In memoriam Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ: HRONIČAR DOBRA I ZLA, ZAGONETKA LJUDSKE IZDRŽLJIVOSTI

Navršilo se četrdest dana od smrti Sabahudina Šehovića iz Rike u Varcar Vakufu, moga prvog komšije. Njegovu napaćenu dušu sa ovog na onaj svijet odnijeli su njegovi bijeli golubovi 3. Januara. Džennaza mu je klanjana 7. januara u Bihaću gdje je živio u izbjeglištvu.

Šehovići su naše prve komšije u Rici. Dijelio nas je i zbližavao uski prolaz između naših kuća. Kada zimi ojuži, snijeg bi se sa strehe Šehovića uz huku sručio na donji dio našeg krova, pa bi se naša kućica zatresi, a mi prepadni. Stradali bi crijepovi donjih redova naše strehe. Snijeg bi zatrpao taj uski prolaz, pa smo jedva prilazili kućnom pragu. Nikad se nismo čuli zbog toga. Kasnije je Otac r. dao napraviti ulaz na suprotnoj strani naše kućice…

Sabahudin Šehović kojeg smo svi u Rici zvali Dudin, jer u Rici je bio adet ili skraćivati imena, ili izmišjati –„izdivati“ nova, često i pogrdna, nije upamtio oca Aliju. Laži o njegovom ustaštvu, mada nije bio u vojsci, koštale su ga glave. Strijeljali su ga četnici obrijanih brada koji su se četrdeset i pete pridružili NOP-u. Dudin nije ni upamtio oca, ali je čitava obitelj, pa i on, nosio breme očeve krivice. Sinovi četnika nisu dali Šehovićima mira u prošlom ratu, niti poslije rata. Obitelj Šehovića platila je glavama novo povampirenje četništva.

Dudinov brat Kemal strijeljan je u Obrcima zajedno sa 28 muslimana i katolika. Sabahudin je nezakonito uhapšen. Prošao je  oba logora na Manjači, i onaj koncetracioni, i onaj drugi, radni, o kojem se u javnosti malo zna, a bio je na obroncima Manjače u Dubičkoj gori. Ubijeni su Dudinovi rođaci, brat supruge Hasnije Ibrahim, bliski rođak Muhamed Hamo Šehović. Skrivanje do smrti isprebijanog rahmetli Suada, liči na dijelove dnevnika Ane Frank.

Kako su kao okuženi „narodni neprijatelji“ prolazili kroz život, to Šehovići znaju. Prošlih godina bihuzirili su Šehoviće javno sinovi četnika, onih koji su toliko zla nanijeli nevinim ljudima, pa i Šehovićima.

Pokušavajući „objetktivnošću“ opravdati zločin iz II svjetskog rata i ovaj skorašnji, svojih očeva, genocidni, razvagati krivicu na sve strane po svim četničkom kantaru, objavili su novinski isječak o strjeljanju Didnovog oca Alije. Naravno, nije im ni na kraj pameti palo objaviti makar jedan odlomak iz knjige „Glavu dole! Ruke na leđa“ koju je napisao i objavio Sabahudin Šehović. Da pače, kopanje po tragičnoj prošlosti obitelji Šehovića, s kojom Dudin nema nikakve veze, imalo je za cilj pokušaj njegove diskreditacije kao svjedoka genocidnog zla koje su ovovremeni, ni do danas pravedno ili nikako kažnjeni, četnici počinili ni krivim ni dužnim Varcarnima, među njima i obitelji Šehovića. Budući da je o četničkom zločinu Sabahudin Šehović smjelo svjedočio bukvalno do zadnjeg daha, zločinci su se vjerovatno obveselili Dudinovoj smrti, ali njegova svjedočenja nisu otišla u grob s njim. Knjiga Sabahudina Šehovića „Glavu dole! Ruke na Leđa!“ ostaje kao trajni spomenik zla, ali i dobrote ljudi.

“I pored izričite naredbe da ne podiže pogled, Sabahudin je gledao smrti u oči, fotografski memorišući lica, imena okrutnih mučitelja, demona u ljudskoj formi. Da nije prkosio nametnoj anticivilizacijskoj pošasti, niti bi što upamtio, niti bi preživio. A morao je preživjeti da bi svjedočio, i on to čini hrabro, u ime pravde, u ime humanosti, u ime svih sužnja koji nisu preživjeli i koji nikada pred ljudskim sudom neće moći podići svoj pogled prema svom mučitelju i reći: „Da, to je taj.“ To je taj gad, izrod, krivoslavni krivovjernik koji je sebi umislio, kojem je njegov mag lažne vjere, Amfilohije, Filaret, Kačavenda, Pavle ili neki drugi, unio u mozak laž, da su svi drugi krivovjerni i da u ime neke „petstoljetne patnje“ imaju pravo na neku svoju imaginarnu osvetu. Kome se svetiti? Na kraju 20. stoljeća? Da li su im njihove prve komšije bilo šta nažao učinili? Zar do jučer nisu zajedno nazdravljali i skupa gledali utakmice, častili jedni druge i kumovi bili jedni drugima? Zar njihova djeca nisu u istim školskim klupama sjedili, zar nisu na slavama i na sprovodima skupa bili?“ zpisao je jedan od recenzenata knjige „Glavu dole! Ruke na leđa“ Marjan Hajnal.

Život Dudinov, život i preživljavanje jedinke, insana, u vrtlogu bitke za moć neljudi, ostaje enigma, zagonetka o tome koliko jedinka je u stanju izdržati da bi posvjedočila o zlu, ali i o plamsajima dobra koje je prkosilo zlu.

Prof. Dr. Dubravko Lovrenović, ostavio je iza sebe i ove retke o Dudinovoj knjizi: „Kao i toliki drugi, prepušten sam sebi i svojoj zloj sudbini, Dudin se okrenuo pisanju i tako bar papiru, umjesto terapeutu, rekao ono što je imao reči. Izložio je to u dahu, ali staloženo i sa vremenske distance koja je njegovom kazivanju osigurala dokumentarnu vrijednost. Ispričao je svoju ali i priču stotina i hiljada drugih koji su s njim ili na drugim mjestima prošli ono što je teško i zamisliti. Knjiga je puna stravičnih detalja različitih oblika terora, imena i prezimena žrtava i zločinaca, lokaliteta, okolnosti logoraškog života ispunjenih sadističkim poniženjima, batinama i likvidacijama, kada iz (dojučerašnjeg) čovjeka na površinu izbiju mutni nagoni i pritajeni arhetipski kodovi, kada civilizacija biva odbačena poput starih, iznošenih stvari. Ovo iskliznuće ljudskog uma u opasno područje kainovskih nagona i najnižih patrijarhalnih osvetničkih mitova, prelomilo se preko Dudinovih leđa brutalno, bez ikakve najave i bez ikakvog stvarnog razloga.“

Kao dječak, Dudin je lijepo je svirao frulu i usnu harmoniku.

Pokraj obiteljske kuće bila je u Šehovića vlasništvu prizemna zgrada u kojoj je bila kahva. Tu su se okupljali i vježbali pjevači i tamburaši „Đerzeleza.“ Tvornica vijaka „Metalac“ utemeljena je u toj zgradi i radila tu kao kombinovana zanatska radionica.  

Dudin je izmalehna volio i golubove.

Ljubav prema golubovima ispunjavala mu je život do zadnjeg dana. Pokraj kuće u Bihaću, imao je golubarnik u kojem su, kao nekad u onom njegovom ričkom, legli se i gukali golubovi…

„Ne mogu se brinuti o golubovima kao nekad,“ govorio mi je Dudin pokazujući svoje ljepotane.

„Ako ih nekom poklonim, dolete nazad. Oni se uvijek vraćaju u gnijezdo u kojem su se izlegli!“

Nažalost, Dudin se nije ni mogao, a ni htio vratiti u svoju kuću u rodnoj Rici u Varcaru, niti u tamošnji veliki golubarnik gnijezditi i njegovati svoje krilate ljubimce. Prodao je kuću, pa kupio u Bihaću manju, ali Hasniji i njemu prostranu, u kojoj su proveli posljednje dvije decenije. Nije bila tijesna za djecu i unučad, za dragog gosta i prijatelja.

U Varcar je dolazio samo na sahrane i džennaze rodbine i prijatelja. Tada bi posjetio Zdravka Stipančića, svoga prijetelja iz djetinjstva s kojim ga je vezivala zajednička ljubav prema golubovima. Na vijest o Dudinovoj smrti, Zdravkov sin Zoran je napisao:  “Počivaj u miru, srešćete se tamo gore ti i tata sa svojim golubovima!“

Dudinov golubarnik je bio velika, prostrana  prozračna kuća u kojoj su se gnjizedili, rasli i lepršali Dudinovi golubovi. Puštao ih je iz golubarnika I kafeza, pa bi se oni uzdigli u nebesa, nebu pod oblake, letjeli i kužili u jatu iznad ričkih i varcarskih mahala, sve do Lisine, Grabeža, Kamena i Orugle. On bidizao pogled i pratio im let, bio ponosan na svoje letače koji su, kao i Zdravkovi, krasili nebo and Varcarem. Kao djeca, njih dvojica su dan-noć bili zajedno. Zdravko bi i noći u Šehovića kući. Dudinova majka Devla držala ga ko svoga najdražeg; kad ne dojdi kući na konak, Zdravkovi se nisu brinuli, znali su da je kod Šehovića, da mu je toplo i ugodno, da nije ni gladan ni žedan. Zdravkov sin Zoran kaže da je njegov otac kao dječak proveo više vremena u Šehovića kući, nego u svojoj.

U svojoj knjizi „Gavu dole! Ruke na leđa!“ Dudin je spomenuo i golubove, koji su se, kao i na tavanu ričke džamije, gnjizdili na zvonuku Katoličke crkve u Zborišću. Džamiju su četnici oskrnavili, golubove rastjerali,  pa srušili. Katoličku crkvu su zapalili:

„Bio je strašan tutanj od kojeg su nam haman bubnjići u ušima popucali. Pri padu, „ruka“ na kojem je zvono obješeno zaglavila pri dnu zvonika, pa nije palo na tlo. Rika se sva potresla, moja kuća je zadrhtala. Suknuo je veliki roj iskri sve do neba.

Nekada sam se sa Nikolom Ivšinovićem Judom, Adom i Vitom Grgićem – penjao na zvonik gdje smo hvatali golubove, vidio sam to zvono, znam da je bilo veliko i teško. Na tren su mi kroz glavu proletjeli golubovi. Pitao sam se jesu li se oni spasili toga džehenema. Jesu li stigli uteći u noć koja je krvarila tom velikom buktinjom? Jesu li im krila izgorjela?

Golubovi se uvijek vraćaju u svoje gnijezdo ili kafez. Gdje će se ovi crkveni vratiti, ako su i utekli iz vatre? Upitao sam se hoće li ih ikad iko, kao mi djeca nekad, hvatati po novom zvoniku dok je ovaj dogorijevao.

Četnici dr. Čulića bi Crkvu poravnali sa zemljom, ali nisu je minirali iz bojazni da bi eksplozija oštetila obližnju školu. Još od djetinjstva, volio sam držati golubove u kafezima kod svoje kuće. Golub je spasitelj Muhameda a.s. i nama muslimanima sevap ih je uzgajati i hraniti, ne samo u kafezima, nego se starati o njima bilo gdje, kao što to rade na Baščaršiji, ili po mnogim europskim gradovima.

Stipo Ćipura, koji se brinuo o crkvi, čistio je zvonik gdje su bila golubija gnijezda. Nije ih dao dirati. Golubovi su se tu legli, niko ih nije bihuzurio, osim nas djece, ponekad. Ne sjećam se da smo ikad uhvatili ijednog goluba. Začas bi odlepršali kroz otvore na zvoniku, a zatim su se vraćali i ponovno gukali. I na tavanu naše džamije u Rici golubovi su nalazili svoj mir i gukali nam dok smo išli u mejtef ili klanjali u tišini uz žubor rike. Šta je s tim golubovima, onim sa džamijskog tavana koje su rafalima i zoljama rastjerali Slobodan Vujičić, Ljubo Ćupo i mesar Tomić, šta je sa golubovima koje su sa zvonika zboričke Crkve ove noći, vatrom natjerali barbari? Gdje su se skrasili ako su se spasili ti simboli mira – pitao sam se prestravljen.“

Ko ne voli ljude, ne mere voljeti ni životinje, i obrnuto.

Dudin Šehović je bio humanista, volio je i ljude i životnje. Nikome nije brojao krvna zrnca, za njega su postojali ljudi i neljudi. U njegovoj i Hasnijinoj familji svila se i ugnijezdila čitava Bosna, muslimani, katolici, pravoslavci.

Neljudi su gori od životinja. Životinja ubija da bi opstala u životu. Čovjek ubija radi pohlepe, prisvaja sebi Božja prava jer život može uzeti samo onaj ko je život dao, govorio je.

Poslovična je ljubav Dudinova prema kućnom ljubumcu Beli, malom cuki za kojeg je govorio da sve zna kao da je insan, samo što ne zna čitati i pisati. Bela je i Dudinu i njegovoj Hasniji bila zakletva, član familije, razgovor, briga i razbibriga.

Kada je prvi put Dudin odvezen hitno u bolnicu u septembru prošle godine nakon što je pretrpio srčani udar, razboljela se i Bela. Po povratku iz bolnice, Dudin je više brinuo o Beli, nego o svom zdravlju. Učinio je sve da bi Bela prizdravila i, nosili je veterinaru, kupovali skupe lijekove. Zajedno sa Hasnijom, bio sretan što je životinja prebortala. I njemu je bilo bolje. Vijest od velikog značaja, za muštuluk, bila je kada je Bela nakon nekoliko dana odbijanja hrane, najzad počela po malo jesti. Kada god sam se čuo sa Dudinom, imao sam dragu obavezu priupitati i za Belu, pa bi Dudin opisivao šta radi, da li je drži u krilu ili naručju, da li leži uz Hasniju i ponavljao kako bi davno umro da nije Bele. S one strane žice, ponekad bi dopirao Belin lavež kao znak uzvraćene ljubavi prema Dudinu. I Dudin i Hasnija tepali su Beli kao malom djetetu, milovali je i njegovali.

Dudin nije mrzio nikoga.

Ali, zapisao je, prezirao je one koji su ga mučili i umalo ubili, koji su mu u crno zavili obitelj, prijatelje i poznanike, nevine ljude, koji su mu poharali i oteli Riku i Varcar, najbolje godine života i koji su ga prije vakta otjerali u smrt. Uboji su ga podsjećali na neljude, a trenuci bez bolova na ljudsku dobrotu.

Po zanimanju je bio visoko-kvalificirani električar. Prije rata radio je u našoj Palihani, Konfekciji „Mladost“ u Varcaru, te u Hidrocentrali „Bočac“ na Vrbasu. Nakon povratka iz kratkotrajnog izbjeglištva u Švedskoj, radio je u Hidrocentrali „Kostela“ kod Bihaća, gdje je i dočekao penziju. Bio je cijenjen kao vrstan majstor.

Bio je nadareni humorista.

Brzo bi smišljao šale na tekuće događaje, bilo u našoj Rici, gradu, u Bosni i svijetu. Šalio se i na svoj račun. Kad god bi razgovarali, na krilima mašte bi prošli našom Rikom i Varcarem, zajedno se prisjećali pozatih likova, neponovljivih osoba, pa prepričavali njihove zgode i nezgode, ponavljali njihove izreke, sjećali se šaljivih situacija. Dudin je znao i koliko su godina imali kada su odlazili na put bez povratka, Uspolje, u rički mezar, i u sjećanja. Tako smo oživljavali davno nestali dragi svijet naših susjeda, rođaka, prijatelja i sugrađana, smještajući ih u sredinu u kojoj su nikli, iz koje su mnogi, kao i nas dvojica, bili silom istrgnuti i bačene kao slamke u daleki i tuđi svijet gdje se ni nakon više decenija nismo ni obikli ni primili. U našim razgovorima redovito smo se doticali anamo onih, neljudi, ma koje gore list bili, koji su nas rastavili sa našim zavičejem kojemu smo se i budni i u snu uvijek vraćali, ustvari nismo nikud ni otišli, ma koliko daleko i ma koliko dugo od kućnog ričkog praga.

Bio je enigmatičar. Sastavljao je zagonetke i rebuse, pravio ukrštene riječi i sve to objavjvao u enigmatičnim časopisaima. Sam Dudinov život, preživljavanje velikog zla, dobro pamćenje, bili su i ostali enigma, rebus, zagonetka.

U svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa!“ Sabahdin Šehovič opisuje lokalne krvnike, dželate i ubojice poimenice, njihova zlodjela.

Posebno mjesto pripada predsjedniku SDS-u doktoru Luki Čuliću: „Doktor Čulić je postao lokalni doktor Mengele. On je bio gospodar života i smrti, u njegovim rukama su bili ključevi naše sudbine. Mnoge je trajno unesrećio ili rastavio sa životom, druge je otjerao u grob prije vakta, ostatak rastjerao po svijetu nakon što im je sav imetak oduzet. To je savršeno izveden zločin genocida.” 

Taj I takav Čulić ostao je do danas nekažnjen. Njegovim znanjem i odobranjem, nezakonito su su hapšeni mrini građani i odvođeni u logor na Manjači, mobilizirani na prinudne radove u gradu, na prvim linijama, kopanju trase vodovoda do njegova sela Trijebova, te sječi šume u Dubičkoj gori. 

Uhapšene građane su pretukli u Stanici milicije, zatim su odvezeni u Bilajce, u halu „Udarnika“ gdje su nedužni građani premlaćivani, među njima i Sabahudin Šehović i njegov sin Suad, za kojeg četnici pomislili da je podlegao.

Scene iz Bilajca, iz mučilišta, Sabahudin Šehović opisuje ovako:

“Negdje u sumrak naredili su nam da ustanemo sa kanala sa rešetkama na kojem smo ležali čekajući dželate da nas pokolju i da izađemo iz garaže. Ušla je grupa vojnika, njih četiri-pet. Počeli su tući one starice iz Liskovice. Primijetio sam da su ti vojnici u maskiranim uniformama ustvari žene, djevojke Srpkinje, komšinice tih starica. Sa velikim su ih uživanjem tukle, hvatale za kosu i mlatile im glave o zid; pri tom su četnikuše podvriskivale od zadovoljstva. Tako su ih surovo izubijale, pa se pitam je li ijedna od te tri starice preživjela. Iz te garaže odveli su nas u štalu koja je služila za neko skladište ili ostavu. Štala je bila vlažna i do pola pod vodom. Ja sam sa sinom, kojeg sam više nosio nego što je on mogao hodati, sjeo u jedan ćošak koji je bio suhlji. Sjedili smo tu sa Josipom Svetinovićem Bajom – mada nije bilo mjesta ni za jednoga, sjela smo nas trojica. Da ne bi sjedio na vlažnoj zemlji, onako polumrtav, Baja je skinuo kaput i dao mom sinu da sjedne na njega, a on je ostao u nekoj poderanoj košulji, iako je ta noć bila hladna, a štala memljiva i vlažna. Taj gest komšije i prijatelja Baje ne mogu nikada zaboraviti.“

Opisujući nezaknito hapšenje i dovođenje na logor Manjaču, mučenje u Bilajcu, Stanici milicije i Podbrdu, Sabahudin Šehović je u svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa“ svjedočio i o optužbi koja je stajala glave mirnog sugrađanina Josipa Baju Svetinovića:

„ Optužbu da je Baja igrao kolo, kasnije sam saznao, izmislio je Ćoćkalo. To je bila laž, jer tad do igre i pjesme u Varcar Vakufu nije bilo nikom, ma kako jak razlog imao. Baju je na kućnom pragu uhapsio milicioner Milan Lazendić, kao i njegovog brata Marka, te rođake i susjede. U klaonici u Podbrdu su naše komšije i dojučerašnji prijatelji na nama primjenjivali poseban tretman premlaćivanja i mučenja. Kada logoraša prozovu i kad on izađe iz hladnjaka, a potom iz sobe u hodnik gdje je klana stoka, narede mu da se skine go, a ako ne može sam, onda oni potrgaju sve sa njega dok ne ostane kao od majke rođen. Tako golog svežu ga za obje ruke za čengele i pomoću vitla dignu u zrak, isto onako kako kasapi dižu zaklan hajvan kada hoće da ga oderu. I tad počinje četničko iživljavanje nad žrtvom. Koliko su vremena tukli koga – zavisilo je od same konstrukcije čovjeka i od prethodno dobijenih batina i u kakvom je stanju bio logoraš – mješina. Josip Svetinović Baja – mučenička smrt u Klaonici u Podbrdu. Nismo čuli Bajine jauke ni zapomaganje, ali nakon vječnosti, kako nam se činilo, dvojica stražara napokon dovukoše gola Josipa Svetinovića Baju. To su bili stražari – naši čuvari 18. juna 1992. To su bili Nebojša Kozić Škorin i Žuti zvani doktor, koji nas je u Bilajcu htio pobiti. Njih sam odmah prepoznao, jer su vrata sobe i hladnjaka bila otvorena, a sve je bilo daleko četiri, pet metara. Bilo je i drugih koje nisam mogao prepoznati, ali znam da je tu noć tu bio komandir straže Vojo Videkanić. U obilazak je dolazio i Đuro Marković sa grupom policajaca u crvenom golfu. Oni su također morali znati sve šta su tu noć stražari radili od nas. Baja je ležao uz mene, go na golom hladnom podu. Nije davao znakove života.

Ne znam koliko je vremena prošlo od kada su Baju donijeli do trenutka kada mene zovnuše. Biće da su se odmarali i pripremali za novu žrtvu. Zvao me Nebojša Kozić Škorin, drsko, naređivačkim glasom koji je odavao luđački nagon za ubijanjem. Odjednom se u meni probudilo nešto, nešto nalik na prkos, na inad, na hrabrost ili nagon za životom i – ja sam se pobunio.

„Neću!“

Valjda se iznenadio mojim odgovorom, za čas je ušutio i on i svi oko njega. Poslije kraće pauze, rekao je da ako ne izađem da će pucati, jer mu je svejedno koga će ubiti, jer smo ionako svi osuđeni na smrt. Niko ništa nije govorio, svi su očekivali rafal. Tišinu naruši kuknjava i kamikanje Benke Topalovića, mesara iz Varcar Vakufa, koji me je preklinjao:

“Izađi, vidiš da će nas pobiti sviju!”

Neću izaći, pa neka nas pobiju kao ljude, a ne ko stoku, mislio sam tada. Ne znajući šta da radim, a sekunde znače život ili smrt, ipak sam odlučio da žrtvujem sebe; jer ako me i ubiju, možda neće moje prijatelje i komšije. Nisam mogao ustati, pa sam tražio da me neko podigne. U položaju u kojem sam bio, bilo je nemoguće ustati, jer smo bili složeni jedan na drugog. Dok sam pokušavao ustati, neko je zatvorio vrata frižidera, valjda skontavši da je bolje da nas poguši, nego da troši municiju. Pošto su se vrata frižidera otvarala i zatvarala, kako su koga izvodili i vraćali polumrtvog, nisam mogao naslutiti šta će se tada dogoditi. Nakon nekog vremena, a svaki trenutak je vječnost, počeo sam teško disati. Osjetio sam da mi manjka kiseonika. Gotovo svi su disali krupno i isprekidano kao u nekom hropcu, kao ribe na suhom. Tad sam shvatio da nam je svima kraj. Nije mi bilo žao što umirem, osjećao sam se čak i sretno Bio je to trenutak kada čovjek dođe do spoznaje da je bolje i umrijeti nego u takvim mukama, strahu i nezvjesnosti preživljavati. Mnogi su povraćali, kašljali, neki su pali u nesvijest, a da je tako potrajalo još malo, svi bi se ugušili i danas ja ne bih ovo pisao, a Bog zna bi li se ikada saznala istina. U hladnjak je unišlo nešto svježeg zraka. Opet je mene zvalo da izađem, pa, valjda, kada su nas vidjeli u kakvom smo stanju, ponovo su zatvorili vrata, a mi smo opet nakratko počeli normalno disati.

Muharem Halilović zvani Hare, koji je uhapšen pod optužbom zato što je imao brata novinara Ibrahima, koji je tada izvještavao sa jajačkog ratišta, šapnuo mi je na uho:

“Baja je mrtav.”

Ispružio sam ruku i opipao golo tijelo svoga prijatelja. Bilo je ledeno. Rekao sam malo glasnije da je Baja mrtav da bi ostali mogli čuti. Gluha tišina. Samo čujem lupanje u ušima, a tišina i mučnina mi paraju živce, pa sam pomislio, šta se ovo sa mnom dešava, je l‘ ovo stvarnost ili to ja samo sanjam. Neko se sjetio da udari nogom o vrata i kada ih poslije ponovljenog udarca stražar otvori, prodera se uz psovku i upita šta hoćemo. Rečeno mu je da je Baja mrtav. Ne znam šta je na to odgovorio taj stražar. Okrenuo se i otišao, pa se poslije nekog vremena vratio sa grupom četnika koji su bili pijani i zamazani našom krvlju. Naredili su nam da iznesemo Baju i ja sam ga sa još trojicom logoraša (Željkom, Muharemom i Feridom) iznio napolje onako gola iz kasapnice. Bila je zora, dan je smjenjivao noć, a jutro je bilo tmurno i hladno. Spustili smo ga na zemlju pored auta Voje Videkanića, koji je bio parkiran kod samih ulaznih vrata, a što samo po sebi govori da je organizator svega bio baš Vojo Videkanić. Auto je bio marke “Audi”, tamno-sive metalik boje. Vratili smo se ponovo u kasapnicu u hodnik, ali nismo ulazili u frižider…

Negdje pred sami mrak, 19. juna (petak), stvorila se odjednom velika galama i gužva na ulaznim vratima radionice.

Ne bi bilo pošteno prešutjeti gest naših čuvara Luke Jovandića, a dobro sam čuo šta je Luka rekao tog dana mještanima sela Podbrda:

“Ako samo pokušate ući, mi ćemo pucati! Svako ima po dvije hiljade metaka i branićemo ove ljude koje čuvamo, jer oni nisu nikakvi vojnici, ovo su građani – majstori, zanatlije i profesori, ja ih znam sve do jednog!” Ne znam šta bi bilo sa nama da nam u pomoć nisu pritekli i ostali vojnici koji su dolazili na stražu, odnosno kao pojačanje, jer su noću bile duple straže, valjda da ne bi ko pokušao bjekstvo. Seljaci su se bili dogovorili da nas pobiju sve, prije nego dođe ta vojska. Zašto bi to učinili, jer nikome, a pogotovo njima nismo ništa skrivili, nije mi ni danas jasno.“

Sabahudin Šehović je u svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa!“ koja nosi naslov po komandi stražara logora, opisao mučenja kroz koja su logoraši prolazili, mnogi od njih ne dočekavši živi zatvaranje tog fašističkog logora:

Naime, jedan od vidova maltretiranja bile su stalne prozivke i za tri-četiri minuta morao si izaći iz štale, a zadnji bi uvijek dobili dobre batine; valjda im nije bilo jasno da neko mora biti zadnji. Nisam mogao brzo hodati, a kamo li trčati. Teško sam došao do vrata, a kada sam napokon došao kao da su me jedva dočekali počeli su da me tuku palicama, koljem, nogama. Ne znam kada su me prestali tući, ali znam da sam došao brzo svijesti. Željko Lokmić me, zajedno sa još jednim logorašem, pridigao i čuvao da ne padnem. Kada padneš, tek te onda krvnički mlave. Kada te stražar prozove, onda moraš izaći iz stroja, odazvati se imenom, dignuti tri prsta i kleknuti na zemlju, poljubiti je i reći:

„Ovo je srpska zemlja, živa i zdrava bila“.

Poslije te ceremonije logoraš se trčećim korakom mora vratiti u štalu na svoje mjesto. Prozivajući nas jednog po jednog, red je došao na Muharema Halilovića Haru.

Kada ga je čuvar prozvao, Hare je izišao iz stroja i pošao prema štali šuteći. Odmah su ga opomenuli i natjerali nazad u stroj, na šta je jedan od stražara zvani Zoka rekao da je Hare brat od „ustaše novinara Halilovića iz Jajca,“ što je bio znak da trojica njih skoče na već izmrcvarenog Haru. Tukli su ga dok god Hare nije izgubio svijest, a ja ni tad nisam mogao šutjeti, jer sam se bojao da će ga ubiti, pa sam rekao, da je tačno da je on brat novinara, ali da oni nemaju ništa zajedničko i da ne žive skupa dvadeset godina, da Hare ne zna gdje mu je brat; sve što sam rekao bilo je tačno.

Tada me Zoka upita:

“Šta si ti njemu?”, pa pokaza na Haru, na šta sam samo kratko odgovorio:

“Komšija.”

Pogledali su me kao gladni vukovi žedni krvi i skočili na me. Po pričanju očevidaca, tukli su me dok su mislili da dišem, premlaćujući me puna dva sata. Ko me je unio u štalu i kako – ne znam, a detalje o svemu sam saznao kada sam došao svijesti, dana 30. juna 1992. godine. Srijeda je bila kada je bila prozivka, nedjelja je bila kada sam došao svijesti. Bio sam u tolikoj mjeri premlaćen da su ostali logoraši mislili da neću preživjeti i da ću podleći ranama, ali eto živ sam.

Po nalogu liječnika Srbina koji je dolazio jednom sedmično nisu me smjeli pomicati niti dirati, a svu brigu oko mene preuzeo je logoraš, doktor Meho, koji je nakon sedam dana moga ležanja ustanovio da imam osam polomljenih rebara i zato mi je svaki uzdah pričinjavao bol. Obje vilice su mi bile slomljene, iz gornje vilice bila su mi izbijena tri zuba, a u donjoj vilici jedan zub također izbijen, a jedan slomljen. Desna ruka mi je bila slomljena ispod samog lakta, desna noga je bila izvaljena u kuku. Po pričanju doktora Mehe, sa tim povredama teško da bi jedan od hiljade ostao živ i to u bolnici pri stalnoj odličnoj medicinskoj njezi.

Mene je Meho iskrpio, napravio mi ruku, nogu, namjestio vilice, sve je to radio gurajući travu pod mene da mi bude mekše. Imao je samo zavoje s kojima me je umotao, pa sam izgledao kao mumija. Davao mi je i neki prašak protiv bolova, te mi je napravio čaj koji sam pio narednih sedam dana.

… Na radove nisam išao, nisam mogao; za njih sam bio otpisan. Meni su donosili hranu u štalu, pa kada bi mi donijeli komadić kruha i još manji komad krmetine, odmah bi se okupili logoraši oko mene, jer su znali da ne jedem svinjsko meso, a jedan zalogaj – koliki je bio taj komadić – dobro je dolazio onom koga bi zapao. Taj doručak sam najviše davao Zdravku Demiroviću zvanom Gaka. On je od nas bio najmlađi, brzo je smršao tako da se jedva kretao. Taj komadić mu je pomagao da ostane u životu. Gaka bi u stroju za ručak-večeru redovito padao, jer nije mogao stajati na nogama od gladi. I ja sam također brzo mršao, jednostavno sam se topio kao snijeg na suncu. Svi smo kopnili, pa smo čak i jedni druge teško prepoznavali. Slaba, odnosno nikakva hrana, život u bolu, patnji, neizvjesnosti i strahu, bojazan za porodicom, ostavili su na nama duboke tragove. Izgledao sam kao strašilo, sam sam se sebe bojao. Vladala je stroga disciplina, nisi smio gledati nigdje osim preda se, nisi smio podizati glavu, pa smo se pogledali kradom i dok nije bilo stražara u štali. Zbog stalnog straha i neizvjesnosti šta će se s nama dogoditi, rijetko smo i razgovarali jedni s drugima.”

“Slavko, svijetli lik sa Manjače

Slavko, sin Boška Bogojevića, vozača „Mladosti“ bio je na Manjači u sivo-maslinovskoj uniformi. Kada je čuo za nas Mrkonjićane da samo u logoru, dolazio nam je u posjetu i donosio hranu. Nekad donesi cijeli kruh i paštetu, nekad pola kruha i narezak. Meni je rekao da bi donio još, ali se bojao da će ga otkriti.“

Po izlasku sa logora Manjača, Sabahudin Šehović je odveden u radni logor u Dubičkoj gori. Mučenik, kojemu su još svježi uboji sa koncetracionog, piše o radnom logoru i ovo:

“Na radilištu su ih rasporedili u grupe, a grupe su brojale od osam do deset ljudi. U toku dana svaka grupa je morala usjeći deset kubika drva. Ta drva su morali iznijeti na put, natovariti na traktore, sa traktora istovariti i složiti pored glavnog šumskog puta, da bi ih poslije mogli ubaciti u kamione. Četnici su donosili vodu u plastičnim kanisterima – na svakog logoraša dolazilo po pola litra vode. Mjesec august, nesnosne žege, teški fizički poslovi, a vode nema. Može li se zamisliti ili izmisliti veća patnja ljudi? Radno vrijeme je bilo od 7 do 17 sati. Radilište je bilo udaljeno šest kilometara od logora, pa se moralo kretati sat vremena ranije, u 6 ujutro. S radilišta nisi smio krenuti prije 17 sati, što znači da se u logor vraćalo tek u 18 sati. U slučaju da grupa nije ispunila normu za taj dan, ostajala je onoliko dugo dok je ne ispune i dok ne slože drva na cestu. Tada bi grupe priskakale jedna drugoj u ispomoć. Na radilište su logoraši išli pješice. Po završetka radnog dana oni su se, žedni, gladni i umorni, vraćali pješice u logor. Iako su i traktori išli prazni u istom smjeru, četnici nisu dali logorašima sjesti u traktore, čak ni onima starijima i bolesnima, nego su morali pješačili po jedan i po sat, dok su se traktori vraćali prazni. Četnici su nastojali da nas dotuku i fizički i psihički. Htjeli su da od nas naprave robove. Siguran sam da su uživali u našim patnjama. Po dolasku u barake, logoraši su umorni i prljavi padali po podu, proklinjući sudbinu koja ih je zadesila. Bilo ih je kojima je krv i pjena udarala na nos i usta, pa smo ih unosili u barake. Po povratku iz šume odmah bi zaspali. Znali su da će ih i sutra, u ranu zoru, opet probuditi četnička komanda:

„Diž’ se!“ 

Pošto nisam išao na radilište u šumu, to smo svaki dan Hamid Arnautović i ja cijepali drva za pekaru. Tako sam omilio kuharu koga smo zvali Jovandeka. Još sam mu postao draži, smatrao me pravim majstorom, nakon što sam mu popravio kvar na tranzistoru; od konca sam napravio remen koji je pokretao iglu skale, pa je mogao „uvatiti“ koju srpsku radio-stanicu i uživati u četničkim pjesmama, a jojokanja i roljanja nije mankalo ni u logoru. Za cijepanje drva, Jovendeka me svaki dan nagrađivao sa jednim kruhom. Krao sam još dva i dijelio ih gladnim logorašima „Amidu“ je Jovandeka davao jedan kruh dnevno, a kome je Hamid davao – to ne znam. On nije krao kruhove.”

O našem gradu, Dudin je zaisao:

„Ovaj grad je sada naša tuđina. Samo kada pravda bude zadovoljena i kada svi budu odgovarali za svoje zločine, rat zaista može prestati. Da, tužio sam RS godine 2012. za štetu koja mi je pričinjena za nezakonito hapšnje i odvođenje na logor Manjaču i na radni logor Manjaču 2 gdje sam bio izložen teškim uvjetima života ti jedva preživio. Tužio sam RS jer mi je opljačkana i zapaljena kuća, tužio sam za uništavanje svega što sam za trideset godina stekao zajedno sa suprugom Hasnijom. Dva snimka sa istog mjesta – ne tako davno i u ljeto 2016. Grad se neprestano širi i raste, ali postaje i sve pustiji – nema selameta, oteto prokleto Nisam počeo ni izlagati svoj slučaj, sutkinja mi kaže da je moja tužba zastarjela. Rekao sam da nije zastarjela, jer ratni zločin ne zastarijeva.

„Vaši iz Federacije su donijeli takav zakon,“ rekla je.

Sporječkali smo se oko toga, i ja sam insistirao da tužba nije zastarjela po domaćem i međunarodnom pravu. Sutkinja je rekla:

„Vi samo mislite kako da nam uzmete pare, da opljačkate RS, a ko će naše obeštetiti, o tome ne mislite.“ Poturila mi je papir pod nos: „Potpišite ovdje, dobićete poštom rješenje na koje nemate pravo žalbe.“

 Nisam htio potpisati. Sutkinja je zatim rekla.

„Potpisali ne potpisali, rješenje ćete dobiti u pisanoj formi.“ I dobio sam to rješenje 09. 12. 2014. u kojem stoji da je moja tužba neosnovana. Okružni sud Banja Luka potvrdio je 17. 04. 2015. to rješenje Osnovnog suda Banja Luka o neosnovanosti moje tužbe. Naređena mi je naplata sudskih troškova u iznosu od 600 maraka. Pošto nisam imao para, a i da jesam, ne bih htio platiti, došla je nova opomena uz prijetnju da ću ako ne platim u roku od 15 dana, morati platiti dodatne troškove izvršenja naplate. Naravno da mi je krivo na četničke sudove, a još mi je krivlje na Udruženje logoraša u Sarajevu koje ne vodi dovoljno brige o logorašima kada su u pitanju sudski slučajevi i postupci kao što je moj. Nemaju advokata, nemaju para, kome god se obratiš, samo slegne ramenima.”

Sjećam se kako nas je Jasmin Mišković, dok smo radili na pripremi za štampu Sabahudinove knjige  pokušao ucijeniti kao predsjednik Saveza udruženja logoraša BiH.

U Savezu je uhodna praksa da o svom trošku štampa knjigu logoraša,  a polovinu tiraža zadrži za se, polovinu preda autoru. Takav je dogovor bio sve dok Mišković nije pročitao konačnu verziju knjige “Glavu dole! Ruke na leđa!” Tada je pokušao izvršiti cenzuru. Zamjerio je što je u knjizi dosta prostora ustupljeno varcarskim katolicima, smetale su mu fotografije Katoličke crkve, kao i neki opisi zločinaca. Sabahudin nije pristao na cenzorske zahtjeve Jasmine Meškovića. Svoju knjigu je štampao o svome trošku, od penzije crkavice uz simboličnu pomoć moje obitelji. Za Miškovićem se i danas vuku kriminalni repovi, pa je sve sreća da s takvom osobom nismo htjeli imati posla. Najveću cijenu autorske slobode platio je iz svog džepa Sabahudin Šehović, nikad ne zažalivši zbog toga.    

Sbahudin Šehović je prežovio strašne patnje, pitao se mnogo puta od čega je građan da je mogao sve to izdržati. Sve fizičke i pshičke boli nisu mogle u njemu pobijediti čovjeka, insana, ljudsko biće, humanistu.

Bilježio je zlo koje su neljudi provodili nad nedužnim, ali nije zaboravljao izraze dobročinstva koje su pokazivali ljudi bez obzira da lli su muslimani, katolici, ili pravoslavci. Pomoći tada čovjeku bilo je ravno herojstvu. Dudin ne zaboravlja Bajin gest kada pod njegovog haman mrtvog sina Suada stere svoj kaput. On se sjeća Slavka Bogojevića koji je rizikirao teške kazne od “svojih” donoseći podukrad kruh u logor na Manjači svojim sugrađanima. On ne zaboravlja dobrotu i prpofesionalnost liječnika na Manjači koji su i njega i druge logoraše osuđene na smrt, vraćali u život. Kao I Slavko Bogojević, i Dudin je krao kruh iz pekare u Dubičkoj gori i dijelio ga svojim supatncima. Humanizam je ona najdragocjenija osobina koja je krasila Sabahudina Šehovića. Takav, on nije zaboravljao ničije gestove ljudskosti.    

Zapisao je: “Sjećanja su i danas svježa i bolna, rane po tijelu su donekle zacijelile, duhovne neće nikad; zdravlje sam izgubio. Nikada nisam našao svoj mir, a uzrujanost je nepodnošljivija jer moji mučitelji i krvnici mojih sugrađana hodaju gradom kao heroji.”

Sabahudin Dudin Šehović je istinski hroničar posljedjnjeg zločina genocida u Varcar Vakufu. Do zadnjeg daha je svjedočio o zločinu koji je počinjen nad nedužnim građanima. Nažalost, i poslije smrti Sabahudina  Šahovića, brojni nekažnjeni zločinci šepure se našim gradom, sada sretni što je jedan pouzdani svjedok- hroničar otišao na onaj svijet. Ali, ostala su zapisana svjedočenja Sabahudina Šehovića koja neće dozvoliti miran san zločincima sve dok ne okaju svoje grijehe.

“Šta je preostalo od moje domovine? Tamni kolutovi ispod očiju, udovice i siročad. Patrljak. Od velikog ljudskog srca na koje je Bosna ličila, šta je ostalo? Za nas više ništa nema. Pred nama su samo posljedice koje nismo skrivili, koje nismo prouzrokovali i koje kao narod ne želimo, ali moramo trpjeti”.

Od tih posljedica Sabahudin Dudin Šehović je Bog zna, ranije napustio ovaj svijet. Rahmet njegovoj napaćenoj plemenitoj duši!

One Reply to “In memoriam Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ: HRONIČAR DOBRA I ZLA, ZAGONETKA LJUDSKE IZDRŽLJIVOSTI”

  1. ejvala ibrahime…svaka rijec dira u dusu,u srce,u mozak…ledi krv u zilama…ostaje samo da zanijemis,prezivljavas i pamtis…i proklinjes.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.