Autor: Ibrahim HALILOVIĆ

• Osvrt povodom najnovijeg srbovanja književnika, novinara, prevoditelja, beogradskog kolumnista sarajevskog „Oslobođenja“ Muharema Bazdulja sa Nemanjom Kusturicom i Petrom Handkeom u Višegradu

• Kusturica, Bazdulj i Handke su svoje četništvo, negaciju genocida samo još jednom potvrdili u Višegradu, mjestu strašnog genocidnog zločina gdje su za vrijeme okupacije 14. juna 1992. četnici spalili 70 živih ljudi, žena i djece

• Umjesto da filmadžiji Nemanji, književniku Bazdulju i nobelovcu Handkeu taj strašni zločin spaljivanja živih civila u njihovim kućama bude motiv za umjetnička djela, osudu tog zločina, oni pjevaju i rugaju se žrtvama genocida kojeg inače negiraju i to u samo predvečerje svjetskog Dana pobjede nad fašizmom

Nije vijest dana da je Muharem Bazdulj, pisac, prevodilac, beogradski (sic!) kolumnista „Oslobođenja“ pjevao i igrao sa negatorima genocida nobelovcem i četnicima po vokaciji Handkeom i Kusturicom. Jer, Bazdulj odavno pripada društvu negatora genocida i to javno to ponavlja i dokazuje, bilo kao pomoćnik urednika nekad ili kao beogradski kolumnista sarajevskog dnevnika „Oslobođenja“ zadnjih godina.

Nije vijest da se „Oslobođenje“ izjavom glavne urednice Vildane Selimbegović javno odreklo svoga beogradskog kolumniste Bazdulja. Vijest bi bila da ga se odrekla davno, umjesto što je pristala da joj četnik Bazdulj bude desna ruka dobro plaćen da bi srbovao u tom biltenu SDA. Bazdulj je do 2012. Kada je preselio u Beograd do 2012. drugo po rangu uredničko mjesto u „Oslobođenju.“ Taj i takav četnik nije smetao ni SDA ni Selimbegvićki, a ni onima koji ga tek danas, poput Komšića, Tulića…, nazivaju četnikom.

Na četništvo obloporna Vildana Selimbegović, urednica “Oslobođenja”

Selibegovićki nije smetalo Bazduljevo srbovanje ni nakon njegova preseljenja u Beograd; da pače, iz četničke prijestonice nastavio je pisati komentare koji nisu tuknuli niti bazdili Selimbegovićki četništvom, a ni mnogima koji danas negoduju zbog Baduljevog pjevanja sa Nemanjom i Handkaom, negatorima genocida sve trojicu nazivajući četnicima.

Kusturica, Bazdulj i Handke su svoje četništvo, negaciju genocida samo još jednom potvrdili u Višegradu gdje su vrijeme okupacije u prošlom ratu četnici spaljivali žive nedužne ljude, muslimane Bošnjake. Umjesto da filmadžiji Namanji, književniku Bazdulju i nobelovcu Handkeu taj strašni zločin spaljivanja nedužnih ljudi u njihovim kućama bude motiv za stvaranje umjetničkih djela u kojem bi osudili genocid, oni su na mjestu strašnog zločina ismijavali žrtve i rugali im se.

Bazdulj je 2016. napustio beogradsko „Vreme“ koje je bilo demokratsko glasilo. Da li je svojom vojom, ili je morao otići jer je urednicima zasmetalo njegovo srbovanje, otvoreno je pitanje.

Ali, sve do pjesme sa Namanjom i Handkeom u Višegradu prije par dana, taj i takav Bazdulj nije smetao i Vildani ni Komšiću, ni Tuliću, a još gore – ni SDA-vlasnicima i čitateljima koji se sada javno protive četniku Bazdulju. Ali jeste nekolicini sarajevskih intelektualaca i novinara, poput Senada Avdića i damaturga Almira Imširevića, što je jako važno. I potpisnik ovih redova se, međutim, davno usprotivio ne samo srbovanju Muharema Bazdulja, nego i uredničkoj politici “Oslobođenja“ koja dopušta i negiranje genocida i države RBiH, po mjeri i kalufu SDA koja preko svojih tajkuna financira „Oslobođenje.“

Opsjednutost Bazduljevih četništvom

Muharem Bazdulj je rodom iz Travnika, kao i nobelovac Ivo Andrić kojem je Nemanja posvetio Andrićgrad u Višegradu potrošivši miljune maraka koje mu je nezakonito namaknuo Dodik.

Bazdulji su porijeklom iz Istočne Bosne. Muharemov djed je bio hodža. Bazdulji su utekli od četničkog noža u toku II svjetskog rata. Muharem je preživio četničku opsadu Sarajeva, ali opčinjenost katilom njegove obitelji, Sarajeva i Bosne – nije popustila. Stoga, za malo upućenije i nije vijest da je sa Nemanjom Kusturicom, Handkeom i Bazdulj srbovao u Višegradu.   (Kada je ono zaganjalo Vučića u Srebrenici, na mjestu genocida kojeg četnički vojvoda ne prizna, mama Muharema Bazdulja Nura se lično izvinjavala Vučiću, tvrde upućeni.)

Dnevni list „Oslobođenje“ je u vlasništvu SDA tajkuna na istoj srbofilskoj bogazi kao i SDA. Priznanjem RS nakon genocida, čuvanjem genocidne RS od ukidanja u ime svih Bošnjaka, skidanjem s kuke Srbije od odgovornosti za genocid ukidanjem Revizije tužbe za genocid, SDA se dokazala kao negator genocida i rušilac države RBiH.

Kola se sada lome (opravdano) na srbofilu i negatoru genocida Muharemu  Bazdulju, a trebala su se davno slomiti i na SDA i na Islamskoj zajednici, pa tako i na „Oslobođenju“ koje, ma šta pisalo i slikalo, ipak negira genocid dok god dobija pare iz hazne SDA-tajkuna i poziva se na daytonski ilegani genocidni sustav,  pravo na RBiH i ne spominje.

Bazdulj u žiriju koji četniku Bori Đorđeviću dodjeljuje nagradu “Ivo Andrić”

O Bazduljevoj naklonjnošću četništvu, pisala je ne jednom “Slobodna Bosna.” Citat:

“Inače, dok ovih dana Muharem Bazdulj promovira svoju novu knjigu i na glas razmišlja o referenduma za Kosovo, njegov instimus, Bora Đorđević, još jedan srbijanski kulturno-obavještajni “Škorpion” (uz Kusturicu, Bazdulja, Kecmanovića, Bećkovića) i laureat Andrićeve nagrade, čijim žirijem kormilari srpski književnik iz Travnika, u isto vrijeme ispisuje raisističke, ljudožderske pjesmice na ruskom portalu “Sputnjik” protiv Albanaca, Hrvata, Španjolaca i svih drugih neprijatelja srpstva i pravoslavlja.

Tako Đorđević, za kojeg je Matija Bećković rekao, a Bazdulj se složio, da je “srpski Bob Dylan”, nakon prve utakmice koju je Srbija pobijedila na SP u Rusiji piše za jednog nogometaša: “Moj je junak dribler Tadić/ skoro kao Ratko Mladić”.

E tom “srpskom Dylanu” je “pristojni i odmereni” Muharem Bazdulj dodijelio “Andrićevu nagradu” i, bez trunke stida i obraza, nastavio svojim savjetima, analizama i preporukama soliti pamet čitateljima “Oslobođenja”. Bazdulj, po kriterijima uredništva tog lista, za razliku od “islamofoba” Bore Dežulovića, ne vrijeđa “vjerske osjećaje” čitatelja “Oslobođenja”. Doduše, nakon protjerivanja Dežulovića, i masovnog odustajanja od kupovine “najstarijeg lista”, nemaju se više bogzna kome ni povrijediti preostala vjerska osjećanja...” (S. Avdić, Slobodna Bosna 9. juli 2018.)

Velikosrbin Bazdulj je čak nagrađen sa 3.000 KM iz Fonda izdavaštvo FBiH u 2020. O tome je 29. septembra 2020. pisala “Slobodna Bosna,” citat. “

“Tako je Muharem B. (ime je u ovom kontekstu najvažnije) beogradskoj školi velikosrpstva savršen sagovornik, svejedno da li na javnom emiteru (RTS) ili na zloćudnom medijskom tumoru zvanom Happy TV, kada je potrebno da se iskustvo genocida u BiH do te mjere relativizira i obezvrijedi da floskula “veliki zločin”, kojom se ponekada služe u Beogradu i Banjoj Luci, izgubi svako značenje. Muharem B. je istoj toj školi savršen i za obračun sa svim onim “otpadnicima” od te svete ideje, poput pisca Saše Ilića. Podsjetit ćemo zaboravnu sarajevsku javnost, pa i one koji su M. Bazdulja nagradili sa 3 hiljade KM (prezime u Sarajevu ipak nešto znači), da je ovaj pisac bio potpisnik peticije za bojkot romana “Pas i kontrabas” koji govori o zločinu na Korićanskim stijenama.

To su samo dva, primjereno za ovaj osvrt izdvojena, javna incidenta pisca Muharema Bazdulja, bolje reći fragmenta koji čine njegov ukupni javni angažman prikladnim upravo onom djelovanju i mišljenju kojem su Sarajevo i Bosna i Hercegovina već dugo na meti, prvo artiljerijskoj, a sada medijskoj.

Ipak, nije krivica u Bazdulju, već u, blago rečeno, površnosti koja za posljedicu ima niz skandaloznih i promašenih odluka Vlade Federacije BiH u oblasti kulture i kulturne politike. Finansiranje državnim novcem jednog člana udruženog medijsko-kulturnog poduhvata usmjerenog protiv ove države.” Kraj citata iz “Slobodne Bosne.”

Sve ta sramota sa i oko Bazdulja, notornog četnika i negatora genocida nij, eto, smetala Vildani Selimbegović kojoj je on bio i desna ruka i u vrijeme tih svinjarija kolumnista u SDA listu “Oslobođenje” kojeg ona uređuje. Umjesto svoje ostvake, urednica Selimbegović pušta niz vodu svog beogradskog kolumnistu, četnika – Bazdulja.

Na svojim sam leđima osjetio nakaradnu uređivačku politiku „Oslobođenja“ čiji sam honorarni dopisnik bio dugo godina. Pred sami zadnji rat sam imao vrlo loše iskustvo sa tim listom koji je svoje temelje nakad imao u antifašističkom pokretu.

Pred rat, na nekoj od novinskih koneferencija, jedna sarajevska novinarka pitala je Karadžića šta misli učiniti sa dopisnikom TV Sarajevo iz Mrkonjić-Grada spomenuvši moje ime. Karadžić je obećao kako će se pobrinuti da dobijem otkaz, na što sam mu uspio javno odgovoriti – kako me on nije ni zaposlio, pa mi neće ni otkaz dati.

Već sam bio proglašen srbomrscem od strane loklanih četnika u Mrkonjiću. Oni su me osudili na smrt. Rezervisti JNA zaustvaljali su me na ulici i pokazivali metak koji čuvaju za me. Jer, prvi u Bosni sam javno prikazao riječju i slikom četničko povampirenje i fašistički izlazak na javnu scenu 1989. za pravoslavni Božić kada su pijani javno pokazali svoja fašistička znamenja i urlikali četničke pjesme na ulicama u Mrkonjiću, Šipovu; tada je u Bočcu pucano iz topa, ali ni top nije čula ni tadašnja SDB, a gluhi su bili i svi sarajevski novinari iako se šenlučilo i po Sarajevu. (Žestku pucnjavu u vis pred Božić 1991. u Sarajevu osvjedočio sam se i sam, ali ona je prošla gluho u tamošnjim medijima, iako je najavljivala pucnjavu na grad i građane, genocid.)   

Zbog mojih svjedočenja na TV Sarajevo o srpskom aparheidu u Mrkonjiću, Šipovu…, SDS se je zabranio lojalnim Srbima plaćanje RTV pretplate. Po oglasnim mjestima polijepili su naredbe da se ne plaća RTV-pretplata zbog mene „srbomrsca.“ Lažima su me panjkali TV Sarajevu, prijetili mi telefonom, bihuzurili ukućane. Najviši dužnosnici mrkonjićkog SDS-a nosili su svoje ogavne tekstove protiv mene na noge urednicima u Sarajevu. Umjesto na činjenice, udarali su na me! U tome im je pomoglo i „Oslobođenje“ koje je objavilo opsežni tekst prepun laži i izmišljotina na moju adresu. Vukli su za rukav urednika „Oslobođenja“ Kemala Kurspahića, pa je „Oslobođenje“ bez provjere objavilo tekst – sepet četničkih neutemeljenih optužbi i laži sručenih na moje ime. Teškom mukom sam se uspio izboriti za demantij.

Kada je Petar Stanojević, načelnik Regionalnog štaba TO Banja Luka zaprijetio da će Jajce biti poravnato sa zamljom ne raspusti li i nerazoruža li terotorijalnu obranu, imao sam na uvidu i kamerom snimio dokaz – orginalni telegram prijetnje – i objavio tekst o tome na TV Sarajevo. Dopisnik „Oslobođenja“ iz Jajca, kojeg sam nekad učio kako se pišu novinske vijesti, Zijad Žuna, poslao je iz Jajca tekst pokušajući demantirati da je Stanojević prijetio Jajcu i Jajčanima.  „Oslobođenje“ je taj Žunin tekst objavilo. Žuna je pisao i o tome kako se Jajčani naoružavaju, što je izazivalo nove četničke prijetnje koje su se malo kasnije i obistinile. Prokazao je u to opasno vrijeme vladavine JNA ne samo jajačke branitelje generalno, nego i svoju braću među njima.

“Oslobođenju”ne smeta ni četništvo ni ustašstvo – ni bivšoj urednica Senki Kurtović ni sadašnjoj Vildani Selimbegović koja ne daje ostvaku zbog četnika-kolumniste i negatora genocida Bazdulja

Kada je Jadranko Prlić morao u Haag da bi odgovarao zbog ratnih zločina počinjenih kao predsjednik vlade Herceg Bosne, glavna urednica Senka Kurtović objavila je sramotni interview s  njim. „Oslobođenje“ je tada pokazalo novinarsku mizeriju u podilaženju fašizmu. Glavna urednica „Oslobođenja“ Senka Kurtović je izvijestila čitatelje preko stranica nekada antifašističkog lista o tome kakvo će odijelo Prlić obući na putu u Haag, koju kravatu vezati, iskazivala simpatije i razumijevanje za tog zločinca, mada su i ptice na grani znale da je ratni zločinac. Izvijestila je Senka kako je Prlić kupio i laptop, pa će pisati knjigu o svojoj nevinosti. Bio sam jedini od bh-novinara koji je reagirao na taj ogavni napis urednice „Oslobođenja,“ inače Prlićeve obožavateljke.

Reagirao sam i na tekst sada bivše dopisnice „Olobođenja“ iz Banje Luke Gordane Katane u kojem je pisala Markove konake o ovom ili onom pred otvaranje obnovljene džamije Ferhadije, ali se nije usudila napisati ko je srušio tu i ostale banjalučke džamije.  Došlo je do polemike u kojoj je urednica „Oslobođenja“ Vildana Selimbegović dala prostora i notornom četniku da me kao i ona vrijeđa. Meni je uskratila prostor.

Mnogo puta sam komentirao napise „Oslobođenja“ pod punim imenom i prezimenom na portalu tog lista. Moji komentari su cenzurirani i brsani, zamjereno mi je što spominjem Republiku BiH i objavljujem linkove na grupe koje se bore za nje Ustav. Ali, četnik koji je bljuvao uvrede na račun bošnjačkih žrtava, Srebrenice i genocida u Bosni imao je neograničen pristup „Oslobođenju.“  Žalio sam se webmastaru više puta Mirzi Islamoviću i Selimbegovićki, protestirao, ali moje primjedbe nisu uvažene.

Danas saznajem da je Bazdulj bio beogradski (sic!) kolumnista „Oslobođenja“ sve dok nije zaigrao i zapjevao u Višegradu, zakovrnuvši očima u transu srbovanja, uz četničku subrću Nemanju i Handkea. Ispostavilo se; ko pjeva zlo misli!

Urednici “Oslobođenja” Vildani Selimbegović ne pada na um vlastita odgovornost niti ostavka njegovanje i suradnju ne samo sa četnikom Bazduljem, pa u tom biltenu SDA nekad antifašističkom listu u nekad antifašističkoj Bosni, ima ko nastaviti politiku negiranja genocida i nakon otkazivanja suradnje kolumnisti iz Beograda.

Stoga, iz higijenskih razloga ne čitam „Oslobođenje.“

Vijest o veselom pjevačkom četničkom društvu u Višegradu, otkazu koji je Bazdzlju javno uručila urednica Selimbegović, saznao sam iz drugih medija.

Vijest o Bazdujevu otkazu za me ne bi bila vijest da je objavljena prije desetak i više godina. 

Vijest bi bila kada bi Vildana Selimbegović dala ostvaku na svoje uredničko mjesto u “Oslobođenju.”     

• Povod objavljivanja ovog teksta, povjesnog podjetinika o sramnoj, planiranoj i nekažnjenoj veleizdaji države RBiH i Bošnjaka od strane Bakira Izetbegovića, je bura koja je uzburkala javnost nakon objavljivanja zadnjeg interviewa Senada Hadžifejzovća sa Aleksandrom Vučićem. Hadžifajzović je ustvrdio kako su Izetbegovićevi kuriri Safet Softić i Denis Zvizdić lično muštuličili četničkog vojvodu kako revezije neće biti, da je javna tvrdnja Bakira Izetbegpvića da će Revizije biti, ustvari samo igra u cilju obmane naroda, SDA je pokušala demantirati te činjenice, ali ih je ustvari potvrdila
• Tekst koji slijedi objavljen je u Gasniku NKRBiH 19. marta 2017. a prenio ga je portal “Orbus.” U tom tekstu detaljno je iznesen istorijat smišljene prevare i obmane, sabotiranja pravde u cilju oslobađanja odgovornosti Srbije i Crne Gore za genocid u Bosni. Glavni organizator sabotaže pravde i obmane naroda je Bakir Izetbegović uz pomoć nekolio svojih savjetnika i suradnika, na koje je, kao na Dževada Mahmutovića na koje i danas svaljuje svu krivicu, ali je Mahmutovića unaprijedio i nagradio, umjesto da ga ja kaznio. Sam Izetbegović i danas smatra da on nije uradio ništa loše, a Islamska zajednica je pokušala ga je braniti tvrdnjom kako je propast Revizije “dobra stvar za Bošnjake.”
• Umjesto kazne za smišljenu veleizdaju države i građana, posebno Bošnjaka, pravde i prava, Izetbegović je nagrađen od strane glasača na izborima pa je postao član Parlamenta, to jeste zakonodavac. Umjesto u zatvor, Izetbegović najavljuje svoj povratak u Predsjedništvo BiH iduće godine gdje bi uz Čovića i Dodika, zadao konačni smrtni udarac državi i njenom najbrojnijem narodu

1. IZ IZETBEGOVIĆEVOG TIMA JE DOŠLO ODOBRENJE DA IVANIĆEVO PISMO BUDE PREDATO INTERNACIONALNOM SUDU U IME DRŽAVE BiH

Piše: Muhamed Borogovac

Kada je u pitanju revizija presude iz 2007 godine za genocid, postoji nekoliko veoma dobro informisanih aktera, npr. Jeffrey Nice i njegova pomoćnica Nevenka Tromp, Francis Boyle, David Scheffer, Sakib Softić i još neki. Ključni bošnjački akter je Bakir Izetbegović koji vuče sve konce, jedini koji tačno zna šta se događa. Vidjećemo kasnije da je i Ivanić zajedno sa Izetbegovićem znao šta se suštinski događa sa Revizijom. Poslušne poluge Izetbegovićevih manipulacija su u jednoj veoma raznovrsnoj ekipi, sačinjenoj od tzv. Žena Srebrenice do bulumente Izetbegovićevih poslušnika zvanih “savjetnici”.

Pročitali smo do sada svjedočenja svih gore nabrojanih aktera. Svako od njih zna dio istine. Neki ne vide cijeli mozaik zbog jezičnih barijera, neki zbog neupućenosti u BiH politiku. Priznajemo, nismo ni mi iz Bosanskog kongresa, sve do danas vidjeli cijelu sliku dok nismo pročitali posljednji intervju Profesorice Nevenke Trump, saradnice Jefreya Nice-a. Ona i Nice vide velike dijelove mozaika, ali ipak ne sve, ne vide (ili još neće da kažu) da je Izetbegović taj koji vuče sve konce, nego se zadovoljavaju teorijom da je i Izetbegović samo “prevaren od strane njegovih savjetnika”? Mi znamo da to nije slučaj, da su Izetbegovićevi savjetnici suviše sitni i beznačajni, “potrošni materijal”, da je Izetbegović taj koji vuče sve konce.

Slijedeći dio iz javnog obraćanja Nevenke Tromp “Izetbegovićevom savjetniku” Dževadu Mahmutoviću u Avazu je nama potpuno razjasnio sliku, sklopio cijeli mozaik. Trompova piše Mahmutoviću:

“Dok bošnjačka javnost ništa o tome ne zna, gospodin Ivanić zna. I on šalje u julu 2016. svoje sad već znano pismo registraru MSP-a o statusu agenta i proceduri kako se agent postavlja. Vi ćete se sjetiti tog pisma vrlo dobro jer vas je bivši ambasador nazvao po primitku tog pisma i pitao što da radi s tim. On je to pitao s dobrim razlogom, jer niti jedan član Predsjedništva ne može slati pisma na svoju ruku bez suglasnosti druga dva člana. On vas je zatekao na godišnjem i vi ste mu rekli da proslijedi pismo MSP-u. ” – kraj citata.

Evo šta je ovdje važno znati: Internacionalni sud pravde (skraćeno MSP u BiH štampi) je sud koji sudi državama i kao takav KOMUNICIRA ISKLJUČIVO SA DRŽAVAMA, tj. sa ovlaštenim predstavnicima država. Taj ovlašteni predstavnik je u ovome slušaju bio Amir Ahmić. Nije postojao nikakav drugi način da Ivanićevo pismo dospije do registrara MSP u Hagu, i da se tako OTVORI pitanje pravosnažnosti odluke o pokretanju Revizije, da to pismo nije predao registraru ambasador Amir Ahmić u ime države Bosne i Hercegovine. (Sjetimo se u prethodnoj epizodi, 2004. godine, ovlašteni predstavnik BiH nije predao slično pismo Živka Radišića registraru MSP-a, jer nije dobio saglasnost Beriza Belkića.)

Dakle, u ovim događanjima ključni Izetbegovićev akter na terenu je Dževad Mahmutović, i očigledno je to Amiru Ahmiću poznato, jer je poslušao Mahmutovića, baš kao da se radi o Izetbegoviću. Dakle, Mahmutović ovdje služi kao jedan sloj zaštite za Izetbegovića, da ne bi postojali direktni dokazi Izetbegovićeve izdaje, da bi “poparu pojeo” mali potrošni šaraf režima kao što je Dževad Mahmutović.

Međutim, ova epizoda dokazuje i da su Ivanić i Izetbegović u dogovoru. Naime, Ivanić sigurno zna da MSP komunicira samo sa Ambasadorom Ahmićem i da Ivanićevo pismo Sudu u Hagu ne bi nikada bilo primljeno od Suda, pa bi bilo uzaludno slati pismo nepostojeće za Sud, da Ivanić nije imao Izetbegovićev znak da će to pismo biti legalizovano na pisarnici. Dakle, Ivanić je imao razlog da piše pismo Internacionalnom sudu pravde jedino zato što je znao da će Amir Ahmić dobiti saglasnost od Izetbegovića da ga uruči u ime BiH Registraru, kao zvanični dokument BiH, kojim se praktično ponovo otvara pitanje odluke o Reviziji.

Znači dok je Izetbegović govorio javnosti da “ne treba nova odluka o Reviziji jer je to nastavak već postojećeg procesa”, upravo on je već bio pokopao taj argument time što je dozvolio Amiru Ahmiću da preda Ivanićevo pismo Sudu kao dokument države BiH. To je ponovo otvorilo davno riješeno pitanje prihvatanja Tužbe, te prirodno dovelo do zahtjeva Suda da se donese odluka o Reviziji, baš kao da se radi o novom procesu.

Da na ovaj način Izetbegović nije legalizovao Ivanićevo pismo, i time ponovo otvorio davno riješeno pitanje prvobitnim prihvatanjem Tužbe, vrijedila bi činjenica da je revizija potpuno legalni nastavak već postojeće Tužbe za genocid.

Nikada do sada nismo čuli za Mahmutovića. To je i normalno. On postoji samo da se sakrije izdaja Bakira Izetbegovića i samo zato je sada otkriven da na sebe primi krivicu. Isto tako je i Alija Izetbegović maskirao svoje izdaje. Sjetimo se npr. da je Alija Izetbegović poslao Muhameda Šaćirbegovića u Septembru 1995 da potpiše da već poraženim četnicima pripada 49% BiH, čime je Amerikancima dat dokument da zaustave Armiju RBiH pred Prijedorom i Banja Lukom. Mnogi, Bošnjaci još psuju Šaćirbegovića i Amerikance, ne pitaju se ko je zaista donosio sudbonosne odluke tada u BiH.

—–

Slijede bitni izvodi iz pisma Nevenke Tromp Izetbegovićevom “savjetniku” Mahmutoviću. Ne treba velika pamet da se vidi da Dr. Trump govori istinu.

Pri čitanju njenoga pisma treba imati na umu da nema govora da su Izetbegovićevi savjetnici (Mahmutović i Ahmić) imali takvu moć da su npr. mogli zabraniti Softiću da komunicira sa Jeffrey-em Nice-om, ili da su mogli narediti da tekst revizije ostane tajna. Dr. Tromp je očigledno odlučila da u ovome pismu ne optužuje direktno Izetbegovića, ali je očigledno da sve odluke koje navodno donose “savjetnici” inkriminiraju Izetbegovića, jer navodni savjetnici nisu mogli donositi takve odluke, npr. diktirati svome pretpostavljenom oficijelnom agentu Softiću šta da radi.

2. Dr. TROMP ODGOVARA IZETBEGOVIĆEVOM “SAVJETNIKU” MAHMUTOVIĆU

– Dževade Mahmutoviću, pročitala sam s velikim zaprepaštenjem vaš intervju u “Slobodnoj Bosni”. Nekoliko osvrta, jer, nažalost, ova tema neće nestati kad netko od vas na vlasti tako odluči. Ova tema se tiče svih ljudi u BiH i ljudi sad već puno znaju i nastavit će postavljati pitanja.

Kao prvo, ja vas nikada nisam mogla pozvati da dođete i budete gost u mojoj kući jer ja nisam znala niti da vi postojite dok me tadašnji ambasador u Holandiji nije zamolio da se sretnem s vama. Sastanak je održan u mojoj kući zbog inzistiranja na diskreciji, jer vi tada niste željeli da o njemu bilo što sazna Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu s Tribunalom, kojemu je direktni šef predsjednik Bakir Izetbegović – kao uostalom i vama. Sad ga u vašem intervju hvalite, a tad ste se od njega skrivali. Toliko o vašoj dosljednosti. I kratkom pamćenju.

Kao drugo, velika je neistina to što govorite o honorarima koje je navodno tražio Džefri Najs. S vama svakako o tome nikad nije govorio pa ne znam otkud vam podaci. A vi s njim niste o tome mogli direktno ni razgovarati, jer ne govorite engleski. Kao treće, to što govorite o tome da vas sir Džefri nije uvjerio da postoje novi dokazi za otvaranje revizije je opet indikativno kada je riječ o vašim namjerama, a možda i o vašoj stručnosti. Ako vam netko kaže da na Tribunalu ima na stotine dokumenata koje je Karla del Ponte (Carla) zaštitila 2005. godine u dogovoru s Rasimom Ljajićem i da su ti dokumenti još uvijek zaštićeni, ali da BiH kao država zasigurno te dokumente može tražiti legalnim, legitimnim i institucionalnim putem – a vama to izgleda niti dan-danas još nije jasno – što je nama misliti o svemu onom izgubljenom vremenu na sastanku s vama – navela je Tromp.

U nastavku njenog pisma Mahmutoviću stoji:

– To što vi govorite u intervjuu mogu shvatiti kao vaš pokušaj da opravdate neopravdivo, a to je da ste svi vi koji ste savjetovali predsjednika Bakira Izetbegovića radili na tome da revizije nikad ne bude. /…/

Naš zaključak je da vi koji direktno radite s predsjednikom Izetbegovićem (Elvir Čamdžić, Amir Ahmić i vi) NIKADA niste radili niti željeli raditi na reviziji. Ali zbog konstantnog pritiska od strane sir Džefrija vi ste se u jednom trenutku morali početi pretvarati da ste počeli raditi. Naime, naša poruka predsjedniku Izetbegoviću je bila: “Možda vi nešto radite na reviziji, što mi ne znamo, ali ako radite ili ne radite, nećete moći izaći pred bošnjački narod 26. februara 2017. i reći: “Radili smo, ali nismo našli novih dokaza i za reviziju nema formalnih uvjeta”. Zbog tih naših pritisaka ( i pritisaka bošnjačkog naroda, M. B.) vi se morate praviti da radite, ali ste se za neuspjeh revizije osigurali s nekoliko strana – napisala je dr. Tromp.

To što pokušavate ocrniti Najsa i mene neće vam pomoći da se očistite od povijesne odgovornosti za prevaru vašeg naroda!

Dr. Tromp je u pismu Izetbegovićevom savjetniku obrazložila i svoje navode o tome kako se Izetbegović “osigurao”:

KAO PRVO: NEMATE AGENTA. Jer kako objasniti to da u februaru 2016. (samo dva mjeseca nakon našeg sastanka u mojoj kući u Hagu u decembru 2015.) Amir Ahmić povezuje Muniru Subašić i Murata Tahirovića s Dominikom Švarc za pravno mišljenje o statusu agenta, pa kad oni dobivaju njen odgovor, šute o tome, a šuti i Ahmić koji ih je povezao. Mi to tumačimo tako da ste se vi svi uplašili poslije sastanka u Hagu s nama da revizija ima šansu pa ste se potrudili da te šanse srežete u korijenu. Jer, možda je i razumljivo da žrtve imaju svoje vlastite razloge da znaju o statusu agenta i o šansama za reviziju, ali ovaj slučaj je nešto što samo DRŽAVA može pokrenuti. (Napomena: Munira Subašić je nepismena žena, nema govora da je od nje krenula ikakva pravna inicijativa, ona je samo jedan od Izetbegovićevih pijuna. M. B.) Ako su žrtve to i tražile na svoju ruku, pitanje je što su ovo dvoje velikih prijatelja Ahmića napravili s tim pravnim savjetom. Da li su to pravno mišljenje podijelile s vama u uredu predsjednika?

Gospodin Softić je meni rekao u prisustvu Dominike Švarc da Subašić i Tahirović niti njega nisu upoznali s tim pravnim savjetom, nego su odmah u aprila došli k njemu i rekli mu da i na svoju inicijativu pita MSP da li on može biti agent i u postupku revizije. I on je to uradio!!! I dobiva negativan odgovor u maju 2016. I baš istog tog maja, predsjednik Izetbegović ga angažira da počne raditi na reviziji!?

Ali to nije sve. Dok bošnjačka javnost ništa o tome ne zna, gospodin Ivanić zna. I on šalje u julu 2016. svoje sad već znano pismo registraru MSP-a o statusu agenta i proceduri kako se agent postavlja. Vi ćete se sjetiti tog pisma vrlo dobro jer vas je bivši ambasador nazvao po primitku tog pisma i pitao što da radi s tim. On je to pitao s dobrim razlogom, jer niti jedan član Predsjedništva ne može slati pisma na svoju ruku bez suglasnosti druga dva člana. On vas je zatekao na godišnjem i vi ste mu rekli da proslijedi pismo MSP-u.

I sad nakon tog jula 2016., kad se priča s agentom Softićem završava negativno za njega i za bošnjački narod, vi i vaše kolege savjetnici i oficir za vezu savjetujete predsjednika da formira tim sa Softićem kao agentom. Amir Ahmić i vi ste oboje dio tog tima. Što to govori o vašim (zlim?) namjerama? Jer vi radite na reviziji, a znate da nemate agenta? I počeli ste raditi na reviziji kad ste se osigurali sa tri strane da nemate agenta. Bilo je i tad načina da se ovaj problem s agentom riješi, ali nitko ga nije niti pokušao riješiti s vaše strane. Stvara se domaći tim, ali i strani s profesorom Dejvidom Šeferom (David Sheffer) zaduženim za pisanje revizije. U momentu kad se sir Džefri i ja uključujemo u rad kao savjetnici domaćem timu krajem decembra 2016., mi smo zatečeni kako nema nikakvih naznaka što to radi profesor Šefer. U isto vrijeme vi otvoreno branite Softiću da radi s Najsom i tjerate Softića da potpiše dokument pri primitku Šeferovog nacrta revizije da ga ne smije dijeliti ni sa kim.

KAO DRUGO: TEKST REVIZIJE NIJE ADEKVATAN DA OTVORI VRATA MSP-a. Vaša taktika je bila ovakva:
1. Da revizija nikad ne zaživi jer Softić i onako nije agent
2. Ali ako kojim čudnim čudom bude zaprimljena, onda će biti takve kvalitete da ne zadovoljava formalne i kvalitativne kriterije pa će biti u startu odbačena.

Mi smo dali naš savjet pismeno Softiću u januaru i februaru 2017. iako smo znali da od revizije nema ništa. Da smo pogriješili u procjeni, mi bismo bili prvi da vam čestitamo i sve zaboravimo. Međutim, najgore slutnje su se obistinile. Vi od početka svi radite da REVIZIJE ne bude. Čak biste bili u stanju i prešutjeti krajnji rok da nije bilo naših konstantnih pritisaka na predsjednika Izetbegovića putem pisama i e-maila preko vas i drugih ljudi u njegovom okruženju. Ali pripremili ste i klasičan Ahmićev odgovor za neuspjeh – “ZA SVE MOŽEMO NA KRAJU KRIVITI SUD I U OVOM SLUČAJU REGISTRARA!”

KAO TREĆE: DISKREDITIRATI NAJSA. Treći cilj je bio ipak nekako uvući Najsa u pripremu revizije, tako da i on bude suodgovoran za vaš planirani neuspjeh pa da mu tako začepite usta. Ili čak da njega na kraju okrivite za to. Vaša taktika je bila toliko providna da je nama trebalo dva dana da je provalimo. U tome nam je jako pomogla iskrenost Sakiba Softića i Dominike Švarc, s kojom je Ahmić svakodnevno bio u kontaktu dok je ona, kao, trebala raditi, tj. pretvarati se da radi s Najsom. To što vi sad pokušavate ocrniti sir Džefrija i mene za to što smo vam onemogućili da varate vaš vlastiti narod, neće vam pomoći da se izvučete iz kaosa koji ste stvorili. Niti će vam pomoći da se očistite od povijesne odgovornosti za ovu prevaru. Jer, ako niste htjeli ili mogli, što niste narodu objasnili da nećete. Mogli ste objasniti razloge zbog kojih mislite da je bolje da se ne ide na reviziju. Nego ste učinili puno veću štetu ovim neiskrenim pokušajem.

Dopustili ste da vas vodi Ahmić sa svojom patološkom opsjednutošću sa sir Džefrijem, jer je Ahmić davno shvatio da mu upravo sir Džefri kvari račune kako da izmanipulira rad Tribunala, MSP-a i odgovornosti za genocid u korist počinitelja genocida – navodi dr. Tromp u pismu Izetbegovićevom savjetniku.

Savjet predsjedniku: Na kraju pisma dr. Tromp napisala je i zaključak Mahmutoviću:

– Prvo, ako imate imalo pragmatičnosti, onda ćete savjetovati predsjedniku Izetbegoviću da OTPUSTI SVE VAS KOJI ste ga savjetovali o reviziji. Ako vas predsjednik Izetbegović ne otpusti, ONDA ZNAČI da ste upravo radili ono što vam je on naredio i što je on želio. Drugo, da bi pokazao svoje dobre namjere, predsjednik Bakir Izetbegović bi sad trebao objaviti i CIJELI TEKST revizije. Tada ćemo svi skupa moći vidjeti kolike su bile šanse da OVAJ TAJNI TEKST REVIZIJE USPIJE. Ne objavite li tekst revizije, svi ćemo zaključiti da nikad na njoj niste niti ozbiljno radili i da vas je sram pokazati narodu što tamo ustvari piše – kaže se na kraju pisma dr. Nevenke Tromp.

Izvor: Avaz

(Dodatna oprema teksta – I.H.)

CRTICA O PONIŽAVAJUĆEM ODNOSU SDA I IZETBEGOVIĆA PREMA PROF. DR. BOYLE-u

Valja napomenuti da je prvi zastupnik naše tužbe na Svjetskom sudu pravde bio prof. dr. Francis A. Boyle, svjetski ekspert međunarodnog prava. On je na Svjetskom sudu dobio dva sudska naloga kojim ICJ (Svjetski sud pravde) naređuje bivšoj Jugoslaviji obustavu agresije i genocida u RBiH.

Prof. Boyle je namjeravao ukinuti genocidnu RS, ali je grubo otjeran iz našeg advokatskog tima. Zamijenili su ga Trnka i Šaćirbegović. Iz advokatskog tima izbačena je i Vasvija Vidović.

Prof. Boylea su prvo ukivali u zvijezde, a onda potvrili lopovom, klevećući ga za pronevjeru novca kojeg mu nikad nisu ni dali, jer je on sve poslove na ICJ radio pro bono, to jeste besplatno.

Kada se približio rok za Reviziju, prof. Boyle je javno optužio Sakiba Softića, glavnog agenta na ICJ i njegovog naredbodavca Bakira Izetbegovića, da su sbotirali nastavka spora jer za desetak godina nisu prikupili ni jedaan novi dokaz.

Ne znajući da je Bakir Izetbegović uništio mogućnost Revzije i to planski, svjesno i namjerno, prof. Boyle se nudio Izetbegoviću da pokuša spasiti što se spasiti može. Izetbegović ga je odbio valjda u strahu, iako toliki drski velizdajnik i saboter pravde, da se ne bi s prof. Boyleom tako lahko proveo kao što se proveo s većinom od nas koji smo ga nagradili.

U međuvremnu, prof. Boyle nije odustao od Bosne ni prava, mada je na sve moguće načine ponižen, a uskraćena mu je i mogućnost obnavljanja bh-pasoša.

Plan rasturanja hiljadugodišnje države Bosne se nastavlja sve bržim tempom.

NA ISTI PONIŽAVAJUĆI NAČIN, SDA JE IZ ADVOKATSKOG TIMA IZBACILA I VASVIJU VIDOVIĆ, A KADA SU JE HTJELI UBACITI U ONAJ LAŽNI ZA REVIZIJU, ODBILA JE

Uvažena pravnica Vasvjia Vidović je izbačena iz našeg advokatskog tima na isti način kao i prof. Boyle – naprasno i bez obrazloženja, bez ikakve zahvale za dotašnji usješn rad na ICJ u zastupanju pravnih interesa Republike BiH.

Na njeno mjesto je došao Sakib Softić.

Softić je kasnije, kada je propast Revizije bila na vidiku, pozivao gospođu Vidović da se uključi u tim za Reviziju, nudio nadoknadu za učešće u radu time, ali ona je tu ponudu odbila jer se Revizija za preostalo kratko vrijeme nije mogla kvalitetno napraviti. Ona je odbila učešće u timu i zbog neslaganja oko sastava advokatskog tima i svojih principijelnih, kritickih stavova prema stanju pravosudja. Pravnica Vidović se nije slagala ni sa političkom opcijom SDA, niti sa SDA pogledima na pravosuđe, stanjem u pravosuđu, kao i načinom na koji je SDA na čelu sa Izetbegovićem i Softićem pristupili Reviziji sabotirajući pravo i pravdu.

Na kraju valja dodati da je Sakib Softić za svoje sabotiranje Revizije stavio u svoj džep 100.000 dolara, da je Bakir Izetbegović nagrađen, kao i njegov avjetnik Mahmutović naa kojeg je pokušao svaliti svoju krivicu.

Prof Boyle je radio besplatno.

* Bakir Izetbegović je pred nastavak sabotiranog nastavka spora na Svjetskom sudu pravde slao u Beograd dvojicu kurira – Denisa Zvidića i Safeta Softića kako bi Vučića informirali da neće biti nastavka spora ne Svjetskom sudu pravde protiv Srbije i Crne Gore za genocid. Za tu veleizdaju bi u svakoj normlnoj državi visio na banderi ili bio na doživotnoj robiji.

+ Prof Francis A. Boyle, naš prvi zastupnik na Svjetskom sudu tvrdi kako je Tužba RBiH sabotirana od kako ju je podnio Svjetskom sudu 1994.

• Taman i da slučajno nisu slali muštulukdžije Vučiću u Beograd da Revizije neće biti, SDA je učinola sve da ne bude nastavka spora na Svjetskoms udu pravde – baž po želji Vučića

Safet Softić je išao u Beograd Vučiću na muštuluk o sabotaži u svojstvu potpredsjdnika SDA i ali i kao viski dužnosnik Islamske zajednice. Bio je predsjednik Sabora u mandatu od 2012. do 2014. a nakon ove posjete Vučiću, postao je predsjednik Sabora IZ.

Izetbegović je priznao kasnije da je lagao, ali je odgovornost za ovu podlu veleizdaju i obmanu, svalio na pleća svoga svajetnika Dževada Mahmutovića kojeg je kasnije unaprijedio. Safet Softić je posatao novi stari predsjednik Sabora Islamske zajednice.

Iako je riječ o teškom krivičnom djelu, Islamska zajednica je preko svojih tellala pokušala od Izetbegovića napraviti sveca, tražila od imama da po džamijama veličaju B. Izetbegovića i njegovu izdaju – tvrdnjom da je to dobro za Bošnjake.

Safet Softić, potpredsjednik SDA je i dalje predsjednik Sabora IZ.

Skandal oko slanja Izetbegovićevih kurira Vučiću izbio je nakon interviewa koje je vlasnik Face TV Senad Hadžifejzović nedavno imao sa Vučićem u Beogradu.

Hoće li Izetbegović, Softić Zvizdić imati zehru obraza pa podnijeti ostavke, a nekad u budućnosti biti krivično gonjeni za ovu sramnu veleizdaju? Hoće li odgovarati i Sakib Softić, lažni agent koji je sabotažu pravde naplatio stotinama hiljada maraka, a u posljednjoj je inkasirao 100.000 dolara, svjestan obmane i svoje i Izetbegovićeve?

Taj interview je izazvao kritike u javnosti. Hadžifejzović smatra da su negativne ocjene uslijedile zbog pitanja Vučiću da li su Izetbegovićevi kuriri dolazili kod njega da bi ga obavijestili da nastavka spora na Svjetskom sudu neće biti uz poruku Izetbegovića da on samo igra igru. To pitanje i odgovor Vučića SDA-mediji su prešutjeli.

– Nikada na to ne bih odgovorio, časni ljudi čuvaju i svoj i tuđi obraz – odgovorio je Vučić na pitanje Hadžifejzovića je li tačno da je Izetbegović slao emisare u Beograd prije sastanka u Vijećnici.Hadžifejzović pita:

– Iz intervjua sa Vučićem zašto svi izbjegavaju jedno, ako nije i ključno pitanje i ključni odgovor, pitanje je bilo: da li je Bakir Izetbegović poslao u Beograd emisare, izaslanike, svoje predstavnike da Vučiću prenesu ovu poruku:

„Organizovat ću u Vijećnici ovu predstavu za narod i slagati svoj narod da ću ići u reviziju presude protiv Srbije za genocid u Srebrenici. Ti, Vučiću, nemoj reagovati jer od toga nema ništa. Idem samo da odigram“. Ovo niko nije prokomentarisao i sva paljba komentara, analiza, osuta po nama, po meni je isključivo zbog ovog odgovora organizovana, naravno od stranke SDA, te skupine, sekte, odmetnika, šta su već – rekao je sinoć Hadžifejzović.

Hadžifejzović je rekao je i ovo:

– Da, Bakir Izetbegović prije prevare u Vijećnici, u Beograd je poslao dvojicu emisara, poštara, tada svoje najbliže saradnike Denisa Zvizdića i Safeta Softića. Da, Vučić je u intervjuu potvrdio, to jest nije demantirao da je dobio poruku da ne reaguje nakon prevare u Vijećnici. Da, nakon sastanka Zvizdića i Softića sa Vučićem, Izetbegović je organizovao prevaru, probudio svjesno nadu porodicama, građanima Srebrenice i BiH i objavio reviziju. Da, Vučić nakon Vijećnice nije, ili je sasvim blago usput reagovao na historijski skup u Vijećnici na koju su na prevaru došli mu i reis i politički protivnici. Dakle, po dogovoru.”Hadžifejzović podsjeća da je u svoje emsije tada dovodio ugeldne pravne stručnjake i znalce. Nažalost, među njima nije bilo profesora Francisa A. Boylea, prvog zastupnika naše Tužbe na ICJ koji je odstranjen jer bi taj spor dobio. Pa i na osnovu onog što je dobio, možemo ukinuti genocidnu RS, ali SDA i IZ to ne daju.

Infrmirali smo jutros prof. Francisa A. Boylea, našeg prvog zastupnika na ICJ po tužbi RBiH protiv SCG za agresiju i genocid o ovoj aferi.

Prof. Boyle je inače prvi javno prozvao Izetbegovića i Softića (prije toga i ostale) za sabotažu.

Prof. Boyle je odmah odgovorio:

“Tužba koju je Bosna podnijela na Svjetskom sudu za genocid protiv Jugoslavije sabotirana je sve stalno manje više od kada sam u januaru 1994. postavljen za agenta RBiH. O tome imate dokumentiranu historiju u mojoj novoj knjizi “Zaustavljanje genocida Srba nad Bosancima!” (Bihać, 2021).

Nakon što su Revizijom tužbe sabotirali Izetbegović i Softic, odlučio sam napisati ovu knjigu kako bih dokumentirao dugu historiju sabotaže tužbe još iz 1994. “

Francis A. Boyle

Profesor međunarodnog prava, generalni agent za Republiku Bosnu i Hercegovinu sa vanrednim i punomoćnim ovlastima pred Međunarodnim sudom pravde.

Hoće li prof. dr. Francis A. Boyle koji je ukazivao na vrijema ove lopovluke oko sabotiranja Tužbe biti u prilici da na bosanskim medijima svjedoči o tome? Hoće li neko pročitai njegovu knjigu? Hoće li mu biti vraćena mogućnost da obnovi svoj BH-pasoš i dođe u Bosnu kao njen zaslužni građanin?

Prof. dr. Francis Boyle je dodao:

“Imam mnogo Prijatelja u SDA iz vremena rata i genocida protiv Republike BiH. Iz tog razloga, postao sam doživotni član SDA Chicago. Bio sam i počasni gost za Mlade muslimane na večeri s njima u Sarajevu. SDA će sada morati izvući odgovarajuće zaključke o svom budućem vodstvu. Fab.“

SDA na čelu sa Izetbegovićima i Tihićem je izigrala i ponizila, uvrijedila i obmanula prof. Boylea manipulirajući s njim, njegovom titulom i znanjem, zaslugama za našu državu RBiH i na kraju ga odbacila.

Mene je stid!

Samtram da bi Hadžifejzović pod hitno terbao razgovarati sa prof. Byleom.

Pogledajte šta o aferi kaže Hadžifejzović

SDA je pokušala demantirati Hadžifezovića, ali taj demantij je ustvari sve potvrdio – da su Zvizdić i Softić po priavtnoj SDA lniji bili kod Vučića, da su razgovarali o (odustajenju) od Revizije.

“Demantij” SDA demantira prakse same SDA. Bakir Izetbegović je svjesno obmanuo javnost da će biti Revizije, iako je sve uradio daje ne bude.

Učinio je sve kako bi Vučiću i Dodiku bilo po volji. Time je SDA spasila i genocidnu RS i genocidnu Srbiju.

Pred Dan oslobođenja Banje Luke 22. april, dolazak Vučića i ekipe na razgovor s Dodikom o „zajedničkim projektima,“ zaboravljeni i od Sarajeva žrtvovani Banjalučani muslimani u strahu i zebnji očekuju resplet oko Dodikovog projekta mirnog razdruživanja – iza kojeg stoje i beogradski arhitekti

„Ili uteći iz okupiranog grada, ili se prijaviti u četničku vojsku“

Banjalučani muslimani Bošnjaci su prestravljeni „non paperom“ i Dodikovim praktičnim poslovima na „mirno“ razdruživanje koje vodi na „autostradu“ u kojoj će potpuno nestati jer je to put u novo krvoproliće i njihov potpuni nestanak. Strah ih je jer su ponovno prepušteni sami sebi bez izgleda da spase svoje živote.

Banjalučki muslimani osjećaju veći strah od onog 1992. i kasnije, ne bez razloga. Tada nisu mogli povjerovati da su zajedno sa svojim Šeherom izdani od strane svog združenog nadri-političko-vjerskog vodstva. Sad imaju  gorko iskustvo i potvrdu.  

Malobrojni su nekako preživjeli genocid nad gotovo čitavom populacijom muslimana – ubojstvima, odvođenjem u logore, otimanjem imovine, rušenjem džamija, poniženi bez ikakvih građanskih prava i slobode. Preživljavali su, jer život u strahu za život i nije život. Njhove političko-vjerske vođe u Sarajevu halalie su i njih i Šeher Banju Luku koalicionim partnerima u SDS-u, udarile na tu izdaju muhur u Daytonu. U najraseljenijem gradu ne samo u Bosni, o(p)stala je šačica muslimana, što onih koji su predeverali sve strahote genocida u svom otetom gradu, što onih koji su se usudili vratiti u svoj grad.

Strah kojeg žive decenijama, sada postaje još jači i nepodnošljiviji jer su i dalje zaboravljeni od svojih političko-vjerskih vođa. Oni nikad nisu došli u Banju Luku da bi sa srpskim vlastima razgovarali o poboljšanju položaja muslimana Bošnjaka, „održivom povratku“ nego bi ponekad svrati u džamiju na džumu po jeftin politički poen.

Tadašnji predsjednik države Alija Izetbegović nikad nije došao u Banju Luku, a njegov sin je bio dva-tri puta u džamiji Ferhadiji, biva na džumi.

Bivši reis Cerić dolazio je po Dodikovu sadaku u Banju Luku da bi iskamčio od njega dva posto vrijednosti džamije Ferhadije. Cerić je za tu sadaku javno hvalio Dodika ne samo muslimanima Bosne, nego i čitavog svijeta.  

Ustavni sud BiH u kojem sjede suci po mjeri svoje poslušnosti svojoj partiji SDA-u presudili su kako banjalučke džamije nisu srušili srpski mineri.

Dodik, kojemu smetaju mujezini jer „arlauču“, prodaja nekretnina u Banjoj Luci slabo ide, dijeli ponovo sadaku Muftijstvu banjalučkom, muftija zijareti i Dodika i Cvijanovićku o 9. januaru, sliaju se na sastancima bez državnih znamenja. Ne smeta im kriminal u prodaji vakufske imovine. Nisu ni mukajet što se banjalučki muslimani bude u gradu sa ulicama srpskih junaka, mitova i četnika. Genocid niko i ne spominje. Potpredsjenik RS iz redova Bošnjaka okružio se sa četrdest savjetnika, ali niti ga ko benda niti sluša. Zastupnici Bošnjaci u Narodnoj skupštini ne žive u Banjoj Luci ni za Banjalučane. Dođu na sjednice, uzmu  dnevnice, paušale i plaće, nestanu, a muslimane Bošnjake ostave sa njihovim strahovima i problemima…

Uz sve to, tu je ponajgori strah od Dodika, od njegovog za sada nezaustvaljivog atakiranja na Državu, vjeru i jezik Bošnjaka, njihovo pravo na život i slobodu, ne što je toliko Dodik jak u svom kabadahijskom, nasilničkom atakiranju na njih i Državu, nego što u tome ima podršku SDA i HDZ, pa tako i blagonaklonost međunarodne zajednice.

SDA-IZ su prve u svijetu priznale genocidu RS. Sve vrijeme čuvaju tu zločinačku stečevinu, garantiraju joj opstanak u ime svih Bošnjaka.

Umjesto da prekine svaki odnos i komunikaciju s Dodikom, da od njega neizostavno traži potpuno poštivaje Ustava, presuda Ustvanog suda države koju razbija i uvlači u rat, SDA se obraća međunarodnoj zajednici i traži sankcije za Dodika kako bi ostala s njim u koaliciji, spašavala ga i politički i financijski, sve na račun svog sna o muslimanskoj državici.

Dok je RS i Herceg Bosne, dvojac SDA-Islamska zajednica ima šansu za „kreposnu islamsku državu“ za koju su još 1993. napisali ustav i po cijenu i po do dva milijuna nestanka muslimana Bošnjaka s ovih prostora.

Zato je muslimane strah, pogotovo one u RS i pogotovo one u Banjoj Luci.

Taj strah se pojačava do beznađa i očaja nekim išaretima srpskih nacista koji slijede Dodikovu pogubnu politiku za koju niko nema pravi odgovor, ne za to što ne postoji, nego što im je stalo baš do takve politike.

Banjalučani koji žive u stanovima davno su poskidali pločice sa svojim imenima sa ulaznih vrata. Misle kako bi time, makar za koji tenutak produljili vrijeme dok ih neko ne prokaže i dok ih nacisti na silu ne odvedu u mrak i nestanak, ako već ne ubiju na pragu.

Dodikovi nacisti ništa ne prepuštaju slučaju.

Ispred vrata svojih stanova mnogi su jutrom zatekli ciglu. Prepadnuti, smatraju da je to obilježavanje njihovih stanova da bi se tačno znalo koga treba odvesti na put bez povratka, da slučajno ne bi bihuzurili Srbe stanare lupanjem ili provaljivanjem njihovih vrata.

Crvene cigle kao bijele trake nekad.  

Uznemiren i preplašen, jedan Banjalučanin musliman se obratio svome imamu u džamiji sedmog dana Ramazana. Obojica pod abdestomm, u Božjoj kući, s Božjim riječima na usnama, u postu kada se vodi džihad sa samim sobom, svojim egom, strahovima. Ali strah očiju nema i prepadnuti zaboravlja sve ljudske i Božje zakone da bi spasio goli život, čak i dok uči Božje riječi u džamiji.

Džamija je nova, obnovljena i čista. Na ikindija namazu dvoje-troje džematlija i hodža.

Jedan od muslimana pred Mukabelu (učenje Kur'ana) obraća se učenom imamu. Strah ih je obojicu potopio, niko ga i ne spominje, zrcali se na njihovim licima. Znaju obojica strahu uzrok.

–        Šta ćemo efendija? pita džematlija.

–        Ja ću ili uteći, ili se prijaviti u srpsku vojsku! odgovara imam.

Nejma druge!

Na te najniže duhovne grane je spao čak i imam koji bi morao biti uzor džematlijama, najuporniji sljedbenik Božjih zakona i uputa.

Da nejma druge, potvrdili su nedavno i brojni muslimani Bošnjaci koji su zdimili u Beograd po vakcinu da bi spasili goli život jer su u svemu prepušteni i izdani od onih koji su plaćeni da se brinu za njih, njihvo zdravlje i živote.

Banjalučki hodža samo slijedi takve. Druge mu nejma! Ni njemu, ni džematlijama.

Umjesto riječi Mladog muslimana Alije: „Mirno spavajte, rata neće biti. Za rat je potrebno dvoje,“ do nas dopiru riječi koje lede krv u žilama a izgovara ih njegov sin Bakir koji kaže da „ne kaže kako rata neće biti.“ I, on, kukavica i saboter, kaže da će stati ispred onih koji poste od sabaha do akšama, pa kao vojskovođa predvoditi vojsku s praćkama ili „tandžarama.“  Laže! Dok patriote, među njima Bošnjaci, nemaju ni praćku za obranu od ubojite srbijanske i Ddodikove ratne mašinerije, Bakir odobrava Cikotiću, Turkovićki i Mehmedagiću da Dodikupotpišz dozvolu za dodatno opremanje genocidnog MUP-a RS vojnim naoružanjem, sada mitraljezom na daljjnski kalibra 12,8 mm.

Dodik tako uz pomoć SDA ubrzano radi na ratnom razdruživanju.

Vučićev ministar Vulin poručuje da će Srbi živjeti u jednoj državi! On sebi priskrbljuje pravo koje drugim narodima uskraćuje.

Sa TV ekrana dopiru ponovljene riječi mladog četničkog vojvode Vučića, nakon što je s Dodikom pokazao svo ubojito oružje s kojim raspolaže, divio uspješnom bojevom gađanju.

–        Mirno spavajte, rata neće biti!“

Od te poruke, svjesnim muslimanima Bošnjacima i svim normalnim ljudima, građanima, posebno onima kojima je osvanula cigla pred vratima, ledi se krv u žilama.  

• Ovaj tajni dokument je sličan Owen-Stoltenbergovom planu podjele Bosne. Taj plan sam sabotirao. Rekao sam tada Aliji Izetbegoviću, a ponavljam i sada; kao što ne bi preživjeli Owen-Stoltenbergov plan, tako ne bi preživjeli ni ovaj dokument ako bi bio proveden u praksi, bez obzira na moguće garancije velikih sila …
• “Non paper” je nastao u daleko moćnim državama od Slovenije
• Da li Trumpova supruga Melanija, porijkelom Slovenka, ima ikakvu vezu sa “non paperom?”

Danas smo sa prof. dr. Francisom A. Boyleom, ekpertom međunarodnog prava, autorom i zastupnikom naše Tužbe na Svjetskom sudu pravde protv Srbije i Crne Gore razmijenili više e-mailova u vezi sa tajnim dokumentom “non paper” koji kruži među konzervativcima u EU, moguće i šire, a koji se pojavio i u medijima, te izazvao burne reakcije.

Izdvajamo nekoliko mišljenja prof. Boylea koji je kao nekadašnji savjetnik odvraćao Aliju Izetbegovića i od Owen-Stoltenbergovog plana, spasavao naš izlaz na Jadran, bio potpisivanja Daytona, koji se nudio Bakiru Izetbegoviću da spasi nastavak spora RBiH protiv SCG kojeg je Bakir Izetbegović sabotirao, a pomoć uglednog pravnog eksperta i našeg prijatelja odbio, kao što je činio i njegov otac

Prof. Boyle pretpostavlja kako je “non paper” nastao u daleko moćnijim državama od Slovenije i drugih koje se dovode u vezu s njim. Slovenija je tu pismonoša.

Prof. Boyle smatra kako je “non paper” u osnovi, Owen-Stoltenbergova mapa iz 1993. godine koju su podržali i cijela EU, i UN i Amerikanci. Prof Byle tvrdi kako je taj plan javno sabotirao. Smatra da ga je ćak i zaustavio. Iako je američka Ambsada u Sarajevu saopćila da stoji iza suvereniteta BiH, prof. Boyle smatra da vukovi ne mijenjaju ćud. To je je bio i Trumpov plan njegovog povratka na Balkan prekrajanjem granica, razmjenom tritorija. Profesor Boyle prepostvalja da ćemo uskoro znati da li o Amerikanci zaista i misle ono što je Trump planirao, ili što izjavljuje njegov Ambasdor u Sarajevu.

Prof. Byole primjećuje kako se planu iznesenom u „non paperu“ raspravlja tiho i iza kulisa u diplomatskim krugovima.

“To je izuzetno opasno,” kaže!

Upozorava: “Što se tiče novog rata, baš briga velikih sila o tome! To potvrđuje povjesnim činjenicama kako je po Owen-Stoltenbergovom planu bilo predviđeno da 1,5 do 2 miliona Bosana bude izloženo etničkom čišćenju uprkos činjenici da smo već do tada imali dva miliona Bosanaca žrtava etničkog čišćenja.  Svi Evropljani, Ujedinjene nacije i Amerikanci pod Clintonovom podrškom su to podržali, uprkos onome što je Clinton govorio u javnosti.” (Nota bene, Izetbegović je taj plan iznio na Bošnjački sabor, ali je odbačen.)

Prof. Boyle pretpostavlja da su Amerikanci pod Trumpom možda koristili čak i njegovu suprugu Melaniju kao trojanskog konja za ovaj opasni plan. Videćemo šta će Bidenova Vlada uraditi s tim Trumpovim planom, da li i Bidenova administracija misi drugačije nego Trump.

“Ali zapamtite, ne možete vjerovati njihovim riječima! Ovo je veoma opasno!” tvrdi prof. Boyle koji ponavlja kako su prijedlozi izneseni u “non paperu” morali iz neke od država članica EU koje su moćnije od Slovenije koja očito ganja tuđe interese.

Prof Boyle podsjeća i upozorava: “Kao što sam rekao Izetbegoviću u to vrijeme za Owen-Stoltenbergov plan, to kažem i sada za “non paper” i predloženu mapu; mi (Bosanci, Bošnjaci, op. prev.) nikada nećemo preživjeti ovakva prekrajanja bez obzira šta ko izjavljuje i šta piše u novinama ili mapi.“

Upoznali smo prof. Boyle i sve češćim spominjanjem propalog Aprilskog paketa ustavnih reformi. Danas je i Denis Zvidić, desna ruka Bakira Izetbegovića, na sesji “Kruga intelektualaca 99” spominjao mogućnost povratka propalom aprilskom paketu . O toj opasnoj ideji, prof Byle je pravnički jasan i nedvosmislen:

“Aprilski paket je posredni korak za RS da se otcijepi, proglasi nezavisnost, a zatim se pridruži Srbiji da tako stvori Veliku Srbiju. Očito su u pitanju nečasne radnje.”

da se priključi Srbiji i tako stvori Veliku Srbiju.Dzana Hazim sent Danas u 18:13Zadnja rečenica: Dodali bismo – opasan je kao i non paper.

(“The April Package is an intermediate step for RS to secede, declare independence, and then join up with Serbia to produce Greater Serbia. Then obviously skull-duggery is afoot. Fab.“)

Dodali bismo – ideje oživljavanje upokojenog Aprilskog paketa opasne su kao i “non paper.”

Ibrahim HALILOVIĆ

Dženana DELIĆ

Gospodine Nelson, molim Vas idite kući! Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH! Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo vlasnici naše države i naše Kuće.

P.S. Povedite sa sobom kući i Dodika, Izetbegovića, Čovića…

(Mada ambasador Nelson razumije i bosanski, a ima i prevoditelje, evo, za svaki slučaj i na engleskom da se ne zahmete: “Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Do not come bacck ever! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, but valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and House.

P.S. P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čović… Keep them there!

Američki ambasador u BiH, Eric Nelson, gostujući u emisiji „Izvan okvira“ sarajevske N1 televizije, kazao je da je “promjena Ustava neophodna” i da će “možda biti iznenađenja o tome koje će se opcije razmatrati.“

Nelson je međutim, rekao i ovo: ‘

– Rješenja za probleme u BiH moraju doći iz konsenzusa, kompromisa i dijaloga. Također, moramo podržavati osnove BiH, a to je Dayton. BiH je jedna država, sastavljena od dva entiteta, tri konstitutivna naroda i ostalih,” rekao je ambasador Nelson.

Tim povodom, zamolili za komentar prof. Francisa A. Boylea, experta međunarodnog prava, autora i zastupnika naše Tužbe na Svjetskom sudu pravde u sporu RBiH protiv SRJ – Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid.

“Dayton, koji su nametnuli Richard Holbrook i vlada USA, namjerno je BiH pretvorio u propalu državu. Dayton ne funkcionise 25 godina namjerno. Dayton je ciljano i s namjerom uvijek bio ‘slijepa ulica’ za BiH i Bosance otkad je potpisan u decembru 1995. Taj zaključak je jasan i iz moje analize Daytona, koji je izložen u mom Memorandumu prava, koji sam sačinio za Parlament Republike Bosne i Hercegovine, na zahtjev ministra uništenih poslova, Muhameda Sacirbegovića, a koji se može naći u mojoj novoj knjizi ‘Zaustsvljanje srpskog genocida nad Bosancima!’ (Bihać 2021)

Profesor Francis A. Boyle

(Prevela Dženana DELIĆ)

Nažlost, taj Boyleov “Memorandum prava” nije prihvatio Parlament BiH i danas smo tu gdje smo – nigdje, na kraju puta, u mračnom tunelu, robovi u svojoj vlastitoj državu koju su nam oteli mimo prava domaći velizdajnici uz pomoć svjetskih protuha – i obrnuto. Dodik po ko zna koji put i danas traži “otcepljenje” genocidnog plijena RS što je ugrožavanje čak i Daytona i mira ne samo u Nosni. Ne, to nije predizborna poruka, to je konstanta njegove zločinačke politike. Da je pravi kao što nije, ambasador Nelson bi se odmah javno založio za hapšenje Dodika. Sa rušiteljem države, kriminalcem i separatistom nema pregovora, niti kompromisa! Dodik i svi kao on moraju u zatvor. Odmah!

Ambasador USA u Sarajevu Nelson mora znati kako postoji Ustavni zakon iz 1995. koji nam pravno omogućuje povratak Ustava RBiH ako Dayton ne funkcionira ili ako ga neka ugovorna strana krši. I ptice na grani znaju kako ga krši ko stigne, da nije proveden u cjelosti, da je ništavan. Koliko i kako ga krši, Dodik je to dokazao i danas u Narodnoj skupštini genocidne RS.

Kao diplomata, makar i u Bosni (sic!) jer ovao šalju trećepozivce, rezervu rezerve, protuhe i neznalice, daytonske papagaji, ambasador Nelson bi morao znati te i još mnoge stvari, Podsjećanja radi, slijedi komentar na njegovu nerihvatljivu izjavu.

Očito je kako nadmenom Trumpovom trećepozivcu činovniku Nelsonu nije došlo iz guzice u glavu nekoliko pravnih i praktičnih stvari ni nakon četvrt vijeka od potpisivnja i danas nevažećeg Daytona. On, prosto rečeno, lupeta o stvarima koje kao đoja zna, a ponavlja ih kao papagaj, “Dayton, entiteti, konstitutivni narodi, dogovoor, konzensus!” On se pravi kako ne zna, a morao bi znati za domaće i međunarodno važeće i neprikosnoveno pravo.. Pokušava nas nasamariti, podvaljuje nam, pa bi mu bilo bolje šutjeti, pogotovo zato što nam podvaljuje ilegalno umjesto leganog. On bez utezanja pokušava zapovijedati u našoj Kući, a za to nema ni dozvolu, niti ikakvo pravno uporište. U našoj Kući mi smo gospodari! Nelosn o kompromisu i dogovoru – a Dodik o secesiji. Kakav, bolan kopromis, tu nema kompromisa, ali ima zatvor! Nije li trpljenje takvog Dodika sramno po kreatore Daytona i po USA, pa i Nelsona! To je sramno i za nas. Čak i kada kritikuju Dodika zbog secesije, svi brane Dayton, a to znači luda kuća, propast.

Ambasador Nelson nastoji prije svoga skorog i neminovnog povratka u Washington cimentirati ilegalno stanje nametnuto u Daytonu poslije agresije i genocida, zločina koji su presuđeni na najvišim svjetskim sudovima. Svi papiri na članstvo u UN-u nose ime Republike Bosne i Hercegovine. Republiku BiH moramo ponovno imati, ona je garancija da Dodik i njemu slični neće biti mogući u RBiH, a ni stranci poput Nelsona! RBiH je naša, oni su nam je samo privremeno oteli!

Da imalo drži do nas, da drži do države iz koje nam je poslan, da poštuje domaćina, ne bi nam solio pamet, dodajući sol na ljute rane; makar bi pročitao Povelju UN-a, važeći Ustav RBiH, presude svjetskih sudova o genocodu i udruženim zločinačkim pothvatima, “ius cogens” svjetsku izvršnu pravnu normu nad normama koja zabranjuje genocid i oduzima genocidni plijen…

Da poštuje i nas i našu državu, da cijeni naše gostoprimstvo i strpljivost, da poštuje pravnu logiku i Ustav USA – američki bi Ambasador svirao violinu ili klavir, a ne gudio u daytonske gusle na jednoj struni, testerao, pilao na živce po volji nacionalista i fašista, uzurpatora naše države; svirao bi na finoj violini o pravu na našu Republiku Bosnu i Hercegovinu. To je kajda koju želimo čuti, ne samo zato što je našem uhu dopadljiva, nego zato što je to jedino ispravna kajda! To ja kajda prava! Već danas bi hapsio Dodika, ta predstavnik je najjače sile na svijetu. To bi bilo zalaganje za pravo, a ne za Dayton koji to pravo oduzima i nama i našoj državi! Dayton je velika američka sramota, a Nelson ru sramotu personalizira.

Nelson je uzeo fursata. Umjesto o pravu, on nam podvaljuje ilegalu i napravdu.

Pod krila mu pušu domaći veleizdajnici koji se zaklinju u Dayton. I danas, kada Dodik, pozivajući s ena izvorni Dayton ruši državu, oni se pozvaju na Dayton koji je crknuti, krepali prfojekat.

Bosna je makar tri puta starija od USA, pa i da nije, Bosna je našom nepobitnom demokratskom plebiscitarnom voljom suverena, naša, usprkos Daytonu i Nelsonu, Dodiku, Džaferoviću, Izetbegoviću, Komšiću, Čoviću.

Dodik danas u Narodnoj skupštini genocidne RS, gusli o izvornom Datonu, a zna da je i taj “izvorni” ilegalan. Izetbegović, Komšić, Džaferović svakom prilikm i svakom zgodom zaklinju se u vječnost RS i Daytona, mada znaju da je Dayton nagrada za genocid i UZP-e. To mora znati i Nelson. Tim negatorima prava, sudskih presuda, genocida, RS je trajna i neupitna kategorija, koja ima pravo na otcjepljenje. Zašto genocidna RS ne bi bila neupitna i Nelsonu jer on od prava više voli dogovor makar i nemogućih rogova u vreći, popuštanje, kompromis, što u konačnici znači nestanak i RBiH i nas samih. Danas je to Dodik ponovo potvrdio. Ali, Dayton nama, građanima RBiH – ne znači ništa, a ni oni koji nam ga uporno nameću. Mi smo jači od svih njih, jer u našim rukama je pravo, kao najjače moguće oružje. Nepobjedivo!

Nelsonova izjava je došla nakon zahtjeva Čovića da se mijenja izborni zakon (po njegovoj fašističkoj volji!) prije nego se promijeni Ustav. Ilegalni, daytonski!

Podučavajući tobože Čovića pravu (sic!) kako niži pravni akt ne može mijenjati najviši pravni akt (oba ileglna, nevažeća!!!) Nelson nam uvaljuje Dayton zauvijek, konstitutivne narode i fašizam, vjerujući da da ćemo nasjesti na fintu kako nam je prijatelj i nama i našoj državi, koji eto, zna šta je pravo. Boš posla! Nelson, biva, zna šta je pravno starije, a šta mlađe, a pravi se kako ne zna da je i jedno i drugo ilegalno kada je u ptanju Dayton. Bolan Nelsone, Bosna je povijesno i prvano starija i od USA, a kamo li od Daytona! Pa Referendum građana i Ustav RBiH jači su i stariji od Daytona. To je, bolan, Nelsone jače i od Amerike! Kako god, i Nelson i Zapad, i Rusija pride, žele nam uvaliti Dayton, u njemu RS, Herceg Bosnu, Čovićev fašistički ultimativni i ucjenjivački zahtjev za izbornim zakonom pa da Hrvati mogu birati samo njega ili nekog iz ustašu, poskoka iz HDZ. Oni koji čak i samo površno znaju prljave poslove međunarodne zajednice, znaju da će biti udovoljeno Čoviću, pa prvo mijenjao, ili ne mijenjan Ustav. Ako Dodik ostane u sedlu vlasti i nakon današnjeg podrivanja države i mora, to nije dokaz nemoći ni naše ni međunarodne zajednice ni Nelsona. To je naša sramota! Jer, Čović ruši državu RBiH po njihovoj volji blokadama i ucjenama. Dodik to radi na svakom koraku uz klimoglav Vučića. Stoga, Nelson nam nije prijtelj. Naši prijatelji ne mogu biti oni koji rade hinle i koji ne poštuju domaće i svjetske zakone. U ovom slučaju Nelson tobože predaje pravo Čoviću, a rezultat bi mogao biti udovoljavanje njegovom rasističkom zahtjevu. On predaje pravo Čoviću da bi nas zavarao; Nelson svjesno izigrava domaće i međunarodno pravo tvrdnjama o vječnom Daytonu. Dodik je na američkoj crnoj listi, ali ga svjesno trpe jer razara državu, što je cilj Daytona. Nije li to bacanje prašine nama u oči!

Stoga pitanje: Ko je ovaj Nelson da bi on promicao dijalog u vreći punoj nacionalističkih i fašističkih rogova, sljedbenika osuđenih ratnih zločinačkih i genocidnih zlodjela kako bi dogovorno, mimo zakona, cimetirao ilegalni Dayton, ili odšutio, opet i iznova, Dodikov očiti seperatizam što je neuvijena prjetnja miru!

Znamo kakva je uloga Amerikanaca bila u Daytonu. To prof. Boyle lijepo objašnjava. Cilj je bio napraviti nemoguću državu kako bi propala. Unaprijed planirana propast jedne suverene, hiljadu godin stare države. Nije li to zločin! I Dodik kaže da je BiH nemoguća, nakaradna. Zar to ne vrijeđa Ameriku! Kako će vrijeđati, kad ju je Amarika naprvaila po volji Dodika.

Kad su vidjeli da se otimamo, žilavo, da je rok trajanja prošao, a država u životu, pokušali su preko Haysa progurati Aprilski paket koji bi vodio u blokade etičkim glasanjem dok državu blokiraju tako jako da ona ne može finkcionirati, donositi odluke i zakone, što bi bio njen kraj. Da je to prošlo, danas bi Dodik već imao državu izvan Bosne.

Ko je Nelson da bi on određivao sudbinu naše države i na samih? Za Bosnu i za nas njene sinove – niko!

Nelson gospodar naše Kuće, nego mi!

Nelson i njemu slični su oteli našu državu u čemu su imali suglasnost velizdajnika. Stranci, među njima i Nelson, drže kajase i uzda nad veleizdajnicima, pa svi zajedno, po principu spojenih posuda, rade na uništenju nas i naše države. Svi za zaklinju u ilegalni Dayton. To Jedini cilj – propast države. To potvrđuje i ova sramotna izjava američkog ambasadora Nelsona. Da ima imalo obraza, pročitao bi danas pismo dr. Denisa Bećirovića upućeno Inzku i Sattleru u kojima im je jasno, argumentirano i bez dlake na jeziku stavio do znanja da su pročitani, da im je cilj uništenje naše države, a da mi imamo pravo na Republiku BiH. Taj zločinački cilj je u srži Daytona. Ali, mi imamo neotuđivo pravo utemeljeno na nepobitnoj odluci Referenduma i svim svjetskim zakonima. Ta odluka je vječna, a ne ilegalni Dayton. Dodik mora imati makar jedan glas više od nas koji smo glsali za suverenu i neovisnu RBiH. To je nemoguća misija. To je neostvarljivo, mi smo davno odlučili o cjelovitoj i suverenoj državi RBIH. To je za vječnost. Po toj našoj odluci, genocidna RS nema šanse za otcjepljenje. Nula šansi! To će kad tad morati shvatiti svako, pa i Amerika u čije ime za sada govori Nelson, njen odlazeći ambasador.

Mi ne smijemo sebi dozvioliti lukusoz da nam razni Nelosni danas, poput Holbrookea, Serwera, Clintona, Alije i Harisa, nekad, sada Dodika, Daferovića, Komšića, Čovića…, kroje sudbinu. Mi moramo vratiti otetu državu i sudbinu uzeti u svoje ruke.

Ne dozvolimo nikome, pogotvo Nelsonu da ovakvim izjavama gospodari u našoj Kući, da vrijeđa sve nas kao poštivatelje domaćih i međunarodnih zakona, da pokušava još za njena života i našeg života, skrojiti ćefin našoj državi Republiku BiH koja se temelji na odluci Referednuma iz 1992. o suverenoj, neovisnoj i nedjeljivoj Republici BiH. Ne postoji snažniji i bolji demokratskji metod od tog plebiscita građana. To je najjače oružje koje samo treba koristiti. Nema Nelsona koji se smije usudti pogaziti tu našu volju. Ne dozoljavamo! Ko je Dodik da je jači od nas koji smo se izjasnili za RBiH na Referendumu! Ako bi dozvolili, skrojili bi i sami sebi ćefin za života. Bili bi ostali robovi, mrtvi, samo naizgled živi.

Stoga, neka taj princip konstitutivnosti, trhulih kompromisa na osnovu ucjenjivačkih razgovora i dogovora, entiteta, kršenja međunarodnog i domaćeg prava, kao daytonski model Nelson pelcuje u USA, pa ako se primi, bago njima! Ali, ni to za nas ne znači ništa. Mi smo gospodari u svojoj kući! Mi imamo pravo na Republiku BiH bez obzira šta govorio Nelson, Putin, Trump ili Biden, Dodik, Čović, Izetbegović, Komšić, Džeferović, čitav svijet.

Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, we need a valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and house.

P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čovića! Keep them there!

Prijevod: Gospodine Nelson, molim Vas idite kući. Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH. Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo gospodari i vlasnici naše države i kuće.

P.S. Povedite sa sobom i Dodika, Izetbegovića, Čovića… Držite ih tamo!

Bio je prvi dan Referenduma, 29. februar 1992.

U Omladinski dom u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) u koji su pristizali rijetki građani, uglavnom Muslimani i Hrvati, da bi glasali za suverenu i neovisnu Republiku BiH, neko je tog popodneva donio uznemirujuću vijest da je bačena bomba na Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu. Šaljem Redakciji TV Sarajevo kratku vijest o tome. Objavljuju je u TV Dnevniku u pola osam.

Odlučio sam se otići narednog dana u Gerzovo i snimiti posljedice tog barbarizma.

Niko od onih koje sam pitao da pođu sa mnom, ne smjede, sve pod raznim izgovorom, neko reče i da ga je strah četnika.

Helem, zorom, sjednem u auto, pa krenem put Gerzova. Nije mi baš prijatno. Srbi su se još u ljeto devedeset i prve naoružali do zuba. Mogbiliziani su u rezervu. Oružje se dijelilo od kuće do kuće, s kamiona.

Grad, pogotovo ponedjeljkom, pazarnim danom, vrije od rezervista, uglavnom pijanih. Mnogi mi prijete da će me ubiti, pokazju metak koji čuvaju za me, drugi pak, obećavaju da me neće ubiti metkom, nego ispeći na ražnju. Milostivi nekakvi četnici.

Odavno su me proglasili srbomrscem jer sam među prvim u Bosni javno razotkrio mrkonjićke i šipovačke četnike. Odavno me uznemiravaju telefonom, prijete, sijeku preko noći tri gume na mome “Golfu.” Po oglasnim mjestima izvjesili plakate i traže od Srba da niko ne plaća TV-pretplatu zbog mene “srbomrsca.” Već su nekoliko puta napadali i pljačkali moju vikendicu u Podšiljku, odnijeli TV u boji. Neko je šakom udario u staklena vrata i isjekao sebi vene, o čemu je svjedočila lokva krvi pred ulazom…

Potrpam strah koliko mogu i kako znam.

Pokraj mene na sjedištu filmska kamera sa ušnjiranim filmom, magnetofon spreman za snimanje…

Na cesti su još svježi tragovi tenkovskih gusjenica koji su iz Banje Luke i sa Manjače nedavno prošli prema Baraćima i Šipovu.

Bijaše nešto oko sedam ujutro kad stigoh u puste Baraće. Nigdje žive duše. Kad okrenuh cestom prema Šipovu, ubrzo moradoh zaustaviti auto. Kod fabrike aluminijske konfekcije “Alkon” pojavi se četa rezervista u stroju koja ispred mene poče prelaziti preko ceste. Skamenio sam se. Ni makac naprijed, ni makac nazad. Srećom, rezervisti uopće nisu obraćali pažnju na mene. Ni ne pogledaše u mome pravcu. Kada zamakoše u obližnju šumu, nastavih vožnju, pomalo se tresući…

Đerzelezovo turbe je na kraj Gerzova, odmah uz put koji vodi dalje prema Šipovu.

Tu su prije Drugog svjetskog rata o Ilin-danu (Alidžunu) zajednčiki zborovali i muslimani i pravoslavci. Na jedoj strani pravoslavci bi prisustvovali liturgiji, na drugoj bi muslimani klanjali. Poslije molitve, zajedno su dernečili.

Turbe je srušeno za vrijeme Drugog svjetskog rata, a obnovio ga je tek osamdesetih godina prošlog stoljeća jedan musliman, milslim iz Lubova kod Šipova. O tome sam nakad izvijestio u banjalučkom “Glasu.”

Turbe je bilo odmah uz put, na maloj zarvnini, a kuće tog gerzovačkog zaseoka okolo na obroncima brdašaca, kao u amfiteatru. Prvo što zapažam, ni kod Turbeta ni oko kuća nigdje nikog. Pusto i gluho. Na jednoj od kuća otvoreni pendžeri. Iako ne vidim nikog, znam, znam, jer instikt me ne vara, mnogo očiju viri iz prikrajka i prati svaki moj pokret. Brzo izlazim iz auta i snimam oštećenja na Turbetu. Žalosno je i tužno to mjesto varbarzma. Ta bačena bomba je jasna poruka šta četnika u vezi sa Referndumom, poruka koju je malo ko mogao pravilno pročitati u vezi sa zatiranjem i muslimana i materijalnih tragova njihovog kulturno-povjesnig i vjerskog postojanja.

Snimanje je trajalo samo nekoliko minuta.

Sada se trebalo istim putem vratiti nazad u Varcar.

Pitam se gdje su oni rezervisti, hoću li opet nabasati na njih. Hoće li me maltretorati?

Srećom, iako u strahu, prođoh kroz Baraće bez problema i bez zadržavanja.

U Podbrdo stigoh nešto oko devet, i na autobuskom stajalištu sačekam autobus “Sane” Ključ koji je u to doba nailazio na putu prema Sarajevu.

Onaj brkati krupni vozač (sretam ga kao ključku izbjeglicu u Varcaru) zaustavi autubus, nasmija mi se, ispruži ruku kroz šoferski prozorčić, primi film i hediju za kafu za zahmet što će film predati na Informacijama Autobuske stanice u Sarajevu, odatle će ga vozač TV Srajevo pokupiti, pa dade žmigavac, mahnu mi rukom, pa nastavi put prema Sarajevu.

Iste večeri moja filmska vijest o bačenoj četničkoj bombi na Đerzelezovo turbe objavljena je u pola osam u udranom TV Dnevniku. Bio je to šok za gledatelje TVSA. Ta bomba je bila nagovještaj zločina koji je pažljivo pripreman u SANU, Francuskoj 7., sve pod blagoslovom SPC. Ali, tada smo još bili ubijeđivani kako rata neće biti. Ali, ja sam odavno bio buhuzur od četnika i odavno nisam mirno spavao. Što je najgore, bihuzur su bili i moji najdraži.

Nekoliko sedmica kasnije, u Jajcu me trefi i zaustavi nepoznati čovjek. Predstavi se kao Ganibegović iz Šipova. Reče kako je onog dana kada sam snimao oštećeno Đerzelezovo turbe, i on bio u Gerzovu, ali nije me vidio. Radi u Austriji, veli, došao na Referendum. Budući da je imao njivu u blizini Turbeta, krenuo obići, popraviti ogradu ako je njiva razgrađena. Sa sobom je imao kameru. Nije, veli, znao da je na Turbe bačena bomba, pa nije ni snimao Turbe.

Na njivi ga je ubrzo našla milicija i privela u Stanicu milicije u Šipovu. Proveo je neko vrijeme na ispitivanju, pa je pušten, ali ne zbog toga što su ga milicioneri prepoznali i prije legitimiranja i što nije snimao Turbe, nego, što najvažnije, iako je imao kameru – nije se zvao mojim imenom i prezimenom. Nije bio opasan jer njegova kamera ne snima za TV Sarajevo kao moja i ne razotkriva četnike i njihov vandalizam. Tako sam izbjegao hapšenje, oduzimanje filma, maltretranje. U Šipovu sam davno proglašen nepoželjnom osobom, zajedno sa Tuđmanom. Kakva čast! Bio mi je zabranjen ulazak u Šipovo, ali, ipak sam rizikujući hapšenje, prelazio preko četničkog punkta i snimao priloge u Šipovu, Bešnjevu… U tome su mi pomogli neustrašivi momci iz Šipova koje je vodio rahmetli Šakib Ribić.

Jasno je da je neko iz Gerzova, čim me je ugledao kod Turbeta kako snimam, dojavio miliciji, pa je patrola hitno izišla na “lice mjesta” u namjeri da me uhapsi. Ali, da se ne bi praznih šaka vratili tamo odakle su i poslani, uhapsili su nedužnog Ganibegovića.

Kada su ustaše napadale Mrkonjić, odatle su raketama gađale grad Varcar Vakuf u septembru 1995. Uništile su školsku zgradu u Gerzovu kojoj je radila jedna od najstarijih škola u Bosni. Iz tamošenje pravoslavne crkve odnijeli su u Hrvatsku Ferman sultana Abdul-medžida kojim je dozvolio izgradnju te crkve. Po ferman je pješice u Carigrad zdimio i iz njega se radostan tabanovića fijakerom vratio Ilija Škaljak Bubnjević. (Bubnjevići su dobili dodatno prezime po nekome od njih koji je bio bubnjar u turskoj vojsci. Inače, Gerzovo je bilo povlašteno u plaćanju poreza Turcima.)

Poslije rata, nekoliko puta sam bio u Gerzovu.

Vozeći se prema Šipovu, zastajkivao sam, ali nisam mogao prepoznati mjesto gdje je bilo turbe Alije Gerzeleza. Bilo, prvo bačena bomba, pa kasnije poravnano.

Tako su Srbi preorali i uništili i dio svoje vlastite povijesti, kao i višestoljetnog suživota, mjesto na kojem su kao i musimani, molili se Dragom Bogu.

Prije nekoliko godina, javljeno mi je da neki dobrotvori koji rade u Austriji, rodom iz Šipova, imaju namjeru obnoviti Turbe.

Prijatelji vele kako su dolazili i u Varcar, raspitivati za slike Turbeta. Došli do ričkog nehodže, a moji Ričani koji su se zatekli s njim, upute dobrotvore na me, jer, rekoše, ako iko zna o Turbetu nešto, onda je to Halilović.

Kad to ču, nehodžu Mufida Haskića plaho uhvati huja, pa crven u licu ko paprika roga, zagalami i zaprijeti:

“Ko će razgovarati sa Halilovićem, ne može razgovarati sa mnom!”

Jedan od od onih kojima je taj primitivac zaprijetio, odgvoorio mu je da do njegove naredbe i prijetnjene drži ko ni do lanjskog snijega. “Haliloviću su u Varcaru starinom, od kako se zna, a ti si došo na gotovo svoj seljakluk provoditi!”

Kompletna knjiga otvara se klikom na link:

https://www.dropbox.com/s/am8khuksh64gf8c/Ragib%20Lubovac%20%C4%86elebija%20-%20Ste%C4%87ci%20bosanski%20stil%20%282020%20drugo%20dopunjeno%20%20izdanje%29.pdf?dl=0#

1. Od baštine Ilira i „zemljice Bosne“ do Haškog tribunalaO PISMU, JEZIKU, KIPARSTVU I ARHITEKTURI„DOBRIH BOŠNJANA“„Ilirski jezik balade Hasanaginice iz 1645-48. je začuđujuće blizak da-našnjem književnom jeziku“(Mikalje Jakov, 1600.-1654.Blago ilirskog jezika-riječnik)Prvi susret s ilirskim jezikom je čulna pojava; drugi susret je umskapredstava – studija Mikalja; umska spoznaja su i epitafi na stećcima spismom „bosančica“ i jezik balade Hasanaginice;treći je pojam, istina i ideja: bosanski jezik.Pojam „stvar po sebi“ po Kantu: „je ono što jest – suština svih stvari“
2. Vranduk (4*), Stari most u Nostar (4*)Ilirija je naziv historijskog geografskog područja koje su u antičko doba nase-ljavala brojna plemena Ilira. Ilirska plemena su imala zajednički jezik i obita-vala su na području zapadnog Balkana i dijela današnje Republike Albanije.Prema grčkoj mitologiji, postojao je junak Ilirijus, sin Kadma i Harmonije, kojije zavladao cijelom Ilirijom i legenda dalje kaže da je on predak svih Ilira. Ilirisu se doselili na područje zapadnog Balkana u X stoljeću stare ere, dakle, naprelazu iz bronzanog u željezno doba.U izvoru Enciklopedije nema jedinice Daorsa Daorson. U Google-u stoji: Da-orson je bio glavni grad heleniziranog Ilirskog plemena Daorsa, danas u seluOšanići kod Stoca (IV-III stoljeće stare ere.). Daorsi su bili ilirsko pleme koje ježivjelo od 400. do 50. godine stare ere u dolini rijeke Neretve i ovdje izgradilosvoj megalitski grad. Srušilo ga Ilirsko pleme Dalmati. Danas se na pustompodručju nekadašnjeg grada Daorsona nalaze kamene ruševine.Ilirsko plee Dalmati, od kojeg je i današnje geografsko područje Dalmacija do-bilo svoje ime, naseljavali su veći dio današnje zapadne Bosne i Hercegovine.Drugo pleme, Skordisci, zapravo su miješana ilirsko-keltska grupa, naseljavalisu područje današnje sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Dardanci, Labeati,Ardijejci i Taulanti su naseljavali područja oko Skadarskog jezera (južna CrnaGora i sjeverna Albanija do Ohridskog i Prespanskog jezera (Makedonija).Dokleati su naseljavali područje centralne i sjeverne Crne Gore. Tek nakon štoje njihove prostore osvojio Rim od 6. do 9. godine, moglo se govoriti o nekimpreciznijim granicama. Ilirija je u vrijeme vladavine Rima jedno vrijeme bilaprovincija Ilirikum a kasnije je podijeljena na dva dijela: Dalmaciju i Panoniju.Smatra se da su današnji Albanci direktni potomci Ilira. Potvrda ovih tvrdnjipostoji u analizama DNK. Osim toga, istom metodom utvrđeno je da i drugistanovnici današnjeg zapadnog Balkana imaju tragove ilirske krvi u svojimnajstarijim genima. Iliri su bili rudari u južnoj Albaniji i centralnoj Bosni.Kao što se Iliri dovode u vezu s Ilirijem, sinom Kadma i Harmonije, prodrli sudo grčkog Epira oko 1000. godina ranije, a odatle i u južnu Italiju. Kasnije ihspominje Plinije (61.-113.) s nazivom „Plinijevi Iliri“. Bilo je to dakle, oko 1000godina ranije. Odkad su se mijenjali i centri i periferije Ilira. Ne računa se da jeneka zemlja pala, padom neke manje vojne jedinica na periferiji, već se raču-na da je pala onda kada padne njen centar. Epir u Grčkoj je bio, a i Albanija subili centi Ilira oko 1000. godine stare ere. Iliri su, u Dalmaciji, Panoniji, Make-doniji, Crnoj Gori, na Kosovu i Sandžaku, ali je centar i kraj Ilira bio i kraj starei početkom nove ere u Bosni na Vranduku kod Zenice od 6. do 9. godine kadsnažni Rim konačno pokorava centar Ilirije s vođom Batonom, kojeg Rimljanihvataju i puštaju. A zatim se u Zenici 1203. godine desilo rođenje: Bilinopolj-skog sabora – bogumila i stećaka, kakav logičan slijed – smrtii rođenja!Vranduk, stari grad na rijeci Bosni kod Zenice. Baton Dezidijat bio je vođa Ilirau dalmatinsko-panonskom ustanku od 6. do 9. godine protiv Rima.Pismo i jezik Ilira obuhvaća različit, ali jezično srodan indoevropski etničkisupstrat. Avari su poznavali grčko pismo. Ali se Avarsko-slavenska likovnakultura bavila na nivou „jezičci i okovi za pojase i konjsku ormu“, dakle bila jena početnom nivou.Ilirska je likovna umjetnost plodna i autohtona. Iliriju konačno od 6. do 9. godi-ne osvaja snažni Rim, odkad počinje romanizacija, u IV stoljeću i hrišćaniza-cija Ilira. U isto vrijeme rimski legionari iz Perzije u umjetnosti prihvataju kultMitre kao svoje svetište koje se pojavljuje u Jajcu, Konjicu, Bihaću… kada seu IV stoljeću afirmiše kršćanstvo u Rimu koje se spontano javlja i u rimskoj Bo-sni. Od VI-VII i IX stoljeća se Slaveni spuštaju prema Bizantu na Balkan, gdjese dom. stanovništvo slavenizira, a potom i hriščanizira, no gen se zadržava.U X stoljeću se prvi put javlja ime „zemljica Bosna, bizantijskog cara-pis-ca Porfirogenta.Ilirski je naziv „rijeka Bosna“. Godine 1054. se konačno desio raskol jedin-stvenog kršćanstva na katoličanstvo i pravoslavlje, u Bosni i na vjeru bosan-sku-bogumilstvo, skup heretika i slobodnjaka „dobrih Bošnjana“. Krajem XI
3. Stela Dijana, XIII stoljeće, Glamoč = naturalizam (4*). Japodska „Urna“, Bihać (8*)Čovjek s podignutim rukama, stećak, Radimlja, foto Joanne Goldby (4*)stoljeća se u Bosni i Humu pojavljuju stećci, koji baštine ilirske nadgrobnestele: urna-žara – posuda za čuvanje pepela umrlog – kuće mrtvih = stećci. Tosu dokumenti, koji potvrđuju navode što se ovdje nude. Tako je središnji narodzapadnog Balkana, bez svetaca „svetog pisma“ s genom Ilira, maniheja-bo-gumila, od narodnog pisma glagoljice-bosančice, osjećanja i saznanja, gradiosvoj bosanski izraz, jezik i likovni stil.Otud i „Ase leži“ na „svojoj zemlji“, a zatim i: „Što se b'jeliu gori zelenoj?“Hasanaginica je nastala 1646. godine u Imotskoj krajini, za vrijeme rata Mle-čana i Turaka. To je prva pjesma koja skreće pažnju evropske kulturne jav-nosti. Više od 100 godina se prenosila usmenom predajom, sve dok je nije1774. godine zapisao putopisac Alberto Fortis: djelo „Putovanja po Dalmaciji“,prevodi je Gete, Puškin, V. Skot… U jedinici: „Balada, u našoj narodnoj poezijičesto se javljaju baladni sadržaji (Majka Margareta, Hasanaginica), umjetnič-ka balada, što pod narodnim, što pod stranim utjecajem, česta je književnavrsta…“ (Opća Enciklopedija, Zagreb) je sročena u 3 reda teksta.„Dvojac“ Vuk – Mikalja o stećcima nemaju riječi. Stećci su se s pismom bosan-ćicom i epitafima pojavili oko XI stoljeća i trajali do XVI stoljeća do Osman-lijskog osvajanja Bosne, kada se bogumili islamiziraju, zatim s Biokova oko1646. godine doleprša i balada Hasanaginica, za vrijeme sukoba Mlećana iTuraka na Klisu – Vrdol – Zagvozd, obronci Biokova. No, balada brzo estetskiodlepršala u Evropu. Za vrijeme našeg prebrojavanja „crveni krvnih zrnaca“, uVeneciji 1774. godine putopisac Italijan Alberto Fortis objavljuje djelo „dobrihBošnjana“ baladu Hasanaginicu. To je vrijeme kad je Herder imao 30 godina,Goethe je bio dvadesetpetogodišnji mladić; kad se rodio Vuk Karadžić 1787.godine Hasanaginica je već bila prevedena, pored italijanskog, na njemačkijezik, dvaput i na francuski jezik…“, autor ovog izvora „Hasanaginica“ (Sara-jevo, 1975. godine) književnik Alija Isaković, sjetom dodaje „da ova Fortisovaknjiga još nije prevedena na naš jezik“?A nije isključeno ni to da je Vuk Karadžić inspirisan bosanskim jezikom Hasa-naginice išao u reformu srpskog jezika, iako su ga njegovi optuživali da uvodi„govedarski“ i „svinjski jezik“, zar ne? A ni „čitaj kako je napisano“ ili “piši kaošto govoriš“ je naivno, kakva mudrost? Još nedostaje „piši s lijeva na desno“!Radije: „čitaj šta je pisac htio da kaže i „između redaka“!I tako su se vremenom pojavljivala razna tumačenja ‘tamnih mjesta’ koja suneka i danas nerasvjetljena, iako je u cjelini ‘ilirski jezik’ ove stare balade Ha-sanaginice začuđujuće blizak današnjem književnom jeziku. I mudri Vuk je1845. godine pisao da se najpravilnije govori u Bosni i Hercegovini: istina daonamo po varošima i po gradovima ima mnogo turskijeh riječi, ali bi se gotovomoglo reći da u ostalome ona braća naša zakona turskog govore ljepše srp-ski od seljaka grčkoga i rimskoga zakona“. Mikalja Jakov (1600.-1654.) Ilirskiriječnik, „Tko zna čisti ilirski jezik, reći će uvijek iđe ili ide, a nikada grede. Jošje ranije Mikolja tvrdio da je „bosanski jezik“ najljepši među našim diajalekti-ma“. Jest „ikad“ ali danas Slovenci i Dalmatinci kažu „gremo“! Jer neko je odnekoga posuđivao?Iliri, skupina ime za veći broj srodnih plemena indoevropskog porijekla formi-rane u kasno brončano doba, centralni i sjevero-zapadnih krajeva Balkana:Histri, Japodi, Liburni, Dalmati, Breusi, Desitijati, Daorsi…Jezik Ilira se nije sačuvao izuzev ponekad kao glavno etničko obilježje brojnihplemena, brojnih jezičkih relikta Ilira u antičkim toponimima i onomastici, teu glasama grčkih gramatičara. Snažno pleme u Dalmaciji Andrijajci su ranogusarenjem došli u sukob 229. godine stare ere s Rimom, koji ih likvidiraju, anjegova posljednjeg vladara kralja Agrona odvode u robstvo.Iako su Iliri osobiro s Rimom, u prvim stoljećima svojim dotadašnjim zanat-sko-umjetničkim aktivnostima dodali i živ interes za kamenu skulpturu: bo-žanstva Silvana, Dijane i nimfa, a onda i portretnu plasiku s nadgrobnih spo-menika, gdje ubrajamo i japodske urne koje dovodimo u vezu i tvorevinama- stećcima što su ih znatno kasnije kreirali bogumili u Bosni i Humu: stela +urna = stećak.„Ime Ilir i naziv Ilirik očuvali su se u tradiciji i nakon doseljenja Slavena na Bal-kan. Pisci su u srednjem vijeku Slavene počeli nazivati Ilirima. U XVII i XVIIIstoljeću govorilo se o ilirskoj narodnosti u Ugarskoj; u Beču je bila osnovanaIlirska dvorska deputacija (1745.-1809.), formirane su Napoleonove Ilirskeprovincije, godine 1916. Austrija je od pokrajina Kranjske, Koruške, Gorice,Gradiške i Istre stvorila Kraljevinu Iliriju, a narodni pokret koji se u prvoj polovini
4. XIX stoljeća razvio u Hrvatskoj nazvan je Ilirski pokret. Naše znanje o jezikuosniva se na lingvističkoj analizi nekoliko tisuća geografskih i ličnih imena za-bilježeni na antičkim spomenicima od Balkana do Baltika i u spisima antičkihpisaca“ (Opća Enciklopedija, Zagreb).Načelo: „Piši kako govoriš, a čitaj kako je napisano“, Vuk se zalagao da što-kavski govor postane jedinstveni književni jezik i Srba i Hrvata. Vuku Karadži-ću prigovaaraju da uvođenjem latinskih slova hoće da pokatoliči Srbe, „jerse nalazi u službi sotone“. Drugi mu prebacuju „da hoće da, zalažućim se zaštokavštinu (hercegovački govor) da postane jedinstveni književni jezik Srba iHrvata, kao mogućnost i opravdanost narodnog jezika u književnosti.A onda iz tog jedinstvenog narodnog jezika se izdvaja balada Hasanaginica,čiji se narod kod ini, o jeziku ne spominje. Ona se afirmiše u Geteovom prije-vodu, gdje „Herdera treba smatrati i osnivačem filozofije historije; odjelu Idejeza filolozofiju povijesti čovječanstva. Hasanaginica je jedino djelo sa nekolikoslavenskih nararodnih pjesama. U izvoruOpće enciklopedijeje bez pomenaBošnjaka. Kao da tu kod naših istočnih i zapadnih komšija, da se davno uvu-kao neki virus, koji ih guši. Dok se „dobri Bošnjani stećcima i Hasanaginicom,Mostom Mehmeda paše Sokolovića i Starim mostom džilitaju k nebu pod obla-ke!Tako su „beli anđeli“ poučeni „svetim pismom“uspjeli sletjeti i do Haškog tri-bunala, aman ja-Rabbi! A ini na zemlji? Kako Vuk, tako je i Starčević smatraoda od Slavonije do Makedonije žive Hrvati, da je jezik kojim se govori hrvatski,iako su oni kasnije od te ideje odustali. No, svaka čast pokretu „Žene u crnom“Beograda i pojednincima, ali pod parolom „sveto pismo“ kada se njihovi ek-stremisti slože nastaje: Udruženi zločinački poduhvat, genocid i „živa lomača“,tako da su se oni uspjeli upisati na listu Međunarodnog krivičnog suda za biv-šu Jugoslaviju – Haški tribunal.Atrakcija! Enciklopedisti o Ćirilu i ćirilici?„Ćiril (827.-869.) i Metodije (820.-885.), slavenski apostoli, bizantijski misiona-ri, idu u prvu misiju Hazarima u južnu Rusiju 860. godine. U drugu misiju braćaidu knezu Rastislavu u Moravsku 863. godine. „Danas preovladava mišljenjeda je to pismo bila glagoljica. Tekstovi solunske braće bili su pisani na nar-ječju solunskih Makedonaca; kasniji prijevodi pokazuju utjecaj moravskogagovora“. Sjajno, za godinu-dvije? Sve se čitaocu čini da tekstovi koje čita, gdjegod se autorima teksta ukaže prilika, da prave neke slalome, oni ih prave. Toje dakle bilo 124 godine prije pojave ćirilice, zar ne? Glagoljicu će ćirilica, od993. godine „brzo istisnuti“, zar ne? „Nije utvrđeno tko je autor ćirilice; navodese: sv. Ćiril, sv. Metodije, episkop Kliment…“, a ne spominju cara Samuila, za-što? No, idemo dalje. Prvi problem je u toj misji bio u tome što su se zvaničnotekstovi Biblije mogli prevoditi na tri „sveta“ jezika: hebrejski, grčki i latinski;drugi problem je bio međusobna netrpeljivost slavanskih biskupa i njemačkihnadbiskupa. U vezi s tim su se biz. biskupi našli u „Rimu kod pape, gdje seKonstantin razboli, uđe u samostan uzevši monaško ime Ćiril, i uskoro umre869. godine.“ I to je nešto sumnjivo: kako je Konstantin znao da će se crkvrnopismo „ćirilica“ pojaviti za oko 124 godine poslije njega – na ploči cara Samuilau Ohridu 993. godine i postati njegovo pismo ćirilica, ili je on dobio neki mig?Međutim, šalu na stranu, ali Ćiril nije učestvovao u tvorbi ni glagoljice ni ći-rilice: glagoljica je spontano narodno pismo iz naroda, bez pojedinca-tvorca,kao što se narodna baladaHasanaginicapojavila u narodu i iz naroda. Ćirilje umro 124 godine prije pojave ćirilice na Ploči cara Samuila 993. godine uOhridu. Prema tome, zna se ko je autor ćirilice: car Samuil; niti je ćirilica Ćirilaniti je Srpska. Nije ni Metod mogao bili tvorac ćirilice, jer je i on umro 108 go-dina prije pojave ćirilice? I tu se, dakle, radi o makedonsko-bugarskom pismui jeziku, kojim se Srbi služe! Zato je za današnje Srbe, njihov jezik „današnji“.Pa, ni u jedinici našeg izvora Vuk Karadžić, se ne spominje pojava srpske cr-kvene ćirilice iz 993. godine. On se okrenuo narodnom jeziku, čemu se crkva„odlučno suprotstavljala u nastojanju da se prostački jezik ‘govedara i svinjara'pretvori u književni jezik“, odjeka nije bilo.Nakon „svetog“ pisma, svetaca i apostola, s jedne, i s druge strane, nakon,naronog jezika pojaviše se genocid u Srebrenici i „žive lomače“ u Višegradu,a da se još na horizontu ne pojavljuje katarza kao simbol zdravog ljudskog ra-zuma? Ako ništa drugo, ostaje da su sami su sebe upisani na listu genocidnihnacija, što je pitanje za Frojda i Junga!Sarajevo, 15.09.2020.
5. Blagaj, tvrđana na Humu (04*)Hum ili Humska zemlja u Hercegovini
6. Kamena stolica iz sela Kosor, sada u dvorištu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. (4*)Domenico Panetti (1460?-1513.): Katarina Kosača, portret, uljena platnu (4*)Katarina Kosača, portret nasdtao u izbjeglištvu u Italiji (4*)Zahumlje, kraj koji se sterao „iza Huma“ kod Mostara. Glavni grad je Blagaj nagori Humu iznad vrela Bune. Blagaj u X stoljeću spominje Konstantin Porfiro-genet, kao Bona – Buna, dio Zahumlja. U Google stoji: „U Blagaju je nazočnaorganizirana kršćanska zajednica još od V i VI stoljeća“, što je upitno? U tovrijeme su tu živjeli Iliri, a ne Slaveni. Slaveni se tek u VII stoljeću sa sjeveraspuštaju na jug Balkana. Drugi izvori tvrde da u to vrijeme, a i kasnije u Blaga-ju nije ni bilo katolika. Jer, dvjesta godina kasnije „u početku VII stoljeća dola-skom Avara i Slavena, Salona pored Splita je opljačkana i poharana, a njenose stanovništvo sklonilo na otoke i u obližnju Diokleciajanovu palaču“. Diokle-cijan je bio Ilir, koji je progonio hrišćane. Nadalje, Augustin Aurelije „crkveniotac“ u Italiji (354.-430.) nakon vjere majke-katolkinje i oca manijeje, zarediose u Milanu 391. godine kada je zapravo, tek legalizirano kršćanstvo u Italiji“.Kršćanstvo je tada kao religija u Italiji tek priznato. Iako je tada krščanstvo uItalijanskom Rimu bilo najjače. I kada je hrišćanska religija bila jedinstvenavjera, jer se raskol jedinstvenog hriščanstva desio 1.054. godine, podjelom naBalkanu na katoličanstvo i pravoslavlje, u Bosni i na vjeru bosansku-bogumil-stvo, koje je u srednjem vijeku u Blagaju i na Humu bilo dominantno, a koji citi-rani tekst „o Blagaju“ ne spominje!?. „Na području Blagaja je iz ilirskog periodatvrđava i rimski castrum“, ok! Međutim, kako to, da autori citirane pisanije nisuvidjeli ovdje niti nijednog stećka spomenutih bogumila? Jer, izuzev izuzetaka,na Humu, rečeno je, nije ni bilo franjevaca ni katolika niti crkvenih građevina,svi su bili kudugeri-bogumili. To se vidi i danas: kako stećci okolo tvrđave Hum„kolo igraju“ što se vidi i na našem foto-prilogu „golim okom“!Od sela Kosor kod Blagaja u podnožju Huma sa stećcima: od togasu pojmo-vi: Kosača, Vrsan Kosarić sužanj, s korjenom sela: Kosor! A Kosača StjepanVukčić, veliki vojvoda bos. države, naslijednik najstarijih Kosača, ugrožen odMlečana i Stefana Crnojevića, izmirio se s bos. kraljem Stjepanom Tomašem,s kojim je do tad ratovao, i dao mu kćer Katarinu za ženu, koja je udajom preš-la na katoličanstvo. Godine 1448. priklonio se Turcima i proglasio „hercegomod sv. Save“. Njegov sin je Žigmund Ahmed-paša Hercegović veliki vezir uCarigradu, dat Turcima kao najam za mir. Kćer Katarina je otišla u Carigrad zabratom. Bolna majka – kraljica Katarina je preko Dubrovnika završila u Rimu(Opća enciklopedija, Zagreb).Na padinama Blagajskog brda postojala su naselja još u praistorijskom – ilir-skom i rimskom periodu. Najznačajniji nalazi u podgrađu iz toga perioda sustećci i Kamena sudijska stolica nađena u obližnjem spomenutom selu Kosor.„A ovo pisa Vrsan Kosarić, sužanj, koji se ne raduje“ (Mak Dizdar).„Vladislav je nakon zavade sa ocem, Kosačom zauzeo Blagaj i Mostar s tvr-đavom na Neretvi, sagradio ju je 1440. godine. Radin-gost, kučni upraviteljStjepana Kosače. Dodatak u imenu – gost, radi se o bogumilskom nazivu…U povelji od 1445. godine herceg Kosača Radina naziva „starcem“ kao i Du-brovčani“ bio bi to Radin Batković, osoba u službi Kosače“. Dakle, na Humusu jak utjecaj imali bogumili. Zato tu nema franjevaca i crkvenih građevina, aBlagaj je tada bio glavni grad Hercegovine. Osmanlije su prvi počeli tu regiju,po osvajanju 1482. godine, po tituli „herceg“ Stjepana Kosače na Humu, na-zivati Hercegovina.Najznačajniji nalazi uz kulu, kao što se vidi i u podgrađu iz toga razdoblja su:stećci i Kamena sudačka stolica nađena u obližnjem selu Kosor .
7. „INFO“Od novinskog teksta do ideje knjige
8. MonografijiStećciprof. dr. D. Lovrenovića, objavio sam prvi tekstSvojata-nje stećaka (Oslobođenje,10.04.2009. godine). Bio je to povod. A zatim samkritički analizirao 10-tak autora – knjiga. Razlog je ono zbog čega nešto jest:od pojave preko predstave do pojma i istine. Do 2016. godine, za vrijeme No-minacije stećaka na Listu UNESCO (09.07.2016. godine), listOslobođenjeještampalo 14 mojih polemičkih tekstova. U tom periodu se ideja pojedinačnihteksta transformisala u ideju knjigeStećci bosanski stil, recenzent prof. dr.Enver Imamović. Knjigu je izdala „Šahinpašić“ (Sarajevo, 2016. godine).Ona se od tada pojavila u feljtonuOslobođenjau 21 broju (19. 10. do 08. 11.2016. godine). To znači da je ta kritička ideja o stećcima ovdje bila prisutna7 godina. Od tada do danas je knjigaStećci bosanski stilu medijima BiHkontinuirano pojavljivala. Nadalje knjiga se od tada pojavljivala na sajmovimaknjiga u Sarajevu, Frankfurtu, Beogradu…, u Google-u dovoljnoi naglašeno.Stoga, nije čudo da je knjiga dospjela u Svjetsku knjižaruAmazon, Veliku hr-vatsku knjižaru, knjižaru „Svjetlost“ u Sarajevu…Diskretno se knjiga spominje u performansu koji sam realizirao u svom ateljeui uCollegiumu artisticumuu Sarajevu, koji je video-performans Ftv BiH „Kul-turno“ objavila iz ateljea 5-minuta (21.01.2019. godine), segment drugog per-formansa je, izCollegium artisticumaProgram internacionalni festival GRAD,Ftv BiH „Kulturno” objavila 28.08.2019. godine.Po čemu bi se moglo zaključiti: da sve ide kako treba, ali onda dođe i Coro-navirus?NaBeogradskom sajmu knjige2017. godine stoji informacija: Iz BiH je došaosamo jedan izdavač „Šahinpašić” iz Sarajeva. Uz nekoliko autora i knjiga sa-jamska analiza donosi: „Ragib Lubovac Čelebija je potpisao veoma luksuznoopremljenu knjiguStećci-bosanski stil”.U međuvremenu sam knjigu od 450 strana izmjena i dopuna povećao na 600strane teksta s fotosima kao dokumentima.(Kraj!)
9. Zamoljen sam od profesora Ragiba Lubovca da pročitam njegov rukopis podnaslovom „Stećci bosnski stil“ i da iznesem svoje mišljenje. S obzirom da mi jetema rukopisa bliska kao i to da je riječ o autoru koji je u našoj javnosti dobropoznat i cijenjen kao umjetnik, rado sam se odazvao pozivu. Pročitao sam ru-kopis nakon čega mogu iznijeti slijedeća zapažanja.Stećci kao jedinstvena pojava u evropskoj umjetnosti stoljećima plijene pažnjukako historičara i arheologa, isto tako umjetnika, književnika, teologa, putopisa-ca i svih koji ih vide, za njih čuju ili o njima nešto pročitaju. Rukopis o kojem jeovdje riječ upravo je njima posvećen, a napisao ga je profesor umjetnosti koji jeza čitavog svog nastavničkog stoljeća generacijama pričao o postanku stećaka,njihovom sadržaju i ljepoti i koji su kao takvi u žiži interesa kako domaće tako iinozemne javnosti, posebno učenog svijeta. Rezultat interesa i druženja gospo-dina Lubovca sa stećcima rezultat je ovaj njegov rukopis.Rukopis ustvari predstavlja seriju njegovih članaka objavljenih u štampanim me-dijima, ponajviše u dnevnom listuOslobođenje, u njegovom sedmičnom ptilogu„KUN“ (Kultura i umjetnost). Iako se ovdje ne radi o čisto naučnom djelu pisanopratećom metodologijom nego o publicističkoj obradi dotičnog problema, i kaotakvo ima veliku vrijednost i potrebu da se objavi kao cjelina. Namjera autora,naime, nije bila da sistematski obradi problem stećaka nego da im kao profe-sor umjetnosti priđe sa aspekta opservacije njihovog umjetničkog sadržaja. Tomu nije bilo teško i zato jer je riječ o našem poznatom, priznatom i cijenjenomumjetničkom stvaraocu.Zahvaljujući velikom interesu autora za stećke i njegovoj profesionalnoj orijen-taciji kojom se kao profesor bavi, iznosi uvjerljive dokaze o vezi stećaka saumjetničkim stvaraštvom daleke Indije i Perzije, kakav je i slučaj s bosanskimbogumilstvom. U razradi te ideje pravilno konstantira da je stoljetni razvoj steća-ka usput pobrao mnoge elemente koji su u svom konačnom obliku na tlu Bosnei Hercegovine dobili prepoznatljiv i originalan umjetnički sadržaj i izgled radičega su u naučnoj literaturi kao jedinstvena umjetnička i arhitektonska pojavadobili naziv „Bosanski stećci“.Analizirajući umjetnički sadržaj stećaka, autor polazi i od filozofske interpreta-cije, što je novost u njihovom dosadašnjem proučavanju. Rezultati do kojih jedošao neće se moći zaobići od onih koji ubuduće budu pisali o stećcima.Prof. emeritus dr. Enver Imamović06.12.2014. godine
10. 600601„Ljepota umjetnosti stećaka je otkrivanje jedne više stvarnosti ili dubokog života“ bosanskih dualista u sred-njem stoljeću. Jer su svi živi sahranjivali sve svoje mrtve, i na stećcima u formi epitafa „Ase leži“ ostavljaliliterarno-filozofske poruke. „Objašnjavati ljepotu znači proživljavati je, znači o njoj iskusiti emociju u samomsebi. Analizirati je, znači raspršiti je i ubiti“, Lalo. Kao što diskretno, drugi filozof tvrdi „kad neka vanjska for-ma objekta odstranjuje pažnju od sebe i reflektira je na neki drugi unutarnji sadržaj“. Nešto kao što je pojamfenomen. A stećci su, uz to, simbolička umjetnost, čime se usložnjava njen estetski sadržaj.Čuvari vremena, Nevesinje, foto Megas Aleksandros (5*)
11. Literatura:-Likovna enciklopedija, JLZ, Zagreb 1966.-Opća enciklopedija, JLZ, Zagreb 1982.-Herodotova istorija, „Minerva“, Subotica , 1966.- Fridrich Hegel,Filozofija povijesti umjetnosti- Arthur Schopenhauer,Svijet kao volja i predodžba, 1819.- Soren Kierkegaard,ILI – ILI, Kopenhagen, 1843.- Rene Descartes,Razmišljanja o prvoj filozofiji, 1641.- Miroslav Krleža -Bogumilski mramorovi, „Zora“, Zagreb, 1966.- Nada Klaić -Srednjovjekovna Bosna, „Eminex“, Zagreb 1994.- Mak Dizdar -Kameni spavač.„Veselin Masleša“, Sarajevo,1966.- Mak Dizdar -Stari bosanski tekstovi, „Svjetlost“, Sarajevo, 1971.- H. W. Janson -Istorija umjetnosti, izdavački zavod „Jugoslavija“, Beograd 1970.- Theodor V. Adorno -Filozofska terminologija, „Svjetlost“, Sarajevo 1986.- Aristotel -komentari vezani za Prvu filozofiju ili Metafiziku, rani izvori.- Charles Lalo -Osnovi estetike, Begradski grafički zavod „Kultura“, Beograd, 1974.- Nicolai Hartmann -Estetika, 1953.- Arnold Hauser -Filozofija povijesti umjetnosti, „Školska knjiga Zagreb“, Zagreb 1977.- Edmund Husserl -Fenomenologija, oko 1938.- Freud Sigmund -Uvodu u psihoanalizu, psihološko-histrijska analiza„Mojsije“- Carl G. Jung -Čovjek i njegovi simboli, ZGP „Mladinska knjiga“, Ljubljana, 1974.- Emanuel Kant -Kritika moći suđenja, „Dereta“, Beograd 2004.- Šefik Bešlagić -Stećci i njihova umjetnost, „Zavod za izdavanje udžbenika“, Sarajevo, 1971.- John V. A. Fine -Bosanska crkva novo tumačenje, „Bosanski kulturni centar“, Sarajevo, 1990.- Dubravko Lovrenović -Stećci, „Rabic“, Sarajevo, 2009.- Noel Malcolm -Bosna kratka povijest, „Buybook“, Sarajevo, 1994.- Marian Wenzel -Bosanski stil na stećcima i metalu, „Sarajevo-Publishing“, Sarajevo, 1999.- Enver Imamović -Antički kultni i votivni spom. BiH- Radmilo Petrović -Bogumili, „Pešić i sinovi“, Beograd, 2008.-Vodič Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2008.Sve fotografije i reprodukcije su preuzete uz odobrenja vlasnika autorskih prava:01* Reprodukcije,Oslobođenje, od 10. 04. 2009 do 03. 04. 2014, Oslobođenje d.o.o., Sarajevo02* Reprodukcija knjigeKameni spavač, izdavač „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1970, FondacijaMak02*Dizdar, Stolac03* Fotografije, Glasnik ZMBiH, Godine 1889 – 2009, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu04* Fotografije, različiti autori, Internet Wikipedia-Wikimedia02*https:–commons.wikimedia.org-wiki-Main_Page02*https:–commons.wikimedia.org-wiki-Commons: Reusing_content_outside_Wikimedia?uselang=bs05* Fotografije, autor Megas Aleksandros, Internet Panoramio02*http:–www.panoramio.com-photo-5226047202*http:–www.panoramio.com-photo-7588768206* Fotografije, autor Nijaz Lihovac, Internet Panoramio02*http:–www.panoramio.com-user-8653337?with_photo_id=11957573507* Fotografije, autor Jovan Vidaković02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com-2015-09-30-nekropola-boljuni02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com-2012-12-06-kameni-spavaci08* Fotografije i reprodukcije grafika i zabilješki, autor Ragib Lubovac Čelebija09* Fotografije, autor Alan Čatović02*https:–alancatovic.wordpress.com-10* Fotografije, autor Dietrich Meyer02*http:–www.dietrichmeyer.ch11* Fotografije, autor Zoran Marinović02*http:–zoranmarinovic.com-hr-reportage-divovska-groblja-okamenjeni-krik-12* Visit My Country02*http:–www.visitmycountry.net-bosnia_herzegovina-en-13* Fotografije, autor Nino Gvozdić14* Fotografije, autor Emir Tulek15* Vedran Lubovac
12. 604605
13. 606

302 / 304

Sign inSign upBack to aboutDetailsExtensionpdfSize8.86 MB