In memoriam SULEJMAN-BEG BAHTIJAREVIĆ – FINI I UGLAĐENI GOSPODIN, ARISTOKRAT

Sulejman-beg Bahitijarević umro je u devedest i drugoj godini 15. novembra, a džennaza je 18. novembra 2020. u Sanskom Mostu.

Porijeklom i držanjem, čitavog života, iako bez begluka, bio je pravi beg ali i običan Ričanin, drag komšija.

Osmrtnicu mi šalje mi predratni rički imam Enver ef. Žužo koji žali za svakim svojim nekadašnjim džematlijom iz Rike. Koju minutu kasnije, šaljem izraze saučešća moje obitelji Sulejeman-begovom najmlađem sinu Edinu u Fredricton, New Brunswick, Canada. Edin, uzvraća odmah. Kaže:

“Hvala Ibrahime! Kad god sam bio sa ocem u Sanskom Mostu, uvijek smo te spominjali. Visoko je cijenio tvoj rad.”

I ja sam cijenio rahmetli Sulejman-bega, njegovu obitelj, družio se sa Edinom, ponekad i sa Fahrijom.

Sulejman-beg je bio kršan insan. Njegovo držanje, otmjenost i suzdržanost, osmijeh koji nije silazio s njegova lica, čvrst karakter, briga za familiju, uvijek pri ruci komšijama, sve to odavalo aristokratu starinskog kova.

Bahtijarevići su davno izgubili begluk i bogatsvo, ali Sulejman-beg je zadržao veliko bogatstvo vrlina svoga čvrstog karaktera. Bio je tih i povučen Ričanin iz Gornje mahale u Rici, živio je sa svojom familijom povučeno, dijelio dobro i zlo sa suprugom Dervišom, zajedno su podizali čestite sinove Enesa, Edina i Fahrudina u kući odmah ispod Vinograda. Ispred kuće bila ja bašta u kojoj su od ranog proljeća sijali i sadili raznovrsno povrće, ukrasili je mirisnim cvijećem.

Ujutro bi hitro promicao pokraj naše kuće u Čaršiju prema Općini, gdje je radio predano i zaradio penziju kao činovnik u Katastru. Teško da je ikad zakasnio na posao, ili da su njegovi šefovi ikada imali primjedbu na njegov rad. Na pauzi bi odlazio kući u Riku na doručak, pa se hitro vraćao u ured.

Isim putem pokraj naše kuće, uvijek žurno, vraćao bi se kući i posvećivao svojoj familiji, svojoj bašti i cvijetnjaku. Kuća i bašta Bahtijarevića blistale su kao i Sulejman-begov osmijeh, uzor Ričanima.

Predeveravši sa svojom Dervišom strahotu četničke strahovlade, nasilnika i kabadahija i brinuvši se za sudbinu sina Fahrije kojeg su zlikovci strpali u džehenem logora na Manjači, on, Derviša i Enes-Enko su dočekali kraj rata u Rici. Edin je sa svojima na vakat izmakao četnicima u Njemačku. Fahriju su četnici na Manjači katilski tukli. Kada je najzad pušten s logora, roditelji ga nisu mogli prepoznati, a ni Edin kada ga je vido ni na slici; toliko je bio izmučen, izgubljen, smršavio. Skrasio s eu Danskoj.

Taman kada su sve predeverali, Sulejman-beg, Derviša i Enko, su zajedno sa mnogim Ričanima, izbezumljeni od strana i neizvjesnosti, bez haman igdje ičeg, ostaviti kuću i baštu u Rici, svoj rodni grad, korjenove, pa bježati od potomaka nekadašnjih kmetova, uvijek četnika, kojima nikad dosta tuđega.

Sulejman-beg i njegova Derviša, nejmajući ni kud ni kome, kao i mnogi Varcarani, našli su se u Sanskom Mostu, pali ko s neba. Prijateljski su ih dočekali Sanjani, polahko su se navikavali domaćini i pridošlice jedni na druge, ali planinci, navili na svjež zrak, teško su se prilagođavali baruštini, vlazi i maglama koje su se često danima izležavale iznad Sanske doline. Ali, nije im bilo druge i nisu su žalili, da pače, bili su zahvalni Sanjanima.

Tu, u jednoj od napuštenih srpskih kuća u Kruharima, zatekao sam u zimu početkom devedest i šeste Sulejmana i Dervišu.

Obveselili su mi se kao svoj svome. Nismo su dugo vidjeli. Govorili su mi da su strepjeli i za moju sudbinu, sudbinu moje familije. Donio sam im iz Njemačke habere od sina Edina, snahe Aide i unuka Esada, pismo, poklone. Sjećam se da sam uzase imao i dva-tri paradajza koje sam ponio iz Njemačke, i darivao im. Derviša ih metnula na pendžer, kao ukras; čudom su se čudili otkud paradajz u sred zime. I, Bog zna, i tada su se prisjećali svoje sunčane bašte i rumenog krupnog paradajza jabučara koji su nekad za uzor drugima, uzgajali.

Nisam se mogao oparati Ahmeda Hifzinog (Bašića), Iđe Šehovića, a da im ne svratim na kahvu ili ostanem na konaku, dok sam tu, dok ono pomoći ne razdijelim. Tako sam proveo neko vrijeme tog studenog zimskog akšama i dubokog snijega u Sanskom Mostu, u toploj kući u koju su se smjestili Sulejman-beg i Derviša. Plaho im je bilo drago što sam ih posjetio. Sulejman-beg je bio vrlo nestrpljiv pročitati pismo koje sam mu donio od Edina iz Njemačke koji je svoje roditelje obasuo i poklonima. Sulejman-beg nam je naglas čitao to pismo.

Bili su radosni što me vide živog i zdravog, raspitivali se za svakog iz Rike, zahvaljivali za pomoć koju sam i njima donio.

Bili su sretni zbog vijesti o Edinu i njegovim, obveselili su se i meni i poklonima, ali, Bog zna, pismu i haberu o Edinu i njegovima, a u isto vrijeme bili su tužni još ne vjerujući šta ih je sve snašlo i da su sada u tuđini. Vehnuli su za svojim Varcarem i svojom Rikom. Iako im je sudbina namijenila da do kraja života budu izbjeglice, oni duhom nisu nikad napustili tu kuću u Rici pod Vinogradom, nisu prešli njen kućni prag čak i kada su je morali budzašto odreći. Oni su uvijek bili u toj lijepoj i čistoj i osunčnoj kući, u svojoj bašti i cvijetnjaku, kući u onom redu kuća u Gornjoj Mahali koje je poslije požara kada je izgorila Rika, koje je između dva svjetska rata, podigao Crveni krst.

Sretali smo se i kasnije, nekoliko puta kada bih ono donosio pomoć koju su varcarske izbjeglice i rodbina skupljale po Zapadnoj Europi, i preko mene slali svojima u Bosnu. Posljednjih godina, kada bi me vijest o odlasku na Ahiret nekoga našeg zaticala u Varcaru, odlazio bih na džennazu u Sanski Most, halaljivao sa onim koji je odlazio na onu drugu sansku obalu, tamo u onaj baška, za izbjeglice određeni i izdvojeni dio mezara. Tamo su već bili Ibraga, Rabija, Mustafa, Fadil, Ibro Tulek, Ahmed, Iđe, Sulejman-begova Derviša, Bahrudin Šehin, evo i Sulejman-beg će.

Otac Sulejman-begov bio je Esad-beg,

Pamtim ga. Bio je onizak, mrk, prosijed, brkat. U Sinanovu kahvu silazio bi odjeven u starinsku bosansku nošnju; nosio je čakšire, u džepiću prsluka sahat sa lančićem. Uvijek sa čibukom u ustima ili ruci, sa fesom na glavi, sjedio bi u Sinanovoj kahvi u društvu sa Hifzom Bašićem, Salihom Krivdićem, Smail-efendijom Mehdićem, Husom Mujkićem, Suljkanom Hrustanovićem, mojim Didom Muharemom. Bio je šutjiv. Pušio bi, meračio u duhanu i kahvi. Moguće je da su on i Did bili parnici, rođeni krajem devetnaestog stoljeća. Preko njihovih deverli glava prešla je Austro-Ugarska (Švabina) vlast, Prvi svjetski rat, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, Drugi svjetski rat, Titova Jugoslavija. Osiromašili su, Esad je izgubio begluk u Kuli, Did je prodao Selišta, i ostali su prodavali po Halugama, Hazni… Rijetko se ko osovio na noge. Društvo Esad-begovo bavilo se i zemljoradnjom i zanatstvom i trgovinom; od njegova begluka u Kuli ostalo je samo sjećanje. U Rici je Esad-beg imao mlin na dva vitla, ispod mlina bi mi djeca zagrađivali Crnu riku i kupali se ljeti. Kasnije je na mjestu Esad-begova mlina izgrađena prizmena kuća u kojoj je stanovao Esad-begov sin Nakib, bivši partizan, uzet ispod pasa, nakon ranjavanja u borbi. Ljeti bi u pokretnoj stolici-kolicima na točkovima kao u bicikla, ručnim pogonom i upravljačem, Nakib dolazio pred Sinanovu kahvu i tu, za hastalom ispred kahve, igrao karte ili slagao domine sa Ričanima. Pored Nakiba i Sulejmana, Esad-beg je imao i sina Nihada, likovnog umjetnika, koji se proslavio restauracijom džamijske ornamentike, ukrasa i levhi. Četvrti Esad-begov sin Fahrudin tragično je stradao u II svjetskom ratu. U Banjoj Lucu su živio sin Halid i kćerka Kimeta, izbjegli su u Švedsku gdje su i pomrli.

U Kuli, na nekašnjem begluku Bahtijarevića, tamo je još živi, mada kod mnogih zapretana, priča o bezima Bahtijarevićima, a zna se i mjesto gdje je stajala njihova kula.

Ispričao mi je, kako su se za lijepa i tiha vreremena, begovi Bahtijarevići u akšam dovikivali sa begovima Kulenovićima u Starom Selu, brat bratu pet-šet kilometara vazdušne linije,

Njive, livade, gajevi, sve je to što otimačinom, što agrarnim reformama, pomicanjem ograda, uklanjenjem međaša i lopovlucima oteto milom ili silom Bahtijarevićima. Sulejman-begu će biti kllanjana džennaza daleko i od Kule i od Rike i Varcara, u Sanskom Mostu, a mezar će mu biti ukraj mazarja, tamo gdje je određeno da se kopaju muhadžiri. Zbog pandemije, daleka i neizvjesna puta, kratkog roka do džennaze, Edin neće moći putovati u Bosnu da bi sa Fahrijom i Enkom spustio oca u kabur.

Nas dvojica, Sulejman-beg i ja, nismo se u životu ni mnogo puta sretali, ni puno razgovarali, Ali, obojica smo i bez riječi dobro izvagali jedan drugog i međusobno se cijenili. Nikad nije prošao naš susret da on nije pohvalio moj novinarski posao. Ta njegova podrška i priznanje je nagrada za sve ono što sam kao novinar trpio.

Stoga, zahvalan Sulejman-begu Bahtijareviću, dragom sugrađaninu, Varcaranin i Ričaninu s ljubavlju i poštovanjem ispisujem ove redove u znak sjećanja.

Iako daleko od Bosne, Varcara i Rike, one kuće u Gornjoj Mahali, loza begova Bahtijarevića se grana i razvija: u dalekoj Canadi našao se Sulejman-begov praunuk Malik, Edinov unuk, sin Esadov.

Neka Allah dž. š. podari Sulejman-begu najljepše mjesto u džennetu!

ž

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.