Karamehmedović prijeti krivičnom prijavom – TOLIKO ME PREPAO, MORAO SAM IĆI JEDNOJ ŽENI DA MI RAZLIJE STRAVU

***

Odmah po primitku Vašeg pisma, otišao sam kod jedne žene, izbjeglice iz Bosne,  da mi salije stravu. Džaba! I dalje sam isprepadan, trzam se po noći, danju ne znam kud udaram, sve zbog Vaše prijetnje kako ćete me krivično goniti jer sam neovlašteno objavio Vaš e-mail.

Nigdje niste spomenuli da je taj Vaš e-mail strogo čuvana, možda i državna tajna, te da ga ne smijem objaviti,  a i da jeste opet bih ga objelodanio kao zrcalo Vaše nemoći, nekulture, sramote i arogancije.  Moja pisma su bila i ostala javna, svakome na uvid, pohvalu i kritiku, osporavanje. (Nako uzgred, Vaših štancanih odgovora na ovu temu pun je internet.) Najslađe je zabranjeno voće!

 

Što se tiče sudskog spora, budući se pravite da mi ni ime ne znate (kaka, biva!) poslaću Vam i canadsku i varcarsku adresu sa punim imenom i prezimenom, pa podnesite tu krivičnu prijavu i zatražite od suda da me oglobi bar destak hiljada KM za pretrpljenu duševnu bol, plus sudski troškovi. Naravno pod uvjetom da Vas tako što može i boljeti. Onaj ko štiti četnike, a pogotvo ako je taj proveo čitav rat u Sarajevu, mora se upitati ima li imalo duše, pa ako nema, kako ga može onda boljeti!  Svoje priloge na Blogu i Facebooku, objavljivao sam sa canadske adrese, pa ispada da ćete morati ovamo po pravdu. Eh, onda je tanka fajda od para za teške (duhovne) boli, a zijaniće opet gledatelji – finacijeri koji će Vam eventualno platiti putne troškove.

Bilo kako bilo, evo me, mada isprepadan!

Kad insan istinom dirne Vas, odmah doboli i Vaše gazde, pa tako i sudije. 

Hapsilo je mene je, 1973. i na bigaji hak i strpalo u banjalučku Crnu kuću. (Malo niže je citat književnika Ivana Lovrenovića, na tu temu, a to naše hapšenje je unišlo u književnost. Hapsili su me i četnici na punktu u Majdanu izmađu Mrkonjića i Jajca 13. maja 1992.  pa sa halhalama na rukama sprovodili na ispitivanje u Miliciju u Mrkonjiću zbog priloga objavljenih na TVSA o apartheidu koji su uveli Srbi u mome rodnom Varcar Vakufu, a za svaku odluku o saoizaciji i maoizaciji digli su obje ruke kadrovi SDA, među njima i švercer oružjem, prodao pa pare savio u džep, pa zdimio u Dortmund. Privodili su me na informativne razgovore više puta zbog priloga na TVSA o tome da će mrkonjićka milicija pobiti hrvatske izbjeglice koje su konvojima preko Bihaća, Bosanskog Petrovca i Ključa jedva propuštani preko Mrkonjića ka Jajcu.

Šta ste Vi tada radili, moliću Vas lijepo?

Prepostavljam da ste se bavili prilozima o Aliji Izetbegoviću koji nas je kao janjad pred klanje uspavljivao bajkama kako neće biti rata,  a nas u Varcaru i ne samo u Varcaru, isporučio prvo četnicima, pa onda ustašama. Poslao je 19 puščica da se biva branimo, a četnici znali za to oružje, pa su tražeći ga strašan teror činili, na Manjaču odvodili… Možda tada niste ni radili na TVSA, ne znam, ali mogu pretpostavljati da ste se kao mnogi pitali ko to puca po Sarajevu. Ni do danas niste uspjeli odgovoriti na to pitanje. Danas se o tome manje zna igovori nego kad je istom zapucalo. Taki zakon! Taka RTVBiH. Državom vladaju njeni najveći dušmani.

Gospodine Karamehedović, da imate imalo poštovanja samo i jedino prema svojim ratnim godinama provedenim u Sarajevu u borbi za tu kuću u kojoj stolujete i čime se hvališete, Vi bi se izvinuli ne meni, nego čitavoj javnosti, te udaljili, po cijenu svoje fotelje tu četnikušu da nam ne pogani ionako zagađen medijski prostor.

Budući da SDA – od kako postoji – nije ispunila ni dest posto svojih predizbornih obećanja (osim 100 posto koaliranja sa SDS-om, HDZ-om, pa i dogovore oko imenovanja podobnih i poslušnih na RTVBiH…) moguće je da je tu priču g. Mehmedović ispalio kako bi uknjižio jeftin politički poen. Ipak, nadam se da će g. Mehmedović istrajati u svojoj nakani i istjerati te miševe iz njihovih rupa, jer on je jedan od drugačijih u toj veleizdajničkoj SDA sa svojom ispostavom na RTVBiH.  Stoga, moguće su padavine, čak i ako ne bude skliskog leda pod teškim “gabaritom”snijega po sarajevskim ulicama, sokacima i mahalama, od Kozje ćuprije do Stupa. Ipak, teško da će Vama šta faliti. Tamo gdje bi trebala biti kičma, mekše je od fotelje u kojoj sjedite.

Dakle, Proveo sam i u Crnoj kući u Banjoj Luci koji dan i noć, pa znam što je tamnica. I moja obitelj, supruga Hajrija, kćerka Alma i sin Mirza znaju šta je kućni zatvor. Uhapšeni su u 13. juna 1992. u oružanoj četničkoj akciji u kući moje sestre gdje se sklonili od razjarenih četnika ubojica.  Ostali su dulje od dva mjeseca u hapsu, nisam znao jesu li u životu. Vodio sam RTV BiH – Studio Jajce, kao da su na sigurnom mjestu u Jajcu ili Dortmundu. Za malo se četnici nisu međusobno poubijali zbog prestiža pohvalom ko je baš on “uapsio Alilovića novinara vamiliju.” Utrpali su ih u kombi i zatočili u našem razvaljenom stanu u koji je četnik već bio provalio da bi pobio “novinara Alilovića vamiliju.” Svu sam svoju novinsku arhivu spalio prije bježanja u Jajce, ali ostale su plakate za Referendum koje sam sa jednim sugrađaninom (Senad Kaharević, kasnije borac ARBiH)  lijepio po gradu, a četnici odmah trgali. Lijepio sam ih i na ulazu u zgradu, a ne popenem se ni do stana, moj Mirza zove: “Babo, istrgali su…” Uzgred, Mirzini drugovi sprdali s njim kada god bi me zvao babom, ismijavali ga, rugali mu se. Prema tome, izdržaću i ja zatvor po Vašoj prijavi, ako mi presude od kamiša SDA suci po tužitelju iz istog mentalnog sklopa. Hrabra supruga navikla na moje odsustvo, djeca odrasla, svoji ljudi, neće im biti teško ko nekad, ali sve će pamtiti izapisvati, kao i Mirza davne 1992.  Uostalom, ovi zatvori u Canadi su, kažu,  bolji od nekih prenoćišta i hotela u Bosni. Tama tamnice je svijetla spram crnim obrazom.

Lograši  i moj mlađi brat r. Muharem po dolasku sa Manjače u razmjeni za četnike; sa ostalim mučenicima u Crkvi Sv. Ive u Podmilačju,  prvi pravi obrok – iz konzerve nkon nekoliko mjeseci ropstva u mučilišu – sada u dekoru slika i kipova katoličkih svetaca – okružen supatnicima s Manjače… Snimak: I.H. 

Šta mislite g. Karamehmedoviću zbog čega su četnici sve to radli prema mojoj obitelji i meni?  Zbog čega su na Manjači na mrtvo tukli moga mlađeg brata rahmetli Muharema?  Ma, ne samo zato što je odbijao pjevati četničke pjesme, veličati veliku Srbiju i ljubiti srpsku zemlju, nego što je moj brat, “brat ustaše novinara Alilovića!” Malo, pa se nameče na nj.”Šta ono laje tvoj brat na televiziji!” Moj susjed Sabahudin Šehović, logoraš, zapisao je u svojoj knjizi “Glavu dole! Ruke na leđa!” kako je dobio degenjak od četnika (nije mu bio ni prvi ni zadnji) jer mu bilo žao što tako krvnički mlave moga brata koji i ne zna gdje sam, pa im pokušao to reći. Brat je sa 52 godine života legao u crnu zemlju, bez ikakvih primanja od države, bez zdravstvene zaštite. A Mešković, SDA-ov predsjednik Saveza udruženja logoraša banči pare namijenjene ogorašima, krivična prijava protiv njega se kiseli u nekoj sudačkoj ladici;  ucjenjivao je Šehovića neka iz knjige izbaci slike katoličke crkve, opise golgote varcarskih katolika, ubijstvo Josipa Svetinovića, braće po muci muslimana, pa će onda (SDA) Savez logoraša štampati njegovu knjigu, kako je praksa Saveza u destinu slučajeva. Šehović je Miškovićevu cenzuru glatko odbio. Knjiga je ugladala svjetlo dana parama od kredita koji je taj logoraš i siromašni penzioner podigao. Dugovi za sudske sporovo koje vodi protiv genocidne RS se gomilju, uskoro bi mogao opet biti odveden u haps, iako ima potvrdu da je prošao kroz logor Manjaču za koji se zna, i onaj drugi, radni logor, o kojem se malo zna, a ne zna s ejer se ni RTVBiH ne interesira. Barake logoraša su još u Dubičkoj gori, mogla bi RTVBiH otići i snimiti ih… I iskaze logoraša dok su još na životu. Možda bi taj prilog najbolje uradila gospođa Svjetlana Topalić!Siguran sam da je logoraši ne bi odbili, a za Šehovića znam sto posto!

Barake radnog logora Manjača (Dubička gora) Logoraši,Varcar Vakufa – katolici i muslimani – najuozoritiji građani sjekli su šumu od zore do mraka, žedni i gladni, za “ogrev” za porodice četnika na bojnom polju, a i za šverc šumom, omiljenom hajdučkom disciplinom i običnih gorštaka, kao i gorštaka njihovih glavešina. Neki od njih, poput Ivanića su i zakonski kažnjeni, pa oslobođeni zbog kriminala oko šuma. Ne bi bilo loše da g. Karamehmedović priupita nešto o tome Dodikovog šefa financija unaprijeđenog na mjesto državnog premijera. On sigurno zna mnogo o švercu šumom, a kao i o pasti opljačkannih banana u tzv. RS. Hajde, sitisnite, pa ga pitajte o tome svemu, pa objavite iskaz toga nevinašca koji ne prizna državu kjoj će biti premijer 

U vrijeme opsade Jajca, one unutrašnje od strane HDZ-HVO i četničke sa oklnih brda i iz zraka, svaki dan sam se izvještajima preko radio-ametra javljao RTVBiH znajući tačno ko puca na Jajce, a ko će mu doći glave iznutra. Možda ste tada i objavili koji moj prilog, al nije važno, ko bi se toga sjetio.  Pljačka, otimačina, zaposijedanje tuđe imovne o čemu sam svjedočio na TV Jajce, nije ono što sam mislio da je borba za Bosnu, a čast braniteljima. Čak je i njih potkradalo dok su bili na položaju, što sam objavljivao na TV, i plaho bio drag jajačkim partijama!!!  Moji, zatočeni u Mrkonjiću, pod danonoćnom oružanom četničkom stražom, zbijeni u sobicu sa još devetero talaca, mojoj r. Matjci i mome r. Ocu, malo malo,  pa četnički nož pod grlom, šamar Ocu na ulici; slušaju u strahu moje izvještaje i strijepe kad se oglasim preko RTVRBiH i izvijestim da su četnici cijeli dan jurišali na Jajce svim raspoloživim oruđima,  ubijali maljutkama, fosfornim bombama, krmačama, raketama zemlja-zemlja, kasetnim bombama kojima su nas zasipali. Brinu za me, ali eto, čuju moj glas, živ sam, a strahuju za i za me i se. Kako je meni, niko ne zna, niko to na RTVBiH osim Arijane Saračević ne zna!

Ali, po Vama, u Jajcu nije bio rat. Ratovalo se samo u Sarajevu. Bosanska pobjegulja Mujo iz Dormunda, onaj izmišljeni lik u Vašem ogavnom vicu, poručivao je da svi izginete. Niste taj vic napisali baš u pismu adresiranom meni. Nije teško bilo prepoznati se. Da, ja sam Mujo iz Dortmunda!

Ni po koju cijenu nemojte shvatiti ovo kao moje pravdanje ili neko dazivanje, nego samo potvrdu onog što govorim, a evo, naraste haman na opseg knjižice. Još malo zahmeta na kopanju po mojoj arhivi, svjedočenja i dokumenata i – eto knjige! (Možda ću je pisati u zatvoru, kao Prlić, kako nas je o tome dala izvijestiti u opširnom razgovoru koji je gospođa Kurt, tada uredica Oslobođenja, objavila. Informirala nas o tome da je njen intimus Prlić kupio novo odijelo, kravatu, laptpop, “spreman”  za Haag. Ne samo da se nije postidjela za to (kao ni gospođa Prašo, za neke stvari oko Prlića) nego je gospođa Kurt uznapredovala. Eno je uređuje Šćepin “Havaz,” a na N1 palamudi o nezadovoljstvu u Hrvatskoj glede Čovića, ali sama malo šta konta, pa  prepričavala šta misli g. Puhovski njen “glavni izvor” u Hrvatskoj. Sada bi rado da zaboravimo šta je nekad radila, kako je u zvijezde ukivala ratnog zločinca velikog kalibra. Puhno novi vjetar, tu je i novo radno mjesto, zavjetarno, a Prlić joj još na robija zbog UZP.

Kada bih Vama napisao i roman, pa fotografijama i dokazima, crtežima i skicama ilustrirao svaku riječ, Vi opet ne bi skontali o čemu ja to, jer Vi ste postavaljeni na tu funkciju baš zato što ste spremni ne kontati jednostvane stvari,  golim okom vidljive. Pa i kad nešto skontate – morate šutjeti, cenzurirate i sebe i druge, ili radite ono što niko normalan ne bi uradio – štitite novinarku četnikušu, pri tome pozivajući se na zakon, pa još i prijetite onom ko Vas kritizira za to.

U krajem septembra 1995. našao sam se u Bosni, svojim autom dovezao nešto pomoći, podijelio pare izbjeglicama od izbjeglica, opremljen svojom kamerom i svojim kasetama, horan za rad u tek oslobođenoj Krajini (Arkanovce po Manjači još uvijek razgonili gen. r. Alagića i onaj momak Senad Kaharević, koji je nekad u Varcaru sa mnom lijepio one plakate o Referendumu, i tada i sada izlažući se pogibelji. Sreli se u Ključu, samo nakon što sam predao oko 3.000 KM naše, Muja i Drtmunda pomoći, tzv Ratnom Predsjedništvu Varcar Vakufa. Senadova odora mu još krvava, podbuho u licu od nespavanja, istom stigao s Manjače, gladan, izranjavan i žedan. Gestom, prinoseći dva prsta usnama, išaretom me pita imam li cigaru. Nemam. Nemam ni para da mu kupim,  one od Muja iz Dormunda dao Predsjedništvu Varcara (SDA). Zdimili u Bihać, se satelitskim telefonom ženama u Njemačkoj i Švedskoj, na lažima i podvalama traže 30.000 KM od Adema Borića, predsjednika Skupštine USK,  zatekoh i u toj prljavoj raboti. Obavih poslova u ITC RTV BiH na montaži priloga iz Mrkonjića prođoh haman Bosnu da bi prilog stigao na TV, i da nikad ne bi ugledao svjetlo ekrana. Ručam o svom trošku, da ne bi neko sutra pomislio kako sma trošio pare humanitarne pomoći. Uz put perma Ključu, izružiše me, malo im para. “Udruženja izbjeglica iz drugih općina prikupe i pošalju i po trista hiljada maraka, a ti zapeo o onoj crkavici što si nam doni,” ljutito će mi “predsdjednik” Sulejman Cerić zvani Cuki. Tada mu rakoh, da od nas eneće dobiti ni marke. Tako i bi, od tada našu skromnu pomoć  dijalio sam od ruke do ruke, izbjeglicama iz Varcara u Sanskom Mostu, Zenici, nešto i iz svog džepa dok je teklo… Halal bilo! Cuki i ekipa me htjedoše premaliatiti u Sanskom Mostu zbog toga što sam pare  dijelio sirotnji, umjesto njima, da ih spiskaju po bitijama. Razupali su auto koje smo im kupili za “prevoz ranjenika,”  a u njega ranjenik nikad nije ni sjeo ni legao… Sazvali su sastanak na kojem mi nekadašnja sekretarica Komiteta SK predikuje o državi koju ona pravi, a ja razvaljujem. Isto kao i kad sam ono izvijestio TVSA o pojavi četnika u Mrkonjiću na Božić 1998., a ona i Komitet plaho mi zamjerili zbog toga. Htjedoše me uhapisti, čak su podpendžere doveli i onoga nekadašnjeg srpskog policajca i lažova Zijada Ibrića. Ne htjedoše ocariniti kombi kojeg smo kupili za prevoz izbjeglčke djece i bolesnih iz Kruhara do Sanskog Mosta. Varcarski stolarme podučavao kako se pišu vijesti, a nije znao podijeliti humanitarnu pomoć – preklo mu 350 konzervi, a narod gladan.  Po dolasku, odmah sam stupio u vezu sa Redacijom, dogovorio video-priloge za TV, tonske za Radio. Uspio sam unići i u hrvatskom čizmom okupirani Mrkonjić, snimiti preživjele sugrađane i zabilježiti njihove ispovijesti, iako mi je bilo zabranjeno snimati i prijećeno hapšenjem. Kako rekoh, montirao sam prilog u Bihaću, pa iz Ključa, Bosanskog Petrovca, Drvara, Bosanskog Grahova, Livna, zametenog Kupresa, Bugojna, Lašve, donio ga u ITC RTVBiH u Zenici. Bio sam prisutan dok ga nisu proslijedili linkom u Sarajevo. Nikad nije objavljen. Nisam imao para za dalji boravak u Bosni ni za povratak u Njemačku. Uzajmio sam od jedne izbjeglice iz Njemačke, susjetkinje iz Varcar Vakufa, 300 KM Pri povraku u Njemačku kod Münchena stade moje auto na sred Autobahna, u noći, na studeni, a u džepu mi manje od 50 DM, a bezin haman na nuli, do kuće oko 500 KM. U glavi mu odzvanja onaj glas tonca sa Radija BiH 1. “Nama je naređeno da ne primamo vaše priloge.” Ipak, popravih auto, začepljeni katalizator za sitne pare,  iako se automehaničar dobro namučio;  ćuskijom razvaljivao šamot, krpio, vario auspuh. I razumio me da nejmam puno para, da se vraćam iz Bosne. Bio neki Hrvat iz Slavonije, probudio ga telefonom i pozvao Nijemac – vlasnik zatvorene mehaničke radionice pod svojom kućom, pred koju je ADAC došlepao moja kola. E taj “Mujo iz Dortmunda” bio plaho fin čovjek, lahko mu bilo razumjeti da  imam  malo para, pa uzeo sebi malo, a meni ostavio taman toliko da mi doteče benzina do kuće,

Mojih preko 30 godina što honoranog, što profesionalnog, što džabnog rada naTVSA, ode u havu. Da ne spominjem da se bez ikakve provjere na Radiju u gluho doba noći kada su talasi RBiH dopirali haman i do Dortmunda, do Muje (sic!), olajavano moje ime kako sam novinar TVSA koji je u Njemačkoj pokrenuo list koji “piše protv Armije RBiH.” Ipak, neko je u toj emisji rekao da ne vjeruje u te objede. Pisali smo u “Eurobosni” u Frankfurtu, a čitalo s edoljem svijeta, objavljivali testove najboljih novinara, književnika, umjetnika, ne samo iz Bosne, o tome kako je Alija Izetbegović ukidao suverenost RBiH, dijelio Bosnu i pri tome se osmjehivao zajedno sa Miloševićem, Tuđmanom, Bulatovićem,  Krajiškim Babom u Ženevi. Bijaše to 1993. u ljeto. Šta ste Vi tada radili kad su SDA-ovci meni prijetili smrću, a

javno mokrili na novine u Stuttgartu!  Kada ste prvi i zanji put nazvali Aliju veleizdajnikom, rekli da je prvi u svijetu priznao  genocidnu RS, ponovili kako ne važi dejtonski ustav, te objasnili kako je Alijin sin nasljednik saboter pravde i munafik, nikakav vjernik, ko ni Babo mu! Eh, napisati i objaviti – to košta! Tamo gje je u normalnog insana kičma, Vaše mjesto je mekše od fotelje u kojoj sjedite. Pristao sam platiti tu visku cijenu. Čak i laskavu punudu za rad toj Vašoj RTVBiH – odbio.  Znao sam unaprijed – ne bih mogao ni s Vama ni s Vašom štićenicom. Bilo bi nas zavratove!

Sa Marjanom Hajnalom u Varcaru ispred zapušenog i devastiranog Spomen-muzeja ZAVNOBiH-a  u Mrkonjiću – Varcar Vakufu –  ispred Spomen-rugla daytonske Bosne – prkoseći četničkoj miliciji koja nam je prijetila hapšenjem  RTVBiH posjeti o Danu dr#avnsti, a političari poput Komšića, radije idu istoga dana Dodiku na noge

Na kraju, evo Vas da me tužite zbog Vaših nedopustivih javnih ispada oko spašavanja četnikuše koja javno čestita krvnicima početak genocida nad nama. Hvala Vam na orednju koje mi dodjelujete. Kako bih se loše osjećao da me takvi hvale i štite, kao onu četnikušu. Zato i ovi redovi, da se tačno zna ko je ko. 

Nije li me SIPA prije nekoliko godina uz pomoć Interpola ispitivala u Canadi ko mi je dao izjavu o ubojstvu moga sugrađanina civila Baje Svetinovića u junu 1992., a ubice mirno šetaju i danas po gradu. Tako će biti i ovog puta, mene pred sud, a urednica-četnikuša će čitati vijesti, možda baš i o tome. Uživaćete oboje! I vaše gazde, naravno!