In memoriam Nedžad IMAMOVIĆ – SEVDALIJA, STOPAMA SVOGA VELIKOG OCA ZAIMA

U Sarajevu je nakon dva mjeseca borbe za teškom bolešču, na Ahiret preselio Nedžad Imamović, sin Zaimov, otac Damirov.

Jabuka ne pada daleko od stabla, stara je poslovica.

Zaim je jedan od najvećih pjevača sevdalinki koje smo ikad imali, Nedžad je pokušao i dao sve od sebe da osvjetla svoj i Zaimov obraz u muzici, kao gitarista i kao pjevač.

Za Nedžadom su ostale brojne interpretacije sevdalinki, a postoji i CD gdje pjeva sa ocem Zaimom u duetu.

Svirao je bas-gitaru dvadeset godina u Orkestru RTV Sarajevo pod vodstvom velikog harmonikaša, jednog od najvećih u nas, Ismeta Alajbegovića Šerbe.

Stopama dida Zaima, oca Nedžada na muzičkoj je sceni Sarajeva i Bosne, a bogme i van njenih granica, je pod reflektorima Damir koji ima moderniji pristup u aranžmanu sevdalinke.

Susret sa r. Nedžadom je bio slučajan, na ulici, u Sarajevu, negdje 2016. Prepoznao sam ga u prolazu, hitio je. Bio sma sa Hajrom. Nedžad je zastavo, pružio sam mu ruku, i dok je pokušavao da me se sjeti – a to je ipak bilo nemoguće – predstavio sam mu se.

– Ah znam! Iz rodnog mjesta moga r. oca. Novinar televizije, je li tako!

Razmijenili smo nekoliko rečenica. U iz najlon kese umotani u bijelo ćage, bili su tek kupljeni vrući ćevapi,  ali Nedžad nije žurio, makar se i ohladili, tako je rekao.

Raspitvao sam se za Zaimov mezar. Obećao sam proučiti r. Zaimu Elham, to sam inače činio često, ali na mezaru ni do danas, nažalost, nisam bio.

Nastavio se eglen oko rodnog mjesta Zaimovog. Pitao me Nedžad postoji li kuća u kojoj je Zaim rođen.

Rekao sam mu da postoji, te da nam je tu kuću pokazao sam r. Zaim kada je dolazio u Varcar kada su ono, davno, negdje početkom osamdestih godina, snimali tv-emisiju na jazeru Balukhani.

Rekao sam da je kuća još uzgor, da se nalazi odmah iza Doma ZAVNOBiH-a, uz Mečet.

Obveslio se, bilo mu je drago kada sam mu rekao da imam nekoliko fotografija sa Zaimom, dvije tri sa Balukhane, a jednu, koja bi mu mogla biti najdraža i najvažnija, snimjenu ispred same Zaimove rodne kuće.

Na Nedžadovom  sijala je radost.

Molio mi da mu te fotografije ustupim. Razmijenili smo još nekoliko riječi. Iz najlon kese je dopirao miris ćevapa. Požurili smo  Nedžada – da se ćevapi ne ohlade.

Bijaše mu drago zbog našeg nenadnog susreta, bijaše i nama. Ta,  ako je Zaim rodom iz Varcara, i Nedžad je naš, ko i Zaim…

Razmijenli smo nekoliko e-mailova, istina preko  njegova sina Damira.  Naravno, poslao sam mu fotografije na kojima su se srdačno zahvalili.

Evo kopij jednog e-maila:
 Poštovani gospodine Haliloviću,

 Ovdje Damir, sin Nedžadov, tata mi je proslijedio vaš Email. Mnogo vam hvala za fotografije

I detaljna objašnjenja. Preko Semira Vranića, mog dobrog druga u sevdahu, čuo sam za vas i volio bih vas nekada  upoznati. Koliko mi je poznato imate dobru arhivu I dosta informacija o starim sevdalijama, a i meni je to

Izuzetno važno pa mislim da bismo se lijepo ispričali.

D.

Sa Nedžadom Imamovićem čuo sam se telefonom nekoliko puta. I meni i Hajri je ostao u sjećanju kao neko nama veoma blizak, familjaran, pogotovo nakon što nas je jednom upitao, baš ono po starinski, srdačno, svojatno:

“Kad ćete ‘vamo! 

U kasno ljeto 2016. našao sam se u Sanatoriju u Travniku, sa, hvala Bogu pogrešnom dijagnozom teške i neizliječive bolesti koja je za dva mjeseca upravo odnijela Nedžada sa ovog svijeta. Uz to, imao sam tešpku upalu pluća i podrebricu, u grudnom košu me pritiskalo preko dva i po litra tekućine.

Ležao sam u istoj sobi, sam, u kojoj je ležao i r. Zaim kada je bolovavao. Otimao sam se, nadao se, često razmišljao o Zaimu,  njegovoj pjesmi “Stara staza” koju je Zaim komponirao baš potaknut svojoj bolešću. Sa istog pendžera gledao sam “svjetla” Zaimova Travnika u kojem je on proveo godine prije II svjetskog rata nakon što su njegovi preselili u Travnik.

Molio sam Damira da mi pošalje Zaimovu solo izvedbu “Stare staze” kako bih u orginalnom ambijentu snimio video spot I filmski ilustrirao tu pjesmu. Damir mi je pisao:

Poštovani Ibrahime,

Žao mi je što Vas je snašla bolest i nadam se da će Canada pomoći da se oporavite. 

“Stara staza” postoji u nekoliko verzija (sa Safetom, sa Nedžadom, a mislim da ima

i sa Miletom Petrovićem), ali mislim da je nema u solo verziji. Da li ste sigurno da je to postojalo?

Srdačno,

Damir


Pred svoj 70-ti rođendan ležeći u istoj sobi gdje i Nedžadov otac Zaim, Damirov did,  svaki dan i besanu noć mi je kroz glavu prolazila „Stara staza“ – sjećao sam se moga sugrađanina Zaima i njegove pjesme, pa sam onako bolestan snimio nekliko kadrova u orginalnom ambijentu za video koji sam pustio na moj rođendan – uz obavijest priajteljima na Facebooku o mojoj bolesti, zahvalio se medicinskom osolju – sve sjećajući se Velikog i Nenadmašnog Zaima.

Tako su se moje staze podudarale sa stazama Imamovića.

Predlagao sam Nedžadu da familija Imamović pokuša otkupiti rodnu kuću Zaimovu u Varcar Vakufu, renovira je i pretvori u muzej u kojem bi bili izloženi predmeti iz Zaimovog života, fotografije, gdje bi se našli svi snimci njegovih nezaboravnih intrpretacija sevdalinke, kao i pjesme u narodnom duhu koje je i sam komponirao. Naravno, tu bi se mogli kupiti CD-ovi Zaimovih, ali i Nedžadovih i Damirovih pjesama.

Ali to je samo san.

Vjerujem da su i Nedžad i Damir bili zainteresirani za takvu ideju, ali bez pomoći države to je nemoguća misija, posebno s obzirom na to u kojem dijelu Bosne se Varcar danas nalazi. Možda će doći pravi vakat za ostvarenje te ideje – sna.

Muzička obitelj Zaima Imamovića zaslužila muzej u Varcaru, makar jednu sobicu, kao spomenik narodne umjestnosti, kao mjesto gdje bi se njegovala i širila kultura sjećanja. Nekada su se u Bosni dobri pevači cijenili kao i dobe gazije.

Nažalost, i pored Peticije koju je potpisalo oko 450 Varcarana i njihovih prijatelja prije desetak godina, kojom su tražili promjenu makar jedne ulice koja bi umjesto srpskih mitoloških junaka i ličnosti koje najmaju veze sa ovim gradom, bila preimenovama u ime nekog znamenitog Varcarana, a ima ih veliki broj, za pohvalu i diku.  Ni do danas nismo dobili nikakav odgovor, iako je Petcija sa potpisma i obrazloženjem, prijedlozima, poslana preporučeno poštom, a kasnije predata i na šalteru Prijemne kancelarije Skupštine općine Mrkonjić-Grad.

Da li ćemo ipak dobiti odogvor na tu našu Peticiju, ne znam. Ali, znam da je rodni grad Zaima Imamovića, grad ZAVNOBiH-a i obnovljene državnosti RBiH  i ulicu Zaima Imamovića zaslužio.

Zaim Imamović je sigurno zaslužio da makar ona kratka ulica na Mečetu, gdje je njegova rodna kuća, ponese njegovo ime. Tako bi se podsjećali na velikog Zaima, našeg sugrađanina, velikog bosanskog sevdaliju, pa tako i na sevdalijsku obitelj Imamovića. Taj naziv ulice ne bi nikom razbio gavu, niti bio trn u oku. Da pače, svjedočio bi o svijesti svih nas kako treba uvijek cijeniti naše izvrsne umjetnike, a među njima i sevdalije kakav je veliki i neponovljivi Zaim Imamović.

Znam, da je o tome sanjao i Nedžad Imamović kojeg upravo ispraćamo na na Ahiret moleći Svemogućeg Stvoritelja da mu podari džennet.

Uz Zaima, uz sestru Zaimovu koja je također imala izvrstan glas i lijepo pjevala, u džennetu je, nadam se,  i Nedžadovo mjesto, a Bog Dragi najbolje zna.

Rahmet duši Nedžada Imamovića!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.