Kako je i Halilovića vrilo na Balukhani pretvoreno u srpsku “svetu zemlju”
Jedna laž zahtijeva novu laž da bi se održala na životu. Kada se ta kula od karata konačno sruši, pad je silovit i bespovratan.
Vijest o smrti presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića ponovo je pokrenula dobro poznatu matricu — pokušaje falsifikovanja historijskih činjenica u kojima se od dželata pravi žrtva, a od otimačine “sveta zemlja”.
Dok Mladićevi sljedbenici paljenjem svijeća oplakuju generala koji se godinama “junački, časno oficirski” skrivao od pravde, nastvaljena je krivotvorenje povjesnih činjenica bliže i dalje prošlosti i pretvaranja gruntovnih činjenica u laž, evo pišem o onom od čega sam nešto znao prije, a mnogo uz pomoć AI saznao, pa znam sada. (Bosanac uči pamet pod starost kad mu više i ne treba.)
Ova priča nije samo o Balukhani.
Balukhana i Vakuf Mustafe-age: Istina potopljena pod vodom vještačkog jezera
Vreli augustovski dan doveo je hiljade kupača na nekadašnju Balukhanu, sada pokrštenu Balkanu. Livade i parkinge okupirali automobili. Izletnici uživaju u planinskom zraku, sunčanju, planinskom zraku i svježoj vodi vještačkih jezera. Na “svetoj srpskoj zemlji.” Odustajemo od šetnje oko jezera.
Rijetko ko od njih zna da je najhladnija i najsvježija voda tamo gdje je nekada ključao Veliki kotao — jedan od tri izvora iz kojih je izvirala Crna rika. Taj najveći kotao zvao se Halilovića vrilo. I ko zna, šuti. Ali, o tome nepobitno svjedoče katastarske karte K und K carevine koje se kao i gruntivne knjige čuvaju u Beču.
Oteti posjedi Krivdića, Zjaja, Seferovića, Halilovića…, koji su se prostirali na Balukhani i uz Crnu riku, begluci – Kula, Podrašnica, Sitnica, Ribnika pa Starog Sela i Bilajca — kao veliki, čitav nekadašnji Vakuf Mustafe-age — oteti su su ili preknjiženi. Srpska vlast je čak I muslimansko mezarje u Starom Selu uknjižila na se, sada je na redu onaj dunum-dva šume u Lisini, ali krug otimačine još nije zatvoren, ostala je ona šaka Varcarana, ostali su njihovi umanjeni I okrnjeni posjedi…
Nekadašnji kmeti begova Kulenovića i Bahtijarevića preko noći su postali “vlasnici” i kreatori mita o “vekovnoj srpskoj zemlji.” Begluk se raselio od Varcara do Gostivara, Kulu Kulenovića srušili, kamenje raznijeli, zatrro se trag muslimanskom uhu.
Kako oteto može biti sveto? Oteto je prokleto!
Zemlja se može preoteti agrarnim reformama, oružjem i lažnim katastarskim prepsima, nešto i prodajom budzašto, za privillegiju dječijeg doplatka, za rahatluk u izbjeglištvu, ali historijsko pamćenje i genetski kod tla ne mogu se izbrisati papirima.
Podšiljak pod Lisinom: Zgarište i deponija umjesto pružene ruke humanosti
Nemagavši prići blizu nekadašnjeg porodičnog posjeda na Balukhani, pa ne bio izložen prijekim pogledima u toj golišavoj i bezbriznoj gomili, odustajemo od šetnje oko jezera; put nas je vodi u obližnji Podšiljak pod Lisinom.
Prije rata, na dunumu kupljene šume, sopstvenim sam novcem sagradio funkcionalnu kućicu — doveo struju, vodu i instalirao etažno grijanje. Pred samo uvođenje srpske vlasti, u u gestu proste ljudskosti, ponudio sam kućicu opštinskim vlastima za smještaj nevoljnika i izbjeglica iz Banije. Ali, oni su izbjeglice radije smješatli i po štalama i podrumima, zazirući od moje humane ponude.
Odgovor “Mladićevih suboraca” bio je brz i surov: kuća je opljačkana, srušena i zapaljena do temelja. Pred ulazom u zadnjoj posjeti kućic – vidjela se lokva krvi nekog koji je rukom razvalio staklena vrata i ozlijedio se, ali pljačku j nastavio…
Kada sam poslije Daytona ponovo ogradio posjed planinskom drvenom ogradom, (ne)poznati počinitelji su je razvalili i spalili na licu mjesta. Policija zažmirila kao i obično.
Danas je to zgarište pod Lisinom obraslo u rastinje i pretvoreno u deponiju smeća.
Tišina u Rici i na Zborištu: Utihnuli čekići kovača, prazne su bogomolje i zvono zvoni, salavat se uči i nama i otetom zavičaju
U Rici i na Zborištu utihnuli kovački čekići majstora čuvenih kosa varcarki. Mutafdžije više ne predu kostrijet, a mlinovi na Crnoj rici ne melju žito starosjedilaca. Ne čuje se više pjesma ričkih i zboričkih svadbara niti plač novorođenčeta koji bi najavio novi život u starim varcarskim mahalama.
Još se zrakom razliva sbahom i akšamom glas mujezina s razglasa, ezan se raširi po nakadašnjim mahalama punim života i nad čaršijom, ali su džamije haman prazne, u mahalama nema ni katolika ni muslimana. Oglasi se i katoličko zvono o “Zdravo Marija.” Glasu mujezina i odjeka zvona, u tim tonovima ostaje samo uzdah preostalih duša.
Mi dobro znamo kome to zvono zvoni i kome salavat uči na našoj otetoj zemlji.
Na toj istoj nacionaliziranoj muslimanskoj zemlji u Varcaru, pokraj nekadašnjeg a sada zaposjednutog Doma ZAVNOBiH-a, na vijest o smrti svoga genocidnog generala, njegovi poslušni vojnici, mladi i stari, klanjaju se pred spomenikom srpskim veteranima, pale svijeće i veličaju ratnog zločinca.
Teror continuity: Od Manjače i Podbrda do poruke „Nož, žica, Srebrenica“
Opustošiti imovinu bilo je samo dio zadatka. Pravi cilj bio je zatrti ljudski trag.
Dok su se vraćali s ratišta, sljedbenici ratnih zločinaca iživljavali su se nad mirnim varcarskim stanovništvom — katolicima i muslimanima. Odvodili su ljude u klaonicu u Podbrdu i logor na Manjači. Džamije minirali vješti dinamitu srpski mineri, crkvu Liskovici srušili, zapalili onu u Zborištu. Prepali, zastrašili i rastjerali mirnu čeljad. Oteli imovinu „potvrdom“ o dobrovoljnom odricanju!
- Moj brat, rahmetli Muharem, pretučen je na Manjači do smrti jer nije htio pasti na koljena, ljubiti “svetu zemlju” i pjevati četničke pjesme.
- Moj drugi brat je Božijom milošću izbjegao strijeljanje civila u Oborcima.
- Porodica je provela dva i po mjeseca u kućnom pritvoru pod danonoćnom oružanom stražom.
Nakon što su stan u Varcaru napustili lokalni kabadahije i izbjeglice, u njega je provalio tadašnji predsjednik Opštinskog suda Pekez, čak je i strujni sat preveo na svoje ime uz opasku:“Takav je bio zakon.” Sad je taj znalac i poptivalac zakona na boljem položaju. Notar.
Stan smo nakon rata obnovili vlastitim novcem, ali progon nije stao. Na poštanskom sandučiću osvanula je zlokobna poruka “Nož, žica, Srebrenica” , auto je osvanuo u izmetu, a prijetnje smrću nisu izostajale. Za Policiju i tužilaštvo, novinar koji prijavljuje nasilje, preko noći bi postao tuženi.
Institutionalni progon pod kokardom: Kako vlasti u Jezeru nastavljaju matricu devedesetih
Varcar je danas rasut po svijetu — od Danske do Kanade od Amerike do Australije. Džamije i crkve su obnovljene, ali žive duše starosjedilaca gotovo i nema ni u Zborištu, ni u Čaršiji, Zavakufu, a ni u Rici. Grad osvojili potomci nekadašnjih kmetova i seljaci.
Matrica pritiska nastavila se u Jezeru, gdje pod rukovodstvom načelnice Snežane Ružičić opštinski mehanizam ponovo služi za institucionalni progon. Dok se u Jezeru pale svijeće za osuđenog genocidnog generala, opštinska administracija po četvrti put odbija primiti službenu poštu, falsifikuje “odustanke” od legalizacije porodične kuće i novinara javno proglašava “terroristom i licem opasnim po okolinu.”
Posebno je mučna spoznaja o pojedinim potomcima begovskih porodica koji se hvale lozom Kulina, a danas danas javno grle i slizuju s nosiocima te iste politike, dok se u dolini Plive i dalje traga za kostima ubijenih komšija i slavi general general. S njom su u kolu i oni kojima su četnici pobili najmilije.
Četrdeset godina borbe i riječi: Zavičaj se ne predaje, niti se dostojanstvo kupuje
Dolazio sam sa suprugom iz Kanade u rodni kraj više od 25 puta u 26 godina izbjeglištva preko okeana. Bio sam dva sahata u jesen 1995. u Varacru kada su muslimani trpjeli teror drugog okupatora, HVO i Herceg Bosne koji je zamijenio teror srpskih zločinaca.
Ali nisam se još ni pod stare dane uspio zgrijati u zavičaju. Radi se na tome da mi svaki zalogaj prisidne, da mi svaka noć bude bez sna. Ali nema govora o predaji, odustajanju. Iz Jezera me mogu odnijeti samo na tabutu.
Proći kroz paljevine, logorsku neizvijesnost najbližih, izbjegličke traume, neizvijesnosti prijetnje i sudsko-administativne opstrukcije pri pokušaju povratka, a ipak se iznova vraćati pod Lisinu, na Balukhanu, Podšiljak i na obale Plive — nije to samo inat. To je neoboriv dokaz da se zavičaj i dostojanstvo ne predaju bez borbe. Jer, što bi rekao Mustafa-aga Kizlar-aga utemeljitelj Vakufa, „Insan je uvijek dužan tlu koje je njegova koža prvo dodirnula!“ To je moj moto.
Danas u Mrkonjiću postoji ulica Stojana Jankovića koji je grad spalio kao uskok, ali nema ulice utemeljitelja. Džaba peticija od 400 potpisa, džaba obećanje načelnika Vođevića, ni jedne ulice sa imenom povjesne ličnosti Bošnjaka…
Španski novinar koji je izvještavao iz ratne Bosne povodom vijesti o Mladićevoj smrti napisao je da će iz njegovog sanduka izlaziti crvi i povraćati.
Povraća se i svakom poštenom čovjeku i na mitomane o “svetoj zemlji” sagrađenoj na tuđoj krvi, na otetim izvorima i srušenim domovima. Zgarište u Podšiljku, srušena obiteljlska kuća u Rici, potopljeno Halilovića vrilo na Balukhani ostaju kao vječni spomenici jedne epohe nepravde — ali i kao dokaz o onima koji su odbili da budu poraženi i izbrisani.
***
Dobro će nadvladati zlo:
Svjetlost u mraku Brkića bašte i u nizu dosadašnjih – ljetošnji susret na Balukhani sa Radmilom Radulović
Ima nade dok je onakvih kakva je Radmila Radulović, naša prva komšinica u zgradi u Brkića bašti u Mrkonjić-Gradu. Rado se sretamo, posjećujemo i poštujemo i danas.
Nakon što su moju familiju Sekula i ostali hapsili u spektakularnoj „Rambo” akciji, naoružani do zuba, nadmećući se ko će uhapsiti Haliloviće i biti veći „heroj”, te ih sproveli u stan koji je već demolirao brat policajca i rekordera-kosača Bore Lakete — moju familiju je spasila familija Radulović: naša plemenita Rada i njen pokojni Svetozar.
Sreli smo se ljetos na Balukhani.
Dobro će nadvladati zlo, a ova, kao i nova priča o Radulovićima je dokaz.
Ibrahim Halilović 