoje emsije tada dovodio ugeldne pravne stručnjake i znalce. Nažalost, među njima nije bilo profesora Francisa A. Boylea, prvog zastupnika naše Tužbe na ICJ koji je odstranjen jer bi taj spor dobio. Pa i na osnovu onog što je dobio, možemo ukinuti genocidnu RS, ali SDA i IZ to ne daju.

Infrmirali smo jutros prof. Francisa A. Boylea, našeg prvog zastupnika na ICJ po tužbi RBiH protiv SCG za agresiju i genocid o ovoj aferi.

Prof. Boyle je inače prvi javno prozvao Izetbegovića i Softića (prije toga i ostale) za sabotažu.

Prof. Boyle je odmah odgovorio:

“Tužba koju je Bosna podnijela na Svjetskom sudu za genocid protiv Jugoslavije sabotirana je sve stalno manje više od kada sam u januaru 1994. postavljen za agenta RBiH. O tome imate dokumentiranu historiju u mojoj novoj knjizi “Zaustavljanje genocida Srba nad Bosancima!” (Bihać, 2021).

Nakon što su Revizijom tužbe sabotirali Izetbegović i Softic, odlučio sam napisati ovu knjigu kako bih dokumentirao dugu historiju sabotaže tužbe još iz 1994. “

Francis A. Boyle

Profesor međunarodnog prava, generalni agent za Republiku Bosnu i Hercegovinu sa vanrednim i punomoćnim ovlastima pred Međunarodnim sudom pravde.

Hoće li prof. dr. Francis A. Boyle koji je ukazivao na vrijema ove lopovluke oko sabotiranja Tužbe biti u prilici da na bosanskim medijima svjedoči o tome? Hoće li neko pročitai njegovu knjigu? Hoće li mu biti vraćena mogućnost da obnovi svoj BH-pasoš i dođe u Bosnu kao njen zaslužni građanin?

Prof. dr. Francis Boyle je dodao:

“Imam mnogo Prijatelja u SDA iz vremena rata i genocida protiv Republike BiH. Iz tog razloga, postao sam doživotni član SDA Chicago. Bio sam i počasni gost za Mlade muslimane na večeri s njima u Sarajevu. SDA će sada morati izvući odgovarajuće zaključke o svom budućem vodstvu. Fab.“

SDA na čelu sa Izetbegovićima i Tihićem je izigrala i ponizila, uvrijedila i obmanula prof. Boylea manipulirajući s njim, njegovom titulom i znanjem, zaslugama za našu državu RBiH i na kraju ga odbacila.

Mene je stid!

Samtram da bi Hadžifejzović pod hitno terbao razgovarati sa prof. Byleom.

Pogledajte šta o aferi kaže Hadžifejzović

SDA je pokušala demantirati Hadžifezovića, ali taj demantij je ustvari sve potvrdio – da su Zvizdić i Softić po priavtnoj SDA lniji bili kod Vučića, da su razgovarali o (odustajenju) od Revizije.

“Demantij” SDA demantira prakse same SDA. Bakir Izetbegović je svjesno obmanuo javnost da će biti Revizije, iako je sve uradio daje ne bude.

Učinio je sve kako bi Vučiću i Dodiku bilo po volji. Time je SDA spasila i genocidnu RS i genocidnu Srbiju.

Pred Dan oslobođenja Banje Luke 22. april, dolazak Vučića i ekipe na razgovor s Dodikom o „zajedničkim projektima,“ zaboravljeni i od Sarajeva žrtvovani Banjalučani muslimani u strahu i zebnji očekuju resplet oko Dodikovog projekta mirnog razdruživanja – iza kojeg stoje i beogradski arhitekti

„Ili uteći iz okupiranog grada, ili se prijaviti u četničku vojsku“

Banjalučani muslimani Bošnjaci su prestravljeni „non paperom“ i Dodikovim praktičnim poslovima na „mirno“ razdruživanje koje vodi na „autostradu“ u kojoj će potpuno nestati jer je to put u novo krvoproliće i njihov potpuni nestanak. Strah ih je jer su ponovno prepušteni sami sebi bez izgleda da spase svoje živote.

Banjalučki muslimani osjećaju veći strah od onog 1992. i kasnije, ne bez razloga. Tada nisu mogli povjerovati da su zajedno sa svojim Šeherom izdani od strane svog združenog nadri-političko-vjerskog vodstva. Sad imaju  gorko iskustvo i potvrdu.  

Malobrojni su nekako preživjeli genocid nad gotovo čitavom populacijom muslimana – ubojstvima, odvođenjem u logore, otimanjem imovine, rušenjem džamija, poniženi bez ikakvih građanskih prava i slobode. Preživljavali su, jer život u strahu za život i nije život. Njhove političko-vjerske vođe u Sarajevu halalie su i njih i Šeher Banju Luku koalicionim partnerima u SDS-u, udarile na tu izdaju muhur u Daytonu. U najraseljenijem gradu ne samo u Bosni, o(p)stala je šačica muslimana, što onih koji su predeverali sve strahote genocida u svom otetom gradu, što onih koji su se usudili vratiti u svoj grad.

Strah kojeg žive decenijama, sada postaje još jači i nepodnošljiviji jer su i dalje zaboravljeni od svojih političko-vjerskih vođa. Oni nikad nisu došli u Banju Luku da bi sa srpskim vlastima razgovarali o poboljšanju položaja muslimana Bošnjaka, „održivom povratku“ nego bi ponekad svrati u džamiju na džumu po jeftin politički poen.

Tadašnji predsjednik države Alija Izetbegović nikad nije došao u Banju Luku, a njegov sin je bio dva-tri puta u džamiji Ferhadiji, biva na džumi.

Bivši reis Cerić dolazio je po Dodikovu sadaku u Banju Luku da bi iskamčio od njega dva posto vrijednosti džamije Ferhadije. Cerić je za tu sadaku javno hvalio Dodika ne samo muslimanima Bosne, nego i čitavog svijeta.  

Ustavni sud BiH u kojem sjede suci po mjeri svoje poslušnosti svojoj partiji SDA-u presudili su kako banjalučke džamije nisu srušili srpski mineri.

Dodik, kojemu smetaju mujezini jer „arlauču“, prodaja nekretnina u Banjoj Luci slabo ide, dijeli ponovo sadaku Muftijstvu banjalučkom, muftija zijareti i Dodika i Cvijanovićku o 9. januaru, sliaju se na sastancima bez državnih znamenja. Ne smeta im kriminal u prodaji vakufske imovine. Nisu ni mukajet što se banjalučki muslimani bude u gradu sa ulicama srpskih junaka, mitova i četnika. Genocid niko i ne spominje. Potpredsjenik RS iz redova Bošnjaka okružio se sa četrdest savjetnika, ali niti ga ko benda niti sluša. Zastupnici Bošnjaci u Narodnoj skupštini ne žive u Banjoj Luci ni za Banjalučane. Dođu na sjednice, uzmu  dnevnice, paušale i plaće, nestanu, a muslimane Bošnjake ostave sa njihovim strahovima i problemima…

Uz sve to, tu je ponajgori strah od Dodika, od njegovog za sada nezaustvaljivog atakiranja na Državu, vjeru i jezik Bošnjaka, njihovo pravo na život i slobodu, ne što je toliko Dodik jak u svom kabadahijskom, nasilničkom atakiranju na njih i Državu, nego što u tome ima podršku SDA i HDZ, pa tako i blagonaklonost međunarodne zajednice.

SDA-IZ su prve u svijetu priznale genocidu RS. Sve vrijeme čuvaju tu zločinačku stečevinu, garantiraju joj opstanak u ime svih Bošnjaka.

Umjesto da prekine svaki odnos i komunikaciju s Dodikom, da od njega neizostavno traži potpuno poštivaje Ustava, presuda Ustvanog suda države koju razbija i uvlači u rat, SDA se obraća međunarodnoj zajednici i traži sankcije za Dodika kako bi ostala s njim u koaliciji, spašavala ga i politički i financijski, sve na račun svog sna o muslimanskoj državici.

Dok je RS i Herceg Bosne, dvojac SDA-Islamska zajednica ima šansu za „kreposnu islamsku državu“ za koju su još 1993. napisali ustav i po cijenu i po do dva milijuna nestanka muslimana Bošnjaka s ovih prostora.

Zato je muslimane strah, pogotovo one u RS i pogotovo one u Banjoj Luci.

Taj strah se pojačava do beznađa i očaja nekim išaretima srpskih nacista koji slijede Dodikovu pogubnu politiku za koju niko nema pravi odgovor, ne za to što ne postoji, nego što im je stalo baš do takve politike.

Banjalučani koji žive u stanovima davno su poskidali pločice sa svojim imenima sa ulaznih vrata. Misle kako bi time, makar za koji tenutak produljili vrijeme dok ih neko ne prokaže i dok ih nacisti na silu ne odvedu u mrak i nestanak, ako već ne ubiju na pragu.

Dodikovi nacisti ništa ne prepuštaju slučaju.

Ispred vrata svojih stanova mnogi su jutrom zatekli ciglu. Prepadnuti, smatraju da je to obilježavanje njihovih stanova da bi se tačno znalo koga treba odvesti na put bez povratka, da slučajno ne bi bihuzurili Srbe stanare lupanjem ili provaljivanjem njihovih vrata.

Crvene cigle kao bijele trake nekad.  

Uznemiren i preplašen, jedan Banjalučanin musliman se obratio svome imamu u džamiji sedmog dana Ramazana. Obojica pod abdestomm, u Božjoj kući, s Božjim riječima na usnama, u postu kada se vodi džihad sa samim sobom, svojim egom, strahovima. Ali strah očiju nema i prepadnuti zaboravlja sve ljudske i Božje zakone da bi spasio goli život, čak i dok uči Božje riječi u džamiji.

Džamija je nova, obnovljena i čista. Na ikindija namazu dvoje-troje džematlija i hodža.

Jedan od muslimana pred Mukabelu (učenje Kur'ana) obraća se učenom imamu. Strah ih je obojicu potopio, niko ga i ne spominje, zrcali se na njihovim licima. Znaju obojica strahu uzrok.

–        Šta ćemo efendija? pita džematlija.

–        Ja ću ili uteći, ili se prijaviti u srpsku vojsku! odgovara imam.

Nejma druge!

Na te najniže duhovne grane je spao čak i imam koji bi morao biti uzor džematlijama, najuporniji sljedbenik Božjih zakona i uputa.

Da nejma druge, potvrdili su nedavno i brojni muslimani Bošnjaci koji su zdimili u Beograd po vakcinu da bi spasili goli život jer su u svemu prepušteni i izdani od onih koji su plaćeni da se brinu za njih, njihvo zdravlje i živote.

Banjalučki hodža samo slijedi takve. Druge mu nejma! Ni njemu, ni džematlijama.

Umjesto riječi Mladog muslimana Alije: „Mirno spavajte, rata neće biti. Za rat je potrebno dvoje,“ do nas dopiru riječi koje lede krv u žilama a izgovara ih njegov sin Bakir koji kaže da „ne kaže kako rata neće biti.“ I, on, kukavica i saboter, kaže da će stati ispred onih koji poste od sabaha do akšama, pa kao vojskovođa predvoditi vojsku s praćkama ili „tandžarama.“  Laže! Dok patriote, među njima Bošnjaci, nemaju ni praćku za obranu od ubojite srbijanske i Ddodikove ratne mašinerije, Bakir odobrava Cikotiću, Turkovićki i Mehmedagiću da Dodikupotpišz dozvolu za dodatno opremanje genocidnog MUP-a RS vojnim naoružanjem, sada mitraljezom na daljjnski kalibra 12,8 mm.

Dodik tako uz pomoć SDA ubrzano radi na ratnom razdruživanju.

Vučićev ministar Vulin poručuje da će Srbi živjeti u jednoj državi! On sebi priskrbljuje pravo koje drugim narodima uskraćuje.

Sa TV ekrana dopiru ponovljene riječi mladog četničkog vojvode Vučića, nakon što je s Dodikom pokazao svo ubojito oružje s kojim raspolaže, divio uspješnom bojevom gađanju.

–        Mirno spavajte, rata neće biti!“

Od te poruke, svjesnim muslimanima Bošnjacima i svim normalnim ljudima, građanima, posebno onima kojima je osvanula cigla pred vratima, ledi se krv u žilama.  

• Ovaj tajni dokument je sličan Owen-Stoltenbergovom planu podjele Bosne. Taj plan sam sabotirao. Rekao sam tada Aliji Izetbegoviću, a ponavljam i sada; kao što ne bi preživjeli Owen-Stoltenbergov plan, tako ne bi preživjeli ni ovaj dokument ako bi bio proveden u praksi, bez obzira na moguće garancije velikih sila …
• “Non paper” je nastao u daleko moćnim državama od Slovenije
• Da li Trumpova supruga Melanija, porijkelom Slovenka, ima ikakvu vezu sa “non paperom?”

Danas smo sa prof. dr. Francisom A. Boyleom, ekpertom međunarodnog prava, autorom i zastupnikom naše Tužbe na Svjetskom sudu pravde protv Srbije i Crne Gore razmijenili više e-mailova u vezi sa tajnim dokumentom “non paper” koji kruži među konzervativcima u EU, moguće i šire, a koji se pojavio i u medijima, te izazvao burne reakcije.

Izdvajamo nekoliko mišljenja prof. Boylea koji je kao nekadašnji savjetnik odvraćao Aliju Izetbegovića i od Owen-Stoltenbergovog plana, spasavao naš izlaz na Jadran, bio potpisivanja Daytona, koji se nudio Bakiru Izetbegoviću da spasi nastavak spora RBiH protiv SCG kojeg je Bakir Izetbegović sabotirao, a pomoć uglednog pravnog eksperta i našeg prijatelja odbio, kao što je činio i njegov otac

Prof. Boyle pretpostavlja kako je “non paper” nastao u daleko moćnijim državama od Slovenije i drugih koje se dovode u vezu s njim. Slovenija je tu pismonoša.

Prof. Boyle smatra kako je “non paper” u osnovi, Owen-Stoltenbergova mapa iz 1993. godine koju su podržali i cijela EU, i UN i Amerikanci. Prof Byle tvrdi kako je taj plan javno sabotirao. Smatra da ga je ćak i zaustavio. Iako je američka Ambsada u Sarajevu saopćila da stoji iza suvereniteta BiH, prof. Boyle smatra da vukovi ne mijenjaju ćud. To je je bio i Trumpov plan njegovog povratka na Balkan prekrajanjem granica, razmjenom tritorija. Profesor Boyle prepostvalja da ćemo uskoro znati da li o Amerikanci zaista i misle ono što je Trump planirao, ili što izjavljuje njegov Ambasdor u Sarajevu.

Prof. Byole primjećuje kako se planu iznesenom u „non paperu“ raspravlja tiho i iza kulisa u diplomatskim krugovima.

“To je izuzetno opasno,” kaže!

Upozorava: “Što se tiče novog rata, baš briga velikih sila o tome! To potvrđuje povjesnim činjenicama kako je po Owen-Stoltenbergovom planu bilo predviđeno da 1,5 do 2 miliona Bosana bude izloženo etničkom čišćenju uprkos činjenici da smo već do tada imali dva miliona Bosanaca žrtava etničkog čišćenja.  Svi Evropljani, Ujedinjene nacije i Amerikanci pod Clintonovom podrškom su to podržali, uprkos onome što je Clinton govorio u javnosti.” (Nota bene, Izetbegović je taj plan iznio na Bošnjački sabor, ali je odbačen.)

Prof. Boyle pretpostavlja da su Amerikanci pod Trumpom možda koristili čak i njegovu suprugu Melaniju kao trojanskog konja za ovaj opasni plan. Videćemo šta će Bidenova Vlada uraditi s tim Trumpovim planom, da li i Bidenova administracija misi drugačije nego Trump.

“Ali zapamtite, ne možete vjerovati njihovim riječima! Ovo je veoma opasno!” tvrdi prof. Boyle koji ponavlja kako su prijedlozi izneseni u “non paperu” morali iz neke od država članica EU koje su moćnije od Slovenije koja očito ganja tuđe interese.

Prof Boyle podsjeća i upozorava: “Kao što sam rekao Izetbegoviću u to vrijeme za Owen-Stoltenbergov plan, to kažem i sada za “non paper” i predloženu mapu; mi (Bosanci, Bošnjaci, op. prev.) nikada nećemo preživjeti ovakva prekrajanja bez obzira šta ko izjavljuje i šta piše u novinama ili mapi.“

Upoznali smo prof. Boyle i sve češćim spominjanjem propalog Aprilskog paketa ustavnih reformi. Danas je i Denis Zvidić, desna ruka Bakira Izetbegovića, na sesji “Kruga intelektualaca 99” spominjao mogućnost povratka propalom aprilskom paketu . O toj opasnoj ideji, prof Byle je pravnički jasan i nedvosmislen:

“Aprilski paket je posredni korak za RS da se otcijepi, proglasi nezavisnost, a zatim se pridruži Srbiji da tako stvori Veliku Srbiju. Očito su u pitanju nečasne radnje.”

da se priključi Srbiji i tako stvori Veliku Srbiju.Dzana Hazim sent Danas u 18:13Zadnja rečenica: Dodali bismo – opasan je kao i non paper.

(“The April Package is an intermediate step for RS to secede, declare independence, and then join up with Serbia to produce Greater Serbia. Then obviously skull-duggery is afoot. Fab.“)

Dodali bismo – ideje oživljavanje upokojenog Aprilskog paketa opasne su kao i “non paper.”

Ibrahim HALILOVIĆ

Dženana DELIĆ

Gospodine Nelson, molim Vas idite kući! Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH! Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo vlasnici naše države i naše Kuće.

P.S. Povedite sa sobom kući i Dodika, Izetbegovića, Čovića…

(Mada ambasador Nelson razumije i bosanski, a ima i prevoditelje, evo, za svaki slučaj i na engleskom da se ne zahmete: “Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Do not come bacck ever! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, but valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and House.

P.S. P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čović… Keep them there!

Američki ambasador u BiH, Eric Nelson, gostujući u emisiji „Izvan okvira“ sarajevske N1 televizije, kazao je da je “promjena Ustava neophodna” i da će “možda biti iznenađenja o tome koje će se opcije razmatrati.“

Nelson je međutim, rekao i ovo: ‘

– Rješenja za probleme u BiH moraju doći iz konsenzusa, kompromisa i dijaloga. Također, moramo podržavati osnove BiH, a to je Dayton. BiH je jedna država, sastavljena od dva entiteta, tri konstitutivna naroda i ostalih,” rekao je ambasador Nelson.

Tim povodom, zamolili za komentar prof. Francisa A. Boylea, experta međunarodnog prava, autora i zastupnika naše Tužbe na Svjetskom sudu pravde u sporu RBiH protiv SRJ – Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid.

“Dayton, koji su nametnuli Richard Holbrook i vlada USA, namjerno je BiH pretvorio u propalu državu. Dayton ne funkcionise 25 godina namjerno. Dayton je ciljano i s namjerom uvijek bio ‘slijepa ulica’ za BiH i Bosance otkad je potpisan u decembru 1995. Taj zaključak je jasan i iz moje analize Daytona, koji je izložen u mom Memorandumu prava, koji sam sačinio za Parlament Republike Bosne i Hercegovine, na zahtjev ministra uništenih poslova, Muhameda Sacirbegovića, a koji se može naći u mojoj novoj knjizi ‘Zaustsvljanje srpskog genocida nad Bosancima!’ (Bihać 2021)

Profesor Francis A. Boyle

(Prevela Dženana DELIĆ)

Nažlost, taj Boyleov “Memorandum prava” nije prihvatio Parlament BiH i danas smo tu gdje smo – nigdje, na kraju puta, u mračnom tunelu, robovi u svojoj vlastitoj državu koju su nam oteli mimo prava domaći velizdajnici uz pomoć svjetskih protuha – i obrnuto. Dodik po ko zna koji put i danas traži “otcepljenje” genocidnog plijena RS što je ugrožavanje čak i Daytona i mira ne samo u Nosni. Ne, to nije predizborna poruka, to je konstanta njegove zločinačke politike. Da je pravi kao što nije, ambasador Nelson bi se odmah javno založio za hapšenje Dodika. Sa rušiteljem države, kriminalcem i separatistom nema pregovora, niti kompromisa! Dodik i svi kao on moraju u zatvor. Odmah!

Ambasador USA u Sarajevu Nelson mora znati kako postoji Ustavni zakon iz 1995. koji nam pravno omogućuje povratak Ustava RBiH ako Dayton ne funkcionira ili ako ga neka ugovorna strana krši. I ptice na grani znaju kako ga krši ko stigne, da nije proveden u cjelosti, da je ništavan. Koliko i kako ga krši, Dodik je to dokazao i danas u Narodnoj skupštini genocidne RS.

Kao diplomata, makar i u Bosni (sic!) jer ovao šalju trećepozivce, rezervu rezerve, protuhe i neznalice, daytonske papagaji, ambasador Nelson bi morao znati te i još mnoge stvari, Podsjećanja radi, slijedi komentar na njegovu nerihvatljivu izjavu.

Očito je kako nadmenom Trumpovom trećepozivcu činovniku Nelsonu nije došlo iz guzice u glavu nekoliko pravnih i praktičnih stvari ni nakon četvrt vijeka od potpisivnja i danas nevažećeg Daytona. On, prosto rečeno, lupeta o stvarima koje kao đoja zna, a ponavlja ih kao papagaj, “Dayton, entiteti, konstitutivni narodi, dogovoor, konzensus!” On se pravi kako ne zna, a morao bi znati za domaće i međunarodno važeće i neprikosnoveno pravo.. Pokušava nas nasamariti, podvaljuje nam, pa bi mu bilo bolje šutjeti, pogotovo zato što nam podvaljuje ilegalno umjesto leganog. On bez utezanja pokušava zapovijedati u našoj Kući, a za to nema ni dozvolu, niti ikakvo pravno uporište. U našoj Kući mi smo gospodari! Nelosn o kompromisu i dogovoru – a Dodik o secesiji. Kakav, bolan kopromis, tu nema kompromisa, ali ima zatvor! Nije li trpljenje takvog Dodika sramno po kreatore Daytona i po USA, pa i Nelsona! To je sramno i za nas. Čak i kada kritikuju Dodika zbog secesije, svi brane Dayton, a to znači luda kuća, propast.

Ambasador Nelson nastoji prije svoga skorog i neminovnog povratka u Washington cimentirati ilegalno stanje nametnuto u Daytonu poslije agresije i genocida, zločina koji su presuđeni na najvišim svjetskim sudovima. Svi papiri na članstvo u UN-u nose ime Republike Bosne i Hercegovine. Republiku BiH moramo ponovno imati, ona je garancija da Dodik i njemu slični neće biti mogući u RBiH, a ni stranci poput Nelsona! RBiH je naša, oni su nam je samo privremeno oteli!

Da imalo drži do nas, da drži do države iz koje nam je poslan, da poštuje domaćina, ne bi nam solio pamet, dodajući sol na ljute rane; makar bi pročitao Povelju UN-a, važeći Ustav RBiH, presude svjetskih sudova o genocodu i udruženim zločinačkim pothvatima, “ius cogens” svjetsku izvršnu pravnu normu nad normama koja zabranjuje genocid i oduzima genocidni plijen…

Da poštuje i nas i našu državu, da cijeni naše gostoprimstvo i strpljivost, da poštuje pravnu logiku i Ustav USA – američki bi Ambasador svirao violinu ili klavir, a ne gudio u daytonske gusle na jednoj struni, testerao, pilao na živce po volji nacionalista i fašista, uzurpatora naše države; svirao bi na finoj violini o pravu na našu Republiku Bosnu i Hercegovinu. To je kajda koju želimo čuti, ne samo zato što je našem uhu dopadljiva, nego zato što je to jedino ispravna kajda! To ja kajda prava! Već danas bi hapsio Dodika, ta predstavnik je najjače sile na svijetu. To bi bilo zalaganje za pravo, a ne za Dayton koji to pravo oduzima i nama i našoj državi! Dayton je velika američka sramota, a Nelson ru sramotu personalizira.

Nelson je uzeo fursata. Umjesto o pravu, on nam podvaljuje ilegalu i napravdu.

Pod krila mu pušu domaći veleizdajnici koji se zaklinju u Dayton. I danas, kada Dodik, pozivajući s ena izvorni Dayton ruši državu, oni se pozvaju na Dayton koji je crknuti, krepali prfojekat.

Bosna je makar tri puta starija od USA, pa i da nije, Bosna je našom nepobitnom demokratskom plebiscitarnom voljom suverena, naša, usprkos Daytonu i Nelsonu, Dodiku, Džaferoviću, Izetbegoviću, Komšiću, Čoviću.

Dodik danas u Narodnoj skupštini genocidne RS, gusli o izvornom Datonu, a zna da je i taj “izvorni” ilegalan. Izetbegović, Komšić, Džaferović svakom prilikm i svakom zgodom zaklinju se u vječnost RS i Daytona, mada znaju da je Dayton nagrada za genocid i UZP-e. To mora znati i Nelson. Tim negatorima prava, sudskih presuda, genocida, RS je trajna i neupitna kategorija, koja ima pravo na otcjepljenje. Zašto genocidna RS ne bi bila neupitna i Nelsonu jer on od prava više voli dogovor makar i nemogućih rogova u vreći, popuštanje, kompromis, što u konačnici znači nestanak i RBiH i nas samih. Danas je to Dodik ponovo potvrdio. Ali, Dayton nama, građanima RBiH – ne znači ništa, a ni oni koji nam ga uporno nameću. Mi smo jači od svih njih, jer u našim rukama je pravo, kao najjače moguće oružje. Nepobjedivo!

Nelsonova izjava je došla nakon zahtjeva Čovića da se mijenja izborni zakon (po njegovoj fašističkoj volji!) prije nego se promijeni Ustav. Ilegalni, daytonski!

Podučavajući tobože Čovića pravu (sic!) kako niži pravni akt ne može mijenjati najviši pravni akt (oba ileglna, nevažeća!!!) Nelson nam uvaljuje Dayton zauvijek, konstitutivne narode i fašizam, vjerujući da da ćemo nasjesti na fintu kako nam je prijatelj i nama i našoj državi, koji eto, zna šta je pravo. Boš posla! Nelson, biva, zna šta je pravno starije, a šta mlađe, a pravi se kako ne zna da je i jedno i drugo ilegalno kada je u ptanju Dayton. Bolan Nelsone, Bosna je povijesno i prvano starija i od USA, a kamo li od Daytona! Pa Referendum građana i Ustav RBiH jači su i stariji od Daytona. To je, bolan, Nelsone jače i od Amerike! Kako god, i Nelson i Zapad, i Rusija pride, žele nam uvaliti Dayton, u njemu RS, Herceg Bosnu, Čovićev fašistički ultimativni i ucjenjivački zahtjev za izbornim zakonom pa da Hrvati mogu birati samo njega ili nekog iz ustašu, poskoka iz HDZ. Oni koji čak i samo površno znaju prljave poslove međunarodne zajednice, znaju da će biti udovoljeno Čoviću, pa prvo mijenjao, ili ne mijenjan Ustav. Ako Dodik ostane u sedlu vlasti i nakon današnjeg podrivanja države i mora, to nije dokaz nemoći ni naše ni međunarodne zajednice ni Nelsona. To je naša sramota! Jer, Čović ruši državu RBiH po njihovoj volji blokadama i ucjenama. Dodik to radi na svakom koraku uz klimoglav Vučića. Stoga, Nelson nam nije prijtelj. Naši prijatelji ne mogu biti oni koji rade hinle i koji ne poštuju domaće i svjetske zakone. U ovom slučaju Nelson tobože predaje pravo Čoviću, a rezultat bi mogao biti udovoljavanje njegovom rasističkom zahtjevu. On predaje pravo Čoviću da bi nas zavarao; Nelson svjesno izigrava domaće i međunarodno pravo tvrdnjama o vječnom Daytonu. Dodik je na američkoj crnoj listi, ali ga svjesno trpe jer razara državu, što je cilj Daytona. Nije li to bacanje prašine nama u oči!

Stoga pitanje: Ko je ovaj Nelson da bi on promicao dijalog u vreći punoj nacionalističkih i fašističkih rogova, sljedbenika osuđenih ratnih zločinačkih i genocidnih zlodjela kako bi dogovorno, mimo zakona, cimetirao ilegalni Dayton, ili odšutio, opet i iznova, Dodikov očiti seperatizam što je neuvijena prjetnja miru!

Znamo kakva je uloga Amerikanaca bila u Daytonu. To prof. Boyle lijepo objašnjava. Cilj je bio napraviti nemoguću državu kako bi propala. Unaprijed planirana propast jedne suverene, hiljadu godin stare države. Nije li to zločin! I Dodik kaže da je BiH nemoguća, nakaradna. Zar to ne vrijeđa Ameriku! Kako će vrijeđati, kad ju je Amarika naprvaila po volji Dodika.

Kad su vidjeli da se otimamo, žilavo, da je rok trajanja prošao, a država u životu, pokušali su preko Haysa progurati Aprilski paket koji bi vodio u blokade etičkim glasanjem dok državu blokiraju tako jako da ona ne može finkcionirati, donositi odluke i zakone, što bi bio njen kraj. Da je to prošlo, danas bi Dodik već imao državu izvan Bosne.

Ko je Nelson da bi on određivao sudbinu naše države i na samih? Za Bosnu i za nas njene sinove – niko!

Nelson gospodar naše Kuće, nego mi!

Nelson i njemu slični su oteli našu državu u čemu su imali suglasnost velizdajnika. Stranci, među njima i Nelson, drže kajase i uzda nad veleizdajnicima, pa svi zajedno, po principu spojenih posuda, rade na uništenju nas i naše države. Svi za zaklinju u ilegalni Dayton. To Jedini cilj – propast države. To potvrđuje i ova sramotna izjava američkog ambasadora Nelsona. Da ima imalo obraza, pročitao bi danas pismo dr. Denisa Bećirovića upućeno Inzku i Sattleru u kojima im je jasno, argumentirano i bez dlake na jeziku stavio do znanja da su pročitani, da im je cilj uništenje naše države, a da mi imamo pravo na Republiku BiH. Taj zločinački cilj je u srži Daytona. Ali, mi imamo neotuđivo pravo utemeljeno na nepobitnoj odluci Referenduma i svim svjetskim zakonima. Ta odluka je vječna, a ne ilegalni Dayton. Dodik mora imati makar jedan glas više od nas koji smo glsali za suverenu i neovisnu RBiH. To je nemoguća misija. To je neostvarljivo, mi smo davno odlučili o cjelovitoj i suverenoj državi RBIH. To je za vječnost. Po toj našoj odluci, genocidna RS nema šanse za otcjepljenje. Nula šansi! To će kad tad morati shvatiti svako, pa i Amerika u čije ime za sada govori Nelson, njen odlazeći ambasador.

Mi ne smijemo sebi dozvioliti lukusoz da nam razni Nelosni danas, poput Holbrookea, Serwera, Clintona, Alije i Harisa, nekad, sada Dodika, Daferovića, Komšića, Čovića…, kroje sudbinu. Mi moramo vratiti otetu državu i sudbinu uzeti u svoje ruke.

Ne dozvolimo nikome, pogotvo Nelsonu da ovakvim izjavama gospodari u našoj Kući, da vrijeđa sve nas kao poštivatelje domaćih i međunarodnih zakona, da pokušava još za njena života i našeg života, skrojiti ćefin našoj državi Republiku BiH koja se temelji na odluci Referednuma iz 1992. o suverenoj, neovisnoj i nedjeljivoj Republici BiH. Ne postoji snažniji i bolji demokratskji metod od tog plebiscita građana. To je najjače oružje koje samo treba koristiti. Nema Nelsona koji se smije usudti pogaziti tu našu volju. Ne dozoljavamo! Ko je Dodik da je jači od nas koji smo se izjasnili za RBiH na Referendumu! Ako bi dozvolili, skrojili bi i sami sebi ćefin za života. Bili bi ostali robovi, mrtvi, samo naizgled živi.

Stoga, neka taj princip konstitutivnosti, trhulih kompromisa na osnovu ucjenjivačkih razgovora i dogovora, entiteta, kršenja međunarodnog i domaćeg prava, kao daytonski model Nelson pelcuje u USA, pa ako se primi, bago njima! Ali, ni to za nas ne znači ništa. Mi smo gospodari u svojoj kući! Mi imamo pravo na Republiku BiH bez obzira šta govorio Nelson, Putin, Trump ili Biden, Dodik, Čović, Izetbegović, Komšić, Džeferović, čitav svijet.

Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, we need a valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and house.

P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čovića! Keep them there!

Prijevod: Gospodine Nelson, molim Vas idite kući. Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH. Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo gospodari i vlasnici naše države i kuće.

P.S. Povedite sa sobom i Dodika, Izetbegovića, Čovića… Držite ih tamo!

Bio je prvi dan Referenduma, 29. februar 1992.

U Omladinski dom u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) u koji su pristizali rijetki građani, uglavnom Muslimani i Hrvati, da bi glasali za suverenu i neovisnu Republiku BiH, neko je tog popodneva donio uznemirujuću vijest da je bačena bomba na Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu. Šaljem Redakciji TV Sarajevo kratku vijest o tome. Objavljuju je u TV Dnevniku u pola osam.

Odlučio sam se otići narednog dana u Gerzovo i snimiti posljedice tog barbarizma.

Niko od onih koje sam pitao da pođu sa mnom, ne smjede, sve pod raznim izgovorom, neko reče i da ga je strah četnika.

Helem, zorom, sjednem u auto, pa krenem put Gerzova. Nije mi baš prijatno. Srbi su se još u ljeto devedeset i prve naoružali do zuba. Mogbiliziani su u rezervu. Oružje se dijelilo od kuće do kuće, s kamiona.

Grad, pogotovo ponedjeljkom, pazarnim danom, vrije od rezervista, uglavnom pijanih. Mnogi mi prijete da će me ubiti, pokazju metak koji čuvaju za me, drugi pak, obećavaju da me neće ubiti metkom, nego ispeći na ražnju. Milostivi nekakvi četnici.

Odavno su me proglasili srbomrscem jer sam među prvim u Bosni javno razotkrio mrkonjićke i šipovačke četnike. Odavno me uznemiravaju telefonom, prijete, sijeku preko noći tri gume na mome “Golfu.” Po oglasnim mjestima izvjesili plakate i traže od Srba da niko ne plaća TV-pretplatu zbog mene “srbomrsca.” Već su nekoliko puta napadali i pljačkali moju vikendicu u Podšiljku, odnijeli TV u boji. Neko je šakom udario u staklena vrata i isjekao sebi vene, o čemu je svjedočila lokva krvi pred ulazom…

Potrpam strah koliko mogu i kako znam.

Pokraj mene na sjedištu filmska kamera sa ušnjiranim filmom, magnetofon spreman za snimanje…

Na cesti su još svježi tragovi tenkovskih gusjenica koji su iz Banje Luke i sa Manjače nedavno prošli prema Baraćima i Šipovu.

Bijaše nešto oko sedam ujutro kad stigoh u puste Baraće. Nigdje žive duše. Kad okrenuh cestom prema Šipovu, ubrzo moradoh zaustaviti auto. Kod fabrike aluminijske konfekcije “Alkon” pojavi se četa rezervista u stroju koja ispred mene poče prelaziti preko ceste. Skamenio sam se. Ni makac naprijed, ni makac nazad. Srećom, rezervisti uopće nisu obraćali pažnju na mene. Ni ne pogledaše u mome pravcu. Kada zamakoše u obližnju šumu, nastavih vožnju, pomalo se tresući…

Đerzelezovo turbe je na kraj Gerzova, odmah uz put koji vodi dalje prema Šipovu.

Tu su prije Drugog svjetskog rata o Ilin-danu (Alidžunu) zajednčiki zborovali i muslimani i pravoslavci. Na jedoj strani pravoslavci bi prisustvovali liturgiji, na drugoj bi muslimani klanjali. Poslije molitve, zajedno su dernečili.

Turbe je srušeno za vrijeme Drugog svjetskog rata, a obnovio ga je tek osamdesetih godina prošlog stoljeća jedan musliman, milslim iz Lubova kod Šipova. O tome sam nakad izvijestio u banjalučkom “Glasu.”

Turbe je bilo odmah uz put, na maloj zarvnini, a kuće tog gerzovačkog zaseoka okolo na obroncima brdašaca, kao u amfiteatru. Prvo što zapažam, ni kod Turbeta ni oko kuća nigdje nikog. Pusto i gluho. Na jednoj od kuća otvoreni pendžeri. Iako ne vidim nikog, znam, znam, jer instikt me ne vara, mnogo očiju viri iz prikrajka i prati svaki moj pokret. Brzo izlazim iz auta i snimam oštećenja na Turbetu. Žalosno je i tužno to mjesto varbarzma. Ta bačena bomba je jasna poruka šta četnika u vezi sa Referndumom, poruka koju je malo ko mogao pravilno pročitati u vezi sa zatiranjem i muslimana i materijalnih tragova njihovog kulturno-povjesnig i vjerskog postojanja.

Snimanje je trajalo samo nekoliko minuta.

Sada se trebalo istim putem vratiti nazad u Varcar.

Pitam se gdje su oni rezervisti, hoću li opet nabasati na njih. Hoće li me maltretorati?

Srećom, iako u strahu, prođoh kroz Baraće bez problema i bez zadržavanja.

U Podbrdo stigoh nešto oko devet, i na autobuskom stajalištu sačekam autobus “Sane” Ključ koji je u to doba nailazio na putu prema Sarajevu.

Onaj brkati krupni vozač (sretam ga kao ključku izbjeglicu u Varcaru) zaustavi autubus, nasmija mi se, ispruži ruku kroz šoferski prozorčić, primi film i hediju za kafu za zahmet što će film predati na Informacijama Autobuske stanice u Sarajevu, odatle će ga vozač TV Srajevo pokupiti, pa dade žmigavac, mahnu mi rukom, pa nastavi put prema Sarajevu.

Iste večeri moja filmska vijest o bačenoj četničkoj bombi na Đerzelezovo turbe objavljena je u pola osam u udranom TV Dnevniku. Bio je to šok za gledatelje TVSA. Ta bomba je bila nagovještaj zločina koji je pažljivo pripreman u SANU, Francuskoj 7., sve pod blagoslovom SPC. Ali, tada smo još bili ubijeđivani kako rata neće biti. Ali, ja sam odavno bio buhuzur od četnika i odavno nisam mirno spavao. Što je najgore, bihuzur su bili i moji najdraži.

Nekoliko sedmica kasnije, u Jajcu me trefi i zaustavi nepoznati čovjek. Predstavi se kao Ganibegović iz Šipova. Reče kako je onog dana kada sam snimao oštećeno Đerzelezovo turbe, i on bio u Gerzovu, ali nije me vidio. Radi u Austriji, veli, došao na Referendum. Budući da je imao njivu u blizini Turbeta, krenuo obići, popraviti ogradu ako je njiva razgrađena. Sa sobom je imao kameru. Nije, veli, znao da je na Turbe bačena bomba, pa nije ni snimao Turbe.

Na njivi ga je ubrzo našla milicija i privela u Stanicu milicije u Šipovu. Proveo je neko vrijeme na ispitivanju, pa je pušten, ali ne zbog toga što su ga milicioneri prepoznali i prije legitimiranja i što nije snimao Turbe, nego, što najvažnije, iako je imao kameru – nije se zvao mojim imenom i prezimenom. Nije bio opasan jer njegova kamera ne snima za TV Sarajevo kao moja i ne razotkriva četnike i njihov vandalizam. Tako sam izbjegao hapšenje, oduzimanje filma, maltretranje. U Šipovu sam davno proglašen nepoželjnom osobom, zajedno sa Tuđmanom. Kakva čast! Bio mi je zabranjen ulazak u Šipovo, ali, ipak sam rizikujući hapšenje, prelazio preko četničkog punkta i snimao priloge u Šipovu, Bešnjevu… U tome su mi pomogli neustrašivi momci iz Šipova koje je vodio rahmetli Šakib Ribić.

Jasno je da je neko iz Gerzova, čim me je ugledao kod Turbeta kako snimam, dojavio miliciji, pa je patrola hitno izišla na “lice mjesta” u namjeri da me uhapsi. Ali, da se ne bi praznih šaka vratili tamo odakle su i poslani, uhapsili su nedužnog Ganibegovića.

Kada su ustaše napadale Mrkonjić, odatle su raketama gađale grad Varcar Vakuf u septembru 1995. Uništile su školsku zgradu u Gerzovu kojoj je radila jedna od najstarijih škola u Bosni. Iz tamošenje pravoslavne crkve odnijeli su u Hrvatsku Ferman sultana Abdul-medžida kojim je dozvolio izgradnju te crkve. Po ferman je pješice u Carigrad zdimio i iz njega se radostan tabanovića fijakerom vratio Ilija Škaljak Bubnjević. (Bubnjevići su dobili dodatno prezime po nekome od njih koji je bio bubnjar u turskoj vojsci. Inače, Gerzovo je bilo povlašteno u plaćanju poreza Turcima.)

Poslije rata, nekoliko puta sam bio u Gerzovu.

Vozeći se prema Šipovu, zastajkivao sam, ali nisam mogao prepoznati mjesto gdje je bilo turbe Alije Gerzeleza. Bilo, prvo bačena bomba, pa kasnije poravnano.

Tako su Srbi preorali i uništili i dio svoje vlastite povijesti, kao i višestoljetnog suživota, mjesto na kojem su kao i musimani, molili se Dragom Bogu.

Prije nekoliko godina, javljeno mi je da neki dobrotvori koji rade u Austriji, rodom iz Šipova, imaju namjeru obnoviti Turbe.

Prijatelji vele kako su dolazili i u Varcar, raspitivati za slike Turbeta. Došli do ričkog nehodže, a moji Ričani koji su se zatekli s njim, upute dobrotvore na me, jer, rekoše, ako iko zna o Turbetu nešto, onda je to Halilović.

Kad to ču, nehodžu Mufida Haskića plaho uhvati huja, pa crven u licu ko paprika roga, zagalami i zaprijeti:

“Ko će razgovarati sa Halilovićem, ne može razgovarati sa mnom!”

Jedan od od onih kojima je taj primitivac zaprijetio, odgvoorio mu je da do njegove naredbe i prijetnjene drži ko ni do lanjskog snijega. “Haliloviću su u Varcaru starinom, od kako se zna, a ti si došo na gotovo svoj seljakluk provoditi!”

Kompletna knjiga otvara se klikom na link:

https://www.dropbox.com/s/am8khuksh64gf8c/Ragib%20Lubovac%20%C4%86elebija%20-%20Ste%C4%87ci%20bosanski%20stil%20%282020%20drugo%20dopunjeno%20%20izdanje%29.pdf?dl=0#

1. Od baštine Ilira i „zemljice Bosne“ do Haškog tribunalaO PISMU, JEZIKU, KIPARSTVU I ARHITEKTURI„DOBRIH BOŠNJANA“„Ilirski jezik balade Hasanaginice iz 1645-48. je začuđujuće blizak da-našnjem književnom jeziku“(Mikalje Jakov, 1600.-1654.Blago ilirskog jezika-riječnik)Prvi susret s ilirskim jezikom je čulna pojava; drugi susret je umskapredstava – studija Mikalja; umska spoznaja su i epitafi na stećcima spismom „bosančica“ i jezik balade Hasanaginice;treći je pojam, istina i ideja: bosanski jezik.Pojam „stvar po sebi“ po Kantu: „je ono što jest – suština svih stvari“
2. Vranduk (4*), Stari most u Nostar (4*)Ilirija je naziv historijskog geografskog područja koje su u antičko doba nase-ljavala brojna plemena Ilira. Ilirska plemena su imala zajednički jezik i obita-vala su na području zapadnog Balkana i dijela današnje Republike Albanije.Prema grčkoj mitologiji, postojao je junak Ilirijus, sin Kadma i Harmonije, kojije zavladao cijelom Ilirijom i legenda dalje kaže da je on predak svih Ilira. Ilirisu se doselili na područje zapadnog Balkana u X stoljeću stare ere, dakle, naprelazu iz bronzanog u željezno doba.U izvoru Enciklopedije nema jedinice Daorsa Daorson. U Google-u stoji: Da-orson je bio glavni grad heleniziranog Ilirskog plemena Daorsa, danas u seluOšanići kod Stoca (IV-III stoljeće stare ere.). Daorsi su bili ilirsko pleme koje ježivjelo od 400. do 50. godine stare ere u dolini rijeke Neretve i ovdje izgradilosvoj megalitski grad. Srušilo ga Ilirsko pleme Dalmati. Danas se na pustompodručju nekadašnjeg grada Daorsona nalaze kamene ruševine.Ilirsko plee Dalmati, od kojeg je i današnje geografsko područje Dalmacija do-bilo svoje ime, naseljavali su veći dio današnje zapadne Bosne i Hercegovine.Drugo pleme, Skordisci, zapravo su miješana ilirsko-keltska grupa, naseljavalisu područje današnje sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Dardanci, Labeati,Ardijejci i Taulanti su naseljavali područja oko Skadarskog jezera (južna CrnaGora i sjeverna Albanija do Ohridskog i Prespanskog jezera (Makedonija).Dokleati su naseljavali područje centralne i sjeverne Crne Gore. Tek nakon štoje njihove prostore osvojio Rim od 6. do 9. godine, moglo se govoriti o nekimpreciznijim granicama. Ilirija je u vrijeme vladavine Rima jedno vrijeme bilaprovincija Ilirikum a kasnije je podijeljena na dva dijela: Dalmaciju i Panoniju.Smatra se da su današnji Albanci direktni potomci Ilira. Potvrda ovih tvrdnjipostoji u analizama DNK. Osim toga, istom metodom utvrđeno je da i drugistanovnici današnjeg zapadnog Balkana imaju tragove ilirske krvi u svojimnajstarijim genima. Iliri su bili rudari u južnoj Albaniji i centralnoj Bosni.Kao što se Iliri dovode u vezu s Ilirijem, sinom Kadma i Harmonije, prodrli sudo grčkog Epira oko 1000. godina ranije, a odatle i u južnu Italiju. Kasnije ihspominje Plinije (61.-113.) s nazivom „Plinijevi Iliri“. Bilo je to dakle, oko 1000godina ranije. Odkad su se mijenjali i centri i periferije Ilira. Ne računa se da jeneka zemlja pala, padom neke manje vojne jedinica na periferiji, već se raču-na da je pala onda kada padne njen centar. Epir u Grčkoj je bio, a i Albanija subili centi Ilira oko 1000. godine stare ere. Iliri su, u Dalmaciji, Panoniji, Make-doniji, Crnoj Gori, na Kosovu i Sandžaku, ali je centar i kraj Ilira bio i kraj starei početkom nove ere u Bosni na Vranduku kod Zenice od 6. do 9. godine kadsnažni Rim konačno pokorava centar Ilirije s vođom Batonom, kojeg Rimljanihvataju i puštaju. A zatim se u Zenici 1203. godine desilo rođenje: Bilinopolj-skog sabora – bogumila i stećaka, kakav logičan slijed – smrtii rođenja!Vranduk, stari grad na rijeci Bosni kod Zenice. Baton Dezidijat bio je vođa Ilirau dalmatinsko-panonskom ustanku od 6. do 9. godine protiv Rima.Pismo i jezik Ilira obuhvaća različit, ali jezično srodan indoevropski etničkisupstrat. Avari su poznavali grčko pismo. Ali se Avarsko-slavenska likovnakultura bavila na nivou „jezičci i okovi za pojase i konjsku ormu“, dakle bila jena početnom nivou.Ilirska je likovna umjetnost plodna i autohtona. Iliriju konačno od 6. do 9. godi-ne osvaja snažni Rim, odkad počinje romanizacija, u IV stoljeću i hrišćaniza-cija Ilira. U isto vrijeme rimski legionari iz Perzije u umjetnosti prihvataju kultMitre kao svoje svetište koje se pojavljuje u Jajcu, Konjicu, Bihaću… kada seu IV stoljeću afirmiše kršćanstvo u Rimu koje se spontano javlja i u rimskoj Bo-sni. Od VI-VII i IX stoljeća se Slaveni spuštaju prema Bizantu na Balkan, gdjese dom. stanovništvo slavenizira, a potom i hriščanizira, no gen se zadržava.U X stoljeću se prvi put javlja ime „zemljica Bosna, bizantijskog cara-pis-ca Porfirogenta.Ilirski je naziv „rijeka Bosna“. Godine 1054. se konačno desio raskol jedin-stvenog kršćanstva na katoličanstvo i pravoslavlje, u Bosni i na vjeru bosan-sku-bogumilstvo, skup heretika i slobodnjaka „dobrih Bošnjana“. Krajem XI
3. Stela Dijana, XIII stoljeće, Glamoč = naturalizam (4*). Japodska „Urna“, Bihać (8*)Čovjek s podignutim rukama, stećak, Radimlja, foto Joanne Goldby (4*)stoljeća se u Bosni i Humu pojavljuju stećci, koji baštine ilirske nadgrobnestele: urna-žara – posuda za čuvanje pepela umrlog – kuće mrtvih = stećci. Tosu dokumenti, koji potvrđuju navode što se ovdje nude. Tako je središnji narodzapadnog Balkana, bez svetaca „svetog pisma“ s genom Ilira, maniheja-bo-gumila, od narodnog pisma glagoljice-bosančice, osjećanja i saznanja, gradiosvoj bosanski izraz, jezik i likovni stil.Otud i „Ase leži“ na „svojoj zemlji“, a zatim i: „Što se b'jeliu gori zelenoj?“Hasanaginica je nastala 1646. godine u Imotskoj krajini, za vrijeme rata Mle-čana i Turaka. To je prva pjesma koja skreće pažnju evropske kulturne jav-nosti. Više od 100 godina se prenosila usmenom predajom, sve dok je nije1774. godine zapisao putopisac Alberto Fortis: djelo „Putovanja po Dalmaciji“,prevodi je Gete, Puškin, V. Skot… U jedinici: „Balada, u našoj narodnoj poezijičesto se javljaju baladni sadržaji (Majka Margareta, Hasanaginica), umjetnič-ka balada, što pod narodnim, što pod stranim utjecajem, česta je književnavrsta…“ (Opća Enciklopedija, Zagreb) je sročena u 3 reda teksta.„Dvojac“ Vuk – Mikalja o stećcima nemaju riječi. Stećci su se s pismom bosan-ćicom i epitafima pojavili oko XI stoljeća i trajali do XVI stoljeća do Osman-lijskog osvajanja Bosne, kada se bogumili islamiziraju, zatim s Biokova oko1646. godine doleprša i balada Hasanaginica, za vrijeme sukoba Mlećana iTuraka na Klisu – Vrdol – Zagvozd, obronci Biokova. No, balada brzo estetskiodlepršala u Evropu. Za vrijeme našeg prebrojavanja „crveni krvnih zrnaca“, uVeneciji 1774. godine putopisac Italijan Alberto Fortis objavljuje djelo „dobrihBošnjana“ baladu Hasanaginicu. To je vrijeme kad je Herder imao 30 godina,Goethe je bio dvadesetpetogodišnji mladić; kad se rodio Vuk Karadžić 1787.godine Hasanaginica je već bila prevedena, pored italijanskog, na njemačkijezik, dvaput i na francuski jezik…“, autor ovog izvora „Hasanaginica“ (Sara-jevo, 1975. godine) književnik Alija Isaković, sjetom dodaje „da ova Fortisovaknjiga još nije prevedena na naš jezik“?A nije isključeno ni to da je Vuk Karadžić inspirisan bosanskim jezikom Hasa-naginice išao u reformu srpskog jezika, iako su ga njegovi optuživali da uvodi„govedarski“ i „svinjski jezik“, zar ne? A ni „čitaj kako je napisano“ ili “piši kaošto govoriš“ je naivno, kakva mudrost? Još nedostaje „piši s lijeva na desno“!Radije: „čitaj šta je pisac htio da kaže i „između redaka“!I tako su se vremenom pojavljivala razna tumačenja ‘tamnih mjesta’ koja suneka i danas nerasvjetljena, iako je u cjelini ‘ilirski jezik’ ove stare balade Ha-sanaginice začuđujuće blizak današnjem književnom jeziku. I mudri Vuk je1845. godine pisao da se najpravilnije govori u Bosni i Hercegovini: istina daonamo po varošima i po gradovima ima mnogo turskijeh riječi, ali bi se gotovomoglo reći da u ostalome ona braća naša zakona turskog govore ljepše srp-ski od seljaka grčkoga i rimskoga zakona“. Mikalja Jakov (1600.-1654.) Ilirskiriječnik, „Tko zna čisti ilirski jezik, reći će uvijek iđe ili ide, a nikada grede. Jošje ranije Mikolja tvrdio da je „bosanski jezik“ najljepši među našim diajalekti-ma“. Jest „ikad“ ali danas Slovenci i Dalmatinci kažu „gremo“! Jer neko je odnekoga posuđivao?Iliri, skupina ime za veći broj srodnih plemena indoevropskog porijekla formi-rane u kasno brončano doba, centralni i sjevero-zapadnih krajeva Balkana:Histri, Japodi, Liburni, Dalmati, Breusi, Desitijati, Daorsi…Jezik Ilira se nije sačuvao izuzev ponekad kao glavno etničko obilježje brojnihplemena, brojnih jezičkih relikta Ilira u antičkim toponimima i onomastici, teu glasama grčkih gramatičara. Snažno pleme u Dalmaciji Andrijajci su ranogusarenjem došli u sukob 229. godine stare ere s Rimom, koji ih likvidiraju, anjegova posljednjeg vladara kralja Agrona odvode u robstvo.Iako su Iliri osobiro s Rimom, u prvim stoljećima svojim dotadašnjim zanat-sko-umjetničkim aktivnostima dodali i živ interes za kamenu skulpturu: bo-žanstva Silvana, Dijane i nimfa, a onda i portretnu plasiku s nadgrobnih spo-menika, gdje ubrajamo i japodske urne koje dovodimo u vezu i tvorevinama- stećcima što su ih znatno kasnije kreirali bogumili u Bosni i Humu: stela +urna = stećak.„Ime Ilir i naziv Ilirik očuvali su se u tradiciji i nakon doseljenja Slavena na Bal-kan. Pisci su u srednjem vijeku Slavene počeli nazivati Ilirima. U XVII i XVIIIstoljeću govorilo se o ilirskoj narodnosti u Ugarskoj; u Beču je bila osnovanaIlirska dvorska deputacija (1745.-1809.), formirane su Napoleonove Ilirskeprovincije, godine 1916. Austrija je od pokrajina Kranjske, Koruške, Gorice,Gradiške i Istre stvorila Kraljevinu Iliriju, a narodni pokret koji se u prvoj polovini
4. XIX stoljeća razvio u Hrvatskoj nazvan je Ilirski pokret. Naše znanje o jezikuosniva se na lingvističkoj analizi nekoliko tisuća geografskih i ličnih imena za-bilježeni na antičkim spomenicima od Balkana do Baltika i u spisima antičkihpisaca“ (Opća Enciklopedija, Zagreb).Načelo: „Piši kako govoriš, a čitaj kako je napisano“, Vuk se zalagao da što-kavski govor postane jedinstveni književni jezik i Srba i Hrvata. Vuku Karadži-ću prigovaaraju da uvođenjem latinskih slova hoće da pokatoliči Srbe, „jerse nalazi u službi sotone“. Drugi mu prebacuju „da hoće da, zalažućim se zaštokavštinu (hercegovački govor) da postane jedinstveni književni jezik Srba iHrvata, kao mogućnost i opravdanost narodnog jezika u književnosti.A onda iz tog jedinstvenog narodnog jezika se izdvaja balada Hasanaginica,čiji se narod kod ini, o jeziku ne spominje. Ona se afirmiše u Geteovom prije-vodu, gdje „Herdera treba smatrati i osnivačem filozofije historije; odjelu Idejeza filolozofiju povijesti čovječanstva. Hasanaginica je jedino djelo sa nekolikoslavenskih nararodnih pjesama. U izvoruOpće enciklopedijeje bez pomenaBošnjaka. Kao da tu kod naših istočnih i zapadnih komšija, da se davno uvu-kao neki virus, koji ih guši. Dok se „dobri Bošnjani stećcima i Hasanaginicom,Mostom Mehmeda paše Sokolovića i Starim mostom džilitaju k nebu pod obla-ke!Tako su „beli anđeli“ poučeni „svetim pismom“uspjeli sletjeti i do Haškog tri-bunala, aman ja-Rabbi! A ini na zemlji? Kako Vuk, tako je i Starčević smatraoda od Slavonije do Makedonije žive Hrvati, da je jezik kojim se govori hrvatski,iako su oni kasnije od te ideje odustali. No, svaka čast pokretu „Žene u crnom“Beograda i pojednincima, ali pod parolom „sveto pismo“ kada se njihovi ek-stremisti slože nastaje: Udruženi zločinački poduhvat, genocid i „živa lomača“,tako da su se oni uspjeli upisati na listu Međunarodnog krivičnog suda za biv-šu Jugoslaviju – Haški tribunal.Atrakcija! Enciklopedisti o Ćirilu i ćirilici?„Ćiril (827.-869.) i Metodije (820.-885.), slavenski apostoli, bizantijski misiona-ri, idu u prvu misiju Hazarima u južnu Rusiju 860. godine. U drugu misiju braćaidu knezu Rastislavu u Moravsku 863. godine. „Danas preovladava mišljenjeda je to pismo bila glagoljica. Tekstovi solunske braće bili su pisani na nar-ječju solunskih Makedonaca; kasniji prijevodi pokazuju utjecaj moravskogagovora“. Sjajno, za godinu-dvije? Sve se čitaocu čini da tekstovi koje čita, gdjegod se autorima teksta ukaže prilika, da prave neke slalome, oni ih prave. Toje dakle bilo 124 godine prije pojave ćirilice, zar ne? Glagoljicu će ćirilica, od993. godine „brzo istisnuti“, zar ne? „Nije utvrđeno tko je autor ćirilice; navodese: sv. Ćiril, sv. Metodije, episkop Kliment…“, a ne spominju cara Samuila, za-što? No, idemo dalje. Prvi problem je u toj misji bio u tome što su se zvaničnotekstovi Biblije mogli prevoditi na tri „sveta“ jezika: hebrejski, grčki i latinski;drugi problem je bio međusobna netrpeljivost slavanskih biskupa i njemačkihnadbiskupa. U vezi s tim su se biz. biskupi našli u „Rimu kod pape, gdje seKonstantin razboli, uđe u samostan uzevši monaško ime Ćiril, i uskoro umre869. godine.“ I to je nešto sumnjivo: kako je Konstantin znao da će se crkvrnopismo „ćirilica“ pojaviti za oko 124 godine poslije njega – na ploči cara Samuilau Ohridu 993. godine i postati njegovo pismo ćirilica, ili je on dobio neki mig?Međutim, šalu na stranu, ali Ćiril nije učestvovao u tvorbi ni glagoljice ni ći-rilice: glagoljica je spontano narodno pismo iz naroda, bez pojedinca-tvorca,kao što se narodna baladaHasanaginicapojavila u narodu i iz naroda. Ćirilje umro 124 godine prije pojave ćirilice na Ploči cara Samuila 993. godine uOhridu. Prema tome, zna se ko je autor ćirilice: car Samuil; niti je ćirilica Ćirilaniti je Srpska. Nije ni Metod mogao bili tvorac ćirilice, jer je i on umro 108 go-dina prije pojave ćirilice? I tu se, dakle, radi o makedonsko-bugarskom pismui jeziku, kojim se Srbi služe! Zato je za današnje Srbe, njihov jezik „današnji“.Pa, ni u jedinici našeg izvora Vuk Karadžić, se ne spominje pojava srpske cr-kvene ćirilice iz 993. godine. On se okrenuo narodnom jeziku, čemu se crkva„odlučno suprotstavljala u nastojanju da se prostački jezik ‘govedara i svinjara'pretvori u književni jezik“, odjeka nije bilo.Nakon „svetog“ pisma, svetaca i apostola, s jedne, i s druge strane, nakon,naronog jezika pojaviše se genocid u Srebrenici i „žive lomače“ u Višegradu,a da se još na horizontu ne pojavljuje katarza kao simbol zdravog ljudskog ra-zuma? Ako ništa drugo, ostaje da su sami su sebe upisani na listu genocidnihnacija, što je pitanje za Frojda i Junga!Sarajevo, 15.09.2020.
5. Blagaj, tvrđana na Humu (04*)Hum ili Humska zemlja u Hercegovini
6. Kamena stolica iz sela Kosor, sada u dvorištu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. (4*)Domenico Panetti (1460?-1513.): Katarina Kosača, portret, uljena platnu (4*)Katarina Kosača, portret nasdtao u izbjeglištvu u Italiji (4*)Zahumlje, kraj koji se sterao „iza Huma“ kod Mostara. Glavni grad je Blagaj nagori Humu iznad vrela Bune. Blagaj u X stoljeću spominje Konstantin Porfiro-genet, kao Bona – Buna, dio Zahumlja. U Google stoji: „U Blagaju je nazočnaorganizirana kršćanska zajednica još od V i VI stoljeća“, što je upitno? U tovrijeme su tu živjeli Iliri, a ne Slaveni. Slaveni se tek u VII stoljeću sa sjeveraspuštaju na jug Balkana. Drugi izvori tvrde da u to vrijeme, a i kasnije u Blaga-ju nije ni bilo katolika. Jer, dvjesta godina kasnije „u početku VII stoljeća dola-skom Avara i Slavena, Salona pored Splita je opljačkana i poharana, a njenose stanovništvo sklonilo na otoke i u obližnju Diokleciajanovu palaču“. Diokle-cijan je bio Ilir, koji je progonio hrišćane. Nadalje, Augustin Aurelije „crkveniotac“ u Italiji (354.-430.) nakon vjere majke-katolkinje i oca manijeje, zarediose u Milanu 391. godine kada je zapravo, tek legalizirano kršćanstvo u Italiji“.Kršćanstvo je tada kao religija u Italiji tek priznato. Iako je tada krščanstvo uItalijanskom Rimu bilo najjače. I kada je hrišćanska religija bila jedinstvenavjera, jer se raskol jedinstvenog hriščanstva desio 1.054. godine, podjelom naBalkanu na katoličanstvo i pravoslavlje, u Bosni i na vjeru bosansku-bogumil-stvo, koje je u srednjem vijeku u Blagaju i na Humu bilo dominantno, a koji citi-rani tekst „o Blagaju“ ne spominje!?. „Na području Blagaja je iz ilirskog periodatvrđava i rimski castrum“, ok! Međutim, kako to, da autori citirane pisanije nisuvidjeli ovdje niti nijednog stećka spomenutih bogumila? Jer, izuzev izuzetaka,na Humu, rečeno je, nije ni bilo franjevaca ni katolika niti crkvenih građevina,svi su bili kudugeri-bogumili. To se vidi i danas: kako stećci okolo tvrđave Hum„kolo igraju“ što se vidi i na našem foto-prilogu „golim okom“!Od sela Kosor kod Blagaja u podnožju Huma sa stećcima: od togasu pojmo-vi: Kosača, Vrsan Kosarić sužanj, s korjenom sela: Kosor! A Kosača StjepanVukčić, veliki vojvoda bos. države, naslijednik najstarijih Kosača, ugrožen odMlečana i Stefana Crnojevića, izmirio se s bos. kraljem Stjepanom Tomašem,s kojim je do tad ratovao, i dao mu kćer Katarinu za ženu, koja je udajom preš-la na katoličanstvo. Godine 1448. priklonio se Turcima i proglasio „hercegomod sv. Save“. Njegov sin je Žigmund Ahmed-paša Hercegović veliki vezir uCarigradu, dat Turcima kao najam za mir. Kćer Katarina je otišla u Carigrad zabratom. Bolna majka – kraljica Katarina je preko Dubrovnika završila u Rimu(Opća enciklopedija, Zagreb).Na padinama Blagajskog brda postojala su naselja još u praistorijskom – ilir-skom i rimskom periodu. Najznačajniji nalazi u podgrađu iz toga perioda sustećci i Kamena sudijska stolica nađena u obližnjem spomenutom selu Kosor.„A ovo pisa Vrsan Kosarić, sužanj, koji se ne raduje“ (Mak Dizdar).„Vladislav je nakon zavade sa ocem, Kosačom zauzeo Blagaj i Mostar s tvr-đavom na Neretvi, sagradio ju je 1440. godine. Radin-gost, kučni upraviteljStjepana Kosače. Dodatak u imenu – gost, radi se o bogumilskom nazivu…U povelji od 1445. godine herceg Kosača Radina naziva „starcem“ kao i Du-brovčani“ bio bi to Radin Batković, osoba u službi Kosače“. Dakle, na Humusu jak utjecaj imali bogumili. Zato tu nema franjevaca i crkvenih građevina, aBlagaj je tada bio glavni grad Hercegovine. Osmanlije su prvi počeli tu regiju,po osvajanju 1482. godine, po tituli „herceg“ Stjepana Kosače na Humu, na-zivati Hercegovina.Najznačajniji nalazi uz kulu, kao što se vidi i u podgrađu iz toga razdoblja su:stećci i Kamena sudačka stolica nađena u obližnjem selu Kosor .
7. „INFO“Od novinskog teksta do ideje knjige
8. MonografijiStećciprof. dr. D. Lovrenovića, objavio sam prvi tekstSvojata-nje stećaka (Oslobođenje,10.04.2009. godine). Bio je to povod. A zatim samkritički analizirao 10-tak autora – knjiga. Razlog je ono zbog čega nešto jest:od pojave preko predstave do pojma i istine. Do 2016. godine, za vrijeme No-minacije stećaka na Listu UNESCO (09.07.2016. godine), listOslobođenjeještampalo 14 mojih polemičkih tekstova. U tom periodu se ideja pojedinačnihteksta transformisala u ideju knjigeStećci bosanski stil, recenzent prof. dr.Enver Imamović. Knjigu je izdala „Šahinpašić“ (Sarajevo, 2016. godine).Ona se od tada pojavila u feljtonuOslobođenjau 21 broju (19. 10. do 08. 11.2016. godine). To znači da je ta kritička ideja o stećcima ovdje bila prisutna7 godina. Od tada do danas je knjigaStećci bosanski stilu medijima BiHkontinuirano pojavljivala. Nadalje knjiga se od tada pojavljivala na sajmovimaknjiga u Sarajevu, Frankfurtu, Beogradu…, u Google-u dovoljnoi naglašeno.Stoga, nije čudo da je knjiga dospjela u Svjetsku knjižaruAmazon, Veliku hr-vatsku knjižaru, knjižaru „Svjetlost“ u Sarajevu…Diskretno se knjiga spominje u performansu koji sam realizirao u svom ateljeui uCollegiumu artisticumuu Sarajevu, koji je video-performans Ftv BiH „Kul-turno“ objavila iz ateljea 5-minuta (21.01.2019. godine), segment drugog per-formansa je, izCollegium artisticumaProgram internacionalni festival GRAD,Ftv BiH „Kulturno” objavila 28.08.2019. godine.Po čemu bi se moglo zaključiti: da sve ide kako treba, ali onda dođe i Coro-navirus?NaBeogradskom sajmu knjige2017. godine stoji informacija: Iz BiH je došaosamo jedan izdavač „Šahinpašić” iz Sarajeva. Uz nekoliko autora i knjiga sa-jamska analiza donosi: „Ragib Lubovac Čelebija je potpisao veoma luksuznoopremljenu knjiguStećci-bosanski stil”.U međuvremenu sam knjigu od 450 strana izmjena i dopuna povećao na 600strane teksta s fotosima kao dokumentima.(Kraj!)
9. Zamoljen sam od profesora Ragiba Lubovca da pročitam njegov rukopis podnaslovom „Stećci bosnski stil“ i da iznesem svoje mišljenje. S obzirom da mi jetema rukopisa bliska kao i to da je riječ o autoru koji je u našoj javnosti dobropoznat i cijenjen kao umjetnik, rado sam se odazvao pozivu. Pročitao sam ru-kopis nakon čega mogu iznijeti slijedeća zapažanja.Stećci kao jedinstvena pojava u evropskoj umjetnosti stoljećima plijene pažnjukako historičara i arheologa, isto tako umjetnika, književnika, teologa, putopisa-ca i svih koji ih vide, za njih čuju ili o njima nešto pročitaju. Rukopis o kojem jeovdje riječ upravo je njima posvećen, a napisao ga je profesor umjetnosti koji jeza čitavog svog nastavničkog stoljeća generacijama pričao o postanku stećaka,njihovom sadržaju i ljepoti i koji su kao takvi u žiži interesa kako domaće tako iinozemne javnosti, posebno učenog svijeta. Rezultat interesa i druženja gospo-dina Lubovca sa stećcima rezultat je ovaj njegov rukopis.Rukopis ustvari predstavlja seriju njegovih članaka objavljenih u štampanim me-dijima, ponajviše u dnevnom listuOslobođenje, u njegovom sedmičnom ptilogu„KUN“ (Kultura i umjetnost). Iako se ovdje ne radi o čisto naučnom djelu pisanopratećom metodologijom nego o publicističkoj obradi dotičnog problema, i kaotakvo ima veliku vrijednost i potrebu da se objavi kao cjelina. Namjera autora,naime, nije bila da sistematski obradi problem stećaka nego da im kao profe-sor umjetnosti priđe sa aspekta opservacije njihovog umjetničkog sadržaja. Tomu nije bilo teško i zato jer je riječ o našem poznatom, priznatom i cijenjenomumjetničkom stvaraocu.Zahvaljujući velikom interesu autora za stećke i njegovoj profesionalnoj orijen-taciji kojom se kao profesor bavi, iznosi uvjerljive dokaze o vezi stećaka saumjetničkim stvaraštvom daleke Indije i Perzije, kakav je i slučaj s bosanskimbogumilstvom. U razradi te ideje pravilno konstantira da je stoljetni razvoj steća-ka usput pobrao mnoge elemente koji su u svom konačnom obliku na tlu Bosnei Hercegovine dobili prepoznatljiv i originalan umjetnički sadržaj i izgled radičega su u naučnoj literaturi kao jedinstvena umjetnička i arhitektonska pojavadobili naziv „Bosanski stećci“.Analizirajući umjetnički sadržaj stećaka, autor polazi i od filozofske interpreta-cije, što je novost u njihovom dosadašnjem proučavanju. Rezultati do kojih jedošao neće se moći zaobići od onih koji ubuduće budu pisali o stećcima.Prof. emeritus dr. Enver Imamović06.12.2014. godine
10. 600601„Ljepota umjetnosti stećaka je otkrivanje jedne više stvarnosti ili dubokog života“ bosanskih dualista u sred-njem stoljeću. Jer su svi živi sahranjivali sve svoje mrtve, i na stećcima u formi epitafa „Ase leži“ ostavljaliliterarno-filozofske poruke. „Objašnjavati ljepotu znači proživljavati je, znači o njoj iskusiti emociju u samomsebi. Analizirati je, znači raspršiti je i ubiti“, Lalo. Kao što diskretno, drugi filozof tvrdi „kad neka vanjska for-ma objekta odstranjuje pažnju od sebe i reflektira je na neki drugi unutarnji sadržaj“. Nešto kao što je pojamfenomen. A stećci su, uz to, simbolička umjetnost, čime se usložnjava njen estetski sadržaj.Čuvari vremena, Nevesinje, foto Megas Aleksandros (5*)
11. Literatura:-Likovna enciklopedija, JLZ, Zagreb 1966.-Opća enciklopedija, JLZ, Zagreb 1982.-Herodotova istorija, „Minerva“, Subotica , 1966.- Fridrich Hegel,Filozofija povijesti umjetnosti- Arthur Schopenhauer,Svijet kao volja i predodžba, 1819.- Soren Kierkegaard,ILI – ILI, Kopenhagen, 1843.- Rene Descartes,Razmišljanja o prvoj filozofiji, 1641.- Miroslav Krleža -Bogumilski mramorovi, „Zora“, Zagreb, 1966.- Nada Klaić -Srednjovjekovna Bosna, „Eminex“, Zagreb 1994.- Mak Dizdar -Kameni spavač.„Veselin Masleša“, Sarajevo,1966.- Mak Dizdar -Stari bosanski tekstovi, „Svjetlost“, Sarajevo, 1971.- H. W. Janson -Istorija umjetnosti, izdavački zavod „Jugoslavija“, Beograd 1970.- Theodor V. Adorno -Filozofska terminologija, „Svjetlost“, Sarajevo 1986.- Aristotel -komentari vezani za Prvu filozofiju ili Metafiziku, rani izvori.- Charles Lalo -Osnovi estetike, Begradski grafički zavod „Kultura“, Beograd, 1974.- Nicolai Hartmann -Estetika, 1953.- Arnold Hauser -Filozofija povijesti umjetnosti, „Školska knjiga Zagreb“, Zagreb 1977.- Edmund Husserl -Fenomenologija, oko 1938.- Freud Sigmund -Uvodu u psihoanalizu, psihološko-histrijska analiza„Mojsije“- Carl G. Jung -Čovjek i njegovi simboli, ZGP „Mladinska knjiga“, Ljubljana, 1974.- Emanuel Kant -Kritika moći suđenja, „Dereta“, Beograd 2004.- Šefik Bešlagić -Stećci i njihova umjetnost, „Zavod za izdavanje udžbenika“, Sarajevo, 1971.- John V. A. Fine -Bosanska crkva novo tumačenje, „Bosanski kulturni centar“, Sarajevo, 1990.- Dubravko Lovrenović -Stećci, „Rabic“, Sarajevo, 2009.- Noel Malcolm -Bosna kratka povijest, „Buybook“, Sarajevo, 1994.- Marian Wenzel -Bosanski stil na stećcima i metalu, „Sarajevo-Publishing“, Sarajevo, 1999.- Enver Imamović -Antički kultni i votivni spom. BiH- Radmilo Petrović -Bogumili, „Pešić i sinovi“, Beograd, 2008.-Vodič Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2008.Sve fotografije i reprodukcije su preuzete uz odobrenja vlasnika autorskih prava:01* Reprodukcije,Oslobođenje, od 10. 04. 2009 do 03. 04. 2014, Oslobođenje d.o.o., Sarajevo02* Reprodukcija knjigeKameni spavač, izdavač „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1970, FondacijaMak02*Dizdar, Stolac03* Fotografije, Glasnik ZMBiH, Godine 1889 – 2009, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu04* Fotografije, različiti autori, Internet Wikipedia-Wikimedia02*https:–commons.wikimedia.org-wiki-Main_Page02*https:–commons.wikimedia.org-wiki-Commons: Reusing_content_outside_Wikimedia?uselang=bs05* Fotografije, autor Megas Aleksandros, Internet Panoramio02*http:–www.panoramio.com-photo-5226047202*http:–www.panoramio.com-photo-7588768206* Fotografije, autor Nijaz Lihovac, Internet Panoramio02*http:–www.panoramio.com-user-8653337?with_photo_id=11957573507* Fotografije, autor Jovan Vidaković02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com-2015-09-30-nekropola-boljuni02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com-2012-12-06-kameni-spavaci08* Fotografije i reprodukcije grafika i zabilješki, autor Ragib Lubovac Čelebija09* Fotografije, autor Alan Čatović02*https:–alancatovic.wordpress.com-10* Fotografije, autor Dietrich Meyer02*http:–www.dietrichmeyer.ch11* Fotografije, autor Zoran Marinović02*http:–zoranmarinovic.com-hr-reportage-divovska-groblja-okamenjeni-krik-12* Visit My Country02*http:–www.visitmycountry.net-bosnia_herzegovina-en-13* Fotografije, autor Nino Gvozdić14* Fotografije, autor Emir Tulek15* Vedran Lubovac
12. 604605
13. 606

302 / 304

Sign inSign upBack to aboutDetailsExtensionpdfSize8.86 MB

Navršilo se četrdest dana od smrti Sabahudina Šehovića iz Rike u Varcar Vakufu, moga prvog komšije. Njegovu napaćenu dušu sa ovog na onaj svijet odnijeli su njegovi bijeli golubovi 3. Januara. Džennaza mu je klanjana 7. januara u Bihaću gdje je živio u izbjeglištvu.

Šehovići su naše prve komšije u Rici. Dijelio nas je i zbližavao uski prolaz između naših kuća. Kada zimi ojuži, snijeg bi se sa strehe Šehovića uz huku sručio na donji dio našeg krova, pa bi se naša kućica zatresi, a mi prepadni. Stradali bi crijepovi donjih redova naše strehe. Snijeg bi zatrpao taj uski prolaz, pa smo jedva prilazili kućnom pragu. Nikad se nismo čuli zbog toga. Kasnije je Otac r. dao napraviti ulaz na suprotnoj strani naše kućice…

Sabahudin Šehović kojeg smo svi u Rici zvali Dudin, jer u Rici je bio adet ili skraćivati imena, ili izmišjati –„izdivati“ nova, često i pogrdna, nije upamtio oca Aliju. Laži o njegovom ustaštvu, mada nije bio u vojsci, koštale su ga glave. Strijeljali su ga četnici obrijanih brada koji su se četrdeset i pete pridružili NOP-u. Dudin nije ni upamtio oca, ali je čitava obitelj, pa i on, nosio breme očeve krivice. Sinovi četnika nisu dali Šehovićima mira u prošlom ratu, niti poslije rata. Obitelj Šehovića platila je glavama novo povampirenje četništva.

Dudinov brat Kemal strijeljan je u Obrcima zajedno sa 28 muslimana i katolika. Sabahudin je nezakonito uhapšen. Prošao je  oba logora na Manjači, i onaj koncetracioni, i onaj drugi, radni, o kojem se u javnosti malo zna, a bio je na obroncima Manjače u Dubičkoj gori. Ubijeni su Dudinovi rođaci, brat supruge Hasnije Ibrahim, bliski rođak Muhamed Hamo Šehović. Skrivanje do smrti isprebijanog rahmetli Suada, liči na dijelove dnevnika Ane Frank.

Kako su kao okuženi „narodni neprijatelji“ prolazili kroz život, to Šehovići znaju. Prošlih godina bihuzirili su Šehoviće javno sinovi četnika, onih koji su toliko zla nanijeli nevinim ljudima, pa i Šehovićima.

Pokušavajući „objetktivnošću“ opravdati zločin iz II svjetskog rata i ovaj skorašnji, svojih očeva, genocidni, razvagati krivicu na sve strane po svim četničkom kantaru, objavili su novinski isječak o strjeljanju Didnovog oca Alije. Naravno, nije im ni na kraj pameti palo objaviti makar jedan odlomak iz knjige „Glavu dole! Ruke na leđa“ koju je napisao i objavio Sabahudin Šehović. Da pače, kopanje po tragičnoj prošlosti obitelji Šehovića, s kojom Dudin nema nikakve veze, imalo je za cilj pokušaj njegove diskreditacije kao svjedoka genocidnog zla koje su ovovremeni, ni do danas pravedno ili nikako kažnjeni, četnici počinili ni krivim ni dužnim Varcarnima, među njima i obitelji Šehovića. Budući da je o četničkom zločinu Sabahudin Šehović smjelo svjedočio bukvalno do zadnjeg daha, zločinci su se vjerovatno obveselili Dudinovoj smrti, ali njegova svjedočenja nisu otišla u grob s njim. Knjiga Sabahudina Šehovića „Glavu dole! Ruke na Leđa!“ ostaje kao trajni spomenik zla, ali i dobrote ljudi.

“I pored izričite naredbe da ne podiže pogled, Sabahudin je gledao smrti u oči, fotografski memorišući lica, imena okrutnih mučitelja, demona u ljudskoj formi. Da nije prkosio nametnoj anticivilizacijskoj pošasti, niti bi što upamtio, niti bi preživio. A morao je preživjeti da bi svjedočio, i on to čini hrabro, u ime pravde, u ime humanosti, u ime svih sužnja koji nisu preživjeli i koji nikada pred ljudskim sudom neće moći podići svoj pogled prema svom mučitelju i reći: „Da, to je taj.“ To je taj gad, izrod, krivoslavni krivovjernik koji je sebi umislio, kojem je njegov mag lažne vjere, Amfilohije, Filaret, Kačavenda, Pavle ili neki drugi, unio u mozak laž, da su svi drugi krivovjerni i da u ime neke „petstoljetne patnje“ imaju pravo na neku svoju imaginarnu osvetu. Kome se svetiti? Na kraju 20. stoljeća? Da li su im njihove prve komšije bilo šta nažao učinili? Zar do jučer nisu zajedno nazdravljali i skupa gledali utakmice, častili jedni druge i kumovi bili jedni drugima? Zar njihova djeca nisu u istim školskim klupama sjedili, zar nisu na slavama i na sprovodima skupa bili?“ zpisao je jedan od recenzenata knjige „Glavu dole! Ruke na leđa“ Marjan Hajnal.

Život Dudinov, život i preživljavanje jedinke, insana, u vrtlogu bitke za moć neljudi, ostaje enigma, zagonetka o tome koliko jedinka je u stanju izdržati da bi posvjedočila o zlu, ali i o plamsajima dobra koje je prkosilo zlu.

Prof. Dr. Dubravko Lovrenović, ostavio je iza sebe i ove retke o Dudinovoj knjizi: „Kao i toliki drugi, prepušten sam sebi i svojoj zloj sudbini, Dudin se okrenuo pisanju i tako bar papiru, umjesto terapeutu, rekao ono što je imao reči. Izložio je to u dahu, ali staloženo i sa vremenske distance koja je njegovom kazivanju osigurala dokumentarnu vrijednost. Ispričao je svoju ali i priču stotina i hiljada drugih koji su s njim ili na drugim mjestima prošli ono što je teško i zamisliti. Knjiga je puna stravičnih detalja različitih oblika terora, imena i prezimena žrtava i zločinaca, lokaliteta, okolnosti logoraškog života ispunjenih sadističkim poniženjima, batinama i likvidacijama, kada iz (dojučerašnjeg) čovjeka na površinu izbiju mutni nagoni i pritajeni arhetipski kodovi, kada civilizacija biva odbačena poput starih, iznošenih stvari. Ovo iskliznuće ljudskog uma u opasno područje kainovskih nagona i najnižih patrijarhalnih osvetničkih mitova, prelomilo se preko Dudinovih leđa brutalno, bez ikakve najave i bez ikakvog stvarnog razloga.“

Kao dječak, Dudin je lijepo je svirao frulu i usnu harmoniku.

Pokraj obiteljske kuće bila je u Šehovića vlasništvu prizemna zgrada u kojoj je bila kahva. Tu su se okupljali i vježbali pjevači i tamburaši „Đerzeleza.“ Tvornica vijaka „Metalac“ utemeljena je u toj zgradi i radila tu kao kombinovana zanatska radionica.  

Dudin je izmalehna volio i golubove.

Ljubav prema golubovima ispunjavala mu je život do zadnjeg dana. Pokraj kuće u Bihaću, imao je golubarnik u kojem su, kao nekad u onom njegovom ričkom, legli se i gukali golubovi…

„Ne mogu se brinuti o golubovima kao nekad,“ govorio mi je Dudin pokazujući svoje ljepotane.

„Ako ih nekom poklonim, dolete nazad. Oni se uvijek vraćaju u gnijezdo u kojem su se izlegli!“

Nažalost, Dudin se nije ni mogao, a ni htio vratiti u svoju kuću u rodnoj Rici u Varcaru, niti u tamošnji veliki golubarnik gnijezditi i njegovati svoje krilate ljubimce. Prodao je kuću, pa kupio u Bihaću manju, ali Hasniji i njemu prostranu, u kojoj su proveli posljednje dvije decenije. Nije bila tijesna za djecu i unučad, za dragog gosta i prijatelja.

U Varcar je dolazio samo na sahrane i džennaze rodbine i prijatelja. Tada bi posjetio Zdravka Stipančića, svoga prijetelja iz djetinjstva s kojim ga je vezivala zajednička ljubav prema golubovima. Na vijest o Dudinovoj smrti, Zdravkov sin Zoran je napisao:  “Počivaj u miru, srešćete se tamo gore ti i tata sa svojim golubovima!“

Dudinov golubarnik je bio velika, prostrana  prozračna kuća u kojoj su se gnjizedili, rasli i lepršali Dudinovi golubovi. Puštao ih je iz golubarnika I kafeza, pa bi se oni uzdigli u nebesa, nebu pod oblake, letjeli i kužili u jatu iznad ričkih i varcarskih mahala, sve do Lisine, Grabeža, Kamena i Orugle. On bidizao pogled i pratio im let, bio ponosan na svoje letače koji su, kao i Zdravkovi, krasili nebo and Varcarem. Kao djeca, njih dvojica su dan-noć bili zajedno. Zdravko bi i noći u Šehovića kući. Dudinova majka Devla držala ga ko svoga najdražeg; kad ne dojdi kući na konak, Zdravkovi se nisu brinuli, znali su da je kod Šehovića, da mu je toplo i ugodno, da nije ni gladan ni žedan. Zdravkov sin Zoran kaže da je njegov otac kao dječak proveo više vremena u Šehovića kući, nego u svojoj.

U svojoj knjizi „Gavu dole! Ruke na leđa!“ Dudin je spomenuo i golubove, koji su se, kao i na tavanu ričke džamije, gnjizdili na zvonuku Katoličke crkve u Zborišću. Džamiju su četnici oskrnavili, golubove rastjerali,  pa srušili. Katoličku crkvu su zapalili:

„Bio je strašan tutanj od kojeg su nam haman bubnjići u ušima popucali. Pri padu, „ruka“ na kojem je zvono obješeno zaglavila pri dnu zvonika, pa nije palo na tlo. Rika se sva potresla, moja kuća je zadrhtala. Suknuo je veliki roj iskri sve do neba.

Nekada sam se sa Nikolom Ivšinovićem Judom, Adom i Vitom Grgićem – penjao na zvonik gdje smo hvatali golubove, vidio sam to zvono, znam da je bilo veliko i teško. Na tren su mi kroz glavu proletjeli golubovi. Pitao sam se jesu li se oni spasili toga džehenema. Jesu li stigli uteći u noć koja je krvarila tom velikom buktinjom? Jesu li im krila izgorjela?

Golubovi se uvijek vraćaju u svoje gnijezdo ili kafez. Gdje će se ovi crkveni vratiti, ako su i utekli iz vatre? Upitao sam se hoće li ih ikad iko, kao mi djeca nekad, hvatati po novom zvoniku dok je ovaj dogorijevao.

Četnici dr. Čulića bi Crkvu poravnali sa zemljom, ali nisu je minirali iz bojazni da bi eksplozija oštetila obližnju školu. Još od djetinjstva, volio sam držati golubove u kafezima kod svoje kuće. Golub je spasitelj Muhameda a.s. i nama muslimanima sevap ih je uzgajati i hraniti, ne samo u kafezima, nego se starati o njima bilo gdje, kao što to rade na Baščaršiji, ili po mnogim europskim gradovima.

Stipo Ćipura, koji se brinuo o crkvi, čistio je zvonik gdje su bila golubija gnijezda. Nije ih dao dirati. Golubovi su se tu legli, niko ih nije bihuzurio, osim nas djece, ponekad. Ne sjećam se da smo ikad uhvatili ijednog goluba. Začas bi odlepršali kroz otvore na zvoniku, a zatim su se vraćali i ponovno gukali. I na tavanu naše džamije u Rici golubovi su nalazili svoj mir i gukali nam dok smo išli u mejtef ili klanjali u tišini uz žubor rike. Šta je s tim golubovima, onim sa džamijskog tavana koje su rafalima i zoljama rastjerali Slobodan Vujičić, Ljubo Ćupo i mesar Tomić, šta je sa golubovima koje su sa zvonika zboričke Crkve ove noći, vatrom natjerali barbari? Gdje su se skrasili ako su se spasili ti simboli mira – pitao sam se prestravljen.“

Ko ne voli ljude, ne mere voljeti ni životinje, i obrnuto.

Dudin Šehović je bio humanista, volio je i ljude i životnje. Nikome nije brojao krvna zrnca, za njega su postojali ljudi i neljudi. U njegovoj i Hasnijinoj familji svila se i ugnijezdila čitava Bosna, muslimani, katolici, pravoslavci.

Neljudi su gori od životinja. Životinja ubija da bi opstala u životu. Čovjek ubija radi pohlepe, prisvaja sebi Božja prava jer život može uzeti samo onaj ko je život dao, govorio je.

Poslovična je ljubav Dudinova prema kućnom ljubumcu Beli, malom cuki za kojeg je govorio da sve zna kao da je insan, samo što ne zna čitati i pisati. Bela je i Dudinu i njegovoj Hasniji bila zakletva, član familije, razgovor, briga i razbibriga.

Kada je prvi put Dudin odvezen hitno u bolnicu u septembru prošle godine nakon što je pretrpio srčani udar, razboljela se i Bela. Po povratku iz bolnice, Dudin je više brinuo o Beli, nego o svom zdravlju. Učinio je sve da bi Bela prizdravila i, nosili je veterinaru, kupovali skupe lijekove. Zajedno sa Hasnijom, bio sretan što je životinja prebortala. I njemu je bilo bolje. Vijest od velikog značaja, za muštuluk, bila je kada je Bela nakon nekoliko dana odbijanja hrane, najzad počela po malo jesti. Kada god sam se čuo sa Dudinom, imao sam dragu obavezu priupitati i za Belu, pa bi Dudin opisivao šta radi, da li je drži u krilu ili naručju, da li leži uz Hasniju i ponavljao kako bi davno umro da nije Bele. S one strane žice, ponekad bi dopirao Belin lavež kao znak uzvraćene ljubavi prema Dudinu. I Dudin i Hasnija tepali su Beli kao malom djetetu, milovali je i njegovali.

Dudin nije mrzio nikoga.

Ali, zapisao je, prezirao je one koji su ga mučili i umalo ubili, koji su mu u crno zavili obitelj, prijatelje i poznanike, nevine ljude, koji su mu poharali i oteli Riku i Varcar, najbolje godine života i koji su ga prije vakta otjerali u smrt. Uboji su ga podsjećali na neljude, a trenuci bez bolova na ljudsku dobrotu.

Po zanimanju je bio visoko-kvalificirani električar. Prije rata radio je u našoj Palihani, Konfekciji „Mladost“ u Varcaru, te u Hidrocentrali „Bočac“ na Vrbasu. Nakon povratka iz kratkotrajnog izbjeglištva u Švedskoj, radio je u Hidrocentrali „Kostela“ kod Bihaća, gdje je i dočekao penziju. Bio je cijenjen kao vrstan majstor.

Bio je nadareni humorista.

Brzo bi smišljao šale na tekuće događaje, bilo u našoj Rici, gradu, u Bosni i svijetu. Šalio se i na svoj račun. Kad god bi razgovarali, na krilima mašte bi prošli našom Rikom i Varcarem, zajedno se prisjećali pozatih likova, neponovljivih osoba, pa prepričavali njihove zgode i nezgode, ponavljali njihove izreke, sjećali se šaljivih situacija. Dudin je znao i koliko su godina imali kada su odlazili na put bez povratka, Uspolje, u rički mezar, i u sjećanja. Tako smo oživljavali davno nestali dragi svijet naših susjeda, rođaka, prijatelja i sugrađana, smještajući ih u sredinu u kojoj su nikli, iz koje su mnogi, kao i nas dvojica, bili silom istrgnuti i bačene kao slamke u daleki i tuđi svijet gdje se ni nakon više decenija nismo ni obikli ni primili. U našim razgovorima redovito smo se doticali anamo onih, neljudi, ma koje gore list bili, koji su nas rastavili sa našim zavičejem kojemu smo se i budni i u snu uvijek vraćali, ustvari nismo nikud ni otišli, ma koliko daleko i ma koliko dugo od kućnog ričkog praga.

Bio je enigmatičar. Sastavljao je zagonetke i rebuse, pravio ukrštene riječi i sve to objavjvao u enigmatičnim časopisaima. Sam Dudinov život, preživljavanje velikog zla, dobro pamćenje, bili su i ostali enigma, rebus, zagonetka.

U svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa!“ Sabahdin Šehovič opisuje lokalne krvnike, dželate i ubojice poimenice, njihova zlodjela.

Posebno mjesto pripada predsjedniku SDS-u doktoru Luki Čuliću: „Doktor Čulić je postao lokalni doktor Mengele. On je bio gospodar života i smrti, u njegovim rukama su bili ključevi naše sudbine. Mnoge je trajno unesrećio ili rastavio sa životom, druge je otjerao u grob prije vakta, ostatak rastjerao po svijetu nakon što im je sav imetak oduzet. To je savršeno izveden zločin genocida.” 

Taj I takav Čulić ostao je do danas nekažnjen. Njegovim znanjem i odobranjem, nezakonito su su hapšeni mrini građani i odvođeni u logor na Manjači, mobilizirani na prinudne radove u gradu, na prvim linijama, kopanju trase vodovoda do njegova sela Trijebova, te sječi šume u Dubičkoj gori. 

Uhapšene građane su pretukli u Stanici milicije, zatim su odvezeni u Bilajce, u halu „Udarnika“ gdje su nedužni građani premlaćivani, među njima i Sabahudin Šehović i njegov sin Suad, za kojeg četnici pomislili da je podlegao.

Scene iz Bilajca, iz mučilišta, Sabahudin Šehović opisuje ovako:

“Negdje u sumrak naredili su nam da ustanemo sa kanala sa rešetkama na kojem smo ležali čekajući dželate da nas pokolju i da izađemo iz garaže. Ušla je grupa vojnika, njih četiri-pet. Počeli su tući one starice iz Liskovice. Primijetio sam da su ti vojnici u maskiranim uniformama ustvari žene, djevojke Srpkinje, komšinice tih starica. Sa velikim su ih uživanjem tukle, hvatale za kosu i mlatile im glave o zid; pri tom su četnikuše podvriskivale od zadovoljstva. Tako su ih surovo izubijale, pa se pitam je li ijedna od te tri starice preživjela. Iz te garaže odveli su nas u štalu koja je služila za neko skladište ili ostavu. Štala je bila vlažna i do pola pod vodom. Ja sam sa sinom, kojeg sam više nosio nego što je on mogao hodati, sjeo u jedan ćošak koji je bio suhlji. Sjedili smo tu sa Josipom Svetinovićem Bajom – mada nije bilo mjesta ni za jednoga, sjela smo nas trojica. Da ne bi sjedio na vlažnoj zemlji, onako polumrtav, Baja je skinuo kaput i dao mom sinu da sjedne na njega, a on je ostao u nekoj poderanoj košulji, iako je ta noć bila hladna, a štala memljiva i vlažna. Taj gest komšije i prijatelja Baje ne mogu nikada zaboraviti.“

Opisujući nezaknito hapšenje i dovođenje na logor Manjaču, mučenje u Bilajcu, Stanici milicije i Podbrdu, Sabahudin Šehović je u svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa“ svjedočio i o optužbi koja je stajala glave mirnog sugrađanina Josipa Baju Svetinovića:

„ Optužbu da je Baja igrao kolo, kasnije sam saznao, izmislio je Ćoćkalo. To je bila laž, jer tad do igre i pjesme u Varcar Vakufu nije bilo nikom, ma kako jak razlog imao. Baju je na kućnom pragu uhapsio milicioner Milan Lazendić, kao i njegovog brata Marka, te rođake i susjede. U klaonici u Podbrdu su naše komšije i dojučerašnji prijatelji na nama primjenjivali poseban tretman premlaćivanja i mučenja. Kada logoraša prozovu i kad on izađe iz hladnjaka, a potom iz sobe u hodnik gdje je klana stoka, narede mu da se skine go, a ako ne može sam, onda oni potrgaju sve sa njega dok ne ostane kao od majke rođen. Tako golog svežu ga za obje ruke za čengele i pomoću vitla dignu u zrak, isto onako kako kasapi dižu zaklan hajvan kada hoće da ga oderu. I tad počinje četničko iživljavanje nad žrtvom. Koliko su vremena tukli koga – zavisilo je od same konstrukcije čovjeka i od prethodno dobijenih batina i u kakvom je stanju bio logoraš – mješina. Josip Svetinović Baja – mučenička smrt u Klaonici u Podbrdu. Nismo čuli Bajine jauke ni zapomaganje, ali nakon vječnosti, kako nam se činilo, dvojica stražara napokon dovukoše gola Josipa Svetinovića Baju. To su bili stražari – naši čuvari 18. juna 1992. To su bili Nebojša Kozić Škorin i Žuti zvani doktor, koji nas je u Bilajcu htio pobiti. Njih sam odmah prepoznao, jer su vrata sobe i hladnjaka bila otvorena, a sve je bilo daleko četiri, pet metara. Bilo je i drugih koje nisam mogao prepoznati, ali znam da je tu noć tu bio komandir straže Vojo Videkanić. U obilazak je dolazio i Đuro Marković sa grupom policajaca u crvenom golfu. Oni su također morali znati sve šta su tu noć stražari radili od nas. Baja je ležao uz mene, go na golom hladnom podu. Nije davao znakove života.

Ne znam koliko je vremena prošlo od kada su Baju donijeli do trenutka kada mene zovnuše. Biće da su se odmarali i pripremali za novu žrtvu. Zvao me Nebojša Kozić Škorin, drsko, naređivačkim glasom koji je odavao luđački nagon za ubijanjem. Odjednom se u meni probudilo nešto, nešto nalik na prkos, na inad, na hrabrost ili nagon za životom i – ja sam se pobunio.

„Neću!“

Valjda se iznenadio mojim odgovorom, za čas je ušutio i on i svi oko njega. Poslije kraće pauze, rekao je da ako ne izađem da će pucati, jer mu je svejedno koga će ubiti, jer smo ionako svi osuđeni na smrt. Niko ništa nije govorio, svi su očekivali rafal. Tišinu naruši kuknjava i kamikanje Benke Topalovića, mesara iz Varcar Vakufa, koji me je preklinjao:

“Izađi, vidiš da će nas pobiti sviju!”

Neću izaći, pa neka nas pobiju kao ljude, a ne ko stoku, mislio sam tada. Ne znajući šta da radim, a sekunde znače život ili smrt, ipak sam odlučio da žrtvujem sebe; jer ako me i ubiju, možda neće moje prijatelje i komšije. Nisam mogao ustati, pa sam tražio da me neko podigne. U položaju u kojem sam bio, bilo je nemoguće ustati, jer smo bili složeni jedan na drugog. Dok sam pokušavao ustati, neko je zatvorio vrata frižidera, valjda skontavši da je bolje da nas poguši, nego da troši municiju. Pošto su se vrata frižidera otvarala i zatvarala, kako su koga izvodili i vraćali polumrtvog, nisam mogao naslutiti šta će se tada dogoditi. Nakon nekog vremena, a svaki trenutak je vječnost, počeo sam teško disati. Osjetio sam da mi manjka kiseonika. Gotovo svi su disali krupno i isprekidano kao u nekom hropcu, kao ribe na suhom. Tad sam shvatio da nam je svima kraj. Nije mi bilo žao što umirem, osjećao sam se čak i sretno Bio je to trenutak kada čovjek dođe do spoznaje da je bolje i umrijeti nego u takvim mukama, strahu i nezvjesnosti preživljavati. Mnogi su povraćali, kašljali, neki su pali u nesvijest, a da je tako potrajalo još malo, svi bi se ugušili i danas ja ne bih ovo pisao, a Bog zna bi li se ikada saznala istina. U hladnjak je unišlo nešto svježeg zraka. Opet je mene zvalo da izađem, pa, valjda, kada su nas vidjeli u kakvom smo stanju, ponovo su zatvorili vrata, a mi smo opet nakratko počeli normalno disati.

Muharem Halilović zvani Hare, koji je uhapšen pod optužbom zato što je imao brata novinara Ibrahima, koji je tada izvještavao sa jajačkog ratišta, šapnuo mi je na uho:

“Baja je mrtav.”

Ispružio sam ruku i opipao golo tijelo svoga prijatelja. Bilo je ledeno. Rekao sam malo glasnije da je Baja mrtav da bi ostali mogli čuti. Gluha tišina. Samo čujem lupanje u ušima, a tišina i mučnina mi paraju živce, pa sam pomislio, šta se ovo sa mnom dešava, je l‘ ovo stvarnost ili to ja samo sanjam. Neko se sjetio da udari nogom o vrata i kada ih poslije ponovljenog udarca stražar otvori, prodera se uz psovku i upita šta hoćemo. Rečeno mu je da je Baja mrtav. Ne znam šta je na to odgovorio taj stražar. Okrenuo se i otišao, pa se poslije nekog vremena vratio sa grupom četnika koji su bili pijani i zamazani našom krvlju. Naredili su nam da iznesemo Baju i ja sam ga sa još trojicom logoraša (Željkom, Muharemom i Feridom) iznio napolje onako gola iz kasapnice. Bila je zora, dan je smjenjivao noć, a jutro je bilo tmurno i hladno. Spustili smo ga na zemlju pored auta Voje Videkanića, koji je bio parkiran kod samih ulaznih vrata, a što samo po sebi govori da je organizator svega bio baš Vojo Videkanić. Auto je bio marke “Audi”, tamno-sive metalik boje. Vratili smo se ponovo u kasapnicu u hodnik, ali nismo ulazili u frižider…

Negdje pred sami mrak, 19. juna (petak), stvorila se odjednom velika galama i gužva na ulaznim vratima radionice.

Ne bi bilo pošteno prešutjeti gest naših čuvara Luke Jovandića, a dobro sam čuo šta je Luka rekao tog dana mještanima sela Podbrda:

“Ako samo pokušate ući, mi ćemo pucati! Svako ima po dvije hiljade metaka i branićemo ove ljude koje čuvamo, jer oni nisu nikakvi vojnici, ovo su građani – majstori, zanatlije i profesori, ja ih znam sve do jednog!” Ne znam šta bi bilo sa nama da nam u pomoć nisu pritekli i ostali vojnici koji su dolazili na stražu, odnosno kao pojačanje, jer su noću bile duple straže, valjda da ne bi ko pokušao bjekstvo. Seljaci su se bili dogovorili da nas pobiju sve, prije nego dođe ta vojska. Zašto bi to učinili, jer nikome, a pogotovo njima nismo ništa skrivili, nije mi ni danas jasno.“

Sabahudin Šehović je u svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa!“ koja nosi naslov po komandi stražara logora, opisao mučenja kroz koja su logoraši prolazili, mnogi od njih ne dočekavši živi zatvaranje tog fašističkog logora:

Naime, jedan od vidova maltretiranja bile su stalne prozivke i za tri-četiri minuta morao si izaći iz štale, a zadnji bi uvijek dobili dobre batine; valjda im nije bilo jasno da neko mora biti zadnji. Nisam mogao brzo hodati, a kamo li trčati. Teško sam došao do vrata, a kada sam napokon došao kao da su me jedva dočekali počeli su da me tuku palicama, koljem, nogama. Ne znam kada su me prestali tući, ali znam da sam došao brzo svijesti. Željko Lokmić me, zajedno sa još jednim logorašem, pridigao i čuvao da ne padnem. Kada padneš, tek te onda krvnički mlave. Kada te stražar prozove, onda moraš izaći iz stroja, odazvati se imenom, dignuti tri prsta i kleknuti na zemlju, poljubiti je i reći:

„Ovo je srpska zemlja, živa i zdrava bila“.

Poslije te ceremonije logoraš se trčećim korakom mora vratiti u štalu na svoje mjesto. Prozivajući nas jednog po jednog, red je došao na Muharema Halilovića Haru.

Kada ga je čuvar prozvao, Hare je izišao iz stroja i pošao prema štali šuteći. Odmah su ga opomenuli i natjerali nazad u stroj, na šta je jedan od stražara zvani Zoka rekao da je Hare brat od „ustaše novinara Halilovića iz Jajca,“ što je bio znak da trojica njih skoče na već izmrcvarenog Haru. Tukli su ga dok god Hare nije izgubio svijest, a ja ni tad nisam mogao šutjeti, jer sam se bojao da će ga ubiti, pa sam rekao, da je tačno da je on brat novinara, ali da oni nemaju ništa zajedničko i da ne žive skupa dvadeset godina, da Hare ne zna gdje mu je brat; sve što sam rekao bilo je tačno.

Tada me Zoka upita:

“Šta si ti njemu?”, pa pokaza na Haru, na šta sam samo kratko odgovorio:

“Komšija.”

Pogledali su me kao gladni vukovi žedni krvi i skočili na me. Po pričanju očevidaca, tukli su me dok su mislili da dišem, premlaćujući me puna dva sata. Ko me je unio u štalu i kako – ne znam, a detalje o svemu sam saznao kada sam došao svijesti, dana 30. juna 1992. godine. Srijeda je bila kada je bila prozivka, nedjelja je bila kada sam došao svijesti. Bio sam u tolikoj mjeri premlaćen da su ostali logoraši mislili da neću preživjeti i da ću podleći ranama, ali eto živ sam.

Po nalogu liječnika Srbina koji je dolazio jednom sedmično nisu me smjeli pomicati niti dirati, a svu brigu oko mene preuzeo je logoraš, doktor Meho, koji je nakon sedam dana moga ležanja ustanovio da imam osam polomljenih rebara i zato mi je svaki uzdah pričinjavao bol. Obje vilice su mi bile slomljene, iz gornje vilice bila su mi izbijena tri zuba, a u donjoj vilici jedan zub također izbijen, a jedan slomljen. Desna ruka mi je bila slomljena ispod samog lakta, desna noga je bila izvaljena u kuku. Po pričanju doktora Mehe, sa tim povredama teško da bi jedan od hiljade ostao živ i to u bolnici pri stalnoj odličnoj medicinskoj njezi.

Mene je Meho iskrpio, napravio mi ruku, nogu, namjestio vilice, sve je to radio gurajući travu pod mene da mi bude mekše. Imao je samo zavoje s kojima me je umotao, pa sam izgledao kao mumija. Davao mi je i neki prašak protiv bolova, te mi je napravio čaj koji sam pio narednih sedam dana.

… Na radove nisam išao, nisam mogao; za njih sam bio otpisan. Meni su donosili hranu u štalu, pa kada bi mi donijeli komadić kruha i još manji komad krmetine, odmah bi se okupili logoraši oko mene, jer su znali da ne jedem svinjsko meso, a jedan zalogaj – koliki je bio taj komadić – dobro je dolazio onom koga bi zapao. Taj doručak sam najviše davao Zdravku Demiroviću zvanom Gaka. On je od nas bio najmlađi, brzo je smršao tako da se jedva kretao. Taj komadić mu je pomagao da ostane u životu. Gaka bi u stroju za ručak-večeru redovito padao, jer nije mogao stajati na nogama od gladi. I ja sam također brzo mršao, jednostavno sam se topio kao snijeg na suncu. Svi smo kopnili, pa smo čak i jedni druge teško prepoznavali. Slaba, odnosno nikakva hrana, život u bolu, patnji, neizvjesnosti i strahu, bojazan za porodicom, ostavili su na nama duboke tragove. Izgledao sam kao strašilo, sam sam se sebe bojao. Vladala je stroga disciplina, nisi smio gledati nigdje osim preda se, nisi smio podizati glavu, pa smo se pogledali kradom i dok nije bilo stražara u štali. Zbog stalnog straha i neizvjesnosti šta će se s nama dogoditi, rijetko smo i razgovarali jedni s drugima.”

“Slavko, svijetli lik sa Manjače

Slavko, sin Boška Bogojevića, vozača „Mladosti“ bio je na Manjači u sivo-maslinovskoj uniformi. Kada je čuo za nas Mrkonjićane da samo u logoru, dolazio nam je u posjetu i donosio hranu. Nekad donesi cijeli kruh i paštetu, nekad pola kruha i narezak. Meni je rekao da bi donio još, ali se bojao da će ga otkriti.“

Po izlasku sa logora Manjača, Sabahudin Šehović je odveden u radni logor u Dubičkoj gori. Mučenik, kojemu su još svježi uboji sa koncetracionog, piše o radnom logoru i ovo:

“Na radilištu su ih rasporedili u grupe, a grupe su brojale od osam do deset ljudi. U toku dana svaka grupa je morala usjeći deset kubika drva. Ta drva su morali iznijeti na put, natovariti na traktore, sa traktora istovariti i složiti pored glavnog šumskog puta, da bi ih poslije mogli ubaciti u kamione. Četnici su donosili vodu u plastičnim kanisterima – na svakog logoraša dolazilo po pola litra vode. Mjesec august, nesnosne žege, teški fizički poslovi, a vode nema. Može li se zamisliti ili izmisliti veća patnja ljudi? Radno vrijeme je bilo od 7 do 17 sati. Radilište je bilo udaljeno šest kilometara od logora, pa se moralo kretati sat vremena ranije, u 6 ujutro. S radilišta nisi smio krenuti prije 17 sati, što znači da se u logor vraćalo tek u 18 sati. U slučaju da grupa nije ispunila normu za taj dan, ostajala je onoliko dugo dok je ne ispune i dok ne slože drva na cestu. Tada bi grupe priskakale jedna drugoj u ispomoć. Na radilište su logoraši išli pješice. Po završetka radnog dana oni su se, žedni, gladni i umorni, vraćali pješice u logor. Iako su i traktori išli prazni u istom smjeru, četnici nisu dali logorašima sjesti u traktore, čak ni onima starijima i bolesnima, nego su morali pješačili po jedan i po sat, dok su se traktori vraćali prazni. Četnici su nastojali da nas dotuku i fizički i psihički. Htjeli su da od nas naprave robove. Siguran sam da su uživali u našim patnjama. Po dolasku u barake, logoraši su umorni i prljavi padali po podu, proklinjući sudbinu koja ih je zadesila. Bilo ih je kojima je krv i pjena udarala na nos i usta, pa smo ih unosili u barake. Po povratku iz šume odmah bi zaspali. Znali su da će ih i sutra, u ranu zoru, opet probuditi četnička komanda:

„Diž’ se!“ 

Pošto nisam išao na radilište u šumu, to smo svaki dan Hamid Arnautović i ja cijepali drva za pekaru. Tako sam omilio kuharu koga smo zvali Jovandeka. Još sam mu postao draži, smatrao me pravim majstorom, nakon što sam mu popravio kvar na tranzistoru; od konca sam napravio remen koji je pokretao iglu skale, pa je mogao „uvatiti“ koju srpsku radio-stanicu i uživati u četničkim pjesmama, a jojokanja i roljanja nije mankalo ni u logoru. Za cijepanje drva, Jovendeka me svaki dan nagrađivao sa jednim kruhom. Krao sam još dva i dijelio ih gladnim logorašima „Amidu“ je Jovandeka davao jedan kruh dnevno, a kome je Hamid davao – to ne znam. On nije krao kruhove.”

O našem gradu, Dudin je zaisao:

„Ovaj grad je sada naša tuđina. Samo kada pravda bude zadovoljena i kada svi budu odgovarali za svoje zločine, rat zaista može prestati. Da, tužio sam RS godine 2012. za štetu koja mi je pričinjena za nezakonito hapšnje i odvođenje na logor Manjaču i na radni logor Manjaču 2 gdje sam bio izložen teškim uvjetima života ti jedva preživio. Tužio sam RS jer mi je opljačkana i zapaljena kuća, tužio sam za uništavanje svega što sam za trideset godina stekao zajedno sa suprugom Hasnijom. Dva snimka sa istog mjesta – ne tako davno i u ljeto 2016. Grad se neprestano širi i raste, ali postaje i sve pustiji – nema selameta, oteto prokleto Nisam počeo ni izlagati svoj slučaj, sutkinja mi kaže da je moja tužba zastarjela. Rekao sam da nije zastarjela, jer ratni zločin ne zastarijeva.

„Vaši iz Federacije su donijeli takav zakon,“ rekla je.

Sporječkali smo se oko toga, i ja sam insistirao da tužba nije zastarjela po domaćem i međunarodnom pravu. Sutkinja je rekla:

„Vi samo mislite kako da nam uzmete pare, da opljačkate RS, a ko će naše obeštetiti, o tome ne mislite.“ Poturila mi je papir pod nos: „Potpišite ovdje, dobićete poštom rješenje na koje nemate pravo žalbe.“

 Nisam htio potpisati. Sutkinja je zatim rekla.

„Potpisali ne potpisali, rješenje ćete dobiti u pisanoj formi.“ I dobio sam to rješenje 09. 12. 2014. u kojem stoji da je moja tužba neosnovana. Okružni sud Banja Luka potvrdio je 17. 04. 2015. to rješenje Osnovnog suda Banja Luka o neosnovanosti moje tužbe. Naređena mi je naplata sudskih troškova u iznosu od 600 maraka. Pošto nisam imao para, a i da jesam, ne bih htio platiti, došla je nova opomena uz prijetnju da ću ako ne platim u roku od 15 dana, morati platiti dodatne troškove izvršenja naplate. Naravno da mi je krivo na četničke sudove, a još mi je krivlje na Udruženje logoraša u Sarajevu koje ne vodi dovoljno brige o logorašima kada su u pitanju sudski slučajevi i postupci kao što je moj. Nemaju advokata, nemaju para, kome god se obratiš, samo slegne ramenima.”

Sjećam se kako nas je Jasmin Mišković, dok smo radili na pripremi za štampu Sabahudinove knjige  pokušao ucijeniti kao predsjednik Saveza udruženja logoraša BiH.

U Savezu je uhodna praksa da o svom trošku štampa knjigu logoraša,  a polovinu tiraža zadrži za se, polovinu preda autoru. Takav je dogovor bio sve dok Mišković nije pročitao konačnu verziju knjige “Glavu dole! Ruke na leđa!” Tada je pokušao izvršiti cenzuru. Zamjerio je što je u knjizi dosta prostora ustupljeno varcarskim katolicima, smetale su mu fotografije Katoličke crkve, kao i neki opisi zločinaca. Sabahudin nije pristao na cenzorske zahtjeve Jasmine Meškovića. Svoju knjigu je štampao o svome trošku, od penzije crkavice uz simboličnu pomoć moje obitelji. Za Miškovićem se i danas vuku kriminalni repovi, pa je sve sreća da s takvom osobom nismo htjeli imati posla. Najveću cijenu autorske slobode platio je iz svog džepa Sabahudin Šehović, nikad ne zažalivši zbog toga.    

Sbahudin Šehović je prežovio strašne patnje, pitao se mnogo puta od čega je građan da je mogao sve to izdržati. Sve fizičke i pshičke boli nisu mogle u njemu pobijediti čovjeka, insana, ljudsko biće, humanistu.

Bilježio je zlo koje su neljudi provodili nad nedužnim, ali nije zaboravljao izraze dobročinstva koje su pokazivali ljudi bez obzira da lli su muslimani, katolici, ili pravoslavci. Pomoći tada čovjeku bilo je ravno herojstvu. Dudin ne zaboravlja Bajin gest kada pod njegovog haman mrtvog sina Suada stere svoj kaput. On se sjeća Slavka Bogojevića koji je rizikirao teške kazne od “svojih” donoseći podukrad kruh u logor na Manjači svojim sugrađanima. On ne zaboravlja dobrotu i prpofesionalnost liječnika na Manjači koji su i njega i druge logoraše osuđene na smrt, vraćali u život. Kao I Slavko Bogojević, i Dudin je krao kruh iz pekare u Dubičkoj gori i dijelio ga svojim supatncima. Humanizam je ona najdragocjenija osobina koja je krasila Sabahudina Šehovića. Takav, on nije zaboravljao ničije gestove ljudskosti.    

Zapisao je: “Sjećanja su i danas svježa i bolna, rane po tijelu su donekle zacijelile, duhovne neće nikad; zdravlje sam izgubio. Nikada nisam našao svoj mir, a uzrujanost je nepodnošljivija jer moji mučitelji i krvnici mojih sugrađana hodaju gradom kao heroji.”

Sabahudin Dudin Šehović je istinski hroničar posljedjnjeg zločina genocida u Varcar Vakufu. Do zadnjeg daha je svjedočio o zločinu koji je počinjen nad nedužnim građanima. Nažalost, i poslije smrti Sabahudina  Šahovića, brojni nekažnjeni zločinci šepure se našim gradom, sada sretni što je jedan pouzdani svjedok- hroničar otišao na onaj svijet. Ali, ostala su zapisana svjedočenja Sabahudina Šehovića koja neće dozvoliti miran san zločincima sve dok ne okaju svoje grijehe.

“Šta je preostalo od moje domovine? Tamni kolutovi ispod očiju, udovice i siročad. Patrljak. Od velikog ljudskog srca na koje je Bosna ličila, šta je ostalo? Za nas više ništa nema. Pred nama su samo posljedice koje nismo skrivili, koje nismo prouzrokovali i koje kao narod ne želimo, ali moramo trpjeti”.

Od tih posljedica Sabahudin Dudin Šehović je Bog zna, ranije napustio ovaj svijet. Rahmet njegovoj napaćenoj plemenitoj duši!

Na ovim stranicama objavio sam 24. 01. 2020. tekst pod naslovom“Slučaj Mustafa Busuladžić, Husein Đozo, Aziza Šaćirbegović DVOJCU SDA-ISLAMSKA ZAJEDNICA VAŽNIJE SU SLUGE OKUPATORA, KAO I ŽENA KOJA PITOM ČASTI MLADOG MUSLIMANA ALIJU IZETBEGOVIĆA – NEGO NARODNI HEROJI, VIJEĆNICI ZAVNOBIHA, POTPISNICI MUSLIMANSKIH REZOLUCIJA O ZAŠTITI SRBA, JEVREJA I ROMA OD USTAŠKOG TERORA…” (https://ihalilovic.com/2021/01/24/slucaj-mustafa-busuladzic-husein-dozo-aziza-sacirbegovic-dvojcu-sda-islamska-zajednica-vaznije-su-sluge-okupatora-kao-i-zena-koja-pitom-casti-mladog-muslimana-aliju-izetbegovica-nego-narodni-hero/

Tri dana kasnije, portal Izdvojeno.ba objavljuje tekst Mustafe Cerića pod naslovom

MUSTAFA CERIĆ O KOSOVCIMA MEĐU NAMA: Svjesni i nesvjesni urotnici u Bošnjaka – primjer Ibrahima Halilovića

(http://izdvojeno.ba/mustafa-ceric-o-kosovcima-medju-nama-svjesni-i-nesvjesni-urotnici-u-bosnjaka-primjer-ibrahima-halilovica/?bs-comment-added=1#comment-12017)

Narednog dana, obraćam se e-mailom Redakciji IZDVOJENO.ba i urednku Azharu kalamujiću ovim riječiam.

Poštovani uredniče portala IZDVOJENO.ba, Redakcijo!

Šaljem vam link na moj Blog gdje sam objavio odogovor Mustafi Ceriću na njegov pamflet koji ste jučer objavili. Na početku teksta, zbog čitatelja moga Bloga, objavio sam transript posta kopiranog na vašem portalu. Ako vam je problem “sjeći” taj moj tekst, pa izvaditi samo moj odgovor, javite mi, pa ću za vas pripremiti odgovor u tehničkom smislu kako vama odgovara. Žao mi je što su se sigurno potkrale tipkarske greške, pa ako imate lektora/korektora, molim vas da te greške ispravite. Hvala vam uz želje za svako dobro i uspjeh u radu! Ibrahim Halilović.” Dodatak – Link na moj odgovor

Umjesto da mi kulturno odgovore na učtivo pismo, ili pak navedu razloge zbog kojih neće objaviti moj odgovor, u cjelosti ili u dijelovima, na onoliko prostora i na istom mjestu gdje su objavili napad na me Mustafe Ceriće, urednik Azhar Kalamujić i Redakcija šute, ignoriraju me. Ne odgovaraju na moj e-mail.

Kasnije, moj e-mail se pojavljuje u rubrici “Komentari” toga portala, čime su me urednik Kalamujić i Redakcija stavili u neravnopravan položaj u odnosu na Mustafu Cerića koji me bez ijednog razloga i povoda proglasio KOS-ovcem, mada to nikad nisam bio, a on jeste, što je široj javnosti vrlo posnato. Ukraćena mi je prilika da se branim u istom ringu u kojem me je Mustafa Cerić žestoko i bez razloga napao, potvarao i etiketirao raznim insinuacijama i izricao bez suda i sudija gotove presude.

Bez moga odobrenja i suglasnosti, Redakcija IZDVOJENO.ba su objavili moj e-mail, umjesto odgovora Ceriću čime su napadača favorizirali, a napadnutog pokušali ušutkati.

Poslao sam e-mail ponovo i negodovao. Umjesto odgovora na e-mail, blagog izvinjenja, pravdanja za takav odnos prema meni, Redakcija IZDVOJENO.ba objavljuje i taj e-mail u rubrici “Komentari.”

To je neprofesionalan, drzak i bezobrazan način izigravanja odgovarajućeg zakona o medijima. To je neprimjeren pokušaj omalovažavanje mene na račun favoriziranog Mustafe Cerića. To je vezivanje mojih ruku kako se ne bih mogao braniti na odgovarajući način od bjesomučnih napada Mustafe Cerića koji je izvršen uz pomoć uredništva portala IZDVOJENO.ba.

Poslao sam im još jedan e-mail. Citat:

Poštovana Readkcijo “IZDVOJENO.ba” Azhare Kalamijiću!

Nedopustiv je vaš neprofesionalni odnos prema meni! Jer, čak i obično novinarstvo, a kamo li  istraživačko koje njeguje vaš urednik Kalamujić, dobitnik regionalnog Pulizera, kao novinar CIN-a, morao je na istom mjestu, na istom prostoru, dati i meni priliku da odgovorim na teške potvore Cerića, ničim izazvane.

Umjesto toga, bez dozvole i suglasnosti  objavljeno je moje pismo Redakciji i Kalamujiću, u kometarima na Portalu.

To nema veze sa krilaticom “Čuti i drugu stranu” koja je osnovni postulat novinarstva, a posebno onog istraživačkog i to od lauerata koji su primili takve nagrade.

Ne znam! Možda je (američkim ?) finacijerima CIN-a, novinarima, baš stalo da se radi suprotno i da se uskrati pravo da i druga strana dobije šansu da se makar obrani od ničim izazvanih napada, ovog puta Cerića koji me proglsio KOS-ovcem, a ptice na grani znaju da je KOS-ovac on, a ne ja.

Ali, tog istražitelja novinara Kalamujića to ne zanima. Njemu je Redakciji Izdvojeno.ba je važniji Cerić od istine. 

Sramota!

Ne objavljujte ovo moje pismo u komentaraima!

Zaslužujem odgovor ovdje, jer ovdje je moje pismo i napisano, ne ignorirnje ni mene ni zakona! Ne vrijeđajte moju intelgenciju, ne oduzimjte mi pravo na javnu riječ, pravo obrane.

Komentar znam napisatti i sam, ne treba mi pomoć vas ignoranata!
Ibrahim  Halilović 

Muk, ni riječi odgovora na pisma, a kamo li objave makar i jedne rečenice moga odgovora Mustafi Ceriću.

Ništa drugo mi ne preostaje nego tužiti ih redovnom sudu i taržiti ne samo izvinjenje za takav postupak, nego i nadoknadu za nanesenu duševnu bol, javni udar na moju ličnost i moju reputaciju iznošenjem teških kleveta i uskraćivanja zakonskog prava na odgovr i obranu.