Kao i ranijih godina, početkom novembra, po povratku iz Bosne u Windsor, Canada, bio sam na pijacu (Windsor Market).
Za tezgom za kojom obitelj Simpson prodaje voće i povrće koje uzgajaju na svom velikom imanju u Leamingtonu, srdačno se pozdravljam sa Wallyem Simpson.
Sa njegovog lica nestade osmjeh zbog ponovnog susreta nakon pola godine nakon što ga priupitah za zdravlje njegova oca Eugene Simpsona
. Reče, dok smo se još uvijek držali za ruke pri pozdravu, kako je njegov otac preminuo početkom juna ove godine.
Bio sam iznenađen, zatečen. Bi mi zaista žao. Oči mi se ovlažiše.
Ima tome haman dvadeset godina kako sam mušterija Simpsonovih. Tada sam upoznao g. Eugene Simpsona, farmera. Već pri prvom susretu izgledao mi je kao neko iz Rike, kao drag susjed ili rođak blag, nasmijan, đometan. Krupan i naočit. Starinski dobroćudan.
Petkom ili subotom, kada Simpsonovi prodaju voće i povrće u Windsor Marketu, pijaci pod krovom, dolazio sam obično po jabuke – „ida red“ ili kompiruše, „honey grisp,“ crvene kompire, rotkvu, tikve, kruške…
Simpson je uvijek bio srdačan.
Rukovali bi se. Pitali za zdravlje. U proljeće bih se raspitivao je li bilo mraza bojeći se da ne krhne na tek probeharalo voće. U jesen bih ga pitao je li zadovoljan sa urodom.
Kupovati od Sipsonovih bilo mi je uvijek zadovoljstvo, susret s njim, njegovom suprugom, sinom, pomagačima. Susret je uvijek je bio prijateljski, kao na praznik, na obostranu radost.
Na Simpsonovoj tezgi mogao si birati po volji šta želiš i trpati u male ili velike košare – otprilike pet ili deset kilograma. Nije vagao. Koliko god staviš, g. Simpson doda na vrh još koju sa osmjehom.
Kada je umro moj otac u Švedskoj, a džennaza bila u Varcaru u Rici, putovao sam iz Canade u Bosnu da bih ga spustio u mezar u Rici.
Po povratku u Windsor, odem na pijacu, pa kod Simpsonovih. Srdačno me dočeka g. Eugene Simpson, rukova se sa mnom. Pita me što me nije bilo dvi hefte, pa mu rekoh.
Kada je košara s jabukama puna, Simpson po običaju dodade još pregršt. Maših se za džep, on odlučno odbi da mu platim.
“Imaš ti ionako troškova!”
Insistirao sam platiti, ali ne dade.
Kasnije sam u ovdašnjem dnevnom listu „The Windsor Star“ objavio jedan tekst u kojem sam opisao taj lijepi gest dobroga čovjeka farmera Eugena Simpsona. I on i njegova familija bijaše jako zadovoljni i zahvalni. To što mi nije dao platiti košaru jabuka, bio je to gest mnogo vrijedniji od njihove cijene. Bio je to ljudski gest koji ostaje u sjećanju i koji potvrđuje istinu kako na ovom svijetu, daleko od Bosne, u tuđini postoje pravi, dobri ljudi. G. Simpson je jedan od njih. Fali mi njegova srdačnost, osmijeh na licu.
U nedostatku radne snage, zapošlavao bi Meksikance kao sezonce na svojim poljima, baštama i u voćnjaku, za tezgama na pijaci. Ophodio se prema njima kao prema svojoj familiji. U kasnu jesen oni bi odlazili sa ušteđevinom obiteljima na jug i u proljeće vraćali se Simpsonovim na posao.
Zadnjih godina g. Simposon je poboljevao.
Imao je nekoliko operacija. Tek ponekad se pojavljivao nakratko za tezgom na Market Squeru, da ga merak prođe.
Rijetko smo se od tada sretali, ali sam se uvijek raspitivao o njegovu zdravlju i preko njegova sina slao mu pozdrave.
Jednom prilikom, mislim pretprošle godine, saznao sam da se polahko opravlja od teške operacije. Otišao sam u jednu arapsku trgovinu i kupio bočicu kimovog ulja, koje, kako je Muhamed a.s. govorio, „liječi sve bolesti osim smrti.“
Poklon sam po njegovu zahvalnom sinu poslao njegovom ocu Eugene u Leamington, odakle je sljedećeg petka stiglo srdačno zahvaljivanje.
Simpson je bio treća generacija u farmersko-voćarskoj-baštovanskoj famliji koja se naveliko bavila uzgojem i prodajom voća i povrća. Njegov sin nastavlja porodičnu tradiciju uzoritog farmera, zemljoradnika, povrtlara i voćara. Bacio s na svog oca. I na njegovom licu uvijek me dočekuje osmijeh.
Eugenie Simpson je volio je svoj posao, a tu ljubav je prenio i na svoje potomstvo.
Uživao u zanosnom opojnom mirisu tek probeharalog voća – jabuka, krušaka, breskava, cvijeća u njegovom vrtu, zrelog voća na granama, u specijalnim ostavama gdje je na oko 3 stepena Celiziusa „uspavljivao“ jabuke i drugo voće, pa bi ga svježe iznosio i na pijacu i u septembru, i u januaru, i u julu. Volio je i poštovao svoje mušterije, uvijek srdačan i nasmijan, đometan.
Pijaca u Windsoru i sada vrvi od prodavaca i mušterija, čuju se razni jezici, tamo ponekad sretnem i neke poznanike iz Bosne, ali sada je pijaca nekako prazna i pusta.
Bog Dragi je pozvao g. Eugenie Simsona k sebi.
Molim Boga Dragoga da g. Simpsona smjesti u mirisne rajske bašče rascvjetalog behara svakojakog voća!
Ibrahim Halilović 