Da je sve normalno kao što nije, vijest o iznendanoj smrti našega komšije Stevana Milića iz njegova stana na prvom spratu naše zgrade u kojem je umro, pa do četvrtog sprata gdje smo stanovali mi, stigla bi do nas za manje od minute. Ovako, u doba najsuvremenijih komunikacija globalnog sela, putovala je do nas u Njemačku (na putu iz Kanade u Bosnu) od 18. febraura do 21. maja.
Iznenađeni smo, ne vjerujemo u tu sada bajatu, ali za nas taze vijest, jer smo jesenas, kada smo odlazili iz Varcara, ostavili Stevu zdravog kao drijen, na parkingu ispred naše zgrade gdje smo se opraštali, mi pred put u Kanadu, komšija Stevo pred odlazak na Jadransko more, gdje je provodio dobar dio godine sa svojom suprugom Vanjom, u kući u kojoj su izdavali apartmane turistima.
Džaba suvremena sredstva kominikacija.
Mi nismo odavno na svojoj varcarskoj adresi u Brkića bašti, ali razdaljina od osam hiljada kilometara koja dijeli tu zgradu i naš stan u Kanadi, nije nikakva prepreka da bi se saznala vijest o smrti komšije, čak i brže nego da ju je neko donio nama sa prvog, na četvrti sprat. Tek nakon tri mjeseca tužni haber je došao do nas. Niko nam nije javio da je Stevan napustio ovaj svijet, možda vjerujući da ćemo mi to ionako saznati, ili da to i nije važno.
Stevan Milić, naš komšija, bio krupan, naočit insan, rekao bi da je vedrinom duha, šalom, tjelesnom konstrukcijom zdrav kao čelik. Izgledao je, što ono lažu, kao od ledine odvaljen.
Iako mi se prije nekoliko godina tužio na zdravstvene probleme, i, koliko se sjećam, na teške operacije, to kao da je na jedno uho ušlo, na drugo izišlo, jer naš komšija je svojom pojavom i optimizmom, tjelesnom građom i snagom, odavao potpuno zdravog, dugovječnog insana.
Od kako smo slučajno iz novina saznali da je naš komšija Stevo napustio ovaj tužni svijet, čudimo se ne vjerujući.
Stevan Milić, naš komšija sa prvog sprata, rodom je iz Tribova.
Školovao sei postao profesor, tjelsnog odgoja u Srednjoškolskom centru. I taj profsorski poziv mu je doddatno snažio tijelo i duh. Ko bi mogao i pomisliti da će ga takvog snaći iznenadna smrt.
Nekad je ta škola nosila ime po predratnom komunisti Akifu Bešliću.
Bio je vesele prirode, glasno bi govorio, uvijek smo ga mogli čuti kad dolazi u zgradu i pozdravlja se sa komšijama i prolaznicima ispred naše zgrade, kad u stubištu s nekim razgovara, ili kada cijepa drva iza zgrade. Bio je rezolutan, ozbiljan i otresit.
Omiljeni Stevin pozdravi, svi dojednom, lli svaki pojedinačno:
„Đe si,komšo?“
„Kako zdravlje,komšo?“
„Šta ima novog,komšo?“
Kada bi stizali sa dalekog puta iz Kanade i Njemačke pred našu zgradu sa punim autom kofera i drugih stvari, komšija Stevo se nudio pomoći. Uzimao bi kofere, odnosio ih pred ulaz u zgradi. Branio sam mu da to radi znajući da je imao teške operacije, a nisam mu dao da naše stvari uznosi gore, pod oblake na četvrti sprat.
Raspitivao se komšija Stevo o svakom pojedinačno u našoj familiji, kad će Alma, Mirza i njihovi „vamo“. Bilo mu je drago da je sve u redu. Bio je sretan, to mu se vidjelo na licu, da nas ponovno vidi, uvijek sa osmjehom na licu, nudeći komšijsku pomoć, šta god ustreba.
Takav je bio i prema svim drugim komšijama, uvijek spreman pomoći. Komšinici Lepoj, a i svim drugima, pomogao bi oko drva, po vazdan cijepao iza naše zgrade, prepričavao viceve, što mu je bio hobi, glasno kritikovao Dodika i njegovu vlast, čulo se do naših pendžera.
Više godina bio je predsjednik sindikata prosvjetnih radnika „eresa“ čiji je jedan od utemeljitelja noseći se i hrvajući se sa opakom vlašću, koja je izdašna jedino kada je u pitanju njen lukzus.
Trefismo se ne jednom u našem stubištu, komšija Stevo postvalja uobičajena pitanja, a kad mu na brzinu pobrojim probleme koji mi prave novokomponovani Srbi-pravoslavci, gradska ološ i primitivci, odmhne rukom i kaže:
„Pusti ih komšo, budale, primitivci, neznalice i neljudi! Jad!“
I sam se tužio na takve koji su mu zagorčavali život, posebno kao sindikalcu. Ali, iako narušena zdravlja, nije se predavao, dapače bio je srčani borac za radnička prava, jedan od osnivačaSindikataobrazovanja, naukeikultureRS.
Jednom prilikom, Stevo izlazi iz svoga stana, ja uz basamke sa punim kesama mirišljavih ljekovitih trava koje sam ubrao na Lisini i na vrelima Plive.
Nudim Stevanu majčinu dušicu, kantarion, ivu.
Hoće, s radošću. Raspituje se koja je koja travka za koju zdravstvenu tegobu.
„Hvala ti komšo!Svaka ti čast! Hvala! Živ bio!“
Jednom prilikom komšija Stevo ponudio se „komšiki“ Hajri da joj pomogne oko krečenja stana, čega se ona prisjeća. Pomagao je i drugima, riječju, savjetom, utjehom, sokolenjem.
Bijaše baš nekako u februaru, prijatelj mi poslao isječak iz jednih ratnih novina u kojima je i izvješće o četničkim zločinima u mrkonjićkom srezu u II svjetskom ratu. Tamo je i opis kako su Tribovci pozvali SulejmanaDarkulića Suljku i njegovog komšiju Omera Čodakovića da im donesu lonaca. Suljko je bio odličan grnčar- lončar, njegovi zemljani lonci su bili čvrsti i dureći kao da su od gusa.
Po povratku iz Tribova, sačekaju lončare četnici i bace ih u jednu jamu u Dubravama.
Sav izranjavan, Suljko se nekao uspio izbaviti iz jame, a Omer je podlegao u jami.
Rapsitujući se kod Suljkine unuke Džane zna li ona išta o tom događaju, pisala mi je da je kao dijete slušala, ali vrlo rijetko, priču o tome. Piše mi da je Suljkinom spašavanju iz jame pomogao čovjek iz Tribova, kako reče, „profesora Steve otac ili did“. Pomogao je Suljki izvući se iz jame, pa ga sakrio u sijeno na volovskim kolima i kradom ga dovezao kući u Riku.
Suljko je sretao i prepoznavao svoje katile, da i nisu nosili na sebi odjeću koju su njemu skinuli prije nego su ga gola bacili u jamu. Ali, Suljko ih nije prikazao ni nakon oslobođenja. O takvima se nije smjelo glasno govoriti, niti uprti prstom u zlikovce… Nije se smjelo govoriti, ali se znalo i pamtilo ko je kome uz rat valjao, ko je koga spasavao. Znalo se, pamtilo, i sve oko toga ko je bacio Suljku i njegova prijatelja u jamu, kao što se znalo i pamtilo, ali šutjelo i o tome ko je Suljki pomogao da se izbavi iz jame. Eto, pamti to Suljkina unuka, a pamtiće i njena djeca i unuci u Americi, gdje su morali uteći od onakvih koji su joj Dida u jamu bacili.
Zato, baš u povodu iznenadne smrti našega komšije Stevana Milića, a koju smo saznali tri mjeseca kasnije, da spomenem i tu lijepo sjećanje na njegovog Dida. Stevo je morao imati u sebi makar zehru Didove krvi.
Za sada i sam ću odšutjeti ko je pomogao, a ko odmagao mojima, Hajri, Almi i Mirzi za vrijeme prošlog „nesretnog rata“, kada su bili zatočeni kao taoci u našem stanu.
Ali, priča o tome će se u našoj, kao i u Suljkinoj obitelji prenositi s generacije na generaciju. Ničija dobrota se ne smije zaboraviti.Ni jedno zlo nije vječito, a dobrota je stub na kojem opstaje ovaj svijet.
Uskoro ćemo u Bosnu, u naš Varcar.
Žalosni smo što pred našom zgradom ili u stubištu nećemo sresti našeg komšiju Stevana Milića i srdačno mu odzdraviti na ono njegovo:
„Dobro došle, komšije!
Neka Ti je lahka crna zemlja varcarska i bosanska, komšija Stevo!
Ibrahim Halilović 