Umjesto da se država otima za ovakav povjesni izdavački pothvat, historijsku čitanku,  država plaća one koji zločin agresije i genocida nastavljaju u miru po uzoru na one ratne o kojima svjedoči ova knjiga

ZA DODIKA KOJI RUŠI DRŽAVU – SAV PREDSJEDNIČKI KOMFOR, PRIVILEGIJE O DRŽAVNOM TROŠKU, AVION…, ZA KORUMPIRANOG ŠPIRIĆA LIMUZINA OD 110.000  MARAKA, ZA NERAD PARLEMENTARACA BASNASLOVNE SUME NOVCA, PRIVILEGIJE, JUBILARNE NAGRADE, A  ZA BOYLEOVU KNJIGU – ILUZORNO JE TRAŽITI JEDNU MARKU… MOGUĆE JE DA JE DRŽAVA I ZABRANI!

MOŽDA BI NAJBOLJE BILO POKUŠATI ŠTAMPATI OVU VAŽNU KNJIGU U INOZEMSTVU

U državama koje drže do sebe, koje cijene borce za državna, građanska prava i pravdu, za slobodu, koja poštuje borce koji su s borili za nju, protiv oružane agresije  i genocida u njoj, pravnici poput profesora doktora međunarodnog prava Francisa A. Boylea, bili bi smatrani herojima i proglašavani počasnim građanima. Na knjizi dokumenata o toj pravnoj borbi za spas države, kažnjavanje genocida, naplatu ratne odštete, svaka normalna država bi osiguravala i novac i znanstvenike koji bi predano, ozbiljno i stručno radili na objavljivanju te građe. Ta bi knjiga bila državni projekt jer je njen sadržaj dokumentirana borba na genocidu koji se događao, koji se nastavlja u miru, opomena da bi se mogao ponoviti u budućnosti. Ko ne uči iz povijesti, povijest mu se ponavlja u najgorem obliku. 

Na veliku sramotu, država kojom decenijama vlada dvojac SDA – Islamska zajednica, koja tu vlast dijeli sa najvećim državnim neprijateljima, počiniteljima sudski dokazanog i presuđenog genocida i udruženih zločinačkih pothvata, upravo radi da nam se povijest ponovi u najkrvavijem obliku u kojem će nestati i Bošnjaci (Boyle bi rekao „Bosanci“) i država RBiH. Ona nas uči da zaboravljamo prošlost kako bi nam se još krvavije ponovila.

Iluzorno bi bilo tražiti makar jednu marku od te i takve  nakaradne države koju je SDA podijelila i predala na vlast najvećim njenim neprijateljima, među kojima su bili i haaški osuđenici. Država bi najradije tu knjigu zabranila, uvela sankcije štampariji, prof. Boylea ušutkala i proglasila ga državnim neprijateljem. Već mu je uskratila pravo obnove bh-pasoša, te pristup medijima.

Zahvaljujujući poraznoj činjenici da državom vladaju općenito njeni najveći dušmani, ne samo Srbi i Hrvati, nego i Bošnjaci, država je vrlo izdašna baš prema  – svojim najvećim naprijateljima.

Tako, država obilato plaća Milorada Dodika koji tu državu ne prizna, ne prihvata odluke Ustavnog suda, bavi se kriminalom, te na sve moguće nedozvoljene načine potkopava tu državu. Uz to, on ne prizna ni njen najbrojniji narod, bosanski jezik, izruguje se ezanu, kiti ordenjem genocidne kapitalce.

Država izdašno nagrađuje „parlamentarce“ visokim plaćama, novčanim privilegijama, čak iako ne rade po godinu dana. Tako im je za jednogodišnji nerad nakon posljednjih izbora pojedinačno isplaćeno i do 70.000 KM. Država im plaća jazuk koji joj čine, nagrađuje za blokadu, opstrukcije, odvojeni život, topli obrok, putovanja čak i u Beograd na dogovor o njenom rušenju kao Čoviću i Dodiku, kupuje im nove skupocjene limuzine, kao Radmanoviću, Špiriću i Krišto ovih dana, kao i drugima. U vrijeme pandemije, stezanja kajiša stanovništva, prestanka rada mnogih firmi i otpuštanja radnika u teškoj ekonomskoj krizi, rastrošni nadri-parlamentarci poput Nikole Špirića i Borjane Krišto kupuju skupocjene tepihe za svoje kabinete za što država plaća 16.000 maraka. Nakanjujući se godinama, Tužilaštvo BiH je najzad proslijedilo Sudu BiH krivičnu prijavu protiv Sadika Ahmetovića visokog fukncionera SDA, nekadašnjeg ministra sigurnosti BiH koji je svome pajdašu isplatio 16.000 KM za poslove koje taj uopće nije radio. Takvih i mnogo gorih slučajeva kriminala ima bezbroj.

Da bi takva nakaradna država osigurala novac za isplatu armije svojih službenika, zadužuje  milijarde maraka kod MMF-a stare kamate na kredite, otplaćuje novim kreditima koje će otplaćivati naši praunuci…

Ali kada je u pitanju crkavica oko izdavanja knjige prof. Boyla sa pravnim dokazima o njegovoj bici za dokazivanje agresije i genocida na Svjetskom sudu, ne traži je, jer je država ne samo gluha i slijepa, nego bi ti mogla i SIPU navaliti na vrat, Interpol, stpati i u zatvor. Ta država hapsi zbog legalne zastave Republike BiH.

Pa ipak, pored svih teškoća i zamki, nesigurnog ishoda pothvata, velikih zalogaja, posla oko pripreme i štampanja knjige prof. Francisa A. Boylea se prihvatilo dvoje-troje entuzijasta. T.D. je uspio prikupiti oko 3.000 KM i to privatnim vezama. Dž. D. je napisala recenziju knjige.(Pišem inicijale da ih ne bi boljela glava dok knjiga sa njihovim imenima ne izađe na svjetlo dana.) 

Prije koju godinu, našli su privatnu štamparija u Sarajevu koja se prihvatila posla za novac koji je prikupljen u proševini i moljakanju.  

Knjiga je pripremljena za štampu, ali je štamparija u zadnji moment odustala od posla bez valjanog i prihvatljivog objašnjenja, i isprike, pod mogućim utjecajem SDA.

Nađena je nova štamparija, ali i njeni vlasnici bi radije da ne štampaju knjigu, da li iz straha od „blizine četnika“ ili „odmazde SDA“ ili oboje!

Osobe koje su se angažirale oko pripreme i izdavanja knjige, ako ona i izađe, moraće isprositi još koju marku, ili će potegnuti svoje novčanike, kako bi platili poštarinu i poslali po primjerak knjige njenom autoru prof. Boyleu i onima koji su učestvovali u njenom financiranju. (Bila je ideja da se imena dobrovoljaca-finansijera uz zahvalnost štampaju u knjizi, ali se odustalo zbog mogućih neželjenih posljedica koje bi imali od ove i ovakve države!)  

Tako, dok država rasipa novac i nagrađuje svoje rušitelje, knjiga profesora Boyle „Zaustavijanje srpski genocid protiv Bosanaca“ prolazi kroz teške porođajne muke da bi ugledala svjetlo dana. Kad će biti odštampana, ne zna se. Pisana je na engleskom jeziku, para za prevoditelja nije bilo. Da je i na našem jeziku, boj se da bi je ko pročitao. Mi ne volimo knjige, pogotovo poučne, a svoj posao čekamo da nam uradi neko drugi. Ako je moguće, neka i knjige ne samo štampa, nego i čita za nas, ali neka je knjiga što kraća, ako je moguće neka spadne na dva-tri slova!

Prof. Boyle još ne vjeruje da smo takvi kakvi smo. On se veseli izlasku knjige, strpljivo čeka, nada se njenom dobrom prihvatu kod publike,  pozivima iz medija na razgovore o knjizi. Ali, ta grupica entuzijasta, malo malo, mora se izvinjavati prof. Boyelu za odugovlačenja oko izlaska knjige i svih tih neshvatljivih okolnosti.

Da se država BiH odnosi prema prof. Boyleu kao prema Dodiku, Špiriću, Radmanoviću, Majkićki, parlamentarcima koje izdašno plaća za neprijateljstvo, čiji nerad nagrađuje luksuzom, knjiga prof. Dr. Boylea bi mogla biti štampana zlatnim slovima i ukoričena zlatom. 

Jer, prof. Boyle je to zaslužio kao zastupnik Republike Bosne i Hercegovine na Svjetskom sudu pravde, autor Tužbe protiv Srbije i Crne Gore. Prof. Boyle je dobio tri sudska naloga za obustavljanje agresije SCG i sprječavanje genocida. To je ono što je na tom sudu i dobijeno. Na prof. Boylea kao zastupnika, država nije potrošila ni marke. Prvo je hvaljen i ukivan u zvijezde od strane Alije Izetbegovića, postao punopravni građanin RBiH sa diplomatskim pasošem, a onda je odstranjen sa Svjetskog suda da ne bi spor dobio, da RBiH ne bi naplatila ratnu odštetu, da ne bi ukinuo genocidnu RS. Nakon njegova odstranjivanja kao zastupnika RBiH na Svjetskom sudu, SDA je Tužbu RBiH nastojala ukinuti. Iz tužbe je izbačena tužena Crna Gora, te jedan od temeljnih dokaza genocida – 40.000 silovanih žena. Odustalo se i od naplate ratne odštete. Prof. Boyle je marginaliziran.  Za svoj rad nikada nije naplatio ni marku, ali ga je SDA optužila kao lopova za utaju poreza. Uskraćena mu je obnova bh-pasoša, zabranjen pristup medijima pod kontrolom SDA, čak i dogovoreni intervjui su otkazivani jer su se novinari bojali odmazde SDA. Čak je i štampanje njegove knjige došlo u pitanje zbog straha od SDA ili njenim uplivom u proces kada je novac osiguran angažiranjem privatnih osoba.

Nije ni čudo, jer sabotaža pravde i države, njenih građana, ima povijest dugu kolika je i vlast dvojca SDA-IZ.

Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, bivši član Predsjedništva Države, sabotirao je nastavak spora protiv Srbije za genocid na Svjetskom sudu pravde, pa je prilika za dokazivanjem genocida i naplate ratne odštete za sada sahranjena. Umjesto u zatvor za ovu velizdaju, on je visoki dužnosnik  Parlamenta u kojem glavnu riječ zaslugom SDA imaju neprijatelji države.

Za deset godina Izetbegović i njegov lažni agent na Svjetskom sudu pravde, advokat bez imalo prakse, amater, Sakib Softić – nisu namjerno pribavili ni jedan novi dokaz o genocidu. Odbili su ponudu prof. Boylea da on pokuša spasiti spor. Lažno su predstavljali Sakiba Softića kao validnog državnog agenta na Svjetskom sudu pravde za što je on inkasirao oko 100.000 dolara. Sa njihovim znanjem i odobrenjem, Mladen Ivanić je pismom Svjetskom sudu pravde osporio valjanost agenta Softića i tako je zaslugom B. Izetbegovića, koji je obmanuo javnost, slagao, uništen nastavak spora.

U međuvremenu, prof. Boyle se nudio za besplatnog savjetnika i Željku Komšiću, ali na dvije ponude niko nije bio ni mukajet.

Sada, kada se nagađa o povoljnijem odnosu američke administracije prema BiH, kada čak i Daniel Serwer, jedan od autora daytonskog Sporazuma nagovještava ukidanje entiteta i vraćanje građanstva državi RBiH, prof. Boyle, koji je na vrijeme upozoravao Aliju Izetbegovića da ne potpisuje Dayton, uzda se da će nakon pojave njegove knjige najzad i sam dati koju izjavu bosanskim medijima kako bi ostvarili naše pravo na ukidanje genocidne RS, spriječili obnovu zločinačke Herceg Bosne i  vratili važeći Ustav RBiH.

Kako reći prif. Boyleu da od toga moguće nema ništa, bar za sada.

Teško da će ga za razgovor tražiti mediji pod kontrolom SDA! Njihovi urednici i novinari zabavili su se temama oko starih i mladih četnika; njihove prijetnje genocidom ne komentiraju ili ne osporavaju. Stupce pune Dodikovom bahanalijama, i seljačkim primitivizmima, dovode u studije četnika Stanivukovića. Brinu koliko je sarmi i kakvo „parče“ mesa se našlo u Dodikovom sahanu na nekoj privatnoj krsnoj slavi, pod kojim šatorom ili u kojoj birtiji se naroljao, nekritički prate njegov svaki korak, publiciraju izjave bez komentara i osporavanja. Ugošćuju na TV najokrjelije četnike i negatore genocida, dozvoljavaju im da se iživlavaju nad žrtvama, da negiraju zločin, povjesne činjenice i sudske presude. Mediji objavljuju priče Stanivkukovićeve babe o njenom unuku – četniku kakav je bio kao dijete, ustupaju prostor četničkom nacisti, vojvodi Vučiću, majmunolikom primitivcu i četniku Vulinu koji nam prijeti čak i iz Banje Luke, objavljuju  reportaže o srpskim cajkama, gologuzim pevaljkama i kurvama, truju nas poganim jezikom četnika Rajka Vasića koji nam obećava novi genocid, a uklanjanje ploče sa studenskog doma na Palama sa imenom presuđenog ratnig zločinca Karadžića naziva porazom RS-a. Čak i kao bivši visoki dužnosnik četničkog SNSD Vasić ima pristup neograničen pristup sarajevskim medijima, ali prof. Boyle nema. 

Jer, prof. Boyle nije rušio, nego pravno branio i obranio državu, koja ga je davno baš zbog toga i odbacila; ta nakarada od države za čiji se spas i danas prof. Boyle bori, nema novca niti interesa za njegov besplatni angažman, pravnu ekspertizu, savjete, knjigu – povijesnu čitanku, pa tako ni u njenim medijima, teško da ima mjesta za državnog i našeg istinskog prijatelja i dokazanog velikog borca prof. dr. Francis A. Boyla.

UZ OVAJ TEKSTU

Mediji: ŠPIRIĆ OD AUTORSKIH PRAVA ZA SVOJE KNJIGE I PRODAJU KROMPIRA KUPUO STAN U BEČU ZA 400.000 EURA, SVE PO ZAKONU –

• PROF BOYLE GODINAMA POKUŠAVA IZDATI SVOJU KNJIGU DOKUMENATA O PRAVNOJ BICI ZA SPAS RBIH I ŽIVOTA U NJOJ. SVE SVOJE POSLOVE RADIO JE BESPLATNO, PA JE PROGLAŠEN LOPOVOM. ŠPIRIĆ JE UGLEDNI PARLAMENTARAC

Nikola Špirić, nekadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH i ministar za finansije i trezor, a sadašnji državni parlamentarac, stan u Beču kupio je po zakonu, zaključilo je Tužiteljstvo BiH.

Stan u Beču, vrijedan 396.844 eura (773.846 konvertibilnih maraka) kupljen je na ime Špirićeve kćerke Jovane u oktobru 2008. godine. Kupoprodajni ugovor tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić sklopio je četiri mjeseca ranije.(Izvor Radio Sarajevo)

U imovinskom kartonu iz 2010. godine, sam Špirić je naveo kako je vrijednost tog stana 400.000 maraka. Dok je u kartonu iz 2014. uoči izbora, Špirić ovaj podatak izostavio.

Svojevremeno je i bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH, osumnjičeni za organizovani kriminal, Kemal Čaušević, na ročištima pred Sudom BiH spominjao upravo Špirića, kao učesnika nekoliko krupnih afera počinjenih za vrijeme Širićevog predsjedavanja Upravnim odborom Uprave. (TV BN)

Kao osoba na crnoj američkoj listi zbog korupcije, Špirić je i dalje parlamentarc, koji uživa u luksuzu koji mu izdašno plaća država. Ubačen je u Komisju za sprečavanje korupcije

***

Ukratko sam jutros upoznao prof. Boylea sa sadržajem gornjeg teksta oko prepreka za izdavanje njegove knjige “SPREČEVANJE SRSKOG GENOCIDA PROTIV BOŠNJAKA.” Zahvalo se uz napomenu da mu je priča o korupciji i Špiriću uljepšala dan

Pregledaj članak

Prof. Boyle: NJIHOVA KORUPCIJA JE UVIJEK BILA VELIČANSTVENO ZAPANJUJUĆA – KRALI SU SVE NA VIDIKU

Hvala vam puno na ljubaznosti – kao i obično. Ništa se nije promijenilo. Dok sam radio pro bono publico- besplatno boreći se za sam život RBIH-a i Bosanaca, oni su vani krali sve što je bilo na vidiku. (Mi bi rekli- skidali zvijezde s neba)

Rad na RBiH i Bosance oštao me je 30.000 dolara koje sam izdvojio iz svog džepa za troškove. Osvojio sam na Sudu moja dvije baredbe Svjetskog sudu za RBIH protiv Jugosa. Novac za troškove sam uzeo sa svog bankovnog računa i stavio ga na moju “American Express Gold Card” (karticu) – imam sve račune ovdje u kancelariji. Na kraju mi je to vratila patriotkinja Bosanka koja živi u Kanadi podizanjem druge hipoteke na svoju kuću. Fab.

Njihova korupcija je uvijek bila veličanstvena i zapanjujuca kao i način na koji su je pravili . Zahvaljujući Vama, ovaj dan mi je počeo sa osmjehom. Možda će se Amerikanci umoriti od plaćanja svih njih?

Dakle, kada su me otpustili, da bi me diskreditirali, javno su me optužili da sam ukrao novac kao Advokata na Svjetskom sudu pravde za RBIH.

Nekada sam bio poreski advokat u jednoj od najboljih bostonskih korporacijskih advokatskih firmi. Sačuvao sve račune vetane za moj obranu Bosne. Tada sam tražio reviziju mojih računa kao advokat za RBIH. Nikad nisu nadgledali moj poreski dosije. Ali, i dalje mogu ako žele. LOL!

Fab, Penzionisani poreski advokat.

Zaredalo, nikad dobre čuti.

Na drugu obalu Modre rijeke, ode i naš Vahid Gačić poznatiji kao Car. Osu se biser-grana varcarska, bosanska, naša.

Bio mi je prijatelj, dosta vremena u životu smo proveli zajedno, pa mogu reći da sam Cara poznavao. Žao mi je Cara. S njim odlazi i dio mene, dio našeg rodnog grada, Bosne,  sportskog i kulturnog života kojim je obogatio sve nas, i onu bivšu, i ovu današnju državu. Car nam je razvijao ljubav za sportom, kulturom i umjetnosti, ulijeveo snagu i vjeru u naše sporske i umjtničke sposobnosti koje je znalački otkrivao i osplemnjivao.

Volio je sport.

Bio je odličan sportski riblovac, fudbalski trener, strijelac, glumac-amater, poredajte kojim hoćete redom, u svemu primjeran, ili superioran. Bio je svestran i bio je prispio u svako društvo, organizaciju, klub…

Služeći vojsku, ostao je bez ruke, ali nikada nije bio invalid, da pače bio je veći sportista od mnogo mlađih koji nisu bili hendikepirani, bio im je učitelj i uzor, ohrabrenje i podrška; za svakog je imao finu riječ, očinski savjet.  Od Cara se uvijek moglo nešto naučiti, i o sportu i o životu uopće. Znao je s ljudima, uvijek je u njima tražio i nalazio ono što je najvrijednije, često nevidljivo, zapretano stidom ili sputavanjem.  

Pamtim Cara kao strastvenog robolovca.

Bio je zaista ljubitelj rijeka i istinski zaljubljenik u prirodu. Obnašao je i funkciju predsjednika Udruženja sportskih ribolovaca našeg grada, bio je jedan od organizatora tradicionalnih ribarskih večeri na kojima se družio gradski svijet, igralo, pjevalo, veselilo.

Mene je počekom osamdesetih godina postavio za sekretara Udruženja sportskih robilovaca, mada nisam tada ni bio član tog Uudruženja.

„Bićeš, nejma veze! Trebaš mi!“

Sjećam se koliko je brige vodio o rijekama, kako smo zajedno sa Ninom i Šerkom, išli na vrelo Sane u ispod Donje Pecke i sijali riblju mlađ gazeći po brzacima rijeke. Dolazio bi tada kod mene u kancelariju u Općini, pa samo zajedno išli na banku podići honorar za čuvare na rijekama, platiti prispjele račune, obnoviti pretplatu na “Ribarski list.”.

Imao je izvanredni dar za pregovore, pravi diplomata, ali ne uvijek u bijelim rukavicama.

Poveo me na pregovore u Ribogojilište u Jezeru kada sam se zaista uvjerio ko je Car, kakav je kao pregovarač i koliko voli i brine o našim rijekama.

Ribogojilište je bilo u vlasiništvu „Elektro-Vrbasa“ Jajce koje je gazdovanjem hidroelektranama bio dužan svake godine obeštetiti riblji fond u rijekama o kojima se staralo naše Udruženju. Biva, od česte oscilacije vodostaja, trpi i ugiba riblji fond. S druge strane hastala, na tim razgovorima o visini obeštećenja sjedjeli su Fehim Saračević i Ismet Beširević, direktori Ribogojlišta  Bila je ugdona atmosfera u salonu Ribogojilišta, služena je fino pripremljena kalifornijska pastrmka koju je  ispekla uskusna kuharica Šaha, u cnoj tavi koja je godinama “zapicana,” zaštitni znak te kuhinje. Bilo je i drugih tava, novih, ali Šaha je tu najvoljela, riba ispečena u toj tavi – neponovljivog ukusa.

Car me lijepo predstavio našim domaćinima.

Nije mi unaprijed rekao koliku će odštetu tražiti, htio me iznenaditi.

Kada je predložio odštetu, ne samo da sam ga nogom gurnuo ispod stola, nego haman sam pao u nesvijest. Izvinio sam se Fehimu i Ismetu, šapatom pitao Cara da  nije pogriješio. Rekao je da nije i da ne brinem.

„Samo sjedi i uživaj!“

“Šest tona konzumne ribe i nešto mlađi!” ponoviio je na glas da bi me uvjerio.

Fehim I Ismet su pristali bez ikakvog pogađanja i natezanja.

Uskoro su stotine kilograma te ribe u Raskinoj vatrogasnoj cisterni stizale i ispuštene u oba jezera na Balukhani koja je pretvorena u ribarski džennet. Stotine i stotine kilograma ribe isporučene u su u gradske mesnice koje su postale prave ribarnice. Cijena ribe – simbolična. Čitav grad je tada mirsao na isprženu ribu.

Od novca dobijenog za prodatu ribu, od dozvola za ribolov na Balukhani, kupljena je mlađ i poribljen Vrbas, Sana, Ponor… Teklo novca ko rijekom za redovno financiranje Udruženja.

Kada sam počeo pronositi haber o šest tona dobijene konzumne ribe zaslugom Cara, u  prvi mah malo je ko u gradu vjerovao da smo napravili takav posao. Ustvari, napravio ga je Car, meni takvo što ne bi palo na pamet, bio sam samo statista, i sam iznenađen. Ali, Car je svugdje hvalio i mene kao svoga odličnog suradnika zaslužnog za taj posao.

Proveli smo mnogo lijepih trenutaka zajedno u prirodi, na obalama naših rijeka. Teferičili smo sa Ninom, Seljakom, Omerom, Šerkom, ef. Karagom. Bilo je šege, pjesme, finih razgovora, anegdota i udbudljivih priča. Car je bio veseljak u svakom društvu.

Tada je vozio “Škodu” – karavan čiji je gepek bio pun ribarske opreme;  gomila štapova, do pod pazuh duboke čizme, tronožac, kabanica… Kao izbjeglica okušao se kod sina Bernada kao ribolovac u Danskoj, a Bog zna umilsima je bio na obali Sane, Plive, Vrbasa.

Trenirao je naš fudbalski klub “Slobodu” u više “mandata.”

Tada je općinska kasa bila siromašna, teško je bilo sastaviti kraj s krajem, osigurati troškove prijevoza, kupiti kopačke, štucne, dresove, čaj i limun u svlačionici (moj rahmetli Otac je bio decenijama spremištar, moja r. Majka je isprva ručno prala dresove fudbalera i sušila ih na tenefu u našoj avliji…)  Car se uvijek znao izboriti za šaku novca više za “Slobodu,” Udruženje sportskih ribolovaca, KUD “Jedinstvo.” Sportisti, fudbaleri, strijelci, ribolovci imali su u Caru odličnog domaćina koji bi pred gostima osvjetlao obraz grada.  I, sva su ta društva ispunjavala su svoju zadaću sa više ili manje uspjeha. Car je bio trener, fudbalski učitelj, znalac, ljubitelj fudbala. Svakome je znao prići, i kad bi kritizirao, od Cara nikog glava nije mogla zaboljeti. Volio je svoj grad kao svoju dušu, volio je sport, kulturu, volio je ljude, građane, kojima nikad nije prilazio s predrasudama. Bio je humanista.

Osim što je trenirao fudbalere, Car je bio i vozač prvog „Slobodinog“ autobusa u čijoj nabavci je bio najzaslužniji. Iako bez ruke, bio je siguran vozač bez i najmanjeg saobraćajnog prekršaja ili nezgode, vozeću uskim makadamskim putevima punih rupa po Bosanskoj krajini tamo i vamo; tada se nije baš bilo lahko razmijeniti sa nadolazećim autom, a kamo li sa šticarom koji je vozio balvane. Kada bi autobus bio u kvaru, Car je ga je sam popravljao ili zvao upomoć majstora Ninu Mošunjca. Taj je autbus nabavila “Manjača” i Car je njime prevozio drvosječe u Čardak i tako besplatno dobijao autobus za prevoz igrača “Slobode.”

Bio je Car u nekoliko navrata trener i šipovačke „Gorice.“ Svjedočim da je u Šipovu bio ugledan, poštovan i cijenjen sporski radnik. Kada bi se sa Carem pojavili u tamošnjem Hotelu “Janj” ili na ulici, ljudi su ustajali iza stolova, prilazili mu i pozdravljali ga.

Jedno vrijeme smo proveli zajedno glumeći u Dramskoj sekciji KUD-a „Jeidnstvo.“ Uz Omera Zonića, Mehmeda Buhića, Omera Velića, Voju Đukića, Hasana Zulića, Azru Kesten, mlade glumce Edina Bahtijarevića, Asima Krivdića, Irfana Dedića, Ziju Đuzelovića i druge, uvježbavali smo komediju „Bujrum“ Derviša Sušića; igrali tu predstavu nekoliko puta u našem gradu zatim za radnike „Partizanskog puta“ u Bočcu, pa u Baraćima, Šipovu, Ključu, Bosanskom Petrovcu, krčili put Dramskoj sekciji ka statusu Amaterskog pozorišta, što je i postigla ekipa u kojoj je igrao Car.

Car je u „Bujrumu“ igrao jednu od glavnih uloga.

Sačuvana je jedna lijepa starinska slika ričkog tamburaškog orkestra u kojem je Car svirao gitaru.

Kakav je sportisata Car bio, posebno kao strijelac, neka posvjedoči posljednji pozdrav koji na Carevom Facebook profilu ispisuje Streljačka društvo “Target” iz Donjeg Vakufa na vijest o Carevoj smrti:

“Vahid Gačić Car… istaknuti sportista u svojoj sportskoj karijeri osvojio je preko 700 medalja.

U četrdesetak godina bavljanja streljaštvom postao je najbolji strijelac u invalidskom streljaštvu na širem prostoru, 11 puta prvak Jugoslavije, 29 puta prije rata prvak Bosne i Hercegovine, te poslije rata pet puta prvak naše države.

Bio je redovan učesnik internacionalnih takmičenja kao što su evropska, svjetska prvenstva i olimpijske igre 2000. godine na kojim je nastupio kao selektor reprezentacije.

U ime svih članova Sterljačkog sportskog kluba TARGET (Donji Vakuf) sa tugom i žaljenjem upućujemo posljednji sportski pozdrav našem Caru!”

Često smo zajdno sjedjeli u kafani Doma kulture. Na Kupres jurišaju i mrkonjićki junaci. Isprva bježe sa ratišta, ali priprijetlo im je, i na ratištu su, odakle dolaze i iživljavaju se nad mirnim građanima Rike i Zbrišća. Ratuju za “Malu Srbiju.”

Nepozvan, za hatsal nam prilazi Miloš Savanović i ni dvi ni tri, kaže:

“Dok Srbi ginu na Kupresu, vi Turci ovđe ispijate kave i smijuljite se!”

Kao opraen, skočio je Vahid Gačić Car sa stolice i dok se mašao za pištolj, opsovao mu četničku majku i nazvao ga psom. Dreknuo je na Savanovića, velikog provokatora i osobu bez imalo ljudskoga u sebi, četnika koji je svoje lice pokazao još dok je bio kominista.

Dok su neki kafaski gosti strašljivo hvatali šteku na vratima i napuštali kafanu, Car je vikao!

“Nismo mi poslali Srbe da ginu na Kupresu, nego četnici kao ti!”

Jedva smo smirili Cara da ne upuca provokatora. Nisam do tada znao da je Car tako hrabar.

Sreli smo se prvih dana po oslobođenju Donjeg Vakufa. Bili smo u Obrcima, pokazao mi je mjesta gdje su mučki pobijeni naši sugrađani četničkom zločinačkom rukom. Posjetio sam ga u Zenici… Kratko vrijeme nakon tog genocida u Oborcima, Car je spremio svu dokumentaciju za sud. Na osnovu te dokumentacije, mogli su biti odmah osuđeni i nalogodavci i ubojice,  ali taj zločin još uvijek nije pravosnužno okončan; dok ubojice ne budu kažnjene, nevine žrtve našeg grada neće imati smiraj. Svoju dokumentaciju Car je uredno odmah poslao u Sud BiH u Sarajevu gdje je decenijama skupljala prašinu u fioci neodgvoornih sudija.

Pa i pored svega Car, humanista kakav jest, prešao je preko zločina naših doskorašnjih sugrađana, loših momaka iz iste ulice ili mahale, koji su dosta jada i čemera zadali mirnim i nedužnim, što sam mu zamjerio.

Bio je angažairan i oko smještaja varcarskih izbjeglica 1995. u Sanskom Mostu, Bugojnu, Donjem Vakufu, gdje je i sam našao novi dom, utočište i prijatelje, sugrađane koji su ga znali cijeniti i poštovati, koji danas žale za njim.

Volio je svoju obitelj, brinuo se o čeljadi kao brižan otac i glava obitelji. Volio je svoju snahu Almu, koja je ubijena u saobraćajnoj nesreći u Danskoj. Zaklinjao se u Almu, bio ponosan što ima takvo čeljade u svojoj kući, bio zadovoljan da se njegov sin Bernard usrećio čime je krunisano višedecnijsko prijateljstvo Vahida Gačića Cara i njegovogž prijatelja Šerifa Šerke Darkulića, fotografa. Njegova supruga Fata, rodom Bašićka, Ričanka, umrla je iza rata, Car je nikad nije prežalio, također ni Dinku, Almu…

U Donjem Vakuf je živio sam u prostranoj kući; ljutio se na me što ne dojdem na konak kod njega.

Svoju neizmjernu tugu za svojima, ali i za svim koje je poznavao, ponio je sa sobom u mezar koji će, pretpostavljam, biti pokraj Alimnog u Pruscu.

Volio je ljude, neizmjerno. Bio je Car humanosti. Volio je i moju obitelj, a sa mojom Almom je bio prijatelj, svake godine prvi joj je čestsitao rođendan. (I Alma mi javlja maloprije da Car nije više među nama.)

Nije među nama, ali Vahid Gačić Car nije ni otišao, niti će ikad otići iz naših sjećanja. Živjeće u nama uspomena na njega, dok smo živi.

Rahmet Ti duši Care! Lahka Ti prijatelju crna zemlja bosanska, prusačka!      

Moja učiteljica Mitra Kostić Cana umrla je 24. novembra u devedeset petoj godini.

Nedavno je umrla i  Zehra Delić, Mašić rodom , Mitrina učenica koju također žalimo. U novembru je također umro i naš rički susjed Sulejman-beg Bahtijarević.

Šta je naš grad bez Zehre Mašić, bez Mitre Kostić, bez Sulejman-bega…

Tužan sam i danas u tuđini u Canadi.

Od jučer se u Windsoru tvrdi zima, prognoze kažu da bi moglo napadati i do trdeset centi snijega. Nije plaho studeno, s vjetrom tek minus deset, toplo je u našoj sobi. Ali, meni je nekako studenije oko srca ovih dana, a jutros baška. Fale mi moji fini sugrađani, učiteljica Mitra, školska drugarica Zehra, susjed Sulejman-beg Bahtijarević.  

Moju učiteljicu Mitru sam zadnji put vidio pred Bajram krajem juna 2017. Tada sam na svojoj Facebook stranici ostavio ovaj zapis, uz sliku zumbula!

MOJA UČITELJICA MITRA ČESTITALA MI BAJRAM                                       

Krenem pred akšam kod zeta Jusfufa u Donju mahalu; samo što sam parkirao auto pod pendžere njegove kuće, a nepoznat ženski glas me doziva:

– Ibrahime!

Obazrem se, kad sa balkona stambene zgrade preko puta maše mi jedna gospođa. Pogledam, bolje, kad ono moja učiteljica Mitra Kostić. Učila me prvim slovima, čitanju i pisanju, zemljopisu, od prvog do četvrtog razreda, vaktile.

Obveseljen iznenadnim viđenjem, pitam svoju učiteljicu za zdravlje.

– Hvala na pitanju! Meni je preko devedeset godina, a ne treba mi ničija pomoć. Krećem se, ne treba mi štap.

– Bravo! – kažem i podgnem u vis palac!

Velim svojoj učiteljici kako se uvijek raspitujem za njeno zdravlje kad god sretnem njena sina Milorada. Zna. Zahvaljuje. Milorad provodi ljetnji odmor u Varcaru, uz svoju majku, ali i sa šarenim društvom koje se okuplja pred Mehmedovom “Konobom,” svaki dan, kao po nekom nepisanom, ali uhodanom ritualu.

Drago učiteljici Mitri da je nisam zaboravio. A – i kako bih…

– Je li sutra Bajram? – pita me moja učiteljica.

Kao nekad njen prvoškolac, odgovoram kratko i jasno:

– Jeste.

– Neka ti je sretan Bajram!

Lijepa čestitka i draga.

Moja učiteljica mi je uljepšala zadnji dan Ramazana i razgalila srce pred Bajram.

***

Nešto kontam – zajedno sa našom učiteljicom Mitrom mogli bi uskoro 70. godišnjicu prvog razreda moje generacije proslaviti…

Dodajem danas:  Otperi nam se. Moja je učiteljica je na drugoj obali Modre Rijeke.

***

Poslije tog Bajrama kojeg je uresila i moja učiteljica Mitra, sretnem njena sina Milorada, zahvaljuje mi se na ovom zapisu. Priča mi, a bilježim po sjećanju.

„Prepao sam se za Mamu. Kucam na njena vrata, ne odaziva se, ne otvara. Pomislim na ono najgore. Raspitujem se kod komšija… Kad ono,  Mama u frizerskom salonu, sređuje frizuru…“

Kao mlada osoba, kao varcarska snaha koju je u naš grad za ukras svojih dvora i našeg grada doveo Dušan Dule Kostić, bankarski službenik i direktor, Mitra je bila prava ljepotica, u Rici bi rekli „lipa ko nagorska vila.“ Stasita crnka, lijepa u licu, bujne crne kose, uglađenog držanja, ukrašavala je našu školu, naš razred i naš grad.

Rodom je iz Čačka.

Spominjala nam je ponekad da joj je otac bio željezničar, da su za njemačke okupacije pod moranje imali podstanara nekog Nijemca. Nije ih dirao. Kada bi o tome pričala, kod mene se ponovo budio strah od Nijemaca, ali je djelimice i nestajao kada bi Učiteljica rekla da ih taj Nijemac nije dirao. Vodila nas je u kino gdje smo kolektivno gledali i partizanske filmove u crno-bijeloj tehnici, mrzili Nijemce, osim onog koji nije dirao porodicu naše Učiteljice…

Učiteljica Mitra je bila omiljena.

Kao izraze naše đačke ljubavi, a bogme i strahopoštovanja, donosili bi joj s jesni – neko šaku oraha, neko pregršt šljiva, neko jabuku ili, krušku. Na njenoj katedri bi tada narasla velika šarena hrpa raznobojnog voća, nalik na Oruglu. Divili smo se i ponosili tim darovima i mi njeni đaci, ushićena je bila i naša Učiteljica. Često bi odlazila po učiteljicu Momirku i iz susjedne učionice dovodila je u naš razred, pa sa radošću i ponosom pokazivala joj naše darove. Niko, valjda niko, nije volio svoju učiteljicu kao tada mi našu Mitru. Kada bi nas neko pitao ko nas uči, s ponosom smo izgovarali njeno ime. Važila je i u školi i u našem gradu kao uzoriti i poštovani prosvjetni radnik.

Učila nas je po nastavnom planu i programu, velika i mala slova, štampana i pisana, dva više dva, pokazivala nam prstom kroz pendžer Grabež i Lisinu, a na zemljopisnoj karti Maglić, ali učila nas i na primjerima iz svog života predano i sitematski, temeljito i znalački. Mnoge lekcije pamtim i danas. Upute o lijepom vladanju u školi, na ulici, kod kuće učio sam, kao i moje školske drugarice i drugovi, od Mitre, nosim ih kroz život kao norme, ne odstupajući od njih. Uz roditelje i Dida, Mitra je oblikovala moju ličnost. Često mi naumpadaju njene riječi i savjeti, pa ispravljam svoje ponašanje, čak i pod stare dane; dileme pokušavam riješiti pitanjem samom sebi; „Šta bi u ovakvoj prilici rekala rahmetli Majka, Otac, Did? Kako bi postupila učiteljica Mitra.“

Sjećam se priče o poštenju, a za primjer je uzimala ljude u Danskoj. Priča Učiteljica, sjećam se kao da je jučer bilo, a ne prije šezdest i osam godina.

„U Danskoj možeš bez brige i straha ostaviti kofer ili bicikl na ulici, tu ćeš naći i nakon mjesec. Niko ih neće ni dirnuti…“

Slova i brojeve pisali smo u prvom razredu pisali grafitnom pisaljkom na tablicama koje su tek u drugom razredu zamijenjene pravim tekama (sveskama!). Učili smo prvo ćirilicu kojom je bio odštampan i bukvar. Kada neko od nas ne ispiše zadaću, pokušao bi se zamuckujući, neuverljivo pravdati Učiteljici kako mu se „izbrisalo“ dok je tablicu priljubljenu uza se, nosio u školu. Uz tablicu je visila mala spužva koju smo kvasili i ispirali vodom. S jedne starne  tablice bile su crvene tanke linije kako bi u redovima nizali svoja kvrgava slova i brojeve, da bi na onoj strani bez linija crtali, pa i motiv “mrtve prirode” – voće na njenoj katedri koje smo joj darivali. S proljeća smo brali po Vinogradu prve strukove drimovca i donosili kitice tog cvijeća svojoj Učiteljici.  O uskrsima, Učiteljičina katedra bi se zašarenila jajima…

U drugom razredu imali smo baška teke za lijepo pisanje, u široke i uske linije ispisvali bi slova, riječi i rečenice; sve je moralo biti po datom kalufu, slova jednako nagnuta na desnu stranu, podebljana gdje treba. Pisali smo držeći u ruci držalo s perecem koje smo umakali u tintu koju smo u četvrtastim bočicama donosili od kuće i stavljali u za to određena izdubljena mjesta ne klupama. Nehote bi prolili tintu na klupu ili teku, ponekad bi to uradio neko ko je sjedio u ispred, pa se naglo okrenuo i laktom oborio bočicu. Ruke su nam bile obojene plavom ili crnom tintom, o jesni i od koljuge oraha. U lijepom pisanju nisi smio griješiti, jer nije bilo načina grešku ispraviti. Nije bilo dozvoljeno ni pogrešno ispisanu riječ precrtati. Lijepo pisanje nam je zadavalo muku; bili smo sretni kada bi nas Učiteljica pohvalila za krasnopis i ocijenila dobrom ocjenom uz svoj monogram “MK” crvenom tintom kojim je podvlačila i naše greške.

Mitra je znala da smo uglavnom sirotinja, a sirotinju smo osjećali na svojoj koži baška mi iz Rike. Za tu sirotinju ričku i varcarsku,  znao je i predsjednik Amerike Truman koji je slao obilatu pomoć našoj državi, pa i našoj školi i našim roditeljima. Na kartonskim kutijama bile su nacrtane dvije ruke pri pozdravu, iznad nekoliko zvijezda u poluluku. Crnim kripnim slovima pisalo je „Care.“ Ostala u sjećanju Trumanova jaja. Do nas su stizala u prahu, naši u kući su znali kako ih razmutiti s vodom i ispržiti ćimbur (ćilbur!) u tavi. I mlijeko je stizalo u prahu, dijeljeno nam je u školi, odnosili smo ga kući. Razmućeno u vodi, ugrijano na šparetu na drva, davalo nam je snagu…

U našoj školi, zgradi podignutoj za vrijeme Austrije, koja se nalazila ispod Bolnice koja je također ozidana u to doba, na školskom odmoru podvornici bi nam iz velikih konzervi kašakom vadili, pa mazali nešto poput žutog sira (cedar?) ili putera – na kriške kruha koje bi ponesi od kuće. Taj namaz, pogotovo na kukoruzi, bio je meni prava poslastica. Kasnije su nam dijeli i kruh, a poslije – ništa.

Kad pojedeš u slast krišku kruha, kokuruze, sa tim američkim žutim ukusnim namazom, dobiješ snagu, poboljša ti se raspoloženje, pa si horan i za igru u školskoj avliji dok traje odmor, i za nastavu kod učiteljice Mitre. Nekako živneš, pa eto!

Naša školska drugarica Anđa Kukilova bi nas učila raznim igrama s pjevanjem. Igrali smo se

„Pčela.“

Pitaš dok žmiriš naslonjen na ruke ne školskom zidu:  

„Ko to tuda tapa?“

 Odgovor: „Ja kume, ja!“

„Nemoj poksrast ćela!“

„Neću ne do bog!“

 „Otpo t’ rog!“

Grupa djevojčica u kojoj je glavna bila Anđa Kukilova, koja je stasom nadvisivala i đake u četvrtom razredu, bla visoka haman ko i naša učiteljica,  uzvkivala bi, a druga bi grupa djevojčica   

„Jelenečine!“

a druga grupa bi odgovarala:
„Bajramčine!“

„Koga ćete?“   

Kad zazvonilo, igre su prekidane, pa samo kao na jagmu, utrčavali bi u našu učionicu, jagmili gdje će ko prije sjesti, iako samo imali svako svoja mjesta. Žamorili bi, šiljkali se; malo zatim pojavljivala bi se naša Učiteljica i tada bi nastajao tajac. Uskoro si mogao vidjeti šumu podignutih ruku i ono „Mom ja!“ kojim smo se otimali ko će bolje odgovoriti na postavljeno pitanje naše Učiteljice.

Nakon odmora, počinjao bi treći čas, obično posljednji toga dana, rezerviran za pjevanje, crtanje, ručni rad ili fiskulturu. Kada bi uz našu Učiteljicu pjevali, kroz otvorene pendžere naše bi se dječije horsko pjevanje („Po čumama i gorama“) moglo  čuti dalje i od Senjina dućana, od Nine Mošunjca radnje, haman do Rike ili Zborišća, u Ćorića mahalu.

Ko sretniji od nas kad nam Mitra uz onaj svoj monogram „MK“ crvenom olovkom upiše u teku dobru ocjenu, ko radosniji od nas kada zazvoni zvonce i oglasi kraj školskog dana! Trčali (letili!) smo kući, ganjali jedni druge, neko bi nekoga i cegerom ili torbom sa knjigama „pomilovao“ po leđima, pa taj i zaplači ili uzvrati, ali sve je to igra, nejma ljutnje… Jednom sam od radosti bacao svoju kapu u vis. Eh, kapa je pala slučajno na glavu Alije Buhić.

 Sutradan je u školu došla Alijina Mama i prijavila me.  Tužila se; Alija nosi naočale, ne vidi dobro, često je boli glava, uši, pa sad, povrh toga sada i bol od moje kape koja joj je pala na glavu. Helem, ode Alijina Mama kući, a mene moja Učiteljica predase, pa mi opali desetak šiba po dlanovima, brujalo je od oštrog bola, pišnuo sam u gaće, ali nisam zaplako… Tada je liskova šiba koju su na dar Učiteljici donosili đaci iz Podorugle, Stupara ili Brda, takmičeći se koja je bolja, žitkija, bila vaspitno sredstvo koje smo i mi djeca smatrali sastavnim dijelom školovanja. Čak i oni koji su donosili šibe, znali su fasovati baš tim šibama.

Dolazili su i roditelji mimo roditeljskih sastanaka, ulazili na sred časa u učionicu i raspitivali se za učenje svoje djece. Mama Fahira Žerića  bi znala reći Učiteljici dok je Fahir u svojoj klupi pokušavao biti manji od zrna bibera!

“Ako moj Fahir ne sluša, ako ne uči, ako je vrletan, šibu u ruke učiteljice! Tvoje meso, moje kosti!“

Razumio sam da učiteljica ima dozvolu šibom prevaspitavati Fahira, kao i nas, ustreba li. Ali, tada nisam nikako mogao skontati šta znači ono, “Tvoje meso, moje kosti!”  I to što je govorila Fahirova r. Mama, bilo je izraz velikog poštovanja prema našoj Učiteljici, vjera da ona zna kako, ako i šiba ustreba, učiniti sve što je najbolje za Fahira, ne ljuteći se na Učiteljicu, nego na svoga Fahira. Roditelji su kao po nekom nepisanom pravilu vjerovali više Učiteljici nego nama. I, dok smo u školi, Učiteljica je imala glavnu zakondavnu, sudsku i izvršnu vlast. I Učiteljica i roditelji su nas dogonili u suru, zajednički, što često nije bio lagahan posao, ni njima, ni nama.   

Ako se dobro sjećam, ta kazna zbog bacanja kape uvis koja je pala na Alijinu glavu, bila je jedina koju sam fasovao od moje Učiteljice. Nisam bio odlikaš, bio sam vrlo dobar đak, istina vrletan, i danas ponosan što me zapalo baš da me uči učiteljica Mitra, zahvalan za njene četvrtice koje sam sigurno zaslužio. Kao nagradu za dobro učenje i vladanje, jednom sam iz Mitrinih ruku za poklon dobio jednu knjižicu od njemačkog pjesnika Hainea.

Ne mogu, u znak sjećanja na učiteljicu Mitru, a ne spomenuti i naše školske izlete kojima smo se baška radovali, skakali iz klupa od dragosti kada bi nam bilo rečeno da je ćemo narednog dana na izlet, molili smo Boga da osvane fin sunčan dan, kako nam se ne bi izjalovila radost odlaska u prirodu.  Ne ide se u školu, “izbisnićemo” se na nekoj livadi bolje nego u maloj školskoj avliji u kojoj je uvjek gužva, igraćemo lopte, “lončića” i uživati u hrani koju smo toga dana nosili sa sobom.

Obično bi nas vodili u Zelinu Kahvu, ali češće na jednu livadu kada se ono sa Privila krene prema Magajdolu. Na izlet smo išli u školskim redu, početak bi mu bio već u Zelinoj kahvi, a kraj pokraj Pravoslavnog groblja, dvoje po dvoje, onako kako smo ulazili i u školu; sa izleta vraćali smo se u grupicama, kad nam igre dodiju…

Sjećam se i okićene velike jelke uoči Nove godine u učionici, priredbe, recitacija, pjevanja, kasnije i Djeda mraza.

Nikad neću zaboraviti nošenje Titove štafete.

Nas bi zapalo nositi neku loklanu štafetu. Jednom smo bili raspoređeni na tridesetak metara udaljenosti jedno od drugog po onom starom putu s brda na brdo od Kasimovca pema Balukhani. Biće da je bila u pitanju štafeta sa pozdravima i rođendanskim željama  drugu Titu koja je krenula iz Baraća do bine na Kolobari. Avdo Dedić, stariji đak od mene, protrčao je sa štafetom  ne predavši mi je. Plakao sam zbog tog poniženja, prijavljivao Avdu sutradan Učiteljici.To preskakanje sam doživio kao veliku nepravdu, koju nisam nikad zaboravio.

Na kraju školske godine,  usmeno nam je Učiteljica saopćavala uspjeh u školi. Poslije su potekle đačke kartice obojene raznim bojama – bijela bijaše za propalice.

Helem, u Rici se dugo prepričavala anegdota, junak je r. Rakan, brat r. Zehre.

Na kraju školske godine, pokazao Rakan didu Šaćki bijelu karticu, a Did, nezadovoljan uspjehom kori unuka, on ko iz topa odgovara:

„Šuti Dide! Kakva je navala bila, jedva me i ova zapala!“

Mitrin muž (riječ „muž“ sam naučio od Mitre, u Rici je tada nisi mogao čuti, kao i mnoge duge nepoznate riječi, ali mi se njen ekavski, na moju ikavicu kojoj se tada podsmjehivalo i dobijale jedince – nije primio!) bio je Dušan Dule Kostić, potekao iz stare gradske obitelji sa Ključke ceste, kuća im bila gdje počinje put ka Kasimovcu. Bio je bankar. Pamtim ga i kao fudbalskog sudiju koji bi sudio prijateljske susrete koje je naša “Sloboda” igrala na Luci. Sudio bi i utakmice “Debeli – Mršavi” koje su odisale humorom. Dule je bio mršav, nosio je naočale, bio strog i energičan sudija, sudio je korektno, ali svoj publici ni on, kao ni svi suci svijeta, nisu mogli ugoditi. Trčao bi kao mladić i u kasnijoj životnoj dobi, svirao bi odsječeno i prodorno. Nije dopuštao prigovore, neumoljiv promijeniti odluku. Kažu da je bio dobar bankar.

Mitra bi ponekad dovodila u školu sina Milorada, koju godinu mlađeg od nas; posađivala bi ga u prvu klupu,  sa Marijom Matoković, Ljiljom Brkić, r. Suadom Tatarevič, Terezijom Baković…

Moguće je da je kasnije dovodila i mlađeg Dragana, moglo bi biti kada smo bili u četvrtom.

Sa Draganom sam bio u jako dobrim odnosima do pred rat, od tada se nismo više vidjeli. Zajedno sa doktorom Elezom, dr. Dragan je radio kao kirurg u jajačkom Medicinskom centru. Asistirao je dr. Elezu ži dr. Šehaliću, kasnije operrao i sam. Bio je uz dr. Eleza kada me jednom opreirao. I kao liječnik specijalista bio mi je pri ruci. Ponekad bi popili kahvu u nekom od kahvića, kod Tale čini mi se. Rado bi se sreli na ulici. Često bi tada kao pozdrav izrekli neku rečenicu iz pozorišnog komada ili skeča u kojem smo nekad glumili. I tada bi i glumili, kao na pozornici.To nam je bio pozdrav. Dragan i njegova gimnazijska glumačka ekipa znali su vjerno oponašati nas starije koji smo igrali u Sušićevom “Bujrumu.” Bio je duhovit, a meni je humor i na moj račun bio drag.

Milorada i sretnem svakog ljeta, na ulici ili kod Mehmeda. Iako Beograđanin odavno, nikad se nije odrekao Varcara, u prvom redu zbog zbog svoje Mame, Kostića, većinom na groblju, ali i starog šarolikog građanskog društva, u Konobi, na Balukhani, na ulici. Srdačan, upitan, razgovoran. Posljednji put smo se sreli nakon što što me njegova Mama, moja Učiteljica, obveselila čestitkom za Bajram. Vidio sam ga i u emsiji “Nikad nije kasno” kao prijatelja Mehmedovog i Jovanikog sina Saše koji ih je kao najbliži neko iz familije, bodrio u emsiji u kojoj je stigao do finala i pobijedio.

Bajramska čestitka moje učiteljice Mitre, samo je jedan u nizu dragocjenih darova koji su oblikovali moj život.

Da li slučajno ili ne, i sam sam postao učitelj. Tome se veselila i moja učiteljica Mitra, a I Vojo Banjac.

Učeći djecu u Liskovici, imao sam na umu mnogo toga što me baš naučila moja učiteljica Mitra Kostić, Učiteljica moga života.

U ono malao stvari koje su moji ponijeli bježeći iz Varcara jedna je fotografija učenika II razreda školske godine 1955/56. učiteljice Mitre. Za uspomenu i dugo sjećanje!

Pokoj Vam vječni učiteljice Mitro!

Na ljeto, na grob moje Učititeljice spustiću kiticu cvijeća, kao nekad na njenu katedru.    

Windsor, ON, Canada, 1. decembra 2020.   

Top of Form

Napiši komentar

Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužilčkog vijeća, ponovno je dospio u žižu javnosti nakon objavljivanja prepisa snimka telefonskog razgovora u kojem otkriva plan kako namjestiti mogući izbor sestre sutkinje s kojom razgovara za sutkinju u Banjoj Luci, a da se pritom zaobiđu zakonske odredbe koje definiraju sukob interesa.

Gostujući u TV-emisji na privatnoj televiziji Senada Hadžifejzovića 27. novembra ove godine, Milan Tegeltija je drsko iskoristio pruženu priliku kako bi se opravo za ovaj kriminal, pa skandal u kojem je glavni junak, optužio je obavještajnu službu za nezakonito snimanje i montažu. Za svoju blamažu, pokušao je optužiti i SDA i Bakira izetbegovića, kao i Bošnjake same.

U objavljanom telefonskom razgovoru, Tegeltija kaže: “Ako se otvori negdje pozicija, tip Gradiška, Prijedor, p**ke materine, ovo, ono, šta je košta da bude tamo godinu dana i da je kasnije prebacimo ovamo“;“Ja sam Sanji rekao sve. Samo moramo biti pametni i taktično to odigrati“, govori Tegeltija svojoj sugovornici Milijani Buhi, članici VSTV-a.“ Riječ je o Buhinoj sestri . 

Pokušavajući se opravdati za svoj lopovluk, Tegeltija demantira samoga sebe, pa u spomenutoj TV-misji, kaže:

“Ne može ni da se imenuje u godinu dana, kako tamo kaže, (Tegeltija, op. I.H.)  jer moraju proći tri godine na jednoj poziciji da bi uopće stekao pravo da budeš imenovan u jedan drugi sud. Dakle, onaj koji je pravio tu montažu, to nije znao, a to znamo sasvim sigurno i ja i Milijana Buha i ja to njoj nikako ne bih mogao reći u kontekstu razgovora da se njena sestra imenuje u Gradišku, pa da mi nju prebacimo u Banju Luku. To se ne može izvesti.”

Tegeltija u telefonskom razgovoru tvrdi da se to može izvesti, a u tv-emsiiji, da ne može. Time sam sebe laže, ali pokušava slagati i obmanuti gledalište spomenute TV-emsije.

Sama biografija Milana Tegeltije je dokaz da je praktično moguće ostvariti da se neki sudija prebaci iz jednog suda u drugi, a da ne prođu zakonom predviđene četiri godine.

Citat iz službene biografije Milana Tegeltije objavljene na zvaičnom site-u VTSV:

Milan Tegeltija 

sudija Osnovnog suda u Banja Luci
predsjednik VSTV BiH
mandat: 7.2014. – 7.2022.

Milan Tegeltija rođen je 16. oktobra 1971. godine u Pančevu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banja Luci 1995. godine, gdje je položio i pravosudni ispit 1997. godine.

Nakon završetka pripravničkog staža 1997. godine obavlja poslove advokata u vlastitoj advokatskoj kancelariji. U periodu od 1998. do 2001. godine bio je sudija Vojnog suda Banja Luka, a potom od 2001. godine savjetnik Ombudsmana Republike Srpske. U martu 2004. godine imenovan je za tužioca u Okružnom tužilaštvu Banja Luka. 

Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) je imenovalo g. Tegeltiju za predsjednika Osnovnog suda u Banja Luci u martu 2007. godine.

Za člana VSTV-a BiH ispred okružnih sudova, Višeg privrednog suda Banja Luka, osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova Republike Srpske izabran je u junu 2014. godine. 

G. Tegeltija je obavljao dužnost predsjednika Udruženja sudija u Bosni i Hercegovini, a također je dugogodišnji edukator Centra za edukaciju sudija i tužilaca Republike Srpske i Centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine. 

Sudije okružnih sudova, Višeg privrednog suda Banja Luka, osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova Republike Srpske iskazale su povjerenje sudiji Tegeltiji ponovo ga izabravši za člana VSTV-a BiH u junu 2018. godine.” Kraj citata.

Malo jednom, pa su sudije RS izabrale “kolegu” lažnog sudiju i drugi put na mjesto predsjednika VTSV, što zorno odliskava satanje u sudstvu koje i samo krši zakone!

Pogledajmo sada kako stvari stoje oko izigravanja zakona da bi Milan Tegeltija zasjeo na ključnu poziciju VTSV, funkciju koja je jača o funkcije ministra pravosuđa. Neka nam za to posluži kao dokaz sama biografija objavljena na siteu VTSV, kao i napis iz “Oslobođenja” od . 3. marta 2020. pod naslovom, što je ustvari kopija teksta objavljenog na Blogu Borislava RADOVANOVIĆA: https://radovanovicborislav.blogspot.com/2020/03/hronilogija-kriminalizacije-sudstva.html

HRONOLOGIJA KRIMINALIZACIJE SUDSTVA; ZAŠTO DODIK ČUVA LAŽNOG SUDIJU TEGELTIJU?

Autor: Borilsav Radovanović

Pogledajmo sada kako stvari stoje oko izigravanja zakona da bi Milan Tegeltija zasjeo na ključnu poziciju VTSV, funkciju koja je jača o funkcije ministra pravosuđa. Neka nam za to posluži kao dokaz sama biografija objavljena na siteu VTSV, kao i napis iz “Oslobođenja” od . 3. marta 2020. pod naslovom. Hronologija kriminalizacije sudstva: Zašto Dodik čuva lažnog sudiju Tegeltiju? Autor je Borilsav Radovanović.

Povod za iznošenje činjenica o mutnim protuzakonitim rabotama koje su prethodile izboru Milana Tegeltije na mjesto predsjdddnik VTSV je najava “Izvršnog komiteta SNSD-a o odbijanjeu prijedloga zakona o prestanku mandata aktuelnom sazivu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV). Predstavnički dom državnog parlamenta izglasao je zakon poslanika Dragana Mektića, ali volja Milorada Dodika mora se ispoštovati u Domu naroda.

Nema razumnog obrazloženja zašto je u interesu srpskog naroda očuvanje aktuelnog saziva VSTV-a, posebno uz činjenicu da se ovo tijelo podjednako ogadilo svim građanima i narodima Bosne i Hercegovine. Istinu znamo: sve se svodi na lične interese kriminalaca koji vode poslušničke i nefunkcionalne institucije.

No, da bi javnost imala potpunu sliku moramo poredati određene činjenice onako kako su se hronološki materijalizovale. Tek ovakvim prikazom vidimo pravo lice društva u kom smo primorani živjeti.

Priča kreće od rodonačelnika kriminalizacije sudstva – Želimira Lepira i Milorada Novkovića. Skandaloznu oslobađajuću prvostepenu presudu iz 2005. godine, sudije Spasena Kelemana, mogle su potvrditi samo sudijske bitange veće od njega. Lepir i Novković grubo su pogazili zakon i silu dokaza o preko tri miliona nezakonito potrošenih budžetskih sredstava.

Iz prvostepene i drugostepene presude jasno se vidi kako je naš neprevaziđeni revizor Boško Čeko zadokumentovao Dodikov kriminal iz prvog premijerskog mandata. Zato i jesu sramne i skandalozne oslobađajuće presude Kelemana, Lepira i Novkovića. Čuj, miševi pojeli zapisnike sjednica vlade!?

Elem, ključna šteta po državu i društvo nije u tome što je Dodik nekažnjeno podijelio tri miliona maraka, pa čak ni što su budžetska sredstva protivpravno data tadašnjim nosiocima pravosudnih i bezbjednosnih funkcija. Narodski rečeno Dodik je potkupio pravosuđe i policiju.

Esencija problema leži u kasnijim političkim posljedicama. Milorad Dodik na bazi ove krajnje skandalozne presude vraća se na premijersku funkciju. Takvo pozicioniranje ne bi bilo moguće da su rodonačelnici pravosudne mafije Lepir i Novković ukinuli Kelemanovu prvostepenu oslobađajuću presudu, a šta su po zakonu i pravilima struke morali učiniti.

Normalno, po povratku na vlast Dodik svoje zaštitnike pozicionira tako da više nikad ne dođe u sličnu situaciju. Lepir ide na funkciju Glavnog okružnog tužioca u Banjaluci, a Novković je tek posebna priča. Prateći biografiju Milorada Novkovića dolazimo do suštine današnjih problema.

Ubrzo po donošenju sporne presude Novković karijeru nastavlja u VSTV-u, gdje postaje i predsjednikom tog tijela. Tim činom Milorad Dodik postaje “siva eminencija” budućeg pozicioniranja svih sudija i tužilaca Bosne i Hercegovine. Tako i nemoguće postaje moguće!

Kako funkcioniše VSTV pod Novkovićevom “dirigentskom palicom” najbolje vidimo iz primjera aktuelnog predsjednika tog tijela – Milana Tegeltije. Po pitanju izbora i imenovanja predsjedika suda zakonodavac je više nego jasan.

Za predsjednika suda može se imenovati samo neki od sudija tog suda i to onaj sa dokazanim kompetencijama za rukovođenje sudom. Ponavljam, samo već imenovani sudija nekog suda može biti izabran za predsjednika suda.

Ukoliko bi sudija nekog drugog suda aplicirao za funkciju predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci njegova prijava zakonski mora biti odbačena. Kako je onda VSTV uopšte mogao razmatrati kandidaturu Milana Tegleltije i to sa pozicije tužioca? Njegova kandidatura zakonski je morala biti odbačena jer nije ispunjavala elementarne pretpostavke – da predsjednik suda može biti izabran samo iz reda sudija tog suda.

Kako je Milan Tegeltija sa tri i nešto godine iskustva na poslovima tužioca, bez ikakvih sudačkih kompetencija, mogao “dokazati” posjedovanje kompetencija potrebnih za upravljanje sudom? Čak nije imao ni obligatornih četiri godine radnog iskustva na datim poslovima, pa je morao falsifikovati dokumentaciju o nepostojećoj advokatskoj kancelariji.

Nakon nekoliko godina predsjednikovanja sudom, gdje je ostao upamćen samo po paljevini depozita suda, Tegeltija podnosi ostavku i to isključivo po unaprijed dogovorenom anganžmanu u VSTV-u. Opet imamo pokazatelj teškog srozavanja sudijske funkcije u Republici Srpskoj.

Tegeltija je u VSTV izabran glasovima sudija iz Republike Srpske i u tom tijelu predstavlja kategoriju sudija. Problem je što Tegeltija u funkciji sudije nikada nije kročio u sudnicu, a kamoli sudio u nekom predmetu.

Sudije su, na sopstvenu bruku, povelikom većinom izglasale “kolegu” za kog im je odlično bilo poznato da nikad sudija nije bio. Onima koji su glasali za Tegeltiju bilo je znano kako se nezakonito dokopao funkcije predsjednika suda, a potom i kako je ostavkom “postao sudija” striktno zarad izbora u VSTV.

Možemo li nakon ovog čina govoriti o dignitetu sudijske funkcije u Republici Srpskoj? Koliko drže do struke pokazali su izborom ovog lažnog sudije kao svog legitimnog predstavnika. Takve stvari su moguće samo kada sudije znaju da je Tegeltija izabranik svemoćnog Milorada Dodika, a čijoj volji su očigledno odlučili kolektivno se povinovati. Tako stvari stoje!

Zašto Milorad Dodik ide na obaranje Mektićevog zakona? Kako je jednom na istu poziciju nametnuo lažnog sudiju Milana Tegeltiju, zar ne bi mogao ponoviti identičnu ujdurmu? Problem je upravo u ovakvim javnim ukazivanjima sramne i pravno neprihvatljive istine. Toga se Dodik boji i jedino šta mu je preostalo jeste obaranje zakona zbog “vitalnog interesa srpskog naroda”.

Javnosti je poznato da sam Tužilaštvu BiH podnio prijavu protiv Milana Tegeltije zbog korištenja lažne diplome pravnog fakulteta. Gdje je ta medijski bombastično najavljena Tegeltijina kontraprijava (nakon što tužilašttvo ispita vjerodostojnost diplome)? Jok, Gordana Tadić je prijavu sklonila i to iz vrlo jasnih pobuda.

Naime, prijavom sam ukazao i na prednje navode nezakonitih pozicioniranja lažnog sudije Tegeltije. Baš kao i u ovom tekstu, ali samo uz navođenje prekršenih članova zakona u postupcima izbora i imenovanja na funkcije. I stvar je vrlo prosta.

Ukoliko Tužilaštvo BiH pokrene istragu protiv Milana Tegeltije, a pogotovo ako ga formalno optuže, dolazimo do zakonske upitnosti izbora i imenovanja same Gordane Tadić i većine nosilaca pravosudnih funkcija u cijeloj zemlji. Gro sudija i tužilaca Bosne i Hercegovine postavilo je VSTV pod upravom Milorada Novkovića i Milana Tegeltije, a iz prednjega vidimo kakva kršenja zakona su činjena.

Nadam se da je iz predstavljenih činjenica jasno zašto Milorad Dodik nije spreman “raspakovati” probleme u pravosuđu – na kakve i sam godinama deklarativno ukazuje. Jedno je prosipati politikantstvo, a sasvim drugo otvoriti Pandorinu kutiju kriminalne sprege politike i pravosuđa.

Na kraju moram zapitati: je li nakon ovakvih objava jasno zašto pravosuđe Republike Srpske protiv mene kontinuirano pokreće postupke za krivična djela i prekršaje kakve je i teorijski nemoguće počiniti? Zašto me ovako brutalno i teško nezakonito godinama progone i obespravljuju? Da ne pominjem desetine disciplinskih postupaka, nezakonite suspenzije, policijsku torturu u režiji vlade, režimsko-medijsku satanizaciju i ino.

Mogu me nezakonito progoniti i obespravljivati koliko im drago, ali istina je samo jedna – našim institucijama dominiraju sluge Velikog Vođe, čije poltronstvo je neviđeno i u modernom svijetu neprevaziđeno.

Nije se lako suočiti sa sopstvenom degradacijom, ma kolike novčane iznose svakog mjeseca podizali sa bankomata. Posebice mislim na sudije, ako je pod taj pojam moguće podvestu puke pisare i izvršitelje jednoumlja. Ili je slaboumlje primjereniji izraz?” završava nesoporeni tekst Bosilava Radovanovića.

Činjenice govore o kršenju zakona i mućkama na osnovu kojih je Milan Tegeltija bespravno zasjeo na funkciju predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, položaja najmoćnijeg djelitelja pravde u BiH.

Imajući iza leđa Dodika kojemu niko ne može i neće ništa jer ga štiti Rusija, SDA, HDZ, Izetbegović, Čović. i pored silnih reakcija u zemlji i svijetu, Milan Tegeltija javno, kao i Dodik, poziva OHR i Inzka da ga smijeni ako smije i može.

Tegeltija proziva i Izetbegovića i SDA koji stoje iza te kako kaže montaže i koji mu zabijaju nož u leđa od kako je postavaljen za predsjednika VTSV . To je notorna laž, jer bez znanja i suglasnosti najvećeg sabotera pravde u nas Bakira Izetbegovića i SDA u prljavoj trgovini sa Dodikom – Tegeltija ne bi nikad sjeo na to mjesto, kao ni Osmanagić u OSU-u, koju sada Tegeltija također proziva. Dio toga pljavog muljatorskog tala je i “legitmini Hrvat” Dragan Čović. Svi su zaštitnici narodnih interesa, to jeste svoga položaja i džepa.

U daytonskoj ilegalnoj državi što sto je neko veći negator države, njenih zakona, veći kriminalac, lopov, primitivac i kabadahija, to je veći i bolje plaćeni Baja.

Kako je u toj nakaradnoj državi glavni Baja je Dodik, tako je i u sudstvu, glavni je Baja Dodik.

Ustajući u obranu svoga pulena Tegeltije u povodu najnovije afere, Dodik je zaprijetio da RS neće dati svoje kadrove: “Potpuno je nevjerovatno da se predsjednik VSTV-a, kao neko ko je na čelu pravosudnog sistema, bez ikakvog pravnog osnova ili sudske naredbe, kontinuirano, sistemski i nezakonito prati, snima, prisluškuje s ciljem montiranja nekih sadržaja koji služe za to da se on ukloni sa pozicije, jer ne odgovara nekim politikama.” Kraj citata. Dodik se inače nedavno javno hvalio kako njegove policijske službe prisluškuju opoziciju. Kada mu je zaprijetlia krivična prijava, rekao je da se šalio. Sada se ne šali. Ozbiljno prjeeti “političkom Sarajevu.”

Dodik koji drastično krši zakone direktno ili indirektno preko svojih poslušnika, kao i u slučaju izboraTegeltije za predsjednika VTSV, poziva se na zakone i ponovo dovodi u pitanje postojanje države, citat: “To pokazuje sav besmisao BiH kao države, a posebno besmisao BiH kao neke pravne države u kojoj se poštuju Ustav i zakoni”, naglasio je Dodik, dodavši da predstavnici RS-a očito nemaju elementarnu sigurnost u Sarajevu koju im garantuje Ustav.

Inače, Misija OSCE i međunarodna zjednica su nedavno ustvrdiili, citat: “Stanje u bh. pravosuđu je katastrofalno. “

Džaba!

Nama je za ostalo da trpimo Dodikov teror i u državi njenom u sudstvu, sve o trošku države. On nas teroriše uz sagasnost SDA i HDZ, Izetbegovića i Čovića. On dižu hampu jedni na duge da bi zavarali javnost, ianeč djeluju kao čvrst kriminalni tronožac.

U deytonskoj Bosni ono što je legalno, supsnedirano je kao Ustav RBiH, ono što je ilegalno kao daytonski ustav, važi kao legalno. Takav je i put Milana Tegeltije u najmoćniju stolicu sudskog sistema.  

U Sarajevu je nakon dva mjeseca borbe za teškom bolešču, na Ahiret preselio Nedžad Imamović, sin Zaimov, otac Damirov.

Jabuka ne pada daleko od stabla, stara je poslovica.

Zaim je jedan od najvećih pjevača sevdalinki koje smo ikad imali, Nedžad je pokušao i dao sve od sebe da osvjetla svoj i Zaimov obraz u muzici, kao gitarista i kao pjevač.

Za Nedžadom su ostale brojne interpretacije sevdalinki, a postoji i CD gdje pjeva sa ocem Zaimom u duetu.

Svirao je bas-gitaru dvadeset godina u Orkestru RTV Sarajevo pod vodstvom velikog harmonikaša, jednog od najvećih u nas, Ismeta Alajbegovića Šerbe.

Stopama dida Zaima, oca Nedžada na muzičkoj je sceni Sarajeva i Bosne, a bogme i van njenih granica, je pod reflektorima Damir koji ima moderniji pristup u aranžmanu sevdalinke.

Susret sa r. Nedžadom je bio slučajan, na ulici, u Sarajevu, negdje 2016. Prepoznao sam ga u prolazu, hitio je. Bio sma sa Hajrom. Nedžad je zastavo, pružio sam mu ruku, i dok je pokušavao da me se sjeti – a to je ipak bilo nemoguće – predstavio sam mu se.

– Ah znam! Iz rodnog mjesta moga r. oca. Novinar televizije, je li tako!

Razmijenili smo nekoliko rečenica. U iz najlon kese umotani u bijelo ćage, bili su tek kupljeni vrući ćevapi,  ali Nedžad nije žurio, makar se i ohladili, tako je rekao.

Raspitvao sam se za Zaimov mezar. Obećao sam proučiti r. Zaimu Elham, to sam inače činio često, ali na mezaru ni do danas, nažalost, nisam bio.

Nastavio se eglen oko rodnog mjesta Zaimovog. Pitao me Nedžad postoji li kuća u kojoj je Zaim rođen.

Rekao sam mu da postoji, te da nam je tu kuću pokazao sam r. Zaim kada je dolazio u Varcar kada su ono, davno, negdje početkom osamdestih godina, snimali tv-emisiju na jazeru Balukhani.

Rekao sam da je kuća još uzgor, da se nalazi odmah iza Doma ZAVNOBiH-a, uz Mečet.

Obveslio se, bilo mu je drago kada sam mu rekao da imam nekoliko fotografija sa Zaimom, dvije tri sa Balukhane, a jednu, koja bi mu mogla biti najdraža i najvažnija, snimjenu ispred same Zaimove rodne kuće.

Na Nedžadovom  sijala je radost.

Molio mi da mu te fotografije ustupim. Razmijenili smo još nekoliko riječi. Iz najlon kese je dopirao miris ćevapa. Požurili smo  Nedžada – da se ćevapi ne ohlade.

Bijaše mu drago zbog našeg nenadnog susreta, bijaše i nama. Ta,  ako je Zaim rodom iz Varcara, i Nedžad je naš, ko i Zaim…

Razmijenli smo nekoliko e-mailova, istina preko  njegova sina Damira.  Naravno, poslao sam mu fotografije na kojima su se srdačno zahvalili.

Evo kopij jednog e-maila:
 Poštovani gospodine Haliloviću,

 Ovdje Damir, sin Nedžadov, tata mi je proslijedio vaš Email. Mnogo vam hvala za fotografije

I detaljna objašnjenja. Preko Semira Vranića, mog dobrog druga u sevdahu, čuo sam za vas i volio bih vas nekada  upoznati. Koliko mi je poznato imate dobru arhivu I dosta informacija o starim sevdalijama, a i meni je to

Izuzetno važno pa mislim da bismo se lijepo ispričali.

D.

Sa Nedžadom Imamovićem čuo sam se telefonom nekoliko puta. I meni i Hajri je ostao u sjećanju kao neko nama veoma blizak, familjaran, pogotovo nakon što nas je jednom upitao, baš ono po starinski, srdačno, svojatno:

“Kad ćete ‘vamo! 

U kasno ljeto 2016. našao sam se u Sanatoriju u Travniku, sa, hvala Bogu pogrešnom dijagnozom teške i neizliječive bolesti koja je za dva mjeseca upravo odnijela Nedžada sa ovog svijeta. Uz to, imao sam tešpku upalu pluća i podrebricu, u grudnom košu me pritiskalo preko dva i po litra tekućine.

Ležao sam u istoj sobi, sam, u kojoj je ležao i r. Zaim kada je bolovavao. Otimao sam se, nadao se, često razmišljao o Zaimu,  njegovoj pjesmi “Stara staza” koju je Zaim komponirao baš potaknut svojoj bolešću. Sa istog pendžera gledao sam “svjetla” Zaimova Travnika u kojem je on proveo godine prije II svjetskog rata nakon što su njegovi preselili u Travnik.

Molio sam Damira da mi pošalje Zaimovu solo izvedbu “Stare staze” kako bih u orginalnom ambijentu snimio video spot I filmski ilustrirao tu pjesmu. Damir mi je pisao:

Poštovani Ibrahime,

Žao mi je što Vas je snašla bolest i nadam se da će Canada pomoći da se oporavite. 

“Stara staza” postoji u nekoliko verzija (sa Safetom, sa Nedžadom, a mislim da ima

i sa Miletom Petrovićem), ali mislim da je nema u solo verziji. Da li ste sigurno da je to postojalo?

Srdačno,

Damir

Pred svoj 70-ti rođendan ležeći u istoj sobi gdje i Nedžadov otac Zaim, Damirov did,  svaki dan i besanu noć mi je kroz glavu prolazila „Stara staza“ – sjećao sam se moga sugrađanina Zaima i njegove pjesme, pa sam onako bolestan snimio nekliko kadrova u orginalnom ambijentu za video koji sam pustio na moj rođendan – uz obavijest priajteljima na Facebooku o mojoj bolesti, zahvalio se medicinskom osolju – sve sjećajući se Velikog i Nenadmašnog Zaima.

Tako su se moje staze podudarale sa stazama Imamovića.

Predlagao sam Nedžadu da familija Imamović pokuša otkupiti rodnu kuću Zaimovu u Varcar Vakufu, renovira je i pretvori u muzej u kojem bi bili izloženi predmeti iz Zaimovog života, fotografije, gdje bi se našli svi snimci njegovih nezaboravnih intrpretacija sevdalinke, kao i pjesme u narodnom duhu koje je i sam komponirao. Naravno, tu bi se mogli kupiti CD-ovi Zaimovih, ali i Nedžadovih i Damirovih pjesama.

Ali to je samo san.

Vjerujem da su i Nedžad i Damir bili zainteresirani za takvu ideju, ali bez pomoći države to je nemoguća misija, posebno s obzirom na to u kojem dijelu Bosne se Varcar danas nalazi. Možda će doći pravi vakat za ostvarenje te ideje – sna.

Muzička obitelj Zaima Imamovića zaslužila muzej u Varcaru, makar jednu sobicu, kao spomenik narodne umjestnosti, kao mjesto gdje bi se njegovala i širila kultura sjećanja. Nekada su se u Bosni dobri pevači cijenili kao i dobe gazije.

Nažalost, i pored Peticije koju je potpisalo oko 450 Varcarana i njihovih prijatelja prije desetak godina, kojom su tražili promjenu makar jedne ulice koja bi umjesto srpskih mitoloških junaka i ličnosti koje najmaju veze sa ovim gradom, bila preimenovama u ime nekog znamenitog Varcarana, a ima ih veliki broj, za pohvalu i diku.  Ni do danas nismo dobili nikakav odgovor, iako je Petcija sa potpisma i obrazloženjem, prijedlozima, poslana preporučeno poštom, a kasnije predata i na šalteru Prijemne kancelarije Skupštine općine Mrkonjić-Grad.

Da li ćemo ipak dobiti odogvor na tu našu Peticiju, ne znam. Ali, znam da je rodni grad Zaima Imamovića, grad ZAVNOBiH-a i obnovljene državnosti RBiH  i ulicu Zaima Imamovića zaslužio.

Zaim Imamović je sigurno zaslužio da makar ona kratka ulica na Mečetu, gdje je njegova rodna kuća, ponese njegovo ime. Tako bi se podsjećali na velikog Zaima, našeg sugrađanina, velikog bosanskog sevdaliju, pa tako i na sevdalijsku obitelj Imamovića. Taj naziv ulice ne bi nikom razbio gavu, niti bio trn u oku. Da pače, svjedočio bi o svijesti svih nas kako treba uvijek cijeniti naše izvrsne umjetnike, a među njima i sevdalije kakav je veliki i neponovljivi Zaim Imamović.

Znam, da je o tome sanjao i Nedžad Imamović kojeg upravo ispraćamo na na Ahiret moleći Svemogućeg Stvoritelja da mu podari džennet.

Uz Zaima, uz sestru Zaimovu koja je također imala izvrstan glas i lijepo pjevala, u džennetu je, nadam se,  i Nedžadovo mjesto, a Bog Dragi najbolje zna.

Rahmet duši Nedžada Imamovića!

Povodom izborne pobjede doktora Dragana VOĐEVIĆA za novog načelnika Općine Mrkonjić-Grad – Varcar Vakuf, uputio sam mu danas preko Messengera slijedeću čestitku:

“Pozdrav g. dr. Vođević! Ako ste Vi doktor koji radi u Jajcu i novoizabrani načelnik Općine Mrkonjić-Grad, od srca Vam čestitam uz želje da ćete biti odličan načelnik za sve građane kao što ste i dobar liječnik za sve pacijente!”

Dr. Vođević je na ovu čestitku zahvalio uz pozdrav iz Mrkonjić-Grada.

Njegov kolega doktor u Jajcu kojeg sam kontaktirao, kaže da je dr. Vođević divan čovjek. Njegovi pacijenti ga hvale.

Zaista se na nadam da će ovaj mladi i cijenjeni doktor, inače zaposlen u Domu zdravlja u Jajcu, odbornik SO-e Mrkonjić-Grad kao novi načelnik biti jednako dobar i pravedan za sve građane bez razlike na narodnost, porijeklo i kojoj stranci pripadaju.

Bude li tako, od mene osobno će imati punu podršku, makar bila kao zehra, čak ako bude izazivala podozrenje kod bilo koga.

Nadam se da je pravi čovjek, humanista i političar, koji poštuje našu različitost, ali i ono što nam je zajedničko kao dobro, došao na pravo mjesto i da će biti biti pouzdan partner, oslonac i nada za sve, pa tako i za nas koji se nismo odrekli svog rodnog kraja, ma gdje bili.

Sulejman-beg Bahitijarević umro je u devedest i drugoj godini 15. novembra, a džennaza je 18. novembra 2020. u Sanskom Mostu.

Porijeklom i držanjem, čitavog života, iako bez begluka, bio je pravi beg ali i običan Ričanin, drag komšija.

Osmrtnicu mi šalje mi predratni rički imam Enver ef. Žužo koji žali za svakim svojim nekadašnjim džematlijom iz Rike. Koju minutu kasnije, šaljem izraze saučešća moje obitelji Sulejeman-begovom najmlađem sinu Edinu u Fredricton, New Brunswick, Canada. Edin, uzvraća odmah. Kaže:

“Hvala Ibrahime! Kad god sam bio sa ocem u Sanskom Mostu, uvijek smo te spominjali. Visoko je cijenio tvoj rad.”

I ja sam cijenio rahmetli Sulejman-bega, njegovu obitelj, družio se sa Edinom, ponekad i sa Fahrijom.

Sulejman-beg je bio kršan insan. Njegovo držanje, otmjenost i suzdržanost, osmijeh koji nije silazio s njegova lica, čvrst karakter, briga za familiju, uvijek pri ruci komšijama, sve to odavalo aristokratu starinskog kova.

Bahtijarevići su davno izgubili begluk i bogatsvo, ali Sulejman-beg je zadržao veliko bogatstvo vrlina svoga čvrstog karaktera. Bio je tih i povučen Ričanin iz Gornje mahale u Rici, živio je sa svojom familijom povučeno, dijelio dobro i zlo sa suprugom Dervišom, zajedno su podizali čestite sinove Enesa, Edina i Fahrudina u kući odmah ispod Vinograda. Ispred kuće bila ja bašta u kojoj su od ranog proljeća sijali i sadili raznovrsno povrće, ukrasili je mirisnim cvijećem.

Ujutro bi hitro promicao pokraj naše kuće u Čaršiju prema Općini, gdje je radio predano i zaradio penziju kao činovnik u Katastru. Teško da je ikad zakasnio na posao, ili da su njegovi šefovi ikada imali primjedbu na njegov rad. Na pauzi bi odlazio kući u Riku na doručak, pa se hitro vraćao u ured.

Isim putem pokraj naše kuće, uvijek žurno, vraćao bi se kući i posvećivao svojoj familiji, svojoj bašti i cvijetnjaku. Kuća i bašta Bahtijarevića blistale su kao i Sulejman-begov osmijeh, uzor Ričanima.

Predeveravši sa svojom Dervišom strahotu četničke strahovlade, nasilnika i kabadahija i brinuvši se za sudbinu sina Fahrije kojeg su zlikovci strpali u džehenem logora na Manjači, on, Derviša i Enes-Enko su dočekali kraj rata u Rici. Edin je sa svojima na vakat izmakao četnicima u Njemačku. Fahriju su četnici na Manjači katilski tukli. Kada je najzad pušten s logora, roditelji ga nisu mogli prepoznati, a ni Edin kada ga je vido ni na slici; toliko je bio izmučen, izgubljen, smršavio. Skrasio s eu Danskoj.

Taman kada su sve predeverali, Sulejman-beg, Derviša i Enko, su zajedno sa mnogim Ričanima, izbezumljeni od strana i neizvjesnosti, bez haman igdje ičeg, ostaviti kuću i baštu u Rici, svoj rodni grad, korjenove, pa bježati od potomaka nekadašnjih kmetova, uvijek četnika, kojima nikad dosta tuđega.

Sulejman-beg i njegova Derviša, nejmajući ni kud ni kome, kao i mnogi Varcarani, našli su se u Sanskom Mostu, pali ko s neba. Prijateljski su ih dočekali Sanjani, polahko su se navikavali domaćini i pridošlice jedni na druge, ali planinci, navili na svjež zrak, teško su se prilagođavali baruštini, vlazi i maglama koje su se često danima izležavale iznad Sanske doline. Ali, nije im bilo druge i nisu su žalili, da pače, bili su zahvalni Sanjanima.

Tu, u jednoj od napuštenih srpskih kuća u Kruharima, zatekao sam u zimu početkom devedest i šeste Sulejmana i Dervišu.

Obveselili su mi se kao svoj svome. Nismo su dugo vidjeli. Govorili su mi da su strepjeli i za moju sudbinu, sudbinu moje familije. Donio sam im iz Njemačke habere od sina Edina, snahe Aide i unuka Esada, pismo, poklone. Sjećam se da sam uzase imao i dva-tri paradajza koje sam ponio iz Njemačke, i darivao im. Derviša ih metnula na pendžer, kao ukras; čudom su se čudili otkud paradajz u sred zime. I, Bog zna, i tada su se prisjećali svoje sunčane bašte i rumenog krupnog paradajza jabučara koji su nekad za uzor drugima, uzgajali.

Nisam se mogao oparati Ahmeda Hifzinog (Bašića), Iđe Šehovića, a da im ne svratim na kahvu ili ostanem na konaku, dok sam tu, dok ono pomoći ne razdijelim. Tako sam proveo neko vrijeme tog studenog zimskog akšama i dubokog snijega u Sanskom Mostu, u toploj kući u koju su se smjestili Sulejman-beg i Derviša. Plaho im je bilo drago što sam ih posjetio. Sulejman-beg je bio vrlo nestrpljiv pročitati pismo koje sam mu donio od Edina iz Njemačke koji je svoje roditelje obasuo i poklonima. Sulejman-beg nam je naglas čitao to pismo.

Bili su radosni što me vide živog i zdravog, raspitivali se za svakog iz Rike, zahvaljivali za pomoć koju sam i njima donio.

Bili su sretni zbog vijesti o Edinu i njegovim, obveselili su se i meni i poklonima, ali, Bog zna, pismu i haberu o Edinu i njegovima, a u isto vrijeme bili su tužni još ne vjerujući šta ih je sve snašlo i da su sada u tuđini. Vehnuli su za svojim Varcarem i svojom Rikom. Iako im je sudbina namijenila da do kraja života budu izbjeglice, oni duhom nisu nikad napustili tu kuću u Rici pod Vinogradom, nisu prešli njen kućni prag čak i kada su je morali budzašto odreći. Oni su uvijek bili u toj lijepoj i čistoj i osunčnoj kući, u svojoj bašti i cvijetnjaku, kući u onom redu kuća u Gornjoj Mahali koje je poslije požara kada je izgorila Rika, koje je između dva svjetska rata, podigao Crveni krst.

Sretali smo se i kasnije, nekoliko puta kada bih ono donosio pomoć koju su varcarske izbjeglice i rodbina skupljale po Zapadnoj Europi, i preko mene slali svojima u Bosnu. Posljednjih godina, kada bi me vijest o odlasku na Ahiret nekoga našeg zaticala u Varcaru, odlazio bih na džennazu u Sanski Most, halaljivao sa onim koji je odlazio na onu drugu sansku obalu, tamo u onaj baška, za izbjeglice određeni i izdvojeni dio mezara. Tamo su već bili Ibraga, Rabija, Mustafa, Fadil, Ibro Tulek, Ahmed, Iđe, Sulejman-begova Derviša, Bahrudin Šehin, evo i Sulejman-beg će.

Otac Sulejman-begov bio je Esad-beg,

Pamtim ga. Bio je onizak, mrk, prosijed, brkat. U Sinanovu kahvu silazio bi odjeven u starinsku bosansku nošnju; nosio je čakšire, u džepiću prsluka sahat sa lančićem. Uvijek sa čibukom u ustima ili ruci, sa fesom na glavi, sjedio bi u Sinanovoj kahvi u društvu sa Hifzom Bašićem, Salihom Krivdićem, Smail-efendijom Mehdićem, Husom Mujkićem, Suljkanom Hrustanovićem, mojim Didom Muharemom. Bio je šutjiv. Pušio bi, meračio u duhanu i kahvi. Moguće je da su on i Did bili parnici, rođeni krajem devetnaestog stoljeća. Preko njihovih deverli glava prešla je Austro-Ugarska (Švabina) vlast, Prvi svjetski rat, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, Drugi svjetski rat, Titova Jugoslavija. Osiromašili su, Esad je izgubio begluk u Kuli, Did je prodao Selišta, i ostali su prodavali po Halugama, Hazni… Rijetko se ko osovio na noge. Društvo Esad-begovo bavilo se i zemljoradnjom i zanatstvom i trgovinom; od njegova begluka u Kuli ostalo je samo sjećanje. U Rici je Esad-beg imao mlin na dva vitla, ispod mlina bi mi djeca zagrađivali Crnu riku i kupali se ljeti. Kasnije je na mjestu Esad-begova mlina izgrađena prizmena kuća u kojoj je stanovao Esad-begov sin Nakib, bivši partizan, uzet ispod pasa, nakon ranjavanja u borbi. Ljeti bi u pokretnoj stolici-kolicima na točkovima kao u bicikla, ručnim pogonom i upravljačem, Nakib dolazio pred Sinanovu kahvu i tu, za hastalom ispred kahve, igrao karte ili slagao domine sa Ričanima. Pored Nakiba i Sulejmana, Esad-beg je imao i sina Nihada, likovnog umjetnika, koji se proslavio restauracijom džamijske ornamentike, ukrasa i levhi. Četvrti Esad-begov sin Fahrudin tragično je stradao u II svjetskom ratu. U Banjoj Lucu su živio sin Halid i kćerka Kimeta, izbjegli su u Švedsku gdje su i pomrli.

U Kuli, na nekašnjem begluku Bahtijarevića, tamo je još živi, mada kod mnogih zapretana, priča o bezima Bahtijarevićima, a zna se i mjesto gdje je stajala njihova kula.

Ispričao mi je, kako su se za lijepa i tiha vreremena, begovi Bahtijarevići u akšam dovikivali sa begovima Kulenovićima u Starom Selu, brat bratu pet-šet kilometara vazdušne linije,

Njive, livade, gajevi, sve je to što otimačinom, što agrarnim reformama, pomicanjem ograda, uklanjenjem međaša i lopovlucima oteto milom ili silom Bahtijarevićima. Sulejman-begu će biti kllanjana džennaza daleko i od Kule i od Rike i Varcara, u Sanskom Mostu, a mezar će mu biti ukraj mazarja, tamo gdje je određeno da se kopaju muhadžiri. Zbog pandemije, daleka i neizvjesna puta, kratkog roka do džennaze, Edin neće moći putovati u Bosnu da bi sa Fahrijom i Enkom spustio oca u kabur.

Nas dvojica, Sulejman-beg i ja, nismo se u životu ni mnogo puta sretali, ni puno razgovarali, Ali, obojica smo i bez riječi dobro izvagali jedan drugog i međusobno se cijenili. Nikad nije prošao naš susret da on nije pohvalio moj novinarski posao. Ta njegova podrška i priznanje je nagrada za sve ono što sam kao novinar trpio.

Stoga, zahvalan Sulejman-begu Bahtijareviću, dragom sugrađaninu, Varcaranin i Ričaninu s ljubavlju i poštovanjem ispisujem ove redove u znak sjećanja.

Iako daleko od Bosne, Varcara i Rike, one kuće u Gornjoj Mahali, loza begova Bahtijarevića se grana i razvija: u dalekoj Canadi našao se Sulejman-begov praunuk Malik, Edinov unuk, sin Esadov.

Neka Allah dž. š. podari Sulejman-begu najljepše mjesto u džennetu!

ž

DA, NAŠA SUDBINA JE U NAŠIM RUKAMA – MORAMO NASTAVITI BORBU PROTIV DAYTONA ZA VRIJEME BIDENOVE ADMINISTRACIJE

• Lobiranje i u Bosni i u Sjedinjenim Državama u potpunosti je pod kontrolom SDA

Da, naša sudbina je sigurno još uvijek u rukama (nas) Bosanaca. Biden će za BiH biti bolji od Trumpa. Ali nikada ne zaboravite da su ljudi poput Bidena – demokrati – ti koji su nam nametnuli Dayton i još uvijek su predani Daytonu. Trump bi nas zauvijek podijelio i riješio bi nas se. Moramo nastaviti energičnu borbu protiv Daytona za vrijeme Bajdenove administracije. Morate se sjetiti da je čak i Samantha Power koja nas je podržavala kao reporterka, jednom kad je otišla raditi za Obamu / Bidena, podržala je Dayton i nije nam ništa pomogla. U takvoj smo situaciji i sada. Zbog toga naša budućnost ostaje u našim rukama. Bosanci moraju energično odbiti i suprotstaviti se Daytonu za vrijeme Bajdenove administracije.Žao mi je, ali cjelokupna operacija lobiranja u BiH ovdje u Sjedinjenim Državama u potpunosti je pod kontrolom i kojom dominira SDA koji su dio daytonskog Projekta, pa čak i Haysovog aprilskog paketa ustavnih promjena. Moramo direktno lobirati kod samih bosanskih ljudi. Nadam se i vjerujem da će im moja nova knjiga koja uskoro izlazi na bosanskom jeziku sve ovo temeljito objasniti. Fab.

***

Prof Boyle se smatra građaninom države Republike BiH. Zato on i koristi prisvojne zamjenice “nas, naša…, te glagol “moramo” jer se osjeća Bosancem, posjeduje državljanstvo RBiH, ali mu je SDA uskratila pravo na obnovu pasoša.

Autor Esad Bajtal

10.9.2020. u 17:11

Imamo samo dvije mogućnosti:
da izgubimo pamet – zbog ovakve države,
ili, da izgubimo državu zbog – ovakve pameti.
M. Dragičević

Iako izrečen u aforističkoj formi, gornji uvid M. Dragičevića fotografski je tačna slika naše porazne političke i životne stvarnosti. I to bi, lakonski govoreći, bila logička suština i najkraća poruka Hadžihasanovićeve knjige. Sve ostalo su samo varijacije na temu besmislene, prevarantske vlasti i njene neodgovorne vladavine. Ubistva, samoubistva, nezaposlenost, glad, bijeda, siromaštvo, stalne tenzije, svađe, nesigurnost i besperspektivnost življenja, čine da mladi i stari, pametni, sposobni, školovani – pa i oni koji sve to nisu, svi zajedno, masovno bježe iz – Ove Zemlje.

A s masovnim bijegom građana i gomilom poraznih posljedica b-h-s etno-vladavine, i sama Država polako, ali sigurno, klizi u vlastitu propast i nestanak. Na sceni je b-h-s kakistokratija (gr. kákistos – najgori + kratéō – vladam) vladavina najgorih; oblik vladavine u kojoj (čast izuzecima), oholi i nadmeni (po principu klero-stranačke podobnosti), zauzimaju najviše političke i društvene pozicije. Vođeno voljom tih bezidejnih moćnika, bez znanja i sposobnosti, bh. društvo je ispalo iz ideologije i borbe ideja. A tamo gdje nema borbe ideja, vode se – gole interesne borbe. Odnosno, borbe dobro uvezanih interesnih krimi-etno grupa koje se domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije.

Naravno, čast rijetkima, koje autor ne zaboravlja, i koji su, zajedno s njim, nastojali raditi onako kako to nalažu Ustav, zakoni i dobri običaji. Imamo posla s autorom ozbiljne i odgovorne riječi koji svoju iskustvenu racionalno-kritičku misao okreće i prema greškama bivšeg sistema (kult ličnosti, besmislice jednopartijnosti, oholost partijskih moćnika, tajne komisije, itd.itd.) i prema ratnim tokovima devedesetih. Ukratko, knjiga govori o poraznom načinu ratnog vođenja zemlje koji više ne spada u pojam greške, nego u nešto sasvim drugo: u dobro proračunato i osmišljeno varanje bh. javnosti. Odnosno, u svjesnu tendenciju potpuno suprotnu svim patriotskim proklamacijama i javnom diskursu vladajućih struktura i (ne)odgovornih pojedinaca u vremenu „pljačkaške tranzicije, društvenog i moralnog sunovrata, te sveopšteg propadanja i očaja“. Na djelu je interesno-licemjerna klero-etnička politika (lat. interesse – biti pri nečemu, pri stvari) koja pozivanje na Državu i Zemlju (suverenu, nezavisnu, cjelovitu; multi-kulti …), podmeće kao simulakrum za moblizaciju masa, dok u stvarnosti, umjesto u korist proklamovanog (javnog, društvenog interesa), provodi politiku stranačko-ličnih, privatnih interesa.

Kao ministar odbrane, u Vladi Republike Bosne i Hercegovine u ratnom periodu, autor knjige Dobrovoljac i prevara, bio je u prilici da svojim očima, i na licu mjesta, sagleda i uvjeri se u sve ono što je građanima i najširoj javnosti, nezvanično (fama volat) bilo dobro poznato, ali ne i – formalno-činjenički dostupno. O toj vrsti nestvarne stvarnosti, o izdizanju forme i fikcije iznad života i obećanjima pobuđenih očekivanja građana, govori Hadžihasanovićevo iskustveno svjedočenje na stranicama ove knjige. A nije ni jedina ni prva knjiga te vrste. Na djelu je, kako se čitanjem da vidjeti, sprega namjenski združenog klerofanatizma, nemoralnih ambicija, i porazne činjenice da „nas nikada nisu vodili najbolji“ (str. 79).

A ko nas je vodio?

Pa knjiga govori upravo o tome. Kako u personalnom tako i u stranačkom smislu. Idući tim tragom, možemo taksativno slijediti imena moćnika koji su krivi što su, autorski govoreći, mafijaši komandanti brigada; što su neki čelnici primali nagrade od islamskih poglavara, a očekivali da nas Evropa i Amerika spašavaju; što su umjesto komandantima Korpusa i Glavnog štaba Armije, razgovarali sa cacama i jukama; što su ignorišući mišljenja članova Predsjedništva i ministara, odluke donosili sami, ili u sprezi sa nekim javnosti nevidljivim ljudima; što su, dok se u rovovima gine za nedjeljivu, cjelovitu, sekularnu državu, šutili na činjenicu da visokorangirani kadrovi SDA, sred rata, 1993. zagovaraju i spisateljski propagiraju koncept po kome će, „poslije rata“, ovdje biti „Krijeposna muslimanska država“. Faksimil programskog teksta Krijeposne muslimanske države, nalazi se u knjizi, tako da čitalac može odmah, na licu mjesta, provjeriti sve ono što slijedi u daljnjoj analizi.

Ključno pitanje ovdje je, zašto i čemu fildžan „muslimanska država“, ako se bori i gine, za javno proklamovanu cjelovitu, građansku, sekularnu multi- kulti Bosnu i Hercegovinu?

Bez ikakvog dokaza, tvrdi se da je to „želja naroda“. Jer, kako naglašava Adnan Jahić, potpisnik Krijeposne muslimanske države, „To želi muslimanski narod, na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerć“, tvrdeći kako mu je Cerić „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

A kakav je to san?

I o kakvoj „muslimanskoj državi“ se radi?

Dajući „taksativno eksplicirane postulate i objašnjenja“, Jahić precizira da će to biti „Muslimanska država; nacionalna država Bošnjaka, odnosno Muslimana“; da će imati „Muslimansku ideologiju, zasnovanu na islamu, islamskim vjersko-pravnim i etičko-socijalnim načelima“, koja će „biti ugrađena u kompletan građansko-pravni sustav buduće Muslimanske države“, polazeći od „državnih i nacionalnih simbola, preko vladajuće nacionalne politike, do školstva, socijalnih i privrednih institucija i, dakako, muslimanske porodice, ćelije cijele države“.

Naravno, ni to nije sve.

U nastavku, očito dobro instruiran, A. Jahić, u toj budućoj „krijeposnoj muslimanskoj državi“, garantuje, implicite, striktnu primjenu boljševičkog principa podobnosti: „Ljudi koji se pokažu ili dokažu kao istinski Muslimani, kao svjesni nacionalisti i dobri vjernici, prirodno će imati veće društvene privilegije od onih koji budu tvrdoglavo istrajavali na oporbi i ljevičarenju. Tako će biti promicani za predsjednike i za direktore, a o školovanju i stipendiranju da i ne govorimo“.

Dakle, prema tom klero-etničkom konceptu, nema opozicije („oporbe“), ni društvene kritike; nema ljevičarenja ni priče o jednakosti šansi, o ljudskim pravima, o demokratiji, o građanima, o socijalnoj državi … pa ni priče o kriminalu, mitu, korupciji, nepotizmu, koji danas haraju Bosnom i Hercegovinom[1] Naprotiv, i vrlo precizno: društvene privilegije će imati „svjesni nacionalisti i dobri vjernici“, tj. oni koji o svemu tome mudro šute. Tačnije, koji sve to šutke odobravaju i konformistički poslušno slijede.

Ali, ni tu nije kraj.

Idući još dalje, još boljševičkije, staljinistički jednoumnije i preciznije, Jahić piše: „Udarni termini u medijima, na radiju i TV, bioskopskim predstavama i kulturno-umjetničkim manifestacijama, bit će rezervirani za moralno-poučne i nacionalno korisne programske sadržaje; nemuslimanski materijali logično će biti na marginama produkcije i emitiranja“. Upravo zato, kaže Jahić, „islamska ideologija težit će postepenom ukidanju dualiteta svetog i profanog, vjerskog i političkog“. Jer, kako dalje objašnjava, „Islam u svojoj biti, ne poznaje rascjep vjerskog i društvenog“, naglašavajući kako „islam uopšte nije ‘religija’, već vjersko-politička ideologija“ … koja „nužno teži da obuhvati društvo u kojem egzistira, pa i državno-političke strukture kao takve“.

Konačno, i sasvim otvoreno, u svrhu provođenja, tj. „ugradnje islamske ideologije“, Jahić prezentira način vladavine tom „krijeposnom muslimanskom državom“ iz snova. Sve će da se odvija uz pomoć totalitarne kontrole građana strahom i utjerivanjem vjere i morala batinom, tj. policijskim pendrekom. Konkretno, i kako stoji u tekstu, biće to „politika čvrste ruke, reda i discipline“ koju će provoditi „izvjesna nadzorno-policijska tijela“.

Ukratko, sve će, očito, biti podvrgnuto diktatu još jednog boljševičkog principa: „ko nije s nama taj je protiv nas“. A kako je to načelo idejnog čistunstva svojevremeno provođeno u Staljinovoj praksi, ne treba posebno apsolvirati. Dovoljno je podsjetiti na literarno bolna i ljudski potresna svjedočanstva staljinističke satrapije opisana u knjigama čitavog mnoštva autora, kao što su, npr: Aleksandar Solženjicin (Arhipelag Gulag); Karl Štajner (Ruka iz groba; 7000 dana u Sibiru; Povratak iz Gulaga); Česlav Miloš (Zarobljeni um); Varlam Šalamov (Priče sa Kolime I-II); Nadežda Mandeljštam (Strah i nada I-II), itd.itd.

Sapienti sat!

Shvaćajući, očito, svu pogubnost, besmisao i licemjerje strahobalnog koncepta koji opisuje i potpisuje, po nečijem nalogu i nagovoru, Jahić, na kraju teksta Krijeposna muslimanska država, nalazi za potrebno da se jasno ogradi od svega rečenog, a sebe proglasi samo transmiterom i potpisnikom tuđe ideje. Čini to tvrdnjom kako „navedene opservacije nisu isključivo autorovim produktom“, nego dio razmišljanja koja je čuo „od dosta ljudi, pa i nekih autoriteta, čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“ (vidi P.S. faksimila teksta).

Da obesnažimo otrov ideološki tempirane harange stranačkih sinekurista, kao eventualni odgovor na Hadžihasanovićevu knjigu, pristupićemo konceptu Krijeposne muslimanske države iznutra, tj. sa stanovišta imanentne kritike, dakle, metodom analitičko-kritičkog sagledavanja i logičkog sučeljavanja pojedinih stavki samog teksta. To podrazumijeva čitav niz racionalno neizbježnih pitanja: Kako je moguće tvrditi, i na osnovu čega (istraživanje, anketa, referendum???), da muslimansku državu „želi muslimanski narod“, i istovremeno, za „formalno sredstvo primjene i ugradnje muslimanske ideologije“ zagovarati „politiku čvrste ruke, reda i discipline“, čija se provedba oslanja na „izvjesna nadzorno-policijska tijela“. Odnosno – prisilu. Ukratko, čemu potreba da se „narodne želje“ (ako su zaista narodne), nameću policijskim pendrekom i provode uz pomoć „nadzorno-policijskih tijela“? Logikom zdravog razuma to je sasvim suvišno i nepotrebno.

Pa o čemu se onda radi?

Očito o tome da „narodne želje“ nisu narodne, nego, ipak, tamo nečije (privatne, lične, stranačke), ali se, radi njihove lakše prođe u javnosti, samo nazivaju i prodaju „kao narodne“?

Čije su, dakle, „narodne želje“?

Po svemu sudeći i na osnovu rečenog, u pitanju su želje onih koje potpisnik teksta naziva naši poglavari: „svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tvrdeći kako mu je upravo Cerić, „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; (i) taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

Naravno, svako ima pravo na svoje snove, pa i Alija Izetbegović i Mustafa Cerić. O bilo čemu. Uključujući i snove o muslimanskoj državi.

Foto ins.ba

To nije sporno.

Ali, pravo na svoje snove ima i narod!

A narod je, kao što znamo, i svoje snove i svoje želje izrekao na Referendumu 1992. Bio je sasvim jasan i precizan da želi (99,7%) – suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu „državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“. Ukratko, želja naroda je „država ravnopravnih građana, naroda BiH“, a ne Krijeposna muslimanska država.

Pa otkud onda ona tu?

Odgovor je u Cerićevoj tvrdnji da se „eto napokon ostvaruje“ Alijin san „stvaranja muslimanske države u BiH“. Dakle, ipak je to samo Alijin, a ne san naroda.

Sve to porađa moralno, logičko i ljudsko čuđenje: mogu li se, i kojim pravom, uprkos jasno izraženoj narodnoj volji i želji, bilo čiji privatni snovi – ponarodnjavati? tj. podmetati i nametati narodu kao – „želja naroda“? Konačno, i kontekstualno najvažnije pitanje je – kako su Alija Izetbegović i Mustafa Cerić glasali na Referendumu: za ili protiv „suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine države ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“?

Šta sve to znači?

O čemu se tu radi?

I po čijem nalogu se radi to što se radi?

Za odgovor je nadležan vremenski okvir nastajanja i objave koncepta Krijeposne muslimanske države. Bilo je to ratne 1993. godine: Zmaj od Bosne, 27. septembar 1993. (sedmičnik za politiku, društvo i kulturu), a tekst potpisuje Adnan Jahić, nekadašnji predsjednik SDA Tuzla, i poratni glasnogovornik SDA. Otkud, dakle, ideja te vrste u tako, po opstanak Države, sudbinski važnom, dramatičnom i krvavo teškom ratnom momentu?

S jednim komparativno-aksiološkim pogledom unazad, poznavaocima idejnih kretanja, nije teško zaključiti kako se u opisanom konceptu Krijeposne muslimanske države, da prepoznati prešućena konkretizacija planova i programski sažetak ciljeva Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.[2] U kojoj Izetbegović zagovara „jedinstvo vjere i politike“ i „nespojivost islama i neislamskih sistema“. Odnosno, odbijajući logiku bilo kakvog ljudskog zajedništva muslimana i nesmuslimana, kratko i jasno, insistira na tome da „nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija“.

foto muzejalijaizetbegovic.ba

Po Izetbegoviću, „islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području“ (Islamska deklaracija, str. 22). Upravo to čini samorazumljivom prvu stavku Jahićevog teksta, da će „prostor na kojem poslije rata ostane naša Armija, BiH biti MUSLIMANSKA DRŽAVA“. A, u muslimanskoj državi, kaže Izetbegović, „nema laičkog principa“, jer ona „treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije“ (ID, str. 22).

Pa, za šta, i za koga, se onda bori Armija BiH?

Zašto se mrzne, strahuje, gladuje i gine u rovovima?

Da li za „državu ravnopravnih građana (i) naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, za kakvu se narod izjasnio na Referendumu (kako se to oficijelno uporno ponavlja pred građanima i Svijetom), ili za „muslimansku državu“ zasnovanu na „moralnom konceptu religije“?, kakvu zagovara Alija Izetbegović. Odnosno, metodološki i logički govoreći: kako je, bez „laičkog principa“, koji Izetbegović rezolutno odbacuje, moguća država ravnopravnih građana i naroda za koju se javno zalaže?[3]

To dvoje ne ide zajedno!

Ako je u pitanju lapsus ili logička konfuzija, onda bi to Neko trebao da nam objasni. I da se od svega toga javno ogradi. Ovako, bez ograde i odricanja, radi se o prešutnom i svjesnom pristajanju na – smišljenu i prozirno sofisticiranu prevaru. U tom slučaju, taj Neko se, očito, namjenski i voluntaristički neodgovorno, svih ratnih (i poratnih) godina, beskrupulozno poigrava i Građanima, i Narodom i Državom!

Međutim, zanimljivo je da, u ovoj prevarantskoj igri, ključna tvrdnja o „želji naroda“, s početka teksta, kasnije, na njegovom kraju [vidi P.S. faksimila] u novoj formulaciji – biva napuštena. Odnosno reducirana, i  svedena na formulaciju o „razmišljanju dosta ljudi“, dok su, Alija Izetbegović i Mustafa Cerić, iako ranije imenovani, sada svedeni na maglovit pojam „nekih autoriteta“, tj. onih „čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“. Tako se tekst iz prvobitne svenarodne izričitosti („želja naroda“), razvodnio u kvantitativni relativizam (o „razmišljanju dosta ljudi“), a početna personalna odrednica (Alija Izetbegović i Mustafa Cerić) svedena na bezimenu grupu „nekih autoriteta“. Dakle, o svemu se vodilo računa!

Pođimo redom.

Kao što se dā pretpostaviti, u genetskom poretku životne svakodnevnice i političke logike, neka ideja počinje i rađa se iz želje nekog pojedinca, ideologa. U ovom slučaju u pitanju je želja Jednog (Alija), koji onda nađe Drugog (Mustafa), pa se onda tu dvojicu proglasi za Grupu („nekih autoriteta“), koja, na kraju – u svojoj idejno-maštovitoj, fantazmatskoj samoponesenosti – biva prikazana kao cjelina, tj. Narod (resp. „želja naroda“). Dakle, u praksi sve ide odozgo – s vrha nadole. Ali, zarad javnosti i prihvatljivosti ideje, njen propagandni tok treba potpuno obrnuti.

Tako je u Jahićevoj priči poredak želja planski smišljeno – potpuno obrnut, i prikazan odozdo prema gore. Sve je postavljeno tako kao da želja dolazi od naroda, kako bi se Ideji (kao tobožnjoj narodnoj želji), priskrbio vanjski, društveni legitimitet, a kojoj se, tobože, i naknadno, („na kraju krajeva“), pridružuju Oni gore: svjetovni i vjerski poglavari. Jer, zaboga, poglavari samo slijede želje naroda.

Citiram:

„To želi muslimanski narod, (i), na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tako se, quasidijalektičkim obrtanjem stvari na glavu; tačnije, sofisticiranom verbalnom igrarijom, volja Jednog, na kraju prikazuje kao volja Svih, tj. želja Jednog postaje – „želja naroda“.

Sve to, staklasto prozirno zamešateljstvujušće činodejstvije, u svoj svojoj tragičnoj lagariji, i grubom falsifikovanju ciljeva naše borbe (juče) i razloga našeg življenja (danas), vodi obesmišljavanju naše egzistencije i našeg bivanja u Ovoj Zemlji. I sve neodoljivo asocira na naziv one predratne pozorišne komedije: Da li je moguće drugovi da smo svi mi volovi.[4] Ili, kako bi to etički dopadljivije konstatovao nobelovac A. Camus: „Izgubiti život nije ništa; kad dođe vrijeme bit ću za to hrabar. Ali ne mogu gledati kako nestaje smisao života, razlog našeg življenja. Ne može se živjeti bez razloga“. Mudrome dovoljno!

II

Jeste li za
suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu,
državu ravnopravnih građana, naroda BiH
– Muslimana, Srba, Hrvata
i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
(Referendumsko pitanje 1992.)

Očito, Islamska deklaracija, i iz nje proizašli koncept Krijeposne muslimanske države, nisu bili mrtvo slovo na papiru, nego praktični politički vodič za ponašanje SDA kadrova na terenu. To jasno pokazuju držanja stranačkih čelnika u zemlji i inostranstvu. Dovoljno je uzeti samo par, od čitavog niza simptomatičnih primjera kojima Hadžihasanovićeva knjiga vrvi.

Jedan od njih tiče se odlaska delegacije Vlade u Iran, ratne 1994. Sve se odvija po matrici Krijeposne muslimanske države, a na račun Republike Bosne i Hercegovine, države ravnopravnih građana i naroda, koja postoji još samo kao retorička zavjesa namijenjena građanima i narodu, kako bi onemogućila (zastrla) pogled na ono šta se iza nje – stvarno događa.

Cilj posjete Iranu bio je nabavka (kupovina) borbenih sredstava – baruta, mesinga i svega drugog što je Armiji BiH nedostajalo. Uglavnom, sve se odvijalo tôkom uobičajenim za tu vrstu namjenskih susreta. Ukratko, nakon dogovora i  napravljene specifikacije, domaćini su donijeli tekst ugovora u čijoj preambuli je, umjesto Republika Bosna i Hercegovina, pisalo: The Islamic Republic of Bosnia Hercegovina. Neupućen, i našavši se (kao Ministar odbrane RBiH) u vrlo neugodnoj situaciji, da svojim potpisom Ugovora s takvom preambulom, zastupa Državu pod lažnim, neustavnim imenom. Međutim, ljudski zbunjeni Hadžihasanović, ipak nalazi načina da se (uljudno zamolivši domaćina), na preambulu Ugovora, umjesto lažnog, The Republic of Bosnia Hercegovina, upiše ustavno ime države: Republika Bosna i Hercegovina, što je i učinjeno.

OK, reklo bi se.

Sve je uredu i – mirna Bosna.

Ali, nije baš tako.

Ova nevjerovatna antireferendumska priča ima svoj gorki nastavak.

Na završnom prijemu, Edib Bukvić, tada potpredsjednik Vlade RBiH, donosi „dokument u tvrdom povezu – Memorandum“. U preambuli Memoranduma, opet isto: nema Republike Bosne i Hercegovine. Umjesto toga ponovo je ispisano lažno i neustavno: Islamic Republic of Bosnia Hercegovina.

Neka greška?

Ne, nego, očito, ustaljena praksa o kojoj vojska RBiH i građani ne znaju ništa.

Ambasador u Iranu, tada, bio je Omer Behmen. S njim i Hasanom Čengićem, „išli smo i na džumu. Moj pratilac i ja nismo klanjali“, kaže Hadžihasanović. I to će biti jedini sporan momenat cijele posjete. Jer, za SDA kadrove nije problem lažno predstavljanje Države (skrojene po recepturi privatnih snova pojedinaca), nego to što Ministar („muslimanske države“), i njegov pratilac nisu klanjali džumu.

foto cik media

Ukratko, sve vrvi od nereda i samovolje, očigledno privatizirane, ilegalne i, u praksi, već uveliko djelatne Islamic Republic of Bosnia Hercegovina, za koju je, građanima i Armiji iza leđa, napisan čak i Ustav. O čemu je, ne jednom, i TV javno, svjedočio i akademik Muhamed Filipović, koji potvrđuje postojanje Ustava muslimanske države: „I Ustav napisali za muslimansku državu i opet kažu da Bosnu nisu dijelili“.[5]

Naravno, sve se odvija na tajno-stranačkim dogovorima i mimo znanja građana. Tako, sav u čudu, autor, navodi „nisku gluposti u jednom danu“ (4. januar 1995.). Jedna od tih je vijest o tome kako Alija Izetbegović, u posjeti Gornjem Vakufu, lično (kao da je Država njegova privatna svojina), predaje finansijsku pomoć za razvoj privrede tog kraja; druga je, izjavu Ejupa Ganića, tokom privatne posjete Turskoj, da se tamo osjeća kao kod kuće. Slijede primjeri o tome kako generali vole politiku; kako se reis bavi državnim poslovima, a oficiri grade mesdžide i džamije; te, priča o tome, ko i kako osniva banku u Visokom …

Ali, ni neki drugi dani i primjeri, nisu ništa manje iracionalni i apsurdni. Tako čitamo i to kako, nekad „istaknuti psovači boga“, sada „svaki dan idu na džumu“; kako se šutke, i bez istrage, prelazi preko pogibije (sumnjivi saobraćajni udes), generala Arifa Pašalića; kako vlast razvija moć pojedinaca i oligarhija, a ne institucija sistema, pogotovo ne države. Kako babo i sin (Halid i Hasan Čengić), rudarima Breze (braniocima Bosne) za par čizama naplaćuju 50-60 tona uglja; kako vlastodršci „nisu ni prstom mrdnuli“ da spase zarobljenog Avdu Palića, pukovnika Armije BiH, jer (kao član SDP-a) „nije bio naš“. I kako, vezivanjem vlasti uz Boga, vlastodršci, zapravo, samo učvršćuju vlastitu moć.

Tu su i priče o zakletvi Mladih Muslimana i njihovoj otvorenoj podršci fašističkoj Italiji i Njemačkoj; o tome kako se b-h-s „pobjedničke stranke dogovaraju o podjeli ljudi, stanova, zemlje i vode“. Kako se ometa svako „građansko organizovanje“; kako Armijom i policijom upravlja grupa ljudi; i kako kontrolišu međunarodnu pomoć Bosni, koja, opet, dolazi vaninstitucionalno; itd.itd. Sve to, htjeli mi to ili ne, porađa čitav niz ljudskih, patriotskih, moralnih, etičkih, političkih, demokratskih, pravnih, civilizacijskih i drugih pitanja.

Ukratko:

Ako Armijom (i policijom), upravlja grupa ljudi, šta je onda Ministar odbrane, čemu služi Hamdija Hadžihasanović? Čemu i kome služe svi ostali, oficijelni, javno imenovani kadrovi Države, ako neko drugi, iz sjene, praktično provodi i realizuje skrivene, antiustavne, antireferendumske zadaće moćnika SDA? I, konačno, šta je naš stvarni problem danas? Da li samo to što Bosnu i Hercegovinu SNSD i HDZ otvoreno ruše, ili to što je SDA lažno brani?[6]

???

Nema odgovora.

Ostaje samo mūk i neizbježno moralno, ljudsko iščuđavanje.

Kako je sve to moguće? Ta besmislena igra; nadmena, hazjajinsko-drčna samovolja; autoritarna patologija; to ispadanje iz normalnog, odnosno, nestajanje smisla i razaranje razloga našeg življenja … I sve to dok narod u ratu krvari i gine, a u miru, gladuje, kopa po kontejnerima i živi u strahu i strepnji, jedva sastavljajući kraj s krajem.

Hamdija Hadžihasanović – foto avaz.ba

Za eventualni odgovor na gornja i njima slična pitanja, nikakav racionalni pristup nije kompetentan. Tu Razum nema šta da kaže. Pa, kako onda, dokučiti dubinu besmisla klero-politikantski projektovanog varanja i samozavaravanja, kojemu smo, kao građani Ove Zemlje, izloženi već tridesetak godina. Zemlje, u kojoj „sve češće srećemo takve oblike (političkog) ponašanja koji, prije svega, zbog svoje neuobičajenosti i nesvakodnevnosti dobijaju kvalifikativ nečeg neprirodnog, nenormalnog, devijantnog i patološkog“. Međutim, u sveopštoj oguglalosti na sve, to više nikoga ne zbunjuje. Niti se koga tiče ni dotiče!

Jer, „izgubivši, ponekad, samom svojom učestalošću snagu iznenađenja“ (kako nas uči patologija životne svakodnevnice), „ne mali broj ovakvih oblika ponašanja, pošto se jednom već objelodani, nastavi da egzistira, tačnije, koegzistira sa ostalim tzv. normalnim i uobičajenim vidovima odnosa spram sebe i okolnog svijeta. Vremenom, neki od njih … se toliko rašire i učestaju, da sami postaju nosioci zdravog i normalnog, ili bivaju integrisani u šire i opštije forme društvenih odnosa, pa … gotovo potpuno izgube karakter devijantnog, nečeg što izaziva pažnju, pa i osudu javnosti“.[7]

Upravo time, tim psihološkim momentom navike, mogu se, bar djelomično, u situaciji masovne nezaposlenosti, siromaštva, bijede, gladi, poniženja i jeftinih manipulacija od strane etno-vlastodržaca – kojima su, kontinuirano, sistematski izlagani i izloženi tokom svih ratnih i poratnih godina – objasniti zagonetna, nerazumljiva šutnja javnosti i pasivnost gladnih i izigranih etno-podanika Bosne i Hercegovine.

Svaka istinski demokratska vlast (a takvom sebe predstavljaju b-h-s etno-vlastodršci), stidila bi se ponizno-podaničke šutnje vlastitih građana u ovakvoj situaciji. Situaciji zreloj za ljudsku, demokratsku i civilizacijsku pobunu i ustajanje u zaštitu svojih elementarni ljudskih prava i vlastitog ljudskog dostojanstva. Umjesto toga građani (resp. etno-podanici) šute. Očito, boje se nadmenih etno-politika, koje su, filozofiju svoje makijavelistički neljudske vladavine, spremne braniti svim sredstvima. Pa i, pretvaranjem vlastitih građana u leševe.

O tome najbolje svjedoče brojna neriješena ubistva građana, novinara, privrednika, studenata, policajaca … U posljednjih dvadeset godina neriješeno je četrdeset slučajeva.[8] Samo na području banjalučke regije, odnosno Banje Luke, Bosanske Gradiške, Prijedora i Bosanske Dubice, u periodu od 1995. do 2015. neriješeno je 28 ubistava muškaraca, žena i njihove djece i za sve te zločine ni do danas niko nije procesuiran.[9]

Ukratko, ova nas knjiga, jezikom pouzdanog svjedoka, ratnog Ministra odbrane RBiH, daleko od bilo kakve lične pragmatske logike, već u svom naslovu, upozorava na veliku prevaru građana i naroda Bosne i Hercegovine. Sveto političko b-h-s trojstvo, svih ratnih i poratnih godina, kako se da vidjeti iz navedenih primjera i događaja, istrajava na identičnoj matrici vladanja podešenoj za realizacije vlastitih ciljeva i svrha. A sve to, tobože, u ime naroda. Konačni rezultati te i takve vladavine vidljivi su na svakom koraku.

Samo par primjera:

Mi smo danas građani sa najmanjom kupovnom moći u Evropi; prvi u svijetu na indeksu mita i korupcije; spadamo među 8 najjadnijih zemalja svijeta[10]; a istovremeno, prema istraživanju Wealth-X, imamo 85 multimilionera teških 9 milijardi dolara.[11] Da apsurd bude veći, mi smo, sa svojim morem, rijekama, poljima i planinama; sa ogromnim šumskim i rudnim potencijalima, bogata zemlja a siromašna država. Država siromašnih građana. I to sasvim jasno govori da je naše siromaštvo projektovano i proizvedeno prevarama i pljačkom.[12] A cinizam tog siromaštva i te bijede, sastoji se u činjenici da je sve rađeno u ime naroda, u ime tobožnje zaštite tobožnjeg vitalnog nacionalnog interesa.

Ukratko, na sceni je pljačka naroda – u ime naroda!

Svemu tome prethodila je politizacija religija i religizacija b-h-s politika. O svemu tome vjerske zajednice šute? A istovremeno propovijedaju da Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Ponašaju se „kao da je smrt neprovjerena glasina“. Dakle, ovdje su Religije izdale Vjeru. Našavši svoje bogove na Zemlji, okrenule su leđa i Bogu i narodu. Živimo u vrijeme religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju. I to je sva njihova vjera. U tom smislu, Oni s Religijom stoje odlično. Ali su zato u teškoj zavadi s Vjerom. Upravo zato, i tragom te logike, sve što preostaje nemoćnom i obespravljenom čitaocu koji dođe do kraja ove mučne knjige, jeste samo usrdna, skrušena molba Svevišnjem, na način kako je izrečena u onom ljudski nadahnutom aforizmu J. Nikolića:

Pomozi Bože ako te ima.
Ako te nema, reci, da se (više) ne nadamo.

[1] https://www.unodc.org/documents/data-and-analysis/statistics/corruption/Prevod_izvjestaja_BHS_fina_za_stampu_ispravljeno.pdf

[2] A. Izetbegović, Islamska deklaracija, Sarajevo, 1990.

[3] Cf. E. Bajtal, Zloupotreba religije u političke svrhe, in: Esad Bajtal, Država na čekanju, drugo izdanje, Sarajevo 2009. str. 139

[4] Autor Jovan Keser

[5] https://www.youtube.com/watch?v=HTqcAPkETqE&feature=share&fbclid=IwAR3iO4o1qyhhDDmqZAIjtRqZs2nT5ZgepJvbYxM1AC8U38A09P8g9BEvFK4

[6] https://vijesti.ba/clanak/458007/dodikov-kum-preuzeo-kompletan-posao-oko-bloka-7

[7] D. Kecmanović, Između normalnog i patološkog, Beograd 1973. str. 5

[8] http://www.bhrt.ba/veliki-broj-nerijesenih-ubistava-u-bih/

[9] https://faktor.ba/vijest/zabrinjavajui-podaci-iz-jednog-dijela-bih-nerijeeno-28-svirepih-ubistava-281854

[10] https://hayat.ba/bih-osma-na-listi-najjadnijih-zemalja-u-svijetu-glavni-razlog-nezaposlenost/28554/

[11] https://vijesti.ba/clanak/107591/85-milionera-u-bih-posjeduje-9-milijardi-dolara

[12] https://www.radiosarajevo.ba/biznis/ekonomija/procitajte-koliko-milionera-zivi-u-bih/243207

Hamdija Hadžihasanović, predratni ugledni privrednik, tokom rata, u jesen 1993. godine, izabran je za ministra odbrane u Vladi Bosne i Hercegovine na čijem se čelu nalazio Haris Silajdžić. Iako je ostavku na tu funkciju podnio samo desetak mjeseci kasnije (u proljeće 1994. godine) Hadžihasanović će ostati upamćen po brojnim reformama odbrane koje je proveo, ali i nekim koje nije uspio realizirati. Zbog čega mu to nije pošlo za rukom i od koga su dolazile opstrukcije, podmetanja zbog kojih je na kraju napustio Ministarstvo odbrane, Hadžihasanović iscrpno i kritički svjedoči u knjizi “Dobrovoljac i prevare” koja je ovih dana izašla iz štampe u izdanju izdavačke kuće “KULT-B” iz Sarajeva.

Izvor: Tačno.net

https://www.tacno.net/naslovnica/anti-referendumska-muslimanska-drzava-cije-su-narodne-zelje/?fbclid=IwAR1KHL7bv9Gb1t31aPC95X3T9ASUbgk0s3mZF_zlcttxjAMQXpYYJrGaMKM